Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Auto Draft
Moja majka nije uvijek govorila istinu. Slagala mi je osam puta u bitnim životnim trenucima!

Priča počinje sa mojim rođenjem. Rođen sam kao sin jedinac u veoma siromašnoj porodici. Siromašnoj do te mjere da nismo imali dovoljno hrane, a kamoli nešto više. U rijetkim prilikama zadesilo bi se da imamo malo krompira u kući. Majka bi pripremila skromni obrok i uvijek bi istresala svoj dio na moj tanjir govoreći: ”Jedi, sine, ja nisam gladna.”

To je bila njena prva laž

Kada sam malo odrastao, moja majka bi, po okončanju kućnih poslova, otišla do rijeke koja se nalazila ispod kuće, nadajući se da će uloviti ribu kako bih ja jeo zdravu hranu i razvijao se kao svako drugo dijete. Jednom prilikom, uspjela je uloviti čak dvije ribe. Požurila je u kuću i spremila obe ribe i stavila ih pred mene. Ja sam malo-pomalo jeo ribu, a moja je majka jela ono što je ostajalo iza mene na kostima. Vidjevši to, moje je srce zatreperilo i onu drugu ribu stavio sam pred majku, a ona ju je vratila rekavši:

“Sine, pojedi i ovu drugu, jer znaš da ja ne volim ribu.”

Ovo je bila njena druga laž.

Vrijeme je prolazilo i došao je dan mog polaska u školu. Kako nismo imali dovoljno imetka da se školujem, majka je otišla u jednu trgovinu odjeće i dogovorila se sa vlasnikom da prodaje odjeću po kućama uglednih i bogatih ljudi. Jedne hladne i kišovite noći, majka se duže zadržala na poslu. Čekajući je kod kuće, zabrinuo sam se i izašao da je potražim. Ugledao sam je kako nosi torbu sa odjećom i kuca na vrata tuđih kuća. Zovnuo sam je:

”Mamaaaaa, hajde dođi. Idemo kući, kasno je i hladno. Možeš nastaviti sutra ujutro!”

Ona se nasmijala i rekla: ”Sine moj, ja nisam umorna.”

Ovo je bila njena treća laž.

Došao je dan polaganja školskih ispita. Iako je bilo veoma vruće, majka je željela poći sa mnom u školu. Sunce je pržilo zemlju, a površina pijeska titrala je od toplote. Ušao sam u školu, a ona je ostala čekati u školskom dvorištu. Kada su se ispiti završili, izašao sam iz škole, a ona me dočeka u topli majčinski zagrljaj, ispunjen ljubavlju i milošću. U ruci je držala hladan i svjež sok koji je kupila radi mene. Kada sam ga počeo piti, okrenuo sam se ipogledao u nju: niz njeno čelo slivale su se kapljice znoja. Pružio sam joj čašu i rekao: ”Majko, pij”, a ona reče: ”Sine, samo ti pij. Ja nisam žedna.”

Ovo je bila njena četvrta laž.

Nakon smrti mog oca, majka je živjela teškim udovičkim životom. Preuzela je svu odgovornost za vođenje kuće, jednostavno – morala se brinuti o svemu. Život je postao teži, a mi smo često gladovali. Pored naše kuće živio je moj ujak, inače veoma dobar čovjek. On nam je često slao hranu da utolimo glad. Kada su komšije vidjele da je naše stanje postalo nesnošljivo, savjetovali su majku, koja je još uvijek bila mlada, da se uda za čovjeka koji bi nam pomagao. Međutim, moja je majka odbila ovaj savjet riječima: ”Ja nemam potrebe za ljubavlju.”

Ovo je bila njena peta laž.

Po završetku fakulteta, dobio sam dobro plaćen posao u jednoj firmi i odlučio sam da preuzmem brigu o kući. Kako je majčino zdravlje oslabilo, nije više mogla prodavati odjeću po kućama, tako da je počela prodavati povrće na tržnicama. Kada je odbila da prestane raditi, izdvojio sam dio svoje plate i dao joj, a ona je odbila primiti rekavši: ”Čuvaj, sine, svoje pare, ja imam dovoljno za sebe.”

Ovo je bila njena šesta laž.

Bez obzira što sam dobio posao, nastavio sam školovanje i ubrzo sam magistrirao. Postigao sam uspjeh i povećali su se moji prihodi. Jedna firma ponudila mi je dobar posao u svom sjedištu u Njemačkoj. Zbilja sam se obradovao i tako počeo i sanjati o novom srećnom životu. Nakon što sam otputovao i sredio svoje stanje, nazvao sam majku i pozvao je da živi kod mene. Ona nije htjela da me ometa i rekla mi je: ”Sine, ja nisam naučila da živim lagodno.”

Ovo je bila njena sedma laž.

Kako je vrijeme prolazilo, majka je sve više starila i ubrzo je oboljela od zloćudnog karcinoma. U tim teškim trenucima neko joj je morao pomagati. Šta sam mogao da uradim kada su između mene i moje voljene majke bile mnoge države? Ostavio sam sve i vratio se kući. Majku sam zatekao u postelji. Kada me je ugledala, pokušala je nasmijati se. Srce mi se cijepalo jer je bila iscrpljena i slaba. Nije to više bila ona majka koju sam poznavao…. Suze su se počele slijevati niz moje obraze, ali ona me i tada pokušala utješiti rekavši:

”Sine, ne plači, ja ne osjećam bol.”

Ovo je bila njena osma laž.

Nakon što je to izustila, zatvorila je oči i više ih nije otvorila. Svakome ko uživa blagodat živih roditelja, poručujem:

Čuvaj ovu blagodat prije nego što budeš tugovao za njenim gubitkom.

Svakome ko je izgubio svoju voljenu majku, poručujem:

Uvijek se prisjeti…

Kakva predivna, tužna priča. Super.

RAZMAŽENI KRALJ

Jednim kraljevstvom vladao je vrlo glup
i razmažen kralj. A posebno su ga ljutile
neravnine na cestama njegovog kraljevstva.
Ranjavale su mu noge svaki put kad bi krenuo
da pješači. I baš iz tog razloga naredio je da
se svi putevi u kraljevstvu prekriju udobnim
i mekanim životinjskim krznom. Kad je to čula
dvorska luda, obuzeo ju je grohotan smijeh.
Bez imalo bojazni posavjetova kralja:
“Dragi kralju, pa to je nemoguće! A i čemu
trošiti toliko bogatstvo? Bolje uzmite dva
komada krzna pa ih pričvrstite na svoja stopala.“

Kralju se svidje savjet dvorske lude. On učini tako
i nastadoše prve cipele.

***

Dio svijeta koji trebaš promijeniti je tvoje srce.

TRI SAVJETA

Jednom je neki lovac namjestio zamke da bi lovio životinje.
Već sljedećeg dana je u jednoj od zamki pronašao malog vrapca.
Kad ga je htio ubiti, vrabac nekim čudom progovori:

"Oj, lovče (skeptice)! Do sada si jeo samo ovce i još uvijek nisi sit. Ja težim samo nekoliko drahmi. Ako me pustiš udijelit ću ti tri savjeta.
Prvi još dok sam u tvojoj ruci,
drugi kad budem na krovu one kuće tamo
a treći savjet ćeš dobiti sa onog stabla pored.

"Slažem se", reče lovac i vrabac mu dade prvi savjet:

"Ako je nešto nemoguće, ne vjeruj nikom tko tvrdi suprotno."

Lovac pusti vrapca, ovaj odleti na krov kuće i izrekne drugi savjet:

"Ne živciraj se zbog stvari koje su prošle. Živi za ovaj trenutak."

Onda vrabac nastavi:
"Progutao sam biser težak deset drahmi.
Da si ga pronašao čak bi i tvoja unučad bila bogata."

Lovac se rastuži i bude mu žao što je pustio vrapca. Onda vrabac nastavi:

"Zar ti nisam rekao da se ne živciraš zbog prošlih stvari, pogotovu zbog nečeg što je nemoguće. Stvarno si glup.
Kako ću ja progutati tako težak biser kad sâm težim tri drahme ?"

Lovac pomalo opet dođe k sebi i upita vrapca za treći savjet.

Vrabac će na to:

"Prva dva nisi koristio, što će ti onda treći ?"

Zanimljiva priča.

Jesi li bogat ili siromašan?




Jednog dana, imućni otac je poveo svoga sina da provede noć sa jako siromašnom porodicom, s ciljem da mu pokaže kako žive ljudi koji nemaju mnogo novaca za trošenje.
Na povratku kući, otac upita sina što misli o tom iskustvu, a sin odgovori: “To je bilo jako lijepo iskustvo, oče. Naučio sam da mi imamo jednog psa, a oni imaju četiri. Mi imamo jako lijep bazen, ali oni imaju rijeku. Mi imamo sunčani krov, ali oni imaju nebo sa zvijezdama i mjesecom. Mi imamo veliku terasu s predivnim vrtom, ali oni imaju šumu.”

Dok je dijete govorilo, otac je ostao bez daha slušajući što mu sin priča.

Tada dijete doda: Hvala ti što si mi pokazao kako smo siromašni!

Ovo je moje!



Jedna stara žena dospjela je poslije svoje smrti pred Božji sud. Kopajući po registru, Sudac nije mogao pronaći niti jedno djelo milosrđa osim jedne mrkve koju je udijelila nekom prosjaku. Ipak, moć jednog jedinog čina ljubavi bila je dovoljna da je pošalje u raj. Mrkva je donešena na sud i uručena je ženi. Kako ju je uzela, počela se dizati uvis, kao da ju vuče nevidljivi konopac.

U tom trenutku, neki sirotan okačio se za skut njene haljine, za njegovu nogu okačio se netko treći, i ubrzo se formirao čitav niz ljudi koji su se penjali ka raju, okačeni o mrkvu. Žena nije osjećala nikakav teret, a pošto nije gledala dolje, nije ni primijetila što se događa.

Penjali su se sve više i više, dok nisu stigli do samih vrata raja. U tom trenutku, žena se okrenula uputiti posljednji pogled ka Zemlji i ugledala ispod sebe čitav niz ljudi, okačenih o nju.

Kako je pobjesnjela! Priprijetila im je rukom i viknula: “Marš! Dalje od mene! Mrkva je moja!”
Dok je tako mahala rukom, mrkva joj je ispala i ona se strovalila sa čitavom svojom pratnjom.

Samo jedan je uzrok sveg zla na Zemlji: “Ovo je moje!”

Novčanica




Jedan poznati govornik je jedan svoj seminar započeo tako, da je u ruci držao novčanicu od 20 dolara. U prostoru, gdje je bilo nazočnih 200 slušatelja, pitao je: – Tko od vas želi ovu novčanicu?
Ruke su se počele dizati u zrak. Rekao je:
- Prije nego vam dam ovu novčanicu, dozvolite mi da napravim slijedeće. Pritom je zgužvao novčanicu i ponovo je dignuo u zrak.
Upitao je: – Tko još uvijek želi ovu novčanicu? – Ruke su još uvijek bile u zraku.
- A što ako napravimo ovo? – bacio je novčanicu na pod i počeo je gaziti, a potom je pokupio izgužvanu i uprljanu.
- Tko je od vas želi sada?
Ruke su još uvijek bile u zraku.
- Prijatelji moji, danas smo naučili veoma dragocjenu lekciju – rekao je:
- Bez obzira što napravim s novcem, još uvijek ga želite, jer novčanica nije izgubila svoju vrijednost. Još uvijek je vrijedna 20 dolara.
U životu mnogo puta padnemo, budemo izgužvani, ozlijeđeni i na tlu, u prljavštini; i sve to zajedno sa odlukama koje donosimo i okolnostima u kojima se nađemo. I tada mislimo, da ne zavrijeđujemo ljubav, toplinu i da smo nevrijedni sami sebe.

Međutim, neovisno na to što se dogodilo ili što će se dogoditi sa vama, nikada nećete izgubiti svoju istinsku vrijednost. Uprljani ili čisti, izgužvani ili posve uređeni, još uvijek ste neprocjenjivi… Osobito za one koji vas vole.
Veličina vašeg života ne izvire iz toga što napravimo ili koga poznajemo, već iz toga TKO SMO!

Da imam još jedan život



Razgovori sa starim i neizlječivo bolesnim ljudima pokazuju da se
oni uglavnom ne kaju zbog stvari koje su učinili, nego mnogo više žale
zbog svega onoga što nisu učinili.

“U drugom životu usudila bih se učiniti mnogo više pogrešaka.
Opustila bih se. Dala bih si oduška.
Na novom putovanju bila bih manje ozbiljna.
Ne bih stvari shvaćala tako ozbiljno.
Više bih riskirala.
Više bih putovala.
Prešla bih više planina i preplivala više rijeka.
Jela bih više sladoleda, a manje mahuna.
Imala bih više stvarnih nevolja, a manje onih izmišljenih.
Znate, ja živim pametno i zdravo – sat za satom, dan za danom.
Proživjela sam lijepih trenutaka i kad bih mogla sve iz početka,
priuštila bih si još više tih lijepih trenutaka. Zapravo ništa drugo ne
bi mi trebalo. Samo ti trenuci.
Živjela bih u trenutku i ne bih, kao svih ovih godina, išla u susret svakom novom danu.

Ja sam jedna od onih koji nikamo ne idu bez toplomjera, termofora,
kišnog ogrtača i padobrana. Kad bih imala još jedan život, ne bih se na
putovanjima opterećivala tolikom prtljagom.
Kad bih još jedanput živjela, počela bih hodati bosa ranije u proljeće i u jesen bih kasnije ponovno obula cipele.
Češće bih išla na plesove.
Češće bih se vozila na vrtuljku.
Češće bih išla brati cvijeće.”

N. S.
(85 godina)

Palačinke

U subotnje jutro šestogodišnji Filip odlučio je ispeći palačinke za svoje roditelje. Pronašao je u kuhinji najveću posudu za miješanje i kuhaču, popeo se na stolac i otvorio ormarić te izvadio posudu s brašnom i malo prosuo po podu. Svojim je ručicama pokušao staviti brašno u posudu za miješanje, dodavao je mlijeko, malo šećera, ostavljajući brašnasti trag za sobom koji je već sada imao i otiske šapa kućnog mačka.
Filip je bio sav posut brašnom i postajao sve uzrujaniji. Želio je da ovo bude nešto dobro za mamu i tatu, ali postajalo je sve gore. Nije znao što napraviti nakon toga, sve to staviti u pećnicu ili na štednjak (i nije znao kako upaliti štednjak!).
Vidjevši vlastitog mačka kako liže smjesu iz posude, pokušavajući ga odgurnuti, prevrnuo je karton s jajima na pod.
Očajnički je pokušavao počistiti veliki nered koji je nastao, ali se poskliznuo na jaja i uprljao svoju bijelu pidžamu.
Tada je uočio tatu kako stoji na vratima. Krokodilske suze potekle su iz njegovih očiju. Sve što je on želio bilo je: napraviti nešto dobro, ali nastao je grozan nered. Bio je uvjeren da sada slijedi kazna, možda čak i packe.
No, tata ga je samo gledao. Krenuo je prema njemu kroz sav nered u kuhinji, primio ga u svoje ruke, zagrlio ga, čak zaprljao i vlastitu pidžamu…

Takav je i Bog s nama. Mi pokušamo napraviti nešto dobro u životu, ali nastane opći nered. Ljubav nam postane klizava, povrijedimo prijatelja ili nas vlastiti posao izluđuje, ili nas, jednostavno, zdravlje napusti. Ponekad samo ostanemo uplakani jer ne možemo napraviti ništa drugo. Tada nas Bog podiže u svoje ruke i voli nas i oprašta nam.

No, samo zato što smo mi u stanju napraviti veliki nered, to ne znači da trebamo prestati “peći palačinke”, za Boga ili za ostale. Prije ili kasnije već ćemo uspjeti… Nemoj prestati “peći palačinke”… Nastavi voljeti…

Prosjak

Jednog dana, jedan slijepi čovek sjedio je na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kojem je pisalo: ”Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.” Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića.

Savio se kako bi mu pružio novac, a zatim, bez pitanja za dozvolu, uzeo je karton i okrenuo ga ispisavši novi natpis. U toku popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka zapažajući da je njegov šešir ovom prilikom bio pun novčića i novčanica. Slijepi prosjak prepoznavajući ga po koraku uputio mu je pitanje da nije bio on taj koji je nešto napisao na kartonu i što je to mogao napisati. Na što će prolaznik odgovara: ”Nisam napisao neistinu – samo napisah tvoju poruku na drugačiji način”, nasmješi se i izgubi u gužvi. I tako slijepi covek nije saznao da je natpis jednostavno glasio: ”Danas je proljeće … a ja ga ne mogu vidjeti”.

Promijeni strategiju kada se oko tebe sve naopako kreće i vidjet ćeš da će se prije ili kasnije okrenuti na bolje!

Vjernost

Ulicom je išao čovjek sa svojim konjem i psom. Iznenada je udario grom i svi su se u čas našli u vječnosti. Išli su uzbrdicom, sunce je peklo, bijahu jako žedni. Na jednom zavoju vidjeli su prekrasna mramorna vrata koja su vodila na trg od zlata, a nasred trga stajao zdenac s kristalno čistom vodom. Čovjek upita čuvara na ulazu kako se zove to mjesto. “To je Nebo”, ovaj će. “Baš lijepo da smo došli u Nebo! Jako smo žedni…”

Čuvar čovjeku pokaza zdenac: “Uđi i pij koliko želiš!” “Moj pas i konj su također žedni”, čovjek će. “Žao mi je, ali životinjama je ulaz zabranjen”, odvrati čuvar. Čovjek se rastuži. Premda je bio jako žedan, nije želio piti sam. Zahvalio se čuvaru i pošao dalje. Nakon duga hoda dalje uzbrdo čovjek i životinje stigoše u seoce do kojega je pod krošnjama stabala vodila seoska staza, a pred samim vratima opet je stajao čuvar. “Dobar dan”, čovjek će čuvaru, a ovaj mu kimne glavom na pozdrav. “Ja, moj konj i moj pas jako smo žedni.” “Tu među stablima je izvor”, reče čuvar, možete piti koliko želite.” Čovjek, konj i pas priđoše i utažiše žeđ. Čovjek zahvali čuvaru, a usput upita: “Kako se zove ovo mjesto?” “Nebo”, odgovori čuvar. “Nebo?! Čuvar velebnog ulaza s mramornim vratima na koji smo ranije naišli rekao nam je da je Nebo ondje dolje!”, začuđeno će čovjek. “Ne, ono je Pakao”, reče čuvar. Čovjek bijaše zbunjen. “Morate im zabraniti da na ulazu drže natpis s vašim nazivom, to je lažna obavijest i ljude zavodi u bludnju!” “Ne, oni nam čine veliku uslugu. Ondje se zadržavaju oni koji se odriču najboljih prijatelja.”

Dva bolesnika

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici.
Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta.
Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštala svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. Jednog dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu.

Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednog jutra je sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van. Čim je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio osoblje da ga pomaknu na ležaj uz prozor.
Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se udobno namjesti te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama.
Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid.

Muškarac je pitao sestru zašto mu je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora.

Reče: A, možda je htio usrećiti vas?

Zaključak: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne mozeš kupiti novcima. Danas je dar, zato se zove sadašnjost.

PRIČA O JEDNOJ NEOBIČNOJ ŽABI



Bila jednom jedna grupa žaba.
Okupile su se da bi se takmičile u penjanju.
Cilj je bio popeti se na vrh jednog tornja.
Velika masa se okupila ispod tornja da gleda takmičenje i da navija kao i svake godine uostalom.
Utrka je počela.
Iskreno rečeno, niko iz publike nije vjerovao da se ijedna žaba može popeti na vrh tornja, Jer se to nikad prije nije ni desilo.
Mogle su se čuti riječi poput:”Previše je teško!”
ili
“Nikad se niko neće popeti na vrh.”
I zaista, malo po malo, žabe su počele da odustaju.
Jedna po jedna.
Napredovale su samo one što su bile najspremnije.
Masa je već počela da viče:
“Previše je teško, nikada to nećete uspjeti!”
Žabe su sve više odustajale, a publika je bila sve glasnija: “Nemoguće je popeti se na vrh!
To nikad nikome nije uspjelo!”.
Ipak ostalo je par najupornijih žaba.
One su se samouvjereno penjale ka vrhu tornja. No publika je izgleda imala uticaja na njih, i nastavila je da im dobacuje sa zemlje, tako da su na kraju odustale sve žabe osim jedne koja je sigurno grabila ka vrhu.
Publika je i dalje bila neumoljiva u svojim poklicima,

“Odustani, niko to nije uradio, pa nećeš ni ti. Šta glumiš?! Šta si sebi umislila?!”
No žaba se je i dalje penjala. Publika je vikala, a žaba se penjala.
I na kraju, žaba se popela na vrh!
Prvi put ikad da je to nekome uspjelo. Prvi put je nemoguće postalo moguće. I naravno poslije toga svi su htjeli da se slikaju sa tom žabom.
Svi su htjeli da je vide i upoznaju. Svi su htjeli da znaju kako joj je to uspjelo. Niko nije mogao da vjeruje.

ŽABA JE BILA GLUVA.

GOLEMO STABLO



Drvosječa i njegovi pomoćnici obilazili su šumu u potrazi za građevinskim materijalom. Opazili su golemo stablo, toliko veliko da ga petorica muškaraca nisu mogla opasati držeći se za ruke i toliko visoko da dodiruje oblake.

Ne gubimo vrijeme na ovo stablo, rekao je glavni drvosječa. Biće nam potrebno mnogo vremena da ga posiječemo. Poželimo li izraditi čamac, ovo je deblo toliko teško da bi čamac potonuo. Odlučimo li ga upotrijebiti za krov, zidovi će morati biti jako debeli.

Skupina je nastavila svojim putem. Jedan od pomoćnika je dobacio:

- Tako veliko stablo, a ne služi ničemu!

Griješiš, rekao je glavni drvosječa. To je stablo na vlastiti način slijedilo svoju sudbinu. Da je poput drugih, posjekli bismo ga. Ali, budući da je imalo hrabrosti biti drugačije, još će dugo ostati živo i snažno.

blizanka je puna poucnih prica to znaci da je pametna.

TRI STABLA





Na vrhu jednog brda rasla su tri mala stabla i maštala o tome šta će postati kad odrastu. Prvo stablo zagledalo se u blistajuće zvijezde što su sjale kao dijamanti na nebu:

„Ja ću čuvati blago“ – reče – „Želim biti prekriven zlatom i ispunjen dragim kamenjem. Ja ću biti najljepša škrinjica za blago na cijelom svijetu.“

Drugo stablo se zagledalo u mali potok što je probijao svoj put prema okeanu.

„Ja želim biti snažni brod. Želim ploviti širokim morem i nositi velike kraljeve. Ja ću biti najveći brod na svijetu.“

Treće stablo zagledalo se u dolinu gdje je mnogo ljudi užurbano radilo u velikom gradu.

„Ja uopšte ne želim napustiti ovo mjesto“ – reče. „Ja želim narasti tako visoko da ljudi koji žele vidjeti moj vrh moraju zastati, pogledati nebo i pomisliti na Boga. Ja ću biti najviše drvo na cijelom svijetu.“

Prošle su godine. Padale su kiše, sijalo je sunce i tri stabla postala su visoka i snažna. Jednoga dana tri drvosječe su došli na planinu. Prvi drvosječa pogleda stablo i reče:

„Ovo je stablo prekrasno! Upravo ono što mi treba.“ Zamahne oštrom sjekirom i stablo je brzo palo.

„Sada će od mene napraviti prekrasnu škrinjicu“ – pomisli stablo – „Čuvaću mnogo prelijepog blaga.

Drugi drvosječa pogleda drugo stablo.

„Ovo je drvo snažno i čvrsto. Upravo ono što mi treba.“ Zamahne sjekirom. I drugo stablo je palo.

„Sada ću zaploviti velikim vodama. Postaću veliki brod dostojan kraljeva.“ – pomisli drugo stablo.

Kada je treći drvosječa krenuo prema trećem stablu, njegovo srce je zastalo. Uspravilo se u visinu i hrabro pokazivalo prema nebu. No, drvosječa nije čak ni pogledao stablo. „Meni odgovara bilo koje drvo.“ Zamahne sjekirom i sruši drvo.

Prvo stablo je bilo srećno kad ga je drvosječa predao stolaru, ali stolar nije razmišljao o škrinjici za blago. Umjesto toga njegove žuljevite ruke vješto su izradile jasle za sijeno. Jednom prelijepo drvo nije bilo prekriveno zlatom ni ispunjeno blagom. Bilo je pokriveno prašinom i ispunjeno sijenom za gladne životinje.

Drugo stablo se nasmiješilo kad ga je drvosječa odnio u brodogradilište. No, niko nije trebao veliki prekookeanski brod, tako da je jednom snažno i čvrsto stablo postalo običan ribarski čamac. Premalen i preslab za okean, čak i za rijeku, završio je na jezeru. Svaki dan bio je ispunjen ulovljenom ribom.

Treće stablo bilo je zbunjeno jer ga je drvosječa donio u pilanu, raspilio u čvrste grede i ostavio tamo da stoji. „Šta se dogodilo?“ – pitalo se nekad visoko i snažno stablo – „Sve što sam ikad želio bilo je da stojim na vrh brda i pokazujem prema Bogu.“

Prošlo je mnogo dana i noći. Tri stabla su već gotovo zaboravila svoje snove. Ali jedne noći zlatna svjetlost razlila se iznad prvog stabla, kada je mlada žena položila svoje tek rođeno čedo u jaslice. „Želio bih da mogu napraviti kolijevku od njega“ – prošaptao je njen muž. Mlada žena ga je nježno primila za ruku i uz osmjeh rekla: „Ove jaslice su prekrasne.“ I odjednom je prvo drvo postalo svjesno da drži i čuva najveće blago na svijetu.

Jedne večeri u stari ribarski čamac ugurali su se jedan vrlo umoran čovjek i njegovi prijatelji. Čovjek je odmah zaspao. Odjednom se digla velika oluja. Drvo je zadrhtalo. Znalo je da ne može prevesti toliko putnika po takvoj oluji. Tada se čovjek probudio, ustao i ispružio ruke govoreći: „Mir.“ Oluja je prestala isto tako brzo kao što je i počela. I odjednom – drugo drvo je bilo svjesno da nosi Kralja neba i zemlje.

Jednog petka ujutro treće drvo bilo je iznenađeno kada su njegove grede bile izvučene iz zaboravljene hrpe drva. Ustuknulo je preplašeno kad su ga nosili kroz razjarenu i podrugljivu gomilu. Zadrhtalo je kada su vojnici pribili ekserima čovjekove ruke na njega. Osjećalo se ružno, zlo i okrutno.

Ali u nedjelju ujutro, kad je sunce izašlo i kada je zemlja i sve na njoj treperilo od radosti, treće drvo je znalo da je ljubav Božja sve izmijenila. Ona je učinila prvo drvo prelijepim. Ona je učinila drugo drvo snažnim. A svaki put kad će ljudi misliti na treće drvo – misliće na Boga. A to je bolje nego biti najviše drvo na svijetu.

Nekada davno je deda svome unuku ispricao jednu životnu istinu.
U duši svakog čoveka se vodi bitka. Kao borba izmedju dva vuka. U duši svakoga od nas.
Jedan vuk predstavlja zlo. Predstavlja bes, zavist, ljubomoru, žaljenje, pohlepu, aroganciju, samosažaljenje, krivicu, greh, srdžbu, inferiornost, laž, lažni ponos, egoizam...
Drugi vuk predstavlja dobro. Predstavlja ono što pruža užitak, mir, ljubav, nadu, vedrinu, poniznost, ljubaznost, dobrotu, srdačnost, darežljivost, istinu, saoosećanje i veru.

Unuk se zamisli na nekoliko trenutaka. Sve svoje misli vredno usmeri u dubinu dedovih reci, pa ga upita;
-Koji vuk na kraju pobedi?
Deda odgovori sa smeškom na svom starom licu:
-Pobedjuje uvek onaj koga hraniš...

ŠTA SAM JA: PROŠLOST, SADAŠNJOST ILI BUDUĆNOST?



Upitah prošlost:
- Šta sam ja?
Prošlost mi odgovori:
- Ti ćeš tek sutra biti ti.
Upitah budućnost:
- Šta sam ja?
Ona odgovori:
- Ti si još juče trebala biti ti.
Sadašnjost me zgrabi za ruku
i povede me sa sobom…
(zato što me je dobro poznavala).
Zaustih i nju da upitam isto:
- ………
No ona mi stavi prst na usta i reče:
- TI JESI! I nemoj nikada prestajati to da budeš.

Neki čovjek pronašao je orlovo jaje i stavio ga pod kvočku na svom seoskom imanju. Zajedno s pilićima izlegao se i orlić, i odrastao je s njima. Cijeli svoj život orao je radio isto što i pilići, misleći da je i on jedan od njih. Kljucao bi po zemlji tražeći gliste i kukce. Kvocao je i kukurikao, mahnuo bi koji put krilima i letio nekoliko metara po zraku. Godine su prolazile i orao je ostario. Jednog dana vidio je iznad sebe, na vedrom nebu, veličanstvenu pticu. Ptica je gracioznom dostojanstvenošću jedrila po snažnim zračnim strujama i jedva da je koji put zamahnula svojim zlatnim krilima.
Orao je gledao u nebo zadivljen. "Tko je to?" upitao je.
"To je orao, kralj ptica", reče kokoš koja je stajala do njega. "On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji - mi smo kokoši." I tako je orao živio i umro kao kokoš jer je mislio da je i on kokoš.

Anthony de Mello, Svjesnost

TRGOVAC I NJEGOVE ZENE



Bio jednom jedan trgovac koji je imao četiri žene.

Volio je najviše svoju ČETVRTU ŽENU. Obožavao ju je, darivao skupocjenim darovima i postupao s njom delikatno. Brinuo se o njoj najviše i davao joj samo ono najbolje.

On je volio i svoju TREĆU ŽENU jako puno. Bio je vrlo ponosan na nju i često ju je pokazivao prijateljima. No, jadni trgovac bio je često u strahu da će ga ova ostaviti i pobjeći s drugim muškarcem.

On je naravno volio i svoju DRUGU ŽENU. Ona je bila vrlo obazriva i strpljiva te je trgovac imao u nju veliko povjerenje. Kad god bi trgovac naišao na neki problem, trčao bi drugoj ženi i ona bi mu pomagala da prevaziđe velike probleme.

I na kraju PRVA TRGOVČEVA ŽENA.

Ona je jedan vrlo odan partner, koji pomaže oko posla, sticanja bogatstva te u održavanju cijelog imanja.
Bilo kako bilo, trgovac i nije baš puno volio svoju PRVU ženu, ali ona je njega jako voljela. On jedva da ju je primjećivao.

Jednog dana trgovac se razboli. S vremenom je saznao da se vrijeme približilo i da će umrijeti. Pomislio je na svoj bogati život te reče: “Imam sada ČETIRI žene, ali kada umrem biću sam, vrlo sam!”

Onda upita ČETVRTU ŽENU:

“Volio sam te najviše, kupovao ti haljine najljepše. Obasuo te pažnjom. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?”

“Nikako!” odgovori četvrta žena i iziđe bez ijedne riječi. Odgovor se zabio kao mač u trgovčevo srce.

Onda trgovac upita TREĆU ŽENU:

“Volio sam te čitavog života. Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?”

“Ne!” odgovori treća žena. “Život na zemlji je suviše dobar, preudaću se nakon tvoje smrti.”
Trgovčevo se srce smrzlo od hladnoće odgovora.

Tada upita DRUGU ŽENU:

“Uvijek sam išao tebi kad sam trebao pomoć. Evo tražim još jednom tvoju pomoć.
Sada kada umirem hoćeš li poći sa mnom i praviti mi društvo?”

“Žao mi je, ovaj put ne mogu ti pomoći!” odgovori DRUGA žena.
“Najviše što mogu je pokopati te.” Odgovor ga je pokosio poput munje.

Tada se začu glas:

“Ja idem s tobom, kud god da pođeš.”

Trgovac se okrenu i ugleda svoju PRVU ŽENU. Bila je tako mršava i sasušena kao da je izgladnjela.
Zahvalno i žalosno trgovac odgovori:

“Trebao sam se o tebi bolje brinuti dok sam još mogao!”

***

Svi mi imamo ČETIRI žene u svom životu…

ČETVRTA ŽENA JE NAŠE TIJELO – Bez obzira koliko ga njegovali i posvećivali mu pažnju,
napušta nas kad umiremo.

TREĆA ŽENA JE NAŠA POŽUDA, STATUS I BOGATSTVO – Kada umremo, sve ide drugima.

DRUGA ŽENA JE PORODICA I NAŠI PRIJATELJI – Bez obzira koliko nam bili blizu za života,
ne mogu poći s nama u grob.

PRVA ŽENA JE NEŠTO ŠTO NE MOŽEŠ VIDJETI, A TO JE TVOJA DUŠA - Često je potisnuta i ne vidi se od materijalnog bogatstva koje nas okružuje. No, jedino ona nas uvijek prati. Možda ne bi bilo loše da se njome pozabavimo sada umjesto da kukamo na smrtnoj postelji.

GOSPODAR I PAS

Neki čovjek uputio je pismo jednom malom hotelu u gradu na srednjem zapadu, koji je namjeravao posjetiti tijekom odmora. Glasilo je:

Veoma bih volio da sa sobom povedem i svoga psa. On je veoma njegovan i lijepo dresiran pas. Da li ste spremni da mi dopustite da noću spava u mojoj sobi?

Odmah je od vlasnika hotela primio odgovor, u kome kaže:

"Vodim ovaj hotel već dugi niz godina. Za sve to vrijeme, nikada mi nijedan pas nije ukrao ručnik, posteljinu, srebrno posuđe, niti sliku sa zida. Nikada nijednog psa nisam morao da izbacujem usred noći iz hotela zato što je pijan ili se ne ponaša pristojno. Nikad mi se nije desilo da pas pobjegne a da ne plati hotelski račun. Prema tome, vaš pas je stvarno dobrodošao u moj hotel. A, ako vaš pas može garantirati za vas, i vi ste isto tako dobrodošli. "

Dva mala prijatelja su se klizala po zaledjenom jezeru. Bio je suncan,ali leden dan. Led se iznenada prolomio i jedan od njih propade u vodu. Voda nije bila duboka,ali se led poceo brzo stezati.
Drugi je decak otrcao na obalu,dohvatio kamen i pojurio nazad.
Svom snagom je udarao po ledu i razbijao ga i,uhvativsi prijatelja za ruku,izvukao ga iz vode.

Ljudi su se brzo okupili,gledali sta se dogodilo i zacudjeno se pitali kako je to moguce. Kako je taj decak,tako malim i slabasnim rucicama mogao razbiti debeli led i izvuci prijatelja?
U tom se oglasi jedan starac:

-Ja znam kako je uspeo.

-Kako?

-Nije bilo nikoga da mu kaze da je to nemoguce

ova blizanka sva je poucna svaka joj cast

-Nije bilo nikoga da mu kaze da je to nemoguce

E da bome