Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

SOBA U RAJU





Jednoga dana jedan čovjek nađe se u raju. Po dolasku, bio je pozdravljen i ugošćen od strane dva anđela koji su gu poveli u obilazak raja i svih rajskih čuda. Tokom obilaska čovjek primjeti jednu sobu kojoj su anđeli svo vrijeme izbjegavali da se približe.

“Šta se nalazi u toj sobi?” – upita čovjek.

Anđeli se pogledaše na trenutak kao da su se pribojavali baš tog pitanja. Nakon kraćeg vremena jedan od njih istupi i blago reče: “Nije nam dozvoljeno da te udaljavamo od ove sobe, ali vjeruj nam – ne želiš da uđeš unutra!!!”

Čovjekov um poče da ubrzano radi pitajući se: “Šta bi onda moglo da se nalazi u toj sobi? Šta bi moglo biti u njoj tako užasno da ovi anđeli žele da to sakriju od mene? Znam da bih trebao vjerovati anđelima, ali ovo je ipak preveliko iskušenje…između ostalog, i ja sam samo čovjek.”

Polako krenuvši prema sobi, čovjek je bio ispunjen zebnjom i strahom šta ta soba krije. Ali na njegovo iznenađenje, kad je otvorio vrata, soba je bila prepuna najljepših stvari koje je mogao da zamisli: prelijepa kuća, srećna porodica, najbolji prijatelji i nevjerovatna bogatstva.

Očiju širom raširenih, čovjek se okrenu prema anđelima i upita ih: “Ne razumijem, zašto niste htjeli da uđem u ovu sobu? Pa, ova soba je ispunjena svim stvarima o kojima sam cijeli svoj život maštao?!”

Anđeli se ovaj put tužno pogledaše, okrenuše se prema čovjeku i rekoše u glas:

“Ovo su sve te silne stvari o kojima si maštao dok si bio živ, ali nažalost nikada nisi vjerovao da ih možeš imati.”

TRGOVAC I NJEGOVE ZENE




Bio jednom jedan trgovac koji je imao četiri žene.

Volio je najviše svoju ČETVRTU ŽENU. Obožavao ju je, darivao skupocjenim darovima i postupao s njom delikatno. Brinuo se o njoj najviše i davao joj samo ono najbolje.
On je volio i svoju TREĆU ŽENU jako puno. Bio je vrlo ponosan na nju i često ju je pokazivao prijateljima. No, jadni trgovac bio je često u strahu da će ga ova ostaviti i pobjeći s drugim muškarcem.
On je naravno volio i svoju DRUGU ŽENU. Ona je bila vrlo obazriva i strpljiva te je trgovac imao u nju veliko povjerenje. Kad god bi trgovac naišao na neki problem, trčao bi drugoj ženi i ona bi mu pomagala da prevaziđe velike probleme.
I na kraju PRVA TRGOVČEVA ŽENA.
Ona je jedan vrlo odan partner, koji pomaže oko posla, sticanja bogatstva te u održavanju cijelog imanja.
Bilo kako bilo, trgovac i nije baš puno volio svoju PRVU ženu, ali ona je njega jako voljela. On jedva da ju je primjećivao.
Jednog dana trgovac se razboli. S vremenom je saznao da se vrijeme približilo i da će umrijeti. Pomislio je na svoj bogati život te reče: “Imam sada ČETIRI žene, ali kada umrem biću sam, vrlo sam!”
Onda upita ČETVRTU ŽENU:
“Volio sam te najviše, kupovao ti haljine najljepše. Obasuo te pažnjom. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?”
“Nikako!” odgovori četvrta žena i iziđe bez ijedne riječi. Odgovor se zabio kao mač u trgovčevo srce.
Onda trgovac upita TREĆU ŽENU:
“Volio sam te čitavog života. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?”
“Ne!” odgovori treća žena. “Život na zemlji je suviše dobar, preudaću se nakon tvoje smrti.”
Trgovčevo se srce smrzlo od hladnoće odgovora.
Tada upita DRUGU ŽENU:
“Uvijek sam išao tebi kad sam trebao pomoć. Evo tražim još jednom tvoju pomoć.
Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?”
“Žao mi je, ovaj put ne mogu ti pomoći!” odgovori DRUGA žena.
“Najviše što mogu je pokopati te.” Odgovor ga je pokosio poput munje.
Tada se začu glas:
“Ja idem s tobom, kud god da pođeš.”
Trgovac se okrenu i ugleda svoju PRVU ŽENU. Bila je tako mršava i sasušena kao da je izgladnjela.
Zahvalno i žalosno trgovac odgovori:
“Trebao sam se o tebi bolje brinuti dok sam još mogao!”
***

Svi mi imamo ČETIRI žene u svom životu…
ČETVRTA ŽENA JE NAŠE TIJELO - Bez obzira koliko ga njegovali i posvećivali mu pažnju,
napušta nas kad umiremo.
TREĆA ŽENA JE NAŠA POŽUDA, STATUS I BOGATSTVO - Kada umremo, sve ide drugima.
DRUGA ŽENA JE PORODICA I NAŠI PRIJATELJI - Bez obzira koliko nam bili blizu za života,
ne mogu poći s nama u grob.
PRVA ŽENA JE NEŠTO ŠTO NE MOŽEŠ VIDJETI, A TO JE TVOJA DUŠA - Često je potisnuta i ne vidi se od materijalnog bogatstva koje nas okružuje. No, jedino ona nas uvijek prati. Možda ne bi bilo loše da se njome pozabavimo sada umjesto da kukamo na smrtnoj postelji.

Čovjek i ljubav



Ljubav pričeka čovjeka pokraj puta.
- Povedi me sa sobom - reče mu.
- Tvoja je odjeća tako pohabana - reče joj čovjek.
- Odjenut ću te u najljepšu odjeću - nastavi ljubav. - Povedi me sa sobom.
- Moj je dom malen - opravda se čovjek. U njemu ne bi bilo mjesta i za tebe.
- Udomit ću te u najljepše prostore - ustraja ljubav. - Povedi me sa sobom.
- Tvoj je govor tako običan - primijeti čovjek.
- Progovorit ćeš najljepšim jezikom svijeta - reče ljubav. - Povedi me sa sobom.
- Po čemu ću znati da je sve ovo što govoriš istina? - upita čovjek.
- Po tome što mi je više stalo do tebe nego do toga što ćeš sa mnom učiniti - reče ljubav.
Stjepan Lice

Otvori svoju Bibliju!



Ako tražiš mir: Rimljanima 5:1, II. Ivanova 14
Ako sve ide po želji: Psalam 33, I. Timoteju 6, Jakov 2:1-17
Kada započinješ s novim zadatkom: Psalam 1, Izreke 16
Kada želiš s ljudima oko sebe pravilno postupati: Rimljanima 12
Ako imaš brige u obitelji: Psalam 121, Izaija 40
Kada si obeshrabren: Psalam 23, 42, 43
Kada nevolja postaje veća: II. Timoteju 3, Hebrejima 13
Kada te prijatelji napuste: Matej 5, I. Korinnćanima 13
Kada dolazi iskušenje: Psalam 15, 19.139, Matej 4, Jakov 1
Kada ti je svega previše: Psalam 34, 71
Kada ne možeš zaspati: Psalam 4, 56, 130
Kada si imao svađu: matej 18, Efežanima 4, jakov 4
Kada si umoran: Psalam 75:1-7, Matej 11:28-30
Kada želiš dobiti oproštenje: Luk 15, Filemon
Kada si bolestan: Psalam 6, 39, 41, 67, Izaija 26
Kada je tvoja vjera slaba: Psalam 126, 146, Hebrejima 11
Kada ti se čini da je Bog daleko: Psalam 25, 125, 138, Luka 10
Kada se osjećaš usamljeni i nesiguran: Psalam 27, 91, luka 8
Kada se bojiš smrti: Ivan 11, 17, 20 II. Korinćanima 5
Kada si sagriješio: Psalam 51, Izaija 53, Ivan 3, I. Ivanova 1

SLOMLJENO SRCE - OTVORENO SRCE



"Biser nastaje u ranjenim školjkama. Bol, koji ih razdire, pretvaraju one u dragulj" (Richard Shanon, u Müller, 86). I u mojim ranama rastu biseri. No oni mogu nastati samo onda kad se pomirim sa svojim ranama. Kad stišćem zube da bih grčevito zatvorio svoje rane, ne može u njima ništa rasti. Kad dotaknem svoju ranu, to me često zaboli. Tada osjetim svoju nemoć da je se riješim. Ona će ostati u meni, sve ako i zaraste. No ako prihvatim tu svoju ranu, tada se ona može pretvoriti u izvor života i ljubavi. Ondje gdje sam ranjen, ondje sam i živ, tamo sam sebe osjećam, tamo osjetim i drugoga. Mogu pustiti i druge da uđu u moju ranu, tamo je moguć susret i dodir koji može i drugoga izliječiti. Samo onaj liječnik može nekoga izliječiti koji je i sam ranjen, rekli su stari Grci. Tamo gdje sam jak ne može u mene prodrijeti netko drugi. Ondje gdje sam slomljen, tamo može Bog u mene prodrijeti, a mogu unići i ljudi. Tu se susrećem sa svojim pravim ja, sa slikom koju je Bog o meni stvorio.
Često živimo u iluziji da sve naše rane mogu zacijeliti. I Bog nam služi za to da bismo izliječili svoje rane. Izlječenjem smatramo da se rane zatvore i da ih više ne osjećamo. Dok se ne pretvore u brazgotinu, kružimo oko svojih rana i uvlačimo se sve dublje u njih. Bogu predbacujemo što je dozvolio tu ranu. Tek kad smo spremni pomiriti se sa svojom ranom, može ona za nas postati ulazom u našu nutrinu, u zdravi i svijetli prostor, u kojemu sam Bog u nama prebiva. Rana nas prisiljava da potražimo lijek u svojoj nutrini a ne u izvanjskoj marljivosti i jakosti.
Anselm Grün

IZLAZAK SA MAJKOM


Nakon 21 godine našeg braka moja žena je poželjela da izvedem drugu ženu na večeru i u kino! Rekla mi je, «Volim te, ali znam da te i ova žena voli možda i više od mene i da bi rado provela neko vrijeme i sa tobom.» Ta druga žena koju je moja supruga htjela da izvedem na večeru i u kino bila je moja majka.


Bila je udovica već 19 godina. Ipak zbog previše obaveza i zbog moje troje djece, nisam bio u mogućnosti da je viđam baš često. Poslušao sam suprugu i te iste noći sam nazvao
svoju majku i pozvao je da izađemo na večeru, a poslije i u kino.

„Šta nije u redu sine, jesi li dobro?!”, uzvratila je pitanjem.

(Moja majka onaj tip ljudi koji, ako ih nazovete kasno u noć, odmah pomisli da se nešto loše desilo.)

Toga petka poslije posla, krenuo sam do njene kuće. Bio sam jako nervozan. Kada sam stigao ispred kuće primjetio sam da je i ona bila malo nervozna zbog našeg izlaska. Imala je lijepu frizuru i nosila je haljinu koju je nosila na nekoj od njenih godišnjica braka. Imala je širok osmijeh koji je zračio anđeoski sjajem.
“Rekla sam svojim prijateljicama da izlazim sa svojim sinom i sve su bile impresionirane. Jedva čekaju da im ispričam kako je prošlo.”, rekla je u dahu.

Izašli smo u vrlo lijep restoran, ne previše elegantan, ali sa jako finim ambijentom. Dok smo uzalili, majka me je uzela pod ruku. Sjeli smo i ja sam uzeo da čitam jelovnik (ona je zbog slabog vida mogla da čita samo velika slova). Čitajući, podigao sam pogled i primjetio da me majka gleda. Nostalgičan osmijeh pojavio joj se na usnama. “Ehhh, a nekada sam ja tebi čitala jelovnik kad si bio mali”, rekla je.
“Dobro, onda je vrijeme da se opustiš i da ti uzvratim uslugu, majko”, odgovorio sam. Tokom večere vodili smo sasvim običan razgovor dotaknuvši se i nekih zajedničkih doživljaja. I toliko smo se zanijeli u razgovor da smo i zaboravili na film.
Kada sam je naveče odvezao kući rekla mi je, „Izaći ćemo opet, ali samo pod uslovom da ja tebe izvedem.“ Složio sam se.

“Kakav je bio izlazak?”, upitala me je supruga kad sam stigao kući. “Vrlo, vrlo lijep. Mnogo više nego što sam očekivao”, odgovorio sam.

Nekoliko dana kasnije, moja majka je umrla od srčanog napada. Desilo se sve tako iznenada da nisam imao priliku da joj ikako pomognem.Nakon određenog vremena, primio sam kovertu sa priznanicom od restorana u koji sam bio izašao sa svojom majkom. Unutra je na jednoj cedulji bilo napisano, “Platila sam ovaj račun unaprijed.

Nisam bila sigurna da li ću i ja biti prisutna; no svejedno, platila sam večeru za dvoje…tebe i tvoju suprugu.
NIKAD NEĆEŠ ZNATI KOLIKO MI JE ZNAČILA ONA NOĆ. VOLIM TE, SINE.”

Tog trenutka sam najzad shvatio važnost riječi: “VOLIM TE.”
I važnost vremena koje odvojimo za one koje volimo.

***

Ništa u životu nije važnije od naše porodice. NIŠTA.


***
Provodite više vremena sa onima koje volite, jer ovakve
stvari ne mogu biti odgođene za “neki drugi put.”

PRVA OPOMENA

Jedan seljak riješio je da se oženi, pa je osedlao mazgu i krenuo u varoš da nađe ženu. Poslije nekog vremena, našao je jednu za koju je procijenio da mu odgovara i vjenčao se. Nakon ceremonije, oboje su sjeli na mazgu i uputili se ka seoskom imanju. U jednom trenutku, životinja je stala, ne pokazujući namjeru da ide dalje. Seljak je sišao i tukao je velikim štapom sve dok nije krenula.“Ovo ti je prva opomena” rekao je.
Poslije dva-tri kilometra mazga je opet stala, a seljak ponovo sišao i mlatio je dok nije krenula.

“Ovo ti je druga opomena” rekao je.

Međutim, mazga se i treći put zaustavila. Seljak je sišao, pomogao ženi da siđe, izvadio pištolj i pucao mazgi u glavu, koja je na mjestu ostala mrtva.

“Glupi i okrutni čovječe!” uzviknula je žena. “To je bila lijepa i snažna životinja koja je mogla mnogo toga da uradi na imanju, a ti si je, u nastupu bijesa olako ubio. Da sam znala kakav si čovjek, nikad se ne bih udala za tebe…” i tako nastavila punih pet minuta.

Seljak je samo slušao dok nije prekinula da bi povratila dah.

Onda je rekao: “Ovo ti je prva opomena”.Priča kaže da su poslije toga dugo i srećno živjeli.
Nemoguće je biti u srećnom braku s nekim ako se prethodno ne razvedemo od samih sebe.

I DRVEĆE ŽELI HODATI

Od smrti njegove žene gospodinu T. svi dani su bili jednaki. Ujutro bi ustajao, sjedio na balkonu do kasno popodne, a zatim bi otišao do parka i sjeo na svoju klupicu. Sa prvim mrakom odlazio bi kući na spavanje. I tako godinama.

Gospodin T. je penzionisani službenik što za nastavak naše priče nije baš previše bitno. Večeras, poput usporenog filma, prilazi i sjeda na svoju klupicu. Njegova klupica je drvena i ugodna. No, zna se dogoditi da je njegova klupica zauzeta kad on stigne, pa baš tada gospodin T. mrzi čitav svijet. Isto tako se zna dogoditi da padaju snijeg ili kiša i tada je gospodin T. primoran gledati padavine kroz prozor svoga stana.

S njegove klupice se pruža sjajan pogled na ostatak parka i na sva 32 drveta u njemu. Gospodin T. voli baš to drveće i često razmišlja o njemu. Čudno mu je kako je drveće neambiciozno. Već godinama stoji na istom mjestu i tek s vremena na vrijeme promijeni svoju odjeću.

Da je gospodin T. kojim slučajem drvo (zbog neostvarivosti te ideje, mi si smijemo dopustiti tu slobodu), on bi sasvim sigurno isčupao svoje korijene i pošao u šetnju. Ne bi ostao ukočen, već bi vodio raznolik i svestran život i baš bi ga bilo briga što misli ostalo drveće o njemu.

Tu svoju ideju gospodin T. je već nekoliko puta htio izložiti nekom drvetu, ali uvijek mu ponestane hrabrosti. Da ga neko vidi kako razgovara s drvetom, mogao bi pomisliti da je gospodin T. luckast, a jedan penzionisani službenik si ne može dopustiti takav luksuz.

I evo, dok smo se mi zapričali, pao je prvi mrak i gospodin T. mora kući na spavanje. I tako još godinama.

DA LI POSTOJI ZLO?!

Jednog dana profesor na fakultetu je odlučio
da sa studentima započne raspravu.
Pitao je: “Da li je Bog stvorio sve što postoji?”
Studenti su u glas rekli da jeste.
“Baš sve?”, pitao je profesor.
“Da, sve.”, bio je odgovor studenata.
“U tom slučaju, stvorio je i zlo, zar ne?
Jer, zlo postoji.”, rekao je profesor.
Studenti su zaćutali, nisu imali odgovor na to pitanje.
Profesor je bio oduševljen jer je pokazao
da je vjera samo mit.
Odjednom, jedan student je podigao ruku i pitao:
“Mogu li ja nešto Vas da pitam, profesore?”
“Naravno, odgovorio je profesor.

“Da li postoji hladnoća?”
“Naravno, kolega. Zar nikad niste osjetili hladnoću?”
“Zapravo, profesore, hladnoća ne postoji! Prema onome što smo učili iz
fizike, hladnoća je odsustvo toplote. Može se samo posmatrati da li
objekat ima i da li predaje energiju i svoju toplotu na druge objekte.
bez toplote, predmeti su inertni, ne reaguju. Znači hladnoća ne postoji.
Mi smo stvorili termin HLADNO da bismo objasnili odsustvo toplote.”
“A tama?”, nastavio je student.
“Ona isto postoji.”, rekao je profesor.
“Opet griješite, gospodine. Tama je potpuno odsustvo svjetlosti.
Možemo proučavati svjetlost i osvjetljenje, ali ne i tamu. Nikolsova
prizma pokazuje mnoštvo različitih boja na koje se svjetlost razlaže u
zavisnosti od talasne dužine.TAMA je termin koji smo mi stvorili da
objasnimo potpuno odsustvo svjetlosti.”
I konačno, student je pitao:”A zlo, profesore, da li postoji zlo?”
Profesor je ćutao.
Student je nastavio:”Bog nije stvorio zlo!
Zlo je odsustvo Boga u čovjekovom srcu,
ono je odsustvo ljubavi, čovječnosti i vjere.
Ljubav i vjera su kao toplota i svjetlost. Oni postoje.
Njihovo odsustvo dovodi do zla.”
Sada je profesor umuknuo.
Student se zvao Albert Ajnštajn.

Pomirenje, proljeće srca


Ti, koji bi ne obazirući se natrag htio slijediti Krista,
hoćeš li se pripremiti za put pomirena srca i usred najjačih napetosti?
Kakva smisla ima kod svakog nesporazuma istraživati tko je imao pravo, a tko krivo?
Tvoje će se namjere možda krivo tumačiti.
Ako te krivo sude radi Krista, oprosti. Osjećat ćeš se neusporedivo slobodnim.
U uvijek ponovnom opraštanju veličina je ljubavi.
Čitaj iznova zadnju Kristovu molitvu: "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine".
Ti ne opraštaš zato da bi drugoga promijenio, nego jednostavno zato da bi slijedio Krista.

Ne promatraj bližnjega u jednoj životnoj fazi, nego u svim razdobljima njegova života.
Traži čistoću srca. Izbjegavaj manevarsku spretnost.
Ne koristi nikada nemir drugoga čovjeka kao polugu kojom ćeš ga,
manipulirajući njegovu savjest, navesti da uđe u tvoje videokruge.
Da bi se oslobodio Napasnika, slavi Krista sve dok ne osjetiš spokojnu radost.
On poziva na radost, a ne na iznemoglost.

U svakoj dobi imaj vjerski polet. U dnevnom sivilu njegovu vedrinu, pa i veselje.
Ne uzdiši, nego u svakom trenutku sve uloži u Njega, sve pa i tijelo istrošeno od umora.

Za evanđelje pomirenje se ne odgađa:
"Ako doneseš dar svoj na žrtvenik i tu se sjetiš da ti brat ima nešto protiv tebe,
ostavi dar tu pred žrtvenikom, hajde i najprije se izmiri s bratom, pa onda dođi i prinesi dar svoj!"

"Hajde najprije!", a ne: "Odgodi za kasnije!"

Ali gdje naći žar ljubavi koja izmiruje? Gdje?

Sretan onaj koji idući njegovim stopama stigne do vrhunca suosjećanja:
"Ljubite svoje neprijatelje, molite za one koji vas progone."

Ako ljubimo samo one koji nas ljube, ne činimo ništa neobično.
Krist nije potreban da bismo dotle dospjeli jer je i nevjernik kadar toliko učiniti.

Obraćenje u dubini nastaje onda kad, odbačeni i poniženi, preporučimo Bogu one koji su nas povrijedili.

Pomirenje je proljeće srca.
Da, kad se bez odgađanja pomirimo, dolazimo do zapanjujućeg otkrića:
naše se vlastito srce promijenilo.

A ti, hoćeš li biti od onih koji pripremaju putove Uskrsloga?
Ili ćeš oklijevati govoreći mu: "Zašto tražiš od mene da pripremam
za druge putove evanđelja? Zar ne vidiš da sam slab poput djeteta?

Potičeš za Krista prije svega vlastitim životom. Riječ bez djela mogla bi se svesti na tlapnju.
Dok se djelatna ljubav kod nekih iscrpljuje samo na brbljanje o Bogu, o Duhu Svetom,
o zajedništvu s Kristom – što u tome može biti stvaralačkog?

Život Uskrsloga prenosiš dubokom osobnom nesebičnošću i zaboravom samoga sebe.
Umjesto da planeš poput slame, hoćeš li učvrstiti svoje srce da bude vjerno do kraja?


Isuse Kriste, što bismo bili bez žive ljubavi, pa sve i da imamo vjeru koja prenosi brda?
Ti nas ljubiš.
Što bismo bili bez tvoga Duha koji stanuje u našim srcima?
Ti nas ljubiš.
Preuzimajući sve na sebe, otvaraš nam put prema vjeri, prema pouzdanju u Boga,
u onoga koji ne želi ni patnju ni ljudsku nevolju.
Duše Uskrsloga Krista, Duše milosrđa, Duše hvale,
tvoja se ljubav nikad neće udaljiti od nas.

brat Roger iz Taizéa
Ljubav nad svakom ljubavlju

Priča o očima

Bila djevojka koja je samu sebe mrzila zbog toga što je bila slijepa.
Mrzila je svakog osim svog voljenog momka. On je uvijek bio tu za nju.
Rekla mu je: "Kad bih samo mogla vidjeti svijet - udala bih se za tebe."

Jednog dana, netko donira par očiju za nju. Kad su joj odstranili zavoje
mogla je vidjeti sve, uključujući i svog dečka.

On je upita:
"Sad kad vidiš svijet - hoćeš li se udati za mene?"

Ona ga pogleda i uoči da je on slijep.
Prizor njegovih zatvorenih očnih kapaka je šokira. Nije to očekivala.
Sama pomisao da ih mora gledati čitav svoj život povede je da odbije da se uda za njega.

On ode u suzama i nekoliko dana kasnije napisa joj pismo:
" Dobro čuvaj svoje oči, draga moja,
jer prije no što su postale tvoje - te oči su bile moje."


***
Eto kako ljudski mozak najčešće funkcionira.
Rijetko se tko nakon nekog vremena sjeća kakav je život bio prije,
tko je uvijek bio tu za nas u najtežim situacijama.

I danas: prije nego kažeš neku ružnu riječ - pomisli na one koji ne mogu govoriti.
Prije nego se počneš žaliti na okus hrane - pomisli na one koji nemaju što jesti.
Prije nego se požališ na svoga muža ili ženu- pomisli na one koji mole Boga da im podari sudruga.

I danas
prije nego što se požališ na život - pomisli na one koji su umrli prerano.
Prije nego se požališ na svoju djecu - pomisli na one koji žele djecu ali ih nikad neće imati.
Prije nego što se počneš svađati s onim tko nije očistio ili pomeo kuću - sjeti se onih ljudi koji žive na ulici.

I prije nego i pomisliš da uperiš prst u nekoga i počneš ga osuđivati - sjeti se da nitko od nas nije bezgrješan.

I kada te loše misli počnu bacati u depresiju - Ti stavi osmjeh na svoje lice i pomisli:
Ja sam živ i još sam tu!

I zahvali Bogu na svemu što imaš, upravo takvom kakvo je ...

JEDNA MALA PRIČA

Djevojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma.
Budući da je trebala dugo čekati, odlučila je kupiti knjigu da bi joj vrijeme brže prošlo.
Kupila je knjigu i paketić keksa.
Sjela je u VIP čekaonicu da je nitko ne bi uznemirivao.
Pored nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine.
Kad je ona počela uzimati keks i gospodin je uzeo jedan.

Naravno, ona se šokirala, ali ništa nije rekla i nastavila je čitati knjigu.
U sebi je pomislila: <Ma gledaj ti ovo! Da imam samo malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila po ruci...> Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirući se ni na što, je uzimao isto tako jedan.

Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli:
<Baš me zanima što će sad uraditi!?>.
Čovjek uze posljednji i podijeli ga na dvoje!
>Ovo je zaista previše!> šokirana, uze svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice.
Kada se osjećala malo bolje, nakon sto ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje.
Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci....................... u tom trenutku ugleda paketić keksa još uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, koja se čak osjećala povrijeđena.

ZAKLJUČAK:

Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?
Prije nego sto se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše,

GLEDAJ sa pažnjom detalje,
vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!

U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:

Kamen kad je bačen;
Riječ nakon što je rečena;
Mogućnost nakon što je izgubljena;
Vrijeme kad je prošlo;
Ljubav za koju se NE BORI

Jednom je neko rekao:

Radi kao da nikad nećeš imati potrebu za novcem.
Voli kao da nisi nikad patio od ljubavi.
Pleši kao da te nitko ne gleda.
Pjevaj kao da te nitko ne sluša.
Živi kao da je Raj na Zemlji.

Mark, učiteljica i papirići s mislima

Jedna je učiteljica jednog dana zamolila svoje učenike da na jednom
papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj
svakog imena. Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što
mogu reći o svojim razrednim drugovima, te da to napišu kraj svakog imena.
Cijeli sat je potrajalo dok su svi bili gotovi, a prije izlaska iz razreda,
papire su predali učiteljici.
Preko vikenda, učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list
papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom
pojedinačno.
U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom. Ubrzo su se
svi smiješili. "Zaista?", čuli su se šapati...
"Nisam imao pojma da nekom nešo značim!" te "Nisam znala, da se tako
sviđam drugima," bili su komentari.

Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li
učenici diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije
bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i
drugima.
Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je
otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja.
Jedni za drugim, oni koju su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da
bi mu odali posljednju počast. Učiteljica je prišla posljednja. Dok je tamo
stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je, "Jeste li vi
Markova učiteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom.
Tada je rekao, "Mark je vrlo često pričao o vama."
Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda.
Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo su čekali da
razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati," rekao je
otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo.
Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni
komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i
rastvaran.

Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima
Markovih razrednih drugova. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to
napravili," rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo
cijenio." Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice.
Charlie se nasmiješio i rekao, "Ja svoju listu također još imam. U
najgornjoj je ladici mog radnog stola." Chuckova žena je rekla, "Chuck me
zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album." "I ja svoj još uvijek
imam," rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je." Vicki je izvukla svoj
rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim sa sobom," rekla
je Vicki i primijetila, "Vjerujem da smo svi sačuvali liste:" Učiteljica je
bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakala.

Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće
vidjeti.

U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život
jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti. Zbog toga bismo
osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno
i važno. Reci im to prije no što bude kasno.

Leptir
Jednog dana,
pojavio se maleni otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor.

Onda je leptir stao.
Činilo se da ne može dalje.

Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru: uzeo je škare i razrezao čahuru.

Leptir je s lakoćom izašao.
Ali je imao krhko tijelo i smežurana krila.

Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.

Međutim ništa se nije dogodilo!
Leptir je cijeli svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio.

Čovjek unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama, nije razumio da je poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, osmislio Bog, kako bi krv iz tijela leptira potekla u krila i kad se oslobodi čahure da bude spreman letjeti.

Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu..

Kad bi nas Bog oslobodio od svih prepreka, osakatio bi nas. Nikad ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikad ne bi mogli letjeti.

"Tražio sam Snagu...
I Bog mi je dao poteškoće koje su me osnažile.

Tražio sam mudrost...
I Bog mi je dao Probleme koje je trebalo riješiti.

Tražio sam bogatstvo...
I Bog mi je dao Mozak i Tijelo da mogu raditi.

Tražio sam hrabrost ....
I Bog mi je dao prepreke koje je trebalo svladati.

Tražio sam ljubav.....
I Bog mi je dao ljude kojima je trebalo pomoći.

Tražio sam usluge ....
I Bog mi je dao prilike.

Nisam dobio ništa od onog što sam tražio....
Ali dobio sam sve što mi je trebalo."




Živi život bez straha i suoči se sa preprekama i znaj da ih sve možeš savladati.

Ljubav i Vrijeme....

Bio jednom jedan otok na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti : Dobra Volja , Tuga , Znanje ...i medju ostalima i Ljubav....
Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti , te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili .Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka .Kada je otok bio tren do potonuća , Ljubav je odlučila tražiti pomoć .Bogastvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala : "Bogastvo , možeš li me povesti sa sobom ? " - "Ne mogu , mnogo je zlata i srebra na mom brodu , nemam mjesta . "
Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu ." Ponose , preklinjem te , možeš li me povesti sa sobom " , "- Ne mogu ti pomoći Ljubavi " , odgovori Ponos , " Ovdje je sve savršeno , mogla bi mi uništiti brod ! "
Tada je Ljubav zamolila Tugu , koja je prolazila kraj otoka : " Tugo , molim te povedi me sa sobom " ," Oh , Ljubavi " odgovori Tuga , "tako sam tužna da ne mogu . "
Kada je dobra volja prolazila kraj otoka , toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako je doziva .
Tada Ljubav začuje neki glas : "Dođi Ljubavi , ja ću te povesti sa sobom . " Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do kopna , Ljubav se iskrca , a starac ode . Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime .Ljubav shvati koliko mu tuguje , te upita Znanje : " Znanje , ti sigurno znaš tko me spasio ? " , " To je bilo Vrijeme " , odgovori Znanje . " Vrijeme " , upitala je Ljubav , " pa zašto bi me vrijeme spasilo ? " Znanje odgovori : " Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu ...

ikaikica, bloger, hr...

Osmijeh...

Osmijeh (ne)stoji ništa, a djeluje čudesno. Obogaćuje onoga kome je upućen, a ne osiromašuje onoga tko ga daje. Bljesne poput munje, ali sjećanje na nj može trajati zauvijek. Nitko nije toliko bogat ni toliko siromašan da bi ga sebi mogao uskratiti i svatko njime samo dobiva. Osmijeh donosi sreću u kuću, pozdrav prijatelju, pomoć pri sklapanju posla. On je odmor umornome, putokaz izgubljenome, sunčeva zraka žalosnome i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje. Ali ne može ga se kupiti, izmoliti, pozajmiti ili ukrasti, jer vrijedi zapravo jedino kad ga se poklanja. A nitko i ne treba osmijeh toliko kao oni kojima se i ne može pokloniti više ništa drugo...

ikaikica, bloger, hr...

Poput ruže...

Neki čovjek je s ljubavlju uzgajao ružu. Pažljivo se brinuo o njoj i zalijevao je. Prije nego što je procvjetala on ju je pomno promatrao. Vidio je da će se pupoljak uskoro otvoriti... ali je zamijetio trnje na stabljici i pomislio: "Kako može predivan cvijet nastati iz biljke koja je opterećena s tako mnogo oštrog trnja?"
Ozlovoljen tom mišlju, čovjek je zanemario ružu, uskratio joj vodu i prije no što se je ruža rascvjetala - uvenula je! Tako je i s mnogim ljudima.
U duši svakog čovjeka nalazi se ruža. Bog je usađuje u nas prilikom rođenja među trnje nedostataka. Mnogi ljudi gledaju sebe i vide samo trnje - nedostatke. Očajavaju, misleći da ništa vrijedno ne može proizići iz njih. Nikad ne realiziraju svoje potencijale kojima ih je Bog obdario. Oni sami ne mogu vidjeti ružu u svojoj duši. Netko im drugi mora pomoći - pronaći je. Pomozi ljudima oko sebe nadjačati nedostatke. To je karakteristika Božje ljubavi koju možemo udijeliti svakome. Ako pomogneš nekome naći ružu u njegovoj duši, on će pobijediti trnje. I cvjetat će uvijek... iznova...

Svatko od nas može obogatiti ovaj svijet i učiniti ga ljepšim. Treba samo imati srca. Treba imati hrabrosti dodirnuti drugoga srcem.

Nebojte se pokazati da imate srce! Dodirnimo bližnjega srcem!

Bogati siromasi

Neki jako bogati poslovni čovjek odlučio je svome sinu pokazati što je to siromaštvo kako bi više znao cijeniti bogatstvo koje ima. Odveo ga je na neko siromašno seosko imanje kod obitelji s puno djece. Proveli su ondje dva dana.

"No, jesi li sad vidio razliku između bogatstva i siromaštva?" - upitao je otac sina kad su se vratili kući.

"Jesam, oče!" - odgovorio je dječak.

"Ja sam jedinac, a ona djeca imaju i braću i sestre.

Mi ispred kuće imamo bazen, a oni imaju rijeku u kojoj mogu plivati i loviti ribe.

Mi imamo klimu u kući, a oni samo otvore prozore i struji im hlad od hrastova ispred prozora i s rijeke.

Mi o pticama gledamo u kućnome kinu, a njima prave ptice slijeću na prozore.

Mi imamo psa, a oni imaju stado ovaca.

Jesam, oče, naučio sam što je bogatstvo. I žao mi je što i mi nismo tako bogati."


ikaikica, bloger, hr...

Anđeli i zvijeri

Ljudi nisu bili svjesni da oni postoje. U sasvim normalnom gradu, među potpuno normalnim ljudima, živjeli su, neprimjetno, anđeli i zvijeri. Jedni su pomagali ljudima, a drugi su im otežavali život. Anđeli su iskazivali ljudima ljubav, pomoć, podršku, dok su ih zvijeri plašile, prijetile, uznemirivale, stvarale probleme. Ne zna se kako je moguće da zvijeri i anđeli žive zajedno, ali uistinu je tako bilo. Nisu se borili jedni protiv drugih. Oboje, i zvijeri i anđeli, u miru između sebe, trudili su se oko ljudi. Umjesto da jedni tjeraju druge iz grada, sav su svoj napor uložili djelujući u životima ljudi koji su, posljedično, bili uhvaćeni između jednih i drugih. S jedne strane, zvijeri su ih napadale, s druge, anđeli su im služili. Ljudi nisu znali da zvijeri i anđeli postoje, ali su im bile dobro poznate posljedice njihova djelovanja, i osjećaj straha i osjećaj mira, bolest i zdravlje, tuga i radost, mržnja i ljubav, očaj i nada. Ponekad bi zbog napada zvijeri pali u potpuni očaj, razljutili se na sugrađane ili nešto drugo, ali bi isto tako zahvaljujući anđelima osjetili ljubav i mir i s nadom u dobro gledali na život znajući da nisu sami i zaboravljeni.

Poneki anđeo ili zvijer bio je prisutan u skoro svakom trenutku nečijeg života, u svakoj emociji, u svakom iskustvu. Anđeli i zvijeri bili su slična bića. Nisu se mogli po gotovo ničem razlikovati jedni od drugih, osim po svom djelovanju. Anđeli su činili dobro, zvijeri zlo; po dobrim odnosno zlim djelima, moglo se je raspoznati tko stoji iza kojeg čina. Nejasno je zbog kojeg motiva su tako radili. Oboje su bili moćni, mogli su utjecati na život običnog čovjeka bez da to ovaj izravno primijeti i gotovo da su utječući na živote ljudi, oni određivali sudbinu ljudi. Donosili su sreću i nesreću, radost i žalost ljudima i gotovo samo o njima je ovisilo kako će ljudima u životu biti.

A ljudi nisu bili svjesni da postoje jer su upravo oni bili te zvijeri i anđeli jedni drugima.

ikaikica, bloger, hr...

Čovjek se počeo tuširati cim je njegova žena završila sa svojim tuširanjem kad neko zazvoni na vrata.
Nakon nekoliko trenutaka prepiranja oko toga tko ce otvoriti, žena popusti, brzo se umota u rucnik i strci niz stepenice.
Na vratima ugleda Matu, prvog susjeda.
Prije no što zausti, Mate joj reče:
- Dat ću ti 1000 kuna ako skineš taj ručnik.
Nakon kratkog razmišljanja, žena skine ručnik i stade pred Matu gola.
Mate joj odmah da 1000 kuna i ode. Zbunjena, ali i uzbuđena zbog sreće koja ju je snašla, žena se opet umota u ručnik i popne na kat.
Ude u kupaonicu, a muž je, i dalje stojeći ispod tuša, upita:
- Tko je to bio?
- Mate, naš susjed- odgovori ona.
- Sjajno - reče muž - je li rekao nešto o tome da mi duguje 1000 kuna?

Što smo naučili: Ukoliko bitne informacije pravovremeno podijelite sa svojim suradnicima - možete spriječiti moguće neugodnosti.

izvor

Dok je vozio auto, svećenik kraj puta ugleda časnu sestru.
Zaustavi se i ponudi joj prijevoz, što ona i prihvati.
Časna uđe u auto i prekriži noge, razgrnuvši tako svoju haljinu i otkrivši divnu nogu. Svečenik baci pogled i umalo napravi nesreću.
Nakon što je ponovo preuzeo kontrolu nad autom, on potajno spusti svoju ruku na nogu časne sestre.
Časna ga pogleda i rece:
- Oče, zar se ne sjećate 129. Psalma?
Svećenik se zagrcnu i duboko isprića, pa se prisili da skloni ruku.
Promjenivši brzinu, on, medutim, opet stavi ruku na njenu nogu.
Časna mu opet reče:
- Oče, zar se ne sjećate 129. Psalma?
I jos jednom joj se svečenik ispriča, rekavši:
- Oprostite, sestro, ali tijelo je grešno.
Stigavši u ženski samostan, časna izađe uputivši mu značajan pogled, i ode. A svečenik, stigavši u crkvu, požuri uzeti Bibliju i pogleda 129. Psalam.
U njemu je pisalo: Idi naprijed i traži, produži dalje, i spoznat ćeš vrhunac slave.

Što smo naučili: Ako nisi dobro informiran o poslu koji radiš, možeš propustiti sjajnu priliku.
izvor

Prodavač, službenica i direktor uđoše na ručak i nađoše staru uljanu lampu.
Protrljaše je a iz lampe izađe duh u oblačku dima i reče:
- Obično ispunjavam tri želje, ali ću svakom od vas ispuniti samo po jednu.
- Prvo meni - reče službenica. Želim biti na Bahamima i voziti gliser ne mareći ni za što na svijetu. Puf! I ona nestane.
- Prodavač, u čudu, reče:
- Ja sam slijedeći! Ja sam slijedeći! Želim da sam na Havajima, da ležim na plaži s prekrasnom plavušom i zauvijek budem okružen pinacoladom i ljubavlju svog života.
Puf! I on nestane.
- Ti si na redu - reče duh direktoru.
A on reče:
- Želim da se ovo dvoje poslije ručka vrate u kancelariju.

Što smo naučili: Uvijek pustite šefa da govori prvi.
izvor