Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

PRIČA O GREŠKAMA



Nedavno sam od prijatelja čuo priču o slavnom naučniku iz područja medicine. Neki ga je novinar upitao zašto je on toliko kreativniji od prosječnih osoba. Šta ga je to toliko uzdiglo od svih drugih?
Odgovorio je da je, po njegovom mišljenju, uzrok tome jedan događaj koji se desio u njegovoj drugoj godini.
Naime, pokušavao je da dohvati plastičnu bocu mlijeka iz frižidera, ali boca je bila klizava, pa mu je ispala iz ruku, a sve se mlijeko prolilo po podu. Čitavo more mlijeka!
Kada je mama ušla u kuhinju, umjesto da viče ili ga kazni, samo je rekla: “Roberte, kakav si veliki i prekrasan nered napravio! No, šteta je već učinjena. Želiš li da se malo poigraš u mlijeku prije nego što ga počistimo?!”
To je i učinio. Nakon nekoliko minuta mama je opet predložila: “Znaš, Roberte, svaki put kada napraviš ovakav nered, moraš ga i počistiti i sve vratiti kako je i bilo. Šta misliš da to sada i uradimo? Uzećemo sunđer, peškir ili krpu. Šta bi ti najviše volio?”
On je izabrao sunđer, pa su zajedno počistili nered.
Mama je zatim rekla: “Znaš, ovo što smo vidjeli je propali pokušaj nošenja velike boce mlijeka dvjema malenim ručicama. Hajdemo sada u dvorište da napunimo bocu vodom i da vidimo da li možeš da otkriješ kako da je nosiš bez prolivanja.”
Maleni je dječak naučio da je to moguće ukoliko objema rukama uhvati bocu pri vrhu.
KAKVA DIVNA LEKCIJA!

Naučnik je dodao da je još u tom trenutku shvatio da se ne treba bojati grešaka. Već suprotno od toga – da su greške samo dobra prilika za saznavanje nečega novog.
To je i suština naučnih eksperimenata. Čak i ukoliko eksperiment “ne upali”, uvijek možemo naučiti nešto vrijedno iz toga.

Nepoznat autor

Ovo je bas predivna poucna prica ...koju bi svi trebali procitati i podijeliti s drugima ...

Citat :

Već suprotno od toga – da su greške samo dobra prilika za saznavanje nečega novog.

Receno je da u zivotu se ne desavaju teske situacije i greske ..zato da nam zivot bude tezak ..nego da kroz to naucimo kako da ubuducebudemo bolji u slicnim situacijama ...da je sve u redu ne bi valjalo ne bi imali sta uciti i nauciti ...iz svih situacija treba uvijek izvuc neku pouku i nesto novo nauciti

KUTIJA POLJUBACA
Početak priče ide daleko u prošlost kada je otac kaznio svoju petogodišnju kćerkicu jer je
izgubila neku vrlo dragocjenu stvar.
Novca je u tom vremenu bilo vrlo malo. Bilo je božićno vrijeme.
Slijedećeg jutra je djevojčica donijela mali poklon i rekla:
"Tata, toje za tebe."
Tati je bilo vrlo neugodno, ali kada je otvorio kutiju i vidio, da unutra nema ničega, jako se naljutio.
Kćerkicu je prekorio:
"Zar ne znaš ako nešto pokloniš, očekuje se da se u kutiji nešto i nađe?"
Djevojčica ga je žalosno pogledala i suznim očima rekla:
"Tata, ali nije prazna.
Do vrha sam je napunila poljupcima samo za tebe."
Tata je bio ganut.
Kleknuo je pred kćerkicu, jako je zagrlio i zamolio za oprost.
Do kraja života čuvao je tu kutiju pored
kreveta i uvijek, kada se osjećao izgubljeno i očajno, otvorio ju je i iz nje uzeo jedan
nevidjivi poljubac i sjetio se ljubavi koju je kćerka spremila unutra.
Svatko od nas ima kutij punu poljubaca i ljubavi, koju nam poklanjaju prijatelji, djeca, Bog...
Ne postoje važnije stvari koje bi mogli dobiti.

Mjesto gdje stanuje ljubav

Jedan je dječačić upitao svoju majku: "Zašto plačeš?"
"Zato što sam žena" - odgovorila mu je.
"Ne razumijem" - rekao je dječak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla: "Nikada i nečeš.
Kasnije je upitao oca: "Zašto mi se čini da mama plače bez ikakvog
razloga?"
"Sve žene plaču bez ikakvog razloga" - bilo je jedino što je tata znao
reći. Dječačić je odrastao i postao muškarac, i još uvijek se pitao zašto
žene plaču. Naposljetku je nazvao Boga. Kad ga je dobio, upitao ga je:
"Bože, zašto se žene tako lako rasplaču?"
Bog odgovori:
"Kad sam stvarao ženu morala je biti posebna.
Dao sam joj ramena dovoljno jaka da nose svu težinu ovoga svijeta,
a opet dovoljno nježna da mogu pružati utjehu.
Dao sam joj unutrašnju snagu da podnese porod i odbijanje
koje joj toliko puta stiže od njezine djece.
Dao sam joj čvrstinu koja joj omogućuje da ide dalje kad svi drugi
odustanu, i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora.
Dao sam joj osjećajnost da voli svoju djecu bez obzira na sve,
čak i ako ju je njezino dijete veoma povrijedilo.
Dao sam joj snagu da nosi svoga muža kroz njegove pogreške i načinio je
od njegovog rebra da bi štitila njegovo srce.
Dao sam joj mudrosti da zna da dobar muž nikada ne bi povrijedio
svoju ženu, ali povremeno testira njezinu snagu i odlučnost da postojano
bude uz njega.
I napokon, dao joj je suzu da je isplače. To je samo njezino
na korištenje kad god joj zatreba.
Vidiš, sine moj, ljepota žene nije u odjeći koju nosi, u njezinoj figuri,
ili u načinu na koji se češlja. Ljepota žene mora se vidjeti u njezinim
očima,
jer to je ulaz u njezino srce - mjesto gdje stanuje ljubav."

ZBOG NJE
Kad sam bio ugrožen, mislio sam samo na nju, hrabreći se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeći olakšanje. Kad osjetim radost, trčim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje. Dobar je čovjek, i lijepa žena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Čak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude. Dao sam joj sve što nisam našao u životu, a bez čega ne mogu. Čak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veća, i ja pomoću nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujećen, ona je ostvarena, i tako sam obeštećen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam želio da imam. Moje želje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odričući se. Nemoćan pred ljudima i slab pred svijetom, značajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošću svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjećanje. Ljubav je žrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova žena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moć. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pećinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoće, da traži od njega obične stvari ali da zahtijeva i nemoguće, da osjeća oduševljenje ali i ogorčenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.
Zbog nje, isključive, i ljudi su mi postali bliži.

Meša Selimović – Tvrđava

Bio jedan kralj koji je bio toliko okrutan
i nepravedan da su svi njegovi podanici
željno iščekivali njegovu smrt ili barem
svrgavanje sa prijestola. Međutim
jednoga dana on ih je sve iznenadio
objavivši da okreće novi list u svome životu.
“Nema više surovosti, nema više nepravde”,
obećao je i držao se svoje riječi.
Od toga dana on je u cijelom kraljevstvu
bio poznat pod nadimkom, “Plemeniti gospodar.”

Mjeseci su prošli nakon njegove transformacije
i jednoga dana jedan od njegovih upravnika
skupio je dovoljno hrabrosti da ga upita:
”Gospodaru, šta vam se desilo toliko važno
da se tako iznenada promijenite?”
Kralj mu je odgovorio: “Dok sam jednoga jutra jahao
kroz moju šumu, vidio sam da jedan od mojih pasa
juri lisicu. Lisica je uspjela da se domogne svoje
jazbine, ali ju je ipak pas uspio ujesti za zadnju nogu
i tako je rani i ostavi ubogu za cijeli život. Kasnije
sam odjahao u selo i vidio kako taj isti pas laje na
nekog čovjeka. Čovjek bez razmišljanja uze poveći
kamen, baci ga na psa i slomi mu nogu. Čovjek od
straha poče užurbano da trči putem i tu naleti na
konja koji ga pregazi i smrska mu koljeno. Konj pak
nastavi mahnito da trči, ali pade u neku rupu koju
nije vidio i slomi obe noge. Svjedočeći svim tim
događajima, pomislio sam: ”Zlo privlači zlo. I ako
i ja nastavim da činim zlo, sigurno će se i meni nešto
loše desiti. Tako da sam odlučio da se promijenim.”

Njegov upravnik izađe napolje uvjeren da je konačno
došlo vrijeme da se kralj zbaci sa prijestola.

Zaokupljen mislima nije ni primjetio stepenice ispred sebe.
Pade i slomi vrat.

KRALJEVSTVO LJUBAVI



Nekada davno, u jednoj dalekoj zemlji, živjeli Kralj i Kraljica.
Njihovo kraljevstvo bila je Zemlja Ljubavi.
U tom Kraljevstvu vladao je red, harmonija, spokoj, zajedništvo i zadovoljstvo, a kruna svega bila je ljubav, što i sam naziv kraljevstva govori.
Čim biste, ujutro, otvorili kapke, na prozorima, neko bi vam priskočio u pomoć: “Evo, taaaako, pridržaću ti…” Drugo nasmiješeno, prijateljsko lice mahnulo bi i doviknulo: “Želim ti dan pun ljubavi…evo idem u pekaru, želiš li da ti donesem toplog hljeba?”…
Čim bi neko uočio neku, tvoju, neispunjenu želju, potrebu…odmah bi se potrudio da ti se želja ostvari, makar učinio i najsitniji korak da te približi tvom cilju.
Koliko je ko mogao pomoći, pomogao je…bez pitanja, bez očekivanja ‘revanša’, bez kalkulacija u glavi…
U Kraljevstvu se, svakodnevno, čuo zvonki smijeh i nazdravljanje: “U tvoje zdravlje i sreću, domaćine!”, “Za sreću i ljubav mojih gostiju!”…
Stanovnici Kraljevstva stalno su, jedni drugima, odlazili u goste, spravljali zajedničke ručkove, večere, organizovali plesove, društvene igre u kojima su svi dobijali. Nije bilo licemjerja, ljubomore, zlobe niti zavisti.
Osmijeh na licu dolazio bi iz srca, ljubav bi dolazio iz duše. Nije bilo trenutka u Kraljevstvu, kada se neko nekome ne bi osmjehnuo, kada neko nekome ne bi izjavio ljubav ili učinio dobro djelo podstaknuto iskrenom ljubavlju prema bližnjem…
Bilo je, u Kraljevstvu i tuge i suza, ne samo radosnica, bilo je i neuzvraćenih ljubavi, ali prije ili kasnije baš svako bi našao svoju srodnu dušu. Kako se ljubav neskriveno davala, tako je bilo lako i uočiti ko prema kome gaji posebne simpatije. Bilo je lakše naći životnog saputnika, nego u ‘našem svijetu’, i to baš zbog iskrenog iskazivanja najdubljih osjećaja.
No, jednoga dana, Kralj je načuo kako svaki živi čovjek ima ograničen broj osmijeha koji može pokloniti, ograničen broj puta kada smije reći “Volim te”…
Shvatio je da je energija ljubavi konačna, a ne beskonačna kako se činilo…Čovjek ljubav troši dajući je drugima, a kada se isprazne zalihe ljubavi, osoba teško oboli, a može i umrijeti od toga!!! Jako se zabrinuo.
Razmišljao je, dugo, šta će da uradi. Prestao se osmjehivati Kraljici, prestao ju je grliti ‘iz čista mira’, prošao bi cijeli dan, a da ne kaže koliko je voli i koliko mu znači.
Primijetio je kako se Kraljičino lice uozbiljilo, kako joj se ton glasa promijenio, kako skriva suze.
I sama Kraljica je, svakim danom, sve manje ljubavi i pažnje pokljanjala suprugu. Jer kada je čovjek tužan, nesretan, ventili duše, kroz koje se ispušta ljubav, zatvore se…
Kralj nije bio zadovoljan. Volio je dobijati ljubav i pažnju, veselili su ga Kraljičini osmijesi… te je odlučio potražiti pomoć Dvorskog Mudraca.
Dvorski Mudrac je odmah ponudio rješenje: proizveo je lažne osmjehe, lažne činove ljubavi i napisao priručnik kako se njima koristiti. Po Kraljevstvo se proširila vijest kako nesebično davanje ljubavi i poklanjanje osmijeha oduzima dane života i kako im Dvorski Mudrac može pružiti pomoć.
Mudrac se preko noći obogatio prodajući lažnu ljubav i priručnike.
Od tada nepoznati osjećaji i stanja zavladaše Zemljom Ljubavi:
-Ljubomora, ‘Mislim da njoj daješ više prave ljubavi nego meni’, ‘Poklonila si mi lažni osmijeh, a njemu iskreni!!!’;
-Strah, ‘Šta ako mi niko nikada ne pruži pravu ljubav?!’,
-Laž, ‘Ma, naravno da ti dajem pravu ljubav!’,
-Sumnja, ‘Je li njegov osmijeh pravi ili ga je Mudrac tome naučio?’….
Počelo se trgovati ljubavlju: “Voljeću te iskreno, ali ako i ti mene tako voliš!”, “Pokloniću ti pravi osmijeh, ali pod uslovom da i ti meni pokloniš djelić svoje iskrene pažnje!”…
Više nije bilo zajedništva na koje su ljudi u Zemlji Ljubavi bili navikli. Počele su se formirati grupice, mala društva. Unutar grupe djelila bi se iskrena ljubav, a članovima drugog društva pružala bi se ona lažna.
Ali i unutar društava se događalo da se pojavi lažni osmijeh!
Niko ni u koga više nije imao povjerenja “Voli li me zaista?”, “Poklanja li drugome onu pravu ljubav?…
Mudrac je lažnu ljubav stvorio na sliku i priliku prave. Teško je, od oka, bilo procijeniti koji je osmijeh iskren, a koji lažan … koja je ljubav prava, a koja lažna…
od čuvanja iskrenih osmijeha i prave ljubavi samo za posebne ljude, ljudi su počeli obolijevati. Lica su postala blijeda, oči bez sjaja, a duša nekako prazna. Čak se činilo kako teži oblik bolesti imaju oni koji daju više lažne ljubavi i koji, isto takvu, ljubav dobivaju.
Kralj, i sam teško bolestan, ponovo odluči da posjeti Dvorskog Mudraca i da ga upita šta je, u tako savršenom planu, krenulo po zlu. Pretražio je cijeli dvorac, sve tajne odaje, ali od Dvorskog Mudraca ni traga ni glasa.
I odjednom Kralj shvati da je bio prevaren! Kada je malo bolje razmislio baš od Dvorskog Mudraca je po prvi put i čuo kako je ljubav konačna.
Odmah je dao nalog da se u Kraljevstvu spale svi priručnici o lažnoj ljubavi, da se iskorijene svi recepti za stvaranje lažnih osmijeha i uputstva o njihovom korištenju.

Na velikoj gozbi, priređenoj u čast pravoj ljubavi, Kralj reče okupljenima: “Najdraži moji, živjeli smo u zabludi. Mudrac nas je zaveo i obogatio se na našoj naivnosti. No, želim da mu bogatstvo koje je stekao donese sreću. Želim da pronađe pravu ljubav i da shvati kako je nikakvo materijalno bogatstvo ne može nadomjestiti. Slobodno se volite iskrenom ljubavlju. Svaka čestica takve ljubavi koju poklanjate svojim bližnjima je poput grudve što se kotrlja niz brijeg – Postaje sve veća i veća i veća…i kao takva vam se vraća nazad i ruši svaku nedaću pred sobom! Živjela ljubav: moćna i beskonačna!”.

***

Jeste li nekome danas rekli “Volim te?”

"LJUBAV JE JEDINI RAZUMAN I ZADOVOLJAVAJUĆI ODGOVOR NA PROBLEM LJUDSKE EGZISTENCIJE." - Erih From

Goran je napisao/la:

Bio jedan kralj koji je bio toliko okrutan
i nepravedan da su svi njegovi podanici
željno iščekivali njegovu smrt ili barem
svrgavanje sa prijestola. .

ova prica je bas poucna za one koji uvijek razmisljaju lose ..cisti primjer kako se zlo uvijek zlim privlaci ..treba uvijek biti dobar i pravedan ne kaze se daba dobro tjera zlo od sebe i uvijek pobjeduje.... ..misli dobro i dobro ce se desiti.....jer zaista kakvi smo mi tako ce nam se i vracati .....bez obzira koliko nas strah bilo u nekim situacijama nikad ne treba da trazimo izlaz sa ruznim stvarima ..jer svaka ruzna stvar priziva drugu ...treba uvijek biti dobar i pravedan ne kaze se daba dobro tjera zlo i uvijek pobjeduje.


Kraljevstvo ljubavi ...

jos sam pod dojmom price ...ova prica fantasticno pokazujke ..sta sve mozemo postici sa osmijehom koji dolazi iz srca ..sa lijepom rijecju ..sa ljubavlju...i sta se desava kad nekom ne znaci nista osmijeh i ljubav nego nesto materijalno ...

Citat :

Mudrac se preko noći obogatio prodajući lažnu ljubav i priručnike.
Od tada nepoznati osjećaji i stanja zavladaše Zemljom Ljubavi:

sva sreca pa svi nismo isti.. jer zaista nema gore stvari glumiti radost i lijepa osjecanja zbog materijalnog dobra...a ne osjecati to u srcu ...ljubav ako dajes nikada se neces isprazniti samo mozes biti jos puniji i sretniji....ovom recenicom je sve receno

Citat :

Svaka čestica takve ljubavi koju poklanjate svojim bližnjima je poput grudve što se kotrlja niz brijeg – Postaje sve veća i veća i veća…i kao takva vam se vraća nazad i ruši svaku nedaću pred sobom! Živjela ljubav: moćna i beskonačna!”.

DRAGI KAMEN MUDRE ŽENE



Neka mudra žena, putujući kroz planinu nađe u jednom
potoku dragi kamen. Kamen je bio od neprocjenjive vrijednosti.
Ali ona ga nemarno stavi u torbu.

Sutradan dok je doručkovala, pred njom se pojavi neki čovjek.
Čovjek je bio gladan i zatraži od žene da mu da bilo šta za jelo.
Žena odmah posegnu za torbom da mu izvadi nešto za jelo.
Čovjek ugleda dragi kamen u njenoj torbi, očara se njime i
zatraži od žene da mu ga da! Žena to učini bez premišljanja.
Čovjek ode dalje prezadovoljan zbog svoje lude sreće.

Znao je da kamen dovoljno vrijedi da ga učini milionerom.

Ali, poslije nekoliko dana, vrati se nazad da potraži onu ženu.
Kad je nađe, vrati joj kamen nazad i reče:


“Razmišljao sam. Znam koliko je ovaj kamen vrijedan,
ali ti ga vraćam u nadi da ću od tebe dobiti nešto što je
mnogo, mnogo vrijednije. Ako možeš, daj mi to što imaš u sebi,
a što ti je omogućilo da se s takvom lakoćom odrekneš ovog
skupocjenog kamena”

Jednom je neka studentica došla k nama u samostan. Sljedeći dan imala je važan ispit i željela je da redovnici za njezin prolazak na ispitu pjevaju vandanu. Jedan redovnik rado je pristao, misleći da će joj to donijeti samopouzdanje. Sve je bilo besplatno, a ona nije dala nikakvu donaciju zauzvrat.
Nikad je više nismo vidjeli. Čuo sam od njezinih prijatelja da hoda naokolo i priča kako naši redovnici ne valjaju jer ne znaju pjevati kako treba. Studentica je pala na ispitu.
Njezini su mi prijatelji rekli da je pala na ispitu zato što nije učila, a voljela se zabavljati. Nadala se da će se redovnici pobrinuti za ''manje važan'' dio studentskog života.
Nekome se može činiti da je u redu okriviti nekog drugog kad nam u životu ne ide najbolje, no kriviti druge ne rješava problem.

Čovjek ima svrab na dupetu,
Ali se češe po glavi.
Svrab tako neće nestati.

Tako Ajahn Chan opisuje okrivljavanje drugih. Imate svrab na dupetu, a češete se po glavi.

BEZUMNIK




U vrtu jedne ludnice sretoh mladića blijedog lika, lijepog i čuđenjem obuzetog.
Sjedoh kraj njega na klupu, te ga upitah: “Zašto si ovdje?”

On me pogleda zapanjeno, pa reče: “Pitanje ti je neumjesno, ali ću ti ipak odgovoriti. Moj otac je od mene htio da načini svoju sliku i priliku, a to je htio i moj stric. Moja majka htjela je da budem baš kao njen uvaženi otac. Moja je sestra isticala svoga muža moreplovca kao savršen primjer na koji bi trebalo da se ugledam. Moj brat je mislio da treba da budem kao i on, dobar atleta.Tako su i moji učitelji: doktor filozofije, profesor muzike i logičar, odreda čvrsto riješili i svaki je od njih htio da budem odraz njegovog lika u ogledalu. E, zato sam došao ovdje. Ovdje mi sve djeluje zdravije. Barem mogu da budem to što jesam.”

Utom se iznenada okrenu ka meni i reče: “Nego, reci ti meni, da li su i tebe ovamo takođe otjerali obrazovanje i dobar svijet?”

A ja odgovorih: “Ne, došao sam u posjetu.”

On reče: “Aha…ti si, dakle, jedan od onih što žive u ludnici s one strane zida.”

NE POSTOJE POTPUNE GREŠKE




Bila je nedelja i cijela porodica je bila na ručku kod bake. Tada je morala imati već četrnaest godina i žalila se da ne može da uradi neki zadatak za školu i da sve što započne ispadne skroz pogrešno.

“Možda te greške nečemu uče”, rekao je otac. Ali Brida je insistirala da je ničemu ne uče; da je krenula pogrešnim putem i da sada ništa nije moglo da se učini.

Otac ju je uzeo za ruku i odveo u sobu u kojoj je baka gledala televiziju. Tamo je bio jedan veliki stari sat koji već godinama nije radio jer nije bilo dijelova da se popravi.

“Ne postoji ništa skroz pogrešno na svijetu, kćeri moja”, reče otac pokazujući joj sat.

“Čak i sat koji ne radi uspije da bude tačan dva puta dnevno.”

Paolo Koeljo – Brida

VODONOŠA



Jedan nosač vode u Kini imao je dvije velike glinene posude za vodu. Obje su visile na štapu kojeg je nosio na ramenima. Svaka na po jednoj strani. Jedna je posuda bila oštećena, a druga je bila čitava. Iz oštećene posude voda je curila cijelim putem prema kući. Nosač je donosio kući samo polovinu vode u posudi.
Za svo to vrijeme čitava posuda je bila ponosna na svoj rad, jer je u njoj nosač donosio kući mnogo više vode nego u oštećenoj, dok se je oštećena posuda zbog toga sramila.
Jednog je dana oštećena posuda rekla svom nosaču: “Stidim se, jer ti ne mogu služiti onako kako bih željela. Ja nisam dostojna tebe.”
Nosač joj odgovori: “Nemaš razloga da se stidiš. Pa zar nisi primijetila da cvijeće raste samo na tvojoj strani, ali ne i na strani na kojoj nosim čitavu posudu?! E to je zato što sam znao za tvoj nedostatak i posijao sam cvijeće na tvojoj strani puta.
Svaki si dan TI to cvijeće zalijevala. Već dvije godine berem to čudesno cvijeće koje mi donosi radost. Kada ti ne bi bila takva kakva jesi, to me cvijeće ne bi radovalo iz dana u dan.”

***

Doživjeti istinsku radost života znači pridonijeti onom cilju koji i sami smatramo veličanstvenim, biti snaga prirode umjesto grozničave, sebične, sitne duše.

George Bernard Shaw

NAJLJEPŠE SRCE



Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni zareza na njemu. Svi su se slagali da je njegovo srce najljepše. Mladić je bio jako ponosan i sve se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada se pojavio neki starac i rekao:
- Zašto tvoje srce nije tako lijepo kao moje?
Starčevo srce je snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. Na nekim su mjestima komadići bili premješteni, a na druga stavljeni, ali nisu
potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali. Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem: kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićevog. Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se.
- Mora da se šališ? – rekao je, – uporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka.
- Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristajao na prazno mjesto u mojem. Katkad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te ljude gajim nadu da će se jednog dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću, vidiš li sada šta je istinska ljepota?

Mladić je neko vrijeme uronio u misli. Prišao je starcu, posegnuo za svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić, te ga drhtavim rukama pružio starcu. Starac je prihvatio komadić mladićevog srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićevog srca.

IDI KUDA TE SRCE VODI



Uzimali smo jedno drugom riječ iz usta; mislili smo o istim stvarima i govorili o njima na isti način; izgledalo je da se poznajemo godinama, a ne samo dvije sedmice.
U životu svakog čovjeka, govorio je, postoji samo jedna žena sa kojom može da ostvari savršenu vezu kao što u životu svake žene postoji samo jedan muškarac sa kojim se osjeća kompletna. Pronaći se, sudbina je malobrojnih. Svi ostali su prinuđeni da žive u jednoj vrsti nezadovoljstva i neprekidne čežnje.

“Koliko je ovakvih susreta, govorio mi je u tami sobe; jedan u deset hiljada, jedan u milion, u deset miliona?”

“Da, jedan u deset miliona. Sve ostalo su prilagođavanja, prolazne privlačnosti epiderma, afiniteti tijela ili karaktera, socijalne nagodbe.”

Poslije tog zaključka, nisam prestajala da ponavljam: “Imali smo sreću, zar ne? Ko zna šta se iza toga krije, ko to zna?”

Na dan mog polaska, čekajući voz u malenoj stanici, zagrlio me je i šapnuo mi:
“U kom životu smo se već sreli?”

“U mnogim”, odgovorila sam mu i rasplakala se.

Kada budeš doživjela prvi put ljubav, shvatićeš kako protivurječni i komični mogu da budu njeni efekti. Dok se ne zaljubiš, dok je tvoje srce slobodno i tvoj pogled ne pripada nikome, ni jedan od muškaraca koji bi mogli da te zainteresuju ne obraća pažnju na tebe. U trenutku kada te potpuno zaokupi jedna osoba i više te ne zanima niko drugi, odjednom te svi primjećuju, svi imaju neku lijepu riječ za tebe, svi ti se udvaraju. To je taj efekat prozora o kojem sam ti govorila: kada su otvoreni, tijelo obasjava dušu i obrnuto; sistemom ogledala oni osvjetljavaju jedno drugo. Za kratko vrijeme oko tebe se formira jedna vrsta zlatnog i toplog prstena koji privlači i druge, kao što medvjede privlači med.

Suzana Tamaro

SRCE I VOLJA



Gora smrt od psihološke ne postoji. Smrt tijela je smrt staništa, ne stanara. Ali kad stanar umre, kuća je sablasno prazna.

Nepripremljen čovjek ne bi mogao da izdrži ni jedan jedini trenutak suočavanja sa stvarnim stanjem stvari. Mi se smijemo majmunima zbog toga što su nam fizički i po ponašanju toliko slični. Kada kažem da je velika većina čovječanstva potpuno mrtva, ja samo iznosim činjenicu. Ponekad bih i sam volio da je to tek mišljenje, prolazno kao i svako drugo. Mišljenje nam uliva snagu da vjerujemo da će se situacija izmijeniti na bolje, ali mi ne razumijemo da smo zbog mehaničkog mišljenja obustavili napredak ka ljepšem i boljem, da smo izvršili samoubistvo i postali tek bespomoćne mašine koje očekuju pomoć od spolja – kao da su životne okolnosti automehaničari!?

Situacija zavisi od čovjeka, a mašina od situacije. To je razlika između lica i maske. Skinuti masku možemo svjesnošću. Voljom. Srcem. Posmatraj svoj svakodnevni život što pažljivije možeš, ostani tih iza misli, slika, emocija, sjećanja. To je svjesnost. Primijetićeš da je većina onoga što smatraš “sobom” samo mozaik sastavljen od kamenčića – roditelja, društva, poznanika, škole, statusa i slično. Shvatićeš da je rad na sebi borba za sebe. To je volja.

I konačno, kad se mehanizmi odstrane, vidjećeš svijet oko sebe u pravom svijetlu, i nećeš osjetiti strah već samo ljubav i saosjećanje. To je srce.

ZAŠTO MORAMO SLUŠATI SVOJE SRCE?



Zašto moramo da slušamo svoje srce? – upita mladić u trenutku kada su se spremali da prenoće.
- Jer tamo gdje ono bude, tamo će biti tvoje blago.

- Srce mi je uznemireno – reče mladić. – Sanja, uzbuđuje se i zaljubljeno je u jednu ženu pustinje. Stalno od mene nešto zahtijeva i noćima me ne pušta da spavam dok mislim na nju.
- To je dobro. Tvoje srce je živo. Nastavi i dalje da slušaš to što ima da ti kaže.

Naredna tri dana mimoiđoše se sa nekoliko ratnika, a još neke su vidjeli na horizontu. Mladićevo srca je počelo da govori o strahu. Pričalo mu je priče koje je čulo od Duše Svijeta, priče o ljudima koji su krenuli u potragu za svojim blagom i nikad ga nisu našli.

Ponekad bi uplašilo mladića pomišlju da neće uspjeti da nađe blago ili da bi mogao da umre u pustinji. U drugim prilikama bi govorilo mladiću da je već zadovoljno jer je našlo ljubav i zlatnike.

- Moje srce je kolebljivo – reče mladić Alhemičaru kada su zastali da malo odmore konje. – Ne želi da nastavim.
- To je dobro. To je dokaz da ti je srce živo. Prirodno je da se plašiš da promijeniš sve što si do sada stekao – za jedan san.

- Zašto onda trebam da slušam svoje srce?
- Zato što nikad nećeš uspjeti da ga ućutkaš. Čak i ako se budes pravio da ga ne slušaš, ono će uvijek biti u tvojim grudima, stalno ponavljajući šta misli o životu i o svijetu.

- Čak i kad je sklono izdaji?
- Izdaja je udarac koji ne očekuješ. Ako dobro poznaješ svoje srce, onda to njemu nikad neće poći za rukom. Jer ćeš poznavati njegove snove i njegove želje i umjećeš da se nosiš sa njima.
Niko nije uspio da pobjegne od svog srca. Zato je bolje slušati šta govori. Kako nikad ne bi došlo do udaraca koje ne očekuješ.

Mladić je nastavio da sluša svoje srce dok su putovali pustinjom. Počeo je da upoznaje njegove smicalice i trikove, a samim tim je počeo i da ga prihvata onakvo kakvo je. Tako je mladić prestao da osjeća strah i više nije želio da se vrati jer mu je srce jednog popodneva reklo da je zadovoljno.

“Čak i ako malo izvoljevam”, govorilo je njegovo srce, “to je zbog toga što sam ljudsko srce, a ljudska srca su takva. Boje se ostvarenja svojih najvećih snova, jer smatraju da to ne zaslužuju ili da će doživeti neuspjeh. Mi premiremo od straha i pri samoj pomisli na ljubavi koje su zauvijek otišle, na trenutke koji su mogli biti lijepi, a nisu bili, na blaga koja su mogla biti otkrivena, a ostala su zauvijek skrivena u pijesku. Jer kad se to dogodi, mnogo patimo”.

- Moje srce se boji patnje – reče mladić Alhemičaru jedne noći kad su posmatrali nebo bez mjeseca.
- Reci mu da je strah od patnje gori od same patnje. I da nikad nijedno srce nije patilo kada je krenulo u potragu za svojim snovima, jer svaki trenutak potrage jeste trenutak sretanja s Bogom i s Vječnošću.

“Svaki trenutak potrage je trenutak susretanja” – reče mladić svom srcu.
“Dok sam tragao za svojim blagom, svi dani su bili svijetli, jer sam znao da je svaki taj čas dio sna o potrazi. Tragajući za tim svojim blagom, na putu sam otkrio stvari koje ni u snu nisam sanjao da ću sresti, a sve to zahvaljujući hrabrosti s kojom sam pokušao da dosegnem stvari nedostižne pastirima.”

Onda je čitavo jedno popodne njegovo srce ostalo mirno. Tokom noći, mladić je mirno spavao, a kada se probudio njegovo srce je počelo da mu priča neke stvari iz Duše Svijeta.

Ispričalo mu je kako je srećan svaki čovjek koji nosi Boga u sebi. I da je sreću moguće naći i u zrnu pustinjskog pijeska, kao što mu je Alhemičar već rekao. Jer zrno pijeska je trenutak Stvaranja, a Vaseljeni su bile potrebne hiljade miliona godina da bi ga stvorila.

“Svakog čovjeka na kugli zemaljskoj čeka njegovo blago”, reče njegovo srce. Mi, srca, nemamo često običaj da govorimo o tom blagu, jer ljudi već više ne žele da ga pronađu. O njemu pričamo samo djeci. Onda ostavljamo da život uputi svakoga smjerom koji mu je odredila sudbina. Ali nažalost malobrojni su oni koji slijede put koji im je obilježen, a to je put Lične Legende i sreće. Smatraju da je svijet pun prijetnji – i da zbog toga taj svijet postaje opasan.
Zato mi, srca, počinjemo da govorimo sve tiše, ali nikada ne prestajemo. A potajno se nadamo da se naše riječi čuju, jer ne želimo da ljudi pate zato što nisu slijedili svoje srce.

Paolo Koeljo – Alkemičar

PRONIKNI U SVOJE MISLI

“Ko sam ja?” – upita mladić Starca.

“Ti si ono što ti misliš.” – odgovori Starac. – “Objasniću ti jednom pričom.”

“Jednog dana, pored gradskih zidina, u sumrak su se mogle vidjeti dvije osobe koje se grle.”

“To su tama i mama.” – misli nevino dijete.

“To su ljubavnici.” – misli čovjek pokvarene mašte.

“To su dvoje prijatelja koji se nisu vidjeli dugi niz godina.” – misli čovjek koji živi sam.

“To su dva trgovca koji su sklopili dobar posao.” – misli čovjek pohlepan za novcem.

“To je otac koji grli sina koji se vratio iz rata.” – misli žena nježne duše.

“To je kći koja grli svoga oca koji se vratio s puta.” – misli čovjek ožalošćen zbog smrti svoje kćeri.

“To su zaljubljeni.” – misli djevojka koja sanja o ljubavi.

“To su dvojica koji se bore na smrt.” – mislli ubica.

“Ko zna zašto se grle?” – misli uskogrudi čovjek.

“Kako je lijepo vidjeti dvije osobe koje se grle.” – misli čovjek Božji.

“Svako misli,” – zaključi Starac – “zavisno o sebi šta je. Pronikni u svoje misli: ti možeš reći puno više o tome ko si nego tvoj učitelj.”

DVIJE SJEMENKE



Dvije sjemenke ležale jedna do druge

u plodnoj proljećnoj zemlji.
Prva sjemenka kaže: “Želim narasti!
Želim pustiti korijenje duboko
u zemlju pod sobom i mladice
kroz zemljinu koru iznad sebe…
Želim razviti svoje nježne pupoljke
da najavljuju dolazak proljeća…
Želim osjećati toplinu sunca na
licu i blagoslov jutarnje rose
na svojim laticama»
I tako je ova sjemenka narasla.

Druga je sjemenka rekla: “Bojim se.
Pustim li korijenje u zemlju
pod sobom, ne znam šta će me
dočekati u mraku. A probijem li
se kroz tvrdu zemlju iznad sebe,
mogu oštetiti svoje osjetljive mladice…
Šta ako pustim svojim pupoljcima da se
rastvore, a puž ih pokuša pojesti?
Da se rascvjetam, dijete bi me možda
iščupalo iz tla. Ne.
Mnogo je bolje čekati dok ne
bude sigurno.”
I tako je druga sjemenka čekala.

Kokoš koja je čeprkala po ranoproljetnoj zemlji tražeći hranu,
pronašla je sjemenku što je čekala i odmah je pojela.

One, koji odbijaju da rizikuju i da rastu…proguta život.

ŽELIM DA ZNAM

Želim da znam šta te boli i da li bi se usudio da sanjaš i zadovoljiš čežnju svoga srca.

Ne zanima me koliko imaš godina.

Želim da znam, da li bi rizikovao da od sebe napraviš budalu zbog ljubavi, zbog mašte ili zbog avanture da budeš živ.

Ne zanima me koje planete kruže oko tvoga mjeseca.

Želim da znam, da li si ikada dotakao svoju tugu, da li ostaješ nesputan preprekama u životu ili se pak skupiš i zatvoriš da se ta bol ne bi ponovila.

Želim da znam, da li možeš u boli tvoga prijatelja ili tebe samoga, da tu bol ne kriješ, ne gušiš ili “popravljaš”.

Želim da znam, da li možeš da se iskreno raduješ tuđoj sreći, možeš li plesati ludo i dopustiti da te zanos ispuni sve do posljednje ćelije organizma, bez da opominješ nekoga da bude oprezan ili da pazi na nametnuta ograničenja.

Ne zanima me da li je priča koju mi pričaš istinita.

Želim da znam da li možeš da razočaraš nekoga, a da ostaneš vjeran sebi; da li možeš da podneseš krivicu da si izdajica, a da ne izdaš svoju dušu.

Želim da znam, da li možeš da budeš pouzdan da bi bio dostojan povjerenja.

Želim da znam, da li možeš da vidiš ljepotu, čak i kada nije lijepo svakog dana; da li možeš da osjetiš Božije prisustvo u svom životu.

Želim da znam, da li možeš da živiš sa porazom – svojim ili nekog drugog – a da još uvijek budeš u stanju da zastaneš na ivici i rizikuješ ponovo.

Ne zanima me gdje živiš i koliko novca imaš.

Želim da znam, da li možeš da se probudiš poslije očajne i gorke noći, iscrpljen do samog bola i da opet ustaneš i učiniš ono što je potrebno da se učini za osobu do koje ti je stalo.

Ne zanima me ko si i kako si došao ovdje.

Želim da znam, da li bi zbog prijatelja skočio u vatru i ne ustuknuo.

Ne zanima me gdje i šta si učio.

Želim da znam, da li možeš da budeš sam sa sobom, a isto i da cijeniš i voliš društvo kada si jako usamljen.

Želim da znam, šta te drži iznutra, kada sve se drugo ruši.

Drugo ništa me ne zanima, samo to želim.

NIKAD SE NEĆU PREDATI



Dragi oče,
Nepotrebno je raspravljati
Nikada nećemo naći zajednički jezik
Nema ništa čudno u tome s obzirom
Da nas razdvaja trideset godina
Ili možda
Postoji strah u tebi
Da više nećeš pronaći snage
Da budeš uz mene kada me problemi zaustave.

Ne brini, slušaj me
Imaću problema
Suočiću se sa nevoljama ali
Ništa me ne može uplašiti
Ništa me ne može korumpirati
Ništa na svijetu
Me ne može navesti da zaboravim
Da mogu pobijediti
I želim da to uradim na moj način
I želim da to uradim sam

Znam da ti je teško da pronađeš
Izgovor
Za odluku da se ne boriš za mene
U stvari to je nemoguće… Ja to znam

Čini ti se nevjerovatnim
Ali što više razmišljam sve više zaključujem da
sam sličan baš tebi
I nisi svjestan koliko ne želim da te snaga napusti ikada
Da bih te imao tu
Da bi vidio da se nikada neću predati
Nikada

Zbogom oče,
Do skorog viđenja

Andrea – slijepi dječak koji se nije predao

DANI O KOJIMA NEĆU BRINUTI



“Do kraja mog života dva me dana nikada više neće brinuti: Prvi dan je juče, sa svim svojim greškama i suzama, lažima i porazima. Juče je prošlo i zauvijek izmaklo mojoj kontroli. Drugi dan je sutra, sa svojim zamkama i prijetnjama, opasnostima i tajnama. Dok sunce opet ne bude izašlo, nemam udjela u sutrašnjem danu, jer nije se još ni rodio.
Uz Božju pomoć, ovaj današnji dan mogu da savladam ako na to koncentrišem sav svoj trud i energiju! Samo ukoliko mu dodam teret ove dvije zastrašujuće vječnosti, juče i sutra, postoji mogućnost da pokleknem pod njihovim opterećenjem. Nikada više! Ovo je moj dan! Moj jedini dan! Samo on postoji! Ostatak mog života teče danas i ja sam riješen da svaki sat ovoga dana provedem na sljedeći način…
Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…
- da obratim pažnju na mudre savjete Isusove, Konfučijeve i Zaratustrine i da se prema svakome koga sretnem, prijatelju ili neprijatelju, strancu ili članu porodice, ponašam onako kako bih želio da se on prema meni ponaša;
- da vodim računa o svojim riječima i svojoj ćudi, da se čuvam nerazboritih trenutaka u kojima bih da zakeram ili vrijeđam;
- da sve koje susrećem pozdravljam nasmijan, a ne namršten, uz tople riječi ohrabrenja umjesto oholosti ili, još gore, ćutnje;
- da budem saosjećajan i pažljiv prema tugama i borbama drugih, shvatajući da postoje skriveni jadi u svačijem životu, ma koliko uzvišen ili ponizan bio;
- da što prije budem dobar sa svima, imajući uvijek na umu da je život prekratak da bismo ga trošili na osvetoljubivost ili zlobu, da se prebrzo završava da bismo imali vremena da budemo sitničavi ili neljubazni.
- Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…
- da neprestano podsjećam sebe da ću više klipova kukuruza požnjeti u jesen, što više zrna budem posijao u proljeće;
- da shvatim da me život uvijek nagrađuje pod uslovima koje sam postavljam, i ako nikada ne uradim ili ne isporučim više od onoga za šta sam plaćen, nikada neću ni imati razloga da očekujem nešto preko toga;
- da uvijek dam od sebe više nego što se od mene očekuje, na poslu, u igri ili kod kuće;
- da radim sa poletom i ljubavlju, ma o kakvom zadatku da je riječ, shvatajući da nikada neću moći da spoznam pravu sreću ukoliko je ne budem pronašao i u svom poslu;
- da istrajem u onome što radim, čak i onda kada drugi prestanu da se trude, jer sada znam da me anđeo sreće i ćup zlata čekaju tek na kraju one dodatne milje koja još uvijek leži preda mnom.
Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…
- da postavim sebi ciljeve koje treba da po stignem do kraja današnjeg dana, jer sada znam da me besciljno lutanje od časa do časa vodi samo jednom odredištu, luci nesreće;
- da shvatim da nijedan put do uspjeha nije previše dug ako napredujem hrabro i bez nepotrebne žurbe, kao i da nijedna počast nije tako udaljena ako se za nju strpljivo i na vrijeme pripremim;
- da nikada ne gubim vjeru u svjetlije sutra, jer znam da će me neko sigurno čuti ako budem na kapiju kucao dovoljno dugo i dovoljno jako;
- da uvijek iznova podsjećam sebe da uspjeh uvijek ima svoju cijenu, i da uvijek moram dobro da odmjerim da li su radost i nagrade koje mi on donosi vrijedni dragocjenog dijela mog života koji moram da uložim da bih ga postigao;
- da se grčevito držim svojih snova i planova za ljepšu budućnost, jer ako ih se odreknem, možda ću i dalje postojati, ali to više neće biti život.
Do kraja moga života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…
- da stremim ispunjenju onog najboljeg u sebi, znajući da nemam nikakvu obavezu da se obogatim ili postanem veoma uspješan, već samo obavezu da dam ono najviše i najbolje od sebe;
- da ne podliježem strahu od neuspjeha, jer ću tada gledati ka ciljevima koje još nisam postigao, a ne dolje, na zamke koje mi stalno prijete;
- da prigrlim zlu kob kao prijatelja od koga ću da naučim znatno više nego od niza stalnih uspjeha i srećne sudbine;
- da se podsjetim da su promašaji, čak i kada mi se dese, samo putokazi prema uspjehu, jer sve što je lažno odvešće me u potragu za istinitim, a svako iskustvo ukazaće mi na neku grešku, koju ću kasnije pažljivo izbjegavati;
- da se radujem onome što imam, ma kako malo to bilo, uvijek se prisjećajući one priče koju sam često slušao, o čovjeku koji je bio nesrećan zato što nije imao cipele, sve dok nije sreo čovjeka koji nije imao noge.
Do kraja mog života ovog tako izuzetnog dana, pomozi mi, Gospode…
- da prihvatim sebe onakvog kakav jesam, ne dozvolivši nikada svojoj savjesti ili osjećanju dužnosti da me primora da živim po kalupu koji su drugi napravili za svoju dobrobit;
- da shvatim da nikada ne smijem sopstvenu vrijednost da mjerim nečijim pohvalama ili ljubavlju, jer moja istinska vrijednost najviše zavisi od toga šta sam prema sebi osjećam i koliko sam uključen u svijet oko sebe;
- da odolim iskušenju da nadmašim tuđa dostignuća, jer ta patetična, pa ipak uobičajena težnja nije ništa više do znak nesigurnosti i slabosti, a ja nikada neću biti svoj ako dopustim drugima da određuju moje standarde;
- da u sve svoje postupke, u radu i igri, neprestano unosim varnice entuzijazma, tako da moje uzbuđenje i revnost pri bilo čemu što radim, savladaju svaku teškoću, koja bi u protivnom usporila moje napredovanje;
- da se uvijek podsjećam da moram da uložim vrijeme i energiju u povećanje sopstvene vrijednosti, jer samo budale stoje zaludne, čekajući da im uspjeh sam dođe, a ja sada znam da jedina šansa da se dođe do vrha leži u tome da se prvo iskopa rupa.
Do kraja mog života, ovog tako izuzetnog dana, molim Te, pomozi mi, Gospode…
- da drugima činim ono što bih želio da oni čine meni, da u svakom času od sebe dajem više nego što se očekuje, da postavim sebi ciljeve i da se držim svojih snova, da tražim dobro u svakom zlu koje me snađe, da sve svoje dužnosti izvršavam s poletom i ljubavlju i da, više od svega, budem svoj.
Pomozi mi, molim te, da postignem ove ciljeve, moj izuzetni prijatelju, da bih mogao da postanem dobar staretinar, da u tvoje ime radim sa obnovljenom snagom i mudrošću, spasavajući druge kao što si ti spasio mene. I, iznad svega, molim te, ostani uz mene cijelog ovog dana… ”

Og Magdino – Povratak staretinara

Sveštenik G. Mahel sjedio je tog dana u vagonu podzemne željeznice. Vožnja je bila uobičajena. Nekolicina putnika je čitala ili drijemala. Sveštenik priča kako se udubio u knjigu, i nastavlja:
Na sljedećoj stanici ušao je jedan čovjek s više male djece. Nije prošao ni minut i vagon je postao dječije igralište. Djeca su trčala kroz prolaze, vikala i vrištala. Nastao je opšti metež. Od čitanja ništa, jer sam morao da pazim da se neko dijete ne zajuri u mene. Otac za to vrijeme nije pokazivao nikakvu volju da se umiješa. Sjedio je ne mičući se.
Takvo ponašanje je počelo da smeta i drugim putnicima. Čekao sam da se čovjek prene, da uspostavi red i mir. I meni je već bilo dosta. Obratio sam se ocu:

“Ne biste li mogli da kažete djeci da budu malo tiša i da sjednu?”
“Znam da bih to trebalo da učinim”, odgovorio je, “ali upravo dolazimo iz bolnice. Prije sat vremena umrla im je majka. Jednostavno ne znam šta da radim.”
Ostao sam bez riječi. Odjednom mi više nije smetala jurnjava djece. Na njihovo ponašanje počeo sam da gledam iz sasvim drugog ugla. Shvatio sam oca i upitao se:

Šta bih ja učinio da sam na njegovom mestu?

Zapitajmo se: ko smo mi da drugog osuđujemo?
S. der Hofnung

Mladi student bio je poznat po svom posebnom žaru. On je meditirao i dan i noć, i nije prekidao tu svoju praksu ni da bi jeo ili spavao.

Tako je on vremenom postajao sve mršaviji i iscrpljeniji.

Učitelj ga jednog dana pozva k sebi i posavjetova ga da malo uspori i da ne zahtijeva previše od sebe. No učenik za to nije htio ni da čuje.

“Ali zbog čega se tako žuriš?” – upita ga Učitelj

“Ja stremim ka Prosvjetljenju.” – reče Učenik. “I nemam vremena za gubljenje.”

“A otkud znaš, da Prosvjetljenje ide ispred tebe i da ti moraš da ga juriš?“ – zapita ga Učitelj. “Možda se, naprotiv, Prosvjetljenje nalazi iza tebe, a ti ne moraš ništa drugo da radiš osim da mirno stojiš u mjestu i čekaš.”

LAKŠI PUT



Učenik dođe do učitelja.

“Učitelju”, zavapio je, “slijediti vaše učenje zahtijeva toliko promjene u čovjeku. Sve to mi je isuviše naporno. Odlučio sam da ovdje završim svoje učenje. Ne mogu više.”

Učitelj ga je posmatrao tužnim pogledom. I najzad, nakon izvjesnog ’studiranja’, progovori: “Znaš li priču o gusjenici?”

Učenik odgovori negativno.

“Bila jednom jedna gusjenica, koja je imala osjećaj, da je metamorfoza u leptira isuviše naporna i bolna stvar. Tako da je odlučila da ostane gusjenica. I dok je tako bolno i lagano gmizala kroz život, stalno je gledala uvis prema nebu i prema svim tim šarenim i prelijepim razdraganim leptirima…”, pripovijedao je učitelj.

“A sada razmisli dobro o ovome: DA LI JE NAIZGLED LAKŠI PUT ZAISTA I LAKŠI PUT?!”