Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Starac je rekao:
Postoje samo dvije stvari koje ne mogu da ti ukradu radost Sadašnjosti:
tvoje negativne misli o Prošlosti i tvoje negativne misli o Budućnosti.”
Starac je nastavio: “Vidjećeš da najviše pomaže ako počneš da posmatraš ono što ti misliš da je Prošlost. Kasnije ćemo se pozabaviti Budućnošću” - obećao je starac.
Mladić reče: “Znači, svaki put kada osjetim da me nešto sprečava da uživam u Sadašnjosti i da mi dobro ide, to je trenutak kada bi trebalo da pogledam u Prošlost i naučim nešto iz nje.”
“Da”, – odgovorio je starac.
“Vrijeme za učenje”, još jednom je to potvrđivao, “jeste svako vrijeme kada želiš da učiniš Sadašnjost boljom od Prošlosti. Kada si uznemiren, ili imaš bilo kakva druga negativna osjećanja o Prošlosti koja se miješaju u Sadašnjosti, tada moraš da odvojiš vrijeme da pogledaš u Prošlost i naučiš nešto iz nje.”
Mladić je upitao: “Zašto je dobar trenutak za učenje baš kada osjećam nešto negativno?”
Starac spremno odgovori: “Jer tada možeš da iskoristiš svoja osjećanja da te nečemu nauče.”
“I kako to da uradim?” – odvrati mladić.


Starac je odgovorio: “Najbolji način je da postaviš sebi tri pitanja i odgovoriš na njih najiskrenije što možeš:
1. Šta se zaista desilo u prošlosti?
2. Kakvu sam pouku izvukao iz toga? i
3. Šta mogu da uradim drugačije ovoga puta?”
zivot je kratak..nikada ne znas sto te ceka..sudbina te uvijek iznenadi**

ŠTA ČINI STRAH
U jednoj zemlji koja bijaše u ratu, vladao je strašan i okrutan kralj.

S ratnim zarobljenicima postupao je ovako:
Zatvorio bi ih u jednu veliku prostoriju u kojoj je na jednoj strani bila četa strijelaca,
a na drugoj vrata prekrivena prikazima mrtvih i okrvavljenih zatvorenika.

Postavio bi zatvorenike u krug i rekao im:
“Možete birati: umrijeti izbodeni strijelama mojih ratnika ili proći kroz ova vrata i tamo ostati zatvoreni zauvijek.“

Uvijek su svi izabirali umrijeti od strijela.

Kad je rat završio jedan vojnik koji je dugo služio kralja upita svog vladara:
Šta je iza ovih strašnih vrata?
“Otvori, i pogledaj!” odgovorio je kralj.

Vojnik je skupio hrabrost. Teškom mukom otvorio je vrata, a tada ga je obasjala zraka sunca i zabljesnula mu oči. Kad ih je uspio otvoriti posve iznenađen uvjeri se da su vrata vodila u SLOBODU!!!

Vojnik, ne vjerujući, pogleda kralja i reče:
“Uvijek ste zarobljenicima ostavljali mogućnost izbora, ali oni su više voljeli umrijeti nego rizikovati da otvore ova vrata!”

Koliko puta se bojimo rizikovati?

Koliko puta umiremo zbog naših briga, od straha da otvorimo vrata; vrata naših snova, vrata našeg spasenja, vrata koja nas vode u pravu slobodu?

izvor

Tvoj anđeo



Bilo jednom jedno dijete, spremno da se rodi.

Jednog dana ono upita Boga: “Čujem da me sutra šalješ na zemlju? Ali kako ću tamo živjeti kad sam tako mali i bespomoćan?”

Bog je dogovorio: “Između mnogih anđela izabrao sam jednoga za tebe. Taj anđeo će te čekati i brinuti se o tebi.”

“Ali”, kaže dijete, “tu na nebu ne radim ništa osim što pjevam i smijem se.To je sve što mi treba da budem sretan.”

Bog kaže: “Tvoj će ti anđeo pjevati svaki dan. I osjećaćeš ljubav svoga anđela i bićeš srećan.”

“A”, kaže dijete, “kako ću razumjeti kad mi ljudi pričaju, ako ja ne govorim njihovim jezikom?”

“To je lako”, kaže Bog, “tvoj će ti anđeo govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš ikada čuti. I s mnogo strpljenja i pažnje, tvoj će te anđeo naučiti pričati.”

Dijete je pogledalo Boga i reklo: “A šta da radim kad želim razgovarati s tobom?!”

Bog se nasmijao djetetu i rekao: “Tvoj će ti anđeo spojiti ručice i naučiti te kako se moli.”

Dijete kaže: “Čujem da na zemlji ima zlih ljudi. Ko će me zaštititi?”

A Bog zagrli dijete i kaže: “Tvoj će te anđeo braniti, i po cijenu svog života.”

Dijete tužno reče: “Ali nikada te više neću vidjeti.”

Bog opet zagrli dijete: “Tvoj će ti anđeo uvijek govoriti o meni, i naučiće
te kako da budeš sa mnom, a ja ću za tebe uvijek biti tu.”

U tom je trenutku na nebu zavladao mir, i već su se mogli čuti glasovi sa zemlje.

Dijete je još na brzinu nježno upitalo: “Bože, ako sada moram ići, reci mi barem ime moga anđela.”

Bog kaže: “Ime tvoga anđela uopšte nije važno, ali ti ćeš ga zvati MAMA.”

mudremisli.com

Dva anđela



Dva putujuća anđela zaustaviše se kod familije bogatog zemljoposjednika, kako bi tamo prenoćili. Familija bogataša ponijela se prilično bahato i bezobrazno, i nije udovoljila njihovoj želji da prespavaju u sobi za goste. Umjesto u sobu za goste smjestili su ih u malu, tamnu sobu u hladnom podrumu.
Kad su raspremali krevete, stariji anđeo je ugledao rupu u zidu i popravio je. Kada je to vidio, mladi anđeo ga je upitao zašto je popravio rupu u zidu. Stariji anđeo je odgovorio:

” Stvari nisu uvijek onakve kako na prvi pogled izgledaju.”

Sljedeće noći su anđeli došli u vrlo siromašnu kuću. Tu su ih dočekali ljubazan domaćin i njegova žena, koji su s njima podijelili svoju večeru i nakon toga ih pozvali da prespavaju u njihovom krevetu i da se dobro odmore. Kada se sunce probudilo sljedećeg jutra, anđeli su zatekli domaćina i njegovu ženu u suzama.
Njihova jedina krava, čije mlijeko je bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je na njivi mrtva. Mlađi anđeo je bio istinski bijesan i pitao starijeg, kako je mogao to dopustiti.
“Prvi domaćin je imao sve, a ti si mu ipak pomogao i popravio rupu u njegovom zidu. Drugi domaćin ima vrlo malo, a ipak nas je ljubazno primio, nahranio i čak dopustio da prespavamo u njegovom krevetu, a ti si dopustio da njegova jedina krava ugine.”
Drugi anđeo je opet odgovorio:

” Stvari nisu uvijek onakve kako na prvi pogled izgledaju.” i doda:

“Kada smo bili u hladnom podrumu, primijetio sam da je u onoj rupi u zidu bilo zlato. Pošto je domaćin bio vrlo pohlepan i nije bio voljan
podijeliti svoje bogatstvo, ja sam popravio rupu tako da nikad više ne pronađe to zlato. Prošle noći, kada smo spavali u domaćinovom krevetu, anđeo smrti je došao po njegovu ženu. Dao sam mu kravu umjesto nje”.

“Stvari nisu uvijek onakve kako na prvi pogled izgledaju.”

Ponekad se dogodi upravo to: kada se stvari ne odvijaju kao što bi trebale. Jedino je potrebno vjerovati da je svaki takav događaj prednost koju možeš iskoristiti.

Legenda o tri muškarca



Jedna legenda govori o tri muškarca, koji su nosili svaki po dvije vreće. Ali teret nisu osjećali jednako. Vreće su im, jedna sprijeda a druga straga, visile obješene na drvenoj motki na ramenu.

Upitali prvog čovjeka šta ima u vrećama. Odgovorio je: – Svi moji uspjesi, sva dobra djela mojih prijatelja, sve životne radosti – u vreći su straga. Skriveni od pogleda, završeni, prekriveni lišćem, ne smetaju mi mnogo. U vreći sprijeda imam sve loše i ružne stvari koje su mi se dogodile. Hodam, zastanem često, vadim ih, posmatram, proučavam, mislim šta ću. Stalno sam s njima, i mislima i osjećajima. Stalno radim na njima.

Taj se čovjek često zaustavljao, gledao unazad, mučio se nad sobom i napredovao malo i vrlo sporo.

I drugog su čovjeka upitali isto. Rekao je: -U vreći sprijeda nosim moja dobra djela, spoznaje o vrlinama. Često ih gledam, vadim i pokazujem drugima. Vreća na leđima sadrži moje greške i moje slabosti. Ponesem ih sa sobom kuda god krenem, jer one su moje i ne mogu ih tek tako odložiti na stranu. Usporavaju me, ponekad su veoma teške.

Treći muškarac je odgovorio: – Na prednjoj vreći napisao sam riječ “dobrota”. Prepuna je pozitivnih misli, dobrih ljudskih djela, svih dobrih stvari koje sam imao i učinio u životu, misli o mojoj snazi. Ta mi vreća nije teška. Naprotiv, poput brodskih jedara, pomaže mi u kretanju naprijed. A vreća na leđima ima natpis “loša sjećanja” i prazna je, jer sam joj odrezao dno. O svemu što mi se loše dogodilo, o lošim mislima koje ponekad o sebi imam, o zlu koje od drugih čujem, malo razmislim i bacim ih u tu vreću. Kroz rupu to ode zauvijek. Ja sam slobodan. Ja nemam tereta koji bi me usporavao u hodu.

PORIJEKLO LJUBAVI



Prema učenju taoista Duh i Materija su u vrijeme postanka svijeta vodili borbu na život i smrt.

Duh je naposljetku odnio pobjedu, a Materija je osuđena na vječni život u unutrašnjosti zemlje.

No, prije toga je glavom udarila o nebeski svod i nebo prepuno zvijezda razbila na komadiće.

Boginja Niuka izronila je iz mora, blistava u svom vatrenom oklopu.

Kuvajući dugine boje u kotlu, uspjela je vratiti zvijezde na njihova mjesta, ali nije uspjela pronaći dva mala komadića, pa nebeski svod nije bio potpun.

To je porijeklo ljubavi: dvije duše neprestano obilaze Zemlju, svaka u potrazi za svojim Drugim Dijelom.

Kada se sastanu, uspijevaju povezati ona dva komadića koji nedostaju i tada, za taj par, cijeli univerzum ima smisla.

Dijete od četiri godine : "Moja mama može sve."
Osmogodišnjak: "Moja mama zna jako puno!"
Dvanaestogodišnjak: "Moja mama možda ipak nešto ne zna!"

Četrnaestogodišnjak: "Naravno, moja mama ne zna niti ovo."
Šesnaest godina: "Mama? Ona nema pojma ni o čemu!" Osamnaest godina : "Stara je bez veze!"
Dvadeset i pet godina: "Mama bi možda nešto mogla znati o tome."

Trideset i pet: "Prije nego odlučim pitati ću mamu za mišljenje."
Sa 45 godina većina misli : "Voljela bih znati što bi mama o tome rekla ."
A sa 65 sve bi dali samo kada bi još jednom s mamom mogli razgovarati.

Kikice super priča ..istinita

..znam i sama sam se zamislila nad njom..i sjetila se sebe sa 25 i danas

Ljubavi moja
Djevojka upita svog dečka:"Da li si zaljubljen u mene?"
On odgovori: Ne!
Ona ga upita: "Misliš li da sam lijepa?"
On odgovori: Ne!
Ona ga opet upita: "Da li sam ja u tvom srcu?"
On odgovori: Ne!
Na kraju ga upita: "Da te napustim, da li bi plakao za mnom?" a on opet odgovori: Ne!

Okrenula se veoma tužna i odlučila da ode od njega.
On je na to zagrli i reče joj: "Ja nisam zaljubljen u tebe - ja te volim."
Ja mislim da ti nisi lijepa - ja jednostavno mislim da si prekrasna.

Ti nisi u mom srcu - ti si moje srce.

Ja ne bih plakao da me napustiš - ja bih umro zbog tebe.

Priča o ljubavi

Jednom davno bijaše neki otok gdje su živjeli svi osjećaji: Sreća, Tuga, Raskoš, i mnogi drugi, a među njima i Ljubav.

Jednog dana osjećajima je nagovješteno da će otok uskoro potonuti, tako da su svi osjećaji uzeli svoje čamce i napuštali otok. Ljubav je bila jedina koja je ostala. Htjela je ostati sa otokom sve dok ne počne tonuti.

Kad je Ljubav gotovo potonula, odlučila je moliti za pomoć. Raskoš dođe do Ljubavi u prelijepom čamcu i Lljubav je upita: Raskoši, možeš li me povesti sa sobom.

Raskoš odgovori: Ne, ne mogu. U mome čamcu ima puno zlata i srebra. Ovdje nema mjesta za tebe.

Ljubav odluči zamoliti i Taštinu, koja upravo prolažaše:
Taštino, molim te, pomozi mi, povedi me!
Ne mogu ti, Ljubavi, pomoći. Sva si mokra. Zaprljat češ mi čamac - odgovori joj Taština.

Tuga je bila blizu, pa Ljubav ponovo zamoli za pomoć.
Tugo, dopusti da pođem s tobom.
Oh, Ljubavi, jako sam tužna pa više volim biti sama. Ne trebam te.

Sreća je također prošla pored Ljubavi, ali bijaše tako sretna da nije niti čula kad ju je Ljubav zvala.

Iznenada se zaću glas:
Dođi Ljubavi, ja ću te povesti.

Bio je to jedan starac. Ljubav je bila tako sretna da je starca zaboravila pitati za ime. Kad su stigli na suho starac odmah ode svojim putem.

Ljubav tada upita Znanje, drugog starca, za ime svog spasioca.
Bilo je to Vrijeme - odgovori Znanje.
Vrijeme? Ali zašto mi je Vrijeme pomoglo? - upita Ljubav.

Zato jer jedino Vrijeme može razumjeti koliko je Ljubav potrebna - odgovori Znanje.

Uzmi si vremena da shvatiš što je Lubav.

Najviša cijena

Draguljar je sjedio za stolom i kroz izlog svoje otmjene trgovine promatrao prolaznike. Neka se djevojčica približila trgovini i prislonila nosić na izlog. Kao nebo plave oèi radosno su zasjale kad ugleda jedan od izloženih predmeta. Ušla je odlučno i prstom pokazala ogrlicu od modrog tirkiza.
- To je za moju sestru. Možete li mi ju zapakirati kao dar?
Trgovac s nevjericom pogleda djevojčicu i upita: Koliko novaca imaš?
Ona se podiže na prste, stavi na stol limenu kutiju, otvori je i isprazni. Bilo je ondje nekoliko manjih novčanica, šaka sitniša, nekoliko školjkica i figurica.
- Hoće li biti dovoljno - upita ponosno. Htjela bih starijoj sestri kupiti dar. Otkako nemamo mame, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je roðendan. Siguran sam da će je dar jako razveseliti. Njezine su oči iste boje kao taj dragi kamen.
Trgovac je otišao u susjednu prostoriju i u zlatnocrveni papir zapakirao kutijicu.
- Uzmi i pažljivo ponesi - reče djevojčici.
Djevojèica uze paketić kao pobjednički pehar i ponosno izađe iz trgovine. Sat vremena kasnije u trgovinu uđe prekrasna djevojka s kosom boje meda i divnim modrim očima. Stavi na stol kutijicu koju je trgovac bio pažljivo zapakirao i upita:
- Ova je ogrlica kupljena u vašoj trgovini?
- Da, gospođice.
- Koliko mje koštala?
- U mojoj trgovini cijene su stvar povjerenja, tiću se samo mene i mojih kupaca.
- Moja sestra je imala nešto sitniša, sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu!
Trgovac zatvori kutiju, složi omot i vrati ga djevojci.
- Vaša je sestra platila najvišu cijenu, dala je sve što je imala.

Za privlačne usne:
- izgovaraj nježne riječi.

Za lijepe oči:
- traži dobro u ljudima.

Za vitku figuru:
- podijeli hranu s onima koji je nemaju.

Za lijepu kosu:
- neka ti djeca provlače prste kroz kosu barem jednom dnevno.

Za siguran hod:
- hodaj sa uvjerenjem da nikada ne hodaš sama.

Ljudi mnogo više od stvari trebaju da se podmlađuju i obnavljaju.

Imaj na umu, da kada ti trebaju nečije ruke za pomoć naći ćeš ih na svome tijelu.
Kada ostariš, otkrićeš, da imaš dvije ruke – jedna ti služi, da pomogneš sebi; a druga da pomogneš drugima.

Ljepota žene nije u odjeći koju nosi, figuri o kojoj se brine, niti u njenoj frizuri:
- ljepota žene se vidi u njenim očima, jer oči su vrata do njenog srca…mjesta gdje počiva ljubav.

Ljepota žene nije čak ni u obrisima njenog lica:
- istinska ljepota žene ogleda se u njenoj duši. U brizi koju žena vezuje sa ljubavlju i žrtvom.

I ono što je najvažnije:
- ljepota žene raste sa njenim godinama.

Tajna jakih je u tome da, kad to ustreba umiju biti slabi, a tajna slobodnih da u datom času umiju objesiti o klin svoju slobodu.

Volja je stvar jakih, želja stvar slabih.

Smrt je samo za druge. Ona pripada ne-ja.

Svi smo mi najogorčeniji onda kada branimo nevrijednost u nama.

Ljudi vide sebe onakve kakvi bi željeli da budu. Iz nekog razloga skoro svako želi biti nešto što nije, neko drugi. Pitam se, zbog čega strah, zašto ljudi kriju svoje pravo lice. Boje li se da će biti povrijeđeni ili ispasti smiješni ako se pokažu u pravom svjetlu.

Čovjek je skup intimnih kotradikcija zašivenih u jednu kožu.

Prozreti ljude znači vladati njima.

Nostalgija za mjestima tek je opsjena: svaka je nostalgija nostalgija za jednim nestalim vremenom i za jednim nestalim ‘ja’ u njemu.

Prava umjetnost počinje ondje gdje prestaje sujeta.

Naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovjek obiđe čitav svoj krug. Pa našto onda tolika žurba?

Najljepse usne ako ruzno pricaju nikom nece biti lijepe

Citat :

Imaj na umu, da kada ti trebaju nečije ruke za pomoć naći ćeš ih na svome tijelu.
Kada ostariš, otkrićeš, da imaš dvije ruke – jedna ti služi, da pomogneš sebi; a druga da pomogneš drugima.

istina ...nikad nemoj biti sebican pomozi svima ..ali nikad se ne uzdaj ni u koga uvijek jednu ruku drzi da sebi mozes pomoci ....

Citat :

ljepota žene se vidi u njenim očima, jer oči su vrata do njenog srca…mjesta gdje počiva ljubav.

kroz oci se jedino i moze vidjeti koliko ljubavi u nekome ima ..da li je srce puno ljubavi i dobrote ...

Citat :

istinska ljepota žene ogleda se u njenoj duši. U brizi koju žena vezuje sa ljubavlju i žrtvom.

ovo nemam potrebu da komentiram ..jer bi mozda pokvarila ovu recenicu sa bilo kojim komentarom ..

zaista predivna poucna prica

Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo marioneta,
i podario mi komadić života,
moguće je da ne bih kazao sve što mislim,
ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem.
Stvari bih cijenio, ne po onome što vrijede,
već po onome što znače.
Spavao bih manje, sanjao više,
shvatio sam da da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju
gubimo šezdeset sekundi svjetlosti.
Hodao bih kad drugi zastanu,
budio se dok ostali spavaju.
Slušao bih kada drugi govore, i kako bih uživao u sladoledu od čokolade.
Kada bi mi Bog podario komadić života, oblačio bih se jednostavno,
izlagao potrbuške suncu, ostavljajući otkrivenim ne samo tijelo već i dušu.
Bože moj, kada bih imao srce ispisivao bih svoju mržnju na ledu,
i čekao da ugrije sunce.
Slikao bih Van Gogovim snom, na zvijezdama jednu benedetijevu poemu,
a Seratovu pjesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja.
Zalivao bih ruže suzama, da bih osjetio bol njihovih bodlji i
strastveni poljubac njihovih latica…
Bože moj, kada bih imao jedan komadić života…
Ne bih pustio da prođe ni jedan dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim.
Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko griješe kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare,
a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Djeci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete.
Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom.
Toliko sam stvari naučio od vas ljudi…
Naučio sam da čitav svijet želi da živi na vrhu planine,
a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica.

Gabrijel Garsija Markes

edan čovjek od devedeset dvije godine, mali, dobrodržeći i ponosan, koji je svakog jutra bio kompletno obučen, sa kosom moderno namještenom i savršeno obrijan, iako je skoro slijep, danas se doselio u starački dom. Njegova 70-godišnja supruga nedavno je umrla, zbog čega je bilo neophodno da se preseli u dom.

Poslije mnogo sati strpljivog čekanja u holu doma, ugodno se nasmiješio kada su mu rekli da je njegova soba spremna. Dok je upravljao svojom šetalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i roletne koje su bile na prozoru.

“Sviđa mi se”, rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.
“Gospodine, još niste vidjeli sobu. Sačekajte još malo!”

“To nema nikakve veze”, rekao je. “Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Da li će mi se dopasti soba ne zavisi od toga kako je raspoređen namještaj, već kako ja raspoređujem svoje misli. Već sam odlučio da mi se dopada. To je odluka koju donosim svakog jutra kada se probudim. Ja imam izbor: mogu da provedem dan u krevetu brojeći teškoće koje imam sa dijelovima tijela koji više ne rade, ali mogu da ustanem iz kreveta srećan zbog onih koji još uvijek rade. Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene misliću na novi dan i na sve srećne uspomene koje sam odložio. Bar za ovo doba svog života.

Starost je kao bankovni račun: sa njega podižete ono što ste tu uložili. Moj savjet vam je da ulažete mnogo u banku sjećanja. Hvala vam za vaš dio u banci sjećanja. Ja još uvijek ulažem.”

Jedan bogataš zamoli Sengaia da napiše nešto za trajnu sreću njegove porodice, a što bi moglo da se prenosi kao dragocjenost iz generacije u generaciju.
Sengai uze veliki komad papira i napisa: “Otac umire, sin umire, unuk umire.”
Bogataš se razljuti. “Zamolio sam te da napišeš nešto za sreću moje porodice! Zašto se na ovaj način šališ sa mnom?”
“Nisam imao namjeru da se šalim”, objasni Sengai. “Kada bi prije tebe tvoj sin umro, to bi te vrlo ojadilo. Kada bi tvoj unuk nestao prije tvog sina, obojici bi vam prepuklo srce. Ako tvoja porodica, generacija za generacijom, umire redom koji sam ja označio, to će biti prirodan ljudski tok. Ja to zovem istinskom srećom.”

Nije lako pronaći riječi kada treba opisati prijateljstvo kao što je naše, što je čudno kad se uzme u obzir koliko smo postali bliski. Toliko nam je puta oboma bilo potrebno rame za plakanje ili draga njuška… ili već tako nešto. Živo me zanima možemo li uopšte iskazati koliko su prijatelji vrijedni. Šta jedno prijateljstvo, a posebno ovakvo kao što je naše, čini toliko posebnim?

Uprkos uvaženom vjerovanju, zapravo je moguće opstati i bez prijatelja. Štaviše, samoća ima ozbiljnih prednosti, a ima i nekih aktivnosti koje se, budimo iskreni, ni sa kim ne mogu podijeliti. Naučno je dokazano da je vrijeme provedeno u miru, tišini i razmišljanju o životu od vitalnog značaja za mentalno zdravlje, sve dok u tome ne pretjeramo. Na kraju krajeva, mi jesmo društvena bića koja uživaju u okupljanjima i druženjima. Ima jedna zanimljiva činjenica o prijateljstvu koje smo oduvijek svjesni, ali rijetko o njoj razmišljamo: Razumijevanjem drugih bolje razumijemo sebe. Kvaliteti koje tražimo od svojih prijatelja isti su oni na koje smo najponosniji ili bismo željeli da budu uočljivii kod nas. Tako nam, na neki način, prijatelji mnogo govore o tome ko smo i ko nismo.

Svi mi imamo razne prijatelje – od onih kojima se samo nasmiješimo i bacimo kosku kraj aparata za vodu do starih drugara iz detinjstva. Tu je i “ekipa” s kojom s vremena na vreme visimo u gradu kao i pajtaši s kojima uz pićence ili Seks i grad (ili oboje!) razglabamo o protekloj nedjelji. Tu su i srećnici s
kojima smo posebno bliski pa čak i naši izmišljeni prijatelji. Prava prijateljstva zasnovana su na zajedničkom pogledu na svijet i uvjerenju da nam je život ljepši upravo zato što su u njemu i određene osobe. Uprkos brojnim razlikama, pravi prijatelji o svemu mogu da razgovaraju oči u oči. Zajednički nazori, strasti, brige i uzajamno poštovanje oplemenjuju čitavo naše životno iskustvo.
Prijatelji iskreno brinu jedni o drugima. Uvijek možemo računati da će nam drugari čuvati leđa i voditi računa šta je za nas najbolje. Ta vjera u prijatelje raste dok jedni drugima pomažemo da napravimo korak naprijed. Upravo na to povjerenje računamo kada im poveravamo tajne, kad ih pitamo da li nam je kravata na mestu, ili kad nam treba razmrsiti kosu. Prijatelj je tu kad nas po svaku cenu treba natjerati da držimo glavu gore. Prijatelj zna kada nam je potreban zagrljaj ili opuštajuća masaža. Prijatelj zna kad da ponudi ozbiljan razgovor i promišljen, iskren savjet, ali i kad da kaže:

“Šta si oklembesio nos? Živni malo!” A što je najvažnije, prijatelj zna kad treba samo da sjedne kraj nas i ne progovori ni riječ. Naravno, najbolje je kod prijatelja što se zajedno možemo zabavljati i to više nego dobro. Možemo se zajedno otisnuti u pustolovinu, dernjati se na koncertu Bon Džovija, ili se uvaliti u pomalo čudne ali nevjerovatno zabavne situacije koje bi svakom drugom izgledale sumanuto.
Naravno, svako prijateljstvo ima svoju cijenu. Nekim prijateljima treba toliko podrške da nam se na kraju popnu na glavu. Čak se ni srodne duše ne mogu slagati u svemu. S tim prosto moramo da se pomirimo. U stvar, dešava se da naši prijatelji, iako nas izuzetno dobro poznaju, ponašaju kao da namjerno žele da nas izlude. Ponekad razviju bolesno obožavane prema našem načinu oblačenja ili
imaju neke ružne navike kojih se nikako ne mogu otresti. Čak te i nabliži prijatelji mogu izbezumiti namještanjem sastanka na slijepo, i to sa žarom koji se može mjeriti jedino sa promašenošću nihovog izbora, ili kad u pogrešnom trenutku razjape gubicu, i odjednom svi u kancelarii znaju da uvijek na treći sudar nosiš srećne gaće s dezenom leoparda. A opet, kad se na neko vrijeme povučemo u dobrovoljno izgananstvo izvrištimo se dok nam se krajnici ne raspuknu, na kraju ipak slegnemo ramenima, oprostimo im, i sve opet bude kao prije.

Jer prijatelji upravo to i rade. Ipak je najgore kad prijatelji odlaze. Bilo da se sele u drugi grad ili državu, to su najteži rastanci, a posebno kad znamo da ih vidimo poslednji put. Razmišljanje o gubljenu prijatelja jeste nevjerovatno tužno, ali je zapravo veoma korisno, pošto nas podsjeća koliko nam prijatelji znače i koliko su nezamjenljivi. Možeš proći čitav svijet tražeći prijateljstvo kao što je
naše, ali pronaći ćeš samo žuljeve na tabanima. Nikakav zli naučnik ne može stvoriti prijateljstvo u laboratoriji. Prijatelja ne možemo naručiti kao picu ili skinuti sa interneta. Međutim, na svakom koraku ima ljudi koji bi nam možda mogli biti dobri prijatelji. Možemo ih naći na poslu, ili naletjeti na njih u
parku; a možda ih upoznati na mirnoj sjedeljci. Ko zna? Obično je nemoguće na prvi pogled reći hoćemo li se slagati sa nekim ili ne. “Instant savršeni prijatelj” ne postoji. Ima onih pred kojima možemo otvoriti srce i onih pred kojima ne možemo. Neki u nama bude polet i nadahnuće a neki su pak smrtno dosasni. S jednima nam je udobno a drugi nas ljute, sekiraju i izbezumljuju do ivice ludila. Pravo prijateljstvo je nešto što se gradi udvoje ili put na koji smo zajedno pošli. Za početak, najvažnije je ne pokušavati nikog da zadiviš. Niko se ne može dovijeka pretvarati i zato komotno od prvog dana budi ono što jesi, a kome se ne sviđa – neka ide. Upoznajte se na tenane. Čemu žurba?
Savršeno je pronaći prijatelja koji će vam s godinama biti sve bliskiji, tako da ima smisla utrošiti nešto vremena i truda da se zaista upoznamo. Možda ćeš poslije nekoliko razgovora shvatiti da uprkos svemu nemate ništa zajedničko. Možda ćeš otkriti ružnu stranu njihove ličnosti,koja se isprva nije
primijećivala. Možda će se ispostaviti da je to blazirani folirant, nepodnošljiva primadona ili siledžija koji će htjeti da ti otkine glavu čim nešto nije po njegovom. Možda je to neko nepouzdan ko zaboravlja da se javi ili te pusti da izvisiš kad zbog njega otkažeš sve ostale planove, što izaziva pad tvog samopoštovanja u neslućene dubine. A možda će te, opet, voljeti toliko da će na kraju početi da te guši tolikom pažnjom ili neće moći da shvati da u tvom životu postoji još poneka važna osoba. I odjednom ništa više nije zabavno kao preij.

Ne mogu sva prijateljstva biti “ono pravo”, ali ko ti je kriv ako zbog nekakvog smrada žrtvujes nešto što ti je bilo zaista bitno. Ko nije za sebe nije ni za drugog. Svi mi želimo i zaslužujemo pravog prijatelja za kojeg ćemo se istinski vezati. Neko ko bez osude prihvata naše strahove i ograničenja
i bodri nas da dosegnemo dalje nego što bismo ikada povjerovali da možemo. Prijatelja s kojim ćemo podijeliti ono što nam je najdragocjenije: iskreni smijeh ali i tugu. Prijatelja koji će uvidjeti naše skrivene kvalitete, i bezrezervno nas voljeti takve kakvi smo, čime će nam pomoći da ispoljimo svoje nevjerovatne mogućnosti. Pravom prijatelju ćemo se nasmiješiti čim vidimo da nam maše s drugog
kraja prostorije. On nam razgali srce čak i kad se ne trudi. Stoga je vrijeme provedeno s njim mali
praznik. S pravim prijateljem ne moramo da razgovaramo da bismo znali šta misli. Taj odnos je jedinstven. Na trenutke se čak osjetimo kao da smo jedini na svijetu. Prijateljstvo je poseban vid partnerstva, zasnovan na iskrenoj spoznaji da u zajedništvu nemoguće postaje moguće. To je prećutni ali obavezujući sporazum da ćemo jedno dugome pomagati da u potpunosti uživamo u životu.

Znam koliko sam srećan što imam takvog prijatelja, i samo bih da kažem da, ma šta se desilo, nikad nećeš biti sam jer ćeš uvijek biti moj prijatelj. Zauvijek.”

Bredli Trevor Griv

Nekada davno, prije mnogo mnogo godinа, dаleko negdje u nekoj drugoj dimenziji, živio je Veliki Tvorac. U toj dimenziji nije bilo ni glаdi ni bolesti, ni rаtovа ni bijede. Ustvari nije moglo ni da bude, jer je sve u toj dimenziji bilo nematerijalno. Posvuda su bile samo čiste i svijetle duše. One su zračile prekrasnim sjajem koje se presijavalo hiljadama boja. Kao da je neki nevidljivi umjetnik razasuo po njima bezbroj najrazličitijih boja. Taj umjetnik bio je upravo Veliki Tvorac.

Svakoga dana On bi izvadio jedan spisak, pogledao ga i objavio pred svima: danas ću poslati na Zemlju ove duše.

Nakon što bi ih poslao izvadio bi jedan ključ i spustio se u Tamnu rupu svoje dimenzije. Tamo je naprotiv vladao nepregledan mrak. Ali se moglo čuti lepršanje drugih duša – Tamnih. One su bile loše, jer nisu mogle da vide ni boje ni ljepotu. Ponekad se čak dešavalo da se neka tamna duša oboji, ali je to bilo jako rijetko. I u tamnoj rupi svoje dimenzije Veliki Tvorac je obavljao ritual sa spiska – slanje tamnih duša na Zemlju.

Poslije bi Veliki Tvorac izvadio svoj ključ i vratio se kroz crnu rupu ponovo u svoj svijetli dio dimenzije. Ujutro bi ustajao, uzimao svoj čarobni štapić i slao duše na Zemlju. Isti broj i svijetlih i tamnih da bi se održala ravnoteža na Zemlji. I svaku sa svojom misijom. A kada bi ispunile svoju misiju, on bi ih ponovo vraćao nazad sve do sljedećeg putovanja. To se ponavljalo do u beskraj, jer su duše u stvari bile besmrtne.

Jednog prekrasnog dana Veliki Tvorac se probudio sa nekim čudnim osjećajem. Nije ga prije nikada doživio. Možda je to bio neki znak da treba da promijeni nešto. Zamislio se, počešao po glavi i izvadio spisak. Gledajući spisak vidio je nešto neobično. Jedna duša je mnogo često odlazila na Zemlju i vraćala se nazad. Otkud to?! Nije mu bilo jasno. Možda njena misija nije bila dovoljno složena? Zašto? Da nije možda…?
Mnogo pitanja, a nijedan odgovor. Tada se sjeti onog čudnog osjećaja. Baš u njemu je ležao odgovor, vrijeme je bilo da predloži nešto novo svojim dušama. Da krenu novim putem svog razvitka.
Veliki Tvorac uze svoj čarobni štapić, zamahnu njim i razdijeli dušu na dva jednaka dijela. Nakon toga slao je duše na Zemlju bez da gleda u spisak. I da bi eksperiment bio potpun, slao je i dvije crne duše, zbog ravnoteže. No jednu stvar je previdio. A to je, da dijeleći svijetle duše, nije isključio funkciju da se i tamne duše dijele na dva dijela. I umjesto dvije, na zemlju su otišle četiri tamne duše.

I tako se je na različitim dijelovima jednog grada rodilo šest beba. Porasle su sasvim jednake. No, kako se obično dešava na zemaljskom životu, svako od tih šest ljudi krenu svojim putem. Da ostvari neku svoju misiju. Dvije su svijetle duše u početku bile odvojene od tamnih duša, no vremenom neosjetno počeše da se međusobno privlače. I kako je vrijeme prolazilo tamne duše sa svojom tamom počeše da se miješaju sa raznim bojama iz svijetlih duša.

Prođe proljeće, ljetu dođe kraj. Sunce je peklo i sve obasipalo svojom svjetlošću i toplotom. U jednoj tamnoj duši tama poče postepeno da blijedi, sve dok se na kraju nije pretvorila u čisto bijelo, svježe i nevino. Tako je započela misija jedne polovine. Druga polovina istovremeno je tamnila među drugim tamnim dušama. S vremena na vrijeme, u njoj bi se javljale i druge boje, ali ti momenti su bili isuviše rijetki.
No jednog dana nastupi i vrijeme susreta. Tamno-svijetla duša, okružena svojim tamnim dušama izvan ravnoteže duša, razlikovaše se od ostalih svojom bojom. Nije saosjećala sa njihovim suzama i tugom. Dani su prolazili. Veliki Tvorac, posmatrajući svoj eksperiment, iznenada kihnu. Kihanje je čula tamno-svijetla duša pogledala u vis očekujući da je Veliki Tvorac vrati nazad, no on je nije vratio nego se je sakrio iza sunca. A sunce, ono zasija još jače. Kako svojom svjetlošću, tako i svjetlošću Velikog Tvorca.

Tamno-svijetla duša se zamislila. Mislila je i gledala u sunce. Tamno u njoj poče još jače da blijedi. I tada poče da uviđa koliko ima ljepote na Zemlji. Krenu da traži nove duše za prijatelje. Dok jednog dana ne osjeti neku čudesnu privlačnost prema drugoj svijetloj duši. Gledajući je, primijeti nešto drugačije na njoj, ali istu boju. Šta to treba da znači? Veliki Tvorac im nije rekao razlog zbog koga idu na Zemlju. Sami su trebali da otkriju svoju misiju.

Iznenada ona začu neke nepoznate zvuke iz nekakve kutije. Ljudi su je zvali Radio. I iz te kutije se često mogla čuti neka, njoj nejasna riječ – „Ljubav“.
Šta je to?!

I tamno-svijetla duša sve češće poče da osluškuje zvuke iz kutije, a i misli druge duše. Nedugo zatim, sve joj postade jasno.
Dođe noć. Druga duša je upita:
- Zašto me gledaš tako?
- Zato što te volim! – odgovori prva duša i iznenada shvati svoju misiju. A misija je bila da se očisti od tame i nađe svoju drugu polovinu.

Odozgo ih je gledao Veliki Tvorac i smiješio se. Eksperiment se pokazao kao uspješan. Dva dijela dvije duše uspjele su da se nose sa zadatkom i da se nađu. Nagrada, koju im je poslao Veliki Tvorac bila je vječni život i sreća.

***************

A sada, kada ste pročitali ovu priču, pogledajte kakva je vaša duša. I potražite svoju drugu polovinu. Jer Velikom Tvorcu se dopao eksperiment i on nastavlja da ga sprovodi.

Prema učenju taoista Duh i Materija su u vrijeme postanka svijeta vodili borbu na život i smrt.

Duh je naposljetku odnio pobjedu, a Materija je osuđena na vječni život u unutrašnjosti zemlje.

No, prije toga je glavom udarila o nebeski svod i nebo prepuno zvijezda razbila na komadiće.

Boginja Niuka izronila je iz mora, blistava u svom vatrenom oklopu.

Kuvajući dugine boje u kotlu, uspjela je vratiti zvijezde na njihova mjesta, ali nije uspjela pronaći dva mala komadića, pa nebeski svod nije bio potpun.

To je porijeklo ljubavi: dvije duše neprestano obilaze Zemlju, svaka u potrazi za svojim Drugim Dijelom.

Kada se sastanu, uspijevaju povezati ona dva komadića koji nedostaju i tada, za taj par, cijeli univerzum ima smisla.

Tražite ljubavnu vezu koja vremenom postaje sve bolja, sa sve većim divljenjem, sa povjerenjem koje izrasta iz oluja.

Sa ovim čovjekom sam uvidjela da je moguće da dostignem intezivnu intimnost i radost. Mislila sam ranije da su to samo moje posebne potrebe, moja lična obilježja životnog druga. Sada mislim da možemo biti svačiji, ali da se bojimo da ih nećemo pronaći i onda pokušavamo da se zadovoljimo sa manjim.
Kako bi se usudili da zahtijevamo intimnost i radost, ako je najbolje što možemo pronaći mlaki ljubavnik i blaga sreća.
A ipak u srcu znamo da će mlako preći u hladno, blaga sreće će se pretvoriti u bezimenu tugu, gunđava pitanja: Da li je ovo ljubav moga života? Da li je to sve? Da li sam zato ovde?
U srcu znamo da mora postojati nešto više i čeznemo za onim što nikada nismo otkrili. Toliko često polovina jednog para želi da se uzdigne, a druga polovina je vuče nadolje.
Jedno ide naprijed, a drugo se trudi da za svakih dva koraka naprijed, mora da se vrati tri koraka unazad.
Bolje upoznati samo sreću, mislila sam, voljeti moje prijatelje i moju mačku, bolje čekati na životnog druga koji nikad ne dolazi, no napraviti tako tup kompromis.

Životni drug je neko čije brave odgovaraju svim našim ključevima, a ključevi odgovaraju svim našim bravama. Kad se osjećamo dovoljno bezbjednim da otvorimo brave, naše najiskrenije ja izlazi i onda možemo biti potpuno i iskreno ono što smo.
Možemo biti zaista onakvi kakvi jesmo, a da se ne pretvaramo.
Bez obzira na sve, što može oko nas da se poremeti, sa tom jednom osobom smo sigurni u našem vlastitom raju. Naš životni drug je neko ko dijeli sa nama najdublje čežnje, naš smisao, naša uvjerenja.

Naš životni drug je neko ko život donosi u život.

Ali na kraju krajeva i nije važno da li se slažemo ili ne, ili ko je u pravu. Ono što je zaista važno jeste šta se dešava između nas dvoje i da li se stalno mijenjamo, razvijamo i volimo jedno drugo sve više i više!

Jedino što je važno, na kraju našeg boravka na zemlji jeste, koliko smo dobro znali da volimo, kakav je bio kvalitet naše ljubavi!

Ričard Bah – Most preko Vječnosti