Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

PREVAZILAŽENJE BIJESA



Učenik Zena rekao je svome učitelju,
“Učitelju, imam nekontrolisanu narav.
Pomozite mi molim vas da je se oslobodim.”

“Imaš nešto vrlo čudno,” reče mu učitelj.
“Pokaži mi tu narav.”

“Pa baš sada vam je ne mogu pokazati.”

“A zašto ne?”

“Pa zato što se ona javlja iznenada.”

“To onda ne može biti tvoja istinska priroda,”
reče učitelj, “jer ako jeste, bio bi u stanju da
mi je pokažeš u bilo koje vrijeme.
Zašto dozvoljavaš nečemu što ustvari nije
tvoje da te muči u životu?”


Poslije toga kad god je učenik osjetio da se
javlja u njemu osjećanje bijesa, on bi se sjetio
učiteljevih riječi. Vremenom je u sebi razvio tihu
i spokojnu narav.

*****

Nikada ne preduzimajte ništa dok vas drži bijes. Dostojevski

MUDAR POTEZ

Veliki učitelj Zena, Benzei imao je mnogo učenika. Jednoga dana, jedan od njih je uhvaćen kako krade od svojih kolega i oni su ga prijavili Benzeiju. Ali on, na opšte iznenađenje, nije preduzeo ništa protiv tog učenika.

Nekoliko dana kasnije taj isti učenik je opet uhvaćen u krađi. I ponovo Benzei nije učinio ništa! Ovo je razljutilo ostale učenike pa su povodom toga napisali peticiju da se taj učenik izbaci iz škole. I zaprijetili su da će svi otići ako on ostane.Učitelj je sazvao hitan sastanak.

Kada su se svi okupili, rekao im je:

“Vi ste dobri ljudi i znate da razlikujete dobro od lošeg. Ako napustite ovu školu, nećete imati problema da se priključite nekoj drugoj školi. Ali šta uraditi sa vašim bratom koji ne shvata razliku između dobrog i lošeg! Ko će njega učiti? Ne mogu tražiti od njega da ide čak i da to znači da izgubim sve vas.”
Taj učenik više nikada nije ukrao.

DAJ SVE OD SEBE



Živio je jednom čovjek koji je želio prevladati patnju pa je otišao u budistički hram da nađe učitelja koji će mu pomoći. Upitao ga je:

“Budem li meditirao četiri sata dnevno koliko će mi godina trebati da prevladam patnju?”
Učitelj odgovori: “Ako meditiraš četiri sata dnevno možda ćeš za deset godina uspjeti.”
Misleći da bi on to mogao i bolje opet ga upita: “A ako meditiram osam sati dnevno, koliko će mi onda trebati?”
Učitelj ga pogleda i reče: “Kada bi meditirao osam sati dnevno za 20 godina možda bi prevladao patnju.”
“Ali zašto bi mi trebalo više vremena ako bi duže meditirao svaki dan?”
Učitelj: ”Ti nisi ovdje da bi žrtvovao svoju radost ili svoj život. Ovdje si da bi živio, da bi bio srećan i da bi volio. Ako tokom dva sata možeš dati sve od sebe, a ti umjesto toga meditiraš osam sati, samo ćeš se umoriti, nećeš shvatiti smisao i nećeš uživati u svom životu. Daj sve od sebe, i možda ćeš naučiti da, bez obzira koliko dugo meditiraš možeš živjeti, voljeti i radovati se.“

Don Migel Ruiz

ZABORAVLJANJE SEBE



Nijedna religija ili duhovna škola nema monopol nad duhovnošću. Kao što ne postoji privatno Sunce, tako ne postoji ni lična istina. Ljudska psiha je nedovoljno propustljiva za Sunce univerzalnosti. Problem je u tome što ljudi ne znaju da ne znaju, pa im je lako da svoju mentalnu zbrku nazovu znanjem, poznanstvo prijateljstvom i da sentimentalno-seksualni interes etiketiraju kao “ljubav”.

Proglasi ono što je ostvarljivo već ostvarenim i sa tobom je svršeno: ništa od ostvarenja. To je san. Čovjek prestaje da živi i nastavlja samo da funkcioniše, iako to uopšte ne primjećuje. On čak nema u sebi čime da vidi da u sebi nema šta da vidi. Zbog toga je naizgled miran i psihološki apsolutno statičan. Stari, ali ne sazrijeva.

Razumijevanjem aktuelne situacije prekida se iluzija. Sjećam se da je jedan tragalac grubo prekinuo učiteljevu priču o nedostatku autentičnosti kod navodno duhovnih ljudi, tvrdeći da je on sam autentičan.

“Možda ti jesi”, odgovorio mu je učitelj, “autentičan zid, ali nijedna cigla u njemu nije tvoja. Istina ne ide po ulicama dokazujući svoju uzvišenost vičući: ‘Ja sam istina! Samo sam ja istina.’ Ako si zaista svoj, zašto si izabrao sukob kao metodu provjere? I zašto se uopšte boriš – ako znaš? Ali ti ne znaš – čim si prisiljen da provjeravaš.”

Mi smo nestabilan zid sastavljen od cigala svih mogućih spoljašnjih uticaja, ali to ne smijemo sebi da priznamo. Usljed trenja uma i stvarnosti razvija se psihološka reakcija koja utiče na um. Krajnji rezultat tog procesa je “ličnost”, kao i smanjena osjetljivost i prijemčivost uma. Što je ličnost jača, to je receptivnost slabija. Zbog smanjene senzitivnosti uma, ličnost traži sve jače i jače nadražaje, tako da vremenom otupi i postane, kako je jedan pjesnik napisao, “nagluva za važno, sluhovita za lažno”. Na taj način čovjek polako i neosjetno zaboravlja sebe, a kad u potpunosti zaboravi da se zaboravio u potpunosti, postaje psihološki leš u živom organizmu.

“Ličnost” potiče od riječi ličina, što znači maska. Kada zaboravimo da je ličnost tanak veo samozaborava prebačen preko autentične prirode, i kada prestanemo da se sjećamo da smo se zaboravili, tog istog sekunda umiremo.

SPOZNAVANJE SEBE



U neprestanom maštanju i strahovanjima od svega oko nas, mi doživimo više nego što doživimo u stvarnosti, i to kroz ceo dugi čovečji život. Najveći deo naših nesreća bile su zato čisto imaginarne ili bezmalo preterivane, a čitave katastrofe kojih ste se bojali da ih ne doživite, nikada niste ni doživeli. Zbog tog imaginarnog sveta, naš život izgleda načinjen od hiljadu života, a naša sudbina od hiljadu sudbina. Samo udubljivanjem u svoju ličnost, čovek uspe da bolje pozna i prirodu drugih ljudi, i odmeri svoje odnose prema stvarima i najzad, da bar donekle potisne iz sebe naš urođeni mračni strah od života. Što čovek duže vremena živi u društvu, on sve više živi u strahu; i osamiti se, to znači u mnogom pogledu, lečiti se od straha. Usamljen čovek je jedini čovek oslobođen. I samoća je jedino mesto gde se ne strahuje. Usamljen čovek se najmanje boji gubitaka, pošto usamljeniku najmanje treba. Pećinski čovek se jedino bojao jače životinje nego što je on, dok današnji društveni čovek živi u strahu od hiljadu priviđenja. Uglavnom, izvor sve njegove bede na zemlji, jeste strah više od priviđenja nego strah od stvarnih mogućnosti.

Jovan Dučić, Jutra sa Leutara

UVID U SEBE JE ISKRENOST PREMA SEBI



Uvid je svjesnost koja omogućava sagledavanje psihološkog sljepila, ali sljepilo se time samo smanjuje – ne nestaje! Da bi se čovjek u potpunosti oslobodio mehaničnosti, potreban je višegodišnji napor, a on podrazumijeva ne samo povišavanje svjesnosti, već i jačanje volje i srca. Rad na sebi počinje od svjesnosti. Svjesnost je moć posmatranja.

Nije bitno šta posmatramo nego koliko istrajno posmatram. Mogu da posmatram svijet oko sebe, ili da posmatram sopstvene psihološke reakcije na taj isti svijet. Ako posmatranje traje duži period – što je u početku nemoguće – počinjem da primjećujem da mi spoljašnja dešavanja gotovo u potpunosti određuju unutrašnja raspoloženja; kao da su okolnosti daljinski upravljači koji menjaju programe na ekranu moje psihe. U tom trenutku shvatam da me nema.

Iz mene, na podražaj od spolja, automatski isplivavaju mentalni, emocionalni ili ponašajni odražaji. Kada je situacija napeta i ja sam napet, a kada prođe, napetost se neko vrijeme, zbog inertnosti, zadrži, pa iščezne. Kada me neko pohvali, osjećaj samozadovoljstva odmah se pojavi, a ako ta ista osoba, poslije pet minuta, kaže nešto suprotno, iz mene pokulja nezadovoljstvo.

Ako imam dovoljno hrabrosti da budem iskren pred sobom, prisiljen sam da zaključim samo jedno: ja ne postojim. Iza sve te mreže psiholoških reakcija nema nikog! Kada sam ljut kažem da sam “ja ljut” – kao da sam baš to htio!? Da ne bih primijetio da me nema, u sve što govorim ubacujem “ja”, a prisustvo prve lične zamjenice u bilo kom kontekstu tješi me i sugeriše da postojim jer “ja sam ljut”, “moje mišljenje”, “ja verujem” i tako dalje.

RAD NA SEBI JE IGRA NA SEBI



Puteva je koliko i ljudi, a ljudi koliko i stranputica. Da li je staza kojom hodaš put ili stranputica, zavisi od iskrenosti putnika, a ne od kvaliteta ili vrste tla pod nogama.

Duhovnost vidim kao krunu čovjekove težnje da ostvari sebe. Ona dolazi kao posljedica istinske unutrašnje zrelosti, te duhovnost nije, niti može biti proizvod straha od kazne – pakla, ili pak žudnje za permanentnim zadovoljstvom – rajem.

Ako je želja za duhovnim rastom iznuđena religioznim metodama zastrašivanja, sjeme ljudske neuroze lako izrasta u razgranato drvo.

Postoje duhovnosti i duhovnosti… Jedna vrsta duhovnosti može biti rezultat psihičkog zdravlja, a druga samo odraz odsustva istog. Jedna duhovna težnja nastaje kao vrhunac razumevanja života samog po sebi, dok je druga duhovnost neka vrsta skloništa pred životom.

Učitelj Sah

DOZVOLITE SEBI DA SE DOSAĐUJETE

Za mnoge od nas, životi su toliko ispunjeni podsticajima, i obavezama, da je skoro nemoguće da sjedimo mirno, manje-više opušteni, ne radimo ništa – čak i na nekoliko minuta. Jedan prijatelj mi je jednom rekao: “Ljudi više nisu ljudska bića. Trebalo bi da se zovemo ljudski radnici.”
Prvi put da sam pomislio da prekovremeno dosađivanje zapravo može da bude i dobro za mene, bilo je dok sam učio sa terapeutom u La Koneru (savezna država Vašington), gradiću gdje je vrlo malo toga moglo da se ‘radi’. Pošto smo završili naš prvi zajednički dan, pitao sam instruktora: “Šta ovdje može da se radi uveče?” Odgovorio mi je: “Ono što bih ja volio da ti radiš jeste da dozvoliš sebi da se dosađuješ. Ne radi ništa. To je dio tvog treninga.” U prvom trenutku sam pomislio da se šali! “Zašto bih, za ime boga, izabrao da se dosađujem?” pitao sam. Nastavio je da objašnjava: “Ako dozvoliš sebi da se dosađuješ, čak i na sat vremena – ili manje – i ne suprotstavljaš se tome, osjećanje dosade će biti zamijenjeno osjećanjem mira. I poslije malo vježbe, naučićeš da se opustiš.”
Na moje veliko iznenađenje, bio je potpuno u pravu. U početku sam to jedva mogao da podnesem. Toliko sam navikao da u svakom trenutku nešto radim, da sam se zaista opirao. Ali poslije nekog vremena sam se navikao, i naučio sam da uživam. Ne govorim o satima zaludnog vremena ili ljenosti, već jednostvnom učenju umjetnosti opuštanja, ili jednostavno ‘biti’ umjesto ‘raditi’ nekoliko trenutaka svakog dana. Ne postoji neka specijalna tehnika, osim jednostavno svjesno ništa ne raditi. Sjediti mirno, možda gledati kroz prozor i biti svjestan svojih misli i osjećanja. U početku će vam možda biti malo nelagodno, ali svakog dana će postajati sve lakše. Isplatiće se višestruko.
Veći dio našeg nemira i unutrašnje borbe proizilazi iz zauzetih, preaktivnih umova kojim je stalno potrebno nešto što bi ih zabavljalo, nešto na šta bi se usredsredili, stalno se pitajući:”Šta je sljedeće?” Dok večeramo, pitamo se šta ima za desert. Dok jedemo desert, razmišljamo šta bismo mogli da radimo poslije toga. Poslije te večeri, dolazi “Šta bismo mogli da radimo ovog vikenda?” Pošto smo bili napolju, ulazimo u kuću ili stan i odmah uključujemo televizor, podižemo slušalicu, otvaramo knjigu ili počinjemo da spremamo. Skoro kao da se plašimo pomisli da nećemo imati šta da radimo čak ni za minut.
Ljepota nedjelanja je u tome što vas uči da razbistrite um i da se opustite. Omogućuje vašem umu slobodu da ‘ne zna’, u jednom kratkom vremenskom razmaku. Kao i tijelu, i vašem umu je takođe potreban povremen odmor od grozničave rutine. Kada dozvolite vašem umu da predahne, on postaje jači, oštriji, usredsređeniji i kreativniji.
Kada dozvolite sebi da se dosađujete, to znači da se ogromna količina pritiska skida sa vas. Sada, kada mi neko od moje dvoje djece kaže: “Tata, ja se dosađujem.”, ja odgovorim: “Odlično, dosađuj se još neko vrijeme. To je dobro za tebe.” Kada jednom tako kažem, ono odustane od ideje da mu ja trebam riješiti problem. Vjerovatno nikada niste mislili da neko može da vam predloži da se dosađujete. E pa, za sve postoji prvi put!

Ričard Karlson

Primam telefonski poziv iz Kijeva. Pričam sa ženom koja je jednom bila kod mene na razgovoru.
- Nakon razgovora s vama, cijela kralježnica me prosto peče. Počeli su mi se događati veliki problemi. Ne znam je li to u redu ili nije?
Gledam njezino informacijsko polje. Ne izgleda loše. Jedino što su unuci i praunuci "opterećeni".
-Kakve ste probleme imali?
- Zloćudan tumor u glavi, grlu i prsima. Sin mi također ima velikih problema sa zdravljem.
Detaljno pretražujem strukture njezinog polja. Vidi se da dobro radi na sebi, međutim, agresija prema muškarcima je još uvijek velika.
- Je sam li vam govorio o ljubomori?
- Jeste. Radim na tome, molim se ujutro, tijekom dana i večeri.
- Shvatite - vičem na ženu - molite se tri stotine puta ujutro, isto toliko i tijekom dana i večeri, zato što sva "prljavština" iznutra izlazi iz vaše duše, i to nećete savladati u tri molitve. Kada u mislima preispitujete svoj život, ne zadržavajte se na malim događajima, to vam ne treba. Sjetite se nekoliko najkrupnijih, i stalno promišljajte o njima, stotine puta ako treba, s osjećajem ljubavi prema Bogu i saznanjem daje to sve Njegova Volja. Još nešto ću vam reći: samoosuđivanje - to je kao da sami sebe bičujete. Pred Bogom nema krivih. Jeste li me razumjeli?
Po njezinom glasu osjećam da je shvatila.

Lazarev, Dijagnostika karme, knjiga treća: LJUBAV

TRAČ



Jednom je jedna žena otračala svoga susjeda. Za par dana svi u gradu su znali cijelu priču. Susjed je bio duboko povrijeđen njenim postupkom, ali nije mogao ništa da učini po tom pitanju.
Prošlo je neko vrijeme i žena je shvatila da je priča koju je raširila u potpunosti netačna. Pokajavši se zbog onoga što je uradila, otišla je do jednog mudrog čovjeka sa molbom da joj da savjet kako da ispravi grešku.

“Idi na pijacu”, rekao joj je, “kupi jednu kokošku. Zakolji je tamo. Očerupaj joj perje i to perje bacaj jedno po jedno na putu do svoje kuće.”

Iako iznenađena savjetom, žena je ispunila ono što joj je rekao. Sljedećeg dana otišla je opet do mudrog čovjeka.

On joj je sada zadao drugi zadatak: “Sada se vrati nazad, skupi sve perje koje si juče bacala po putu i donesi mi to što skupiš.”

Žena je krenula istim putem sa ciljem da prikupi svo perje, no vjetar je, na njeno razoačaranje, raznio sve. Nakon nekoliko sati uzaludnog traženja uspjela je da skupi samo tri pera.

“Je li vidiš sada”,uzdahnuo je mudrac, ” kako lako je da ih pobacaš, ali kako teško da ih sve ponovo skupiš. I sa tračem je tako. Ne treba ti mnogo napora da ga raširiš, ali kad to već jednom uradiš, onda više nikada ne možeš popraviti učinjeno zlo.”

LJUBAV, BOGATSTVO I USPJEH



Jednom je jedna žena zalijevala svoju baštu, kada je ugledala trojicu staraca. Nije ih poznavala, no svejedno im je rekla:
“Mislim da vas ne poznajem, ali mi se čini da ste gladni. Molim vas uđite unutra i pojedite nešto. Starci su je upitali:
“Je li Vaš muž kod kuće? ”
“Ne “, odgovorila je, nije.”

“Onda moramo otići,” rekli su.

Kada joj se muž naveče vratio kući, žena mu ispriča šta se dogodilo.

“Sada im možeš reći da sam se vratio i pozovi ih u kuću”, rekao je muž, i žena je otišla pozvati starce na večeru.

“Na žalost, ne možemo svi prihvatiti vaš ljubazni poziv.” rekli su joj starci.

“Zašto ne ?” Upitala je iznenađeno žena.

Jedan od staraca pokaza na jednog i reče: “Njegovo ime je Bogatstvo.”

Potom pokaza na drugoga i reče: “Ovome je ime Uspjeh.” “Meni je ime Ljubav.”
“Sada pođi mužu i skupa odlučite kojega biste od nas trojice pozvali unutra.”
Žena se vratila u kuću i sve ispričala mužu.

Muž presrećan reče: “Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i svačim napuni našu kuću!”

Ona pak nije bila zadovoljna s njegovim prijedlogom: “Zašto radije ne bih pozvala Uspjeh ?”
Razgovor između njih je slušala njihova kćer i sva oduševljena rekla:


“Zar ne bi bio bolje pozvati Ljubav ? Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju!”
Poslušavši savjet njihove kćeri, muž reče ženi:

“Pođi napolje i zamoli Ljubav neka bude naš gost.”
Žena je pošla napolje i upitala:

“Ko je od vas Ljubav? Molim neka dođe i bude naš dragi gost.” Ljubav je sjedila u svojim invalidskim kolicima i skupa sa njima se odvezla u kuću.
Druga dvojica staraca su krenula za njom. Zaprepašćena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspjeh, kada je ona pozvala samo Ljubav?

Starci su u jedan glas odgovorili:“Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga dvojica bi otišli. No, ti si pozvala Ljubav i gdje god ona ide, nas dvojica je slijedimo!”

Tamo gdje ima Ljubavi, tamo uvijek dolaze Bogatstvo i Uspjeh.

Jednog dana u novinama je osvanula priča da se djevojka bacila s nebodera zbog voljenog mladića. Prije smrti napisala mu je oproštajno pismo....

Dva svijeta mi smo, nikad skupa mogli biti nismo, kraj tebe sam se osjećala kao ptica u letu, bio si mi sve na svijetu... Voljela sam svaki dio tebe i zbog tebe proklinjala sebe... Pratila sam svaki korak tvoj i priželjkivala da si samo moj, al tebi je važnija bila droga, gledao si u nju kao u Boga... Voljela sam očaj na tvome licu, dok si svugdje sa sobom nosio špricu... Koliko sam noći proplakala, moleći Boga da te izbavi iz pakla toga... Zbog tebe sam skoro ubila, dok te druga pred mojim očima ljubila.... Svake noći u mislima su mi bile tvoje plave oči.... Htjela sam te preboljeti, htjela sam te prestat voljeti, htjela sam te zaboraviti pomoću pića, ali sam te opet osjećala u svakom dijelu svoga bića.... Čim sam te ugledala: smeđa kosa, plave oči, znala sam: zaboravit te neću moći.... Zbog tebe sam morala kroz pakao proći i do ove točke doći..... Bio si mi ljubav prava, a ja za tebe od ljubavi niti mrva.... Nosila sam te u krvi, a sada ce se njome hraniti crvi..... Kad se vrate lastavica jata, više neće biti mojih ruku da se smjeste oko tvoga vrata.... Molim te shvati, svu sreću želim ti ja, al ne želim više sama čekati sumorne zore, ovo je jedini izlaz iz ove noćne more..... Znaj da te ne krivim ni za što, voljela sam te, ti mene nisi i to je to.... Samo te jedno molim, povremeno mi donesi na grob jedan cvijet, jer ipak si bio sav moj svijet....!!!!

Nakon dva dana u novinama osvane priča: Na grobu djevojke nađoše leš mladića!
Obitelj što je donijela cvijeće svojim mrtvima, našla ga je s nožem u prsima. Kad je došla policija, ustanovila smrt, u njegovoj ruci našla je krvavi papir... Ja sam volio tebe, ali me ovaj život nepovratno sjebe.... Gadim se sam sebi, jer pravu ljubav nisam mogao pružiti tebi, a volio sam te svjedok mi Bog. Sad kad te nema kao da nemam nikoga svog.... Gurao sam te stalno od sebe, jer nisam želio uništiti tebe.... Nisam htio da patiš, a tisuću puta sam poželio da mi se vratiš..... Ljubav je kuja koja te na sve načine sjebe, ljubav je ona guja koja me odvojila od tebe.... Ne želim više biti tuge i boli rob, jedina želja mi je da s tobom djelim grob.... U zoru kad mi srce prestane da lupa, kad nismo mogli za života, u smrti ćemo biti skupa.....!

Što je u ovoj priči poučno?

Cijeni ljubav dok je imaš i ne odbacuj je olako,možda ćeš ju moći dati tek kad te više ne bude...zapitaj se tko ili što je vrijedno tvoje ljubavi...

ISTINSKI PROŽIVLJENO VRIJEME




Ovo je priča o jednom čovjeku koga bih nazvao - Tragač.
Tragač je neko ko traga, ko traži, ali ko ne mora i da nađe ono za čim traga. To je neko, ko ne mora ni da zna šta traži. To je prosto čovjek čiji život predstavlja traganje.

Tako jednog dana jedan Tragač osjeti snažnu potrebu da krene za grad Kamir. Naučivši se da ozbiljno obraća pažnju na takva osjećanja, koja dopirahu iz nepoznatih mjesta do njega samog, ostavi sve i krenu na put.

Hodajući dva dana po prašnjavim putevima, najzad spazi u daljini obrise grada Kamira. I malo prije nego da stigne do samih kapija grada, pažnju mu privuče jedan brežuljak desno od puta, prekriven čudnim zelenilom i mnoštvom raznoraznog proljećnog cvijeća. Sa svih strana brežuljak bješe ograđen lakiranom ogradom. Bronzana vratašca na ulazu namamiše ga da uđe.

Iznenada osjeti da je čak i zaboravio na grad i da treba da se malo zadrži na tom mjestu. Tragač uđe kroz bronzana vratašca i lagano pođe da se kreće između bijelog kamenja koja su ležala nasumično razbacana po zemlji.

Pusti da mu pogled kao leptir prelijeće preko svakog detalja u tom šarenom raju. Imao je oči tragača i možda je zato i otkrio natpis na jednom bijelom kamenu:
Abdul Tareg, živio 8 godina, 6 mjeseci, 2 sedmice i 3 dana.

Malo se uznemirio kad je shvatio da taj kamen nije uopšte bio kamen, već nadgrobna ploča. Rastuži se pri pomisli da je tu bilo sahranjeno tako malo dijete. Osvrnuvši se oko sebe, spazi, da je na susjednom kamenu takođe stajao neki natpis. Približi se kamenu i pročita:
Jamir Khalib, živio 5 godina, 8 mjeseci i 3 sedmice.

Tad se Tragač osjeti jako uznemireno. To predivno mjesto bilo je ustvari groblje, a svaki kamen – nadgrobna ploča. Jednu po jednu on poče da čita ploče. Na svakoj je stajao određen natpis: ime i životni vijek. Obuze ga užas kada je ustanovio da je najstarije dijete koje je tu bilo sahranjeno jedva imalo nešto više od 11 godina. Pritisnut neizmjernom tugom, sjede na travu i zaplaka.

Stari upravnik groblja, koji je slučajno tuda prolazio, vidjevši nepoznatog čovjeka krenu prema njemu. Neko vrijeme ga je posmatrao kako plače, pa ga upita da li oplakuje nekog bliskog.

- Ne, ne plačem za nekim svojim – odgovori Tragač. Šta je sa ovim gradom? Kakav užas se ovdje dešava? Zašto ima toliko mrtve djece zakopane na ovom mjestu? Kakvo se to strašno prokletstvo nadvilo nad ovim ljudima i natjeralo ga da napravi dječije groblje?!

Starac mu odgovori:
- Smirite se, nema nikakvog prokletstva. Radi se o tome, da kod nas postoji jedan drevni običaj. Dozvolite da vam pojasnim: kada neko dijete navrši petnaest godina, roditelji mu poklone jednu sasvim malu svesku, kao ova koju ja nosim oko svog vrata. I kad god ga nešto mnogo obraduje, on treba da otvori tu svesku i da zapiše: lijevo, to što ga je obradovalo i desno, vrijeme trajanja te radosti.
Upoznao se sa djevojkom i zaljubio se u nju: koliko je trajala ta neizmjerna strast i radost? Jednu sedmicu? Dvije? Tri i po?… Zapiši.
…
Uzbuđenje prvog poljupca? Koliko je trajalo? Minut i po, koliko i poljubac? Dva dana? Jednu sedmicu?…
Trudnoća i rađanje prvog djeteta?
Ženidbe prijateljá?
Putovanje iz snova?
Susret sa bratom koji dolazi iz daleke zemlje?
Koliko je trajala radost svih tih događaja? Satima? Danima?… Tako mi u naše male sveske zapisujemo svaki trenutak naše radosti…Svaki trenutak.

Kada neko umre, običaj je da mu otvorimo svesku i da mu saberemo svo vrijeme njegove životne radosti i da ga zapišemo na grobu. Zato što vjerujemo da je to jedino istinski proživljeno vrijeme.

“Tragač”,

Horhe Bukaj

‎"TKO JEDNOM SEBE PRONAĐE, TAJ VIŠE NIŠTA NA SVIJETU NE MOŽE IZGUBITI."

ISTINSKI PUT



Ljudi odlutaju od istinskog puta u tome što pokušavaju da dodaju sjaj i učine svoje puteve robom koja će se prodati.

Ali životna djela nisu namijenjena isključivo zarađivanju za život već je istinski život namijenjen što širem skupljanju iskustava. Zato na svom putu budi oprezan. Svako i najmanje odstupanje od pravog puta na početku, bez obzira što smo subjektivno uvjereni u njegovu pravilnost, vodi, ako je put istinski pogrešan, u veliko odstupanje na kraju.

Mijamoto Musaši – Knjiga pet prstenova

POTREBNO JE VRIJEME



Potrebno je vrijeme
da spoznaš razliku između isprepletenih ruku i okovanih duša.

Potrebno je vrijeme da saznaš,
da ljubav nije vječno nadanje, a osoba pored tebe ne mora biti sigurnost za cijeli život.

Potrebno je vrijeme da uvidiš,
da poljupci nisu zapečaćeni ugovori, a pokloni ne znače obećanja.
Potrebno je vrijeme da se suočiš sa svim svojim porazima,

uzdignutog čela i smjelog pogleda, jak kao gorostas.

Potrebno je vrijeme da shvatiš,
da se putevi baš danas grade, zato što je zemlja baš sutra nesigurna za gradnju.
Potrebno je vrijeme da shvatiš,
da će te opeći sunčevi zraci ako stojiš dugo izložen njima.
I baš zato,
posadi SADA cvijeće u bašti svoje duše i ne čekaj slučajne bukete.

Na kraju ćeš da vidiš:
Da možeš da ozdraviš,
Da si zaista uporan,
Da si prirodno jak,
Da si voljen.
I naučićeš svaki put nešto novo kada kažeš ZBOGOM.

Prica o mišu

Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket. Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut. Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: " U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!"
Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: "Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati."
Miš se okrene prascu i vikne: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!" Prase je suosjećalo, ali reče: "Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama."
Miš tada krene prema kravi: "Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!" Krava reče: "Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža."
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom. Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla.
Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom. Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš. Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi. Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase. Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih. Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.
Zato, kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se - kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.
Svi smo umješani u to putovanje zvano "život". Moramo paziti jedni na druge i ponekad napraviti dodatan trud da ohrabrimo nekog od nas.SJETI SE, SVATKO OD NAS JE BITNA NIT U TAPISERIJI DRUGE OSOBE; NAŠI ŽIVOTI SU ISPREPLETENI S RAZLOGOM.

Vrlo lijepa i poučna priča Ratnice moja.

SEDAM SVJETSKIH ČUDA



U trećem razredu osnovne škole učenicima je postavljen zadatak
da od ponuđenih odgovora označe sedam svjetskih čuda.
Nakon određenog vremena, pojavila se ova lista:


Egipatske piramide
Tadž Mahal
Grand kanjon
Panamski kanal
Empajer Stejt Bilding
Bazilika Sv. Petra u Vatikanu
Kineski zid
Učiteljica je, skupljajući radove, primjetila da jedna djevojčica još uvijek razmišlja.
Pa je upita da li ima problema da sastavi listu.

Ona je odgovorila: „ Da. Ne mogu se u potpunosti odlučiti. Ima toliko mnogo čuda.“


Učiteljica ju je ohrabrivala:“ Pa, kaži nam bar ono što si dosad napisala. Možda ti možemo pomoći.“

Učenica se je u početku malo snebivala, ali je na kraju ipak progovorila:

„Za mene, ovo su sedam svjetskih čuda:

Vidjeti
Čuti
Dodirnuti
Pomirisati
Osjetiti
Smijati se
Voljeti.“
U učionici je zavladao muk.


***

Sve svakodnevne stvari koje se podrazumijevaju, a koje mi ne ostvarujemo, su zaista čuda.
Najdragocjenije stvari u životu su ustvari one koje se ne mogu ni kupiti ni prodati.

kako volim svratiti na ovu temu i pročitati nešto poučno...

DOTAKNI ŽIVOT



Želiš li upoznati život u svemu što on jest, dotakni tek rođeno dijete, osjeti njegovu nezaštićenu mekoću. Dotakni bolesne. Dotakni stare. Dotakni mrtve. Nemoj se dijeliti ni od koga. Prihvati dječiju ruku, povjerljivu, željnu da je vodiš. Prihvati ruku mladog čovjeka, samosvjesnog i brižnog. Prihvati majčinsku ruku koja je vazda pripravna i brižna, vazda marna. Prihvati ruku čovjeka u punoj životnoj snazi. Osjeti njegovu snagu i skrbnost. Prihvati onemoćalu ruku bolesnika, i onoga vedrog, i onoga očajnog. I onoga posve otupjelog. Prihvati ruku starca, klonulu i osamljenu. Ruku u kojoj je još toliko životnosti, životnosti kojoj nedostaje snage. Uzdrhtalu od životnih napora. I od strepnje i od čežnje. Osjeti ruku umrloga, zauvijek zaustavljenu. Zaustavljenu i nakon mnogo dobrote, i nakon mnogo dana nemara i samodostatnosti. Osjeti nevini i bezazleni djetinji miris. Osjeti trpki miris znoja čovjeka predana naporu za dobro svojih. Osjeti miris bolesnoga, sputanog svojom mukom. Osjeti miris života i smrti.

Poslušaj glas malenog djeteta koje tepajući ulazi u svijet. Glas zaigranog djeteta koje svoj život ispunja bez ostatka. Poslušaj zbunjene koji svoju nesigurnost nastoje zakriti podjednako i žustrinom i odmjerenošću svoga govora. Poslušaj govor gnjevnih i nezadovoljnih koji se osjećaju zatočenicima života. Govor ravnodušnih kojima ni do čega nije stalo. Poslušaj govor vedrih i zahvalnih koji svojom tankoćutnošću uvijek pronalaze dobro. Poslušaj govor onih koji su zamakli u poznu životnu dob, koji su naučili životu uvijek davati ono što je od njih, ne pitajući pretjerano za uzvrat. Poslušaj govor onih čiji glas trne i sažima se u svega nekoliko riječi, riječi koje se ne umiju doreći.

Dotakni život. Dotakni ga i duhom i tijelom. Čitavim svojim bićem. Kroz dodir ćeš osjetiti život. Postati živ. Dotakni život. Ti si njegov dio. On se prelijeva kroz tebe. Nemoj zaustaviti, nemoj nepotrebno uznemiriti njegov tok.

Budi živ.

Izvor

Vlak je štropotao i klopotao kroz predgrađa Tokija, jednog pospanog proljetnog popodneva... Na stanici su se otvorila vrata, a mirno su popodne iznenada razbile nasilne i nerazumljive psovke koje je izvikivao muškarac koji je netom ušao u vlak. Doteturao je u naš vagon. Nosio je radničku odjeću, velik, pijan i prljav. Urličući, zamahnuo je prema ženi koja je u naručju držala dijete. Udarac ju je odbacio u krilo jednog starijeg para. Pravo je čudo bilo da je beba ostala neozlijeđena.Užasnuti je par ustao i odjurio prema drugom kraju vagona. Radnik je naciljao uzmičuća leda postarije žene i promašio je dok je ona uzmakla na sigurno. To je pijanca toliko razbjesnilo da je zgrabio metalnu šipku u središtu vagona, pokušavši ju istrgnuti iz ležišta. Mogao sam vidjeti kako mu povezana ruka krvari. Vlak je grabio naprijed, s putnicima sleđenima od straha. Ustao sam.
Tada, prije nekih dvadesetak godina, bio sam mlad i u prilično dobroj kondiciji. Svaki sam dan odrađivao solidnih osam sati aikido treninga, i tako tri godine zaredom. Volio sam bacanja i borbu.
Smatrao sam se čvrstim momkom. Jedina je nevolja bila što moja borilačka vještina nije nikad bila testirana u stvarnom okršaju. Kao studentima aikida nije nam bilo dozvoljeno da se upuštamo u borbu.
"Aikido", iznova i iznova je ponavljao moj učitelj, "je vještina pomirivanja. Tkogod na umu ima borbu, razbio je svoju vezu s univerzumom.
Pokušate li dominirati ljudima, već ste poraženi. Mi proučavamo kako razriješiti sukob, a ne kako ga započeti."
Slušao sam njegove riječi. Ulagao sam velik trud. Išao sam toliko daleko da sam prelazio na drugu stranu ceste kako bih izbjegao chinpira bande, skupine fliper-bitangi koje su visile oko željezničkih postaja.U srcu sam međutim žudio za apsolutno legitimnom prigodom da spasim nevine, uništavajući krivce.
"To je to!", rekao sam sam sebi i skočio na noge. "Ljudi su u opasnosti.
Ako brzo ne poduzmem nešto, netko će završiti ozlijeđen."
Ugledavši me kako ustajem, pijanac je prepoznao metu za fokusiranje svog bijesa. "Aha!" grmio je. "Stranac! Treba ti lekcija iz japanskog bontona!"
Lagano se pridržavajući za ručku iznad glave, uputio sam mu polagani pogled pun prezira i neuvažavanja. Planirao sam ga raznijeti, ali on je morao načiniti prvi potez. Žestoko sam ga želio prebiti, stoga sam napućio usnice u bezobraznom poljupcu.
"U redu!", urlao je. "Sad ću ti dati lekciju." Pripremio se za nasrtaj.
Djelić skunde prije negoli se mogao pomaknuti, netko je doviknuo
"Hej!" Zvuk je parao uši. Sjećam se čudno radosne, ritmički pjevne kvalitete glasa - kao kada zajedno s prijateljem tražite nešto, a on to iznenada pronađe. "Hej!"
Okrenuo sam se nalijevo, pijanac na svoju desnu stranu. Obojica smo se zatekli zureći u malog starog Japanca. Mora da je bio dobrano zašao u osmo desetljeće. Taj sićušni gospodin sjedio je, besprijekoran u svom kimonu. Meni nije posvetio nimalo pažnje, ali je oduševljeno zurio u radnika, kao da je s njim želio podijeliti najvažniju, najdobrodošliju
tajnu.
"Dođi 'vamo", rekao je starac u laganom dijalektu, pozivajući pijanca k sebi. "Dođi i popričaj sa mnom." Lagano je mahnuo rukom. Veliki je muškarac slijedio njegov pokret kao na uzici, ratoborno ukopavši stopala ispred starog gospodina, grmećim glasom nadjačavajući
štropot kotača vlaka, "Zašto bi dovraga morao s tobom pričati?"Pijanac mi je sada bio okrenutu leđima. Da mu se lakat pomaknuo makar i milimetar, sravnio bih ga sa zemljom.
Starac se nastavio smiješiti radniku. "Što si pio?" pitao je, pogleda koji je odavao živi interes. "Pio sam sake," uzvratio je radnik "i to nisu tvoja posla!" Mrlje od pljuvačke poprskale su starog gospodina.
"O, pa to je izvrsno," rekao je starac, "apsolutno izvrsno! Vidiš, i ja volim sake. Svake večeri, ja i moja žena (njoj je, znaš, sedamdeset i šest) zagrijemo malu bocu sakea i iznesemo ju u vrt, te sjednemo na malu drvenu klupu. Gledamo zalazak i provjeravamo kako napreduje naše stablo persimone. Moj prapradjed je zasadio to stablo, pa se brinemo da li će se oporaviti od ledenih oluja koje je zimus pregrmilo. Voćka je ustvari pregurala bolje negoli smo se nadali, osobito uzmemo li u obzir koliko je slaba kakvoća tla. Pruža nam puno zadovoljstva kada izađemo uživati u našem sakeu - čak i kada kiši!" Pogledao je
nagore u radnika, blistavih očiju.
Dok se borio pratiti riječi starog gospodina, pijančevo je lice počelo smekšavati. Njegove su šake popustile stisak. "Je," rekao je, "I ja volim persimonu...." Glas mu se gubio.
"Da," reče starac sa smiješkom, "a siguran sam i da imaš divnu ženu."
"Ne", odgovorio je radnik. "Moja je žena umrla." Vrlo nježno, ljuljajući se s pokretom vlaka, veliki je čovjek počeo jecati."Nemam žene,nemam doma, nemam posla. Tako se sramim samog sebe." Suze su mu se kotrljale niz obraze, dok su mu tijelo tresli grčevi očaja.
Sada je bio red na mene. Stojeći tamo u svojoj mladalačkoj naivnosti kojoj je očitana dobra lekcija, u svojoj učinimo-ovaj-svijet-sigurnimmjestom-za-demokraciju pravičnosti, odjednom sam se osjetio prljavijim negoli je izgledao taj pijanac.Vlak je stigao na moju stanicu. Kako su se vrata otvorila, čuo sam starca kako zabrinuto tepa i sa simpatijom govori. "Joj, joj" rekao je,"to je teška kušnja, uistinu. Sjedni do mene i sve mi ispričaj."
Okrenuo sam se i bacio posljednji pogled. Radnik se prostro po sjedištu, s glavom u krilu starca. Starac je nježno gladio njegovu prljavu,masnu kosu. Kako je vlak zamicao, sjeo sam na klupu. Ono što sam želio postići mišićima postigle su ljubazne riječi. Upravo sam vidio aikido na djelu, a srž mu je bila ljubav.
Ljubav je i srž emocionalne mudrosti.

Olimp je napisao/la:

Evo ti skraćene pričice o Dr.vosječi. Možda ti dade neku ideju:


Dr.vosječa


U nekoj kraljevini kralj imade prelijepu mladu kćer koja je iz dana u dan bila sve bolesnija. Kralj je potrošio mnogo novca da je izliječi, ali sve vračare, vrači, nadrilječnici i sl. bili su bezuspješni.

U velikom očaju zbog zdravlja svoje kćerke jedinice, kralju netko od putnika koji prolaziše kraljevstvom, a koje je pozvao sebi u goste, savjetovaše da potraži doktora koji joj može pomoći.

Kraljevstvo je bilo malo i nije se znalo šta je i tko doktor pa da bi educirali kralja rekoše mu da će doktora prepoznati po "dr" prije njegovoga imena.

I tako kralj uputi svoje emisare na sve strane svijeta da mu pod svaku cijenu dovedu "dr"-a.

U jednoj šumi naiđoše emisari na čovjeka koji je svojom sjekirom sjekao drveće za ogrijev. Zapitaše ga tko je, a on odgovori ja je drvosječa. Srećni jer nađoše "dr"-a brzo ga srećni povedoše sa sobom kralju.

Kralj ga zapita tko je a on odgovori i njemu da je drvosječa. Srećan kralj jer pronađe "dr"-a predoči mu da ima jako bolesnu kćer, da će ga zasipati zlatom i dragim kamenjem ako je izliječi, ali i pogubiti u najstrašnijim mukama ako je ne izliječi. Nije htjeo slušati drvosječine odgovore da ne zna liječiti ljude, da je on samo drvosječa, siromašan i pošten čovjek. Zadade mu rok od mjesec dana da počne i da izliječi kraljevinu.

Dovedoše drvosječu pred bolesnu kraljevinu koja je živjela u jednom djelu dvorca u kojim je bio polumrak jer je okolno drveće izniklo pored zidina dvora zaklanjalo vidik. Drvosječa pogleda kraljevinu bljedunjavu i krhku kako jedva hoda u svojoj bolesti i uplaši se za sebe jer nije nikada liječio ljude i o bolestima gotovo ništa ne znade.

Drugoga dana izađe pred dvorac pod zidine iznad kojih je kraljevina živjela, uzme sjekiru u ruke i reče sam sebi: - ja je ne mogu izliječiti, ona ne vidi sunca i mjeseca, ali ću sebi pomoći da u ovih mjesec dana ne mislim na svoje jade i nevolju. Idem srušiti sve ovo drveće. Taj će me posao zaokupirati da ne mislim na sebe, a težak rad će me okrijepiti da noću tvrdo spavam. ujedno ću njoj barem dovest sunce pa barem neka je ono ogrije. I prihvati se posla.

Sruši on u nekoliko dana podosta drveća pod kraljičinim prozorom. Buka koju napravi i svjetlost sunca koja prodre u kraljičine odaje podiže bolesnu kraljevinu da ode do drvosječe da vidi šta se to događa. Dok je ona silazila uz pomoć svoje guvernate do drvosječe, ovaj je umoran zastao sa radom, izvadio kruha, sira, slanine i vina i počeo jesti.

Kraljevina mu se pridruži i počne razgovarati sa njim. Ponudi je kruha, sira i slanine, a kada je vidio da je počela jesti ponudi je i vina. Kraljevina ovakvu prostu hranu nije nikada do sada jela i počela je jesti. Što je duže jela sve veći joj je apetit bio. Na kraju popi i malo vina. U ugodnom razgovoru sa drvosječom prođe joj brzo vrijeme. Razgovarala je sa njime i dok je on nastavio obarati drveća, provodeći vrijeme na otvorenom u prekrasnoj prirodi.

I tako iz dana u dan kraljevina je posjećivala drvosječu, djelila sa njime prosti zdravi obrok, snažila se vinom. Nakon par dana počela je dobijati boju u licu, bljedilo je nestajalo, pomalo je jačala i nakon mjesec dana posve ozdravila.

Nitko sretniji nije bio od kralja. I kako to biva na kraju ovakve priče, umjesto zlata i dragoga kamenja drvosječa uze ruku kraljevine kao nagradu za svoju medecinu.

Bijaše to velika svadba na kojoj se jelo i bilo. I ja sam tamo bio, jeo i pio i još mi je mokro pod jezikom koliko sam toga popio, a oni su sretni živjeli dugo,dugo ....

hvala Olimp

Razgovor s Bogom



Usnio sam da razgovaram sa Bogom.
“Dakle, ti bi htio razgovarati sa mnom?” reče Bog.
“Ako imaš vremena” rekoh
Bog se nasmiješi, “moje vrijeme je vječnost,
šta si me htio pitati?”
“Šta te najviše iznenađuje kod ljudi?”
Bog odgovori:
“Što im je djetinjstvo dosadno,
žure se da odrastu,
a potom bi ponovo željeli biti djeca.
Što troše zdravlje da bi stekli novac,
pa potom troše novac da bi vratili zdravlje.
Što isuviše brinu o budućnosti,
zaboravljajući sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.
Što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu živjeli”
Bog me primi za ruku , ostadosmo za trenutak u tišini. Tada upitah:
“Da si roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?”
Osmjehujući se Bog odgovori:
“Da nauče da nikog ne mogu prisiliti da ih voli, mogu samo voljeti.
Da nauče da nije najvrijednije ono što posjeduju, nego ko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro upoređivati sa drugima…
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kome najmanje treba.
Da nauče kako je potrebno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći niti pokazati.
Da nauče da se novcem može kupiti sve osim sreće.
Da nauče da dvije osobe mogu posmatrati istu stvar, a vidjeti je različito.
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli.
Da nauče da nije dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami opraštati.
Ljudi će zaboraviti šta si rekao.
Ljudi će zaboraviti šta si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio!”

“Da nauče da nikog ne mogu prisiliti da ih voli, mogu samo voljeti.
Da nauče da nije najvrijednije ono što posjeduju, nego ko su u svom životu. Da nauče kako se nije dobro upoređivati sa drugima…
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kome najmanje treba.
Da nauče kako je potrebno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći niti pokazati.
Da nauče da se novcem može kupiti sve osim sreće.
Da nauče da dvije osobe mogu posmatrati istu stvar, a vidjeti je različito.
Da nauče da je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli.
Da nauče da nije dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami opraštati.
Ljudi će zaboraviti šta si rekao.
Ljudi će zaboraviti šta si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio!”

MUDRAC I ISTINA

Mudrac je ispričao jednom sljedeću priču:

Jednog su dana razbojnici oteli petogodišnjeg dječaka i spalili selo u kome je živio. Kad se otac vratio, vidio je zgarište i učinilo mu se da je ugljenisano dječije tijelo njegov sin. Plačući i čupajući kosu spalio je dječije tijelo, sakupio pepeo u jednu vrećicu i stalno je nosio sa sobom.

Jednog je dana, međutim, njegov pravi sin pobjegao od razbojnika i vratio se kući. Pokucao je na očeva vrata.

Otac koji je još uvijek plakao i nosio vrećicu s pepelom sa sobom, upitao je:

“Ko je tamo?”

“Tata, ja sam, tvoj sin. Otvori vrata.”

Otac je pomislio da se neki obijesan dječak s njime šali. Viknuo mu je neka odlazi i nastavio je plakati. Dječak je uporno kucao, ali otac nije otvarao vrata. Nakon nekog vremena dječak je otišao. Otac i sin više se nikada nisu vidjeli.

Na kraju je mudrac dodao:
“Ako se previše držiš nečega što smatraš istinom, kada sama istina dođe na tvoja vrata, nećeš joj znati otvoriti”.

“Ako se previše držiš nečega što smatraš istinom, kada sama istina dođe na tvoja vrata, nećeš joj znati otvoriti”.

Odlična rečenica.