Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

S proleća, početkom maja, izvi se jedna grana na ruži kraj staze. Pobeže ostalim granama iz grma, i pre svih grana, na svom vrhu, zametnu pupoljak koji se isticao svojom veličinom, gustinom latica koje je zametnuo i ljubomorno ih čuvao, do rascvetavanja.
Najzad, pomolile su se tamno crvene, latice, čija se boja menjala u zavisnosti od ugla pod kojim se u njih gleda. Bio je tu čitav niz nijansi crvene.
Kada je vetar ne njiše, na tananoj dršci, na kojoj se šepurila zarekao bih se da je “tronovao” cvet karmin, crvene boje. Onda ga vetar pomiluje, pomeri levo i desno i on, poput kaleidoskopa, počne da menja boju, pa je slično ljubičastom, pa onda bivao crnih rubova, već sledećeg trena bile su to latice od crvenog somota.
Sedeo sam na terasi i sa uživanjem gledao igru vetra, svetlosti i ružinog cveta, kralja svih cvetova, u kojem je, uvek cvet, pobeđivao.
Sa puno umešnosti, je znao da se izmigolji, i uvek zauzme najbolju pozu, kako bi pokazao svu svoju lepotu.
Još dok joj je drška “pobegla” od ostalih grana, i kada je pupoljak počeo da se puni sa više žara od ostalih pupoljaka, cvet sam namenio tebi.
Sanjao sam, da ćeš me ti pozvati, “kao nekada”.
Ja ću odrezati cvet, i poneti ga tebi na dar, žudeći za tvojim poljupcima, kretnjama i uzdasima, kojima si me, u tim prilikama, darivala.
Nikada nisam sa sigurnošću ustanovio da li je bilo više latica na cvetovima, koje sam ti donosio, ili slasnih poljubaca koje sam od tebe dobijao.
Nikada to nisam brojao, a sada sve manje imam priliku da to učinim.
Telefon, je ostajao nem. Pozivao je sve ređe i ređe, i …
Ostalo mi je nadanje, da će bar još jednom pozvoniti…
Danas sam prošao stazom, pokraj ruža. Čekajući da ga uberem onaj, predivni cvet, “pretvorio se” u ogroman šipak.
“Kakav cvet takav i plod”, pomislio sam. Crven sa ostacima zametka na vrhu, sa malom drškom, na kojoj je stajao.
Ubrao sam ga.
Bila je to ruža, tebi namenjena. Čekala je da me pozoveš, pa da ti zamiriše u punom sjaju.
Čekala…, čekala i ne dočekala.
Pretvorila se u šipak, u “tvoj zaborav”.
Kako da te zaboravim, kada je i „tvoj zaborav” prekrasan, rekao sam ti pružajući ti ga.
Nasmejala si se. “Od ovoga se kuva ukusan čaj”, odgovorila si.
Naravno da je ukusan, potvrdio sam, jer je u mnoštvu koštica koje u sebi čuva, sakupio sve slasti nedočekanih poljubaca, sve rose koje sam budan dočekao, svu strast, koja se ne stišava…
U tvom pogledu nazreo sam, slike zajedničkih trenutaka, nedosanjane snove i neostvarene želje.
Sreća me obuzme.
Pravo je blago posedovati nečiji “zaborav”.
Posedovati “zaborav”, znači, imati sećanja.
Nečija ili na nekog.
Ja imam i jedno i drugo.
Dragan Džigurski

Prije nego što kažeš – saslušaj.
Prije nego što napišeš – razmisli.

Prije nego što potrošiš – zaradi.

Prije nego što uložiš – istraži

Prije nego što kritikuješ – sačekaj

Prije nego što se pomoliš – oprosti

Prije nego što odustaneš – pokušaj

Prije nego što se penzionišeš – uštedi

Prije nego što umreš – dijeli drugima



Vilijam Artur Vord

Bila jednom dva monaha, koji su punih četrdeset godina živjeli u istom manastiru, a da se nijednom nisu posvađali. Jednog dana prvi monah rekao je drugome:


- Zar ne misliš da bi trebali bar jednom da se posvađamo?

Ovaj drugi je uzvratio:


- Zašto da ne. Oko čega ćemo se svađati?


- Mogli bismo oko ovog hljeba – predloži prvi.


- U redu, svađajmo se oko hljeba. Kako se to radi?

- Ovako – rekao je prvi monah – Ovaj hljeb je sada moj, šta ćeš sad?


- Zadrži ga – rekao je drugi monah.





Antoni de Melo

Ušao je prvi kandidat.
"Razumiješ li, ovo je jednostavni test kojim ćemo te iskušati prije nego
te primimo u službu za koju se natječeš?"
"Da."
"Koliko je dva plus dva?"
"Četiri."
Ušao je drugi kandidat.
"Jesi li spreman za test?"
"Da."
"Koliko je dva plus dva?"
"Onoliko koliko poslodavac veli."
Drugi kandidat je dobio posao.

On je bio ljudina, jakog glasa i odlučnih pokreta. Ona je bila nježna i osjetljiva. Vjenčali su se. On se trudio da joj ništa ne manjka, a ona je pazila kuću i odgajala djecu. Djeca su rasla, poženila se i poudavala, te pošli svojim životnim putem… uobičajena priča.
Kad su sva deca bila zbrinuta, ženu je uhvatila neka tuga, sve više je slabila i propadala. Kako više nije uzimala hranu, pala je u bolesničku postelju.


Njezin muž je bio zabrinut i odveo je u bolnicu. Oko nje su se trudili ljekari i poznati specijalisti, ali nisu mogli pronaći uzroke bolesti. Samo su slegali ramenima i mrmljali:

“Hm, hm…” Na kraju je jedan od njih pozvao muža u stranu i šapnuo:

“Ja bih rekao… da vaša supruga… jednostavno više nema volje za život”.
Čovjek nije ništa odgovorio. Sjeo je uz krevet i uzeo ženu za ruku… njena se ručica izgubila u njegovoj ogromnoj šaci. Pogledao ju je i dubokim odlučnim glasom rekao:
“Ti nećeš umrijeti!”
“Zašto?” upita ona jedva čujnim glasom.
“Zato jer si mi potrebna!”
“A zašto mi to ranije nisi rekao?”

Od toga dana ženi je pošlo nabolje. Danas se vrlo dobro osjeća. Ljekari se i dalje pitaju od koje je to bolesti bolovala i koji su je lijekovi tako brzo izliječili.



Pouka:

Nemoj nikada čekati sutra da nekome kažeš da ga voliš. Reci to odmah! Nemoj reći:

”Moja majka, moj sin, moja žena… to već ionako zna”. Možda i zna. No, bi li se ti ikad umorio slušajući voljenu osobu koja ti to ponavlja? Ne gledaj na sat. Uzmi telefon i reci:

”Ej ćao ja sam. Želim ti reći da te volim”. Stisni ruku osobi koju voliš i reci:

”Trebam te! Volim te, volim…”.


Ljubav je život. Zemljom hodaju živi i mrtvi. Jedino se razlikuju po ljubavi.

Nekada davno postojalo je jedno selo gdje je živio veoma mudar starac. Seljani su vjerovali da je on u stanju da odgovori na sva njihova pitanja. Jednoga dana, farmer iz sela ode do mudraca i usplahirenim glasom zavapi:“Mudri čovječe, pomozi mi. Dogodilo se nešto strašno. Vo mi je uginuo i nemam drugu životinju koja bi mi pomogla da zaorem njivu. Zar to nije nešto najgore što je moglo da mi se desii?” Mudrac je odgovorio:



“Možda jeste, možda nije.”

Čovjek je požurio natrag u selo i svima ispričao kako je mudrac poludio. Sigurno da je to bila najgora stvar koja je mogla da se desi. Zašto on to nije mogao da vidi? Međutim, sljedećeg dana, u blizini kuće farmer ugleda mladog, jakog konja. Pošto više nije imao vola da mu pomogne u obrađivanju zemlje, on riješi da uhvati konja. Tako je i uradio. Kako je farmer bio srećan! Oranje nikada nije bilo lakše. Čovjek se vratio mudracu da se izvini:

“Bio si u pravu, mudri čoveče. Gubitak vola nije bilo najgore što je moglo da se dogodi. To je bila sreća u nesreći! Nikada ne bih imao konja, da se to nije dogodilo. Moraš se složiti da je to najbolja stvar koja se mogla desiti.” Mudrac je još jednom odgovorio:

“Možda jeste, možda nije.”
Ne opet, pomislio je farmer. Mudrac je sada sigurno poludio. Poslije nekoliko dana konj zbaci farmerovog sina dok je jahao. On je povrijedio nogu i nije mogao da pomogne pri žetvi.
“Ooo ne!” pomisli čovjek, “sada ćemo umrijeti od gladi.”



Još jednom, farmer ode do mudraca.

“Kako si znao da nije dobro što sam uhvatio konja? Opet si bio u pravu. Sin mi je povrijeđen i neće moći da mi pomogne. Sad sam siguran da je to najgore što je moglo da se desi. Ovog puta se i ti moraš složiti.” Mudrac je mirno gledao i snishodljivim glasom rekao:

“Možda jeste, možda nije.”

Bijesan što je mudrac tako arogantan, farmer se vratio u selo. Sljedećeg dana u selu je počela mobilizacija zbog rata koji je iznenada buknuo. Farmerov sin bio je jedini koji zbog povrede noge nije morao da ode.


Ričard Karlson – Ne gubite živce zbog malih stvari

Bio jednom jedan samostan u kojem je vladala stroga disciplina.
Poštivajući zavjet šutnje nikome nije bilo dozvoljeno da govori. Ali,
postojala je jedna iznimka. Svakih deset godina redovnicima je bilo
dozvoljeno da progovore u dvije riječi. Nakon što je proveo prvih deset
godina u samostanu, jedan redovnik je došao do predstojnika samostana.
"Prošlo je deset godina," kaže predstojnik samostana. "Koje dvije riječi
želiš izreći?"
"Krevet... tvrd..." reče redovnik.
"Razumijem," odgovori predstojnik samostana.
Deset godina kasnije, redovnik se vratio predstojniku samostana. "Prošlo
je još deset godina," reče predstojnik samostana. "Koje dvije riječi
želiš izreći?"
"Hrana... neukusna..." reče redovnik.
"Razumijem," odgovori predstojnik samostana.
Još je deset godina prošlo i redovnik se ponovno susreo s predstojnikom
samostana koji ga upita: "Koje dvije riječi želiš izreći nakon ovih
deset godina?"
"Ja... odustajem!" reče redovnik.
"Pa, razumijem i zašto," odgovori predstojnik samostana. "Sve što si god
radio je bilo samo prigovaranje."

Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom? Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.
Meša Selimović – Tvrđava

Jedan čovjek i njegov sin su jednog dana išli šumom.
Odjednom, dječak zape i osjećajući bol kriknu:

“Ahhh!” Iznenada, ču glas koji je dolazio s planine:

“Ahhh!” Znatiželja ga obuze pa dreknu:

“Ko si ti?” Ali, odgovor koji dobi biješe:

“Ko si ti?” Ovo ga naljuti, pa ponovo dreknu:

“Kukavico!” Glas odgovori:

“Kukavico!” Dječak pogleda oca i upita ga:

“Tata, šta se ovo dešava?”

“Sine”, reče otac, “obrati pažnju.”
Tada otac viknu:

“Divim ti se!” Glas odgovori:

“Divim ti se!” Otac ponovo uzviknu:

“Predivan si!” Glas reče:

“Predivan si!” Dječak je stajao iznenađen, ali još uvijek ne shvatajući šta se dešava. Otac mu objasni:

“Ljudi ovo zovu ‘eho’. Ali, to je zapravo ‘život’.
Život ti uvijek vraća ono što ti daješ.
Život je ogledalo tvojih djela.
Želiš li više ljubavi, podaj više ljubavi.
Želiš li više dobra, podari više dobra.
Želiš li razumijevanje i poštovanje, trudi se da razumiješ i poštuješ druge.
Ako želiš da ljudi budu strpljivi s tobom i da te poštuju, tada i ti budi strpljiv s ljudima i poštuj ih.
Ovo pravilo odnosi se na svaki aspekt života.
Život ti uvijek vraća ono što daješ.
Tok tvoga života nije slučajnost, on je ogledalo tvojih djela.”

Čovjek se vratio s posla kasno, umoran
i nervozan i nađe svog 5-ogodišnjeg sinakako ga čeka na vratima.SIN: ‘Tata, smijem li te nešto pitati?’

OTAC ‘Da, naravno, reci, šta je?

SIN: ‘Tata, koliko zarađuješ na sat?’
OTAC: ‘To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš?’
kaže bijesno otac.
SIN: ‘Samo sam želio znati. Molim te, reci mi,
koliko zarađuješ na sat?’

OTAC: ‘Ako već moraš da znaš, zarađujem 20 eura na sat.’
SIN: ‘Oh,’ dječak odgovori, spuštene glave.
SIN: ‘Tata, molim te, možeš li mi posuditi 10 eura?’
Otac je bio bijesan ‘Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 10 eura
taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu glupost,
tada se okreni i idi ravno u sobu i ne izlazi mi na oči večeras.
Ja ne radim svaki dan do kasno u noć za takve dječje idiotarije!’
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata.
Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja…
kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi izvukao novac od mene?
Možda ga trebam više tući!’
Nakon nekih sat vremena, malo se ipak smirio pa razmislio:
Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 10 eura…on zaista i ne pita često za novac…
Skočio je iz stolice i otišao do njegove sobe i otvorio vrata.
‘Jesi zaspao, sine?’, upitao je.
‘Ne, tata, budan sam” odgovori dječak.
‘Razmišljao sam…možda sam bio prestrog prema tebi maloprije.
Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 10 eura koje si tražio.’
Dječak se uspravio, smiješeći se. ‘Oh, hvala ti, tata!’, uzviknuo je.
Tada je, posegnuvši ispod jastuka, izvukao kesu prepunu kovanica.
Kad je vidio da dječak već ima novac, opet se počeo ljutiti.
Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
‘Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš?’, planu otac.
‘Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam.’, odgovori dječak.

‘Tata, sada imam 20 eura. Mogu li kupiti sat tvoga vremena?

Molim te, dođi sutra kući ranije. Želim večerati s tobom.”

Nada

Nada nikad nije uzaludna, ma kako uzaludno izgledalo nadati se. Ona je proizvod naših najdubljih misli, želja i očekivanja, koja nas dalje navode da težimo njihovom ostvarenju, pa tako ponekad, bez obzira koliko se to činilo nemogućim, uspevamo. Siguran sam da nijedno umetničko delo i nijedan veliki izum ne bi postojali da im se naučnici i umetnici nisu nadali.
Strepnja je jedno od osećanja koje se ne može opravdati, jer ona predstavlja samo dodatak našem strahu da će se desiti ili možda neće ono čega se plašimo, a da pritom na to ne možemo uticati. Iako znamo da neke stvari ne možemo promeniti, mi i dalje strepimo, plašimo se, nepomirljivi smo sa sudbinom. To je cena ljudske pameti. Čini mi se da životinje nemaju takvih problema. One su u prednosti kada su osećanja u pitanju. Njihov mozak im ne dozvoljava takav luksuz, pa su im i osećanja čistija. Kada se plaše, plaše se, kada vole, vole, kada mrze, one mrze. Kladim se da je u nekim slučajevima mnogo bolje biti životinja nego čovek.
Ako je uspeh ispunjenje cilja, mi nikad nećemo biti dovoljno uspešni. Kad ostvarimo jedan, tragamo za ostvarenjem drugog. Uvek postoje želje, uvek postoje ciljevi, a mi, ma koliko uspešni bili, nećemo biti zadovoljni, osim kad nas očima posmatraju oni čiji se uspeh ne može ravnati sa našim. Takvi smo mi ljudi, umesto da budemo srećni zbog onog što imamo, mi smo nesrećni zbog onog što nemamo.
Koliko puta se čoveku zadesi da potone, upadne u neki vrtlog beznađa i ne radi ništa, verujući da se samo nekim čudom može izvući. Potom se pad se nastavi. Čudo se mora izazvati, isprovocirati, prizvati da bi se pojavilo. Nekad je dovoljno da čovek samo mahne rukom na gore, pokaže trud i želju za postojanjem, za opstankom, a zvezde će onda prepoznati put kojim to čudo treba da vode.
Slaviša Pavlović – Roman ‘Zavet’

Glas jedne ruke

Učitelj hrama Kenin bio je Mokurai, Tiha Grmljavina. Imao je malog štićenika po imenu Tojo kome je bilo samo dvanaest godina. Tojo je viđao starije učenike kako svako jutro posjećuju učitelja u njegovoj sobi kako bi se podučili sanzenu ili ličnom vođenju, u okviru kojih su se obavljali koani (vježbe uma zarad meditacije) da bi se zaustavila lutanja uma.

Tojo je takođe želio da obavi sanzen, odnosno razgovor između učitelja zena i učenika.

“Sačekaj još malo”, reče mu Mokurai. “Suviše si mlad.”

Ali dječak je bio uporan, i učitelj na kraju pristade.

Uveče, u određeno vrijeme, mali tojo stade na prag Mokuraieve sobe za sanzen. Udari o gong da najavi svoje prisustvo, a u znak poštovanja pokloni se tri puta pred vratima, uđe i sjede ispred učitelja u učtivoj tišini.

“Čuje se glas dvije ruke kada njima pljesneš”, reče Mokurai. “Ti mi pokaži glas jedne ruke.”

Tojo se pokloni i otiđe u svoju sobu da razmotri ovaj problem. Sa svog prozora ču muziku gejši. “A, imam ga!”, izjavi.

Sljedeće veče, kada ga je učitelj zamolio da oslika glas jedne ruke, Tojo poče da svira muziku gejši.

“Ne, ne”, reče Mokurai. “Nećeš s tim uspeti. To nije glas jedne ruke. Uopšte nisi shvatio.”

Misleći da bi ga takva muzika mogla omesti, Tojo se premesti na jedno mirno mesto. Meditirao je ponovo. “Šta može biti glas jedne ruke?” Slučajno začu neko kapanje vode. “Imam ga”, pomisli Tojo.

Kada se sljedeći put pojavi pred učiteljem, Tojo poče da podražava kapanje vode.

“Šta je to?”, zapita Mokurai. “To je zvuk kapanja vode, a ne glas jedne ruke. Pokušaj ponovo.”

Uzalud je Tojo meditirao da čuje glas jedne ruke. Čuo je uzdisanje vjetra. Ali zvuk je bio odbačen.

Čuo je krik sove. Ali i to je bilo odbijeno.

Glas jedne ruke nisu bili ni skakavci.

Više od deset puta je Tojo posećivao Mokuraia sa različitim zvukovima. Svi su bili pogrešni. Skoro je godinu dana razmišljao šta bi glas jedne ruke mogao biti.

Najzad mali Tojo prođe kroz pravu meditaciju i prevaziđe sve glasove. “Nisam više mogao da nagomilavam”, objasnio je docnije, “pa sam dosegao bezglasni glas.”

Tojo je shvatio glas jedne ruke.

Mlada žena koja se tek udala jednog je vrelog ljetnjeg dana došla u posjetu svojoj majci.
Sjela je u fotelju i dok je pila ledeni čaj, započele su priču o životu, o braku, o odgovornostima i obavezama zrelih ljudi.
Majka je zamišljeno promućkala kockice leda u svojoj čaši i onda je jasno i trezveno pogledala svoju kćerku.
”Nemoj nikad zaboraviti svoje prijateljice!”, rekla je.
“One će ti biti sve važnije, kako budeš postajala starija. Koliko god budeš voljela svoga muža, koliko god budeš voljela svoju djecu, one će ti ipak biti potrebne. Sjeti se da povremeno izađeš negdje sa njima, da se i dalje družiš sa njima. I zapamti da tvoje prijateljice nisu samo prijateljice, one su i tvoje sestre, tvoje kćeri i ostali tvoji rođaci. Biće ti potrebne druge žene. Ženama su uvijek potrebne druge žene!”
“Kakav blesav savjet “, pomislila je ćerka.
“Zar se nisam upravo udala? Zar nisam upravo zakoračila u svijet parova? Za ime Boga, ja sam udata žena, odrasla! Nisam neka šiparica kojoj su potrebne prijateljice! Moj muž i moja porodica svakako će biti sve što mi je potrebno da moj život dobije pravi smisao.”

Ali, ipak je poslušala svoju majku i nastavila da održava kontakte sa svojim prijateljicama.
Kako su godine prolazile jedna za drugom, ona je polako počela da uviđa da je njena majka, ustvari, tačno znala šta govori. Kako vrijeme i priroda donose promjene u životu svake žene, prijateljice ostaju najveći oslonac za nju.
U svojim 40-im, evo šta je naučila:
Vrijeme prolazi.
Život se događa.
Distanca razdvaja.
Djeca odrastaju.
Ljubav blijedi.
Srca se slamaju.
Poslovi dođu i prođu.
Karijere se završavaju.
Roditelji umiru.
Kolege zaboravljaju usluge.
Muškarci imaju svoj svijet.

Ali, prijateljice ostaju uz tebe, ma koliko vremena i kilometara bile daleko od tebe. Prijateljica nikad nije toliko daleko da ne može biti uz tebe, kada je potrebna.
Dok budeš morala ići tim usamljenim putem koji se zove život i kad budeš morala ići sama, tvoje prijateljice će biti tu, pored puta, navijajući za tebe, moleći se za tebe, trudeći se oko tebe, zalažući se za tebe i čekajući te na kraju puta širom raširenih ruku. A ponekad će čak i prekršiti pravila zbog tebe.

10 stvari zbog kojih si bogat

Sinoć nisi otišao na spavanje gladan.

Nisi spavao napolju.

Imaš izbor odjeće svakog jutra.

Jedva da si se oznojio danas.

Ne provodiš vrijeme u strahu.

Imaš pristup čistoj pijaćoj vodi.

Imaš pristup medicinskoj zaštiti.

Imaš pristup internetu.

Pismen si.

Imaš pravo da glasaš.





Bogatstvo je sposobnost da potpuno iskusimo život.

Henri Dejvid Toro

Vraćao sam se kući, na nezarađeni ručak, kao i svakog dana, umoran od nekorisne upornosti s kojom sam tražio izlaz iz zazidanosti. Navikao sam da tražim i ne nalazim, jedno je zavisilo od mene, drugo ne znam od koga, i ništa nisam imao da predbacim sebi, a nisam mogao da se ljutim što me ne prihvataju. Nekad sam, u ljutini, prijetio mržnjom, a nisam je osjećao. Ni sad je ne osjećam. I hvala bogu.

Da sam drukčiji, da život nosim kao tegobu, da sam ogorčen, počeo bih da se gubim, da pijem, da mrzim, postao bih nezadovoljnik koji se okreće protiv cijelog svijeta.

A ne mogu to. Uprkos svemu, živim kao i drugi ljudi, koji su bez moga biljega, veseo i tužan zbog običnih stvari, veseo zbog dobrih ljudi koji su pomalo zli, tužan zbog zlih ljudi koji su rijetko dobri, srećan zbog žene koja mi je olakšavala život, i zbog djeteta koje je nosila. S djetetom će nam, doduše biti teže, ali, opet ćemo nekako živjeti.



To je jedna od tajni ovoga svijeta: toliki ljudi žive teško, ni sam ne znaš kako ni od čega, a niko ne umire od gladi. Znam, nije pravo što tog malog čovjeka dočekujem s utjehom što neće umrijeti od gladi, ali znam i to da nikad ne vjerujemo u svačiju zlu sreću, i da uvijek postoji nada u bolje.

Od svoje muke nisam uspijevao da stvorim ni veliki bol ni veliki misao. Rođen sam, izgleda, za sitne stvari, kao i većina ljudi i nije mi žao što je tako.

Pošten sam koliko mogu, nikome ne želim suviše zla, htio bih da ljude više volim nego što ih žalim, molim se svojoj sreći da mimo mene prođe ono što me se ne tiče.
Nisam se umorio.
Meša Selimović

Treba se izlagati opasnostima – govorio je. Čudo života možemo istinski razumjeti jedino ako dopustimo da se dogodi nešto neočekivano.
Svakoga dana Gospod nam daruje – zajedno sa suncem – jedan trenutak kada je moguće izmjeniti sve ono što nas čini nesrećnim. Svakoga dana nastojimo da obmanemo sami sebe kako nismo prepoznali taj trenutak, kako on ne postoji, kako je današnji dan istovjetan jučerašnjem i kako će biti jednak sutrašnjem. Ali, onaj ko obrati pažnju na dan koji traje, otkriva čarobni trenutak. On može biti sakriven u času kad izjutra otključavamo vrata, u onoj kratkotrajnoj tišini koja naglo nastupi poslije ručka, u hiljadu i jednoj stvari koje nam izgledaju isto. Taj trenutak postoji – trenutak kad nas sva snaga zvijezda u momentu prožme i omogući nam da činimo čuda.
Sreća je ponekad blagoslov, ali najčešće osvajanje. Čarobni trenutak koji se javlja svakoga dana pomaže nam da se mijenjamo, navodi nas da se upustimo u potragu za svojim snovima. Patićemo, preživljavaćemo teške časove, suočićemo se s mnogim razočarenjima – ali sve je to prolazno, i ne ostavlja trag. I jednoga dana, u budućnosti, moći ćemo da se osvrnemo unazad sa ponosom i vjerom.
Jadan je onaj ko se plaši da se izloži opasnostima. Jer on se možda nikada ne vara, nikada ne razočarava, niti pati poput onih koji slijede neki svoj san. Ali kad se osvrne za sobom – a svi se mi uvijek osvrćemo za sobom – začuće glas svog srca kako mu govori: „Šta si učinio sa čudima koje je bog posijao duž tvojih dana? Šta si učinio sa sposobnostima koje ti je tvoj učitelj povjerio? Zakopao si ih duboko u neku jamu iz straha da ih ne izgubiš. Dakle, to je tvoje jedino naslijeđe: izvjesnost da si proćerdao svoj život.“
Jadan je onaj ko bude slušao takve riječi. Jer će tada povjerovati u čuda, ali uzalud. Čarobni trenuci njegovog života otišli su u nepovrat.
Paolo Koeljo, „Na obali rijeke Pjedre sjedila sam i plakala.“

Jedan seljak riješio je da se oženi, pa je osedlao mazgu i krenuo u varoš da nađe ženu. Poslije nekog vremena, našao je jednu za koju je procijenio da mu odgovara i vjenčao se. Nakon ceremonije, oboje su sjeli na mazgu i uputili se ka seoskom imanju. U jednom trenutku, životinja je stala, ne pokazujući namjeru da ide dalje. Seljak je sišao i tukao je velikim štapom sve dok nije krenula.“Ovo ti je prva opomena” rekao je.
Poslije dva-tri kilometra mazga je opet stala, a seljak ponovo sišao i mlatio je dok nije krenula.
“Ovo ti je druga opomena” rekao je.
Međutim, mazga se i treći put zaustavila. Seljak je sišao, pomogao ženi da siđe, izvadio pištolj i pucao mazgi u glavu, koja je na mjestu ostala mrtva.
“Glupi i okrutni čovječe!” uzviknula je žena. “To je bila lijepa i snažna životinja koja je mogla mnogo toga da uradi na imanju, a ti si je, u nastupu bijesa olako ubio. Da sam znala kakav si čovjek, nikad se ne bih udala za tebe…” i tako nastavila punih pet minuta.Seljak je samo slušao dok nije prekinula da bi povratila dah.