Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Jedan je čovjek spavao u svojoj kućici, kad usred noći, iznenada, njegovu sobu ispuni svjetlost i ukaza mu se Spasitelj. Gospodin mu reče da za njega ima posao koji mora obaviti, i pokaza mu veliki kamen koji je stajao ispred kućice. Objasnio mu je što mora činiti: gurati kamen svom svojom snagom.
Ovo je čovjek radio iz dana u dan. Mnogo se godina mučio od sunčeva izlaska od zalaska, njegove ruke upravljene na hladnu, masivnu površinu nepomičnog kamena gurale su svom snagom.



Svake se večeri čovjek vraćao svojoj kući zabrinut i iscrpljen, osjećajući da je cijeli dan istrošio uzalud. Vidjevši da čovjek pokazuje znake obeshrabrenja, đavao se odluči umiješati. Počeo je ga je savjetovati: “Već predugo vremena guraš taj kamen, i još se nije pomaknuo. Zašto se mučiš radi ničega? Ionako ga nikada nećeš pomaknuti.” Tako je, uvjerivši čovjeka da je zadatak nemoguć i osuđen na propast, učinio da izgubi skoro svu srčanost i hrabrost. “Zašto bih se toliko mučio oko ovoga?” mislio je. “Jednostavno ću uložiti nešto malo vremena, i minimum truda, i to će biti sasvim dovoljno.” I tako je to namjeravao učiniti, no, ipak je odlučio pomoliti se i iznijeti svoje muke Gospodinu. “Gospodine”, reče, “dugo sam i naporno radio u tvojoj službi, ulažući svu moju snagu da obavim ono što si od mene zatražio. Pa ipak, nakon sveg ovog vremena, nisam pomaknuo kamen ni pola milimetra. U čemu griješim? Zašto ne uspijevam?”
Gospodin mu sažalivši se, odgovori: “Prijatelju moj, kad sam tražio od tebe da mi služiš, i ti si prihvatio, rekao sam ti da guraš onaj kamen svom svojom snagom, što si i uradio. Nijednom nisam spomenuo da sam očekivao da ćeš ga pomaknuti. Tvoj zadatak je bio da guraš. I sada, dolaziš k meni, iscrpljen i istrošene snage, misleći da nisi uspio. No, je li zaista tako? Pogledaj se. Tvoje ruke se snažne i mišićave, leđa nabijena i preplanula, koža na dlanovima je očvrsnula od stalnog pritiska, a noge su ti postale krupne i čvrste. I pored otpora ti si mnogo porastao, i tvoje mogućnosti su sada daleko veće nego ranije. Ipak, nisi pomaknuo kamen. Ali tvoj poziv bio je da budeš pokoran i guraš. Da vježbaš svoju vjeru i povjerenje u moju mudrost. To si uspio. Ja ću sada, prijatelju moj, pomaknuti kamen.” Nekad, kad čujemo Božju riječ, želimo koristiti vlastiti um kako bi odgonetnuli što On želi, a zapravo ono što Bog od nas traži je jednostavno: poslušnost i povjerenje u Njega. Na sve načine treba vježbati vjeru koja pomiče planine, ali ipak je uvijek Bog onaj koji zapravo to čini.

Izvor

Vjerovatno ste čuli za indijsku legendu o malom žutom cvijetu koji se rascvjetao u jednoj bašti. On cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene.

Kada je jedan posjetilac ušao u ovu baštu , sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je cijelo palmino drvo korisno – plod, lišće, grane i stablo.
Međutim kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih je mislila da je druga biljka više vrijedila.

Oko posjetioca koji je slušao samo žalbe, zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: “Zašto se i ti ne žališ kao svi ostali?”
Cvijet je odgovorio:”Pa i ja sam posmatrao kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam i da donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam shvatio da, da je bog želio da budem kokosova palma ili mango, on bi to tako i napravio. Međutim on je želio da budem mali žuti cvijet pa zato i ja želim da budem najbolji mali žuti cvijet koji je ikada postojao.“

Jedan od najvećih napredaka u razmišljanju u posljednjih nekoliko decenija opisao je Elija Goldrat u svojoj knjizi “Cilj“, kao „Teoriju ograničenja“. Ova teorija kaže da između vas i svega što želite da postignete postoji ograničenje, ili limitirajući faktor koji određuje koliko brzo možete da stignete tamo gdje želite.
Na primjer, ako vozite putem koji je konstruisan tako da se na određenom mjestu sav saobraćaj sliva u jednu traku, ovo usko grlo postaje ograničenje koje diktira koliko brzo ćete stići do svog odredišta. Brzina kojom prođete kroz ovo usko grlo uveliko će da odredi brzinu cijelog vašeg putovanja.
Prilikom ostvarivanja svakog većeg cilja, uvijek se pojavljuju ograničenja ili uska grla koja takođe morate da prevaziđete. Vaš posao je da ih precizno identifikujete i potom usredsredite svu svoju energiju na ublažavanje tih ključnih ograničenja. Vaša sposobnost da uklonite takve prepreke ili izađete na kraj s ovim limitirajućim faktorima može da vam pomogne da napredujete brže nego što bi vam to omogućio bilo koji drugi korak koji preduzmete.
“Pravilo 80/20″ odnosi se na ograničenja koja stoje između vas i vaših ciljeva. Ovo pravilo kaže da će se 80 odsto vaših ograničenja naći u vama. Svega 20 odsto će se nalaziti izvan vas, sadržano u drugim ljudima i situacijama. Drugačije rečeno, vi lično ste obično najveća blokada na vlastitom putu, ona koja određuje brzinu kojom ostvarujete svaki cilj koji sebi zacrtate.
Većina ljudi ovo teško prihvata. Međutim, uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni time šta je ispravno nego ko je u pravu. Uspješni ljudi su mnogo više zaokupljeni istinom o situaciji i onim što mogu da urade da bi riješili problem nego zaštitom svog vlastitog ega.
Upitajte se:“Šta je to u meni što me koči?“ Pogledajte duboko u sebe i identifikujte ključna ograničenja u svom karakteru, temperamentu, stručnosti, sposobnostima, navikama, obrazovanju ili iskustvu koja vas možda koče u ostvarivanju ciljeva koje ste sebi zacrtali. Postavljajte sebi brutalna pitanja. Budite krajnje iskreni prema sebi.
Primarne prepreke između vas i vaših ciljeva su obično mentalne prirode. Po svom karakteru, one su psihološke i emocionalne. U vama su, a ne u situaciji u kojoj se nalazite. I upravo od tih mentalnih prepreka morate da počnete ukoliko želite da postignete sve ono što zaista i možete.
Brajan Trejsi

Ljudi odlutaju od istinskog puta u tome što pokušavaju da dodaju sjaj i učine svoje puteve robom koja će se prodati.
Ali životna djela nisu namijenjena isključivo zarađivanju za život već je istinski život namijenjen što širem skupljanju iskustava. Zato na svom putu budi oprezan. Svako i najmanje odstupanje od pravog puta na početku, bez obzira što smo subjektivno uvjereni u njegovu pravilnost, vodi, ako je put istinski pogrešan, u veliko odstupanje na kraju.

Mijamoto Musaši – Knjiga pet prstenova

Ljubav je nedorečena, uvek drugačija i nedefinisana. Ako bi neko uspešno definisao ljubav, pronašao neku opštu formulu i podelio je sa nama, pitanje je koliko bi onda život uopšte imao smisla. Mnoge knjige, pesme i umetnička dela su nastali iz ljubavi. Plašim se da će pisci, ukoliko neko sutra objavi definiciju ljubavi, ostati bez posla, jer koja je svrha pisati o njoj ako svi znaju šta je.
Treba biti stvarno pametan da zaključiš da si budala.
Nekad nismo srećni, nismo ni tužni. Ravnodušni smo. Igramo se na klackalici tuge i sreće. Onda tuga prevagne, a mi, depresivni, sanjamo o sreći kao spasenju. Posle, kad tuga nestane, zaista postajemo srećniji, ne razmišljajući da je to samo zato sto vise nismo tužni. A zar na početku nismo bili u boljoj poziciji?
Duboko verujem da se veličina jednog čoveka ne ogleda u tome koliko ume, zna i može već koliko je spreman da podeli sa onima koji to isto nemaju, ne znaju i ne mogu.
Slaviša Pavlović

Ispred dućana u jednoj tijesnoj kineskoj uličici stajao je privezan jedan konj.
Svaki put kada bi neko pokušao da prođe pokraj njega, konj bi se ritnuo zadnjim nogama. I niko od straha nije imao smjelosti da prođe.
Uskoro se pored dućana okupi poveća grupa seljaka svi u glas raspravljajući koji je nasigurniji način da prođu pokraj konja nepovrijeđeni.
Odjednom neko dotrča vičući: „Evo ide stari učitelj. On će sigurno znati kako da prođe pokraj konja.“
Gomila je čekala sa uzbuđenjem da vidi šta će stari učitelj učiniti.
Utom se i on pojavi iza ugla, i vidjevši situaciju, okrenu se i izađe na drugu stranu sporednom ulicom.
Princip opuštenog (neusiljenog) djelovanja možemo naučiti posmatranjem vode. Kada vodeni tok stigne do kamena na svome putu, on se ne bori sa njim da ga prevrne i skloni…on ga naprosto zaobiđe. I tako nesmetano teče dalje.

Bio je jedan ljubavnik koji je volio bez nade. On se povukao potpuno u svoju dušu i mislio je da će sagorjeti od ljubavi. Svijet za njega nije postojao, on nije više vidio plavo nebo i zelenu šumu, potok mu nije žuborio, harfa mu nije ječala, sve je bilo utonulo, i on je osiromašio i postao bijedan. Ali je njegova ljubav rasla, i on je puno radije volio umrijeti i propasti, nego se odreći posjedovanja lijepe žene koju je volio. Tada osjeti kako je njegova ljubav sagorjela sve drugo u njemu, te postade moćna, i privlačila je i privlačila, i lijepa žena joj se morala pokoriti, i došla je, i on je stajao raširenih ruku kako bi je privukao sebi. Ali dok je pred njim stajala, najedanput se sasvim izmijenila, i on s grozom osjeti i spazi kako je privukao k sebi cio izgubljeni svijet. Ovaj je stajao pred njim i predavao mu se, nebo i šuma i potok, sve mu je u novim bojama, svježe i divno, dolazilo ususret, pripadalo mu, govorilo njegovim jezikom. I umjesto da dobije samo jednu ženu, imao je cijeli svijet na srcu, i svaka zvijezda na nebu plamtjela je u njemu i rasipala veselost kroz njegovu dušu. On je volio, i pri tom je našao sebe samog.

Većina njih, voli da bi pri tom izgubila sebe.
Herman Hese

Možda ćeš nekad zaista pomisliti da nisi sposoban za uspeh, tapkaćeš u jednom mestu, tražeći način da se otrgneš svega, dođeš do spasenja koje u tom trenutku nije poraz, već samo prosečnost zauvek udaljena od pobede. Biće ti teško da se odbraniš od naleta onih koji čine sve da te privole da udišeš prašinu sa dna zajedno sa njima i budeš bezbrižan u toj prosečnosti. Ne staj, nemoj se povlačiti, razmisli, i kreni dalje, makar te ti koraci iz prašine vodili ka gorem, u blato, gde ti se na prvi pogled ne piše dobro. Biće još gore, vući ćeš se, potonućeš do kolena. Pomislićeš da je kraj onog trenutka kada se kišne kapi obruse na tebe, ali hrabrost koju si ispoljio neće ostati nenagrađena. Voda će sa tebe isprati blato i postaćeš čist kao izvorska voda, za razliku od njih koji će zauvek udisati prašinu prosečnosti.
Postoje trenuci kada neprijatelje najednom poštujemo više nego prijatelje. Neprijatelj je iskren, od njega očekujes napad, ali kada ti prijatelj probode nož u leđa, ne možeš, a da ne shvatiš, da iskrenost neprijatelja zavređuje poštovanje, za razliku od prijatelja koji, nakon svega, predstavlja samo gorku kapljicu razočarenja za tebe, jer si ga posmatrao onim što on nikada nije, niti će ikada biti.
Nekad verujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti sa dozom sumnje, neverice, čak i kao laž, jer viteške karakteristike u svetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da danas ljudi olako daju obećanja, a još lakše ih neispunjavaju.
Verujem da je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svet načinimo boljim, da svi postanemo vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, već po rečima iza kojih stojimo.

Ako moram da padnem, potrudiću se da padnem na odskočnu dasku.

Slaviša Pavlović – Pogledi sa strane

Ispod nebeskog polutara u dolinama gde se mešaju slana i slatka rosa raste ogromni otrovni vrganj, i na njegovoj kapi, pretvarajući njegovu kožnu krv u slast male, jestive pečurke izvanrednog ukusa. Jeleni u tom kraju vole da obnove mušku snagu tako što pasu sa otrovnog vrgnja pečurku. Pri tome, oni koji nisu dovoljno pažljivi i zagrizu suviše duboko, zahvataju zajedno sa pečurkom i vrganj, i umiru otrovani.
Svake večeri kad poljubim svog dragog, ja pomislim: sasvim je prirodno da ću jednom ugristi suviše duboko…
- Vremenom ćeš se navići na rastajanje. Naučićeš da se sećaš. A sećanje je isto kao i susret. I pomalo ćeš navići da voliš mnoga bića u uspomeni. Kao što deo sebe daješ prijateljima, tako će i oni tebi davati najbolje od sebe. Na kraju ćeš videti da si ti pomalo svi koje si nekad volela.
Jednom ćeš morati da daš sve i da te ne boli. Naučićeš da sanjaš. Da lečiš dodirom. Da zadaješ mali, da bi ublažila veliki bol.
- Vrlina je postupati u skladu sa sobom. Biti zadovoljan sada. Ne u ime budućnosti i od sećanja na prošlost, nego zbog ovog trenutka. Vrlina je biti potpuno živ.
- Ljubav se stiče polako – od jednog po jednog čoveka. Jedan i jedan čovek nikada nisu dva, a samo ponekad su par…
- Ne možeš dati sebe, ako mogu da te zamene nečim drugim.
Milorad Pavić

Po koji put se u životu vraćam na tačku: ćutati, ćutim, ćutanje. Blago onima koji su rod tima trima stvari. U saobraćaju s ljudima i sa događajima čovek govori, u sebi, čovek ćuti. Kako je zagonetna stvar ćutanje, i san je zagonetna stvar ali ćutanje zagonetnije.
Kad ćutimo u sebi to je sasvim neko osobito stanje izvan svake konkretne realnosti. U životu, čovek je ograničen u sebi on je neograničen kraja mu nema. Naravno pod uslovom da duboko ćutimo i da duboko u sebi ćutimo. Duboko ćutanje i duboka samoća, dve apsolutno duhovne stvari u čoveku.
Govorom se kažu velike važne divne stvari, ali sve u ograničenjima. Najpreciznije i najsuštinskije znamo ono sto ne možemo nikada iskazati.
Jezik sam je ograničen.Jednako se razvija ali jednako vene i opada. Što je govoreno i pisano pre pedeset godina, čudno je i smešno, danas. A što je pre trista godina govoreno i pisano, to je mrtav jezik to je knjizi fotografisan pokojnik.
Ćutanje, naprotiv uvek je isto. Ono duboko ćutanje, da naglasimo opet. Plitko ćutanje, sa stegnutim ustima očima uperenim u savremenost i savremenike u svakidašnje planove, brige, ambicije, mržnje, osvete, to nije ćutanje, to je razgovor šaputav i prikriven na povrsini čoveka i stvari.
Duboko ćutanje je duhovna sustina.
Ko ume duboko ćutati, dato mu je da izađe iz ograničenja, da ima dodir sa suštinama. Ko lepo govori, moćan je zemaljski, ko duboko ćuti, moćan je vaseljenski. Kad je čovek sav duhovan i sav suština on mora biti nem, nepomičan, sam. Onda je izašao iz života svakodnevnog, onda je deo vaseljenskog uma. Otuda je tako silan simbol tako silan čovek izveden u kamenu od genijanog uma i genijalnih ruku.
A kako si jutros ćutao?Jesi li se spustio duboko u se, jesi li umotrio jad čovečanstva. Da se o o duhu vaseljenskom i čovečnjem, o njegovim energijama i potencijalima znade danas manje no što se znalo o materiji pre hiljadu godina.
Šezdeset sekundi ćutanja dovoljno je da čovek duhom takne onoliko koliko govorom ne može ni za šezdeset dana. Napolju je parada, unutra ćutanje. Sad je vreme da se otvore i studije za ispitivanje duha i njegovih potencijala. Kakve se tu tek tajne kriju!
Sa malim svećicama toga duha otkrivaju ljudi sve tajne u materiji. A velike buktinje duha videju oni koji mogu duboko ćutati, koji mogu izaći iz ograničenja.
Duboko u sebi, gde se čovek ne žara, gde čovek ne laže ni sebe ni druge, duboko u sebi čovek oseća:
Bolje bi bilo jedan minut naknadnog ćutanja zameniti sa više minuta prethodnog ćutanja. Kako je ograničeno sve što je ovde govoreno i pisano, a kako je ono što duboko ćuti beskrajno, silno vaseljensko.
Isidora Sekulić

Istina o ljubavi

Hodala putem neka djevojka, prelijepa kao vila.
Iznenada primijeti, da je neki muškarac prati. Okrenu se i upita ga:
- Kaži mi, zašto me pratiš?
Muškarac odgovori:
- Gospodarice srca moga, tvoja ljepota je toliko neodoljiva, da mi prosto nalaže da te pratim.
Kažu da sviram prekrasno, da za mene nema tajni u poeziji
i da umijem da probudim u ženskim srcima ljubavne jade.
Ali bih ti ipak nešto priznao, ti si ta koja je zarobila moje srce!
Ljepotica ga je izvjesno vrijeme gledala ćuteći, pa ga upita:
- Kako si se uopšte mogao zaljubiti u mene?
Pa moja mlađa sestra je mnogo ljepša i privlačnija.
Okreni se i pogledaj je, ona hoda uvijek iza mene.
Muškarac se okrenu, no tamo je vidio samo jednu užasno raščupanu i prljavu staricu.
On ubrza korak da bi prišao još bliže ljepotici i poniznim glasom joj se obrati:
- Reci mi, kako može da iz tvojih usta izađe takva laž?
Djevojka mu uzvrati:
- I ti si meni, prijatelju, rekao laž kada si se zaklinjao u moju ljubav.
Ti poznaješ sva ljubavna pravila i odaješ utisak da tvoje srce zaista gori od ljubavi samo prema meni …
…….ALI KAKO JE ONDA MOGUĆE DA SE OKRENEŠ I POGLEDAŠ DRUGU ŽENU?!

U plodnoj dolini podno Anda živjelo je miroljubivo pleme. Jednog je dana grupa pljačkaša koja se bijaše skrivala u planinama, napala selo. U otetom plijenu našlo se i jedno dijete, pa su i njega poveli sa sobom u planinu.
Ljudi iz ravnice nisu znali kako doći do dječaka, jer u stjenovita bespuća nije vodio nikakav put, a ni tragova nije bilo. Ipak, poslaše grupu svojih najboljih ratnika da potraže dijete i vrate ga kući. Ljudi su pokušavali sad na jedan, sad na drugi način; penjali se lijevom, pa desnom stranom. Ni nakon nekoliko dana mukotrpna hoda nisu daleko odmakli.
Vidjevši da su potpuno nemoćni i da im je trud uzaludan, odlučiše se vratiti neobavljena posla.
Iznenada ugledaše djetetovu majku kako silazi s planine koju oni nisu mogli preći. Na leđima je u vreći nosila svoga sina. Kako je uspjela?
Jedan od ljudi iz grupe pozdravi je i reče:
“Mi smo najjači ljudi u selu, a ne mogosmo prijeći planinu. Kako si ti uspjela?”
Žena slegnu ramenima i odvrati:
“Nije to bilo vaše dijete.”

Možeš me potražiti u šumi kraj potoka.
Skrivena sam u magli koja u praskozorja prekriva usnule obale.
Tada sam ono što jesam. Niko me ne vidi. Svako me može čuti. Niko me ne može naći.
Ja zapravo ne postojim. Možda bih htela da budem zrak svetlosti u tami, eho večnosti u prolaznom svetu. Nisam sumnjiva, ali sumnjam da će me neko otkriti.
Kada spokojni san savlada dete, čuvam njegovu mirnoću, jer duh praznine vazda vreba svoj plen. Moje je da ga obuzdam i pokažem mu njegovo pravo lice.
Ja nemam lice, ali imam izraz.
Ne mogu da se pokrenem, ali pokrećem druge.
U stvarnosti ne postojim, ali me prizivaju da bi stvarnost zavarali.
Ponekad, u pričama kraj tople peći, budim dremljive slušaoce zanesene lepotom izraza.
Nikad me niko nije video, ali me naslućuju.
Nikad me niko neće naći, ali me i dalje traže.
Sudbina mi je odredila samoću. Prihvatam je kao razumno dete neispunjene želje.
Većina ljudi misli da mi je ime Tuga. Ne opirem se jer gomila uvek greši. Moje ime ću saopštiti samo Tebi i onom ko uspe da se uspne na vrh grebena sa kojeg se vide more i pustinja.
Tragaoci plove, ili lutaju. Jedni se uljuljkuju znanjem. Drugima je znanje poljuljano. Za sve mene krive.
Čekam da se probude oni što znaju i oni što misle da ne znaju, a znaju.
Tamo gde se more i pustinja spajaju prepoznaćeš večnu obalu. Ja sam tanka lelujava linija koja se stalno pomera.
Sada je trenutak da Ti otkrijem svoje ime.
Ali pre toga, još samo ovo da Ti kažem: “Ja sam ona što nestaje i postaje”.
Zovu me Mašta.

Pa ako baš hoćeš, da govorimo i o tom. Jest, i zbog nje. Ni do nje tebi nije stalo, ni ovoliko. I to je samo tvoja nemoć da se zaustaviš i uzdržiš ma pred čim što ti se slučajno i trenutno nudi i što laska tvojoj sujeti. Jest, ti osvajaš sirote, zbunjene i neiskusne učiteljice, kao što pišeš članke i pjesme, držiš govore i predavanja. I još ih nisi potpuno ni osvojio, a već su ti teške, jer već tvoja sujeta zja i pohlepno gleda dalje. Ali to je i tvoje prokletstvo da se nigdje ne možeš zaustaviti i nikad nasititi i zadovoljiti. Ti sve potčinjavaš svojoj sujeti, ali ti si njen prvi rob i najveći mučenik. Može biti da ćeš ti još mnogo slave i uspjeha imati, i većih uspjeha nego što je slabost zaluđenih žena, ali ni u jednom nećeš naći zadovoljstva, jer će te tvoja sujeta šibati da ideš dalje, jer ona guta sve, i najveće uspjehe, i zaboravlja ih odmah, ali svaki i najmanji neuspjeh i uvredu pamti dovijeka. A kad se obrsti, polomi, ukalja, unizi, rastjera ili uništi oko tebe, tada ćeš u toj pustinji ostati sam, lice u lice sa svojom sujetom, i nećeš imat ništa da joj pružiš, i tada ćeš jesti sam sebe, ali ti to neće pomoći, jer će te tvoja sujeta, navikla na bolje zalogaje, prezreti kao hranu i odbaciti.
Takav si ti, iako izgledaš drugačiji u očima većine ljudi, iako i sam o sebi drugačije misliš. Ali ja te znam.
Andrić

U staro vrijeme, majstori koji su kovali katane
bili su često slavniji od samuraja koji su te
mačeve nosili. Od dvojice najboljih nikako nisu
mogli da izaberu prvog. Tako se dogovore da
svaki od njih iskuje po jednu katanu, koje će
se ispitati, nakon čega će proglasiti najboljeg.
Ispit je bio u tome da se katane pobodu u korito
jednog potoka sa oštricom okrenutom uvis.
Tako i učine. Bila je jesen i riječicom je plovilo
otpalo lišće. Kako je koji list nailazio na mač prvog
majstora tako je bivao prepolovljen. Međutim, na
katanu drugog kovača nije naišao niti jedan list …
Koja je katana bila bolja???
U priči o maču nije u pitanju oštrina mača. Mač je u Japanu i kod Samuraja smatran za oružje koje stvara mir, a ne uništenje i rat. Iz tog mača kojeg je lišće obilazilo je isijavao mir i “dao je jasno do znanja” lišću da će biti presječeno. Lišće ga je zato i obilazilo. To je mač koji je stvarao mir. Onaj drugi mač je bio mač uništenja i destrukcije.
Prenesemo li sad to na ljude: Ljudski ideal je dovesti se u stanje da te uopšte ništa ne može ni napasti.

Prosječan čovjek voli više ženu nego ljubav. Kod žena je sasvim obratno: rijetko je kojoj ženi dovoljan samo čovjek, i koja ne čezne da bude voljena. Istina, mnogo se na svijetu manje misli o ljubavi nego što izgleda. Ljubav na svijetu održavaju samo žene i pjesnici. Čovjek voli ljubav-bol, a žena voli ljubav-radost.
Najljepše oči ima slovenska žena, jer uvijek izgledaju začuđene. Ne padaju samo poročne i pokvarene, nego često i savršeno čiste, i po prirodi vjerne. Žena pada iz raznih uzroka; iz ljubavi, iz dosade, iz strasti fizičke, iz sujete, iz slabosti volje, iz interesa materijalnog, iz roamntike, iz osvete.
Žene počinju bivati duboko milosrdne tek kad su i same duboko nesrećne, u sreći su bezdušne i pustoglave, sasvim obratno od čovjeka koji je dobar samo kad je srećan. Kod žena je urođeno da vara i na malo i na veliko, svjesno i nesvjesno, namjerno i nenamjerno, a vrlo često i bez ikakve zle namjere, ipak sasvim često iz najbolje namjere u najviše slučajeva, samo da bi se većma dopala. Ali jedna žena samo vrijedi koliko voli, a ona vara i kad najvećma voli.
Jovan Dučić – Blago cara Radovana

Jednom davno živio je vrlo siromašan, ali vrlo hrabar čovjek po imenu Ali. Radio je za Amara, bogatog starog trgovca. Jedne zimske večeri Amar je rekao:

“Na vrhu planine ovakvu noć niko ne može provesti bez pokrivača ili hrane. Ali, tebi je potreban novac, i ako ti to pođe za rukom, dobićeš veliku nagradu. U suprotnom, radićeš trideset dana bez ikakve naknade.”

Ali je odgovorio: “Sutra ću to pokušati ostvariti.”

No, kad je izašao iz prodavnice, opazio je da duva ledeni vjetar, pa se uplašio i odlučio da svog najboljeg prijatelja Avdija upita je li suludo prihvatati takvu opkladu. Avdi je nekoliko trenutaka razmišljao pa odgovorio:

“Pomoći ću ti. Kada sutra stigneš na vrh planine, pogledaj ispred sebe. Ja ću biti na vrhu susjedne planine, gdje ću cijelu noć provesti uz vatru koju ću zapaliti za tebe. Ti gledaj u nju i misli na naše prijateljstvo – to će te grijati. Uspjećeš, a nakon toga ću tražiti nešto zauzvrat.”

Ali je izdržao iskušenje, dobio novac i otišao k prijatelju:

“Rekao si mi da želiš naknadu.”

Avdi ga je uhvatio za ramena:

“Da, ali ne novac. Obećaj mi da ćeš, ako u mom životu ikada zapuše hladan vjetar, za mene zapaliti vatru prijateljstva.”

Prije mnogo godina, dok sam radila kao volonter u bolnici Stenford,
upoznala sam djevojčicu po imenu Liza, koja je bolovala od jedne
veoma rijetke bolesti. Ispostavilo se da je jedina mogućnost da ozdravi
bila ta da joj se transfuzijom da krv njenog petogodišnjeg brata,
koji je na neki neobjašnjiv način uspio da preživi istu bolest,
tako da su se u njegovom organizmu stvorila antitijela
koja mogu da savladaju tu opaku bolest.
Ljekar je njenom malom bratu objasnio kakva je situacija
i pitao ga da li želi da da krv za svoju sestru.
Dječak je poslije samo jednog trenutka, duboko uzdahnuo i rekao:
- OK, spreman sam ako će to spasiti Lizu.
Dok su vršili transfuziju, ležao je u krevetu pored svoje sestre i smiješio se.
I ostali su se smiješili gledajući kako se djevojčici vraća boja na obrazima.
Onda je njegovo lice ublijedilo i sa njega je nestalo smiješka.
Pogledao je u ljekara i drhatvim glasom upitao:
- A hoću li odmah početi da umirem?

Pošto je bio mali, dječak je pogrešno shvatio doktora, mislio je da će sestri dati svu svoju krv.

Ja sam tada naučila šta je hrabrost.

Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu i ugleda dva pacova kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan pacov je bio crn a drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dolje i ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.

Čovjek pogleda iznad sebe da vidi ima li nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Pružio je jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi pacove koji su jeli njegovu granu, lava na zemlji i zmiju koja je ležala ispod njega. Nakon izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.

Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče:

„Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva pacova, bijeli i crni, predstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan, a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob čekajući da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet, a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrijeme . . . našu smrt i . . . naš kraj.“

Jedan nosač vode u Kini imao je dvije velike glinene posude za vodu. Obje su visile na štapu kojeg je nosio na ramenima. Svaka na po jednoj strani. Jedna je posuda bila oštećena, a druga je bila čitava. Iz oštećene posude voda je curila cijelim putem prema kući. Nosač je donosio kući samo polovinu vode u posudi.
Za svo to vrijeme čitava posuda je bila ponosna na svoj rad, jer je u njoj nosač donosio kući mnogo više vode nego u oštećenoj, dok se je oštećena posuda zbog toga sramila.
Jednog je dana oštećena posuda rekla svom nosaču: “Stidim se, jer ti ne mogu služiti onako kako bih željela. Ja nisam dostojna tebe.”
Nosač joj odgovori: “Nemaš razloga da se stidiš. Pa zar nisi primijetila da cvijeće raste samo na tvojoj strani, ali ne i na strani na kojoj nosim čitavu posudu?! E to je zato što sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijeće na tvojoj strani puta.
Svaki si dan TI to cvijeće zalijevala. Već dvije godine berem to čudesno cvijeće koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijeće ne bi radovalo iz dana u dan.”

Čovjek umire i odlazi na nebo.
Anđeli mu kažu:”Odvešćemo te u raj, ali prvo da ti pokažemo pakao.”
Odvode ga na mjesto sa ogromnom posudom punom svakakve hrane.
Oko posude okupile su se gladne i jadne osobe. Svaka od njih ima kašiku
dugačku po tri metra. Hranu mogu dohvatiti, ali je, zbog dužine,
ne mogu prinijeti ustima. I tako, ove patetične osobe gladuju pored izobilja hrane.

Zatim ga anđeli odvedoše u raj.
Na njegovo iznenađenje, ugleda istu scenu. Ponovo gigantska posuda sa hranom,
ponovo ljudi sa kašikama od tri metra. Samo što su ovi zadovoljni, srećni, nasmijani i zdravi.
“Zašto? U čemu je razlika da su ovi ljudi srećni i siti, a drugi gladuju?”, upitao je anđele.
“Pa zar ne vidiš?”, upitali su ga.
Kada je pažljivo pogledao primijetio je da svaka osoba hrani kašikom susjednu osobu.

“Ovdje ljudi hrane jedni druge. Oni su srećni i zadovoljni zato što su naučili put ljubavi.”

Imao otac sedam sinova i na samrti ih sve okupi i reče im:
- “Uzmite svi po jedan štap i pokušajte da ga slomite!”

Svaki sin slomi svoj štap bez muke.
- “A sada mi dajte tih sedam štapova.“

Otac zaveza svih sedam štapova zajedno sa špagom i reče:
- “A sada da vidim ko će ovo slomiti!“
Svaki od sinova pokuša da slomi sedam štapova povezanih zajedno, ali ni jednom to nije uspjelo.

- “Zapamtite pouku”, reče otac. “Budete li zajedno, niko vam ništa neće moći!”

Ubrzo zatim, otac je i umro.

Nakon sprovoda braća svratiše u krčmu.
Svima koje su zatekli objašnjavali su kako im je otac bio mudar i nudili da pokušaju slomiti sedam štapova povezanih zajedno. Nikome to nije uspjelo.

Dozlogrdilo to krčmaru, te on uze štapove, razveza špagu i slomi svaki štap jedan po jedan.
- “Imam i ja pouku”, reče krčmar.
- “Nije snaga štapova u tome što su jedan uz drugoga, već u špagi koja ih drži zajedno.”

Obavezno procitati




100 ljudi


Ako bismo mogli smanjiti svjetsku populaciju na jedno selo od 100 ljudi,
i da pritom sva ostala postojeća mjerila ostanu ista, to bi izgledalo otprilike ovako.
Bilo bi:

57 Azijata
21 Evropljanin
14 iz Zapadne Hemisfere
8 Afrikanaca

52 bi bili ženskog pola
48 bi bili muškog pola

70 ne bi bili bijelci
30 bi bili bijelci

70 ne bi bili Hrišćani
30 bi bili Hrišćani

89 bi bili heteroseksualni
11 bi bili homoseksualni

6 ljudi bi posjedovalo 59% svjetskog bogatstva i svih 6 bi bilo iz Amerike.

80 bi živjelo ispod standardnih uslova stanovanja

35 ne bi bilo sposobno da čita

50 bi patilo od neuhranjenosti

1 bi bio blizu smrti

1 bi bio blizu rođenja

1 (da, samo 1) bi imao fakultetsko obrazovanje

1 (da, samo 1) bi posjedovao kompjuter.

I kada se naš svijet posmatra iz jedne takve umanjene perspektive, potreba za prihvatanjem, razumijevanjem i obrazovanjem postaje više nego očita.

I zbog toga:

Ako imaš hranu u frižideru, odjeću na sebi, krov iznad glave i mjesto za spavanje, bogatiji si od 75% ljudi na planeti.

Ako si se probudio ovog jutra zdrav, blagoslovljeniji si nego milion drugih koji neće preživjeti ovu sedmicu.

Ako imaš novca u banci, novčaniku ili štediš sitniš u nekoj posudi, spadaš u sam vrh od 8% svjetskog bogatstva.

Ako možeš prisustvovati crkvenom ili drugom religijskom obredu bez uznemiravanja, hapšenja, mučenja ili smrti, blagoslovljeniji si od 3 milijarde ljudi u svijetu.

Ako nikada nisi doživio opasnost bitke, usamljenost zatočeništva, agoniju mučenja ili muku gladovanja, tada si u prednosti u odnosu na 500 miliona ljudi svjetske populacije.

Ako držiš uzdignutu glavu sa osmijehom na licu i pritom si zaista zahvalan, blagoslovljeniji si od većine koja to može, ali iz nekog razloga ne radi.

I ako možeš da pročitaš ovaj tekst, blagoslovljeniji si od 2 milijarde ostalih ljudi na planeti koji ne znaju uopšte čitati.

TIŠINA



Jednom jedan car posjeti svoga učitelja
i upita ga:

»Strahovito sam zauzet po čitav dan.
Kako da dođem do duhovnog sjedinjenja s Bogom?
Ali odgovori mi jednom rečenicom!»
Učitelj mu je rekao:
»Biće dovoljna i jedna riječ!»
«Koja?», upitao je car.
«Tišina», odgovorio je učitelj.
«A kako da doprem do tišine?», pitao je car.
«Meditacijom.»
Onda je car upitao:
»A šta je meditacija?»
Učitelj mu je odgovorio:
«Tišina.»
«Ali kako da doprem do tišine?»
«Meditacijom.»
«Ali šta je meditacija?»
«Tišina.»

***
Sloboda nije u tome da radimo što hoćemo, nego u tome da ne moramo raditi ono što ne želimo.


Salvador de Madariaga

Da li si ti sargarepa, jaje ili zrno kafe?

Cerka se zalila svom ocu na tezak zivot i rekla kako ne zna vise kako da se suprotstavi zivotnim problemima i teskocama, kako nema vise snage za borbu; jer cim resi jedan problem, vec je pred njom drugi i tezi od prethodnog.
Njen otac, koji je bio kuvar po zanimanju, odveo ju je u kuhinju. Uzeo je tri lonca, napunio ih vodom i stavio ih na vatru. Za kratko vrijeme voda u posudama pocela je da kljuca. U prvi lonac je stavio sargarepu, u drugi jaje, a u treci nekoliko zrna kafe, zatim ih je ostavio da se kuvaju neko vreme.
Cerka se nije mogla strpeti, jer nije znala sta njen otac tim postupkom zeli reci i dokazati.
Otac je iskljucio sporet, pa je izvadio sargarepu iz vode i stavio je u posudu, a isto je uradio sa jajetom i kafom. Pogledao je cerku i upitao: "Sta vidis?"
- "Vidim sargarepu, jaje i zrno kafe", odgovorila je.
Zatrazio je od nje da opipa sargarepu i osetila je da je sargarepa jako meka i krhka. onda je zatrazio da oguli jaje i videla je da je ono tvrdo i skuvano. Rekao joj je da pomirise kafu, a ona se nasmesila kad je osetila njen bogati miris.
-"Ali sta sve ovo treba da znaci"?, upitala je zacudjeno.
-"Znaj, kceri moja, da su i sargarepa i jaje i kafa prosli kroz isto stanje, boreci se sa istim neprijateljem -'kljucalom vodom', ali se svaki od njih suprotstavio na razlicit nacin.
Sargarepa je bila tvrda i jaka, ali je vrlo brzo omeksala i oslabila u kljucaloj vodi.
Jaje je cuvala njegova jaka ljuska, ali ne zadugo i ono se skuvalo u vreloj vodi i promenilo iz tecnog u tvrdo stanje.
Dok je kafa sasvim drugacija. Njeno zrno je ostalo isto, naprotiv - ona je uspela promeniti vodu! A ti??
Da li si sargarepa koja je naizgled jaka, ali, cim naidjes na manje prepreke i teskoce, oslabis i gubis snagu?
Ili si jaje mekog srca koje, kad naidje na probleme, postaje jako. Tvoja ljuska (spoljasnji izgled) se ne menja, ali se menja tvoja unutrasnjost tako da tvoje srce postaje tvrdo, jako i gorko?
Ili si zrno kafe koje izmeni vrelu vodu (a ona je izvor bola) tako sto je cini ukusnom i daje joj lep miris. Ako si kao zrno kafe, ti svoju okolinu cinis boljom, vrednijom, ti teskocu sebi olaksavas tako da ona bude olaksica umesto teskoce i problema, brige i tuge.
Razmisli, kceri moja, kako ces se suociti sa svim problemima i teskocama ovoga sveta??"