Jezive priče

Lisa , cura iz Amerike odlucila je da bude babysitter (cuva djecu) kod jednog para dok su oni na party (znate kako ono u americi party bude do 3 h ono bogati organizuju)...
I ona je dosla u tu kucu i mislila da ce sve biti normalno da ce zaraditi nesto novca da plati racune.
Odjednom u kuci zazvoni telefon...ona se javila i rekla tko je to...netko je sutio...
Ona se malo uplasila i prekinula , a telefon je opet zazvonio ... ona se javila i nepoznati glas joj je rekao "Da li si provjerila djecu?" ona se uplasila.....odjednom je ona poklopila slusalicu i nazvala policiju i rekla je : "Ova osoba me stvarno plasi....mislim da je ispred kuce...da me gleda....rekao je da li sam provjerila djecu.....molim vas locirajte ga...i posaljite policajce......."
Policajac joj je rekao da ta osoba mora jos jednom nazvati da bi ga uspjeli locirati....
Nakon nekoliko minuta telefon je opet zazvonio ... glas je rekao "sad sam jos blize , sacu te uskoro ubiti" - onda je poklopila slusalicu a nakon 5-10 sekudni telefon opet zazvoni.... a ona je rekla "prestani me vise zvati ti psiho.......bila je to policija :
"Lisa , ovo je policija , locirali smo poziv , poziv dolazi iz kuce u kojoj se ti nalazis , odmah bjezi !!! "..................eh od toga sam se i ja najezio....
Ona je pobjegla i odmah je dosla policija i ima nekoliko verzija sta se desilo ... posto su na spratu bila djeca policija je otisla gore da provjeri jer je Lisa bila uredu , kada su usli u sobu djeca su bila zaklana .........

Klasicna urbana legenda ::

Ma čekaj Bleky da postam još koju!

ajde jedva cekam

Veli Varoš - stara jezgra Splita poznata je po svojim starim kućicama u kojima su se izmjenjivale mnoge generacije. Jedna od tih kuća, dom je jednog posve nesvakidašnjeg događaja i neočekivanog stanara.
Jednoj od kćeri koja je stanovala u toj kućici, jedna noć je ostavila mnogo pitanja i probudila jedan novi strah. Usred noći se probudila i u svojoj sobi ugledala sjenu, obris nekoga kako stoji u sobi. Ne na način kako bi stajala njena majka ili neki drugi član obitelji. Taj obris je stajao u njenoj sobi usred noći, kao da nema nikakvog drugog posla.



Noć je doba kada su svi strahovi duplo jače prisutni nego inače, a prvi nagon joj je bio da se sakrije ispod pokrivača i uvjeriti sebe kako je to plod njene mašte, te se nekako ponovno uspavati. I ona bi to vjerojatno zaboravila, da nije ujutro našla neugodno iznenađenje. Njena dugačka plava kosa je odrezana, a vlasi spletene u pletenicu i stavljenje ispod jastuka.
Djevojka nije bila mjesečarka te mogućnost da si je sama odrezala kosu i tamo je stavila, otpada. Ukućani su vijest dočekali u čudu i jezi. U kuću nije provaljeno, a nitko od njih nije mentalni bolesnik ni mjesečar da bi u ovoj situaciji našli neko logično objašnjenje.
Rješenje u potražili u informaciji o prethodnim stanarima. U toj kući je prije njih jedna stanarka umrla. Nije mi poznato da li je ta stanarka umrla prirodnom smrću, ali djevojka koja je to neugodno iskustvo, potpuno je uvjerena da je obris koji je vidjela te noći, bio obris te prethodne stanarke…..

izvor

apsolutno ne vjerujem. :kavica:

Priča nije loša ali je malo teško za povjerovati.

Sta vam je ...niko nista ne vjeruje...Iana pitat cu te kad jedno jutro ustanes a kosa pored jastuka ..A tebe limeni ..kad jedno jutro podes ustati a ne mozes jer si sav u dijelovima ...onda mi javite da li vjerujete u duhove i njihove sposobnosti ..sisanja i rastavljanja u dijelove

PS ovo gore je bila sala ..ali

to je materi sigurno dopizdilo svaki dan plest pa je odrezala ona i kao duh bio...

Bliz, to će se desiti jedino ako se ti pomoću astralne pojaviš u sobi i rastaviš me.

nista nije nemoguce Walli..nemoj ni spavat

Pa najbolje bi bilo da ne spavam!

Passion .. kako se nisam toga sjetila prije ...imas ti pravo ..

Walle ...ocekuj svako vece projekciju ..upravo zavrsavam vecernju skolu za projektante

ja vjerujem samo u Drakulu :kavica:

To je sumrak sigurno!

sta ti uradi Drakula ...pa samo vjerujes u Drakule ...ajde podjeli s nama to zasto vjerujes u drakule ...ja vjerujem u Vampire

zato što mi je Drakula svaku noć kad sam bila mala dolazio u sobu.

seko sunce moje , ja mislim da ti imas samo ko i ja bujnu mastu, meni dolazio
Freddy Krüger

Obećanje

U Ličkoj Rječici živjela su dva mladića koji su se zvali Marko i Stjepan. Oni su bili najbolji prijatelji, toliko da su jedan drugom obećali da će biti kumovi jedan drugom kada su budu ženili. Uzeli su nož i zarezali su ruku i spojili ih da to obećaju i krvlju.

Kada su odrasli, postali su jako različiti ljudi. Marko je bio dobar čovjek, radio je na imanju svoga oca, bio je vrijedan, uvijek je htio pomoći. Stjepan je bio nezaposlen, trošio je puno novaca svojeg oca u barovima i na kockanje. Marko ga je upozoravao da mu to nije dobro i da bi se trebao negdje zaposliti, ali mu je Stjepan rekao da se ne brine za njega. Jednog dana Stjepan je izgubio puno novaca na kartanju, a nije više imao od koga posuditi i sljedeće jutro je pronađen mrtav u jednoj uličici.

Marko je nekoliko mjeseci redovito posjećivao Stjepanov grob na malom lokalnom groblju nedaleko od grada. Marko je znao da mora nastaviti svoj život, što je i učinio. Godinu dana kasnije upoznao je jednu mladu djevojku koja se zvala Marija, koja se tek doselila u grad. Šest mjeseci poslije odlučili su se vjenčati.

Tada se Marko sjetio obećanja koje je napravio sa Stjepanom dok su bili djeca. Stjepan je bio mrtav, pa, jasno, nije mogao mu biti kum. Ali Marko je osjetio da barem treba poštivati svoje obećanje i pitati ga, bio on živ ili mrtav. A, osim toga Marko je bio i malo praznovjeran. I smatrao je da bi Stjepan mogao doći kao duh i uništiti njegov život ako ga ne pita.

Jedne noći Marko je otišao na mjesno groblje. Otvorio je vrata groblja koja su glasno škripala dok ih je otvarao. Otišao je do Stjepanovog groba i rekao mu o planovima za vjenčanje. ''Sjećaš li se onoga što smo si obećali dok smo bili djeca?'', pitao je Marko. ''Bilo bi lijepo kad bi mi mogao biti kum, ali kad si mrtav i…….''

Ali prije nego što je Marko završio rečenicu, osjetio je da tlo počinje podrhtavati pod njim. Postajalo je sve jače i jače, i svjetlo se pojavilo na nebu. Otvorila se velika rupa tamo gdje je bio Stjepanov grob. Marku se krv sledila u žilama kad je se Stjepan počeo polako dizati iz zemlje, njegovo lice je bilo isto kao kada je sahranjen.

''Lijepo od tebe što si došao i pitao me.'', rekao je Stjepan. ''Mislio sam da nećeš nikad doći.'' Marko je jedva progovorio: ''Pa…….ti si bio mrtav, kako to da se nisi uopće promijenio?''

''Ne puštaju ljude u Raj tko je nešto obećao i nije ispunio.'', odgovorio je Stjepan. ''Tako sam ja ležao ovdje cijelo vrijeme. I bit ću i dalje prisiljen, ako mi ne daš da ispunim obećanje i budem ti kum na tvom vjenčanju.''

Marko je shvatio da ne može ništa drugo nego pomoći prijatelju. Tako je on njega odveo u grad. Ne moram ni reći kako su građani bili prestravljeni i začuđeni kada su vidjeli Stjepana, kojega su sahranili prije godinu dana, koji se vratio nazad živ. Kada su vidjeli da je isti kao što je bio, stanovnici su ga počeli ponovno prihvaćati, iako je već bio mrtav.

Došao je i dan vjenčanja, svi su se zabavljali do ranih jutarnjih sati. Dok je Marko uživao u sporom valceru sa Marijom, Stjepan ga potapšao po ramenu i rekao:

''Vrijeme je da idem. Bilo bi lijepo da me ti otpratiš do groblja. Tako se možemo oprostiti…''

Marko je poljubio Mariju i rekao: ''Vratit ću se ovdje, obećajem ti.''

Njih dvojica su krenuli na groblje, većinom su šutjeli. Stjepan je gledao u sjaj zvijezda s osmijehom na licu. Kada su došli do groblja Stjepan je otvorio vrata, a sada nisu bili s druge strane stari, kameni grobovi, nego zlatni put koji vodi kroz predivnu šumu sa šarenim voćkama. Pjesma ptica je bila nešto najljepše što je Marko ikad čuo.

''Da li je to Raj'', Marko je pitao Stjepana

''Mora biti'', odgovorio je Stjepan. ''Ali ti ne možeš ići, još nije tvoje vrijeme. A usto ti imaš i ženu koja te čeka u gradu.''

Marko je znao da mora ići nazad, ali nije mogao maknuti pogled s tih ljepota Raja. ''Mogu li ići s tobom?'', pitao je Marko. ''Izaći ću za nekoliko minuta, obećajem. Moram vidjeti kako je unutra.

Stjepan je znao da Marku duguje uslugu, pa mu je dopustio da ga slijedi unutra. Oni su šetali kroz predivne šume, livade i plaže, Marko je razmišljao o tome kako je to ljepše tisuću puta nego što su govorili da će biti. Marku su došle suze na oči od tih svih ljepota.

Kada je pogledao na sat, začudio se što je već prošao jedan sat otkako je on ovdje, a izgledalo je samo kao da je prošlo samo nekoliko minuta. Marko je htio nastaviti hodati, ali je ipak potapšao Stjepana po ramenu i rekao da mora ići.

''U redu onda.'', rekao je Stjepan s osmjehom. ''Možda ćemo se vidjeti jednog dana.''

Rekavši to, svijet oko njih je nestao i Marko se ponovno našao na mračnom groblju. Nije mogao dočekati da dođe u grad i kaže Mariji što ih čeka s druge strane. Ali dok je hodao grobljem primijetio je da se nešto čudno dogodilo. Staro, malo groblje sada je bilo popunjeno novim grobovima, velikim spomenicima i mauzolejima.

Kad je došao u grad, pomislio je da je skrenuo negdje s puta i došao u krivi grad, jer je grad bio pun visokih zgrada od stakla i čelika. Ljudi su bili čudno obučeni i gledali su u njega kao da je neko čudovište. ''Gdje sam ja?'', upitao je prolaznika. ''Ti si u Ličkoj Rječici.'', odgovorio mu začuđeno. ''Što je s tobom? Da li si pijan ili što?''

Marko je već bio prestravljen. Pitao je po gradu za Mariju, ali nitko nije čuo za nju. Pokušao je naći svećenika koji ih je vjenčao, ali bezuspješno. Tamo je naišao na jednog svećenika kojem je ispričao cijelu priču o tome kako je otišao na groblje odvesti mrtvog prijatelja i ostalo. Svećenik se počeo smijati i naravno nije mu vjerovao i rekao je:

''Nemoj govoriti gluposti. Čuo sam tu staru priču o duhovima već milijun puta.''

''O čemu govorite?'', pitao je Marko.

Svećenik je zapalio cigaru i tada je rekao Marku da je to stara priča o mladoženji koji je nestao na dan vjenčanja, a mlada, kada je vidjela da je on nestao, razboljela se i umrla.

''To nije moguće!!!'', vikao je Marko.

Svećenik je izvadio debelu, prašnjavu knjigu s vrha police. Otvorio je knjigu i rekao:

''Ne kažem da je to istinita priča, ali imam stare crkvene spise o tome.''

Našao je zapis o vjenčanju, pokazao ih Marku i rekao: ''Vidiš? Evo ih, vjenčani prije 150 godina.'' Marko je pogledao u zapis i ''smrznuo se''. Imena koja su pisala su bila Marija i Marko.

Marko nije ispunio ono što je obećao Mariji da će se vratiti, a nije se vratio. Marko nikad nije povjerovao da ga nije bilo 150 godina. Marko je otišao ponovno na groblje i nikad se više nije vratio. Nitko ne zna što je bilo s njime. Zapravo, govori se da njegov duh još uvijek luta starim dijelom groblja u Ličkoj Rječici, izvan Raja. Ako želite ići pomoći njemu da nađe Mariju, bolje nemojte, zbog toga što je već bilo desetak slučaja da je netko otišao na taj dio groblja i nikad se nije vratio.

Upoznajte dijete koje u detalje zna opisati svoj prosli zivot



James Leininger i Anne Barron, Jamesova sestra iz prošlog života

Ako ne vjerujete u reinkarnaciju ili o tom jednostavno nemate mišljenje, ovu priču svakako pročitajte. Toliko je dojmljiva da će završiti i na velikom platnu.


James Leininger, 11-godišnji dječak iz Lafayette u Louisiani, u prošlom se životu zvao James Huston i bio je pilot američkog ratnog zrakoplovstva.

Ponajbolji je dokaz da je reinkarnacija moguća jer se sjeća gotovo svega iz prethodnog života, kako detalja iz ranog djetinjstva, tako i trenutka kada je umro u moru nakon što je japanska vojska oborila njegov zrakoplov nedaleko od Iwo Jime 3. ožujka 1945.

Evo kako glasi priča o njemu od samog početka, priča koju se dosad nitko nije usudio nazvati prevarom, jer je u njoj puno i previše teško objašnjivih detalja koji su i najveće sumnjičavce ostavljali s upitnikom iznad glave.

Tek nakon što je napustio kinderbet, James Leininger je iskazao golemu fascinaciju avionima.

Imao je tek 18 mjeseci kada je pokazao da poznaje stare ratne zrakoplove u detalje, pogotovo legendarni F4U Corsair, tip lovca u kojem je Huston i poginuo.

Kada je napunio drugu godinu, mališan je počeo patiti od stravičnih noćnih mora, te se ubrzo pokazalo da je svake noći iznova proživljavao svoju smrt

Svojim je roditeljima tada po prvi puta objasnio da se nekoć zvao James Huston, da je služio na pomoćnom nosaču aviona Natoma, da ja japanska vojska oborila njegov avion pogotkom u motor, i da je život skončao u moru (detaljnije o tom događaju u videu).

Njegov se otac Bruce, isprva posve skeptičan prema reinkarnaciji, potom dao u istraživanje, pa je poveo sina da upozna preostale živuće vojnike koji su služili na tom brodu. Malo je reći da je ostao bez riječi.

Nakon što je maleni James ugledao svoje stare ratne drugove, one koje je znao, pozdravio ih je poimence!

No, ni tu šokantnim otkrićima nije bio kraj. Roditelji dječaka zatim su našli i Anne Barron, sestru Jamesa Hustona, te je i starica ubrzo zaključila da je mališan – njen pokojni brat!

"To dijete mi je ispričao toliko raznih detalja iz našeg djetinjstva da nisam imala što zaključiti osim da je to doista moj brat. Na primjer, prisjetio se naših portreta koje je nacrtala naša majka, a za te slike baš nitko na svijetu osim nas nije znao", kazala je između ostalog gospođa Barron.

Priča o tom dječaku je nedavno objavljena i u knjizi Sole Survivor, a kako se čini, uskoro će završiti i na filmskom platnu.

Index.hr

Zima je. '93. Bili smo udaljeni od neprijatelja nekih tristotinjak metara zracne linije. Nasi su polozaji bili u rovovima ukopanim bas na pocetku sume dok su oni imali polozaje u jednom malom zaseoku (brat bratu dvadesetak krhkih kucica). Danima se niko nije pomjerao ni metra. Tuklo se minobacacima (tu i tamo) poneko puskaranje, ali nista strasno. I jedni i drugi, sta reci, cekali smo daljnja naredjenja, s vrha naravno i drzali svoje crte. Hladno je bilo, onako kako samo u Bosanskim zabitima zna biti, ali iskreno receno, bili smo dobro opskrbljeni.

Te noci bio sam poslan u izvidjanje s jednim suborcem, inace mojim jako dobrim prijateljem. Nismo trebali daleko ici, mozda kojih 150 metara u niciju zonu, mozda nepotrebno, ali ipak. I tako smo se nas dvojica lagano puzeci priblizavali zbunju koje je trebalo biti nasa busija narednih nekoliko sati.
Lijepo smo se smjestili i onako nedisciplinirano pripalili po cigaru , sto bi se reklo frajerski i neoprezno, ali s zarom okrenutim unutra, prema dlanu.
Imali smo jedan lijepi dvogled IR. Eh da nam ga je bilo imati kad smo bili klinci i iz daljine virili u auta gdje su se valjali zaljubljeni parovi..:mig:
S vremena na vrijeme pogledao bih u pravcu neprijatelja, vidjelo se kretanje, hodali su, nosili drva, nista narocito, al nesto mi nije bilo jasno. Nekoliko njih je krenulo na drugi kraj zaseoka, onako u zurbi i s puskama na gotovs, cula se i vika. Dao sam prijatelju da pogleda i on je poslije par sekunda poceo da brblja, zadihao se i brzo mi gurnuo dvogled u ruke i samo izgovorio "gledaj tamo"...

Ponovo sam pogledao i vidio da su oni napadnuti, pocela je i pucnjava, pojedinacna, rafalna (sve se dogadjalo jako brzo) vidjeo sam neke, neka bica ljudskoga oblika, ali nisam skuzio sta je. Vidjeo sam da ih napadaju i ubijaju (neprijateljske vojnike), grizu. Planulo je par kuceraka a sad se tamo vec odvijao pravi rat pucnjevi vatra, vrisci, uzasni urlici. Nasi su nas odmah pozvali da vide sta se desava. Dao sam dvogled prijatelju i odgovorio nadredjenom da nemam pojma sta se desava ali sa nama nema nikakve veze.

Moj je prijatelj onako otvorenih usta gledao. S obzirom da je vatra bila jaka sjene, siluete se se vidjele golim okom. Bio sam sledjen (od straha ne od hladnoce).. Daj mi normalnu bitku, nema frke, ali ovo.
Uzeo sam , istrgao dvogled i htio, unatoc strahu, vidjeti sve iz vece blizine.
I vidjeo sam jednu priliku zenskog izoblicenog lica (veliki zubi izobliceni, produzena vilica, brada siljata i kandze) kako gleda, ravno, ali ravno prema nama. Mi smo dovoljno daleko u mraku, ali gledala je u nas, znala je da smo tamo. I tada je potrcala velikom brzinom u nasem pravcu. Ja sam sledjen i dalje drzao dvogled kao paraliziran, ali u jednom trenu kao kroz san rekao sam svome suborcu da puca ravno u mrak, ODMAH. I on je zapucao, a odjednom sa moje desne strane u pravcu kuca zapucalo je jos dvadesetak kalasnjikova (ja u svoj onoj izgubljenosti nisam ni primjetio da je jedan dio nase ekipe stigao do nas i razvio polozaj). Poslije dvije tri sekunde i ja sam opalio rafal. S naseg glavnog polozaja su poceli udarati i minobacacima. Pocelo je oprave, mada niko nije imao pojma o cemu se u stvari radi.

Trajalo je, recimo, deset minuta (ne trebam govoriti da sa druge strane nije stigao ni metak).. Kada je prestalo s lupanjem glavni casnik (ne zelim govoriti ni o imenima niti mjestu zbivanja ) je htio da krenemo naprijed, ali sam ga uvjerio da sacekamo jutro. Puno pitanja je postavljeno, ali nismo im nista kazali, nista sto bi uputilo na to da nas proglase ludima.

Krenuli smo naprijed (vedro je bilo oko 08.00) i poslije par minuta stigli na protivnicke pozicije. Jos je bilo zara na kucicama. Snijeg je bio pun krvi na sve strane, razbacano oruzje i vatreno i hladno (nozevi umrljani krvlju), ali niti jednog mrtvog. Nikome nista nije bilo jasno. Ipak u jednom rovu, zatrpanog snijegom i zemljom pronasli smo jednog mrtvog vojnika, rastrganog. Jasno su se vidjeli ujedi i dijelovi otkinutog mesa.
Ja i prijatelj smo se pogledali, a casnik je to sve prokomentirao kao "bas ga je raznijela prokleta mina". A "oni su se povukli pod nasim djejstvom i pokupili svoje mrtve i ranjene"... To je bilo to i tako je priopceno javnosti.

Wall-e je napisao/la:

Lisa , cura iz Amerike odlucila je da bude babysitter (cuva djecu) kod jednog para dok su oni na party (znate kako ono u americi party bude do 3 h ono bogati organizuju)...
I ona je dosla u tu kucu i mislila da ce sve biti normalno da ce zaraditi nesto novca da plati racune.
Odjednom u kuci zazvoni telefon...ona se javila i rekla tko je to...netko je sutio...
Ona se malo uplasila i prekinula , a telefon je opet zazvonio ... ona se javila i nepoznati glas joj je rekao "Da li si provjerila djecu?" ona se uplasila.....odjednom je ona poklopila slusalicu i nazvala policiju i rekla je : "Ova osoba me stvarno plasi....mislim da je ispred kuce...da me gleda....rekao je da li sam provjerila djecu.....molim vas locirajte ga...i posaljite policajce......."
Policajac joj je rekao da ta osoba mora jos jednom nazvati da bi ga uspjeli locirati....
Nakon nekoliko minuta telefon je opet zazvonio ... glas je rekao "sad sam jos blize , sacu te uskoro ubiti" - onda je poklopila slusalicu a nakon 5-10 sekudni telefon opet zazvoni.... a ona je rekla "prestani me vise zvati ti psiho.......bila je to policija :
"Lisa , ovo je policija , locirali smo poziv , poziv dolazi iz kuce u kojoj se ti nalazis , odmah bjezi !!! "..................eh od toga sam se i ja najezio....
Ona je pobjegla i odmah je dosla policija i ima nekoliko verzija sta se desilo ... posto su na spratu bila djeca policija je otisla gore da provjeri jer je Lisa bila uredu , kada su usli u sobu djeca su bila zaklana .........

To se uopče nije dogodilo u stavrnosti.
Ta ista radnja koju je Wall-e opisao da se dogodila se događala u filmu ''Kad stranac nazove''.
Ako ne vjerujete-pogledajte film ili bar pročitajte radnju filma.

Mislim da se većina takvih priča nije dogodila tako da ovo ne predstavlja problem.

U ostalom zašto ne bi film bio snimljen po tome događaju.