Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Uže za vezanje slonova

Jednom prilikom, dok je prolazio pored slonova, čovek zastade i začuđeno se zapita kako to da ova velika stvorenja bivaju zadržana samo malim užetom koje im se veže za prednju nogu.

Nikakvi lanci, nikakvi kavezi, samo uže za koje je bilo očito da ga ovi slonovi mogu pokidati bilo kada, samo kada bi pokušali da pobegnu. Iz nekog razloga oni to nikada ne čine i čovek bijaše jako zbunjen tom činjenicom.

U tom trenutku je primetio trenera u blizini, te ga upita zašto te velike životinje samo stoje tu i ne pokušavaju pobeći. Trener mu odgovori: “Znate, kada su slonovi mladi i mnogo manji nego sada, mi smo koristili uže iste veličine kako bismo ih vezali i oni ga nisu mogli prekinuti jer su bili mali. Kako su odrastali sve više su se navikavali na činjenicu da ne mogu pobeći. Verovali su da ih uže još uvek može zadržati i zato i ne pokušavaju više pobeći.”

Čovek je bio zapanjen. Ovi veliki slonovi se mogu u svakom trenutku osloboditi tih užadi, ali zbog njihovog uverenja da ne mogu, ostaju tu zaglavljeni i zatvoreni.

Koliko nas, poput ovih slonova, ide kroz život držeći se za uverenje da ne možemo nešto učiniti, jer smo nekada nešto pokušali uraditi i nismo uspeli u tome?

Neuspeh je deo učenja; nikada ne smemo odustati od borbe u životu!

Jedan starac molio se pet puta dnevno,

a njegov ortak u poslu nikada nije kročio u crkvu.

Na svoj osamdeseti rođendan, starac se ovako molio Bogu:

»O Svevišnji! Još od malena nisam propustio ni jedno jutro da odem

u crkvu i pomolim

ti se po svim propisima. Nikada nisam preduzeo nešto, niti doneo ijednu

odluku u svom životu, a da prethodno nisam zazvao tvoje ime.

Sada, kad sam ostario,

udvostručio sam napore i molim ti se i danju i noću bez prestanka.

Uprkos svemu,evo me ovde, bedan sam kao što sam oduvek bio.

Moj ortak, međutim, pije, kocka se i, bez obzira na godine,

izlazi sa ženama sumnjivog morala, pa i pored svega

toga pliva u zlatu. Pitam se da li

je iz njegovih usta ikada izašla ijedna molitva.

Ne tražim od tebe,Svevišnji, da ga kazniš, jer to ne bi bilo

hrišćanski, ali molim te, reci mi zašto? Zašto?Zašto si učinio da njemu

sve ide od ruke, dok se ja ovako mučim? “



”Zato” odgovori mu Bog ”Što si dosadan kao stenica”.

Loše navike


Bio jednom jedan bogataš koji je zamolio nekog mudraca da pokuša sprečiti njegovog sina od upadanja u loše navike. Stari mudrac na prvom sastanku povede momka na šetnju kroz baštu, te iznenada zastade i zamoli mladića da iščupa jednu malu biljku pored puta.
Mladić uze biljčicu sa svoja dva prsta i izvuče je iz zemlje bez problema zajedno sa korenom. Nakon nje mudrac mu reče da iščupa nešto veću biljku koju mladić opet bez problema izvuče iz zemlje.

“Iščupaj sada onaj grm tamo” – reče starac. Mladić se već zajapurio od napora, ali nakon nekog vremena je uspeo da iščupa i taj grm. Na kraju mu mudrac reče da iščupa obližnje drvo. Mladić je pokušavao i pokušavao, ali na kraju sav u znoju reče: “To je nemoguće!”

“Tako je i sa lošim navikama,” reče starac. “Kada si mlad, lako ih je ukloniti, ali kada ostariš i kada loše navike puste korene, gotovo ništa ih ne može ukloniti u potpunosti.”

“Ne čekaj da loše navike puste korene u tvojoj duši, napusti ih dok još uvek imaš kontrolu nad njima ili će one preuzeti kontrolu nad tobom”

Jednoga dana je neki stranac, zadubljen u crne misli tumarao iznad sela. Susreo je pastira.
Pastir, dobar čovjek bistra oka, osjeti strančevo očajničko raspoloženje i upita:
Što te toliko muci, prijatelju?
Neizmjerno sam usamljen.
I ja sam sam, ali nisam tužan.
Možda zato što je Bog s tobom...
Pogodio si.
Ja, naprotiv, nemam Boga, ne mogu verovati u njegovu ljubav. Kako Bog može voljeti ljude, svakoga pojedinog? Kako je moguce da mene voli?
Vidiš li ono naše selo u dolini?
Vidiš svaku kuću, zar ne?
Vidiš li prozore svake kuće?
Onda nemoj očajavati!
Sunce je jedno, pa ipak obasja svaki prozor u gradu, i onaj najmanji skriveni prozor tokom dana ono obasja.
Možda si ti očajan zato što ti je prozor zatvoren?

Sreća ili nesreća?


Starac i sin radili su na farmi. Imali su samo jednog konja. Jednog dana konj je pobjegao.
- Strašno! - suosjećali su susjedi - Kakva nesreća!
- Sreća? Nesreća? Ah, tko bi znao... - odgovarao bi starac.

Idući tjedan konj se vratio s planine, a s njim je došlo još pet divljih kobila.
- Kakva sreća! - uzviknuli su susjedi.
- Sreća? Nesreća? Tko zna? - odgovarao je starac.

Sljedećeg dana sin je, pokušavajući pripitomiti jednu kobilu pao s nje i slomio nogu.
- Kakva nesreća! - rekli su susjedi.
- Sreća? Nesreća? - upitao je starac.

Počeo je rat, došla je vojska i odvela sve zdrave mladiće. Starčev sin nije im bio od koristi, pa su ga poštedjeli.
- Sreća? Nesreća?

Otisci u pijesku


Jedne noći čovjek je sanjao. Sanjao je da šeta po plaži s Gospodom. Preko neba prikazivali su se isječci iz njegovog života. Uz svaku scenu na pijesku su se pojavljivala dva para otisaka stopala - jedan je pripadao njemu, a drugi Gospodu.

Kad je zadnja scena završila, još jednom je pogledao otiske u pijesku. Uočio je da na mnogim mjestima vezanima uz njegov životni put postoji samo jedan par otisaka. Također je uočio da je to vezano uz najteže i najtužnije događaje u njegovom životu.

To ga je uznemirilo, te je upitao Gospoda:
- Gospode, rekao si: kad jednom odlučim slijediti te, zauvijek ćeš biti uz mene.Međutim, uočio sam da vezano uz nejteže trenutke mog života, samo je jedan par otisaka u pijesku. Ne razumijem kako to da si me napuštao onda kad sam te najviše trebao.

Gospod je odgovorio:
- Dijete moje, volim te i nikad te ne bih napustio! U najtežim trenucima tvog života, tamo gdje vidiš samo jedan par otisaka, bio sam s tobom i nosio te.

Vodonošina priča


Vodonoša je imao dva velika keramička vrča. Nosio ih je na ramenima okačene na krajevima dugog štapa. Jedan vrč je imao pukotinu, dok je drugi bio čitav i uvijek je uspjevao prenijeti istu količinu vode. Put od izvora do kuće bio je dug i uvijek je u napuklom vrču donosio samo polovinu sadržaja vode do kuće. Trajalo je to tako dvije godine, iz dana u dan.
Naravno, cijeli vrč je bio ponosan na sebe što do kraja uspješno ispunjava obveze. Siroti napukli vrč se stidio, osjećao poniženo i potišteno, jer je uvijek ispunjavao samo polovinu obveze. Jednog dana nakon dvije godine obratio se vodonoši na izvoru:
- Sram me, jer voda kaplje iz mene cijelim putem do kuće.
Vodonoša mu je odgovorio:
- Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a ne i na strani drugog vrča? To je zato, jer si ga ti uvijek zalijevao kada smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću, prolazeći pored njega svaki dan. Da nisi takav kakav jesi, onda ni ova ljepota ne bi ukrašavala moj put.

Žena Htabaj
(Maja mit – I Maje smatraju Indijancima…

Živele su u jednom mestu dve žene. Jednoj su komšije nadenuli ime Hkeban, što bi bilo kao – grešnica, a drugu su zvali Uc-kolel, što bi značilo nešto kao – dobra žena.
Hkeban je bila prelepa, ali se neumorno prepuštala ljubavnim gresima. Zbog toga su je prezirali pošteni lokalni ljudi i bežali od nje kao od smrdljivice. Mnogo su puta nameravali da je proteraju iz mesta, mada su ipak više voleli da je imaju „pri ruci“ da bi mogli da je preziru.
Uc-kolel je osim što je bila prelepa, bila vrla, poštena i skromna i zbog toga je uživala poštovanje čitavog susedstva.
Uprkos mnogobrojnim ljubavnim gresima, Hkeban je bila veoma sažaljiva i pomagala je prosjacima koji su dolazili kod nje u potrazi za milostinjom, lečila je bolesne i napuštene, štitila je životinje; bila je čednog srca i smireno je podnosila nepravdu kojom su je obasipali susedi.
Iako telesno podarena, Uc-kolel je bila strogog i nesavitljivog karaktera. Prezirala je skromne jer ih je smatrala manje vrednim od sebe i nije lečila bolesne jer ih se gadila. Život
joj je bio nesavitljiv kao jako stablo, ali joj je srce patilo kao koža zmije.
Jednog dana komšije nisu videle da je Hkeban izašla iz svoje kuće, nisu je videli ni sledećeg dana, ni sledećeg, a ni narednog… Shvatili su da je Hkeban umrla napuštena; samo su joj njene životinje čuvale telo, ližući joj šake i terajući muve. Parfem koji je namirisao čitavo mesto širio se iz njenog nepomičnog tela. Kada je vest stigla do ušiju Uc-kolele, ona se prezrivo nasmejala:
- Nemoguće da leš jedne velike grešnice može da oslobađa bilo kakav parfem – uzviknula je. – Sigurno bi smrdeo na trulo meso.
Međutim, kako je bila radoznala, htela je da se sama uveri. Otišla je na lice mesta i osetivši aromu parfema rekla je otežući:
- Mora biti delo đavola da bi se prevario svet, – dodavši – ako leš ove loše žene miriše tako opojno, moj će leš mirisati još bolje.
Na sahranu Hkebane otišli su samo siromašni koje je ona pomagala i bolesni koje je izlečila, ali svuda kuda je prolazila pogrebna povorka širio se opojni miris parfema, a sledećeg dana njen je grob osvanuo prekriven šumskim cvećem koje je izraslo tokom noći.

Ubrzo nakon toga umrla je Uc-kolel; umrla je kao devica i sigurno se njenoj duši nebo odmah otvorilo. Ali, kakvo iznenađenje! Protivno onome što je ona sama, a i ostali očekivali, njen je leš počeo da širi nepodnošljiv smrad, kao smrad trulog mesa. Komšije su to pripisale činu zlog đavola i došli su na njenu sahranu u velikom broju, noseći bukete cveća da bi joj ukrasili grob. Cveće je već sledećeg jutra uvenulo, a komšije su komentarisale da se i to dogodilo po volji prokletog satane.
Vreme je prolazilo, a poznato je da se nakon smrti Hkebana pretvorila u sladak cvet, jednostavan i mirišljav, nazvan htabentun. Sok ovog cvetića opijao je slatko kao što je za života opijala ljubav Hkebane. Nasuprot tome, Uc-kolel se posle smrti pretvorila u cvet cakam, što cveta na jednom nakostrešenom kaktusu punom bodlji. Cvet tog kaktusa je lep, ali bez mirisa, naime – miriše neprijatno, a na kaktus je lako ubosti se.
Ova lažna žena, pretvorena u cvet cakam, počela je da razmišlja, zavidna, o izuzetnom slučaju Hkebane, dok nije zaključila da se Hkebani nakon smrti dogodilo sve to što joj se dogodilo sigurno zato jer su njeni gresi bili ljubavne prirode. Onda je odlučila da je imitira prepuštajući se ljubavi takođe. Nije joj bilo ni na kraj pameti da sve što se dogodilo kako se već dogodilo bilo zbog Hkebaninog srca, koje se predavalo ljubavi zbog plemenitog i prirodnog impulsa.
Prizvavši u pomoć zle duhove Uc-kolel je postigla dozvolu iz pakla da može da se vrati u život svaki put kada bi to zaželela, pretvorena ponovo u prelepu ženu, da bi zavela muškarce, ali sa zlobnom ljubavlju jer je tvrdoća njenog srca drugačiju ljubav nije dopuštala.
Dakle dobro, nek znaju oni koji hoće da znaju, da je žena po imenu Htabaj, ona koja proizilazi iz cakama, cveta bodljikavog i krutog kaktusa, ta koja se, kada vidi da neki muškarac prilazi, vrati u život i zaskoči ga u hladovini granja češljajući svoju dugu kosu parčetom kaktusa nakostrešenih bodlji. Ona sledi muškarce sve dok joj ne uspe da ih privuče, osvoji i da ih na kraju ubije u žaru paklene ljubavi.

Ljubav i taksista

Jednog dana u Njujorku vozio sam se s prijateljem taksijem. Kada smo izašli iz taksija, moj prijatelj se obratio vozaču i rekao mu: “Hvala na vožnji. Savršeno vozite.” Taksista je na trenutak zapanjeno ćutao, a onda je rekao: ” Da li vi to hoćete da pokažete da ste duhoviti ?” “Ne, dragi čoveče, ne šalim se na vaš račun. Divim vam se kako možete da ostanete smireni u ovako velikoj saobraćajnoj gužvi.” “Dobro,” reče vozač i nastavi put.
“Šta je u pitanju?” – upitao sam.
“Pokušavam da vratim ljubav u Njujork” – objasnio je. “Verujem da to jedino može da spase ovaj grad.”
“Kako jedan čovek može da spase Njujork?”
“Nije u pitanju jedan čovek. Verujem da sam tom taksisti ulepšao dan. Pretpostavimo da on ima dvadeset vožnji. Biće ljubazan sa tih dvadeset mušterija zato što je neko bio ljubazan sa njim. Te mušterije će opet biti ljubazne sa svojim zaposlenima, ili prodavcima ili konobarima, pa čak i sa svojim porodicama. Na kraju će se ta srdačnost proširiti na najmanje hiljadu ljudi. Predpostavljam da sada shvataš da to nije loša ideja.”
“Ali od taksiste sad zavisi da li će on na ostale preneti srdačnost koju si ti prema njemu pokazao.”
“Zato se ne oslanjam samo na njega” – reako je moj prijatelj. “Svestan sam da taj sistem nije najsigurniji pa ću danas isto tako da se ponašam sa još barem desetoro ljudi. Ako od tih deset uspem da usrećim troje, na kraju mogu indirektno da utičem na raspoloženje još tri hiljade ljudi.”
“Teoretski posmatrano, zvuči dobro” – priznao sam – “ali nisam siguran da je to i praktično izvodljivo.”
“Ništa se ne gubi i ako nije. Ništa me ne košta da tom čoveku kažem da dobro obavlja svoj posao. Nije dobio ni manju ni veću napojnicu. Pa šta, ako te onaj kome govoriš ne čuje? Sutra ću sresti nekog drugog taksistu koga mogu da pokušam da usrećim.”
“Ti si čudak na neki način” – rekao sam.
“To samo pokazuje da si posato veliki cinik. Ja sam ovo proučavao. Izgleda da, pored novca, našim poštanskim službenicama nedostaje i to što im niko ne kaže da oni dobro obavljaju posao.”
“Ali oni ne rade kako treba.”
“Ne rade, zato što osećaju da je bilo koga briga da li oni dobro rade. Zašto im neko ne bi uputio neku lepo reč?”
Upravo smo prolazili pored građevine i naišli na petoricu radnika koji su sedeli i ručali. Moj prijatelj se zaustavio. “Obavili ste ogroman posao, ljudi. Vaš posao je težak i opasan”
Radnici su sumnjičavo posmatrali mog prijatelja. “Kada ćete završiti tu zgradu?”
“U junu” – odbrusio je jedan od njih. “To je stvarno neverovatno. Mora biti da ste veoma ponosni”
Nastavili smo put. “Nisam video nikoga kao što si ti još od Čoveka iz La Manče” – rekoh mu.
Kada ti ljudi razmisle o onome što sam rekao biće zadovoljniji. Grad će na neki način imati koristi od njihove sreće.”
“Ali ne možeš to da radiš potpuno sam!” – pobunio sam se. Ti si samo jedna jedinka.”
“Najvažnije od svega jeste da se ne obeshrabriš. Postići da ljudi u ovom gradu ponovo postanu ljubazni nije nimalo lak zadatak, ali ako bih mogao da uključim i druge ljude u tu kampanju…”
“Upravo si namignuo ženi koja nije ništa naročito” – rekao sam.
“Znam da nije,” – odgovorio je, “ali, ako je učiteljica, njen razred imaće danas fantastičan dan.”

RIBARSKA POUKA

Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.

"Ne treba nam dugo" - odgovoriše ribari.

"A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?"

Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihovu porodicu.

"Pa šta radite s tolikim slobodnim vremenom?"

"Spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom decom, čitamo Bibliju, družimo se. Uveče izlazimo u selo, sastajemo se s prijateljima, popijemo poneko bezalhoholno piće i otpevamo nekoliko pesama. Naš je život ispunjen, sa nama su i naše vredne žene!"

Gospodin turista im predloži: "Slušajte diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod."

"I što onda?"

"Pa uz veći brod ulovićete još više ribe, i tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan, čitavu flotu. Umesto da prodajete ribu nakupcima, možete pregovarati lično s velikim proizvođačima; možete i vi sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Mexico City, Los Angeles ili čak New York! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!"

"Koliko bi nam vremena trebalo za to?"

"Dvadeset do dvadeset pet godina".

"I onda?"

"Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom deonica i zaraditi milione!"

"Milione? Stvarno? A onda?"

"Onda možete otići u prirodu, živeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom, a uveče s prijateljima uz piće i pesmu."

"Svaka čast, gospodine, ali upravo to radimo sada. Zašto bi uzalud potrošili dvadeset pet godina?" - uzviknuše ribolovci.

Pouka: U životu uvek moraš znati kuda si se uputio i šta hoćeš, jer možda si već tamo

Jednoga dana zamoli učiteljica svoje učenike da napišu imena svih ostalih učenika u razredu na jedan list papira i da ostave pored svakog imena malo mjesta. Potom im reče da razmisle što je to najljepše što bi mogli reći o svakom pojedinom učeniku i da to napišu pored njihovih imena.

Potrajalo je to cijeli jedan sat sve dok nisu svi bili gotovi te su potom napustili učionicu i predali svatko svoj list učiteljici.

Preko vikenda je učiteljica na jedan list papira napisala imena svakog pojedinog učenika i pored njega popis najljepših primjedbi koja su drugi učenici dali o njemu ili njoj.

U ponedjeljak je predala svakom učeniku njegov ili njen popis. Već nakon kratkog vremena su se svi smjehuljili.

„Uistinu?“, šaputali su… „Nisam mislio/mislila da uopće nekome toliko značim!“ i „Nisam mislio/mislila da sam drugima toliko drag/draga“, bili su komentari.

Poslije toga nitko nije više spominjao taj popis. Učiteljica nije znala jesu li učenici među sobom ili s roditeljima o tome pričali, ali to nije ni bilo važno. Vježba je ispunila svoju svrhu, a učenici su bili sretni sami sobom, ali i s drugim učenicima.

Prošlo je nekoliko godina kada je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu pa je učiteljica otišla na pogreb tog učenika.

Crkva je bila prepuna mnogim prijateljima. Jedan za drugim, svi oni koji su poznavali ili voljeli tog mladog čovjeka, prolazili su pored njegova lijesa i odavali su mu posljednju počast.

Učiteljica je bila zadnja i pomolila se pored njegova lijesa. Vidjevši je tamo, jedan od vojnika, koji je nosio lijes, reče joj: „Jeste li Vi Markova učiteljica matematike?“ Potvrdila je: „Da“. Potom on reče: „Mark je često govorio o Vama.“

Poslije pogreba većina Markovih učenika iz škole bili su na okupu. I Markovi roditelji su bili tu i očito su jedva čekali da porazgovaraju s učiteljicom. „Nešto bismo Vam pokazali“, reče otac i izvadi novčanik iz svoga džepa. To su našli kod njega kada je poginuo. Mislili smo da ćete Vi to prepoznati.“

Iz novčanika je izvadio već ishabani list papira, koji se već slijepio očito od čestog umotavanja i otvaranja.

Učiteljica je naravno odmah znala i da nije gledala da je to jedan od onih listova papira, na kojima su bile lijepe stvari napisane, a koje su napisali Markovi kolegice i kolege iz razreda o njemu.

„Tako smo Vam jako zahvalni što ste to učinili“, reče Markova majka. „Kao što vidite Marku je to bilo izuzetno važno.“

Svi su se ostali učenici okupili oko svoje nekadašnje učiteljice.

Charlie se pomalo nasmija i reče: „I ja čuvam još uvijek svoj list papira u gornjoj ladici moga pisaćeg stola.“

Chukova žena reče: „Chuck me zamolio da listu stavimo u naš album s vjenčanja.

„I ja čuvam još uvijek svoju u svom dnevniku“, reče Marilyn.

Potom Vicki, još jedna učenica, izvadi iz svoga kalendara već istrošen i raskomadan list papira i pokaza ga ostalima.

„Uvijek ga nosim sa sobom“, reče Vicki i doda: „Mislim da svi još uvijek čuvamo taj list papira.“

Učiteljica je bila toliko ganuta da je morala sjesti i zaplaka.

Zaplakala je zbog Marka i svih njegovih prijatelja i prijateljica koji ga više neće vidjeti.

Često u suživotu s drugim ljudima zaboravimo da će svaki život jednoga dana završiti i da nitko od nas ne zna kada će to biti.

Zato bismo trebali reći svim onim ljudima koje volimo i o kojima se brinemo da su nam nešto posebno i da su nam važni.

Recimo im to dok nije prekasno.

Pitali su jednog mudraca koji trenutak čovjekovog života je najbitniji, koji je najbitniji čovjek kojega u životu susreće, i koje djelo je u životu najnužnije.
Odgovor je glasio: “Najbitniji trenutak uvijek je sadašnjost, najbitnija osoba uvijek je baš ona koja se nalazi nasuprot tebe, a najnužnije djelo uvijek je ljubav.“



Preuzeto s : http://duhovnost.savjetnikuspjeha.com/najbitnije/

Što se nalazi u tebi?

Priznati stručnjak iz područja ljudskih potencijala držao je predavanje.
Nakon uvodnog dijela, on uze naranču u ruke i upita: »Ako stisnem iz sve snage ovu naranču, što će izaći iz nje?»Jedna djevojka iz prvog reda dobaci: »Glupog li pitanja! Ako stisnete naranču iz naranče će izaći sok od naranče.»Predavač reče: »Točno. Iz naranče će izaći narančin sok jer je samo to unutra.”

Tako je i s ljudima: Kad nas stisnu problemi, brige, strahovi, kad nas se ogovara, kad nas netko uvrijedi, kad nam nanese bol... iz nas izađu bijes, mržnja, prezir, strah, ljutnja, zloba...Rekli bismo da je to izašlo iz nas zato što nam je netko rekao ovo ili učinio ono, ali istina je da iz nas može izaći samo ono što imamo u sebi.

Upamtite, ako vas nešta optereti, iz vas će uvijek izaći samo ono što je već u vama. Iz naranče nikada neće izaći sok od jabuke. Isto tako iz vas nikada neće izaći ono što već nije u vama.

Posljednja vožnja taksijem

Radio sam kako taksist prije dvadeset godina. Jednom, u sred noći, stigao sam na poziv u zgradu koja je posve bila u mraku, osim jednog svjetla s prozora u prizemlju.

Pod ovakvim okolnostima, mnogi taksisti bi zatrubili samo jednom ili dvaput, pričekali minutu i onda se odvezli. Ali ja sam vidio previše siromašnih ljudi koji su ovisili o taksijima kao njihovom jedinom prijevoznom sredstvu. Ako u zraku ne bih namirisao opasnost, uvijek bih otišao do vrata. Putnik bi mogao biti netko kome je potrebna moja pomoć, razmišljao sam. Pa sam otišao do vrata i pokucao.

„Samo trenutak“, rekao je krhki, stariji glas.

Čuo sam da se nešto vuče po podu. Vrata su se otvorila nakon duge pauze. Ispred mene je stajala niska žena u osamdesetim. Nosila je haljinu s uzorkom i šeširić na koji je bio pričvršćen veo, kao netko iz filma iz 40-ih. Pored nje je bio mali najlonski kofer.

Stan je izgledao kao da nitko u njemu nije živio godinama. Sav namještaj je bio prekriven plahtama. Nije bilo satova na zidovima, ni sitnica ili posuđa po pultu. U kutu je bila kartonska kutija puna fotografija i staklarije.

„Hoćete li, molim Vas, odnijeti moju torbu do auta“, rekla je. Odnio sam kofer do taksija, a onda sam se vratio da pomognem ženi. Primila me je pod ruku i hodali smo polako prema rubu pločnika. Stalno mi je zahvaljivala za moju ljubaznost.

„Ma, nema na čemu“, rekao sam joj. „Ja se samo pokušavam odnositi prema mojim putnicima kao što bih volio da se drugi odnose prema mojoj majci“.

„Oh, Vi ste tako dobar dečko“, rekla je. Kad smo ušli u taksi, dala mi je adresu i onda me upitala: „Bismo li se mogli provesti kroz centar grada“?

„To nije najkraći put“, brzo sam joj odgovorio.

„Nema veze“, rekla je. „Meni se ne žuri. Na putu sam za hospicij.“

Pogledao sam u retrovizor. Oči su joj svjetlucale.

„Nemam više nikog od obitelji“, nastavila je. „Liječnici kažu da neću još dugo.“

Neprimjetno sam se nagnuo i isključio taksimetar. „Kojim putem biste željeli ići“, upitao sam.

Vozili smo se po gradu sljedeća dva sata. Pokazala mi je zgradu gdje je nekad radila kao operator dizala. Provezli smo se kroz kvart gdje su ona i njen muž živjeli kao mladenci. Molila me da se zaustavim ispred jednog skladišta za namještaj koje je nekad bilo plesni salon u koji je odlazila kao djevojčica.

Ponekad bi me zatražila da usporim ispred neke zgrade ili ugla, i sjedila je zureći u tamu, ne govoreći ništa.

Kad se prva zraka sunca počela pojavljivati na horizontu, iznenada je rekla: „Umorna sam. Krenimo sada.“

U tišini smo se vozili do adrese koju mi je dala.

To je bila niska zgrada, poput doma za rekonvalescente, s kolnim prilazom koji je prolazio ispod trijema. Dva teklića su prišla taksiju čim smo se zaustavili. Puni obzira i pažnje, pratili su svaki njen pokret. Mora da su je očekivali. Otvorio sam prtljažnik i odnio mali kofer do vrata. Žena je već sjedila u invalidskim kolicima.

„Koliko Vam dugujem“, upitala je, otvarajući torbicu.

„Ništa“, odgovorio sam.

„Od nečeg morate živjeti“, odgovorila mi je.

„Ima i drugih putnika.“

Skoro bez razmišljanja, nagnuo sam se i zagrlio sam je. Čvrsto se držala za mene.

„Pružili ste staroj ženi jedan trenutak sreće“, rekla je. „Hvala Vam.“

Stisnuo sam joj ruku i odšetao u maglovito jutarnje svjetlo. Iza mene, vrata su se zatvorila. To je bio zvuk svršetka života.

U toj smjeni nisam više vozio ni jednog putnika. Besciljno sam vozio, izgubljen u mislima. I ostatak toga dana, jedva da sam progovarao. Što bi bilo da je žena dobila nekog ljutog vozača, ili nekog tko je nestrpljiv da završi svoju smjenu? Što bi bilo da sam ja odbio vožnju, ili zatrubio jednom i onda se odvezao? Kad malo razmislim, mislim da je to najvažnije što sam napravio u svom životu. Osuđeni smo na to da mislimo da nam se životi vrte oko važnih trenutaka. Ali važni trenutci nas često uhvate nespremne – prekrasno zapakirani u ono što bi neki nazvali nevažnim.

Kent Nerburn (istinita priča)
Preuzeto s bitno.net

Jednom davno grupa žabica organizirala je natjecanje. Zadatak je bio popet se na visoku kulu. Došlo je mnogo gledatelja žabljeg svijeta koji su žabama trebali dati podršku. Utrka je počela.
Međutim, nitko od prisutnih nije vjerovao da će se bilo koja od žaba uspjeti popeti jer je kula bila previsoka. Odmahivali su glavama i skandirali 'Prenaporno je i previsoko, odustanite!'
Žabice su jedna za drugom i počele odustajati. Sve osim jedne, koja se i dalje penjala. Jednostavno nije marila za druge i pokušavala se svim silama popeti na tu visoku kulu, ma kolikogod drugi prognozirali loš završetak.
Na kraju su sve žabe odustale, osim te jedne. Ona se popela na vrh kule na opće iznenađenje svih okupljenih.
Netko joj je prišao kad je osvojila vrh i upitao ju otkud joj tolika snaga i izdržljivost.
Ali tad se ispostavilo da je žabica – gluha.

Poučne priče
1. siječanj 2013
Tko nas naljuti, pokorio nas je.

Neki čovjek odluči urediti svoj vrt pred kućom: posije englesku travu i uskoro iznikne lijepa zelena površina. Puno je vremena i pažnje posvećivao vrtu, ali se na proljeće začudi i naljuti, jer je u gustoj travi pronašao nekoliko žutih cvjetova. Požurio ih je iščupati. Ali su već sljedećih dana nicali novi cvjetovi, cvjetovi maslačka. Ode u trgovinu i kupi otrov za poljsko cvijeće. Nije pomoglo.

Od tog vremena njegov rad u vrtu pretvori se u bjesomučnu borbu protiv žutog cvijeća, koje je svakim danom sve više raslo i cvjetalo. „Što mogu još poduzeti“, povjeri čovjek brigu svojoj ženi. „A zašto ne pokušaš zavoljeti to cvijeće?“ odgovori mirno žena.
I čovjek posluša. Uskoro su mu divni uzorci maslačaka postali najljepši ukras zelenoj podlozi vrta. Od tada je mirno i zadovoljno živio.

izvor: http://www.nadbiskupija-split.com/katehetski/kateheze/price/zavoli_ih.html

Igra skrivača
Jednom davno, svi ljudski osjećaji i sve ljudske kvalitete našli se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji. Kada je Dosada zijevnula treći put,
Ludost je, uvijek tako luda, predložila: “Ajmo se igrati skrivača! Tko se najbolje sakrije, pobjednik je među osjećajima.”
Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavši prešutjeti, zapitala:”Skrivača? Kakva je to igra?”
“To je jedna igra”, započela je objašnjavati Ludost, “u kojoj ja pokrijem oči i brojim do milijun, dok se svi vi ne sakrijete. Kada završim sa brojanjem, polazim u potragu, i koga ne pronađem, taj je pobjednik.”
Entuzijazam je zaplesao, slijedilo ga je Oduševljenje. Sreća je toliko skakala da je nagovorila Sumnju i Apatiju, koju nikada ništa nije interesiralo. Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zašto bi se skrivala? Ionako je uvijek, na kraju, svi pronađu. Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mučilo što on nije bio taj, koji se sjetio predložiti igru. Oprez nije htio riskirati.
“Jedan, dva, tri…” počela je brojati Ludost.

Prva se sakrila Lijenost, koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu. Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se mučeći popeo na vrh najvišeg Drveta.
Velikodušnost se nikako nije mogla odlučiti gdje se sakriti jer joj se svako mjesto činilo savršenim za jednog od njezinih prijatelja. Ljepota je uskočila u kristalno čisto jezero, a Sramežljivost je provirivala kroz pukotinu drveta.
Krasota je našla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra. Sebičnost je pronašla skrovište, ali samo za sebe! Laž se sakrila na dno oceana (laže, na kraju duge), a Požuda i Strast u krater vulkana.
Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije važno.
Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav još nije pronašla skrovište jer je bilo sve zauzeto.
Ugledavši ružičnjak, uskočila je, prekrivši se prekrasnim pupoljcima. “Milijun”, zavikala je Ludost i započela svoju potragu. Prvu je pronašla Lijenost, iza najbližeg kamena. Ubrzo je začula Vjeru kako raspravlja o teologiji s Bogom, a Strast i Požuda su, od straha, iskočile iz kratera. Slučajno se tu našla i Zavist, i naravno Uspjeh, a Sebičnost nije ni trebalo tražiti. Sama je izletjela iz svog savršenog skrovišta, pčelinje košnice.
Od tolikog traženja Ludost je ožednjela, i tako u kristalnom jezeru pronašla Ljepotu.
Sa Sumnjom joj je bilo još lakše jer se ona nije mogla odlučiti za skrovište pa je ostala sjediti na obližnjem kamenu.
Tako je Ludost, malo-pomalo, pronašla gotovo sve.
Talent u zlatnom klasju žita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laž na kraju duge (laže, bila je na dnu oceana) a Zaborav je zaboravio da su se uopće ičega igrali.
Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaći. Pretražila je svaki grm i svaki vrh planine i kada je već bila bijesna, ugledala je ružičnjak. Ušla je među ruže, uhvatila suhu granu i od bijesa i iznemoglosti počela udarati po prekrasnim pupoljcima. Odjednom se začuo bolan krik. Ružino je trnje izgreblo Ljubavi oči.
Ludost nije znala što učiniti. Pronašla je pobjednika, osjećaj nad osjećajima, ali Ljubav je postala slijepa.
Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i naposljetku odlučila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.
Tako je Ljubav ispala pobjednik nad osjećajima, ali ostala je slijepa, a Ludost je prati gdje god ide.

„Čoveku starom 70 i kusur godina koji se celog života bavio stočarstvom, tačnije ovčarstvom, država odluči da pomogne u dodeli penzije koja bi mu bila dovoljna da preživi.
Jedna novinarka ga je tom prilikom zamolila da joj ispriča jedan deo svog života koji nikad neće zaboraviti, i koji mu je ostao i ostaće u sećanju za života.

Starac započe priču: “Bilo mi je 20 i neka kad sam naišao na kuče u šumi uzeo ga sebi i prisvojio. Prolazili su meseci i komšije mi počeše govoriti da sve više liči na vučicu i da je se trebam rešiti. Bio sam mlad i nisam nikoga hteo slušati, bila mi je privržena, gde god da sam išao išla bi sa mnom i čekala me. I prošle su i godine…

Jednog dana kad sam bio malo prilegao kroz san sam čuo neku buku, režanje i cviljenje, dok sam došao sebi i ustao, sve je utihnulo, izašao sam napolje i ugledao čitavo stado ovaca poklano, a vučica sva u krvi sedi i gleda pravo ka meni malo od straha malo od besa. Utrčao sam u kuću, uzeo pušku i ubio je na licu mesta.
Nisam znao šta da radim sa ovcama pa sam pozvao komšije da ih odnesu dok se meso još nije ukvarilo.
Sklanjanjem ovaca, među njima smo pronašli tri zaklana odrasla vuka i tek tad sam shvatio šta sam uradio!

Pouka: Nije uvek sve kao što izgleda – Nikada ne procenjujte ljude i situacije na osnovu onoga što vidite na prvi pogled.“