Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

TEGLA KISELIH KRASTAVACA I KAVA

Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada 24h na dan nije dovoljno, sjetite se tegle kiselih krastavaca... i kave.

Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i držao neke predmete iza sebe. Kada je sat počeo, bez riječi je podigao veliku, praznu teglu kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je tegla puna. Složili su se da jest.

Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u teglu. Blago ju je protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor između loptica.
Tada je ponovo upitao studente je li tegla puna.
Opet su odgovorili da jest.
Sljedeća kutija koju je profesor uzeo bila je puna pijeska. Kada ga je sipao pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u tegli. Pitao je još jednom je li tegla puna. Studenti su skrušeno odgovorili da jest.
Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šalice pune kave i sipao ih u teglu. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali.

"Sada", rekao je profesor dok je smijeh zamirao, "želim da shvatite da ova tegla predstavlja vaš život. Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša obitelj, vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari kojima se strašno predajete.
To su one stvari uz koje bi vaš zivot i dalje bio ispunjen i kada bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuća i vaš auto. Pijesak predstavlja preostale stvari. Male stvari.
Ako napunite teglu pijeskom nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto važi u životu. Ako potrošite sve svoje vrijeme i energiju na male stvari, nikada nećete imati mjesta za one važne stvari.
Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću.
Igrajte se s djecom.
Nađite vremena za odlazak liječniku.
Izvedite partnera na večeru.
Ponašajte se ponovo kao da vam je 18.
Uvijek će biti vremena da se očisti kuća i urade popravci.

Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista vazne. Utvrdite svoje prioritete.
Sve ostalo je pijesak."

Jedna studentica je podigla ruku i upitala što je predstavljala kava.
Profesor se nasmijao.
"Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bih vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvijek ima prostora za šalicu kave s prijateljem."

Isusovi recepti

Pratimo naše svakodnevne reakcije. Vrlo često si prigovaramo da smo prenagli, da nepromišljeno djelujemo i da se damo izazvati zlom. Na grubu riječ spremni smo uzvratiti jednakom ili još gorom grubošću. Ako nas netko u nečemu zakine, radujemo se ako mu uspijemo vratiti istom mjerom.

Ljude koji nas ne simpatiziraju ili ne vole ni mi ne volimo. Čini se kao da još uvijek među nama vlada zakon davnih vremena kad još nije bilo ni Isusa ni evanđelja, kad još nije bilo civilizacije koja se temelji na porukama o Kraljevstvu Božjemu. Kao da se ponašamo prema riječima: 'Oko za oko, zub za zub!' Bojimo se da ćemo pred očima svijeta ispasti slabići i kukavice ako ne znamo uzvratiti na udarac ili, po mogućnosti, još jače udariti protivnika.

O ljudima se govori kao o prijateljima ili neprijateljima, a ne misli se na čovjeka kao bližnjega. Evanđelje nas ni u kom slučaju ne želi ohrabriti na takvo ponašanje. Za Isusa svaki je čovjek bližnji, vrijedan pažnje i ljubavi. Zapravo svaki mu je čovjek brat. Isus u svom srcu ne nosi neprijateljstvo. Svaki takav osjećaj nije vlastit njemu, a ne bi smio biti vlastit niti njegovim učenicima. Isus i neprijatelje ljubi. On zapravo ljubavlju pobjeđuje svako neprijateljstvo.

To je novi način osvajanja svijeta za dobro, za Kraljevstvo Božje. Tako nastaje novi poredak, novi svijet, novo doba, ono Kristovo u kojem će vladati ljubav i radost. Svako neprijateljstvo se u Isusovom kraljevstvu treba nasukati na ljubav i dobrotu. Da bi nam pomogao, Isus ima i određena pravila, mogli bismo reći recepte za ispravno ponašanje i nasljedovanje njegovog načina djelovanja. Puno vremena, živaca i zdravlja trošimo na dokazivanje svoga prava. Ne želimo da nas drugi izigra, čak ni ako u traganju za pravdom izgubimo daleko više sredstava i vremena. Isus poručuje: 'Ako vas netko prisiljava da idete s njim milju, pođite dvije milje.'

To zvuči previše jednostavno da bi nam se činilo ispravnim. A ipak, usudimo li se povjerovati Isusu, neutralizirat ćemo mnogo negativnih osjećaja i kod sebe i kod drugih.

Agresija drugoga može se suzbiti samo ljubavlju i prihvaćanjem. Ako na agresiju uzvraćamo agresijom, ona se udvostručuje. Ako na mržnju uzvraćamo mržnjom, nastaje razdor i nemir. Ali ako na mržnju ili na nečiju agresiju uzvratimo mirom i ljubavlju, nestaje agresije, nestaje mržnje.

Nestaje kod onoga koji tako prema nama nastupa, a ni mi ne dajemo prostora da se ugnijezdi u našim dubinama. Isus nam ne preporučuje ništa što i sam ne čini. Svaka agresija i mržnja odbija se od njegova čistog srca. On jednostavno ljubi. Ljubi čitavim bićem, ljubi svakog čovjeka, jer je svaki čovjek dijete Božje, a nama brat i sestra. Svojom ljubavlju i praštanjem Isus je pobijedio mržnju i grijeh svijeta. Samo svijet bez mržnje ima budućnost, samo to je recept za novi svijet Isusova kraljevstva.

fra Zvjezdan Linić

Pomirenje, proljeće srca

Ti, koji bi ne obazirući se natrag htio slijediti Krista,
hoćeš li se pripremiti za put pomirena srca i usred najjačih napetosti?
Kakva smisla ima kod svakog nesporazuma istraživati tko je imao pravo, a tko krivo?
Tvoje će se namjere možda krivo tumačiti.
Ako te krivo sude radi Krista, oprosti. Osjećat ćeš se neusporedivo slobodnim.
U uvijek ponovnom opraštanju veličina je ljubavi.
Čitaj iznova zadnju Kristovu molitvu: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine".
Ti ne opraštaš zato da bi drugoga promijenio, nego jednostavno zato da bi slijedio Krista.

Ne promatraj bližnjega u jednoj životnoj fazi, nego u svim razdobljima njegova života.
Traži čistoću srca. Izbjegavaj manevarsku spretnost.
Ne koristi nikada nemir drugoga čovjeka kao polugu kojom ćeš ga,
manipulirajući njegovu savjest, navesti da uđe u tvoje videokruge.
Da bi se oslobodio Napasnika, slavi Krista sve dok ne osjetiš spokojnu radost.
On poziva na radost, a ne na iznemoglost.

U svakoj dobi imaj vjerski polet. U dnevnom sivilu njegovu vedrinu, pa i veselje.
Ne uzdiši, nego u svakom trenutku sve uloži u Njega, sve pa i tijelo istrošeno od umora.

Za evanđelje pomirenje se ne odgađa:
"Ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe,
ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!"

"Hajde najprije!", a ne: "Odgodi za kasnije!"

Ali gdje naći žar ljubavi koja izmiruje? Gdje?

Sretan onaj koji idući njegovim stopama stigne do vrhunca suosjećanja:
"Ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone."

Ako ljubimo samo one koji nas ljube, ne činimo ništa neobično.
Krist nije potreban da bismo dotle dospjeli jer je i nevjernik kadar toliko učiniti.

Obraćenje u dubini nastaje onda kad, odbačeni i poniženi, preporučimo Bogu one koji su nas povrijedili.

Pomirenje je proljeće srca.
Da, kad se bez odgađanja pomirimo, dolazimo do zapanjujućeg otkrića:
naše se vlastito srce promijenilo.

A ti, hoćeš li biti od onih koji pripremaju putove Uskrsloga?
Ili ćeš oklijevati govoreći mu: "Zašto tražiš od mene da pripremam
za druge putove evanđelja? Zar ne vidiš da sam slab poput djeteta?

Potičeš za Krista prije svega vlastitim životom. Riječ bez djela mogla bi se svesti na tlapnju.
Dok se djelatna ljubav kod nekih iscrpljuje samo na brbljanje o Bogu, o Duhu Svetom,
o zajedništvu s Kristom – što u tome može biti stvaralačkog?

Život Uskrsloga prenosiš dubokom osobnom nesebičnošću i zaboravom samoga sebe.
Umjesto da planeš poput slame, hoćeš li učvrstiti svoje srce da bude vjerno do kraja?

Isuse Kriste, što bismo bili bez žive ljubavi, pa sve i da imamo vjeru koja prenosi brda?
Ti nas ljubiš.
Što bismo bili bez tvoga Duha koji stanuje u našim srcima?
Ti nas ljubiš.
Preuzimajući sve na sebe, otvaraš nam put prema vjeri, prema pouzdanju u Boga,
u onoga koji ne želi ni patnju ni ljudsku nevolju.
Duše Uskrsloga Krista, Duše milosrđa, Duše hvale,
tvoja se ljubav nikad neće udaljiti od nas.


brat Roger iz Taizéa
Ljubav nad svakom ljubavlju

Priča o mišu… I o svima nama.

Koliko puta smo rekli/pomislili “to me se ne tiče” kada smo susreli neki problem, vidjeli nečiju nevolju itd… Obično mislimo da u svezi dotičnog problema nismo u stanju ništa napraviti, no nismo svijesni da bi ponekad možda i trebali. Nečija nevolja može pod određenim okolnostima postati i naša, ukoliko se ne suzbije na vrijeme..

..
Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.
Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: ” U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!”
Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: “Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati.”
Miš se okrene prascu i vikne: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!”
Prase je suosjećalo, ali reče: “Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama.”
Miš tada krene prema kravi: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!”
Krava reče: “Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža.”
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom.
Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš.
Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.
Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.

Zato, kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se - kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.
Svi smo umješani u to putovanje zvano “život”. Moramo paziti jedni na druge i ponekad napraviti dodatan trud da ohrabrimo nekog od nas.

SJETI SE, SVATKO OD NAS JE BITNA NIT U TAPISERIJI DRUGE OSOBE;
NAŠI ŽIVOTI SU ISPREPLETENI S RAZLOGOM.

Bog i Ja

Iako stari čovjek još uvijek potajno živi u meni; svaki put mi se iznova daje prilika da u meni oživi i zaživi ponovni obris nepovredivog dostojanstva, kojeg sam primio od Boga; preko Kristova posredništva na zemlji, u otvorenosti i djelovanju Duha Svetoga.

U jednoj takvoj beskrajnoj i bezgraničnoj darovitosti, mogu biti kao i svaki čovjek, svjedokom, da sve ono što je izvan Boga i njegove volje, je uzaludno, osamljeno i velika nepoznanica.

Ono, što se trenutačno u meni događa, dinamika je božanskoga s ljudskim, gdje me, ako potpuno uzljubim Oca, nikada neće ostaviti sama i nedorečena. Što više, daje mi se predokus onoga, što će jednom za mene postati punina u Bogu.

Ovako shvaćena radost, koja me, dok promišljam s Njim ispunja, istovremeno i pogađa cijelo moje biće i čini ga novim.

U spoznaji da sam prihvaćen od Boga, u mene se snažno urezuje lik Osobe koja me od svih, prva prihvatila i ljubila.

I još uvijek me ljubi. Bog od mene ne traži ništa previše.

Ustvari, On ni ne traži ništa od mene, već me poziva da pronađem svoj smisao života i sreću kojoj je on pravi izvor. Poziva me bez prisile, da postanem sličan njemu; želi me učiniti takvim, koji će drugima donositi svoju radost i sam u tome biti radostan i sretan.

Ja trebam Boga.

I dokle ga god svaki put iznova budem tražio, On će mi odgovoriti Ljubavlju i učiniti me sretnim.

A da bih se to moglo ostvariti, Bog treba mene.


Stjepan Šumanovac

Život u vjeri


Znaj da nisi sam na svijetu.
Uvijek je Bog tvoj uz tebe.

Od začeća do Posljednjeg Suda,
On netremice u te gleda i iščekuje radost svoju u tebi,
iščekuje tvoje povjerenje i tvoju vječnu ljubav,
iščekuje tvoj neopozivi "Da, Oče. Neka bude volja Tvoja.
Neka dođe Kraljevstvo Tvoje, jer Tvoja je volja život moj
i Tvoje je Kraljevstvo radost moja."

Sastao si se s mnoštvom stvorenja i rastao od njih.
U talogu sjećanja još jedva koga nazireš.
Uzalud su bile sve tvoje ljubavi, od kojih se ne živi.
Samo bol i gubitak su skrile u svoj osmijeh zamamni.
Da, ako s Bogom nisi, uzalud je sve čemu se ovdje raduješ i nadaš.

U Bogu je sva prošlost i budućnost, sva sadašnjost tvoja.
On obnavlja što je prohujalo i zapovijeda izmjenu vremena.
Ljubi Ga i On će ti sve drago natrag donijeti i svim utvarama otkriti lice,
da srce ne mučiš čežnjom za nedostojnima.
Prikloni se vječnom Srcu njegovu i uči se ljubiti mudro i strpljivo poput Njega,
u savršenoj pravednosti i blagosti kojoj nema mane.
Od Njega se ne rastani nikada
jer samo je to pravi rastanak koji svu vječnost traje.

O uskrsnuću mrtvih vidjet ćeš sve one koje ti je smrt ugrabila.
Po obraćenju grešnika vratit će ti se ljubljeni tvoji koji su te uvredama izranili.
On samo ima lijek tvome srcu; zato se kloni pravde zemaljske.
Njegov je tijek vremena i svaka staza ljudska završava pred Licem njegovim.
Sud je njegov neopoziv i dostižan i presuda savršeno pravedna.
Život svoj položio je za tebe da te zaštiti od pravedne srdžbe svoje na svaki grijeh
i pružio ti Duha svoje pravednosti, po vjeri u Isusa Otkupitelja,
da se bez straha vratiš kao dijete njegovo, u Dan kad svijet bude suđen.

Ne boj se Njega.
Boj se svoje mlakosti na putu obraćenja, na putu povratka.


Rajko Bundalo

MJESTO GDJE STANUJE LJUBAV

Jedan je dječačić upitao
svoju majku: "Zašto plačeš?" "Zato sto sam žena" - odgovorila je. "Ne
razumijem" - rekao je dječak.Mama ga je samo zagrlila i rekla: "Nikada
i nećeš".Kasnije je upitao oca: "Zašto mi se čini da mama place bez
ikakvog razloga?" "Sve žene placu bez ikakvog razloga" - bilo je jedino
sto jetata znao reci.Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još
uvijekse pitao Zašto žene placu. Naposljetku je nazvao Boga. Kad ga
jedobio, upitao ga je:"Boze,Zašto se žene tako lako rasplaču?"Bog
odgovori: "Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna. Dao sam joj
ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta, a opet dovoljno
nježna da mogu pružati utjehu. Dao sam joj unutrašnju snagu da
podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stiže od njezine djece.
Dao samjoj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kad svidrugi
odustanu i da sebrine za svoju obitelj u doba bolesti, nevolje bez
prigovora. Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na
sve,cak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo. Dao
sam joj snagu da nosi svoga muza kroz njegove pogreške i načinio je od
njegovog rebra da bištitila njegovo srce.Dao samjoj mudrosti da zna da
dobar muž nikada ne bi povrijedio svoju ženu,ali povremeno testira
njezinu snagu i odlučnost da postojano bude uz njega.I napokon, dao sam
joj suzu da je isplače. To je samo njezino na korištenje kad god
joj zatreba. Vidiš, sine moj, ljepota žene nije u odjeci koju nosi, u
njezinoj figuri, ili u načinu na koji se češlja. Ljepota žene mora se
vidjeti u njezinim očima, jer to je ulaz u njezino srce - mjesto gdje
stanuje ljubav

Laž


Jedna
žena je oklevetala mladu djevojku koja se trebala udati, te je
posljedica bila prekid veze i pokušaj samoubistva jadne djevojke.
Grizla ju je savjest, te se otišla ispovijedati. Kada je svećeniku
rekla svoje grijehe i da bi željela popraviti situaciju on ju je
odriješio grijeha i rekao neka ode na raskrižje i tamo razdere jedan
jastuk te raspe perje pa da dođe k njemu za tjedan dana. Učinila je
tako i došla nakon sedam dana. Upitala je svećenika što dalje, jer je
željela popraviti situaciju. On joj je odgovorio da ode skupiti ono
perje. Odgovorila je da je to nemoguće, da se perje raširilo na sve
strane. Kao i tvoje laži, rekao je svećenik, Bog ti je oprostio, idi
moli tu jadnu djevojku da ti oprosti, kao i sve one koje je tvoja laž
povrijedila. I širi istinu..

Stolica

U jednom španjolskom selu kći zamoli svećenika da pođe u njezin dom
kako bi se na trenutak pomolio s njezinim jako bolesnim ocem.
Ušavši u siromašnu kuću, svećenik ugleda muškarca u krevetu kako leži glave uzdignute na dva jastuka.
Pokraj kreveta nalazila se stolica (španjolski: “silla”). Svećenik pomisli da je tu postavljena zbog njegovog posjeta.
Pretpostavljam da ste me očekivali – reče mu.
- Ne, tko ste vi? – upita ga bolesnik.
- Ja sam svećenik kojega je vaša kći pozvala da se pomoli s vama. Kad
sam ušao primijetio sam praznu stolicu pokraj vašega kreveta i pomislio
sam da je tu postavljena za mene.
- Ah, stolica – reče muškarac. Zatim nastavi:
Biste li bili tako ljubazni da zatvorite vrata?
Svećenik, iznenađen, zatvori vrata.
Bolesnik mu reče:
Ovo nisam nikada nikome rekao. Čitav sam život proveo ne znajući kako moliti.
Dolazeći u crkvu uvijek bih slušao kako mi se govori o potrebi molitve,
kako valja moliti i o blagodatima koje sa sobom donosi molitva...
... međutim, sve su mi te riječi, ni sam ne znam zašto, ulazile na jedno, a izlazile na drugo uho.
Jednom riječju, nisam znao kako moliti.
Onda sam napokon jednoga dana sasvim prestao moliti.
Tako sam nastavio sve do pred oko četiri godine. Jednog sam dana o tome razgovarao sa svojim najboljim prijateljem koji mi reče:
- Josipe, moliti zapravo znači razgovarati s Isusom. Predlažem ti da učiniš sljedeće:
Sjedni na stolicu i postavi drugu praznu stolicu pred sebe, zatim s vjerom pogledaj Isusa koji sjedi pred tobom.
Nije to nikakva glupost, jer nam je On sam rekao:
“Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.”
Zatim mu govori i slušaj ga isto tako kao što to sada činiš sa mnom.
- Pokušao sam jedanput, zatim drugi puta i toliko mi se dopalo da to odonda činim barem nekoliko puta na dan.
Uvijek dobro pazim da me moja kći ne vidi... inače bi me odmah zatvorila u ludnicu.
Svećenik je na te riječi bio vrlo ganut. Zatim objasni Josipu kako je
ono što čini jako dobro i savjetova mu da to nikada ne prestane činiti.
Zatim se pomolio s njim, blagoslovio ga i vratio se u crkvu.
Dva dana kasnije nazvala ga je Josipova kći kako bi mu saopćila da je njezin otac umro.
Svećenik je upita:
- Je li umro smireno?
Da. Kad ste izašli iz kuće, pozvao me u dva sata poslije podne.
Došla sam k njemu i ugledala ga u njegovom krevetu.
Rekao mi je da me puno voli i poljubio me. Izašla sam u kupovinu, a kad sam se nakon sat vremena vratila pronašla sam ga mrtva.
Ima tu međutim nešto čudnoga. Izgleda da se malo prije nego je umro
digao i približio stolici koja je bila kraj kreveta. Vrativši se, našla
sam ga glave naslonjene na stolicu.
Što vi mislite o tome?
Svećenik, duboko ganut, obrisa suzne oči i odgovori:
O, kad bi bar svi mi mogli tako umrijeti!

Siromašan, ali bogat

U nekom gradu na istoku živio je star, siromašan i veoma pobožan čovjek
po imenu Ruben. Služio je bogatom gospodaru koji mu je dopuštao da
spava u njegovoj konjušnici. Jedne noći stari je Ruben usnuo san. Došao
mu je anđeo i priopćio vijest: "Rubene, sutra u zoru, umrijet će
najbogatiji čovjek u ovome gradu!" Starac Ruben se odmah probudio, pao
na koljena od straha i zavapio u molitvi: "Bože dragi, zašto bi moj
gospodar morao tako naglo umrijeti?" Žurno se odjenuo i pohitao prema
gospodarevoj kući. Lupao je štapom o vrata, dok se nije gospodar
pojavio na prozoru. "Gospodaru, oprosti mi što te budim, ali usnuo sam
strašan san. Anđeo mi je priopćio da će u zoru umrijeti najbogatiji
čovjek u gradu. Učini nešto gospodaru!"

Bogatašu nije bilo lako
pri duši. Odmah je dao pozvati liječnika, koji ga je pregledao i
utvrdio da je sve u najboljem redu. Tjeskoban zbog vijesti bogataš je
ipak veći dio noći probdio i tek pred zoru usnuo. Ponovno ga je
probudilo lupanje o vrata. Skočio je iz sna i provirio kroz prozor.
Pred vratima je stajala sluškinja i kroz suze prozborila: "Gospodaru,
maloprije je umro tvoj sluga Ruben."

Oproštajno pismo...



Kada bi Bog na trenutak zaboravio da sam marioneta i darovao mi nešto malo života, iskoristio bih ovo vrijeme najbolje kako znam.
Vjerojatno ne bih rekao sve o čemu razmišljam, ali sasvim sigurno bih porazmislio o svemu što kažem.
Cijenio bih stvari prema njihovom značenju, a ne prema njihovoj vrijednosti.
Spavao bih malo, više bih sanjao, znam da svaku minutu sa zatvorenim očima gubimo 60 sekundi svjetla.
Hodao bih kad se drugi zaustave, budio bih se kad drugi spavaju.
Kada bi mi Bog darovao mrvicu života, obukao bih se jednostavno, okrenuo se k Suncu, otkrivajući ne samo svoje tijelo, nego i svoju dušu.
Uvjeravao bih ljude, kako se varaju, kad misle da se u starosti nije moguće zaljubiti. Ne znaju da stare baš zato što izbjegavaju ljubav!
Djeci bih napravio krila, ali uzeo bi im ih dok se ne nauče letjeti.
Starijim osobama bih kazao da smrt ne dolazi zajedno sa starošću već s napuštenošću. Toliko stvari bih se naučio od vas, ljudi...
Naučio sam da svi žele živjeti na vrhu planine, zaboravljajući da se istinska sreća skriva u samom načinu penjanja na vrh.
Naučio sam da kad novorođeno dijete uhvati svojom malom ručicom očev prst, drži ga zauvijek.
Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga odozgora samo onda kada mu hoće pomoći da bi se podignuo.
Toliko je stvari što sam se od vas mogao naučiti, ali u stvarnosti nemam baš puno od toga, jer kad me polegnu u grob, to ću zaboraviti.
Govori uvijek što osjetiš, a čini što misliš.
Kad bih znao da te danas posljednji put vidim pospanu, snažno bih te zagrlio i molio se Bogu da mi dozvoli biti tvojim anđelom čuvarom.
Kad bih znao da su to posljednje minute što te vidim, rekao bih ti 'volim te' i ne bih glupo pretpostavljao da to znaš.
Uvijek ima nekakvo sutra i život nam daje mogućnost učiniti dobro djelo, ali danas je sve što mi ostaje, htio bih ti reći da te veoma volim.
Sutra nema nitko zagarantirano - niti mladi, niti stari.
Možda danas posljednji put promatraš one koje voliš.
Zato nemoj biti neodlučan, učini to danas, jer ako se pokaže da sutrašnji dan ne dočekaš, žalit ćeš za danom u kojem ti je nedostajalo vrijeme za jedan osmijeh, za jedan poljubac, da si bio prezauzet da bi im prenio posljednje želje.
Budi stalno blizu onih koje voliš, govori im na glas kako ih trebaš, kako ih ljubiš
i budi prema njima dobar; nađi vremena i reci im 'žao mi je', 'oprosti', 'molim te', 'hvala' i sve ostale riječi ljubavi koje poznaješ.
Nitko neće pamtiti tvoje skrivene misli.
Zato moli Boga za snagu i mudrost da bi ih mogao izraziti.
Pokaži svojim prijateljima i bližnjima kako su ti veoma potrebni.

Gabriel Garcia Marquez

NISU NA PRODAJU


Mladi bračni par uđe u najbolju
trgovinu u gradu. Muž i žena dugo su promatrali šarene igračke poredane
na policama, povješane o stropu, u dražesnom neredu na klupama. Bilo je
tu lutaka koje se smiju i koje plaču, elektroničkih igara, minijaturnih
kuhinja koje spremaju pizze i torte.
Nisu se mogli odlučiti. Priđe im mlada i otmjena prodavačica.
"Vidite", objašnjavala je žena, "mi imamo malenu djevojčicu, ali oboje smo odsutni po cijeli dan, a često i navečer."
"Riječ je o djevojčici koja se rijetko smije", nastavio je čovjek.
"Htjeli bismo joj kupiti nešto što će je usrećiti", ponovno će žena, "I
onda kad nas nema... Nešto što će je veseliti kad bude sama."
"Žao mi je ", nasmiješi se ljubazno prodavačica. "Mi ne prodajemo roditelje!"

Bruno Ferrero

U KRUGU RADOSTI


Jednog dana, ne tako davno, na vrata
nekog samostana pokucao seljak iz obližnjeg mjesta. Kad brat vratar
otvori teška hrastova vrata, seljak mu sa smješkom pruži prekrasan
grozd. "Brate vrataru", kože došljak, "znaš li ti kome sam donio ovaj
najlijepši grozd što sam ga ubrao u svom vinogradu?"
"Ravnatelju samostana ili nekom drugom bratu iz naše zajednice." "Ne!
Tebi sam ga donio!" "Meni?" ozarena će lica iznenađeni brat vratar.
"Zar si ga baš meni donio?" "Naravno, tebi sam ga donio jer si me
uvijek ljubazno i prijateljski primao kad sam dolazio zatražiti kakvu
pomoć. Htio sam te malo razveseliti ovim grozdom." Učinilo mu se da je
i sam obasjan rumenilom s vratarevog lica.
Brat vratar je grozd stavio na vidljivo mjesto i cijelo ga jutro
pogledavao s divljenjem. Grozd bijaše doista prekrasan. Odjednom mu
padne na pamet: "Zašto ja ne bih ovim grozdom obradovao našeg
ravnatelja?!"
Uzeo je grozd i odnio ga starješini samostana. Ovaj se grozdu iskreno
obradovao. No, uskoro se sjeti starijega bolesnog brata i odluči:
"Odnijet ću ga njemu, neka se malo osladi." Tako je grozd ponovno
krenuo dalje. Nije, međutim, dugo ostao ni u sobi bolesnog brata. Ovaj
je naime naumio njime obradovati brata kuhara koji se po cijeli dan
znoji oko peći. Brat kuhat je grozd poslao bratu sakristanu (da ga malo
razveseli), a ovaj ga je odnio najmlađem bratu u samostanu, od kojeg je
grozd opet pošao dalje. Kružeći od brata do brata, grozd je ponovno
dospio k bratu vrataru (da ga malo razveseli). Tako bi zatvoren krug,
krug radosti.

Nemoj
čekati da netko drugi započne. Na tebi je danas red da otvoriš krug
radosti. Ponekad je dovoljna mala iskra da zapali veliku vatru. S
iskrom dobrote moglo bi se početi mjenjati svijet. Ljubav je jedino
blago koje se umnaža dijeljenjem. To je jedini dar koji se to više
uvećava što se više troši. To je ujedno i jedino poduzetništvo u kojem
se upravo trošenjem više zarađuje. Poklanjaj to blago, razdijeli ga,
razbacuj ga na sve strane, do dna isprazni džepove i košare, isprazni
čašu i sutra ćeš ga naći još više nego si ga imao jučer.

Bruno Ferrero

TAJNA RAJA

Nakon
dugog i herojskog života, jedan čovjek dospio na drugu stranu i
bi mu dodijeljeno mjesto u raju. Po prirodi je bio jako znatiželjan,
pa zamoli da prije zaviri i u pakao.
Jedan ga anđeo, da mu udovolji, povede u pakao. Našao se u prostranoj
dvorani s velikim stolom u sredini natrpanim tanjurima punim najslasnijih
i vrlo ukusnih jela. Sustolnici koji su sjedili unaokolo bijahu
iscrpljeni, blijedi, sama kost i koža - pravi jadnici.
"Kako je to moguće", upita čovjek svoga pratioca, "sa
svim onim blagom pred njima?"
"Vidiš, kad dođu ovamo svi oni dobiju dva štapića kao pribor
za jelo, samo su dugi preko metra i mora ih se, strogo propisano,
držati za krajeve. Samo tako mogu prinijeti hranu ustima."
Čovjek se tresao od straha. Strašna je kazna tih jadnika, koji uza
sav trud nisu mogli pojesti ni mrvice. Ne želeći vidjeti ništa više,
zamoli da pođu u raj.
U raju ga je čekalo iznenađenje. I raj se sastojao od prostrane
dvorane kao što biješe ona u paklu. Na sredini je bio stol prostrt
najslasnijim jelima, a za stolom mnoštvo ljudi; kao i u paklu, i
oni su imali štapiće duge preko metra, za uzimanje hrane.
Razlika je bila jedino u tome: ovdje su ljudi za stolom bili veseli,
uhranjeni i pucali od smijeha.
"Ali, kako je to moguće?" upita čovjek.
Anđeo se nasmješi. "U paklu se svatko muči da dohvati hranu
i da je prinese vlastitim ustima, jer tako su se ponašali cijelog
života. Ovdje je obratno, svatko štapićem uzme hranu i gleda kako
je ponuditi bližnjemu."
Raj i pakao su u tvojim rukama. Danas.

Bruno Ferrero

Tužba protiv Boga

Na kraju vremena čovječanstvo se okuplja pred Božjim prijestoljem. Sada imaju mogućnost reći Bogu kako je nepravedan. Koliko je patnje dopustio? Žena koja je morala pretrpjeti mnogo nepravde u koncentracijskom logoru žali se: 'To bi trebao biti Bog ljubavi? Kako nam može suditi? Što on zna o našoj patnji? Je li ikada morao patiti?'


Isto tako i crnac: 'Jer sam crn dospio sam na galiju i morao raditi za bijelce. Nisam imao nikakvih prava. Postupali su sa mnom kao sa životinjom.'
Neka djevojka se tuži na patnju koju je morala trpjeti cijeli život samo zato što je rođena izvan braka. 'Lako je tebi pričati, Bože! Na nebu si na svome prijestolju i nemaš pojma što mi prolazimo! Želiš nam suditi iako uopće ne znaš što znači biti čovjek, gladovati, žeđati i umrijeti.'
Tako i slično glase optužbe upućene stvoritelju svijeta. Odjednom je nekome sinula zamisao: 'Bože, mi ćemo tebi suditi!' Ljudi formiraju odbor koji zaključuje: prije nego što stekne pravo da nam sudi, Bog mora i sam podnijeti ono što doživljavamo mi ljudi.
Pritom se moraju ispuniti određeni uvjeti. Bog mora proživjeti najgora poniženja s kojima se čovjek može susresti. Mora slušati govorkanja o tome tko mu je zapravo otac. Mora pokušati objasniti ljudima kakav je zapravo Bog i tvrditi za sebe da je Bog. Na koncu mu se treba suditi temeljem lažnih optužbi. Na vlastitoj koži treba iskusiti kako je to biti izdan od prijatelja i napušten. Na sudu treba biti osuđen na smrt i potom okrutno zlostavljan i mučen.

Dok tako žustro razgovaraju i iznose puste optužbe, ljudima sve više dopire do svijesti da se to već odigralo. Isus je došao na ovaj svijet. Rođen je kao Židov od djevice u bijednoj štalici. Tvrdio je da je Bog, no doživio je samo sprdnju. Tijelo mu je na križu brutalno zlostavljano. Ne moramo više tužiti Boga. Presuda je već donesena. Srećom, u našu korist.

'A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.' (Izaija 53)

Bog je postao čovjekom i ponio naše patnje. Da bi nas spasio, nije štedio svoga sina. Apostol Pavao, koji je u životu mnogo propatio, ovako to izriče u Novome zavjetu: 'Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač?'

Na križu je odgovor na naše patnje. Tu je snaga da se podnese patnja i izdrži. Martin Luther je rekao: 'Kada ne vidite kraj, svaka je patnja nepodnošljiva.' Ako nema Boga, kakva onda nada postoji za našu patnju? Biblija daje jedini zadovoljavajući odgovor: 'I izbrisat će im Bog svaku suzu s očiju; i smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti: jer prijašnje je prošlo.' (Otkrivenje 21,4)

U okviru ove teme zanimljiva su kršćanska groblja Nove Gvineje. Križevi na grobovima na poprečnoj letvici imaju više manjih križeva. Zašto? Kristov križ nosi mnogo malih križeva svakodnevnog života.

Žetva je velika ali radnika malo
Ovih dana dosta razmišljam općenito o svečenićkom zvanju, službi i djelovanju u zajednici, stoga će u ovom postu biti nekoliko riječi o tome.

Danas nije tako teško postati svećenik ali postati dobar svećenik veoma je teško, ali plodonosno i ponizno.
Ljudi često misle da je svećenički poziv posao koji svećenici obavljaju samo zato jer su se za njega osbosobili (završili studij) i svečenićku službu shvaćaju doslovno, i isključivo kao posao. No međutim to nije posao kao svaki drugi koji ima određeno radno vrijeme i ostale propise. Svećenici su prvenstveno pozvani propovijedati Kristovu ljubav riječima i djelima,kroz svoje propovijedi poticati vjernike na razmišljanje te ih usmjeravati ka dobru.
Kao što Krist nije svećenik sam radi sebe već radi nas ljudi i našega spasenja, tako i mi ne živimo sami radi sebe već smo pozvani da djelujemo i činimo dobro.
Danas mnogi ljudi iz ovih ili onih razloga o svećenicima imaju određene predrasude a da pri tom ni sami nisu svjesni da je svećenik na određen način posrednik između Boga i čovjeka te stoga Crkvu možemo smatrati i kao pra sakramenat.
Kako bi nam svakodnevni život i obveze bile lakše i jednostavnije i kako bismo imali više vjere u Boga i u sebe preostaje nam samo moliti :

Žetva je velika a radnika malo. Molimo te, daj našoj Crkvi dovoljan broj sveti svećenika, redovnika i redovnica koji će biti spremni sve ostaviti i poći za Tobom. Mi smo se odazvali na Tvoju riječ, daj nam snage da ustrajemo, da budemo prepoznatljivi u ovom svijetu. Naše mlade ohrabri u njihovu život da ne klonu, daj im snage da nasljeduju Tebe.

Amen

Priča: "Usrećiti druge"
Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.

Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo okolicu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.

Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.

Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.
Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«

EPILOG: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima. »Danas je dar, zato se zove sadašnjost«.

Žena na stubama

Bila je nedjelja ujutro. Padala je kiša. Ljudi su odlazili na misu. Zbog lošeg vremena neki su odlučili ostati kod kuće no svejedno velik broj župljana ipak je otišao. Župnik je dobar propovjednik i ljudi ga vole slušati.

Jedna žena koju nitko nije poznavao, te je kišne nedjelje došla do crkve, sjela na stepenice ispred ulaza i pognula glavu. Nije imala kišobran. Nije niti, poput prosjaka, ispred sebe stavila posudu za novac niti je pružala ruku tražeći milostinju. Jednostavno je sjedila na mokrim stepenicama ispruženih nogu, prekriženih ruku i pognute, dugom kosom pokrivene, glave. Kiša srećom nije bila jaka, ali je žena svejedno kisnula, smireno podnoseći kapljice kiše i hladne stepenice.

Ljudi su pristizali na misu i ulazili u crkvu čudeći se ženi na stubama. Mnogi su se pitali o razlozima njezina dolaska: od kuda dolazi, zašto je tu, što radi, zašto ne uđe u crkvu; ali se nitko nije zaustavio da ju štogod pita. Neki su smatrali da je jednostavno obični prosjak i jedna gospođa joj je čak ponudila nešto novaca, ali žena na stubama nije reagirala i u svom pognutom držanju nije niti primijetila ponuđeni dar. Ne obazirući se na ljude koji su pokraj nje prolazili nastavila je sjediti onako nemoćno. Ljudi su na njoj mogli vidjeti tugu, očaj, iznemoglost i sažalijevali je, ali nitko se nije sagnuo i ponudio joj pomoć. Svi su vidjeli kako kisne, ali joj nitko nije ostavio svoj kišobran. Mnogi su joj, istina, bili spremni pomoći no zbog neupućenosti u njezinu situaciju, neodlučno su prolazili pokraj nje ostavljajući je samu na stepenicama. Dobar dio njih sjetio se žene i za vrijeme mise, a misleći na nju mnogi su izmolili jednu ili dvije molitve.

Na misi, župnik je propovijedao o novoj zapovijedi ljubavi. Kad je misa završila i ljudi izašli iz crkve, kiša je već bila prestala padati. Žene na stubama više nije bilo.

Vidim, odlaziš u crkvu.

Ne zanima me što ćeš u njoj raditi,iako mislim da
ćeš se pomoliti. Nimalo ne marim zato hoćeš li stajati ispred oltara ili tamo
kod vrata, hoćeš li moliti sjedeći ili klečeći, pognute glave i zatvorenih
očiju... ili ćeš buljiti u sliku na oltaru, udarati se u prsa, micati usnicama,
šaptati riječi molitve i prebirati među prstima zrnca svete
krunice...

Sve su to izvanjske i jednostavne radnje pomoću kojih nije
teško prevariti čovjeka.

Čekam te vani.

Kad izađeš iz crkve i
vratiš se među ljude, pripremi se za susret sa mnom. Tada ću te nemilosrdno
pratiti, promatrati, suditi, a možda i osuditi. Imam pravo to učiniti. Naime,
želim znati: jesi li u crkvi doista razgovarao s Bogom, ili si se samo s njime
poigravao?

Želim se uvjeriti čini li molitva čovjeka stvarno drukčijim,
boljim?

Uvjerim li se da si ohol, pohlepan, sebičan, svadljiv, uvredljiv,
zavidan, brbljav, površan... znat ću da ti molitva ne valja. A uvjerim li se da
u obitelji, na poslu, u školi, trgovini, autobusu... ne znaš s ljudima
razgovarati, znat ću sigurno da ne znaš ni s Bogom razgovarati.

Ako te
neprestano netko treba tješiti i hvaliti, znat ću da u crkvu nisi išao radi
Boga, slaviti njega, već obožavati sebe...

Ali budu li tvoje usne
izgovarale riječi mira, radosti, povjerenja i utjehe, budu li tvoje oči otvorene
za nevolju bližnjega, bude li tvoja ruka podizala nemoćne, bude li tvoje srce
imalo razumijevanje za druge, bude li opraštalo i ljubilo, ... znat ću da si u
crkvi doista razgovarao s Bogom!

Čekam te vani...

Jednog je dana svetac imao priliku popričati S Bogom te Ga upita: Gospodine, bilo bi mi zadovoljstvo znati kako izgledaju Pakao i Raj.
Bog odvede sveca do dvaju vrata. Otvori jedna od dvaju vrata i dozvoli mu da pogleda unutra. Na sredini sobe, stajao je veliki okrugli stol. Na sredini stola, nalazila se velika posuda, s jako finom i mirišljavom hranom. Svetac osjeti kako mu naviru sline na usta. Osobe koje su sjedile za stolom bile su izrazito mršave, ljubičaste boje i bolesnog izgleda. Izgledali su svi izgladnjelo. Imali su žlice s jako dugačkim drškama koje su bile pričvršćene na njihove ruke. Svi su mogli dohvatiti tanjur s hranom i uzeti malo, no kako je drška žlice bila duža do njihove ruke, nisu mogli staviti hranu u usta. Sveti se čovjek stresao na sam pogled njihovog jada i njihovih patnji.
Bog reče: Upravo si vidio pakao.

Bog i čovjek se uputiše prema drugim vratima. Bog otvori druga vrata. Scena koju je čovjek ugledao bila je identična prethodnoj. Bio je tu veliki okrugli stol, posuda prepuna fine hrane, koja mu je opet natjerala slinu na usta. Osobe za stolom su isto imale žlice dugih drški. No ovaj su put, osobe bile dobro nahranjene i sretne te su razgovarale međusobno zadovoljno se smješkajući.

Sveti čovjek reče Bogu: Ne razumijem! Jednostavno je, odgovori Bog, sve ovisi o jednoj vještini. Oni su naučili hraniti jedne druge dok drugi NE misle na ništa osim na sebe same.

Kada je Isus umro na križu, mislio je na tebe.

NOVI POČETAK


Izgubila sam igračku koja me pratila kroz moje djetinjstvo,
ali sam dobila uspomenu na ljubav onoga tko mi ju je poklonio.

Izgubila sam zaštićenost i maštovitost djeteta,
ali sam dobila mogućnost da se razvijam i živim slobodno.

Izgubila sam mnoge ljude koje sam voljela i koje još uvijek volim,
ali sam dobila ljubav i primjer kako treba živjeti.

Izgubila sam jedinstvene trenutke jer sam plakala umjesto da se smijem,
ali sam otkrila da sijući ljubav, žanjem ljubav.

Izgubila sam mnogo u životu, ali usprkos tom gubitku pokušavam dobiti.
Uvijek je moguće boriti se za ono što volimo jer ima mogućnosti za novi početak.

Nije važno u kojem trenutku života ste se umorili.
Važno je da je uvijek moguće i potrebno ponovno krenuti.
Ponovno krenuti znači dati sebi novu priliku, obnoviti nadu u život i ono što je najvažnije – vjeru u sebe.

Mnogo ste propatili u ovom periodu? Bilo je to učenje.
Puno ste plakali? Bilo je to pročišćavanje duše.
Bili ste ogorčeni? Bilo je to zato da biste mogli oprostiti.
Bili ste osamljeni? Bilo je to zato što ste zatvorili vrata.
Vjerovali ste da je sve izgubljeno? Bio je to samo početak oporavka.
Osjećate se osamljeni? Pogledajte oko sebe i vidjet ćete puno ljudi koji
čekaju vaš osmijeh kako bi vam se mogli približiti.

Krenite ispočetka! Danas je odličan dan da započnete nešto novo u svom životu.
Što želite postići? Gledajte visoko, snivajte mnogo,
želite najbolje od najboljeg i život će vam dati ono što želite.

Ako želimo malo, malo ćemo i dobiti.
Ako čvrsto želimo najbolje, pozitivno i borimo se za to, dobro će i doći u naš život.

Danas je dan za mentalno pospremanje.
Odbacite sve što vas je sputavalo u prošlosti, sve što vam šteti.
Otvorite srce novom životu, novoj ljubavi, novoj vezi jer svi smo mi stvoreni
da volimo više puta u životu i sami smo manifestacija ljubavi!

Odlučite danas učiniti sve što je moguće kako biste dosegli svoje ciljeve.

Vjerujte u život, vjerujte u sebe!

Kad bih imao...


Kad su pastiri već odavno bili otišli, a u siromašnoj je štalici
nastala tišina, podigne Dijete glavicu i pogleda prema vratima. Ondje
je stajao dječak,zaplašen i stidljiv. "Dođi bliže", reče Dijete ,"zašto
se bojiš"? "Zato što ti nisam ništa donio", reče dječak. "A ja bih vrlo
rado od tebe nešto dobio", reče
Dijete u jaslicama. Mali se stranac na to uzruja: "Ja ništa ne znam!
Ništa ne posjedujem! Kad bih nešto imao,dao bih ti...Evo." I dječak je
kopao po džepovima svojih starih hlača. "Evo starog nožića,kojega sam
našao. Evo ti ga!" "Ne", reče Dijete, "zadrži nožić. Ja od tebe želim
nešto posve drugo.
Tri stvari ..."
"Vrlo rado", reče dječak,"ali što?"
"Daruj mi svoju posljednju sliku koju si nacrtao." Dječak se zacrveni,
bilo mu je neugodno. Da ni Marija ni Josip ne čuju, dječak se posve
približi Djetetu: "Ali slika je bila tako loša, da je nitko nije htio
ni vidjeti
"Upravo zato", reče Dijete u jaslicama" upravo zato hoću tu sliku. Donesi mi uvijek sve ono što
se drugima na tebi ne sviđa, što druge u tvom životu ne zadovoljava."
"A onda",nastavi Dijete," želim da mi daš svoj tanjur." "Ali njega sam
danas razbio, "zamuca dječak. "Upravo zato ga hoću",reče Dijete."
Donesi mi uvijek sve ono što je u tvom životu slomljeno,da to opet
zacijelim. I kao poslijednje,daj mi svoj odgovor roditeljima kad su te
pitali, kako si razbio tanjur."
Sada se dječak ražalosti i zamuca:
"Rekao sam da sam tanjur nehotice gurnuo sa stola,ali to je bila laž.
Stvarno sam ga u ljutnji bacio na kameni pod.""To sam htio znati", reče
Dijete. "Donesi mi uvijek sve zlo svoga života, svoje laži i uzmicanja,
svoj kukavičluk i svoju okrutnost. Sve ću ih uzeti. Ti ih ne trebaš.
Želim te razveseliti i oprostiti tvoje pogreške. Od danas možeš doći
svakoga dana k meni."