Kratke priče

Ovdje možemo stavljati vlastite ili tuđe kratke priče. Trebalo bi pripaziti da ne prijeđu duljinu jednog posta

Charles R. Swindoll: PRIČA O ZAKAŠNJELOJ ZAPREZI


Bio jednom mladić koji je sa svojim ocem obrađivao maleni komadić zemlje. Nekoliko puta godišnje natovarili bi povrćem stara zaprežna kola koja je vukao vol i otišli u najbliži grad prodati svoje proizvode. Osim imena i tog komadićka zemlje, otac i sin nisu imali ništa zajedničko. Starac je vjerovao u načelo: polako, ali sigurno; a mladić je većinom bio u žurbi: vrijeme je novac.
Jedno jutro, ranom zorom, upregli su vola u zaprežna kola i započeli dugačko putovanje. Sin je razmišljao da, ako bi išli brže i to cijeli dan i noć, stigli bi na tržnicu rano sljedećeg jutra. Zato je štapom tjerao vola da bi životinja išla brže.

''Polakše, sinko'', reče mu otac, ''i duže ćeš živjeti!''
''Ali ako stignemo na tržnicu prije svih imat ćemo bolju priliku prodati po višim cijenama'', bunio se sin.
Otac na to ništa nije rekao. Samo je nabio šešir na oči i zaspao na sjedištu. Mladića je sve to iritiralo i nije se s tim slagao pa je nastavio tjerati vola da ide brže. Njegova tvrdoglava narav odbijala je bilo kakve promjene. Pa čak i da razmisli o tome.
Četiri sata i četiri milje kasnije, idući tom cestom, došli su do male kućice. Otac se probudio, nasmiješio i rekao: ''Ovo je kuća tvoga strica. Zaustavimo se i pozdravimo ga.''
''Ali, već smo izgubili jedan sat'', žalio se mladi žuritelj.
''Onda još nekoliko minuta neće ništa značiti. Moj brat i ja živimo tako blizu, a vidimo se tako rijetko'', odgovori polako otac.
Mladić je bio nemiran i puhao je ljutito dok su dvojica staraca pričala i smijala se skoro cijeli sat. Kad su ponovo krenuli otac je bio na redu da preuzme upravljanje kolima. Kako su se približavali raskrižju ceste otac je usmjerio vola u desno.
''Lijevo je kraći put'', reče sin.
''Znam'', odgovori starac, ''ali ovaj put je mnogo ljepši!''
''Zar nemaš nimalo poštovanja prema vremenu?'', upita mladić nestrpljivo.
''O, poštujem ga ja, mnogo! Zato ga i volim iskoristiti da gledam ljepotu i uživam svaki trenutak u potpunosti.''
Krivudavi put vodio ih je kroz divne poljane pune divnog cvijeća i to uz živahnu rječicu. Mladić nije ništa od toga zapazio jer se grizao u sebi preokupiran tjeskobom. Nije zapazio čak ni to kako je zalazak sunca toga dana bio posebno lijep. Sumrak ih je dočekao u nečem što je izgledalo kao veliki vrt pun boja. Starac je udisao i uživao u aromi mirisa, slušao klokot potočića i zaustavio kola sa strane.
''Prespavajmo ovdje'' prošaptao je.
''Ovo je zadnji put da idem s tobom'' oštro reče sin. ''Tebe više zanima gledanje zalaska sunca i mirisanje cvijeća nego da zaradiš novac!''
''To je najljepše što si rekao nakon dugo vremena'' nasmija se otac.
Nekoliko minuta kasnije je zahrkao dok je sin zurio u zvijezde. Noć se vukla sporo, a on nije mogao zaspati.
Prije zore mladić je žurno prodrmao oca i probudio ga. Upregli su vola i krenuli dalje. Nakon otprilike milju prijeđenog puta naišli su na nekog zemljoradnika – potpunog stranca – kako pokušava izvući svoja kola iz gliba.
''Hajdemo mu pomoći'' prošapta starac.
''I izgubimo još vremena'' sin se razljutio do kraja.
''Opusti se, sine. Možda ćeš i ti upasti u glib jednog dana. Moramo pomoći drugima koji su u potrebi – ne zaboravi to!''
Sin je bijesan gledao u stranu.
Bilo je skoro devet sati kad su ta druga kola bila na putu. Odjednom veliki bljesak razdvoji nebo. Slijedilo je nešto kao grmljavina. Iza brežuljaka nebo je pocrnjelo.

''Izgleda kao da velika kiša pada u gradu'' reče starac.
''Da smo požurili već bismo skoro sve prodali'' mrmljao je sin. ''Uspori, sinko, i duže ćeš živjeti'' savjetovao je dobri stari čovjek.
Bilo je kasno poslijepodne kad su stigli do brežuljka s kojeg se vidio cijeli grad. Zaustavili su se i zurili dolje u grad dugo, dugo vremena. Nijedan nije rekao ni riječ. Napokon, mladić je stavio svoju ruku na očevo rame i rekao: ''Sad razumijem što mi hoćeš reći, tata.''
Okrenuli su kola i zakotrljali se polako od toga mjesta što je nekad bio grad imenom Hirošima.

EKSERI U OGRADI

Jednom beše jedan mali dečak koji
je imao lošu narav. Njegov otac mu je dao punu kesu
eksera i rekao mu je da svaki put kada pobesni i izgubi kontrolu nad
sobom, da
zakuca jedan ekser u ogradu.

Prvoga dana dečak je zakucao 37 eksera na ogradu. Tokom sledećih
nekoliko
meseci on je naučio da kontroliše svoj bes i broj ukucanih eksera se
smanjivao.
Otkrio je da je lakše kontrolisati svoju narav, nego zakucavati eksere u
ogradu.

I tako je došao dan, da tokom celog dana nije pobesneo. On je rekao to
svom
ocu, a otac mu je kazao da svakog dana kada bude uspeo da kontroliše
svoje ponašanje,
da iz ograde iščupa jedan ekser. Dani su prolazili i jednoga dana dečak
je bio
u stanju da kaže svom ocu da je iščupao sve eksere. Otac je uzeo
sina za ruku i odveo ga do ograde.

Otac je rekao: "Dobro si uradio sine moj, ali
pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda više nikada neće biti ista. Kada u
besu
kažeš neku stvar, ona ostavlja ožiljak, kao što su ove rupe na ogradi.
Možeš čoveka
ubosti nožem i izvući nož i posle toga nije vazno koliko puta kažeš da
ti je žao,
rane ostaju".

Verbalna rana je isto tako bolna koliko i fizička. Prijatelji su zaista
retki
dragulji, oni cine da se smešiš, ohrabruju te da uspeš u nečemu, oni su
spremni
da te saslušaju, da podele tvoj bol, imaju lepe reči i uvek im je srce
otvoreno
za tebe.

Razgovor sa Bogom

Usnio sam da razgovaram sa Bogom.
“Dakle, ti bi htio razgovarati sa mnom?”
reče Bog.
“Ako imaš vremena” rekoh
Bog se nasmiješi, “moje vrijeme je
vječnost,
šta si me htio pitati?”
“Šta te najviše iznenađuje kod
ljudi?”
Bog odgovori:
“Što im je djetinjstvo dosadno,
žure se da
odrastu,
a potom bi ponovo željeli biti djeca.
Što troše zdravlje da bi
stekli novac,
pa potom troše novac da bi vratili zdravlje.
Što isuviše
brinu o budućnosti,
zaboravljajući sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u
sadašnjosti ni u budućnosti.
Što žive kao da nikada
neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu živjeli”
Bog me primi za
ruku , ostadosmo za trenutak u tišini. Tada upitah:
“Da si roditelj, koje bi
životne pouke želio da tvoja djeca nauče?”
Osmjehujući se Bog
odgovori:
“Da
nauče da nikog ne mogu prisiliti da ih voli, mogu samo voljeti.
Da nauče da
nije najvrijednije ono što posjeduju, nego ko su u svom životu. Da nauče kako se
nije dobro upoređivati sa drugima…
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji
najviše ima, nego onaj kome najmanje treba.
Da nauče kako je potrebno samo
nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine
da se izliječi.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći niti
pokazati.
Da
nauče da se novcem može kupiti sve osim sreće.
Da nauče da dvije osobe mogu
posmatrati istu stvar, a vidjeti je različito.
Da nauče da je pravi prijatelj
onaj koji zna sve o njima… a ipak ih voli.
Da nauče da nije dovoljno da im
drugi oproste. Moraju i sami opraštati.
Ljudi će zaboraviti šta si
rekao.
Ljudi će zaboraviti šta si učinio.
Ali nikada neće zaboraviti kakve
si osjećaje u njima pobudio!”

Žena je kao knjiga, koja se, bila dobra ili loša, mora najprije svidjeti naslovnim listom. Ako ta stranica nije zanimljiva, neće pobuditi želje za čitanjem, a ta je želja upravo tolika koliko je zanimanje što ga naslov potiče.
Naslovni list kod žene ide odozgo do dole, baš kao kod knjige; pa tako i njene noge; koje zanimaju sve muškarce kojima su ukusi slični mojima, imaju istu privlačnost kao i oprema knjige. Međutim, većina ljubitelja ili premalo ili nikako ne pazi na ženske noge, baš kao što većina čitalaca ne mari za izdavača knjige.
Stoga žene s pravom posvećuju toliku brigu licu, odjeći i držanju, jer samo time mogu u onima koje priroda nije pri porodu obdarila sljepilom potaknuti radoznalost i želju da ih pročitaju. Ali kao što ljudi koji su pročitali mnogo knjiga požele na kraju nove, pa bile i loše, tako se i muškarac koji je upoznao mnogo krasnih žena na kraju zaželi ružnih, samo neka su nove.
Istina, lažna bjelina koje sakriva stvarnost bode mu oči, ali njega mami strast koja je već postala porok, i šapuće mu hvala u prilog lažnog naslova.
‘Možda’, misli on u sebi, ‘knjiga i nije tako loša, možda joj čak i ne treba tog smiješnog spoljnog omotača.’ I on je tada počinje ovlaš prelistavati, ali on još nije okrenuo ni nekoliko stranica, a već se javlja otpor, jer živa knjiga želi da bude pročitana kako valja. I i tako knjigoljubac biva žrtvom koketarije, tog čudovišta što progoni sve one kojima je ljubav zanat.
Kazanova

Laku noć...

Dakle, pretpostavite da objavljujem ovu priču iz sujete. Konačno, i ja sam od krvi i mesa, kostiju, kose i nokata, kao svaki drugi čovjek i čini mi se da bi bilo vrlo nepravedno kad biste zahtijevali od mene, baš od mene, da posjedujem naročite kvalitete. Neko pokatkad vjeruje da je nadčovjek, čak i kad otkrije da je bijedan, prljav i dvoličan. O sujeti ne govorim: vjerujem da niko nije lišen ovog značajnog pokretača ljudskog progresa. Zasmijavaju me ta gospoda kada se kite skromnošću Ajnštajna ili njemu sličnih. Odgovaram: lako je biti skroman onome ko je slavan; htjedoh reći praviti se skroman. Čak i kada pretpostavljate da ona uopšte ne postoji, odjednom je otkrijete u njenom najfinijem obliku: sujeta skromnosti. Koliko puta nailazimo na takve ljude! Pa čak i čovjek, pravi ili simbolični, kao Hrist, čovjek pred kojim sam osjećao a još i danas osjećam najdublje poštovanje, izgovarao je riječi koje mu je nametala sujeta ili, u najmanju ruku, ponos. A šta da kažem o Leonu Bloju, koji se branio od optužbe da je sujetan dokazujući da je cijeli život proveo služeći ljudima koji mu ne dosežu ni do koljena? Sujete ima tamo gde je najmanje očekujemo: uz dobrotu, uz samoodricanje, uz velikodušnost.
Ernesto Sabato – Tunel

Srebrna kiša anđela
Na ljetnoj kiši stojiš ti…Stojiš i kisneš…Gledaš u mene svojim velikim plavim očima…Nisam sigurna što mi želiš reći, nisam sigurna želiš li mi prići, ili samo stojiš i čekaš…
Tvoje usne polako se razdvojiše, rukom prođeš kroz plavu, mokru kosu, te se kapljice rasprše…
Traperice su ti razderane, krvariš…Da li plačeš?
Krećeš…Pokret ti je tako mekan…Ali, zašto sije sunce dok pada kiša? Zašto je srebrna…? Vidim svijetlost na nebu, čudna je…Zove me…Gledaš me…Zašto? Zašto ništa ne govoriš, samo hodaš prema meni i lomiš se…
Zašto ne odgovaraš?…Plačem, želim te zagrliti, ne mogu se pomaknuti, što je to? Pomozi mi…Prolaziš kraj mene, sjedaš na mokar pod, dodiruješ sjenu…Što ti je?
Tu sam…kraj tebe…ne gledaš me više…
« Dođi…» - govoriš…» Dođi mi opet nazad brzo…»
Ne razumijem…
« Naše vrijeme, nedostaje mi…Naši poljupci utisnuti su na mojim usnama…» - pričaš mi i bacaš crvenu ružu u bezdan…Što je to…» Ne boj se…Sada si gdje želiš biti…Nedostajem li ti?»
Hvata me strah…Što to pričaš…Želim te, boli me…Praznina u meni je…
Srebrna kiša te i dalje moči, ti se ne opireš…Razdvajaš usne, ljubiš me, otvaraš ruke, grliš me, diraš moje lice, diraš moje usne, smiješ se…» Oh, kako volim te…» - govoriš…Sretan si, ali, odlaziš…Opet odlaziš…Okrećeš se…» Ne zaboravi me»
O, živote moj, ne idi od mene…
Pogled skrenem prema dolje…Vidim dugu, ali kako? Vidim anđela, o moj Bože…
Kiša me dodiruje, lakše mi je…Otvaram usne, izgovaram « Volim te «…U svijetlu polako nestajem, čujem te kako govoriš, a nema te, zašto? Čujem kako plačeš, osjećam miris ruža i svijeće.
Plovim kroz nebo, letim iznad otoka, zelenila…Vidim plavi vodopad, zove me…Spuštam se…Biserno more, okružuje me…Ali ne, ja nisam na zemlji…Što je to?…Ne bojim se, dobro mi je…
«Ne boj se» - okrenem se, anđeo i vila rastvoriše krila, i odvedoše me pred sud Božji…Ne vjerujem, ja sam umrla, od boli ja sam mrtva…A ti tek sada plačeš za mnom, tek sada me trebaš i želiš…
Ali ja ne mogu bez tebe…Dođi i poljubi me, dođi i voli me…
Jer srebrna kiša anđela odavno je prestala…moja bol opet je stvarna postala…Dođi i oslobodi moju dušu…Dođi, zagrli me…
Ljubavi, trebam te!
Autorica: iLLuSioN – neke stvari u životu treba cijeniti od samoga početka…

Gea predivna prica

Raj ili Pakao? Paulo Coelho

Jedan čovjek,njegov konj i pas koračali su nekim putem. Dok su prolazili kraj jednog velikog stabla, pogodi ih grom i ubije na mjestu.

Ali putnik nije primijetio da je napustio ovaj svijet i nastavio je da hoda zajedno sa svojim pratiocima. Ponekad, umrlima treba vremena da shvate da se nalaze u novim uvjetima..

Dugo su hodali; popeli su se na neki brežuljak, sunce je pržilo, a oni su bili oznojeni i žedni. Na jednoj okuci ugledaše veličanstvena kamena vrata koja su vodila na trg popločan zlatom, a nasred trga se uzdizala fontana iz koje je tekla voda.

Putnik se obrati čovjeku koji je stražario pred vratima. - “Dobar dan" - “Dobar dan" odgovori stražar - “Kakvo je ovo mjesto, kada je toliko lijepo?" - “Ovo je nebo“

- “Baš dobro što smo stigli na nebo, jako smo žedni!" - “Slobodno uđite i napijte se vode". Stražar je pokazao na fontanu. - “I moj konj i pas su žedni" - “Žao mi je", reče stražar, “ali ovdje je zabranjen ulaz životinjama".

Čovjek je bio jako razočaran; bio je jako žedan, ali nije htio da samo on pije. Zahvalio se stražaru i nastavio. Kada je prošao brežuljak, putnik i njegove životinje stigoše do nekog mjesta gdje su stajala stara vrata koja su vodila do zemljane staze uokvirene drvećem.

U sjenci stabala ležao je čovjek sa šeširom; i vjerojatno drijemao. - “Dobar dan" reče putnik. Čovjek samo klimnu glavom. - “Ja, moj konj i moj pas smo jako žedni". - “ Ovdje je jedan izvor među stijenama” reče čovjek pokazujući na mjesto.

I doda: - “Pijte koliko god želite". Čovek, konj i pas približiše se izvoru i napiše vode. Putnik ode da se zahvali. - “Vratite se kad god želite", reče čovjek.

- “A kako se zove ovo mjesto?" - " NEBO." - “Nebo? Ali stražar ispred kamenih vrata je rekao da je ono tamo nebo "

- “Ono tamo nije nebo, ono je pakao". Putnik ostade zbunjen. - “Trebali biste da zabranite onima tamo da koriste vaše ime! Jer takva laž stvara veliku zbrku!"
- “ Ma nikako. U stvari, samo nam čine uslugu. Jer tamo se zadržavaju svi oni koji se ne libe da napuste svoje najbolje prijatelje..." Odgovori stražar.

Ne napuštaj nikad svoje prijatelje Zato što: Pronaći prijatelja je Milost, Imati prijatelja je Dar, Sačuvati prijatelja je Vrlina, Biti tvoj prijatelj! To je čast…

Zato : Pitamo se ponekad zašto nam prijatelji stalno šalju mejlove sa šalama, bez ijedne napisane riječi. Možda to možemo objasniti i ovako. Kada imamo puno posla, ali želimo nekom da stavimo do znanja da ga nismo zaboravili, što radimo? Šaljemo nešto što će ga nasmijati. Kada nemamo ništa posebno da kažemo, šaljemo šale, da bismo uljepšali dan i nasmijali sve one s kojima želimo da ostanemo u kontaktu.

A kada imamo što da kažemo, ali ne znamo kako, opet radimo isto, jer želimo da stavimo do znanja da ih se još sjećamo, i da su još važni za nas, što onda radimo?_ Opet šaljemo nešto što će ih nasmijati a što je nasmijalo i nas. Sljedeći put kad dobijete nešto slično, nemojte pomisliti “evo još jedan mejl”, već pomislite i na to, da je danas, s druge strane kompjutera, vaš prijatelj mislio na vas i poslao vam još jedan osmijeh.
- POZDRAV SVIM PRIJATELJIMA!izvor

Jednom davno, djevojka zvana Li –Li se udala i otisla da zivi kod svog supruga i njegove majke.

Za veoma kratko vrijeme Li-Li je shvatila da nikako nece uspjeti da se slozi sa svojom svekrvom.



Njihovo ponasanje je bilo toliko razlicito, da se Li-Li jako ljutila zbog mnogih svekrvinih navika, na sto je svekrva pak odgovarala kritikom.

Prolazili su dani, prolazile su sedmice…



Li-Li i njena svekrva nikako nisu prestajale da se raspravljaju i svadjaju. Medjutim, cinjenica da je Li-Li, shodno staroj kineskoj tradiciji, duzna pokoravati se svekrvi i ispunjavati njene prohtjeve, dodatno je otezavala situaciju.

Zbog svih tih svadja i nesreca u kuci muz je jako patio.



Na kraju Li-Li vise nije imala snage da izdrzi losu narav i ponasanje svoje svekrve, pa je odlucila da sto prije nesto poduzme.



Li-Li je otisla kod ocevog dobrog prijatelja, gospodina Huanga koji prodaje cajeve . Ispricala mu je o cijeloj situaciji i pitala da li bi on imao da joj proda neki otrov, kako bi ona mogla rijesiti problem.

Gospodin Huang se malo zamislio i na kraju rekao: “Li-Li , pomoci cu ti da rijesis svoj problem, ali moras me dobro poslusati i ispuniti ono sto ti budem rekao.” Li-Li rece : “Da, gospodine Huang , ucinit cu sta god mi kazete ”



Gospodin Huang ode u straznju soBiću i vrati se nakon par minuta sa paketom cajeva.



Rekao je: “Mozes koristiti otrov koji brzo djeluje da bi se oslobodila svoje svekrve, medjutim, to moze izazvati sumnje kod ljudi. Zbog toga sam ti dao dosta caja koji ce polako trovati njen organizam. Svakog drugog dana pripremi ukusno jelo i stavi pomalo ovih trava u njen obrok. Ipak, moras paziti da neko ne posumnja na tebe kad ona umre, moras biti veoma oprezna i promjeniti ponasanje prema njoj, budi ljubazna. Nemoj se svadjati, postuj ono sto kaze i odnosi se prema njoj kao da je kraljica”





Li-Li je bila jako sretna. Zahvalila je gospodinu Huangu i pozurila kuci da sto prije zapocne sa njenom zaverom ubistva svekrve. Prolazile su sedmice, prolazili su mjeseci... Li-Li je svaki drugi dan servirala specijalno zacinjeno jelo svojoj svekrvi. Sjecala se sta joj je gospodin Huang rekao kako da izbjegne sumnju u ljudi, tako da je kontrolisala svoju narav, bila je poslusna prema svojoj svekrvi i ophodila se prema njoj kao prema svojoj majci.



Nakon sest mjeseci cijela kucna atmosfera je bila izmjenjena.



Li-Li je naucila kako da kontrolise svoju narav toliko dobro da se cak nikad vise nije ljutila ili bila nervozna. Nije imala cak ni jedan razlog za to od svoje svekrve tokom posljednjih sest mjeseci. Svekrva je djelovala puno njeznije, pa se obostrano slaganje zaista primjecivalo.



Njeno ponasanje prema Li-Li se promijenilo, pocela je da voli svoju snahu kao svoju rodjenu kcerku.

Bez prestanka je pricala svojoj rodbini i prijateljicama kako je Li-Li najbolja snaha koju bi ikad pozeljela.

Li-Li i njena svekrva su se sada mnogo bolje ophodile jedna prema drugoj, bas kao majka i kcerka.



Muz joj je bio jako sretan vidjevsi sta se dogadja u poslednje vrijeme.



Jednoga dana, Li-Li je ponovo otisla kod gospodina Huanga i ponovo ga zamolila za pomoc : „Dragi gospodine Huang, molim vas pomozite mi da sprijecim otrov da ubije moju svekrvu! Ona je postala divna zena i volim je kao svoju majku. Ne zelim da umre od otrova koji sam joj davala!”



Gospodin Huang se nasmjesi i zavrti glavom „ Li-Li , nemoj nista brinuti . Nikada ti nisam dao nikakav otrov. Cajevi su bili puni vitamina da poboljsaju njeno zdravlje. Jedini otrov je bio otrov u tvojim mislima i ponasanju prema njoj, ali ni toga vise nema, jer je tvoja ljubav prema njoj sve izmijenila.”



Jeste li ikada razmisljali da onako kako tretirate sebe, tako ce vas tretirati i drugi?



U Kini kazu: Osoba koja voli druge je osoba koju i drugi vole.

BAŠTA
Jedan starac živio u jednom selu. Htio je da posadi paradajz, ali bilo je potrebno da uzore baštu, a to je za njega bio veliki napor.

Njegov sin, koji je uvijek radio sa njim u bašti, sada je u zatvoru. Starac je napisao pismo sinu:
“Dragi sine, mnogo sam tužan zato što ne mogu sam da posadim paradajz ove godine. Mnogo sam star i ne mogu sam da okopam baštu. Da si ti ovdje, mi bi to zajedno uradili, kao u dobra stara vremena. Voli te tvoj otac.”

Nekoliko dana kasnije, otac dobija pismo od sina u kome je pisalo:
“Dragi oče. Nemoj okopavati baštu. Tamo se nalaze tijela koje sam zakopao. Voli te tvoj sin.”

Sljedeći dan, došla je policija i raskopala cijelu baštu tražeći zakopane leševe. Ali u bašti nije bilo ništa. Policija se izvinila starcu. Isti dan, starac je dobio pismo u kome je stajalo:

“Sada možeš da posadiš paradajz. Voli te, tvoj sin.”

KUTIJA PUNA POLJUBACA!

Ovo je priča iz davnih vremena.
Jedan je čovjek kaznio svoju kćer jer je potrošila veliku rolu zlatnog papira za umatanje. Imao je malo novacai razbjesnilo ga je to sto je pokusavala zapakovati jednu kutiju sa tim papirom da stavi ispod Božićnog drvca.
Ipak, djevojčica je donijela dar svom ocu sljedećeg jutra i rekla:" Ovo je za tebe, tata!"

Čovjek je bio zbunjen svojim ranijim ponašanjem ali njegov bijes se pogoršao kad je vidio da je kutija prazna.
Vikao je na nju, rekavši:"Ne znaš li, kad daješ nekome poklon, pretpostavlja se da unutra bude nešto!"

Djevojčica ga pogleda sa suzama u očima i povika: "Oh tata,poklon uopce nije prazan. Unutra sam stavila svoje poljupce koji su svi samo za tebe , tata!"
Otac je bio slomljen! Stavio je ruke oko djevojčicina vrata i molio za oprost.
Za kratko vrijeme, dijete je dozivjelo nesreću.
Otac od tada čuva zlatnu kutiju pored svog kreveta mnoge godine već, i kad god je bio potišten, otvorio bi kutiju da primi zamišljene poljupce i sjeti se ljubavi djeteta koje je tamo poljupce postavilo!


"Poruka ove priće:-Svatko od nas, dobili smo zlatne posude bezuvjetne ljubavi i poljubaca...od naše djece, članova obitelji, prijatelja i Boga. To jednostavno trebamo čuvati jer nema vrijednijeg od toga!"

NIJE SVE ONAKO KAKO SE NA PRVI POGLED ČINI...
Dva anđela su se zaustavila da prenoće pred jednom ogromnom kućom, u kojoj je stanovala ugledna i dobrostojeća porodica. Porodica ih je hladno primila i nije im željela ponuditi gostoprimstvo u velikoj gostinjskoj sobi. Umesto toga ponudili su im hladni i neugledni podrum. Dok su prostirali ležajeve na tvrdom i vlažnom podu, stariji anđeo primeti rupu u zidu i odmah je popravi. Kada je mlađi anđeo upitao zašto, stariji mu odgovori: „Stvari nisu uvijek onakve kakve se čine“.

Iduće noći čudesan se par našao pred skromnom kućom u kojoj su stanovali jedan stočar i njegova žena. Oni su ih rado ugostili, bračni par je prepustio i svoj krevet gostima koji su izgledali prilično umorni. Kada je ujutro sunce počelo izlaziti, stočar i njegova žena bili su u suzama. Njihova najvrednija krava je uginula i eno leži nepomična na polju.

Mlađi anđeo je bio ljutit i upitao je starijeg: “ Kako si mogao da dozvoliš da se to dogodi ? Prvi čovek je imao sve, nije se prema nama lepo poneo, a ti si mu pomogao. Druga porodica je imala malo i to je spremno podelila s nama. Čak su nam i svoj krevet ustupili, a ti si dopustio da im ugine najlepša krava!“

„Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine“, odgovori stariji anđeo.

„Kada smo boravili u podrumu vile, primetio sam u zidu rupu gdje je bio sakriven novac. Budući da su vlasnici bili toliko zaslepljeni pohlepom, ja sam zapušio rupu tako da ne nađu bogatstvo. Druge noći, kada smo boravili kod stočara, anđeo smrti došao je po njegovu ženu koja je bila na smrt bolesna, a da to nije ni znala. Ja sam ga zamolio da umesto nje uzme kravu.“

Ponekad je ono što mi doživljavamo kao zlo u stvari velika sreća… Ako čovek smogne postojanosti, nada se u teškim trenucima i usprkos padovima čini dobro, sve će biti dobro. Možda ne odmah, kako bi mi želeli, ali će biti.

"Sta zelis od mene?"
od Sanjam...,

Pitao si me:“Sta zelis od mene“?!

Tako jednostavno,lako postavljeno pitanje...

Reci jesu moje igracke,

cakle mi se u glavi

Kao oni sareni staklici kaleidoskopa

I - svaki put mi druga



u ocima kad zazmurim.

…sto bi rekao Balasevic.

A ja…sam uporno gledala



u dopola popijen nes i

na dnu case pokusvala naci odgovor.

Mozda sam I znala,ali to je

bilo tako tesko pretociti u reci.

Tako komplikovano sve te zelje,

novootkrivene emocije,strahove…

sklopiti u recenice.

Gledala sam te,tako lepog

kao da sam te cetkicom sna crtala.

Taj osmeh koji je u meni budio

tako razlicite emocije.

Plasila sam se,drhtala…|

Nisam umela da prepoznam svoje srce. Ono je pocelo da kuca.Posle toliko godina tisine,oglasilo se,podsetilo me je da je tu,da je zivo i da jos uvek zeli i oseca. Najumilnija muzika njegovih ,tako davno zaboravljenih, otkucaja budila je samo strah. Toliko puta sam to isto srce na dlanu poklonila nekom. A ono se rasulo u hiljade komadica. Sa mukom sam svaki put sklapala delove,nadljudske napore ulagala da ponovo ozivim srce i udahnem mu zrak. Uspevalo je...pocinjalo je disati. Prvi put kad sam ugledala tvoje oci,ono je pocelo kucati i kao da se nasmesilo. Ne naviknuta na bat njegovih otkucaja,uplasila sam se. I kad je ono pozelelo da ti kaze odgovor,ucutkala sam ga,strah ga je ucutkao. I dalje sam te gledala i samo je osmeh mogao da me izda,a mozda i sjaj u oku. Na tvom licu trazila sam odgovore,davno izgubljene nade. Kako sam ti mogla reci da prvi put kad sam te ugledala da sam pozelela da te zagrlim kao da je to najnormalnija stvar na svetu...kao da sam te toliko put grlila u drugim svetovima. Nisam ti umela objasniti da si jednim osmehom uspeo da pokosis brsljen oko mog srca. Nisam imala hrabrosti... A zelela sam i trenutak me je delio od zelje da spustim usne na tvoje slepoocnice...strah taj tihi pratilac zaustavio je i moje reci,moje ruke i telo. Ipak sam ja tatina princeza i gordost mi nije dala napred. Na dnu case odgovora nije bilo. A svoju zelju,svoje „znam“ sam sakrila duboko u sebi. Srce je mozda i htelo da vrisne,kucalo je najjace da bi nadjacalo strah...ali u borbi sa njim izgubilo je bitku. I zato sada pise... Ipak su olovka i papir njegov davno zaboravljeni teren.

I dacu ti ove reci,jer moc govora nestala je u izgubljenim bitkama. Poslusacu srce...ovaj put. Pa,iako me izneveri...neka... Ono je pocelo da kuca,da se budi. Pruzicu mu zrak i neku novootkrivenu nadu,tako malenu i skoro nevidljivu. Cuti i jedan njegov otkucaj,vrednije je od svih dana provednih u tisini.

A ti ucini sa ovim recima sta ti je volja. Ponesi ih kao trofej iz najtezeg lova. Raspi ih kao uvele latice po poljima mojih nadanja. Ili ih zagrli jako,stegni ih najjace i cuvaj...Ne daj nikome da razotkrije njihovu lepotu i moc. Dacu ti ove reci,a ti ih nosi kao najlepsi orden na grudima svoje jacine.

autor: M.M 20.12.2011.; 08:08h

Neke stvari se jednostavno dogode,cak i one o kojma nismo mogli da pomislimo.Cudno zar ne,uvjek smo mislili da greske ne postoje.Svi smo mislili da samo deca grese al zapravo to rade i odrasli.Samo odrasli cute i ne govore puno.Ponekad se prema deci odrasli ne ponasaju lepo,mozda kada su ljuti,il ipak neraspolozeni,tu ljutnju istresaju na decu.Ne bez razloga,oni to rade jer su ipak deca mlada,neiskusna,nejaka…Svi misle da samo deca prave gluposti al to rade i odrasli.Zivot jednog decaka pocinje ovako…

Zovem se Marko, moji roditelji su se vjencali samo radi mene,al bolje bi bilo da mozda nisu.Nikada nismo jeli il gledali neki film da neko od njih nije poceo svadu.Tata uvjek pije i dolazi kasno kuci pijan,nikada nema para jer sve ode na mamine i njegove pive i cigarate.Nekada sam cak i mislio da je bolje da su me ubili,jer je nekada bolje i umrijeti.Kada bi tata otisao i ostavio mamu ljutu,derala bi se na mene,udara bi me,a ja bi samo tiho plakao kada bi otisla u drugu sobu da me nebi cula.Kada bi tata dosao cinilo bi se sve u redu,nakon nekog vremena ponovo bi neko krenuo svadu.Mnogo dece ima mnogo zelja i ljute se na roditelje jer nemogu da im ispune tu zelju,al ja imam samo jednu zelju koja mi se nikada nije ostvarila “da imam sretnu porodicu”.Godine su prolazile,i vise nisam mogao da izdrzim i otisao sam.Imao sam ustedevinu,koju sam skupljao jos od kada sam krenuo u skolu,valjda sam znao da ce mi jednom trebati.Nasao sam mali stan,kasnije i posao,radio sam kao pomocni kuhar.Imao sam malu platu,al bilo je dovoljno da platim racune,kupim hranu..Voleo sam biti sam,nisam imao mnogo prijatelja,nisam voleo ni da mnogo pricam,jer sam se bojao.Upoznao sam jednu devojku,bila je tiha,imala je crne oci i tamno-smedzu kosu.Nekada bi je pratio,da bi znao gde ide,najcesce gde je isla bila je bolnica.Mislio sam uvek da posjecuje nekoga,al kada sam razgovarao sa njom rekla mi je da nema nikoga,da su je roditelji ostavili u domu.Nisam mogao izdrzati i pitao sam je zasto ide u bolinicu,a ona je samo odgovorila da mora.Vremenom sam shvatio,bila je bolesna,i nije imalo leka koji bi je mogao da izleci.Slobodno vreme sam sada poceo da provodim sa njom al nakon nekoliko meseci ona je umrla.Ponovo sam ostao sam,poceo sam da pijem kao moj otac,sve sam vise licio na njega Kasnije sam poceo da se drogiram,prestao da radim,tako sam prodao i stan,izgubio sam sve,sada sve sto imam je odjecu na sebi…

Citat :

al ja imam samo jednu zelju koja mi se nikada nije ostvarila “da imam sretnu porodicu”

Tuzna prica ...mnogi se ne znaju nositi sa nadolazecim problemima ..bolima ...mada sam mislila da ce Marko biti mnogo jaci poslije svega sto mu se desilo...mnogi smo izgubili nekoga ...mnogi smo svasta prosli al nije rjesenje krenuti stopama onih kojima smo takva ponasanja zamjerali ....mozda nam odu ili nestanu dragi ljudi ..stvari il nesto sto volimo da bi nesto shvatili ..naucili i da bi u nase zivote usli neki uz koje ce nas zivot krenut pravim putem

swatkaaa hvala na ovoj prici ...mozda neko i nauci nesto iz nje ))

Ljubav je najljepsa stvar koja se swakom pojedincu moze dogoditi.Kada znas da si voljen i tako se osjecas.Nazalost,sve sto je lijepo kratko traje,pa tako i ljubav.U svakoj ljubavi treba pokazivati svoje osjecaje i emocije.Da bi se odrzala ta veza,oba partnera moraju da pokazuju njeznost,paznju,brigu i naravno ljubav.Kada volis nekoga iskreno i zelis da sa njim provedes svoj zivot onda je to pravi osjecaj.Kako kazu:Srce nije kamen i moze da osjeca razne emocije.Kod swakog pojedinca na swijetu nadje se po jedna prava istinska ljubav koju je nemoguce zaborawiti.Osjecajnost je vro bitan faktor swega i puno znaci u ljubavi.Kada osjetis da ne mozes bez svoje ljubavi,kada samo mislis na nju,kada zelis da si sa njom,kada ne mozes da spavas jer mislis na nju,kada zelis da je tu kraj tebe,kada zelis da das swe samo da je s tobom,da je zagrlis,kad silno zelis da je tu da je poljubis,kada bi ucinio sve samo da ste u narucju zajedno,,kada u swakoj vidis nju,kada je sanjas i budan i u snu,kada ti suza krene svaki put kad pozelis da vratis vrijeme unazad zbog nje,kada shvatis da ti sve u zivotu ne vrijedi nista kad nije s tobom.kada samo mislis na taj sjaj u oku koji zablista svaki put kad je vidis,kada nije s tobom a zelis joj svu srecu i sve najbolje u zivotu iako je s drugim,zelis da je sretna sa njim iako ti nisi sretan,tada shvatis da si je volio iskreno i pozelis da je vratis..Eh,to je taj osjecaj o kome pisem..Ipak,ne trebas da budes tuzan/tuzna ako je gotovo i ako nema vise sanse da se vrati tebi,da bude samo tvoj/tvoja trebas da si sretan/sretna zbog toga sto ste bili zaljubljeni jedno u drugo,sto ste volili jedno drugo,i sto si dozivio da te neko iskreno voli bez ikakvog interesa,,budi sretan/sretna i ne osjecaj tugu koliko god da boli,koliko god da suza kane,,osjecaj srecu,jer nikad ne znamo sta nas sljedece ceka,mozda upravo ta ljubav ili neka jos bolja i sretnija..Moja osjecanja za mog bivseg momka kojeg cu uvijek voljeti...moje malo srce ce uvijek kucati samo za tebe Rijade VOLIM TE NAJVISE NA CIJELOM SVIJETU IAKO ZNAM DA SI SRETAN S DRUGOM SAD,ZELIM DA OSTANES SA NJOM,JER ZNAM DA TE VOLI,SVU SRECU TI ZELIM IAKO MI JE SAD SUZA KRENULA NIZ LICE,,VOLIM TE I UVIJEK CU TE VOLJETI........

Bračno stanje

Znate svi otprilike kako počinje jedan postupak pred sudom, jedno suđenje ili ispitivanje svjedoka. Naravno, prije no što se pređe na stvar, uzimaju se generalije, lični podaci od svjedoka, tipa ime i prezime, datum rođenja, mjesto rođenja, bračno stanje, zanimanje, trenutno zaposlenje i slično.

E jednom prilikom počinje saslušavanje svjedoka, fini, pristojni čovjek srednjih godina, ulazi u sudnicu, pozdravlja sudsko vijeće i strane u sporu, polaže zakletvu… sve ok.
Ustaje advokat strane koja je pozvala svjedoka i počinje svoje ispitivanje:
Advokat - Vaše ime je?
Svjedok kaže svoje ime.
Advokat - Datum i mjesto rođenja?
Ovaj odgovori uredno šta ga se pita.
Advokat - Vaše bračno stanje?
Svjedok - Vrrrrlo dobro, hvala na pitanju.

Ne trebam ni reći kako su sve prisutni u sudnici nasmijali.

Samo da napomenem da je on to „vrrrlo“ baš, baš naglasio, i pri tom je bio mrtav ozbiljan, bez ikakve grimase na licu. Ono kao odgovorio čovjek lijepo na pitanje koje mu je postavljeno, šta tu ima biti čudno ili smiješno?!