Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Nekoć davno postojao je otok gdje su zajedno živjeli svi osjećaji..
Sreća, Tuga, Znanje, i mnogu drugi uključujući i Ljubav.
Ali jednog dana, tamni oblaci su se nadvili na otok, počela je padati kiša..otok je počeo tonuti, te je bilo objavljeno osjećajima da otok tone i da je najbolje da ga napuste..

Svi su otišli, osim Ljubavi.
Ljubav je ostala..
Htjela je ostati do kraja.
Ali kada je otok skoro bio pokriven vodom..
Ljubav je zatražila pomoć...

Bogatstvo je prolazilo, i Ljubav ga je zamolila za pomoć, ali bogatstvo je odgovorilo:
"Puno je zlata i srebra na mom brodu, nema ovdje mjesta za tebe, za Ljubav"

Egocentričnost je prolazila, i Ljubav ju je zamolila za pomoć, ali je egocentričnost je odgovorila:
"Ne mogu ti pomoć, ti si sva mokra i ošteti ćeš moj prekrasni brod, nema ovdje mjesta za tebe, za Ljubav"

Tuga je bila jako blizu Ljubavi, pa je ljubav upiti:"Tugo, povedi me sa sobom"
A tuga će :
"Oh.. Ljubavi, ja sam tako tužna, da trebam biti sama, ovdje nema mjesta za tebe, za Ljubav"

Sreća je prošla pokraj, ali ja tako sretna bila, da uopće nije čula poziv Ljubavi.

Odjednom, začuo se glas:
"Dođi, Ljubavi, ja ću te povesti".. glas je bio dubok, stariji.
Tako blagoslovljena, i presretna, Ljubav ga je zaboravila pitati tko je, što je i gdje ide.
Kada su stigli na suho tlo, duboki glas je nestao.

Ljubav ne znajući tko joj je pomogao, pitala je Znanje:
"Tko me je spasio"?

A znanje je odgovorilo:
"Spasilo te vrijeme"
"Vrijeme, zašto": upita Ljubav zbunjeno.
Znanje je odgovorilo:
"Samo zato što jedino Vrijeme može razumijeti kako je vrijedna i dragocijena Ljubav"

--Priča o jednoj žabi--
U nekom selu zivelo na stotine zaba i jednog dana se odlucise za trku da vide ko je u cemu bolji. Vise drugarski. Uglavnom cilj je bio da stignu na vrh jedne veeeelikeeee zgrade. I sad oni koji su samo navijali, a nisu i sami ucestvovali u takmicenju mislili su da je to nemoguce da postigne neko od njih. I umesto da navijaju za zabe govorili su "o vi jadnici" ili "pa to je nemoguce" ili "vi uspeti to ne mozete".. tako stvarno jedna po jedna zaba padala.. i vecina njih nije imala snage... neki nisu ni do pola puta stigli.. neki malo vise.. ali sve osim jedne zabe su pale. Svi zacudjeni kako to ona da uspije, prisli joj da upitaju sta je njena tajna. Kad vidose: ta zaba je bila gluha.

"Melem za dusu"-101 prica koje otvaraju srce i krepe dusu.
I danas,pre nego što kažeš neku ružnu rec - pomisli na one koji ne mogu da govore.
Pre nego što se počnes žaliti na ukus hrane - pomisli na one koji nemaju šta da jedu.
Pre nego što se požališ na svoga muža ili ženu - pomisli na one koji mole Boga da im podari sudruga.
...I danas,pre nego što se požališ na život - pomisli na one koji su umrli prerano.
Pre nego što se požališ svoju decu - pomisli na one koji žele decu,ali ih nikad neće imati.
Pre nego što se počneš svadjati s onim ko nije očistio kuću - seti se onih ljudi koji žive na ulici.
Pre nego što se počneš žaliti za dužinu puta koji moraš preći vozeći - seti se onih koji istu tu udaljenost hodaju svojim nogama.
I kad si umoran i žališ se na svoj posao - seti se nezaposlenih,invalida,onih koji bi dali sve da imaju tvoj posao.
I pre nego što i pomisliš da uperiš prst u nekoga i počneš ga osudjivati,seti se da niko od nas nije bezgrešan.
I kada te loše misli počnu bacati u depresiju - ti stavi osmeh na svoje lice i pomisli:
Ja sam živ i još sam tu!.

Na ulazu u jedno selo, putnik naiđe na staricu, koja je skupljala ljekovito bilje.
-Dobar dan bako. Možeš li mi reći kakvi su ljudi u ovom selu?
-Kakvi su bili tamo odakle dolaziš sine?
-Bolje ne pitaj. Sebični, pakosni, samo na sebe misle i gledaju kako da drugome naude.
-Eh, sine moj, takve ćeš i ovdje naći! -odgovori starica i nastavi sakupljati biljke.
Malo kasnije naiđe putem još jedan čovjek i također joj se obrati.
-Dobar dan, dobra ženo. Kakvi su ljudi u ovom selu?
-Kakvi su bili tamo odakle dolaziš sine?
-Dobri su bili bako. Gostoljubivi, srdačni i dobrodušni, spremni da pomognu, veseli… Baš mi je bilo žao kada sam morao nastaviti put.
-Da, da… Takve ćeš iste i ovdje naći sinko....

POUKA: Gdje god da pođeš pronaći ćeš i dobro i zlo, o onome što je u tvom srcu ovisi što ćeš u ljudima tražiti i pronalaziti od to dvoje.

Priča počinje na morskoj obali, u romantičnoj stjenovitoj uvali s pjeskovitim morskim žalom.

Noću je veliki val na pjeskovitu obalu izbacio stotine morskih zvijezda. Prekrasne su, a golemo je prirodno bogatstvo otkriveno pogledu. No, zasjalo je sunce, žari i prži zvijezde i one nestaju.
Na obali su i dva čovjeka. Svaki dolazi iz drugog smjera. Prvi, hodajući prema sredini, gleda u to bogatstvo koje nestaje i tužan misli: koja ljepota, koja dragocjenost, kolika vrijednost, a nestaje. Zar je moguće da tolika ljepota, tolika raskoš morskih dubina propada u jednom trenutku, a koliko ih samo ima. Nepravda je to što te prekrasne morske zvijezde moraju uginuti i nestati, a očito moraju. Tužan korača dalje i razmišlja o tome kako je to zbilja velika šteta. I samo razmišlja.

Drugi, dolazeći sa suprotne strane, šeta lagano i zabrinuta pogleda, no svaki se čas sagne nešto baci prema moru i nešto radi. Nakon nekog vremena kad su se sreli, prvi čovjek vidi drugog kako u more baca morsku zvijezdu. Prišavši mu posve blizu prvi čovjek upita:

“A što to vi radite?”
Drugi odgovara: “Vraćam zvijezde moru!”
Prvi začuđeno pita: “Ali čemu? Pogledajte koliko ih samo ima? Za sve njih nema šanse!”
Drugi se čovjek sagne, uzme u ruke jednu zvijezdu i baci je u more odgovarajući: “Ali za ovu ima šanse"

Sve što upravo proživljavaš samo je jedna od milion mogućih staza kojima putuješ.Zbog toga moraš uvijek imati na umu, da je staza samo staza; ako ti osjećaji kažu da po njoj ne smiješ putovati, ne smiješ na toj stazi ostati ni po koju cijenu. Da bi imao pravilnu jasnost moraš živjeti disciplinovanim životom. Samo tada ćeš znati da je svaka staza samo staza i da nije uvreda ni za tebe ni za druge da je napustiš ako ti tako tvoje srce nalaže. Pritom tvoja odluka da ostaneš na stazi ili da je napustiš mora biti oslobođena od straha ili ambicije.

Upozoravam te. Provjeri svaku stazu temeljito i promišljeno. Provjeri toliko puta koliko misliš da je potrebno.

Ovakvo pitanje samo star čovjek postavlja. Da li ova staza ima srce? Sve staze su iste, ne vode nikuda. Ima staza koje vode kroz grmlje, ili u grmlje. Na mom vlastitom putu mogu reći da sam prešao duge, duge staze, a sada se nigdje ne nalazim. Ima li ova staza srce? Ako ima staza je dobra, ako nema staza je bez vrijednosti. Obe staze ne vode nikuda; ali jedna ima srce druga ga nema. Jedna čini da je putovanje veselo, dok njom putuješ, jedno si s njom. Druga će učiniti da proklinješ svoj život. Jedna te jača druga slabi.

Prije nego što stupiš na bilo koju stazu postavi pitanje: Da li ova staza ima srce? Ako je odgovor ne, to ćeš znati, i tada moraš potražiti drugu stazu.

Nevolja je u tome što niko ne postavlja takva pitanja; kad čovjek konačno utvrdi da je izabrao stazu bez srca, staza je već spremna da ga ubije. Na tom mjestu rijetki se ljudi zaustave da bi promislili i napustili stazu. Staza bez srca nije nikada prijatna. Moraš se mučno potruditi, čak, da bi uopšte njom krenuo. S druge strane, staza sa srcem je laka; nije potrebno da se trudiš da bi je volio.

Rekao sam ti da izbor staze sa srcem mora biti slobodan od straha ili ambicije. Želja da se uči nije ambicija. Sudbina nas ljudi je da želimo znati.

Staza bez srca će se okrenuti protiv čovjeka i uništiti ga. Nije potrebno mnogo da čovjek umre a tražiti smrt je traženje ničega.

Za mene postoje samo putovanja stazama koje imaju srce, bilo kojom stazom koja ima srce. Njima putujem i jedini vrijedni izazov je da ih prođem čitavom njihovom dužinom.

I tako putujem – i gledam, gledam bez zraka. K.Kastaneda

VODONOŠINA PRIČA
Vodonoša je imao dva velika keramička krčaga. Nosio ih je na obramici okačene na krajevima. Jedan krčag je imao pukotinu dok je drugi bio ispravan, i uvijek je uspjevao da prenese jednu te istu količinu vode.
Put od izvora do kuće je bio dug i uvijek je u napuklom krčagu donosio polovinu sadržaja vode do kuće. Trajalo je to tako pune dvije godine, iz dana u dan.
Naravno, zdravi krčag je bio ponosan na sebe kako je do kraja uspješno ispunio obavezu, dok se siroti napuknuti krčag stidio, osjećao se poniženo i potišteno, što je uvijek ispunjavao samo polovinu obaveza.
Jednog dana, nakon dvije godine, obratio se vodonoši na izvoru:
- Sramota me je, jer voda kaplje iz mene na cijelom putu do kuće.
Vodonoša mu je odgovorio:
- Jesi li primijetio da cvijeće buja i napreduje samo na tvojoj, a ne na strani drugog krčaga? To je tako zato, jer sam ja uvijek znao za tvoj nedostatak i uvijek sam te podržavao i nosio s te strane. Svaki dan si ih polijevao, kad smo se vraćali. Dvije godine uživam u ovom prekrasnom cvijeću, kojim ukrašavam svoj stol. Da nisi takav kakav jesi, onda ni ova ljepota ne bi ukrašavala moj dom.

POUKA
Svatko od nas ima poneku manu. Svi smo mi pomalo napuknuti krčazi. Ali, ovi lomovi i mane koje su u svakome od nas, čine nam život zanimljivijim, interesantnijim i vrjednijim. Samo trebamo uvažavati svakoga onakvim kakvim jeste i gledamo dobru stranu u ljudima.
Ne možemo biti sretni dok ne naučimo iskreno voljeti i ne nađemo svoje mjesto na svijetu. Nema sreće dok ne pronađemo sami sebe!

Muž i žena su šezdeset godina braka živjeli zajedno i nijedno od njih nije krilo ništa od svog bračnog partnera. Bili su sretni, voljeli se, razgovarali, pomagali jedno drugo. Među njima nije bilo tajni.

Ali supruga (tada već starica) je čuvala sanduk na ormaru i upozoravajući više puta muža da ga ne otvara i ne pita šta je u njemu. Muž je poštovao njenu želju pa tako nije ni pokušavao saznati šta se krije u sanduku, sve do onog dana kad mu je žena jako oslabila i kad je doktor rekao da su joj dani odbrojani.

Tužan i nesretan muž je počeo razmišljati kako će ostati udovac i počevši razgledati stvari svoje žene koje je naumio sačuvati za uspomenu, pade mu pogled na sanduk. Uzeo ga je i odnio do kreveta na kom je ležala njegova bolesna žena, koja se ugledavši sanduk osmjehnula. Uplakanih očiju, gledajući svog voljenog muža, kog će uskoro napustiti, rekla je: “Sad ga možeš otvoriti!”

Muž je otvorio sanduk i našao u njemu dvije lutke od platna, igle za šivenje i 25.000 dolara, upitao je: „Zašto si čuvala ove stvari u sanduku?”

Odgovorila mu je šapatom:

„Kad sam se udala nana mi je rekla da je tajna dobrog i uspješnog braka ostavljanje svađe i prepirke i nasavjetovala me da kad se god naljutim na tebe uzmem igle i konac i sašijem lutku.“

Ovdje je skoro zaplakao, pomislivši: “Samo dvije lutke?! Znači za šezdeset godina braka samo dva puta se naljutila na mene?!”

Iako je bio tužan zato što mu je žena ležala na smrtnoj postelji osjetio se sretnim, jer je nije naljutio osim dva puta…. “Dobro,” rekao je, “saznali smo tajnu lutki, a šta je sa 25 hiljada dolara?”

Odgovorila mu je, sakrivajući suze da ga ne bi još više rastužila: “Ovo je suma koju sam skupila prodajući lutke.”

--Moje novorodjenče bez ušiju..

“Mogu li vidjeti svoju bebu?”, upitala je sretna mati. Kada je zamotak s bebom predat u ruke matere, ona otkri deku. Zapanji se. Doktor je skrenuo pogled ka prozoru. Dijete nije imalo ušiju.

Vremenom, uvidjelo se da dijete nema ama baš nikakvih problema sa sluhom. Jedino je izgled otkrivao nedostatak.

Kada je dijete jednoga dana dotrčalo kući iz škole, svo uplakano, uzdahnula je. Znala je da će njegov život biti satkan od djelića slomljenoga srca. “Jedan momak, veliki, nazvao me je nakazom!”

Odrastalo je polahko. Zaista, posta nevjerovatno zgodno. Razvilo je urođeni talenat za književnost. “Možeš se normalno družiti s drugom mladeži”, ohrabrivala bi majka toplinom srca.

Otac je konstantno održavao kontakte s različitim doktorima: “Zar se ništa ne može uraditi?!” Doktor odgovori: “Pa, ako bi se našao par izvanjskoga dijela ušiju, mogao bih ih zašiti.”
Tako poče potraga za donatorom ušiju.

Prošle su dvije godine. Tada: “Ideš u bolnicu. Mati i ja nađosmo osobu koja će ti podariti izvanjski dio ušiju. Ali se ne može saznati ko je ta osoba”, reče otac.

Operacija bijaše uspješna. Problemi djeteta rođenoga bez ušiju postaše stvar prošlosti – talenat se pretvorio u genijalnost, simpatije školskih kolega pretvoriše se u oduševljenost, dobar napredak u obrazovanju posta nizom školskih uspjeha. Kasnije je došlo vjenčanje i zaposlenje u diplomatiji.

Dijete je konstantno govorilo ocu: “Ali, moram saznati ko je donator. Gle šta sve uspjeh. Moram se toj osobi zahvaliti!” Otac bi uvijek odgovarao: “To nije izvodljivo. Znaš da je jedan od dogovora bio da se ime darovatelja nikada ne sazna.”

Godine uspješno skrivaše tajnu. Ali dođe i taj dan ... možda jedan od najtegobnijih za dijete. Stajao je s ocem iza majke. Otac polahko priđe i nježno skloni dugu, smeđu, kosu s majčinoga lica, i otkri ... majka nije imala ušiju!

Očeve riječi koje izgovori tada, lekcija su svima nama: “Majka reče da joj je drago što se nikada nije ošišala”, šapnu, “i niko majku ne smatraše manje ljepom, zar ne?”

Istinska ljepota nije u izvanjskome izgledu, već u srcu.
Istinsko blago ne leži u onome što se može vidjeti, već u onome što je skriveno.
Istinska ljubav nije u onome što se javno uradi, već u onome što je urađeno da se ne sazna

Jednom je jedna žena zalijevala svoj vrt, kada je ugledala 3 starca pred svojim vrtom.
Nije ih poznavala, no svejedno im je rekla:
" Mislim da vas ne poznajem, ali mi se čini da ste gladni. Molim vas uđite unutra i pojedite što god. "
Starci su je upitali: " Je li Vaš muž doma? "
-" Ne ", odgovorila je, nije." Onda moramo otići, " rekli su. Navečer kada joj se muž vratio doma, žena mu ispriča što se bilo dogodilo.
" Sada im možeš reći da sam se vratio i pozovi ih natrag, unutra "
Rekao je muž, i žena je otišla pozvati starce na večeru.
-Nažalost, ne možemo svi prihvatiti Vaš ljubazni poziv. Rekli su joj starci.
Zašto ne ? Upitala je iznenađena žena.
Jedan od staraca pokaza na jednog i reče: - Njegovo ime je Bogastvo..
Potom pokaza na drugoga i reče: -Ovomu je ime Uspjeh. -Meni je ime Ljubav.
Sada pođi k mužu i skupa odlučite kojega biste od nas 3 pozvali unutra.
Žena se je vratila u kuću i sve ispripovijedala mužu.
Muž presretan reče: Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i svačim napuni našu kuću! Ona pak nije bila zadovoljna s njegovim prijedlogom:- Zašto radije ne bih pozvala Uspjeh ?
Razgovor između njih je slušala njihova kćer i sva oduševljena rekla: -Zar ne bi bio bolje pozvati Ljubav ?
Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju! Poslušavši savjet njihove kćeri, muž je rekao ženi: Pođi van i zamoli Ljubav neka bude naš gost.
Žena je pošla van i upitala: Tko je od vas Ljubav?
Molim neka dođe i bude naš dragi gost..
Ljubav je sjedila u svojim invalidskim kolicima i skupa sa njima se odvezla u kuću. Druga 2 starca su krenula za njom.
Zaprepaštena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspjeh, kada je ona pozvala samo Ljubav?
Starci su u jedan glas odgovorili: " Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga 2 bi bili otišli. No, ti si pozvala Ljubav i kamo god Ona ide, nas 2 je slijedimo !
"Tamo gdje ima Ljubavi, tamo uvijek dolaze Bogatstvo i Uspjeh!"

Morala sam ovo ukrasti i podijeliti s Vama... Iako dobro znam da je mnogima ova prica poznata..
No nije nikad nesto nadahnjujuce i ljepo ponovno procitati..
E stoga Volimo se.. I bit cemo udpijesni i bogati!! )..

Posebna pošiljka

Moj dragi suprug John i ja bili smo u braku 46 godina. Svakog Valentinova oni bi mi poslao buket najljepšeg cvijeća uz koji bi stigla i poruka od pet jednostavnih riječi: “Moja ljubav za tebe raste”. Četvero djece, 46 buketa i život prepun ljubavi bili su njegova ostavština u trenutku kada je prije dvije godine preminuo.

Na prvo Valentinovo koje sam provela sama, 10 mjeseci nakon što sam ga izgubila, bila sam šokirana kad mi je stigao prekrasan buket…od Johna. Ljutita i slomljena srca nazvala sam cvjećarnicu kako bih im objasnila da je došlo do pogreške. Oni su mi objasnili: “Ne, gospođo. Nije u pitanju pogreška. Prije nego što je preminuo, Vaš je suprug platio jako puno godina unaprijed i tražio da mu garantiramo da ćete Vi nastaviti dobivati cvijeće na Valentinovo. Sa srcem u grlu poklopila sam slušalicu i pročitala poruku koja je bila zakačena za buket. Na njoj je pisalo: “Moja je ljubav za tebe vječna”.

Opraštanje - najveći dar! (poučna priča)


Dr Arun Gandhi, unuk Mahatma Gandhija i osnivač M.K.Gandhi instituta za nenasilje, u svom predavanju 9. lipnja na sveučilištu u Puerto Ricu, podijelio je slijedeću priču kao primjer 'nenasilja kod roditeljstva':

„Imao sam 16 godina i živio sam sa roditeljima na institutu kojeg je osnovao moj otac u Južnoj Africi oko 18 milja izvan Durbana, u središtu šećerne plantaže. Živjeli smo duboko u unutražnjosti zemlje i nismo imali susjeda, tako da smo se dvije sestre i ja uvijek radovali odlascima u grad i posjetama prijateljima ili odlascima u kina.

Jednoga dana me je moj otac upitao da ga odvezem u grad gdje se održavala jednodnevna konferencija na što sam sa radošću poskočio. Budući da sam ionako odlazio u grad gdje bih bio cijeli dan majka mi je dala listu namirnica koju je trebalo nabaviti, a otac me zamolio da se pobrinem za neke tekuće poslove kao na primjer odvesti auto na redovni servis. Kada sam odvezao oca tog jutra rekao mi je, 'Nađimo se ovdje u 17 sati, i ići ćemo kući zajedno.'

Nakon što sam na brzinu poobavljao sve zadatke otišao sam direktno u nabliže kino. Toliko sam bio zaokupljen dvostrukom filmskom programu u kojemu je glavnu ulogu igrao John Wayne da sam zaboravio na vrijeme. Bilo je već 17:30 kada sam se sjetio. Dok sam otišao u servis i preuzeo auto te odjurio do mjesta gdje smo se otac i ja trebali naći bilo je već 18:00 sati.

Zabrinuto me je priupitao, 'Gdje si do sada?' Bilo me je sram reći da sam gledao vestern film Johna Wayna te sam odgovorio, 'Auto nije bilo gotovo, zato sam trebao čekati.' Nisam znao da je on već zvao servis. Kada me je uhvatio u laži rekao mi je, 'Nešto nije bilo ispravno u mojem odgoju prema tebi što ti nije dalo dovoljno samopouzdanja da mi kažeš istinu. Kako bih vidio o čemu se radi, tj. gdje sam pogriješio, umjesto autom propješačiti ću 18 milja (29 km) do kuće te putem razmišljati o tome.'

Tako se je on odjenuo i obukao cipele te počeo šetati u smijeru kuće. Već se bilo smrklo, ceste su bile neosvjetljene a put uglavnom nepopločan. Nisam ga mogao napustiti te sam tako pet sati i trideset minuta vozio iza njega promatrajući oca kako prolazi ovu agoniju zbog glupe laži koju sam izrekao. Tada sam čvrsto odlučio da nikada više neću lagati.

Često se sjetim te zgode i pitam se u čudu da me kojim slučajem kaznio na način kako mi kažnjavamo svoju djecu bili uopće bio naučio svoju lekciju. Ne vjerujem da bih. Bio bih kažnjen i malo bih patio te bih ponovo napravio istu stvar. Ali ova jedna lekcija o nenasilju bila je toliko snažna da je ostala svježa u mom sjećanju kao da se dogodila jučer. To je snaga nenasilja.“

„Opraštanje je napuštanje mog prava da te mrzim zbog toga što si me povrijedio.“

Profesor započne sat s punom čašom u ruci. Upitao je:
Što mislite, koliko je teška ova čaša?
- 50 gr, … 100 gr, … 125 gr… - nagađali su studenti.
Ni ja ne znam. I dok je ne izvažemo, ne znamo. - rekao je profesor. - Ali ja sam htio pitati nešto drugo. Što će se dogoditi ako držim podignutu čašu nekoliko minuta?
- Ništa! - odgovore studenti.
Dobro. A ako je držim cijeli sat? -
Zaboljet će vas ruka - brzo odgovori jedan student.
Točno. A ako je držim cijeli dan?
- Ruka će vas početi jako boljeti, moguće je da će vam se ukočiti mišići, pa čak i cijela ruka.
Vrlo dobro. - nastavio je smireno profesor. - A dok se sve to događa je li se promijenila težina čaše?
- Ne! - odgovoriše studenti u glas.
Pa što je onda uzrok boli u ruci i grčenju mišića?!
Studenti se nađoše zbunjeni, situacija im je već ličila na zagonetku i svi zdušno počeše tražiti odgovor.
Što trebam učiniti da bih se oslobodio bola i tereta? -nastavi profesor.
- PUSTITE ČAŠU! - čuo se odjednom odgovor.
- Daaaa, to je to. To je odgovor. Pustite čašu! - uskliknuo je profesor.
To isto se događa i s našim problemima, našim teškim mislima. Misliti o njima nekoliko minuta je normalno,
i u tome nema ničeg neispravnog ili pogrešnog.
Ali ako ih zadržavamo u umu duže vrijeme, osjetit ćemo BOL. A ako to radimo jako dugo, previše dugo - osjetit ćemo ukočenost, nećemo biti u stanju raditi bilo što drugo.
Vrlo važno je razmišljati o određenim događajima ili doživljajima i izvoditi zaključke iz njih. No, važnije je znati kako osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana… “pustiti da padnu” prije nego što utonemo u san
Tako ćemo sebi uštedjeti veliki stres i napor i svako jutro ćemo se buditi svježi, vedri i odmorni.
Osjećat ćemo se ispunjeno novom snagom i lakoćom.
I moći ćemo se izdići nad sve životne izazove.
Tako ćemo sebi uštedjeti veliki stres i napor i svako jutro ćemo se buditi svježi, vedri i odmorni.
Osjećat ćemo se ispunjeno novom snagom i lakoćom.
I moći ćemo se izdići nad sve životne izazove.
I zato:
PUSTI ČAŠU NA KRAJU SVAKOG DANA!

ZAŠTO LJUDI VIČU?
Učitelj je jednoga dana postavio sljedeće pitanje: "Zašto se ljudi ljute i viču?"
"Viču zato što izgube mir", odgovori jedan od njih.
"Ali zašto viču na čovjeka koji je tu sasvim blizu?", ponovno je upitao učitelj.
"Pa, viču zato što žele da ih drugi slušaju", učenik će.
"Zar se to ne može reći i mirnim glasom?", opet će učitelj.
Učenici su se redali sa svojim odgovorima, no učitelj nije ni s jednim od njih bio zadovoljan.
Na kraju im je pojasnio: "Znate li vi, uopće, zašto ljudi viču kada su ljuti? Kad se ljudi ljute, njihova se srca sve više udaljavaju. Da bi se prevladala udaljenost, treba vikati. Što su udaljeniji, ljudi moraju jače vikati da bi jedni druge čuli. Što se, pak, događa kad su ljudi zaljubljeni? Ne viču. Dapače, govore tiho. Zašto? Njihova se srca zbližavaju. Ponekad su tako blizu da ne govore glasno, nego šapuću. Često ne trebaju ni govoriti, a savršeno se razumiju. LJUBAV zbližava ljude."
Zatim je zaključio: "Kad raspravljate, ne dopustite da vam se srca udalje, ne govorite riječi koje vas udaljavaju, jer doći će dan kad će vas riječi toliko udaljiti da se nećete znati vratiti jedni drugima."
Najbolji način da izbjegnete svađu je svađati se čvrsto zagrljeni.
- Bruno Ferrero

KADA OSTARIM

Bila jednom jedna slabašna starica koja je, kada je njen voljeni muž umro, otišla da živi sa sinom, snahom i unukom.
Svakog dana njen vid i sluh su se pogoršavali. Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog tanjira otkotrljao na pod, a supa iscurila iz šolje. Sin i snaha nisu mogli da joj pomognu, ali ih je nervirao nered koji je pravila. I jednog dana su rekli – što je mnogo, mnogo je, pa su za nju postavili mali sto u ćošku pored ormara za metle i dali joj da tamo sama jede sve obroke.

Za vrijeme jela, ona bi ih gledala sa drugog kraja sobe, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali sa njom, osim što bi je grdili kad bi joj ispala kašika ili viljuška.
Jedne večeri, upravo prije večere, mala djevojčica je sjedila na podu igrajući se sa kockama.
"Šta to praviš? - upitao ju je otac ozbiljno.
"Pravim mali sto za tebe i mamu" - odgovorila je, "Tako da možete sami da jedete u ćošku kada ja budem velika."
Otac i majka su zanijemili i to je izgledalo kao da traje cijelu vječnost. A onda su počeli da plaču.

U tom trenutku su postali svjesni onoga što su uradili i tuge koju su prouzrokovali. Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela sa njima. A kad bi komadić hrane pao na sto ili bi viljuška zalutala na pod, izgledalo je da više niko ne mari za to.

U drevnoj Indiji, jedan čovek osuđen je na smrt. Kada je kazna izrečena, pao je pred noge svog kralja i zatražio milost. »Gospodaru, ako mi poštedite život«, rekao je, »u roku od godinu dana naučiću vašeg konja da leti.«

»Privremeno si slobodan«, rekao je kralj. »Ali ako u roku od godinu dana konj ne poleti, presuda će biti izvršena.«

Kada su ga kasnije članovi porodice zabrinuto pitali kako misli da ostvari svoje obećanje, čovek je spokojno odgovorio: »Za godinu dana može da umre kralj, ili da umre konj, ili da umrem ja, a na kraju krajeva, možda taj konj stvarno i poleti!«

ISTINSKI PROŽIVLJENO VRIJEME

Ovo je priča o jednom čovjeku koga bih nazvao Tragačem.
Tragač je neko ko traga, ko traži, ali ko ne mora i da nađe ono za čim
traga. To je neko, ko ne mora ni da zna šta traži. To je prosto čovjek
čiji život predstavlja traganje.

Tako jednog dana jedan Tragač osjeti snažnu potrebu da krene za grad
Kamir. Naučivši se da ozbiljno obraća pažnju na takva osjećanja, koja
dopirahu iz nepoznatih mjesta do njega samog, ostavi sve i krenu na put.

Hodajući dva dana po prašnjavim putevima, najzad spazi u daljini obrise
grada Kamira. I malo prije nego da stigne do samih kapija grada, pažnju
mu privuče jedan brežuljak desno od puta, prekriven čudnim zelenilom i
mnoštvom raznoraznog proljećnog cvijeća. Sa svih strana brežuljak bješe
ograđen lakiranom ogradom. Bronzana vratašca na ulazu namamiše ga da
uđe.

Iznenada osjeti da je čak i zaboravio na grad i da treba da se malo
zadrži na tom mjestu. Tragač uđe kroz bronzana vratašca i lagano pođe da
se kreće između bijelog kamenja koja su ležala nasumično razbacana po
zemlji.

Pusti da mu pogled kao leptir prelijeće preko svakog detalja u tom
šarenom raju. Imao je oči tragača i možda je zato i otkrio natpis na
jednom bijelom kamenu:
Abdul Tareg, živio 8 godina, 6 mjeseci, 2 sedmice i 3 dana.

Malo se uznemirio kad je shvatio da taj kamen nije uopšte bio kamen, već
nadgrobna ploča. Rastuži se pri pomisli da je tu bilo sahranjeno tako
malo dijete. Osvrnuvši se oko sebe, spazi, da je na susjednom kamenu
takođe stajao neki natpis. Približi se kamenu i pročita:
Jamir Khalib, živio 5 godina, 8 mjeseci i 3 sedmice.

Tad se Tragač osjeti jako uznemireno. To predivno mjesto bilo je ustvari
groblje, a svaki kamen nadgrobna ploča. Jednu po jednu on poče da čita
ploče. Na svakoj je stajao određen natpis: ime i životni vijek. Obuze ga
užas kada je ustanovio da je najstarije dijete koje je tu bilo
sahranjeno jedva imalo nešto više od 11 godina. Pritisnut neizmjernom
tugom, sjede na travu i zaplaka.

Stari upravnik groblja koji je slučajno tuda prolazio, vidjevši
nepoznatog čovjeka krenu prema njemu. Neko vrijeme ga je posmatrao kako
plače, pa ga upita da li oplakuje nekog bliskog.

- Ne, ne plačem za nekim svojim – odgovori Tragač. Šta je sa ovim
gradom? Kakav užas se ovdje dešava? Zašto ima toliko mrtve djece
zakopane na ovom mjestu? Kakvo se to strašno prokletstvo nadvilo nad
ovim ljudima i natjeralo ga da napravi dječije groblje?!

Starac mu odgovori:
- Smirite se, nema nikakvog prokletstva. Radi se o tome, da kod nas
postoji jedan drevni običaj. Dozvolite da vam pojasnim: kada neko dijete
navrši petnaest godina, roditelji mu poklone jednu sasvim malu svesku,
kao ova koju ja nosim oko svog vrata. I kad god ga nešto mnogo obraduje,
on treba da otvori tu svesku i da zapiše: lijevo, to što ga je
obradovalo i desno, vrijeme trajanja te radosti.
Upoznao se sa djevojkom i zaljubio se u nju: koliko je trajala ta
neizmjerna strast i radost? Jednu sedmicu? Dvije? Tri i po?… Zapiši.
…
Uzbuđenje prvog poljupca? Koliko je trajalo? Minut i po, koliko i poljubac? Dva dana? Jednu sedmicu?…
Trudnoća i rađanje prvog djeteta?
Ženidbe prijateljá?
Putovanje iz snova?
Susret sa bratom koji dolazi iz daleke zemlje?
Koliko je trajala radost svih tih događaja? Satima? Danima?… Tako mi u
naše male sveske zapisujemo svaki trenutak naše radosti…Svaki trenutak.

Kada neko umre, običaj je da mu otvorimo svesku i da mu saberemo svo
vrijeme njegove životne radosti i da ga zapišemo na grobu. Zato što
vjerujemo da je to jedino istinski proživljeno vrijeme.

„Tragač“,

Naši postupci

Možemo videti da je u svih pet pravila morala sadržan drevni indijski
princip ahimse, nenasilja ni prema drugima, ni prema sebi. Bez
problema možemo taj princip proširiti na čitavo svoje okruzenje,
svet kao celinu i čak svemir. Zapravo, ništa nije izvan sfere naše moralne
odgovornosti. Na primer, prema hua-jen školi budističke filozofije,
koja se razvila u srednjovekovnoj Kini, svaki naš postupak reflektuje
se na čitav univerzum.

Teški problemi sa prirodnim okruženjem sa kojima se suočavamo na ovoj
planeti direktno izviru iz ove činjenice. Pa ipak, ono što jeste
zbunjujuće, čak i kada počnemo da uviđamo šta radimo i kakve će to
patnje doneti kako nama, tako i našim potomcima, vrlo nam je teško da
promenimo svoj smer. Svi smo svesni da bi bila dobra stvar kad bi bilo
manje kola, ali niko neće da se odrekne sopstvenih!

John Snelling, Elements of Buddhism

U rukama držim dve kutije koje mi je dao Bog.
Rekao mi je:
"Stavi sav jad i muku u crnu kutiju, a svu svoju radost u zlatnu."
Pažljivo sam čuvala Njegove reči i oboje - radost i jad - spremala sam u kutije.
No, iako je zlatna kutija, dan za danom bivala sve teža, crna je bila jednako lagana, kao i pre!
...Želela sam saznati razlog, iz znatiželje sam otvorila crnu kutiju!
Kad tamo na dnu kutije, rupa kroz koju je, moj jad ispao iz nje.
Pokazala sam rupu Bogu i pitala ga:
"Gde bi moji jadi mogli biti."
On se blago nasmejao i rekao:
"Dete moje, oni su ovde, kod mene."
Zbunjena, upitala sam Boga, zašto mi je onda dao kutije, zlatnu i crnu s rupom!?
Odgovor je glasio:
"Dete moje, zlatna je da brojiš svoje blagoslove, a crna da pustiš i zaboraviš."

PISMO SINU/KĆERI

Dragi sine/kćeri,

Sada još nisam ostario, a kada me budeš vidio takvog, budi strpljiv sa mnom i pokušaj me razumjeti. …ako se zaprljam u vrijeme ručka, i ako se ne mogu sam obući, budi strpljiv…

Sjeti se sati, koje sam potrošio, dok sam te tome naučio. I ako u razgovoru ponavljam iste stvari uvijek iznova, nemoj me prekidati… saslušaj me! Kada si bio malen, morao sam ti istu priču čitati uvijek iz početka, prije no što si utonuo u san.

Ako se ne budem želio kupati, ne ismijavaj me i ne vrijeđaj… Sjeti se kako sam te morao loviti i izmišljati hiljade razloga, da bi ušao u kadu.

Kad opaziš moje nepoznavanje nove tehnologije, daj mi vremena i nemoj me gledati s podsmjehom na licu… Ja sam tebe naučio mnogo stvari: pravilno jesti, pravilno se obući, suočiti se sa životom…

Ako nekad u razgovoru zaboravim ili izgubim nit razgovora, daj mi malo vremena, da se prisjetim… i ako mi to ne pođe za rukom, nemoj se uznemiravati. Nije mi najvažnija stvar na svijetu naš razgovor, već to, da sam s tobom i da me znaš saslušati…

Ako ne budem želio jesti, nemoj me prisiljavati da jedem… Sam znam najbolje, kada mi je hrana potrebna, a kada ne…

Kada mi umorne noge više neće dozvoljavati da hodam, pruži mi ruku… jednako kao što sam je ja pružao tebi, kada si načinio prve korake.

I ako ti jednom kažem, da više ne želim živjeti, da želim umrijeti, ne ljuti se na mene…jednog dana ćeš razumjeti. Pokušaj shvatiti da se u starosti ne živi, već se preživljava.

Jednom ćeš spoznati, da sam ti uprkos svim učinjenim greškama, želio samo najbolje i pokušao sam te pripremiti na putovanje života.

Ne žalosti se, ne ljuti se i ne osjećaj se bespomoćan, kada me budeš gledao pored sebe takvog. Budi pored mene i pokušaj me razumjeti i pomoći mi… tako kao što sam ja pomagao tebi, kada si počeo živjeti.

Budi mi oslonac, pomozi mi zaključiti putovanje s ljubavlju i strpljivošću… Vratiću ti osmjehom i neizmjernom ljubavlju, koju sam oduvijek čuvao za tebe.

Volim te sine/kćeri,

Tvoj tata/tvoja mama!

TAJNA VEČNE LJUBAVI

Postoji jedna stara indijanska priča koja govori o dvoje mladih indijanaca: o mladiću i devojci.
Jednom se njih dvoje uputiše do velikog poglavice svoga plemena i rekoše mu odlučno:

“Mi se volimo! Hoćemo da nam daš svoj blagoslov i da nas poučiš šta treba da činimo da bi naša ljubav trajala večno.”

“Dobro”, – odgovori im poglavica. “Reći ću vam, šta da učinite. Ali prvo pođite sa mnom gore u planinu, no prije toga pronađite mi dva orla i ponesite ih sa sobom, a posle ćemo videti šta dalje.”

Dvoje mladih krenuše u različitim pravcima i nakon kraćeg vremena svako od njih donese po jednog orla. Kada stigoše na vrh planine, poglavica im ovako reče:

“Uzmite sada ovo kratko uže i zavežite njegovim krajevima po jednu nogu svakom orlu.”

Zaljubljeni ga poslušaše i vezaše noge pticama.

“Sada ih pustite da lete!” – reče poglavica.

Mladić i devojka baciše ptice u vis ka nebu, ali orlovi ne mogoše da polete, jer im noge bijahu međusobno vezane. Oni padoše na zemlju i počeše da kljuju jedan drugoga, želeći da se oslobode užeta kojim su vezani. Tada stari indijanac reče:

“Sada presecite uže!”

Mladi izvršiše i tu naredbu, presekoše vezu i ponovo baciše orlove u nebo. Ovog puta ptice se brzo izdigoše u visine, zavrtiše se par puta u krug pa uzletiše ka snežnim vrhovima obližnje planine. A mudri poglavica im reče:

“Eto, to je tajna vječne ljubavi i sreće: ako su ljudi zavezani jedni za druge, nikada im neće uspeti da polete. Vi možete slobodno da letite i zajedno, ali ne da budete vezani. A ako se ipak vežete, nikada nećete moći da spoznate ni ljubav ni sreću.”

Jednoga dana Bog se umorio od ljudi. Neprekidno su mu dosadjivali, trazeci od Njega sve i svasta. Zato je rjesio da se sakrije na neko vreme. Okupio je sve svoje savjetnike i upitao ih:
- Gdje da se sakrijem? Koje je najbolje mjesto?
Jedan mu je odgovorio:
- Na vrh najvise planine na svijetu.
Drugi je rekao:
- Na dno okeana, tamo te niko nece pronaci.
Treci je dodao:
- Najbolje je da se sakrijes na tamnu stranu Mjeseca, to je najbolje mjesto, ko bi te tu pronasao?

Na kraju , Bog se obratio svom najpametnijem andjelu sa istim pitanjem:
- Gde da se sakrijem?
Andjeo se nasmjesio i odgovorio mu:
- Sakrij se u ljudsko srce. To je izgleda mjesto u koje nikad ne zalaze.

RANE

Jednom bijaše dječak sa veoma lošom naravi. Njegov otac mu je dao vrecu eksera i rekao mu da svaki put kad pobjesni i izgubi kontrolu nad sobom zakuca jedan ekser u ogradu.
Prvog dana dječak je zakucao 37 (ili čak i više) eksera na ogradu.
Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci on je naučio kontrolirati svoj bijes i broj ukucanih eksera se smanjivao.
Otkrio je da je lakše kontrolirati svoju narav nego zakucavati eksere u ogradu. I tako je došao dan da tokom cijelog dana nije ni jednom pobjesnio.

Rekao je to svom ocu, a otac mu reče da svakog dana kada uspije kontrolirati svoje ponašanje, iz ograde išcupa po jedan ekser.
Dani su prolazili i jednog dana dječak je bio u stanju da svom ocu kaze da je počupao sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde.
”Dobro si to uradio, sine moj, ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda vise nikad neće biti ista. Kada u bijesu kažeš neke stvari, one ostavljaju ožiljak, kao što su ove rupe u ogradi. Možeš čovjeka ubosti nožem i poslije toga nije važno koliko si puta rekao da ti je žao, jer rane ostaju. Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizička.”

Bepo, čistač ulica – Priča o istrajnosti

Bepo, čistač ulica, radio je svoj posao temeljino i sa uživanjem. Znao je da je njegov rad potreban.

Kad bi čistio ulice činio je to polako i konstantno: kod svakog koraka jedan udah, i kod svakog izdaha jedan zamah metlom.

Korak – disanje – zamah metlom; korak – disanje – zamah metlom; korak – disanje – zamah metlom… Ponekad bi malo zastao i razmišljao gledajući ispred sebe.

Zatim bi nastavio: korak – disanje – zamah metlom; korak disanje – zamah metlom…

Dok bi se Bepo tako pomicao i pred sobom posmatrao neočišćenu ulicu, a iza sebe očišćenu, dolazile bi mu često velike misli. Ali bile su to misli koje su se vrlo teško mogle drugima saopštiti. Nešto kao neki određeni miris kojeg se jedva još sećamo ili kao neka boja o kojoj smo sanjali.

Nakon posla sedeo bi Bepo kod devojčice Momo i pričao joj svoje velike misli. Ona ga je na poseban način slušala. Zato bi se njemu razvezao jezik i pronalazio bi prave reči: “Vidiš Momo”, govorio bi on,” ponekad imaš pred sobom vrlo dugu ulicu, i misliš: strašno je duga, nemoguće ju je očistiti; znaš, tako misliš.”

Pogledao bi ćuteći preda se pa bi nastavio: “I, tada se počneš žuriti i žuriš se sve više i više. A ipak svaki put kad digneš pogled, vidiš da ulica pred tobom nije nimalo kraća. Počneš se još više napinjati pa te onda uhvati strah, i na kraju izgubiš dah i ne možeš dalje. A ulica je još uvek tu. Tako se ne sme raditi.”

Bepo bi kratko vreme razmišljao pa nastavljao: “Ne sme se nikad misliti na celu ulicu odjednom, razumeš li? Mora se misliti samo na sedeći korak, na sedeće disanje, na sedeći zamah metlom. I uvek iznova samo na sedeći”.

Ponovo bi zastao i razmislio pre nego što doda: “Takav rad donosi radost. To je jako važno. Tada se posao i uradi dobro. Tako to treba raditi.”

Nakon dugog predaha nastavio bi: “Onda najednom vidiš da je cela ulica očišćena – korak po korak. Uopšte ne znaš kako, a pri tom ne izgubiš dah.”

I klimajući glavom, Bepo bi još jednom ponovio na kraju: to je jako važno!