Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Daleko u sumi na vrhu jedne visoke planine zivio je jedan stari mudri duhovnik.
Zivioo je potpuno sam,...samo bi mu praznicima u goste dolazio narod iz cijele zemlje.
Jednog dana su mu dosli mladi studenti.
Planina je bila visoka pa su se malo umorili.Neki su se zalili da ih bole noge i kroz salu da ce morati sici na rukama.
Tada su poceli pricati koji je dio tijela najaci u covijeku.
Jedni su govorili ruke,jedni noge,jedni ledja.
Onda je nastala tisina i svi su pogledali u mudrog starca.
Ocekivajuci da on kaze svoje.
Starac se samo nasmijao i rekao :najaci organ kod covjeka je srce.
Svi su se zacudili i pitali u glas: kako srce?
Tada starac rece:srce je najaci organ u covjeku zato sto moze u sebi da nosi cijeli svijet i nikad da se ne umori..

Drvo i Mladic.

Jedan mladic imao je veliku porodicu .Svi su zivjeli u jednoj kuci.
U kuci je vladala sl...oga i mir i medusobno postovanje.Sve dok jednog dana ,mladic nije poceo da se zali na svoj polozaj u kuci.
Svima je pricao kako nema privatnosti ,kako uvijek mora da se bori za svoje mjesto i kako nikad nema mira.
Svi su mu drugi smetali i na sve je bio ljut.
Kada je to cula stara baka ,pozvala je mladica u svoju sobu.
Rekla mu je:svi ludi teze da zive sami ,da im niko ne smeta ,ali prije nego sto se rijesis na taj korak moram da ti ispricam jednu pricu.
Mladic se nasmije i rece :bako pa ja sam prerastao to ,kasno je za price.
Baka se samo nasmijala pa rece:za pravu pricu nikad nije kasno i poce da govori.
U jenoj gustoj sumi ziveli je jedno mlado drvo,niklo je na mestu oborenog starog i celi zivot se probijalo kroz krosnje .Nikad nije imalo dovoljno svjetla ,kise hranljivih sastojaka koje zemlja pruza.
Zbog gustine drveca sve je to odlazilo na druga stabla.
Neka stabla su bila i nasilna udarala su ga svojim granama ,krala mu suncevu svjetlost i cak se po nekad oslanjala na njega.
Mlado drvo je pocelo vremenom biti jako tuzno i depresivno.
Tad se stade moli Bogu da da ga oslobodi drugih stabala da i ono oseti slobodu i izobilje koje se mu druga stabla uskracuju.
Videvsi to Bog, smilova na njegovu tugu i sva stabla su nestala ,ostalo je samo.Kilometrima u daljinu nije bilo ni jednog drveta.
Sunce ,kisa ,sva zemlja sve je to sad bilo njegovo.Od srece rasilrilo je svoje grane i uzivalo u svojoj slobodi.
Trajalo je to neko vreme dok nije poceo puhati jak vetar ,koji se polako pretvarao u oluju.
Bez drveca oko njega da ga zastiti ,silina vetra je bez muke pocela savijati stablo .
Tada je drvo pozelelo da oko njega stoji bar jos neko stablo na koje se moze osloniti da ga vjetar ne bi polomio.Sjetilo se i onih stabala koja su se na njega naslajala i udarala ga svijim granama.tek sad je vidjelo zasto su ona to radila.
Sve muke i problemi koje su mu stabla zadavala u tom trenutku su bili nevazni.
Mnogo se pokajalo i ponovo se poce moliti Bogu da mu vrati onu staru sumu.
Tada mu Bog rece :moje mlado drvo ,niko od mene nezna sta je tebi bolje potrebno.I muke i problemi tu su da bi te oblikovali i natjerali da porastes. Zar bi se ti uopste trudilo da rastes ,da oko tebe nisu stajale senke drugog drveca?
Ostalo bi malo drvce koga bi lako divlje iz sume obrstela i mali vjetar polomio .Sve sto se nalazi tu oko tebe nalazi se zbog tvog dobra.
Zato nikad nemoj da posumljas u to.
Mladic je dugo ramisljao na kraju se nasmije i poljubi svoju baku.
Oluje zivota su jake i silne i sto vise ljudi imamo oko sebe lakse ih mozemo prebroditi .Nije vazno kakvi su ljudi oni su tu sa razlogom..

TRI PITANJA

Bio jednom jedan mladic koji je dugo vremena proveo na studijama na z...apadu.Kad se vratio trazio je od svojih roditelja da mu nadju religioznog ucenjaka ili bilo kojeg strucnjaka koji bi mogao dogovorit na njegova 3 pitanja...Konacno su mu roditelji uspjeli naci jednog ucenjaka.
Mladic: Ko si ti? Mozes li ti odgovorit na moja pitanja?
Ucenjak: Ja sam jedan od Bozijih slugu i uz Njegovu pomoc ja cu moci odgovorit na tvoja pitanja.
Mladic: Jesi li siguran? Mnogi profesori i strucnjaci nisu mogli...
Ucenjak: Ja cu dati sve od sebe uz Boziju pomoc...
Mladic: Imam 3 Pitanja..
Pitanje Br.1;Da li Bog postoji? Ako postoji, pokazi mi njegov lik!
Pitanje br.2...Sta je Sudbina?
Pitanje br.3; Ako je djavo stvoren od vatre, zasto ce na kraju biti bacen u pakao koji je takodje stvoren od vatre.To mu sigurno nece naskoditi, posto su i djavo i pakao stvoreni od vatre.
Da li je Bog mislio o ovome??
Iznenada ucenjak snazno osamari mladica po licu..Mladic osjeti bol:Zasto ste se naljutili na mene?..
Ucenjak: Nisam ljut.Samar je moj odgovor na tvoja pitanja.
Mladic: Ne razumijem!...
Ucenjak: Kako se osjecas nakon sto sam te osamario?
Mladic: Naravno, osjecam bol.
Ucenjak: Da li onda vjerujes da bol postoji?
Mladic: Da!
Ucenjak: Pokazi mi oblik bola!
Mladic: Ne mogu.
Ucenjak: To je moj odgovor na prvo pitanje.Svi mi osjecamo prisustvo Boga iako ne vidimo njegov oblik..Da li si sinoc sanjao da cu te osamariti?
Mladic: Ne!
Ucenjak Da li si ikad pomislio da ces od mene dobiti samar?
Mladic Ne!
Ucenjak: To je Sudbina, moj odgovor na tvoje drugo pitanje..Od cega je stvorena moja ruka kojom sam te osamario?
Mladic: Stvorena je od mesa.
Ucenjak: A tvoje lice, od cega je ono stvoreno?
Mladic: Od mesa.
Ucenjak: Sta osjecas nakon sto sam te osamario?
Mladic: Bol!
Ucenjak: Tako je.To je moj dogovor na trece pitanje.Iako su djavo i pakao stvoreni od vatre, ako Bog zeli, pakao ce postati vrlo bolno mjesto za djavola...

Loto tiket .

Jedan pobozan covek imao je jednu zelju ,da sagradi sirotiste za napustenu decu.O tome je dugo sanjao ,puno je radio ,sve svoje misli i snagu okrenuo je ka tom cilju.
Ali novca nikad dovoljno ,nije imao hrabrosti da od bilo koga potrazi pomoc .Onda se setio! Potrazicu je od Boga.
Poceo se moliti Bogu svako vece ,vatreno se molio .U molitvi mu je uvek bila jedna rec :daj Boze da dobijem na lutriji!
Vrlo retko je izlazio iz kuce ,satima se molio .Prosle su godine i godine .
Jednu noc u san mu dodje andjeo ,umirujuca svetlost obasja coveka. Ali covek nije gubio vreme i odmah je glasno uzviknuo .Zasto mi Bog nije dozvolio da dobijem na lutriji ,ja to ne trzim zbog mene ,niti cu ista potrositi na mene .Bog zna da mi je srce iskreno .Zasto kad sam se tolko molio? Tolko godina je proslo zasto!!!
Sa druge strane se zacuo glas :PA KUPI VEC JEDNOM TAJ TIKET!

Nekada je sreca na korak od vas ,ali ako ne koraknes uvek ce tu i ostati.

Zato jer te volim

Kad si se jutros probudio posmatrao sam te i nadao se da ćeš mi se obratiti, uputiti mi makar koju reč, pitajući me za mišljenje ili zahvaljujući mi za nešto dobro što ti se jučer dogodilo, ali primjetio sam da si bio jako zauzet traženjem robe koju ćeš obući za posao. Nastavio sam čekati dok si još trčao po kući oblačeći se i spremajući, znao sam da bi imao vremena tek da se na trenutak zaustaviš i kažeš mi: “Bok!”; ali bio si prezauzet. Zato sam za tebe osvijetlio nebo, ispunio ga bojama i pjevom ptica da vidim hoćeš li me barem tako čuti, ali ni na to se nisi osvrtao.

Promatrao sam te dok si se spremao na posao i strpljivo sam čekao čitav dan. Pretpostavljam da si, zbog mnogih stvari koje si trebao napraviti, bio previše zauzet da mi išta kažeš.

Kad si se vratio kući, video sam umor na tvome licu i pomislio sam da te malo osvježim blagom kišom koja ce odagnati taj umor. To je bio moj dar, ali ti si se naljutio i uvredio moje ime.

Toliko sam želio da mi pričaš... Ima još toliko vremena, mislio sam. Posle si uključio televizor. Ja sam te strpljivo čekao dok si gledao televiziju. Večerao si, i uronivši u svoj svet, ti si ponovno zaboravio popričati sa mnom.

Primjetio sam da si umoran i razumio sam tvoju želju za tišinom. Zato sam spustio sunce i na njegovo mjesto postavio zvjezdani pokrivač. A u njegovom središtu sam upalio jednu sveću: bio je to prekrasan prizor! Ali ti ništa od toga nisi primetio.

Kad si išao spavati, poželio si laku noć svojoj porodici i, kako si legao, gotovo isti trenutak si zaspao. Pratio sam tvoj san glazbom i blagim mislima, a moji anđeli su bdjeli nad tobom. Ali nije važno, jer vjerojatno ni ne primjećuješ da sam uvek tu s tobom.

Imam više strpljenja nego što misliš i bilo bi mi drago da te makar naučim da ti imaš strpljenja s drugim.

Zguzvan list papira

Moja impulzivna narav mnogo me je puta dovela
do toga da sam svoje loše raspolozenje
rjesavala vikanjem na druge!
Kasnije sam se lose osecala i pokusala popraviti
odnos s osobom koju sam povedila.




Jednoga mi je dana prijatelj, koji me promatrao tekom
mojeg ispricavanja, stavio u ruke list staroga papira.
Rekao mi je:
“Zguzvaj ga!”
Zacudjeno, poslušala sam i zgužvala papir u loptu.




Na to mi je rekao:
“Sad ga izravnaj, da bude onakav kakvog sam ti ga dao.”
Dakako da list više nisam mogla poravnati.
Što sam se više trudila, to su neravnine postajale grublje!



Prijatelj mi tada reče:
“Srce osoba koje si povrijedila je kao papir koji si upravo zgužvala.
Ožiljak koji si načinila na srcima tih ljudi,
teško je popraviti, kao i neravnine na tom papiru.”

MALI I VELIKI GRIJEH

Dva su muškarca posjetila svetog čovjeka želeći ga upitati za savjet. „Sagriješili smo i savjest nam je uznemirena. Možeš li nam reći što nam je činiti kako bi nam bilo oprošteno i kako više ne bismo griješili?“, upitaše ga.
„Kažite mi svoje grijehe“, reče im sveti čovjek.
„Učinio sam veliki grijeh“, odgovori prvi muškarac. „A ti?“, upita sveti čovjek drugog muškarca. „O“, odgovori ovaj, „ja sam počinio više loših stvari, ali su tako male da jednostavno nisu zamjetljive“.

Pobožni je čovjek dugo razmišljao. „Evo što morate napraviti“, konačno reče. „Pođite i za svaki grijeh koji ste počinili donesite kamen. “Muškarci su otišli. Prvi se brzo vrati s iznimno teškim kamenom, tako teškim da ga je jedva nosio. Stavi ga pred svetog čovjeka. Nakon dugog vremena stiže drugi muškarac noseći bez napora vreću kamenčića. I on ih stavi pred svetog čovjeka.

„Sada“, reče sveti čovjek, „uzmite kamenje i vratite ga tamo odakle ste ga uzeli. “Prvi muškarac uze svoj kamen i vrati ga na mjesto odakle ga je uzeo. Drugi se sjeti mjesta gdje je uzeo tek nekoliko kamenčića, a odakle je uzeo ostale nije se mogao sjetiti. Vrati se za nekoliko trenutaka i reče da mu je ta zadaća preteška.

„Moraš znati, sinko moj, da su grijesi kao kamenje. Što je čovjek teže sagriješio, to dublje shvaća težinu grijeha, a kad se iskreno kaje, tada mu je oprošteno. Ako čovjek ponavlja manje grijehe, ne osjeća posebnu krivnju pa mu zato nije žao i ostaje grešnik. Sada vidiš koliko je doista važno kloniti se kako malih tako i velikih grijeha.“

Na vratima raja

Stiže čovjek pred rajska vrata. Kuca i želi ući, ali se vrata ne otvaraju.
Pomisli u sebi:
"Možda se nisam dovoljno molio?!"
Vrati se nazad i počne se moliti usrdnije nego ikada. Molio je dugo i puno.
Nakon nekog vremena ponovno stade pred rajska vrata.
Ponovno pokuca, ali vrata ponovno zatvorena. Pomisli i drugi put:
"Možda nisam dovoljno činio dobro svojim bližnjima?!"
Vrati se nazad i počne činiti dobro svima i svašta.
Od pružanja hrane gladnima, posjeta bolesnicima,
pomoći potrebnima do pružanja najmanjeg znaka obazrivosti svima.
Prođe neko vrijeme i čovjek se ponovno uputi prema rajskim vratima.
Došavši pred vrata ugleda dijete kako se zadovoljno igra u pijesku.
Proboravio je s djetetom skoro cijeli dan.
Na kraju dana, dok je sunce posljednjim svojim zrakama milovalo plavo nebo
i dok se horizont žario od sunčevih zraka, dijete podigne svoje okice
i počne dječjim riječima šaptati zahvalu Bogu
za pijesak, za igru, za čovjeka koji upravo pored njega stoji.
Oči se čovjekova srca otvoriše i njegovo srce postade ispunjeno
osjećajima zahvalnosti za plavetnilo neba i sve što živi na zemlji.
Vrata se raja otvoriše.
I u tom trenu čovjek spozna da čarobna riječ koja otvara vrata raja jest:
ZAHVALNOST!

Mi u ovom svijetu, kakav već je, puno toga smatramo normalnim
a ne darom Božjim pa mu zbog toga i ne zahvaljujemo...
ponekad nam zahvalnost nekako ne sjeda ...
stvari uzimamo 'zdravo za gotovo'...
trebali bi, kao i ovo dijete iz priče, zahvaljivati i za ljude oko nas,
jer kroz njih doživljavamo onu Božju ljubav koju je Isus zapovijedio
"Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe"!

Jedan veliki kralj, Prasenjita, suvremenik Gautama Buddhe, došao je po prvi puta posjetiti
Gautama Buddhu. Njegova žena bila je laik-ucenik Gautama Buddhe dugo vremena prije nego se
udala za Prasenjitu. Bila je kcer veceg kralja.
I tako kada je Gautama Buddha došao u glavni grad kraljevstva Prasenjite, žena je rekla
svome mužu: “Ne izgleda dobro da kada covjek kao Gautama Buddha dode u tvoj glavni grad da
mu ti ne zaželiš dobrodošlicu. Ja idem. Sigurno ce pitati za tebe. Što da mu kažem?”
Muž je kratko razmišljao i rekao: “Dobro, idem i ja. Ali kako dolazim prvi puta želio bih mu
dati neki poklon. Imam jedan jako veliki dijamant; cak su i carevi ljubomorni zbog tog dijamanta.
Buddha ga mora cijeniti, pa cu ga zato ponijeti.”
Žena se pocela smijati. Rekla je: “Bolje ponesi lopocev cvijet iz našeg velikog jezerca
umjesto dijamanta. Buddhi je lopocev cvijet ljepši. Što da ucini sa dijamantom? On ce mu biti
nepotreban teret.”
On je rekao: “Ponijeti cu oboje pa da vidimo tko ce pobijediti.”
Tako je on došao u svojoj zlatnoj kociji u Buddhinu komunu, gdje je deset tisuca redovnika
sjedilo oko njega. Upravo prije nego je Buddha otpoceo svoje jutarnje razgovore, kraljeva zlatna
kocija je stala, pa je cekao da kralj ude.
Kralj je došao pred njega, i prvo ponudio Buddhi dijamant. Buddha je rekao: “Odbaci!”
Prasenjita je bilo teško odbaciti njegov dijamant - to je bio njegov život! - ali ne odbaciti ga bilo je
takoder teško. Pred deset tisuca ljudi Buddha je to rekao -” ti si ponudio dijamant pa ti on više ne
pripada.”
On je oklijevao. Buddha je rekao: “Odbaci!” Tako je odbacio dijamant, nevoljko, i drugom
rukom ponudio lopocev cvijet.
Buddha je rekao: “Odbaci!” Prasenjita je pomislio: “Je li taj covjek lud?” Odbacio je lopocev
cvijet, i Buddha je rekao: “Zar ne slušaš? Odbaci!”
On je rekao: “ Obje su mi ruke prazna. Što sada hoceš da odbacim?”
U tom trenutku, jedan od najstarijih Buddhinih ucenika, Sariputra, je rekao: “Ti ne razumiješ.
Buddha ne kaže da odbaciš dijamant, ili cvijet. On kaže ' Odbaci svoju personalnost. Odbaci to da
si kralj. Odbaci tu masku, budi samo covjek, jer kroz masku meni je nemoguce da ti se približim.”'
On nikada o tome nije razmišljao. Ali velika tišina i deset tisuca ljudi... i on je spontano pao
Buddhi pred noge.
Buddha je rekao: “To sam ti govorio: odbaci. Sada sjedni. Budi samo covjek. Ovdje nitko nije
car i nitko nije prosjak. Ovdje je svatko svoje ja. Budi svoj. To da si car može ti se oduzeti.
Jednom ce netko pokoriti tvoje kraljevstvo i ti ceš biti prosjak. Tvoje carevanje nije tvoj bitni
dio. To može biti ukradeno, to može biti pokoreno, može biti uništeno. Bolje da ti to sam odbaciš -
to je muževnije - i samo ostani izvorno bice.”

Marija Magdalena, sa svog prozora, posmatra Isusa koji sjedi u bašti pod nekim drvetom.
Covjek je prelijep, no kao da njegova ljepota ima u sebi nešto nezemaljsko - kao da je oko njega
obavijena nevidljiva aura koja ga štiti od tudih pogleda. Marija Magdalena bila je najcuvenija
prostitutka, pa su i kraljevi uobicavali da, s vremena na vrijeme, zakucaju na njena vrata. Medutim,
njen pogled bio je usmjeren ka Isusu. Ona ga je vidala stalno u nekoj svjetlosti, i premda je bio
obucen kao odrpanac, njoj je izgledao privlacniji od svih drugih.
Jednom prilikom, Magdalena je naredila slugama da odu do Isusa i da ga zamole da je
posjeti. Sluge su odmah krenule kako bi izvršile naredenje, ali, za divno cudo, Isus je odbio. Samo
im je rekao: “Ja sam ovdje, i nastaviti cu sjediti pod krošnjom ovog drveta”.
Tako je, na kraju, Marija Magdalena morala osobno otici do njega - jednostavno nije
vjerovala da postoji covjek koji može odbiti njen poziv. Kada mu je prišla, opet ga je pozvala: “Dodi
u moju kucu i budi gost koliko hoceš”.
“Ja sam”, odgovori joj Isus, “odavno ušao u tvoju kucu, odavno sam gost. Sada nema
nikakve potrebe da podem za tobom”.
Magdalena nije mogla razumjeti njegove rijeci, pa mu je rekla: “Moraš doci, i nemoj me više
odbijati - nitko nikada nije odbio moj poziv. Zar mi ne možeš ni toliko uciniti? Prihvati moj poziv,
dodi kod mene na veceru, i ostani ako hoceš, citave noci”.
“Ja sam te prihvatio”, rece joj Isus mirnim glasom, “i zapamti: oni koji kažu da su te prihvatili
ne govore istinu. Svi koji su govorili da te vole, lagali su. I kažem ti: jedino te ja mogu voljeti”.
Izgovorivši te reci, Isus se malo odmorio, i poslije nekoliko trenutaka, otišao je svojim putem - u
kucu Marije Magdalene nijednom nije ušao.
Što joj je Isus rekao? Samo jednu stvar: “Jedino te ja mogu voljeti. Oni koji neprestano
ponavljaju da te vole nisu u stanju voljeti, jer ljubav nije djelo, nego kvaliteta bica, stanje svijesti”.

Prelazeci put, jedna žaba je upala u brazdu, i koliko god da se trudila da iz nje izade,
jednostavno nije mogla. Cak su joj i prijatelji pomogli, ali ništa nije vrijedilo. Žaba je vec upala u
istinski ocaj, i gotovo da se pomirila sa svojom užasnom sudbinom. Sljedeceg jutra, prijatelji su
krenuli vidjeti što se dešava, iako su znali da je s njom svršeno.
Kada su došli do one brazde, vidjeli su da se žaba uspjela iskobeljati iz nje. “Što se
dogodilo? Kako si uspela iskociti? Izgledalo je nemoguce, ali ti si ipak uspela; daj reci nam, kako ti
je to pošlo za rukom?”
“Vrlo lako”, rece žaba vedrim glasom. “Kada ste vi otišli, naišao je jedan kamion, i tada sam
se zaista morala potruditi iz sve snage”.

Ništa na silu

Jedan mališan koji je posjetio svog djeda našao je kornjaču i počeo ju promatrati i diviti joj se. Istoč časa kornjača se uvuče u svoj oklop i dječak je uzaludno pokušavao da je štapićem izmami van.

Djed je sve to promatrao i spriječio da da dalje muči životinju.
TO je pogrešno - kaže djed.
Dođi pokazat ću ti kako se to radi.
i ponese kornjaču u kuću te je stavi na peć da se ugrije.

Za nekoliko minuta kornjača se ugrijala, ispruži glavu i noge van te počne hodati prema dječaku.

Kaže djed:
Ne pokušavaj nikada nekoga prisiljavati na nešto.
Samo nastoj ugrijati drugog svojom DOBROTOM i on će ti puno lakše postati - dobar prijatelj.

KOGA BI TI ZA KRALJA?

U nekom su gradu trube objavile skup na glavnom trgu na kojem će se odlučivati tko bi bio najprimjereniji za kralja, nastala je neopisiva gužva; na pozornici se pojavio onizak čovjek prekrasno odjeven i pun zlatnog nakita! - Građani moji - obratio im se ovaj - mi smo bogati i moramo imati na čelu našega grada jednako tako bogatog čovjeka! Izviždali su ga, jer mnogo ih je bilo koji su protestirali, tražeći da kralj bude netko iz otmjenog roda; grof, vojvoda, kraljević… Ni to nije odgovaralo drugima, koji su tražili da se izabere netko tko je jak, pa su pristaše jakog na pozornicu doveli golemog mišićavog čovjeka! - Nećemo ga - čuli su se povici sa druge strane! I nastao je sveopći metež, nitko nikoga više nije ni čuo ni razumio i onda su se opet oglasile trube, a pred narod je stao stariji čovjek i obratio im se. - Prijatelji moji, nemojmo se svađati oko kralja kojeg još nismo ni izabrali. Radije pozovimo jedno dijete tu među nama i njega pitajmo - neka nevino dijete rekne koga bi ono rado izabralo za kralja!

I dovedu jedno dijete i starac ga upita: - Koga bi ti želio za kralja? –

Ja ne želim kralja - reklo je dijete držeći palac u ustima - ja bih radije da to bude kraljica ….
moja mama!!!

VAŽNO JE SLUŠATI



Jednom je prilikom bijelac pozvao, svoga prijatelja, indijanca u goste u veliki grad.
Bijelac je poveo indijanca u razgledanje grada i dok su se šetali indijanac, najednom, reče: Čujem cvrčka!
- Nemoguće da od ovolike buke, brujanja automobila i galame, ti možes čuti cvrčka - reče bijelac.
Indijanac se na to sagne, razgrne grm i pokaže malog cvrčka. - Kako? – upita bijelac.
Indijanac na to zatraži jedan novčić i ispusti ga na pločnik. Novčić zazveči! Prolaznici se zaustaviše i okrenuše prema mjestu odakle je dolazio zvuk palog novčića.
- Ono što si naučio slušati čut ćeš, ma kakva buka bila, gdje god bio – odgovori indijanac - vidiš, ovi ljudi su u buci čuli novčić ali cvrčka nisu čuli.

Filozofija Charlesa Schultza

Ovo što slijedi je filozofija Charlesa Schultza,tvorca "Peanutsa" i Charlie Browna.
Ne morate odgovarati na pitanja.Samo pročitajte tekst do kraja i poanta je shvaćena.

1.Nabrojite pet najbogatijih ljudi na svijetu.
2.Nabrojite zadnjih pet pobjednika u golfu.
3.Nabrojite imena zadnjih pet Miss Worlda.
4.Nabrojite deset ljudi koji su dobili Nobelovu ili Pulicerovu nagradu.
5.Nabrojite dobitnike Oscara za najboljeg glumca i glumicu u zadnjih pet godina.

I,kakav je rezultat?
Stvar je u tome,malo nas pamti jučerašnje senzacije.Ovo nisu gubitnici,radi se o najboljima na svom području.No,pljesak utihne.Nagrade izgube sjaj.Postignuća padaju u zaborav.Pohvale i povelje pokapaju se skupa s njihovim dobitnicima...

Evo još pitanja,da vidimo kako ćete sada proći?!

1.Nabrojite par profesora koji su vam pomogli u školi.
2.Nabrojite tri prijatelja koji su vam pomogli kada vam je bilo teško.
3.Nabrojite nekoliko ljudi od kojih ste nešto važno naučili.
4.Razmislite o par ljudi koji su učinili,da se osjećate važnim.
5.Razmislite o pet osoba sa kojima se rado družite.

Lakše?

Pouka:
Ljudi koji vaš život čine drugačijim,nisu oni s najviše diploma,najviše novaca ili najviše nagrada.
To su ljudi kojima je stalo,koji vas okružuju...

Ne brinite o mogućem nestanku svijeta danas,u Australiji je već ionako sutra! :o

(Charles Schultz)

OSJECAJI
ludost je predlozila osjecajima da se igraju skrivaca.Kad su se svi osjecaji sakrili ludost je krenula da ih trazi.

Jednom davno svi ljudski osjecaji i sve ljudske kvalitete nasli su se na jednom skrivenom mjestu na Zemlji.Kada je Dosada zijevnula po treci put, Ludost je, uvijek tako luda, predlozila : " Hajdemo se igrati skrivaca! Tko se najbolje sakrije, Pobjednik je medju osjecanjima." Intriga je podigla desnu obrvu, a Radoznalost je, ne mogavsi presutjeti zapitala : " Skrivaca? Kakva je to igra?"

" To je jedna igra ",zapocela je objasnjavati Ludost, " u kojoj ja pokrijem oci i brojim do milion, dok se svi vi ne sakrijete. " Kada zavrsim sa brojenjem,polazim u potragu,i koga zadnjeg pronadjem taj je Pobjednik.

Entuzijazam je zaplesao,slijedilo ga je Odusevljenje. Sreca je toliko skakala da je nagovorila na igru i Sumnju i Apatiju koje nikada nista nije interesovalo.

Ali nisu se svi htjeli igrati. Istina je bila protiv skrivanja, a i zasto bi se skrivala ? Ionako je uvijek na kraju svi pronadju.

Ponos je mislio da je to glupa ideja, iako ga je zapravo mucilo sto on nije bio taj koji se sjetio predloziti igru.

Oprez nije htio riskirati.

" Jedan, dva, tri... " pocela je brojati ludost.

Prva se sakrila lijenost koja se, kao i uvijek, samo bacila iza prvog kamena na putu.

Vjera se popela na nebo, Zavist se sakrila u sjenu Uspjeha koji se muceci popeo na vrh najviseg drveta.

Velikodusnost se nikako nije mogla odluciti gdje da se sakrije jer joj se svako mjesto cinilo savrsenim za jednog od njenih prijatelja.

Ljepota je uskocila u kristalno cisto jezero,a Sramezljivost je provirila kroz pukotinu drveta.Krasota je nasla svoje mjesto u letu leptira, a Sloboda u dahu vjetra.

Sebicnost je pronasla skroviste, ali samo za sebe. Laz se sakrila na kraju duge ( laze, bila je na dnu okeana ), a Pozuda i Strast u krateru vulkana.

Zaborav se zaboravio sakriti, ali to nije vazno. Kada je Ludost izbrojala 999.999, Ljubav jos nije pronasla skrovise jer je bilo sve zauzeto. Ugledavsi ruzicnjak, uskocila je, prekrivsi se prekrasnim pupoljcima.

" Milijun ", zavikala je Ludost i zapocela svoju potragu.

Prvu je pronasla Lijenost,iza najblizeg kamena.Ubrzo je zacula Vjeru kako raspravlja o teologiji sa Bogom, a Strast i Pozuda su iskocile iz kratera od straha.Slucajno se i tu nasla Zavist,i naravno Uspjeh, a Sebicnost se nije trebalo niti traziti.Sama je izletjela iz svog savrsenog skrovista koje se pokazalo pcelinjom kosnicom.Od tolikog trazenja Ludost je ozednila, i tako u kristalnom jezeru pronasala Ljepotu.

Sa Sumnjom joj je bilo jos lakse jer se ona nije mogla odluciti za skroviste pa je ostala sjediti na obliznjem kamenu.

Tako je Ludost malo po malo, pronasla gotovo sve.

Talent u zlatnom klasju zita, Tjeskobu u izgorjeloj travi, Laz na kraju duge ( laze, bila je na dnu okeana ), a Zaborav je zaboravio da su se uopce igrali.

Samo Ljubav nije mogla nigdje pronaci. Pretrazila je svaki grm i svaki vrh planine i kada se vec razbijesnila, ugledala je ruzicnjak. Zasla je medju ruze,uzela suhu granu, i bijesna i iznemogla, pocela udarati po prekrasnim ruzinim pupoljcima.

Odjednom se zacu bolan krik. Ruzino trnje izgrebalo je Ljubavi oci. Ludost nije znala sto da ucini.

Pronasla je Pobjedu, osjecaj nad osjecajima, ali Ljubav je ostala slijepa.

Plakala je i molila Ljubav da joj oprosti i na posljetku odlucila zauvijek ostati uz Ljubav i pomagati joj.

Od tada je Ljubav pobjednik nad osjecajima, ali je ostala slijepa, a Ludost je uvijek prati..

Nekada davno, živela je jedna tužna devojka....
- A zašto je bila tužna?
- Polako, nemoj me prekidati, sve ću da ti ispričam po redu. Zato što je
bila usamljena i bez ikog na svetu...
- Je l' ni mamu nije imala?
- Nije imala nikoga sama samcita. Sedela jednog dana ta tužna devojka na
obali sinjeg mora.
- A zasto sinjeg, kad je more plavo?
- Dobro - plavog mora, kad je ugleda Bog sa nebesa i sažali se na nju.
Kako se ona igrala sa kamenčićima, on reši da
jedan pretvori u kamen sreće. Iznenada, kamenčić koji je ona uzela,
snažno je zasijao na njenom dlanu, lepše od bilo kog dragulja.
- A ona?
- Isprva se silno obradovala, ali je pomislila: možda ima još ovakvog
čarobnog kamenja na plaži, pa je pažljivo spustila svoj i krenula da traži drugo.
- I onda?
- Išla tako, išla, spustio se mrak i ona shvati da je kamen samo jedan
jedini, i pravljen samo za nju, pa brže potrči nazad, ali više nije mogla da ga nadje.
Sari već podrhtava brada.
- A sutra, kad je bio dan, je l' ga onda našla?
- Nije, more ga je odnelo sa sobom.
Suzice se skupljaju (bajka treba srećno da se završi, šta je sa ovo).
- A zašto ga je more odnelo?
- Zato što nije bila dovoljno dobra. Bog joj je spustio sreću u ruke, a
ona nije znala da je zadrži. Polakomila se i htela još. Ali tu nije kraj bajke.
More čuva taj kamenčić sreće i izbaciće ga pred neku drugu devojku koja ga bude zaslužila i koja će znati da ga sačuva.
- A meni je, ipak, žao i one devojke što ga je izgubila - kaže pospani glasić.(I meni je.)
- Šta je sa njom dalje bilo?
- Ne znam. Nije ni važno, samo ti lepo sanjaj.
(Znam, ostala je na obali i još uvek moli more da joj vrati njen dragi kamen).


Marija Jovanović "Spletkarenje sa sopstvenom dušom"

Profesor započe čas tako što uze u ruku čašu punu vode.

Podiže je u vis tako da svi mogu da je vide i upita:

- Šta mislite, koliko je teška ova čaša?

- 50 gr,…100 gr, … 125 gr… – nagađali su studenti.

- Istina je ustvari da ni ja sam ne znam. I dok je ne izvagamo, ne možemo biti sigurni. – rekao je profesor.

Ali ja sam htio da vas pitam nešto drugo. Šta će se desiti ako držim ovako podignutu čašu, recimo, nekoliko minuta?

- Ništa! – odgovoriše studenti.

- Dobro. A šta će se desiti ako držim ovako podignutu čašu cijeli jedan sat? – ponovo zapita profesor.

- Počeće da vas boli ruka – brzo odgovori jedan student.

- Tačno. A sada, šta će se desiti ako je držim ovako cijeli jedan dan?

- Ruka će početi da vas jako boli, a od takvog napora moguće je da će vam se ukočiti mišići, pa čak i da će vam se ruka paralizovati. I vrlo je vjerovatno da ćete osjetiti potrebu da hitno odete kod ljekara.

- Vrlo dobro. – nastavio je smireno profesor.

– A dok se sve to dešava, šta mislite da li se je promijenila težina čaše?

- Ne! – odgovoriše svi u glas.

- Pa šta je onda uzrok boli u ruci i grčenju mišića?!

Studenti se nađoše zbunjeni, situacija im je već ličila na zagonetku i svi zdušno počeše da traže odgovor.

- Šta ja treba da uradim, da bih se oslobodio bola i tereta u ovoj situaciji? – nastavi profesor.

- PUSTITE ČAŠU! – čuo se odjednom odgovor iz amfiteatra.

- Daaaa, to je to. To je odgovor.

Pustite čašu! – poskočio je profesor.

– To isto se dešava i sa vašim problemima u životu i sa vašim teškim mislima.

Misliti o njima nekoliko minuta je normalna stvar, i u tome nema ništa neispravno ili pogrešno. Ali ako ih zadržavate u vašem umu neko duže vrijeme, osjetićete BOL. A ako to radite jako dugo, previše dugo – osjetićete se paralizovano, tj. nećete biti u stanju da radite bilo šta drugo. Vrlo je važno je da razmišljate o određenim događajima ili doživljajima u vašim životima i da izvodite zaključke iz njih, no još je važnije znati kako osloboditi um od tih problema na kraju svakog dana…da ih “pustite da padnu” prije nego što utonete u san. Tako ćete sebi uštediti veliki stres i napor i svako jutro ćete se buditi svježi, vedri i odmorni. Osjećaćete se ispunjeni novom snagom i lakoćom da prevazilazite sve životne izazove, bez obzira u kakvoj se situaciji našli.


I zato upamtite: PUSTITE ČAŠU NA KRAJU SVAKOG DANA!

Gost je napisao/la:

Čovjek uvijek treba biti zadovoljan sam sa sobom.....pa i kad je najteže,jel od goreg ima gore....

Ništa nije tako crno,koliko je nebo plavo !!

ooo Ana ..koje iznenadenje bas tako kratko i jasno ...nista nije toliko crno

ŽABA U VRELOJ VODI

Šta se dešava kada ubacimo jednu inteligentnu žabu u vrelu vodu?!

Ona će odmah odlučiti:”Ovdje je nepodnošljivo. Ja iskačem van.”

I iskočiće.

Ali kada bismo tu istu žabu ubacili u hladnu vodu i postepeno tu vodu zagrijavali, šta bi se onda desilo?

Žaba bi se opustila. Primjetila bi da joj postaje toplo i pomislila bi:”Malo toplote neće mi škoditi.”

I uskoro bi žaba bila kuvana.

***

POUKA: Mnogo se toga u životu odvija sporo. Ali se u životu sve sabira, tako da to malo (sporo) na kraju postane mnogo.

Umro od gladi i žeđi pored izvora i datulja
Neki je Europljanin zalutao u pustinji Sahari. Izgladnio je i ožednio. Zadnjim se silama vukao u nadi da će pronaći oazu i tako spasiti život.

Kada je već izgubio svaku nadu, odjednom mu se pred očima pokaže zelena oaza. Sav sretan počne trčati prema njoj, a onda se zaustavi govoreći sam sebi: Ne, ne smijem se dati prevariti. To je fatamorgana. Moje oči vide i ono što ne postoji jer čitavo moje biće čezne za oazom. Nije to oaza. Moram biti razuman i trijezan. I opet pođe dalje vukući se kroz pijesak.

Odjednom ugleda pred sobom datulje na kojima su visjeli plodovi. Upravo htjede da ih uzbere kad li se opet prisjeti: Ne, nisu to datulje, to je fatamorgana. Ne smijem se dati prevariti.

Nekoliko koraka dalje pred očima mu se ukaže izvor vode. I kad se htio nagnuti da se napije, njegov trijezni razum ga upozori: To je samo fatamorgana. Nema tu izvora. Moram umrijeti od gladi, žeđi i vrućine.

Nekoliko sati iza toga ušla su u oazu dva beduina. Začudiše se kad ugledaše mrtvog Europljanina. Jedan od njih reče: Gle neobična čovjeka! Tu pokraj izvora i datulja, u hladu maslina umro je do gladi i žeđi. A drugi mu objasni: Poznavao sam mnogo takvih europskih ljudi. Njihov razum im ne da da povjeruju u ono što vide srcem i očima.

(Preuzeto iz knjige: Tomislav IVANČIĆ, Susret sa živim Bogom, Koraci, Zagreb 1983., str. 142; )

Nekada davno živio je kralj, koji je imao četiri žene. Četvrtu ženu je najviše volio, kitio draguljima i gostio najboljim slasticima. Davao joj je samo najbolje.
Volio je i treću ženu i uvijek ju je pokazivao u susjednim kraljevstvima. Ipak – bojao se, da će ga jednoga dana napustiti i otići s drugim.
Volio je i drugu ženu. Bila je njegova povjerenica, uvijek ljubazna, pozorna i strpljiva. Uvijek, kada se susreo sa poteškoćama, mogao joj je vjerovati i ona mu je pomogla prebroditi teška vremena.
Prva žena bila je vjerna pratilja i ogromno je doprinjela blagostanju njegove kraljevine. Ali prvu ženu nije volio. Iako ga je ona istinski voljela, on se na nju nije ozirao.
Jednoga dana kralj se razbolio i znao je, da se bliži njegov kraj.
Razmišljao je o svom raskošnom životu i zaprepašteno zaključio: “Imam četiri žene, ali kad budem umirao, bit ću potpuno sam.”
Pitao je četvrtu ženu: “Najviše sam te volio, poklanjao ti najbolje haljine i pokazivao ti svu pozornost. Sada, kada umirem, hoćeš li ići sa mnom i praviti mi društvo?”
“Nikako!” odgovorila je četvrta žena i otišla bez riječi. Njen odgovor je kao mač zarezao u njegovo srce.
Tužni kralja pita treću ženu: “Cijeli život sam te volio. Sada, kada umirem, hoćeš li ići sa mnom i praviti mi društvo?”
“Ne”, odgovorila je treća žena. “Život je prelijep. Kad umreš, ponovo ću se udati.”
Onda je pitao drugu ženu: “Uvijek sam se obraćao tebi i uvijek si mi pomagala. Kada umirem, hoćeš li ići sa mnom i praviti mi društvo?”
“Žao mi je, ali ovoga puta ne mogu ti pomoći,” rekla je druga žena. “Spremna sam te sahraniti.” Njen odgovor pogodio je kralja kao strijela.
Nakon toga čuo je glas:”Ići ću s tobom i pratit ću te, gdjegod budeš pošao.”
Kralja se okrene i pred sobom ugledao svoju prvu ženu. Bila je mršava i pothranjena te zapuštena. “Kada sam imao priliku, trebao sam se bolje brinuti za tebe”, s mnogo očaja reče kralj.
Istina, u životu svi imamo četiri žene.
Naša četvrta žena je naše tijelo. Bez obzira na to, koliko napora ulažemo u njegu i skrb za tijelo, ono će nas napustiti, kada umremo.
Naša treća žena su posjed, položaj i bogatstvo. Kad umremo, naslijede ih drugi.
Naša druga žena su obitelj i prijatelji. Bez obzira nato, koliko su nas voljeli, ostat će s nama samo do groba.
I naša prva žena je naša duša. Mnogo puta je zapostavljena zbog težnje po stjecanju bogatstva, moći i užitaka. Ipak je duša jedina, koja će nas pratiti, gdjegod budemo otišli.
Njeguj dušu, ojačaj i čuvaj ju sada, jer je jedina, koja će te pratiti do božjeg prijestolja i ostati s tobom u vječnosti.
Kada te svijet gurne na koljena … to je odličan položaj za molitvu.

Recept za život

1. Svakog dana šetaj barem 10 do 30 minuta. Dok hodaš, smiješi se. To je odličan lijek protiv depresije.

2. Svakog dana barem 10 minuta sjedni i uživaj u tišini. Razgovaraj s Bogom ili sam/-a sa sobom o tome što ti se trenutno događa u životu.

3. Kada se ujutro probudiš, izgovori sljedeće rečenice: "Moja svrha je ----------. Zahvalan/-na sam za ----------.

4. Jedi više hrane koja raste na biljkama i drveću nego one koja se proizvodi u tvornicama.

5. Pij mnogo zelenog čaja i obične vode. Jedi puno brokule, ribe, oraha, lješnjaka i badema.

6. Probaj izmamiti osmijeh na lica barem tri osobe dnevno.

7. Nemoj trošiti dragocjenu energiju svoga tijela i uma na tračanje, probleme iz prošlosti i stvari koje nisu u tvojoj moći. Umjesto toga investiraj svoju energiju na nešto pozitivno što se događa u sadašnjosti.

8. Doručkuj poput kralja, ručaj poput običnog čovjeka, a večeraj poput siromaha.

9. Zapamti - život nije pravedan, ali je svejedno dobar.

10. Zapamti - život je prekratak da bi ga koristio/-la za mržnju prema nekome.

11. Nemoj sam/-a sebe shvaćati preozbiljno. Nitko drugi to ne čini.

12. Nisi toliko važan/-na ni poseban/-na da bi morao/-la biti pobjednik/-ca u svakom sukobu. Nauči se ne slagati.

13. Pomiri se sa svojom prošlošću kako ti ona ne bi pokvarila sadašnjost.

14. Nemoj svoj život uspoređivati sa životima ostalih jer nemaš pojma kakvo je njihovo životno putovanje!

15. Nitko drugi ne utječe na osjećaj sreće u tebi osim tebe samog/-e.

16. Svaku stvar koja ti se čini katastrofalnom u životu razmotri s ovog stajališta: "Hoće li mi ovo biti važno za pet godina?"

17. Oprosti svima za sve.

18. Ono što drugi misle o tebi, zapravo nije tvoja stvar.

19. Bog sve liječi, samo ga trebaš zamoliti.

20. Bez obzira kako dobra ili loša situacija bila, moraš znati da će se promijeniti.

21. Kada si bolestan, za tebe će brinuti prijatelji. Zato uvijek održavaj veze s njima.

22. Zavist je samo traćenje vremena. Jer već imaš sve što ti treba!

23. Svaki dan prije odlaska u krevet izreci rečenice: "Zahvalan/-na sam za ----------. Danas sam postigao/-la ----------."

24. Sjeti se da si presretan/-na da bi bio/-la ljut/-a.

25. Kada se osjećaš potišteno, počni se prisjećati svih stvari zbog kojih si sretan/-na. Začas ćeš se nasmijati![img] [/img]

Lekcija srčanosti

Pravu lekciju srčanosti održala je moja desetgodišnja kćerkica Sarah koja je rođena bez jednog mišića na nozi zbog čega stalno nosi protezu. Jednog lijepog proljetnog dana došla je kući kako bi me izvijestila da je sudjelovala u '' igrama u polju '' – kad se održavaju brojne utrke i ostala nadmetanja.
Budući da nosi protezu pokušavao sam se sjetiti pravih riječi kako bih ohrabrio Sarah,
nečega što bih joj mogao reći u znak podrške – nečega što sam čuo da mnogi poznati treneri govore natjecateljima koji su suočeni s porazom – ali prije no što sam rekao i riječ pogledala me je i rekla:'' Tata, pobijedila sam u dvije utrke !''
Nisam mogao vjerovati ! A zatim je Sarah dodala: ''Imala sam prednost ''.
Ah. Znao sam. Pomislio sam da su joj dopustili da ranije krene ... da su joj dali neku fizičku prednost. Ali ponovno prije no što sam bilo što rekao, kazala je:
'' Tata, nisu mi dopustili da ranije krenem ...
moja je prednost bila u tome što sam se više trudila.''
To je srčanost ! To je moja Sarah.