Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

BOLEST SRCA


Neka čudna bolest počela se širiti cijelim svijetom. Oni koji bi od nje oboljeli, osjetili bi kako im se srce naglo smanjuje. Gubili su snagu i radost. Najradije bi ostajali u krevetu. Liječnici to nisu znali objasniti. Propisivali su razne tablete, ali bolesti nisu našli lijeka. Neki su pokušavali presaditi srce, ali i novo tek presađeno srce počelo bi se smanjivati. Nisu više znali što poduzeti.

Za to vrijeme bolest se sve više širila. Bolnice su bile pune, a novi bolesnici su stalno pristizali. Ukratko: svi su bolovali od srca. Svi su ležali u krevetu čekajući kraj. Ah, gotovo svi.

Jedna osoba ipak nije bila zaražena. Bio je to starac koji je za razliku od svih drugih imao veliko srce, veće od normalnoga. On se posvetio liječenju bolesnika.

Zapazio je da bi se njegovo malo srce, kad bi uzeo ruku nekog bolesnika i nasmijao mu se, počelo povećavati, a kad bi ruku pustio, srce bi prestalo rasti. Otkrio je brzo ono što nitko nije uspio: čudnu bolest koja je skupljala srce uzrokovalo je pomanjkanje ljubavi.

Dao se na posao. Počeo je liječiti bolesnike jednog po jednog. Uzeo bi ga za ruku i smiješio mu se. Kad bi njegovo srce postalo dovoljno veliko da može ljubiti, bolesnik bi se podigao i pomago drugima da ozdrave. Novi lijek koji mnogi nisu poznavali proširio se po cijelom svijetu. Sa svih su se strana pojavljivali ljudi s velikim srcem. Otada nitko više nije obolio od one čudne bolesti.

Bilo je dovoljno uzeti se za ruke i smiješiti se.

Nepoznati autor

Dječak i pas

U izlogu trgovine kućnim ljubimcima pojavio se natpis «PRODAJU SE PSIĆI». Neki je dječak pročitavši natpis odlučio ući u trgovinu da se raspita.
«Koliko koštaju psići?», pitao je vlasnika trgovine.
«Između $30 i $40«, odgovori trgovac.
Dječak zavuče ruku u svoj džep i izvuče nešto sitnog novca.
«Ja imam samo $2.37! Mogu li ih svejedno pogledati?».
Trgovac se nasmiješi i zazviždi, a iz kućice u dvorištu došeta ponosna kujica sa svojih pet mekanih loptica. Jedno je štene vidljivo zaostajalo za drugima. Mali se dječak odmah sagne i nježno podigne šepavo štene.
«Što nije u redu s ovim psićem?»
Trgovac mu objasni da se štene okotilo s jednom kraćom šapom i da će zato uvijek šepati.
Dječak je uskliknuo: «To je štene koje bih volio kupiti! «.
Trgovac reče: «Ovo štene ne moraš kupovati, ako ga zaista želiš, ja ću ti ga pokloniti!« Na to se dječak rastužio: «Ne želim da mi ga poklonite. Ovaj je psić jednako vrijedan kao i ostali. Želim ga kupiti po punoj cijeni. Sada ću vam dati $2.37 i po 50 centi svaki mjesec sve dok ga ne otkupim!».
Na trgovčevo iznenađenje, dječak povuče nogavicu svojih hlača i pokaže svoju iskrivljenu, invalidnu nogu koju je podupirala metalna šipka. Tada tiho uzvrati:
«Niti ja nikada neću moći trčati, ni skakati. Ovo štene treba nekoga tko će ga razumjeti. Nekoga tko će o njemu brinuti i voljeti ga baš takvog kakav jest. «

Postoji li život poslije rođenja?
(razgovor blizanaca u majčinoj utrobi)

- Vjeruješ li u život poslije rođenja?
- Naravno, sigurno postoji nešto nakon rođenja. Možda smo ovdje baš zato da se pripravimo na život poslije rođenja.
- To je glupost. Nema života poslije rođenja. Kako bi taj život uopće izgledao?
- Ne znam točno, ali uvjeren sam da će biti više svjetla i da ćemo moći hodati i jesti svojim ustima.
- To je potpuna glupost. Znaš da je nemoguće trčati i jesti svojim ustima. Pa zato imamo pupčanu vrpcu. Kažem ti, poslije rođenja nema života.
- Pupčana vrpca je prekratka. Uvjeren sam da postoji nešto poslije rođenja. Nešto posve drukčije od ovoga što živimo sada.
- Ali nitko se nije vratio od tamo. Život se poslije rođenja završava. Osim toga, život nije ništa drugo nego postojanje u uskoj i mračnoj okolini.
- Pa ne znam baš točno kako izgleda život poslije rođenja, ali ćemo u svakom slučaju sresti našu mamu. Ona će se brinuti za nas.
- Mama?!? Ti vjeruješ u mamu! Gdje bi po tvome ta mama bila?
- Svuda oko nas, naravno. Zahvaljujući njoj živimo, bez nje ne bismo uopće postojali.
- Ne vjerujem. Mamu nisam nikada vidio, zato je jasno da ne postoji.
- Da, moguće, ali ponekad, kada smo potpuno mirni, možemo je čuti kako pjeva i miluje naš svijet. Znaš, uvjeren sam da naš život poslije rođenja zapravo tek počinje.

KAKO ZAGRLITI ZVIJEZDE

Divni Stranac ležao je u zagrljaju čovjeka, ljuljkajući se u njemu, kao da je na moru, na splavi od pjene.
Čovjek je imao zaljubljenu dušu, ali samo dvije ruke za grljenje. Pokušavao Ga je zagrliti vlasima i nogama; pogledom; cijelim tijelom. Ali uvijek je poneki dio Strančeva tijela ostajao nezagrljen. Kad bi Mu se čovjek pogledom unio u oči, usta i tijelo ostajali su neugledani.
Stranac se smješkao.
“Hoćeš li da ti dam i treću ruku?’ pitao je čovjeka.
Oh, svakako,” odgovorio je ovaj željno.
Umah se stvori treća ruka, pa onda i četvrta. Ali još uvijek je Strančev lik ostajao ne--sasvim-obujmljen.
“A htio bih,” progovori čovjek zadihan, zajapuren poslije uzaludnih dovijanja i svakojakih napora. “Htio bih ostvariti tako savršen zagrljaj da mu ne izmakne ni mali prst Tvojega tijela.”
“Mojega tijela?” nasmije se zvonko Stranac. “Zar misliš da je ovaj ljudski lik moje cijelo tijelo? A što ćemo sa zvijezdama - s tim lišćem nebesa? Kako ćeš njih zagrliti?”
Nesporazum je u tomu što mislimo da je koža našega tijela naša granica.

Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC

Šalica


Neki čovjek, ljubitelj starina, u malenoj kineskoj trgovini opazio prekrasnu šalicu za čaj i ne odolivši, uzeo je u ruke da je pogleda. Odjednom šalica progovori ...
Znaš, nisam ja uvijek bila šalica za čaj. Bilo je vrijeme kada sam bila glina.
Moj me je gospodar uzeo i valjao me ... mijesio, okretao ponovno ... i ponovno... i ponovno.
Viknula sam: Ostavi me na miru! Ali on se samo nasmiješio i odgovorio: Ne još!
Onda me je smjestio na lončarsko kolo ... rekla je šalica za čaj.
Odjednom sam se vrtjela okolo ... i okolo ... i okolo.
Prestani ... imam vrtoglavicu! - vrisnula sam.
Gospodar je samo klimnuo glavom i rekao: Ne još!
Tada me je stavio u pećnicu ... nikada nisam osjećala toliku vrućinu.
Pitala sam se zašto me želi spaliti ... i vikala sam ... i kucala na vrata.
Mogla sam ga vidjeti kroz otvor ... i mogla sam čitati sa njegovih usana dok je klimao glavom: Ne još!
Napokon su se vrata otvorila ... uzdahnula sam!
Stavio me je na policu ... i počela sam se hladiti. Tako ... to je već bolje, rekla sam.
Tada me je odjednom očetkao ... i cijelu me prebojio.
Pare su bile strašne ... i mislila sam da ću umrijeti: Prestani ... prestani! plakala sam.
Samo je klimnuo. Ne još!
Tada me odjednom vrati nazad u pećnicu ... ne onu prvu ... već dva puta topliju.
Znala sam da ću se ugušiti. Preklinjala sam ... molila ... vriskala ... plakala.
Cijelo vrijeme mogla sam ga vidjeti kroz otvor ... kako klima i govori: Ne još!
Tada sam znala da nema nade ... i da nikada neću uspjeti.
Bila sam spremna odustati. Ali vrata su se otvorila ... i on me uzeo ... i smjestio na policu.
Nakon sat vremena ... dodao mi je ogledalo i rekao: Pogledaj se.
I jesam ... i rekla sam: Pa to nisam ja ... to ne mogu biti ja! Pa ja sam prekrasna!
Želim da znaš, tada je on rekao,
znam da te je boljelo dok sam te mijesio i oblikovao ... ali da sam te ostavio ... osušila bi se.
Znam da sam ti uzrokovao vrtoglavicu dok sam te vrtio na kotaču ... ali da sam stao zdrobila bi se. Znam da je boljelo ... i da je bilo vruće i zagušljivo u pećnici ...
ali da te nisam stavio ondje ... slomila bi se.
Znam da su pare bile strašne kada sam te četkao ... i cijelu te obojio,
ali vidiš ... da to nisam učinio ... nikada ne bi očvrsnula. Ne bi bilo boje u tvom životu.
I da te nisam vratio u drugu pećnicu ... ne bi dugo poživjela ... lako bi se slupala.
Sada ... si ti savršeni proizvod.
Sada ... si ono što sam imao na umu kada sam počeo sa tobom!

Magarac i čovjek


Dosadi magarcu neprestano tegliti, pa stane i počne njakati:
Svega mi je dosta! Ovako više ne ide. Cijeli dan nosim teret i mučim se, a to nitko ne cijeni. Dok ja radim i patim, drugi se smiju i pjevaju. Ma koliko radio, opet me tuku i rugaju mi se. Nije život samo rad i batina. Odavde se više ne mičem, pa što bude!
- Ako ti je dosadilo biti magarac, a ti budi čovjek!- reče mu gospodar smijući se.
- Eto, opet mi se rugaš! Nitko ne može promijeniti svoju sudbinu. Magarac je magarac, a čovjek je čovjek. To je tako, i gotovo!
- Zato i jesi magarac što tako misliš! Nitko se ne rađa kao čovjek, čovjekom se postaje. Želiš li biti kao ja, umi knjige i čitaj. I vrlo ćeš brzo otkriti da ti govorim istinu!
- Kako to?- zbunjeno će magarac. – Vidio sam tolike ljude koji nikada ne čitaju, pa opet nisu magarci!
- To ti se samo čini. Nije čovjek ono što se vidi, njegova je priroda sakrivena. Jedno se vidi, ono nevidljivo je nešto sasvim drugo. Obično unutra ti ljudi nemaju ništa – praznina i mrak. Ali se često u liku čovjeka krije neka životinja, poput lava, lisice ili svinje. Zato se i kaže: majmune jedan! Jedni su podmukli i otrovni poput zmije, a drugi su plašljivi poput zeca. Netko je mrav, a netko cvrčak. A ima ih koji su kao tvor, bilo gdje da se skrije, svejedno zaudara! Vjeruj mi, mnogi u ljudi veći magarci od tebe iako nemaju repa. Nije rep ono bitno!
- Tek sad ništa ne shvaćam- zareve magarac.
- Ljudi više nisu ljudi nego životinje, a životinje mogu postati ljudi ako čitaju. Svašta! I što uopće znači to- bitno!?
- E, vidiš to je ono što razlikuje čovjeka od magarca. I ono je skriveno u knjigama! Želiš li ga naći i shvatiti moraš čitati. A što budeš više čitao, to će ti razlika biti jasnija. Ne budeš li čitao, zauvijek ćeš ostati magarac. I svi će ti se smijati i rugati.
Zoran Katić

TRGOVAC I DIJAMANT


Živio jednom jedan bogаti trgovаc dijаmаntimа. Ali on nije bio sаmo trgovаc. Bio je i mudrаc pored toga.
Jednog je dаnа sjedio sа svojim prijateljima, kаd mu slugа donese lošu vijest kako mu je nestаo vrlo skupocijen dijаmаnt. Čuvši to, trgovаc nа čаs zаtvori oči, а ondа promrmljа: “Prekrаsno! Zaista prekrаsno!”
Prođe sаt vremenа, a slugа mu dojаvi veselu vijest: dijаmаnt je pronаđen. Trgovаc opet zаtvori oči, trenutаk utonu u tišinu, pa reče: “Prekrasno! Zаistа prekrаsno!”
Ne mogаvši rаzumjeti trgovčevo ponаšаnje, jedаn gа njegov prijаtelj upitа: “Objаsni mi zаšto si upotrijebio iste riječi i kod gubitkа, i kod dobitkа? U čemu je tаjnа tаkvog ushićenja?” Trgovаc mu mirno odgovori: “Jа cijenim tišinu i spokoj svogа umа više od dijаmаnаtа. Jа sаm trаgаč zа neiscrpnim blаgom duhovnih vrlinа. Kаdа su mi jаvili dа je skupocijeni dijаmаnt nestаo, pogledаo sаm unutar sebe dа bih vidio hoće li se moj um uznemiriti i izgubiti svoju drаgocjenu rаvnotežu i mir zаrаdi nečegа što je tаko prolаzno kаo što je stvаr po imenu dijаmаnt. I otkrio sаm dа moj um nije izgubio svoj mir i svoju rаvnotežu. Stogа sаm rekаo: “Prekrаsno! Zaista prekrasno!” A kаdа me je slugа obаvijestio dа je dijаmаnt pronаđen, opet sаm pogledаo u sebe dа bih vidio hoće li se moj um sada ushititi, izgubiti svoju rаvnotežu i stаloženost zbog novonastalog dogаđаjа. I otkrio sаm dа se je moj um više brinuo o unutаrnjem duhovnom blаgu, nego što se bаvio materijalnim predmetom, kаo što je dijаmаnt. Zbog togа sаm i rekаo: “Prekrаsno! Zaista prekrаsno!”

POSLOVNI ČOVJEK GODINE

Jednog dana jedan vrlo imućan čovjek popeo se na tavan svoje kuće u potrazi za nagradom koju je dobio kao poslovni čovjek godine! Kopajući po kutijama, naiđe na malu bilježnicu svoga sad već odraslog sina. Bio je to njegov dnevnik.

„Ne sjećam se da sam je ikada vidio“, pomisli on. Listajući, lice mu obasja osmijeh i oči mu zaiskriše. Stranice su ga na trenutak vratile u prošlost, kada je kućom odjekivao smijeh osmogodišnjeg dječaka. Na neke događaje potpuno je zaboravio. Čitajući dnevnik, postajao je sve ozbiljniji. Uvidio je da je u djetinjstvu njegova sina bilo i tužnih razdoblja, kojih se on kao otac nije sjećao. „Ali kako je to moguće?“ upitao se. „Pa ja na to nisam tako gledao.“

Tad se sjeti da je i on vodio dnevnik, doduše poslovni, pa otiđe po njega u kućnu biblioteku. S jedne od polica izvuče veliku knjigu u kožnom uvezu s pozlaćenim inicijalima i položi je na sto pored dnevnika na kojem je olovkom bilo jednostavno napisano Jimmy. Otvori svoj dnevnik na mjestu na kojem je pisalo:

„Protratio cijeli dan. Bio s Jimmyjem u ribolovu, ništa nisam upecao!“ Potom listajući sinovljev dnevnik potraži isti taj datum i pročita riječi svoga sina:

„Bio s tatom u ribolovu. Najljepši dan u mom životu!“

Cijelom svijetu možete biti samo jedna od osoba, ali jednoj osobi možete biti cijeli svijet.

PRIČA O NAJLJEPŠOJ ŽENI NA SVIJETU


Jednom je jedna grupa muškaraca raspravljala na temu: Kako izgleda najljepša žena na svijetu? Jedan je volio plameno-crne, kao ugalj oči, sa vatrenim pogledom. Drugi je volio sivo-plave oči, beskrajno duboke, kao nebo. Trećem su pak najdraže bile one sa braon očima, tople i nasmijane…A za kosu, jedan je govorio da su ljepše žene sa kraćom kosom, a drugi je tvrdio – sa dužom, koja pada sve do peta. Jedni su se oduševljavali onima sa visokim i veličanstvenim držanjem…a drugi radije manjim, nježnijim i elegantnijim figurama.

I svaki od njih je mislio da je njegovo mišljenje i opis najtačniji i nije prestajao da ubjeđuje one druge u ispravnost svog suda. Vidjevši da tako nikada neće stići do zajedničke saglasnosti, napokon riješiše da odu do jednog mudrog čovjeka i da čuju njegovo mišljenje:

“Počeli smo da polemišemo”, rekoše mu, “i nismo uspjeli nikako da se razumijemo. Kaži nam ti, mudri čovječe, koja žena je najljepša žena na svijetu?”

Dugo je starac gledao u bijele vrhove dalekih planina, povremeno se neprimjetno osmjehujući i naposljetku odgovori sa ove tri riječi:

“ONA KOJU VOLIŠ.”

Vlak života

Nepoznat autor

Nedavno sam čitao knjigu u kojoj je život uspoređivan s putovanjem u vlaku. Bijaše to veoma zabavna lektira.

Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti.

Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja.
Primjerice, naši roditelji...

Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje nakolonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva.

Međutim, u vlak će unići druge osobe koje će nam biti veoma važne.

To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu.

Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju.

Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu. Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć.

Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju. Mnogi nas sunovraćaju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.

Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu. Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće, potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon.

Međutim, na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci neće vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo.

Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.

Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može 'iskliznuti' te da treba naše razumijevanje i simpatije.

I mi ćemo možebit 'iskliznuti' s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti.

I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas.

Bit ću veoma tužan i žalostan kad moradnem sići zauvijek s vlaka. Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi.
Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno radovati.

Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.

Trudimo se i nastojmo da imadnemo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

Svima želim sretno i ugodno putovanje!

Priča o ustrajnosti u svojim ciljevima

Čovjek koji pouzdano kroči u smjeru svojih snova, začas će se susresti sa neočekivanim uspjehom. Gradimo li kule u zraku, naš trud neće propasti, jer one tamo i pripadaju. Potrebno ih je samo poduprijeti temeljima. Mnoge osobe su ograničene u mislima, postupcima i rezultatima. Nikada ne prelaze granice ograničenja što su ih sami sebi postavili ili ih im je postavio netko drugi. Drugi nas mogu zaustaviti privremeno, ali mi smo jedini koji to možemo učiniti trajno.

Odrastao slon svojom surlom može podići blizu tonu tereta. Pripitomljeni slon mirno stoji vezan uz mali drveni štapić zaboden u zemlju. Dok je još bio mlad i nije dostigao svoju punu snagu, slona vežu teškim lancem za nepokretan željezni stup. Tim postupkom, nameću slonu da shvati, da koliko god snažno pokušavao prekinuti lanac ili pomaknuti i iščupati stup, to mu nije moguće učiniti. Kad slon postane velik i snažan, on i dalje vjeruje, sve dok ispred sebe na tlu vidi stup i lanac.

Netko je rekao da se to ne može napraviti, ali on osmijehom odgovori da možda ne može, ali neće reći ne dok ne pokuša. Stoga se bacio na posao sa tračkom osmijeha na licu. Ako se i brinuo, to je skrivao. Počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo napraviti i učinio je to.

Netko mu se narugao: "O, to nikada nećeš moći učiniti, barem nitko do sada nije uspio." Ali on je skinuo kaput i zasukao rukave, i poceo raditi. Podignute glave i prikrivenog osmijeha, bez imalo sumnje ili dvojbi, počeo je pjevati baveći se onime što se nije moglo učiniti i učinio je to.

Tisuće će vam ljudi reći da se nešto ne može napraviti, tisuće ljudi će vam proricati neuspjeh, tisuće će vam isticati, jedan za drugim, opasnosti koje samo čekaju da vas napadnu. Ali samo se bacite na posao sa tračkom osmijeha, zatim uzdignite glavu i počnite. Samo počnite pjevati baveći se time, što se ne može napraviti. I tako ćete uspjeti.

Staklenka od kiselih krastavaca i kava

Kada vam se učini da gubite kontrolu nad svojim životom, kada 24h na dan nije dovoljno, sjetite se staklenke kiselih krastavaca... i kave...

Profesor je stajao pred grupom studenata na satu filozofije i držao neke predmete iza sebe. Kada je sat počeo, bez riječi je podigao veliku, praznu staklenku od kiselih krastavaca, stavio je na katedru i napunio lopticama za tenis. Potom je upitao studente da li je staklenka puna. Složili su se da jeste.

Zatim je profesor podigao kutiju punu kamenčića i sipao ih u staklenku. Blago ju je protresao. Kamenčići su se otkotrljali u prazan prostor između loptica.
Tada je ponovno upitao studente da li je staklenka puna.
Opet su odgovorili da jeste.

Sljedeća kutija koju je profesor uzeo, bila je puna pijeska. Kada ga je sipao, pijesak je, naravno, ispunio sve preostale šupljine u staklenci. Pitao je još jedanput da li je staklenka puna. Studenti su skrušeno odgovorili da jeste.

Onda je profesor ispod stola izvadio dvije šalice pune kave i sipao ih u staklenku. Kava je natopila pijesak. Studenti su se smijali. 'Sada!', rekao je profesor, dok je smijeh zamirao, "hoću da shvatite da ova staklenka predstavlja vaš život. Teniske loptice su važne stvari u vašem životu: vaša obitelj, vaša djeca, vaše zdravlje, vaša vjera i stvari kojima se strasno predajete. To su one stvari uz koje bi vaš život i dalje bio ispunjen, i kada bi sve drugo nestalo. Kamenčići su ostale stvari koje su važne: vaš posao, vaša kuća i vaš auto. Pijesak predstavlja preostale stvari. Male stvari.
Ako napunite staklenku pijeskom, nema mjesta za kamenčiće i teniske loptice. Isto vrijedi u životu. Ako potrošite sve svoje vrijeme i energiju na male stvari, nikada nećete imati mjesta za one važne stvari.

Vodite računa o stvarima koje su ključne za vašu sreću. Igrajte se sa djecom. Nađite vremena za odlazak liječniku. Izvedite partnera na večeru. Ponašajte se ponovno kao da vam je 18. Uvijek će biti vremena da se očisti kuća i urade popravke. Prvo se pobrinite za teniske loptice - stvari koje su vam zaista važne. Utvrdite svoje prioritete. Sve ostalo je pijesak."

Jedna od studentica je podigla ruku i upitala šta je predstavljala kava.
Profesor se nasmijao. "Drago mi je da ste pitali. Nju sipam, da bih vam pokazao, da bez obzira koliko mislite da vam je život pun, uvijek ima prostora za šalicu kave s prijateljem."

50 kuna

Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.
SIN: Tata, smijem li te nešto pitati?
OTAC: Da, naravno, reci, što je?
SIN: Tata, koliko zarađuješ na sat?
OTAC: To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš? - odgovorio je otac gnjevno.
SIN: Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?
OTAC: Ako već moraš znati, zarađujem 50 kuna na sat.
SIN: Oh - dječak odgovori spuštene glave. - Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 kuna?
Otac je bio bijesan.
OTAC: Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 kuna taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi ravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje idiotarije!
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata. Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja... "kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?" Nakon nekih sat sat vremena, malo se smirio pa razmislo: "Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 kuna... stvarno ne pita često novac..."
Čovjek je otišao u dječakovu sobu i otvorio vrata.
OTAC: Jesi li zaspao, sine?
SIN: Ne, tata, budan sam.
OTAC: Razmišljao sam... možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 kuna koje si tražio.
Dječak se uspravio, smiješeći se.
SIN: Oh, hvala ti, tata! - poviknuo je.
Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica. Kad je vidio da dječak već ima novac, čovjek se opet počeo ljutiti. Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
OTAC: Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš? - planuo je otac.
SIN: Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam. Tata, sada imam 50 kuna. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra doma ranije. Želim večerati s tobom!
Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oprost.

Ovo je samo kratki podsjetnik za sve vas koji mnogo radite. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prolazi mimo nas bez da provedemo neko vrijeme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu. Sjeti se podijeliti tih 50 kuna s nekime koga voliš. Da umremo sutra, tvrtke za koje radimo bi nas lako zamijenile. Ali obitelji i prijateljima koji ostanu za nama nedostajat ćemo do kraja života!


Bez ljubavi svijet postaje pustinja.

RUŽA U NAMA

Jednog dаna je jedаn čovjek posаdio ružu i svаki dаn je zаlivаo i pаzio. Prije nego je procvjetаlа on je poče detаljno posmаtrаti i ugledа pupoljke koji će se uskoro otvoriti а i trnje po cijeloj stаbljici. Stade rаzmišljаti kаko je moguće dа se jedаn tаko divаn cvijet nаlаzi nа grmu punom trnjа. To gа onerаspoloži i on zаborаvi zаliti ružu kojа se nаkon pаr dаnа osuši i uvenu prije nego je i procvjetаlа.

To se često i namam samima dogаđа! U dubini svаkog od nаs krije se jedna ružа. Kvаliteti koji su nam podаreni nа dаn našeg rođenjа rаstu među bodljаmа nаših grešаkа. Mnogi među nаmа kаdа misle o sebi vide sаmo svoje greške.

Očаjаvаmo, misleći dа sigurno nećemo postići ništа vаžno u životu. Zаborаvljаmo zаliti DOBRO koje je u nаmа…i nа krаju ono umire. Nismo svjesni svojih mogućnosti. Ponekаd ne vidimo ružu kojа se krije u nаmа i zаto nаm je neko drugi trebа pokаzаti.

Nаjveće dobro koje jednа osobа može učiniti je proći kroz trnje i nаći ružu u duši neke druge osobe. To je prаvа ljubаv premа svom bližnjem, dа uz sve njegove mаne otkrijemo i sve njegove kvаlitete. Pomoći mu dа prebrodi svoje greške i ostvаri svoje snove, otkriti mu ružu kojа živi duboko u njemu i kojа se polаko probijа kroz trnje i nа krаju procvjetа stotinаmа cvjetovа.

Nаš zаdаtаk nа ovom svijetu je pomoći drugimа pokаzujući im njihove ruže а ne trnje, i sаmo tаdа ćemo moći dаti i osjetiti ljubаv premа svim ljudimа. Ako nаm to uspije ondа će i u nаšem vlаstitom vrtu procvjetаti ružа!

Stvari koje se ne mogu vratiti

Djevojka je čekala pet stvari u zivotu koje se ne mogu vratiti
avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo
čekati, odlučila je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brže prošlo. Uz
knjigu kupila je i paketić keksa.
Sjela je u VIP čekaonicu kako je
nitko ne bi uznemiravao. Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa druge
jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati kekse i
gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali ništa nije rekla i
nastavila je čitati knjigu. U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da
samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila... Svaki put
kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne bazirajući se ni
na što, uzimao je isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao
samo jedan u paketu i djevojka pomisli: baš me zanima što će sada
napraviti!!!
Čovjek uzme posljednji i podijeli ga na dvoje!
Ovo
je zaista previše, pomisli djevojka, šokirana uzme svoje stvari,
knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice. Kada se osjećala malo
bolje, nakon što ju je prošla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije
bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje. Zatvori
knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda paketić
keksa još uvijek netaknut.
Postidjeh se kao kradljivac i tek tada
shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored
nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i
svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili
povrijeđeni ponos i osjećaji.


Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?
Prije
nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne
misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije
onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!

U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
- Kamen kada je bačen;
- Riječ nakon što je rečena;
- Mogućnost nakon što je izgubljena;
- Vrijeme kada je prošlo;
- Ljubav za koju se NE BORI.

PREREŽI UŽE ZA KOJE SI PRIVEZAN
Ovo je priča o planinaru, koji se želio popeti na najvišu planinu. U tu se je pustolovinu upustio nakon dugih godina pripremanja. Pošto je svu slavu želio samo za sebe, odlučio je, da će se na planinu popeti sam!
Počeo se uspinjati. Vrijeme je prolazilo, spuštao se mrak. Umjesto da potraži utočište gdje bi prespavao, nastavio je s uspinjanjem, sve dok se nije posve smračilo. Neprozirna noć je zagrlila planinske vrhove. Svud oko njega bila je gusta tama. Nebo i mjesec su bili prekriveni teškim crnim oblacima, nije se vidio ni prst pred okom.
Dok se uspinjao, samo nekoliko koraka prije vrha poskliznu se i poče padati strahovitom brzinom. Mogao je vidjeti samo crne tačke i osjećati silu teže koja ga je neumitno vukla prema dolje. U trenutku očajničkog straha, pred očima mu se počeše odigravati svi lijepi i ružni trenuci njegovog života. Zastade mu dah. Kada je već pomislio da će umrijeti, osjeti iznenada kako ga zaustavlja uže za koje je bio privezan. Njegovo je tijelo visilo u vazduhu. Sve što ga je držalo bilo je uže. U tom je trenutku povikao:
“Bože, pomozi mi!”
Odjednom se s neba začu dubok glas koji mu odgovori:
“Šta želiš da učinim?”
“Spasi me, Bože!”
“Zaista vjeruješ da te mogu spasiti?”
“Naravno da vjerujem!”
“Onda prereži uže za koje si privezan.”
“Molim!“
“PREREŽI UŽE ZA KOJE SI PRIVEZAN.”
Nastala je duga tišina. Čovjek je na kraju ipak odlučio, da će se ipak držati za uže svim svojim snagama.

Spasioci pričaju, kako su sljedećeg dana pronašli planinara mrtvog, smrznutog. Njegovo je tijelo visilo na užetu, za koje se grčevito držao… SAMO TRI METRA OD ZEMLJE.

A vi? Koliko ste vezani za svoje uže?
Da li biste ga prerezali?

DJEČAK I DJEVOJČICA

Bio jednom jedan dječak po imenu Dječak.
Dječak je bio krupan, zgodan dasa…
I Dječak je bio zaljubljen.

Dječak je bio zaljubljen u djevojčicu po imenu Djevojčica.
Ali Djevojčica za to nije željela da zna.

Vidite, Djevojčica je bila ljupko, lijepo, majušno, slatko stvorenje…
i Dječaka je, da izvinite, veselo vukla za nos.
Dječak prosto nije znao šta da radi.

Vidite, dok Djevojčica nije naišla Dječak prosto nije mogao da se odbrani od drugih djevojčica…
Trenutni problem bio je da je Dječak do ušiju bio zaljubljen u Djevojčicu,
a da nije znao kako da je obrlati.
I tako je jednog dana dječak pitao svog prijatelja, Prijatelja, za savjet.

Poslije dugog razmišljanja, Prijatelj je posavjetovao Dječaka
da zaigra igru “Ne dam ti se” na koju bi Djevojčica ubrzo morala da padne.
Dječak je prihvatio Prijateljev savjet…
I ne lezi vraže…
Djevojčica je uskoro izgubila glavu.
Počela je da sanja Dječaka.
Neprestano je smišljala slučajne susrete s Dječakom.
Nije prestajala da mu piše ljubavna pisamca.
Njeno srce je stalno vapilo za Dječakom.

Ali sada Dječak za to nije želio da zna, zato što je igrao igru “Ne dam ti se”.
A ni Djevojčica nije znala šta da radi… jer je bila zaljubljena u Dječaka… a Dječak ju je prosto ignorisao.
I tako je Djevojčica otišla do svoje prijateljice, Prijateljice, po savjet.
Prijateljica je rekla Djevojčici da treba da igra igru “Ne dam ti se” na koju bi Dječak ubrzo morao da padne.
Djevojčica je prihvatila Prijateljičin savjet i zaigrala igru “Ne dam ti se”.
Ali pošto je Dječak već igrao igru “Ne dam ti se”, nije ni primijetio da i Djevojčica igra igru “Ne dam ti se”.
I tako se ništa nije ni desilo.

E sad je to kraj ove tužne priče.

I Dječak i Djevojčica igrali su igru “Ne dam ti se”…
I nikada se više nisu ni vidjeli ni sreli.

Ali su zato oboje poslije toga živjeli…veoma daleko jedno od drugog.

Bio jednom jedan otok na kojem su živjeli svi osjećaji i ljudske vrijednosti : Dobra Volja , Tuga , Znanje ...i medju ostalima i Ljubav....
Jednog su dana shvatili da će njihov otok potonuti , te su pripremili svoje brodove kako bi ga napustili .Jedino je Ljubav željela ostati do posljednjeg trenutka .Kada je otok bio tren do potonuća , Ljubav je odlučila tražiti pomoć .Bogastvo je prolazilo u blizini i Ljubav je upitala : "Bogastvo , možeš li me povesti sa sobom ? " - "Ne mogu , mnogo je zlata i srebra na mom brodu , nemam mjesta . "
Ljubav tada odluči pitati Ponos koji je prolazio na veličanstvenom brodu ." Ponose , preklinjem te , možeš li me povesti sa sobom " , "- Ne mogu ti pomoći Ljubavi " , odgovori Ponos , " Ovdje je sve savršeno , mogla bi mi uništiti brod ! "
Tada je Ljubav zamolila Tugu , koja je prolazila kraj otoka : " Tugo , molim te povedi me sa sobom " ," Oh , Ljubavi " odgovori Tuga , "tako sam tužna da ne mogu . "
Kada je dobra volja prolazila kraj otoka , toliko je bila zadovoljna da nije niti čula Ljubav kako je doziva .
Tada Ljubav začuje neki glas : "Dođi Ljubavi , ja ću te povesti sa sobom . " Bio je to starac u malenom čamcu. Kada su stigli do kopna , Ljubav se iskrca , a starac ode . Ljubav je bila toliko sretna da je zaboravila pitati starca za ime .Ljubav shvati koliko mu duguje , te upita Znanje : " Znanje , ti sigurno znaš tko me spasio ? " , " To je bilo Vrijeme " , odgovori Znanje . " Vrijeme " , upitala je Ljubav , " pa zašto bi me vrijeme spasilo ? " Znanje odgovori : " Zato što je samo Vrijeme sposobno procijeniti koliko je Ljubav važna u životu .

Jedna žica

U nekim intenzivnijih trenucima života, kad stvari baš i ne idu onako kako zamišljamo, planiramo i priželjkujemo, ili ne idu željenom brzinom, treba se sjetiti priče o Niccolu Paganiniju. Taj je violinski virtuoz oduševljavao publiku svojim maestralnim umijećem, ali i fantastičnim duhom te sjajnim improvizacijama. Na jednom koncertu, kaže priča, pred punom dvoranom, izvodio je jedno prilično teško djelo. Okružen cijelim orkestrom, uživao je u vlastitoj izvedbi kad mu je u predposljednjoj skladbi koncerta pukla struna na violini. Na licu mu se pojavilo iznenađenje i iako vidno ljut, nastavio je izvedbu bez prestanka, sjajno improvizirajući. Za nekoliko trenutaka pukla je i druga struna. Nedugo nakon nje i treća. Sada su tri strune visjele s majstorove violine dok je on i dalje nezaustavljivo privodio izvedbu kraju, svirajući samo na jednoj, jedinoj žici.

Po završetku je publika skočila na noge, dajući ovacije sjajnom umjetniku, još žešće plješćući njegovoj hladnokrvnosti, snalažljivosti i improvizaciji te dovršenoj izvedbi u uvjetima kada to gotovo nije bilo moguće. Nakon što su se ovacije stišale, Paganini je zamolio publiku da sjedne i iako su svi znali da ne mogu očekivati bis, poslušno su se vratiti u svoja sjedala. Paganini je podigao violinu tako da ju cijela publika može vidjeti, klimnuo glavom dirigentu i uz mig publici započeo svirku uz povik ‘Paganini i jedna žica!’.

Na svom je jednožičnom Stradivariju odsvirao završnu skladbu koncerta dok je publika u čudu promatrala kako se pred njihovim očima nemoguće u zanosu duha pretvara u moguće.

Prisjećajući se ove priče, shvatimo da naši životi, ma koliko ispunjeni problemima, brigama, razočaranjima i svim ostalim ‘ugodnim’ popratnim pojavama ne moraju to biti.

Provodimo većinu vremena koncentrirajući se i brinući za žice koje su popucale. Žice koje ne možemo istog trenutka popraviti i promijeniti. A zaboravljamo da uvijek postoji barem jedna žica koja je još ispravna. Uvijek postoji bar jedna ispravna žica koje se vrijedi prihvatiti, s kojom vrijedi improvizirati.

Jer i jedna žica je dovoljna za stvaranje predivne glazbe života. Stoga, mislite li da vam je teško, uhvatite se za onu jednu čitavu žicu u sebi i skladajte svoju melodiju koja će vas uzdići do neslućenih visina i izazvati ovacije.
Vaše vlastite ovacije samima sebi, znajući da ste nemoguće u zanosu duha i srca pretvorili u moguće…

JEDNA GREŠKA KOD ZENE

Kada je Bog stvorio ženu, došao je do šestog dana, radeći prekovremeno.
Jedan Anđeo je došao i upitao ga:

“Zašto trošiš tako puno vremena na nju?”
Bog odgovara:
“A jesi li ti vidio sve spefikacije, koje sam napravio da je formiram?"

Evo, vidi:

“Ona
mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, imati više od 200
pokretnih zglobova,a svi moraju imati mogućnost za zamjenu, i usput
svaka dijeta mora funkcionirati, i još mora imati krilo za najmanje
četvero djece… u isto vrijeme treba znati dati poljubac, izliječiti od
jednog povrijeđenog koljena do slomjenog srca, i sve to mora raditi
samo sa dvije ruke.”

Anđeo se začudio svim tim zahtjevima:
“Sa samo dvije ruke?….Nemoguće!“
I ovo je samo standardni model ?!
Pa će Bogu:
“To je puno posla za jedan dan…pričekaj sutra, pa je dovrši“.

"Ne želim to!", protestirao je Bog. "Tako sam blizu da dovršim ovo biće, meni toliko drago.
Kad se razboli,sama će se izboriti za svoje ozdravljenje, i moći će raditi 18 sati dnevno."
Anđeo se približio i dotaknuo ženu.

“Bože, kako si je napravio taku meku?”

“Je, mekana je”, kaže Bog, "ali napravio sam je da ima i veliku snagu. Nećeš vjerovati što sve može učiniti i izdržati.”

“A može li misliti?" pita Anđeo.
Bog odgovara:
“Ne samo da može misliti, ona može i surađivati i dogovarati se."

Anđeo je ugledao nešto što mu je privuklo pažnju..., pa dotakne ženino lice..

“Bože, izgleda da ovaj model ipak ima jedan propust. Rekao sam ti da previše stvari stavljaš na nju..."

“Nije to nikakav propust…to je jedna suza”, ispravi ga Bog.

“A zašto to, čemu služi?" upita Anđeo.

I Bog kaže:

“Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos.”

Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela:
“Ti si genijalac, Bože. Na sve si mislio! Žena je sjajno biće!!”

To je istina!
Žena ima snagu, zato joj se čovjek divi. Ona podnosi teškoću, nosi tugu, ali zna za sreću, ljubav i svoje mišljenje.
Ona se smije, kad želi vrisnuti.
Žena pjeva, kada želi plakati. Plače kad je sretna i smješka se kad je nervozna.

Bori se za ono u što vjeruje.
Ona je protiv nepravde.
Ne priznaje “ne” za odgovor, ako ima drugi i bolji način za rješenje. Sve
od sebe daje za svoju obitelj. Ona prati prijateljicu liječniku, zato
što se ova boji.
I žena voli bez granica...

Ona plače od sreće kad joj djeca nešto novo u životu dožive, raduje se dobroti svojih prijatelja.
Sretna je kad čuje za neko rođenje ili vjenčanje.

Njeno srce se lomi kada čuje za smrt neke drage osobe.
Tuguje za izgubljenim voljenim osobama, ali je jaka i kad nema više ništa za što bi se borila.
Žena zna da jedan poljubac i jedan zagrljaj može izliječiti slomljeno srce.

"ALI....", Bog će zabrinuto:

"IMA JEDNA GREŠKA KOD ŽENE...i ne znam kako da je ispravim...

ONA ZABORAVLJA KOLIKO VRIJEDI!!!

Prva lekcija


Covjek se poceo tuširati cim je njegova žena završila sa
svojim tuširanjem kad neko zazvoni na vrata.
Nakon nekoliko trenutaka prepiranja oko toga tko ce otvoriti,
žena popusti, brzo se umota u rucnik i strci niz stepenice.
Na vratima ugleda Matu, prvog susjeda.
Prije no što zausti, Mate joj rece:
-Dacu ti 1000 kuna ako skineš taj rucnik.
Nakon kratkog razmišljanja, žena skinu rucnik i stade pred Matu gola.
Mate joj odmah da 1000 kuna i ode. Zbunjena, ali i uzbudena zbog
srece koja ju je snašla, žena se opet umota u rucnik i popne na kat.
Ude u kupaonu ,a muž je, i dalje stojeci ispod tuša, upita:
-Tko je to bio?
-Mate, naš susjed- odgovori ona.
-Sjajno - rece muž - je li rekao nešto o tome da mi duguje 1000 kuna?



Što smo naučili:Ukoliko bitne informacije pravovremeno
podijelite sa svojim suradnicima - možete sprijeciti moguce neugodnosti.





Druga lekcija


Dok je vozio auto, svecenik kraj puta ugleda casnu sestru.
Zaustavi se i ponudi joj prijevoz, što ona i prihvati.
Casna uđe u auto i prekriži noge, razgrnuvši tako svoju haljinu i
otkrivši divnu nogu. Svecenik baci pogled i umalo napravi nesrecu.
Nakon što je ponovo preuzeo kontrolu
nad autom, on potajno spusti svoju ruku na nogu casne sestre.
Casna ga pogleda i rece:
-Oce, zar se ne sjecate 129. Psalma?
Svecenik se zagrcnu i duboko isprica, pa se prisili da skloni ruku.
Promjenivši brzinu, on, medutim, opet stavi ruku na njenu nogu.
Casna mu opet rece:
-Oce, zar se ne sjecate 129. Psalma?
I jos jednom joj se svecenik isprica, rekavši:
-Oprostite, sestro, ali tijelo je grešno.
Stigavši u ženski samostan, casna izađe uputivši mu znacajan
pogled, i ode. A svecenik, stigavši u crkvu, požuri uzeti Bibliju
i pogleda 129. Psalam.
U njemu je pisalo: Idi naprijed i traži, produži dalje, i spoznat ceš
vrhunac slave.


Što smo naučili: Ako nisi dobro informiran o poslu koji radiš, možeš
propustiti sjajnu priliku.




Treća lekcija


Prodavač, službenica i direktor uđoše na ručak i nađoše staru uljanu
lampu.
Protrljaše je a iz lampe izađe duh u oblačku dima i reče:
Obicno ispunjavam tri želje, ali ću svakom od vas ispuniti samo po jednu.
- Prvo meni - reče službenica. Želim biti na Bahamima i voziti gliser ne
mareći ni za što na svijetu. Puf! I ona nestane.
- Prodavač, u čudu, reče:
Ja sam slijedeći! Ja sam slijedeći! Želim da sam na Havajima, da
ležim na plaži s prekrasnom plavušom i zauvijek budem okružen
pinacoladom i ljubavlju svog zivota. Puf! I on nestane.
- Ti si na redu - reče duh direktoru.
A on reče:
- Želim da se ovo dvoje poslije ručka vrate u kancelariju.



Što smo naučili:Uvijek pustite šefa da govori prvi.

TVOJA MISAO I MOJA

Tvoja misao je drvo duboko ukorijenjeno u tle tradicije cije grane rastu u snazi neprekidnosti.

Moja misao je oblak koji se krece u prostoru. Ona se preobraca u kapljice koje, kada padnu, obrazuju potok koji pjeva svojim putem do mora. Zatim, on se dize kao para prema nebu.

Tvoja misao je tvrdjava koju ni munja ni oluja ne moze da potrese.

Moja misao je njezan list koji se povija u svakom pravcu i nalazi zadovoljstvo u svome svijanju.

Tvoja misao je stara dogma koja ne moze tebe da izmjeni niti je ti mozes izmjeniti.

Moja misao je nova i ona me ispituje i ja nju ispitujem jutrom i vecerom.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao ti dopusta da vjerujes u nejednaku borbu jakih protiv slabih i da prefinjeni podvaljuju prostim ljudima.

Moja misao radja u meni zelju da kopam zemlju sa svojom motikom, da zanjem sa mojim srpom, da svoj dom gradim od kamena i maltera, da moju odjecu tkam od vunenih i lanenih niti.

Tvoja misao te nagoni da se vezujes za bogatstvo i uglednost.

Moja nalaze da se pouzdam samo u sebe.

Tvoja misao podrzava slavu i pokazivanje.Moja me savjetuje i moli da odbacim uvazenost i da je smatram zrncem pjeska bacenim na obalu Vjecnosti.

Tvoja misao u tvoje srce usadjuje drskost i nadmocnost.

Moja u meni usadjuje ljubav za mir i za nezavisnost.

Tvoja misao stvara snove o palatama sa namjestajem od sandalovine prosarane sa draguljima i posteljama nacinjenim od upredenog svilenog konca.

Moja misao govori njezno na moje usi: „Budi cist u tijelu i duhu cak i ako nemas gdje da spustis svoju glavu.“

Tvoja misao te podstice da tezis za titulama i polozajima.

Moja me bodri na skromnu sluzbu.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao je drustvena nauka, vjerski i politicki rjecnik.

Moja je prosto nacelo.

Tvoja misao govori o zeni lijepoj, ruznoj, cednoj, bludnici, inteligentnoj i glupoj.

Moja u svakoj zeni vidi majku, sestru i kcer svakog covjeka.

Predmet tvojih misli su lopovi, zlikovci i ubice.

Moja iskazuje da su ti lopovi proizvod monopola, da su kriminalci potomci tirana, a da su ubice srodne ubijenima.

Tvoja misao opisuje zakone, sudove i kazne.

Moja objasnjava, da kad covjek pravi zakon, on ga ili prekrsava ili mu se pokorava. Ako postoji jedan osnovni zakon, mi smo svi jedno pred njim. Onaj ko prezire bijednika, sam je bijednik. Onaj, ko uzdize svoj prezir prema grijesnima, uzdize svoj prezir prema cijelom covjecanstvu. Tvoja misao je upucena na vjestaka, umjetnika, intelektualca, filozofa, svestenika.

Moja govori o onima koji vole, koji su njezni, iskreni, casni, pravicni, ljubazni i o mucenicima.

Tvoja misao podrzava judaizam, bramanizam, hriscanstvo, islam.

U mojoj misli ima samo jedna univerzalna religija ciji su razliciti putevi samo prsti voljene ruke Vrhovnog Bica.

U tvojoj misli postoji samo pojam bogatog, siromasnog ili prosjaka.

Moja misao drzi da nema bogatih vec samo covjekov zivot; da smo svi mi prosjaci i da ne postoji dobrotvor osim samog zivota.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Prema tvojoj misli, velicina naroda lezi u njihovoj politici, njihovim partijama, njihovim konferencijama, njihovim savezima i raspravama.

Ali moja proglasava da znacaj naroda lezi u radu - rad na polju, rad u vinogradu, rad na razboju, rad u stavaonici, rad u majdanu, rad na sjeci drveta, rad u uredu i u stampi.

Tvoja misao drzi da je slava naroda u njihovim herojima. Ona pjeva u slavu Ramzesa, Aleksandra, Cezara, Hanibala i Napoleona.

A moja tvrdi da su pravi heroji Konfuchije, Lao Ce, Sokrat, Platon, Abi Taleb, El Gazali, Dzalal Eddin-el Rumi, Kopernik i Paster. Tvoja misao vidi moc u armijama, topovima, bojnim brodovima, podmornicama, avionima i otrovnim gasovima.

Ali moja tvrdi da moc lezi u razumu, odvaznosti i istini. Ma koliko jedan tiranin da istraje, on ce na kraju izgubiti.

Tvoja pravi razliku izmedju praktichara i idealista, izmedju dijela i sjeline, izmedju mistichara i materijaliste.

Moja shvaca da je Zivot jedan i da se njegove tezine, mjere i tabele ne podudaraju sa tvojim tezinama i mjerama. Onaj za koga ti pretpostavljas da je idealist moze biti praktichan chovjek.

Ti imas svoju misao i ja imam moju.

Tvoja misao se zanima za rusevine i muzeje, mumije i okamenjene predmete.

Ali moja lebdi u oblacima i izmaglici koja se stalno obnavlja.

Tvoja misao je ustolicena na lobanjama: Posto se ti njome ponosis, ti je, takodje, velicas.

Moja misao luta po tami i dalekim dolinama.

Moja misao vise voli bol smrti nego tvoju muziku i igranje.

Tvoja misao je misao ogovaranja i laznog zadovoljstva.

Moja je misao o onome koji je izgubio svoju zemlju, koji je tudjinac u svom narodu i usamljen medju rodjacima i prijateljima.

Ti imas tvoju misao i ja imam moju.

Pala je noć.
Čovjek uze malu svijeću iz kutije, zapali je i poče se s njom penjati dugim spiralnim stepeništem.

- Kuda idemo? – upita svijeća

- Penjemo se na kulu, da osvijetlimo put brodovima do luke. – prošaputa čovjek.

- Ali nijedan brod ne može da vidi moju svjetlost! – uzvrati mala svijeća

- …Iako tvoj plamen i nije tako veliki, – reče čovjek – ti svejedno nastavi da goriš…što jače možeš. A ostalo prepusti meni.

I tako pričajući, njih dvoje stigoše do vrha stepenica, a potom i do ogromnog fenjera na vrhu kule. Čovjek približi svijeću i s plamenom njenim upali fenjer. I uskoro velika polirana ogledala iza fenjera, reflektujući svjetlost male svijeće, raširiše svjetlost po moru miljama daleko, osvjetljujući put brodovima i putnicima.

I kao što plamen jedne obične male svijeće ili čak krese od šibice može da raspali ogromnu vatru i da osvijetli put stotinama ljudi, tako i iskre tvoje duševne topline i primjer tvoje dobrote, mogu korijenito da izmijene živote, poglede na svijet i sudbine ljudi oko tebe, pa čak i ako oni to sami ne razumiju u potpunosti. I baš zbog toga, budi svjetlost za ljude koji te okružuju, isto kao i ovaj svjetionik koji i u najtamnijim noćima i u najstrašnijim burama, nastavlja jednako da svijetli.

Pametan magarac

Jednog dana u seljakov bunar upadne magarac.
Dok je životinja satima sažaljivo plakala, seljak je pokušavao smisliti kako da spasi magarca.

Napokon je odlučio da životinju, budući da je već stara, a bunar ionako suh, nije vrijedno spašavati.

I zato pozove susjede da mu pomognu. Svi zgrabe lopate i počnu bacati smeće u bunar. Nakon nekog vremena seljak pogleda u bunar. Bio je silno iznenađen prizorom.

Naime, magarac bi svaku lopatu smeća zbacio sa svojih leđa, te je iskoristio kao stepenicu na koju bi se popeo. Tako je ubrzo bio vrlo brzo vrha. Naposljetku je jednostavno zakoračio preko ruba bunara i sretno iskočio!


U životu ćeš morati pretrpjeti brojne probleme. Tajna tvog uspjeha sastoji se u da probleme otreseš sa svojih leđa i iskoristiš ih kao stepenicu da se popneš korak više.

Svaka naša nevolja je stepenica. Možemo izaći i iz najdubljeg bunara, samo ako se ne predamo.