Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Žena je kao knjiga, koja se, bila dobra ili loša, mora najprije svidjeti naslovnim listom. Ako ta stranica nije zanimljiva, neće pobuditi želje za čitanjem, a ta je želja upravo tolika koliko je zanimanje što ga naslov potiče.
Naslovni list kod žene ide odozgo do dole, baš kao kod knjige; pa tako i njene noge; koje zanimaju sve muškarce kojima su ukusi slični mojima, imaju istu privlačnost kao i oprema knjige. Međutim, većina ljubitelja ili premalo ili nikako ne pazi na ženske noge, baš kao što većina čitalaca ne mari za izdavača knjige.
Stoga žene s pravom posvećuju toliku brigu licu, odjeći i držanju, jer samo time mogu u onima koje priroda nije pri porodu obdarila sljepilom potaknuti radoznalost i želju da ih pročitaju. Ali kao što ljudi koji su pročitali mnogo knjiga požele na kraju nove, pa bile i loše, tako se i muškarac koji je upoznao mnogo krasnih žena na kraju zaželi ružnih, samo neka su nove.
Istina, lažna bjelina koje sakriva stvarnost bode mu oči, ali njega mami strast koja je već postala porok, i šapuće mu hvala u prilog lažnog naslova.
‘Možda’, misli on u sebi, ‘knjiga i nije tako loša, možda joj čak i ne treba tog smiješnog spoljnog omotača.’ I on je tada počinje ovlaš prelistavati, ali on još nije okrenuo ni nekoliko stranica, a već se javlja otpor, jer živa knjiga želi da bude pročitana kako valja. I i tako knjigoljubac biva žrtvom koketarije, tog čudovišta što progoni sve one kojima je ljubav zanat.
Kazanova

Godinama sam bio nervozan (neurotičan). Bio sam plašljiv, depresivan i ohol. I svako bi mi govorio: Ti se moraš promijeniti. I svako bi mi govorio kako sam neurotičan. Bili su mi već dosadni, i ja sam im obećavao i mislio sam se promijeniti, ali nikad nisam uspio ma koliko da sam se trudio. To što me je najviše boljelo, bilo je da mi je najbolji prijatelj uvijek govorio kako sam neurotičan. I on je uvijek ponavljao, da se moram promijeniti. I njemu sam obećavao, pa opet nije od toga bilo ništa, to nikad nisam uspijevao. Tako sam se osjećao bespomoćan i zarobljen.



Baš on mi reče jednoga dana: “Ne mijenjaj se! Ostani takav kakav jesi! I nije važno, da li ćeš se ti promijeniti ili ne! Volim te takvog kakav jesi. Tako neka bude.” Te riječi su zvučale poput muzike u mojim ušima. “Ne mijenjaj se, ne mijenjaj se, volim te…” I ja sam se nekako opustio i postao sam življi, i gle čuda nad čudom – ja sam se promijenio. A sada znam da se nisam uistinu mogao promijeniti sve dok nisam našao nekoga, ko me zaista volio, bez obzira da li ću se promijeniti ili ne. “Volim te”, “rado te prihvatam takvog kakav jesi”… kad se nekome kažu ove riječi onda njemu ili njoj čine neobično dobro.



Biti voljen bez preduslova i pretpostavki omogu ćuje život pun smisla. Ako se neko osjeća voljen i ljubljen onda može velikodušno darovati svoj život, može se zauzimati za ljude a da uopšte ne gleda šta mu to donosi.



Ne odbacujte sebe govore ći kako ništa ne vrijedite! Dopustite sebi biti voljeni! Prihvatite sebe takvi kakvi jeste sa svim svojim vrlinama i manama!



Entoni De Melo

“Lako je reći “volim te”, ništa posebno, i manje-više svaki muškarac koga poznajem čini to stalno. Ja sam u par navrata glumio kako nisam u stanju da to kažem, mada nisam siguran zašto. Možda stoga što sam želio da time taj trenutak koji liči na otrcane romanse sa Doris Dej bude vrijedniji pomena nego što bi inače bio.
Znate ono – s nekim ste u vezi i počnete nešto da govorite, a onda se zaustavite, a ona pita: “Šta?”, a vi kažete: “Ništa”, pa ona insistira: “Molim te, reci”, a vi i dalje odbijate: “Ne, zvučaće glupo”, i potom vas ona natjera da to ipak izreknete, iako ste sve vrijeme upravo to i namjeravali, a onda ona smatra da je to vrijednije zato što je teško izvojevano. Možda je i znala da ste se folirali, ali vam ipak ne zamjera.”
Nik Hornbi

Za smijeh je, prije svega, potrebna iskrenost, a zar ima iskrenosti kod ljudi? Za smijeh je potrebna nezlobnost, a ljudi se najčešće smiju pakosno. Iskren i nezlobiv smijeh znači veselost, a zar ima kod ljudi u današnje vrijeme veselosti i umiju li ljudi da budu veseli? Veselost čovjeka je najvidnija crta njegova, koja ga najviše odaje. Jedan karakter dugo ne možete upoznati, ali čim se čovjek bar jedanput nasmije sasvim iskreno, pokazaće vam se njegov cijeli karakter odmah kao na dlanu.
Samo čovjek vrlo visokog i vrlo sretnog razvitka umije da bude veseo i da zarazi druge, to jest neodoljivo i dobrodušno veseo. Ne govorim o njegovom umnom razvitku, nego o karakteru, o cijelom čovjeku. Na taj način, ako želite da prozrete čovjeka i da upoznate njegovu dušu, ne posmatrajte kako ćuti ili kako govori, ili kako plače, ili čak kako se uzbuđuje plemenitim idejama, nego bolje da pogledate kako se smije. Ako se dobro smije, znajte da je dobar čovjek.
Ja zato dobro znam da je smeh najsigurnija proba duše. Pogledajte dijete: jedino djeca umiju da se dobro smiju do savršenstva i zbog toga i jesu privlačna.
Dostojevski

Nas trojica smo iz jedne duše krenuli u svet, još odmah po mome rođenju. Čim sam se prvi put u krilu majčinom nasmešio, iz toga osmeha ponikao sam ja i pošao svojim putem u svet; čim sam se prvi put u krilu majčinom zabrinuo, namrgodio i uozbiljio, iz te zbilje ponikao sam opet ja i pošao svojim putem u svet; i čim sam se prvi put u krilu majčinom zaplakao, iz toga plača ponikao sam opet ja i pošao svojim putem u svet.
Putevi su nam bili različiti.
Ono ja što je poniklo iz moga prvoga plača prošlo je kroz život zalivajući se suzama. Ono je u svetu videlo samo zlo i nevolju; sve mu je bilo mračno, sve turobno, sve sumorno. Nebo večito zastrto oblacima, zemlja večito orošena suzama. Ono je saosećalo svačiji jad, bolela ga je svačija nevolja, tištala ga je svačija beda. Ono je plakalo sa tuđih nedaća i busalo se nad tuđim grobovima.
Ono ja što je niklo iz trenutka moje zbilje pošlo je u život pod teškim teretom i posrtalo je pod brigom. Ono se brinulo o suncu da li pravilno hodi: njega je mučilo što se zemlja drugače ne okreće, što su reke krive, što su mora duboka i što su gore visoke. Sa dubokim brazdama ispisanim na čelu, ono se zadržavalo pred svakom pojavom i ulagalo sve svoje napore da je reši; ono se zarivalo u svaki problem, zastajalo pred svakom teškoćom, i tako hodilo kroz život pregibajući se pod teretom briga.
Ono ja što je niklo iz prvoga moga osmeha prošlo je kroz život sa osmehom na usnama, gledajući sve oko sebe veselim pogledom i vedre duše. Ono se smejalo slabostima kao i vrlinama, jer su ljudske vrline često veće slabosti od njihovih mana. Ono se smejalo uzvišenome kao i uniženome, jer uzvišeni je često manje duše od onoga koga on sa visine pogleda. Ono se smejalo ludosti kao i mudrosti, jer mudrost je ljudska često puta zbir ljudskih ludosti. Ono se smejalo nepravdi kao i pravdi, jer pravda je često puta teža ljudima od nepravde. Ono se smejalo istini kao i zabludi, jer istina je često puta nepostojanija od zablude. Ono se smejalo ljubavi kao i mržnji, jer ljubav je često puta sebičnija od mržnje. Ono se smejalo tuzi kao i radosti, jer tuga često puta ume biti i lažna, dok radost retko kad. Ono se smejalo sreći kao i nesreći, jer sreća je gotovo uvek varljiva, a nevolja ne. Ono se smejalo slobodi kao i tiraniji, jer sloboda je često fraza, a tiranija uvek istina. Ono se smejalo znanju kao i neznanju, jer znanje ima granica, dok neznanje ih nema. Ono se smejalo svemu, smejalo se svačemu, smejalo se, smejalo, smejalo . . .
A kad je prošlo šest punih decenija — vele to je prosečan čovečji vek — sastala su se tri putnika, sabrala su se u istu dušu iz koje su krenula u svet i svela su račune o onome što su videla u svetu na svome dugome putu.
Uze reč prvi, onaj što je brinuo brigu celoga sveta:
— Izmorio sam mozak i izlomio dušu, brinući ljudske brige!
— A jesi li ih bar zbrinuo te olakšao čovečanstvu?
— Ne, jer briga je nerazdvojna od čoveka. U brizi je uslov za napredak čovečanstva. Uvideo sam da je greh prema čovečanstvu oduzeti čoveku brigu.
— A jesi li bar poznao život kroz koji si prošao?
- Ne, jer od briga nisam mogao dići glavu.
Uze reč zatim onaj što je plakao:
— Iscedio sam zenice plačući, istočio sam dušu jadujući nad ljudskim bolovima!
— A jesi li bar iskupio ljudske bolove?
— Ne, bolovi su i dalje ostali među ljudima, jer, vele, život je bol i bez bola nema života.
— A jesi li bar poznao i video život taj?
— Ne, jer nisam kroz suze mogao ništa poznati i ništa videti.
Uze reč i onaj treći, što se smejao:
— Razglavio sam vilice smejući se, jer toliko je smešnoga među ljudima i u životu ljudi. Sve što sam više upoznavao život, što sam bliže upoznavao ljude, sve sam se slađe smejao. I sada još, kada sam stigao na odmorište, te se osvrnem za sobom, ne mogu da ne prsnem od smeha!
Tome trećem, koji je smejući se kroz život i u životu prošao svoju stazu, poveravam da ispiše ove listove moje jubilarne knjige, jer on je jedini video život.
Branislav Nušić, „Autobiografija“

Besmisleno je:
Mrziti sve ruže jer si se ogrebao na jedan trn.
Odustati od svojih snova jer se jedan nije ostvario.
Odustati od svojih napora jer je jedan bio uzaludan.
Okriviti sve prijatelje jer te jedan iznevjerio.
Ne vjerovati u ljubav jer ti je neko bio nevjeran ili ti nije uzvratio ljubav.
Odbaciti svaku mogućnost da budeš srećan jer nisi uspio u prvom pokušaju.
Na svom životnom putu ne trebaš se prepuštati malodušnosti.

Zapamti da se uvijek:
Može pojaviti druga prilika.
Novi prijatelj.
Nova ljubav.
Obnoviti snaga.

Djevojka je umrla i dospjela u svijet mrtvih. njen ljubavnik, očajan u svome bolu, spušta se u to mračno carstvo i moli boga smrti da mu vrati izgubljenu ljubav. dirnut mladićevim molbama, bog pristade, ali mu dade čudan zadatak; u ruke mu gurne luk i strijelu i zapovjedi da okine prema nebu, gdje poput niti paučine isprepleteni su ljudski životi. ravnoteža mora postojati, pojasni mu bog, pa ako želi spasiti svoju ljubav, mora mu zauzvrat žrtvovati nečiji drugi život. čiju nit prekine - tome će život biti završen. gledajući svoju ljubljenu ponovno slobodnu i živu, mladić nije dugo dvojio; odapeo je strijelu prema nebu što je jače mogao, i kad je strijela pogodila nit života, pored njega se mrtva sruši žena koju je ljubio više od ičega na svijetu. prevario si me, viknuo je bijesan, no, bog smrti mu smireno uzvrati; ne krivi mene, tvoja je ruka presudila.
Ono što najviše ljubimo ponekad najteže ranimo.
tako to i u životu često biva.

“…Postoje samo dvije stvari koje ne mogu da ti ukradu radost Sadašnjosti: tvoje negativne misli o Prošlosti i tvoje negativne misli o Budućnosti.”
Starac je nastavio: “Vidjećeš da najviše pomaže ako počneš da posmatraš ono što ti misliš da je Prošlost. Kasnije ćemo se pozabaviti Budućnošću” - obećao je starac.
Mladić reče: “Znači, svaki put kada osjetim da me nešto sprečava da uživam u Sadašnjosti i da mi dobro ide, to je trenutak kada bi trebalo da pogledam u Prošlost i naučim nešto iz nje.”
“Da”, – odgovorio je starac.
“Vrijeme za učenje”, još jednom je to potvrđivao, “jeste svako vrijeme kada želiš da učiniš Sadašnjost boljom od Prošlosti. Kada si uznemiren, ili imaš bilo kakva druga negativna osjećanja o Prošlosti koja se miješaju u Sadašnjosti, tada moraš da odvojiš vrijeme da pogledaš u Prošlost i naučiš nešto iz nje.”
Mladić je upitao: “Zašto je dobar trenutak za učenje baš kada osjećam nešto negativno?”
Starac spremno odgovori: “Jer tada možeš da iskoristiš svoja osjećanja da te nečemu nauče.”
“I kako to da uradim?” – odvrati mladić.
Starac je odgovorio: “Najbolji način je da postaviš sebi tri pitanja i odgovoriš na njih najiskrenije što možeš:
1. Šta se zaista desilo u prošlosti?
2. Kakvu sam pouku izvukao iz toga? i
3. Šta mogu da uradim drugačije ovoga puta?”
Spenser Džonson “Poklon”

Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni zareza na njemu. Svi su se slagali da je njegovo srce najljepše. Mladić je bio jako ponosan i sve se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem. Iznenada se pojavio neki starac i rekao:
- Zašto tvoje srce nije tako lijepo kao moje?
Starčevo srce je snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. Na nekim su mjestima komadići bili premješteni, a na druga stavljeni, ali nisu
potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi nedostajali. Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem: kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićevog. Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se.
- Mora da se šališ? – rekao je, – uporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka.
- Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav – izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristajao na prazno mjesto u mojem. Katkad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te ljude gajim nadu da će se jednog dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću, vidiš li sada šta je istinska ljepota?
Mladić je neko vrijeme uronio u misli. Prišao je starcu, posegnuo za svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić, te ga drhtavim rukama pružio starcu. Starac je prihvatio komadić mladićevog srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićevog srca.

1. LJUBAV i SRDAČNOST – njegujte emocije ljubavi i srdačnosti. Prelijepo vjerovanje koje preporučujem da usvojite dolazi iz knjige “Kurs o čudima”: svaka komunikacija je ili odgovor prožet ljubavlju ili vapaj u pomoć. Ako vam se neko obrati u stanju povrijeđenosti ili gnjeva, a vi odgovorite sa ljubavlju i srdačnošću, stanje te osobe će se vremenom promijeniti, a njezin intenzitet emocija će oslabiti.
2. UVAŽAVANJE i ZAHVALNOST – njegujte emocije uvažavanja i zahvalnosti. Te su emocije među najduhovnijim emocijama koje možemo osjetiti i one naš život čine boljim više od bilo čega drugoga. Živite sa stavom zahvalnosti!
3. RADOZNALOST – njegujte radoznalost. Ukoliko se zaista želite razvijati, naučite biti radoznali poput djeteta. Znatiželjnim ljudima nikada nije dosadno, a život za njih postaje beskonačno otkrivanje radosti.
4. UZBUĐENJE i STRAST – njegujte emocije uzbuđenja i strasti. Te emocije mogu izazov pretvoriti u veliku životnu priliku pružajući nam ujedno i snagu da napredujemo u životu brže nego ikada prije. Raspalite svoju strast.
5. ODLUČNOST – odlučnost čini razliku između zaglavljenosti u nekom poslu i predanosti tome poslu. Puko „prisiljavanje“ samoga sebe neće biti dovoljno; potrebno je dovesti se u stanje odlučnosti.
6. PRILAGODLJIVOST – budite prilagodljivi. Ako ijedna emocija jamči uspjeh, tada je to sposobnost promjene pristupa. Zapravo svi signali za akciju, samo su poruke koje govore da trebamo biti prilagodljivi. Tokom života naći ćete se u situacijama kojima nećete biti u stanju da upravljate. Vaša sposobnost da budete prilagodljivi po pitanju svojih pravila, značenja koja pridajete situacijama i svojih postupaka dugoročno će odrediti vaš uspjeh ili neuspjeh, a da ne spominjem vašu ličnu radost i ispunjenost.
7. SAMOPOUZDANJE – dosljedno njegujte samopouzdanje. Ako ste ikada nešto uspješno učinili, u stanju ste to ponoviti. Međutim, uz moć vjere, samopouzdani možete biti čak i u okruženjima i situcijama sa kojima se još niste susreli. Zamislite emocije koje zaslužujete i osjetite njihovu izvjesnost umjesto da čekate da se jednoga dana u dalekoj budućnosti spontano pojave.
8. RADOST – radost jača vaše samopoštovanje, čini život zabavnijim i uveseljava ljude koji vas okružuju. Biti radostan ne znači da morate zatvarati oči pred stvarnošću, promatrati svijet kroz ružičaste naočale i odbijati priznati da postoje i izazovi. To znači da ste nevjerovatno inteligentni jer znate da, živeći u stanju ugode i pozitivnog iščekivanja, toliko intenzivnog da osjećaj radosti širite na sve oko sebe, posjedujete moć prevladati bilo koji izazov na koji naiđete.
9. VITALNOST – od presudne je važnosti njegovati svoju vitalnost; ne vodite li brigu o svome zdravlju, mnogo je teže uživati u ostalim emocijama. Suprotno opštem vjerovanju, mirnim sjedenjem ne štedite energiju. Čovjekov se nervni sistem mora kretati da bi posjedovao energiju. Dok se krećete, kiseonik kola kroz vaš sistem, a taj fizički nivo zdravlja stvara emocionalan osjećaj vitalnosti koji vam je potreban da biste izazove pretvarili u prilike.
10. DAVANJE DOPRINOSA – lično ne poznajem dublju emociju od osjećaja davanja doprinosa: osjećaj da ste svojom ličnošću, svojim načinom života duboko i smisleno uticali na druge najveći je životni dar. TAJNA ŽIVOTA JE U DAVANJU.
Toni Robins, “Divovski koraci.”

Da bi shvatio značaj jedne godine, pitaj učenika koji ponavlja godinu.
Da bi shvatio značaj jednog mjeseca, pitaj majku koja se je prijevremeno porodila.
Da bi shvatio značaj jedne sedmice, pitaj urednika nekog sedmičnog magazina.
Da bi shvatio značaj jednog sata, pitaj zaljubljeni par koji sa nestrpljenjem čekaju da se vide jedno sa drugim.
Da bi shvatio značaj jedne minute, pitaj nekoga ko je zakasnio na voz, autobus ili avion.
Da bi shvatio značaj jedne sekunde, pitaj nekoga ko je preživio katastrofu.
Da bi shvatio značaj jedne stotinke, pitaj nekoga ko je osvojio srebrnu medalju na olimpijskim igrama.
VRIJEME NIKOGA NE ČEKA.
Iskoristi svaki tren, jer on nema cijenu.
Podijeli ga sa svakom osobom do koje ti je stalo…i taj tren će postati još više neprocjenjiv.

Ne molim Te, Gospodine, za čuda i videnja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka. Učini me sigurnim u razdvajanju vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.
Molim te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da primijetim svjetlost i vrhunce, da s vremenom na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.
Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam kao najvažniji.
Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proteći. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratioci života – uz koje rastemo i zrijemo.
Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.
Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.
Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.
Stvori od mene čovjeka koji će brazditi duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su “ispod”.
Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.
Nauči me umijeću malih koraka.
Antoan de Sent-Egziperi

Bio jednom jedan dječak po imenu Dječak.
Dječak je bio krupan, zgodan dasa…
I Dječak je bio zaljubljen.
Dječak je bio zaljubljen u djevojčicu po imenu Djevojčica.
Ali Djevojčica za to nije željela da zna.
Vidite, Djevojčica je bila ljupko, lijepo, majušno, slatko stvorenje…
i Dječaka je, da izvinite, veselo vukla za nos.
Dječak prosto nije znao šta da radi.
Vidite, dok Djevojčica nije naišla Dječak prosto nije mogao da se odbrani od drugih djevojčica…
Trenutni problem bio je da je Dječak do ušiju bio zaljubljen u Djevojčicu,
a da nije znao kako da je obrlati.
I tako je jednog dana dječak pitao svog prijatelja, Prijatelja, za savjet.
Poslije dugog razmišljanja, Prijatelj je posavjetovao Dječaka
da zaigra igru “Ne dam ti se” na koju bi Djevojčica ubrzo morala da padne.
Dječak je prihvatio Prijateljev savjet…
I ne lezi vraže…
Djevojčica je uskoro izgubila glavu.
Počela je da sanja Dječaka.
Neprestano je smišljala slučajne susrete s Dječakom.
Nije prestajala da mu piše ljubavna pisamca.
Njeno srce je stalno vapilo za Dječakom.
Ali sada Dječak za to nije želio da zna, zato što je igrao igru “Ne dam ti se”.
A ni Djevojčica nije znala šta da radi… jer je bila zaljubljena u Dječaka… a Dječak ju je prosto ignorisao.
I tako je Djevojčica otišla do svoje prijateljice, Prijateljice, po savjet.
Prijateljica je rekla Djevojčici da treba da igra igru “Ne dam ti se” na koju bi Dječak ubrzo morao da padne.
Djevojčica je prihvatila Prijateljičin savjet i zaigrala igru “Ne dam ti se”.
Ali pošto je Dječak već igrao igru “Ne dam ti se”, nije ni primijetio da i Djevojčica igra igru “Ne dam ti se”.
I tako se ništa nije ni desilo.
E sad je to kraj ove tužne priče.
I Dječak i Djevojčica igrali su igru “Ne dam ti se”…
I nikada se više nisu ni vidjeli ni sreli.
Ali su zato oboje poslije toga živjeli…veoma daleko jedno od drugog.
Robert Gros

Djed i baka su se posvađali.
Baka je bila toliko ljuta da nije htjela razgovarati sa svojim mužem.
Idućeg dana je djed zaboravio na svađu.
Ali se baka uopšte nije obazirala na djeda i nije htjela govoriti.
Što god bi on učinio da ona progovori, ostalo bi bez uspjeha.
Djed je napokon počeo prevrtati po policama i ladicama.
Trajalo je to nekoliko minuta, i baka se više nije mogla suzdržati: „Što to tražiš, zaboga?“
„Hvala Bogu! Našao sam“, odgovori djed s nestašnim smješkom.
„Tvoj glas!

Jedna učiteljica jednog dana zamoli svoje učenike da na papiru napišu imena svih drugih učenika iz razredu i da ostave malo prostora pored svakog imena. Zatim im reče da dobro razmisle koje su najljepše osobine svakog od učenika, te da to i napišu pokraj svakog imena. Cijeli čas potraja dok svi ne završiše svoje male zadatke, i prije izlaska iz razreda svi papire predadoše učiteljici.
Za vrijeme vikenda učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe osobine koje su učenici napisali o svakom pojedinačno.
U ponedjeljak je svakom od učenika dala papir s njegovim imenom. Ubrzo su se svi smiješili. “Zaista?”, čuli su se šapati… “Nisam imao pojma da nekom nešto značim!”, ili “Nisam znala, da se tako sviđam drugima,” bili su komentari.
Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li učenici diskutovali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i drugima.
Godinama kasnije jedan od učenika je poginuo u vijetnamskom ratu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedni za drugim, oni koji su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast… Učiteljica je prišla posljednja.
Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je stajao pored kovčega pitao ju je: “Jeste li vi Markova učiteljica iz matematike?” Klimnula je potvrdno glavom. Tada je rekao: “Mark je vrlo često pričao o vama.”
Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su također bili tamo i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. “Htjeli bismo vam nešto pokazati”, rekao je otac i izvukao novčanik iz džepa. “Ovo su pronašli kada je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati.” Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta presavijan i otvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih drugova. “Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili”, rekla je majka. “Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio.” Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Čarli se nasmiješio i rekao: “Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici mog radnog stola”. Čakova žena je rekla: “Čak me jezamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album”. “I ja svoju još uvijek imam”, rekla je Merilin. “U mom dnevniku je.” Viki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. “Uvijek ju nosim sa sobom”, rekla je Viki i primijetila: “Vjerujem da smo svi sačuvali liste”. Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je odmah sjela i zaplakala. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti.

U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti, a da nikada ne možemo znati kada će taj dan doći. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno. Reci im to, prije no što bude kasno.

Jedna žena je pala u komu i najednom
kao da se našla pred božjim sudom.
«Ko si ti?», upitao je Glas.

«Ja sam gradonačelnikova žena.»

«Ne pitam čija si žena, već ko si ti.»

«Ja sam majka četvoro djece.»

«Ne pitam čija si majka, već ko si ti.»

«Ja sam učiteljica u školi.»

«Ne pitam čime se baviš, već ko si.»

I sve tako. Šta god bi rekla, nikako
da kaže pravi odgovor.

«Ko si?»

«Hrišćanka.»

«Ne pitam koje si vjere već ko si.»

«Ja sam ona što je uvijek išla u crkvu i pomagala ubogima i srirotima.»

«Nisam pitao šta si radila, već ko si.»

Na kraju, pošto nije znala da odgovori, vraćena je nazad. Kada je ozdravila, riješila je da otkrije ko je i sve se promijenilo.



Tvoja dužnost je postojanje. Ne da budeš neko, niti da budeš niko, jer se za to kače pohlepa i ambicija. Nemoj biti ovaj ili onaj, jer tako postaješ uslovljen, treba samo da postojiš i to je sve.

Antoni de Melo

Meni se ovo sviđa...ako je kojim slučajem već bilo ispričavam se unaprijed...

Pouke divljih gusaka


1. Kako svaka divlja guska zamahne u letu krilima, tako stvori zamah uzdignuća za pticu koja leti iza nje. Leteći u obliku slova V, cijelo jato može letjeti za 71% dalje, nego da svaka ptica leti sama.

Pouka: Ljudi koji putuju u istomu smjeru, povećani osjećajem zajednosti, brže će i lakše stići tamo gdje su se uputili, ako se oslone na međusobne zamahe i napredovanja.


2. Kadgod se neka guska odvoji od jata, ona smjesta osjeti teškoću i otpor, koji se jave kod samotničnoga leta, pa se hitro vraća u jato na svoje mjesto, da bi se i dalje koristila silom uzdizanja koju stvara ptica neposredno ispred nje.

Pouka: Kad bismo imali toliko razuma koliko divlje guske, ostajali bismo u jatu, predvođenom onima koji vode tamo gdje i sami želimo stići.

3. Kad se guska predvodnica umori, ona zakoluta natrag u jato, a druga guska tada preuzima čelni položaj.

Pouka: Isplati se ako pri teškim zadaćama izmjenjujemo i dijelimo vodstvo - kako s ljudima, tako i s guskama. Međusobna je zavisnost od pomoći.


4. Divlje guske iz zadnjih redova gaču kako bi obodrile čelne letačice da održe brzinu leta.

Pouka: Moramo biti sigurni da "gakanje" iz zadnjih redova pruža podršku onima naprijed - ništa manje od toga.

5. Kada se neka guska razboli, kad ju rane ili obore na zemlju, dvije se druge guske odvajaju iz jata i slijeću zajedno s njom da bi joj pomogle i štitile ju. Ostaju s ugroženom guskom sve dotle dok se ova ne oporavi ili dok ne ugine. Tada uzlijeću da bi nastavile put same, gledajući da se usput priključe kakvu dugomu jatu ili da dostignu svoje.

Pouka: Kad bismo imali toliko razuma koliko divlje guske, ostajali bismo jedni uz druge, kao što one čine.

5. Kada se neka guska razboli, kad ju rane ili obore na zemlju, dvije se druge guske odvajaju iz jata i slijeću zajedno s njom da bi joj pomogle i štitile ju. Ostaju s ugroženom guskom sve dotle dok se ova ne oporavi ili dok ne ugine. Tada uzlijeću da bi nastavile put same, gledajući da se usput priključe kakvu dugomu jatu ili da dostignu svoje.

Pouka: Kad bismo imali toliko razuma koliko divlje guske, ostajali bismo jedni uz druge, kao što one čine.


Predivno

Tnx....

Nekome se može činiti da je postavljanje cigli lak posao: malo cementa, tu i tamo koji udarac. Ali kada sam počeo zidati, lagano sam udario jedan ćošak cigle prema dolje, da bih je poravnao, a drugi bi ćošak skočio gore. Tada sam opet morao kucnuti i taj drugi ćošak, a cigla bi izašla iz ravnine. Nakon što sam je vratio u ravninu, prvi je ćošak bio previsoko. Hej, bar si pokušao!
Kao redovnik, naučio sam se strpljenju i imao sam ga napretek, kao i vremena. Trudio sam se da svaka cigla bude savršeno postavljena, bez obzira koliko mi za to trebalo vremena. Konačno sam završio svoj prvi zid. Bio sam zadivljen. No odjednom sam vidio kako dvije cigle stoje krivo. Sve druge bile su savršeno poredane, točno u ravnini. Ove dvije cigle bile su nagnute na jednom kutu. Izgledale su strašno. Pokvarile su cijeli zid. Uništile su ga.

Sada je već cement bio pretvrd da bi se cigle mogle izvaditi. Upropastio sam zid i najradije bih ga bio raznio. Pitao sam opata hoću li ga srušiti i zidati iznova, a opat mi je odgovorio: “Zid ostaje!”
Kada sam vodio prve goste u obilazak našeg samostana, uvijek sam izbjegavao da prođu pored mog zida. Nisam htio da ga itko vidi. Jednoga dana, tri ili četiri mjeseca nakon što sam ga sazidao, šetao sam s jednim posjetiteljem i on je vidio zid.
“Baš lijep zid”, primijetio je.

“Gospodine, jeste li možda u autu ostavili naočale? Imate li problema s vidom? Pa zar ne vidite one dvije krivo postavljene cigle koje kvare cijeli zid?” ‒ pitao sam iznenađeno.

Ono što je posjetitelj nakon toga rekao promijenilo je moj pogled na zid, na samoga sebe te na mnoge druge vidove života. Kazao je: “Da, vidim one dvije krivo postavljene cigle. Ali vidim i 998 dobro postavljenih cigli.”

Ostao sam zapanjen. Prvi put u ova tri mjeseca vidio sam i ostale cigle u zidu. Iznad, ispod, s desne i s lijeve strane tih dviju nesretnih cigli, bile su druge, savršeno postavljene cigle. Njih je bilo daleko više od ovih dviju. Prije toga bio sam usredotočen isključivo na moje dvije pogreške, za sve ostalo bio sam slijep. Zbog toga nisam mogao podnijeti ni sam pogled na zid, a kamoli nekome dopustiti da ga vidi. Zbog toga sam ga htio uništiti. Sada, kada sam vidio dobro postavljene cigle, zid se nije činio tako loš. Bio je to, kako je spomenuti posjetitelj rekao, “lijep cigleni zid”. Eno ga, još uvijek stoji, više od dvadesetak godina nakon što sam ga sazidao, ali sam zaboravio gdje su točno te dvije nesretne cigle. Jednostavno, te svoje dvije pogreške više ne mogu pronaći.

Koliko ljudi prekida veze ili se rastaje, jer su sve što vide na svom partneru “dvije krivo postavljene cigle”? Ko-liko ljudi pada u depresiju ili razmišlja o samoubojstvu, jer su sve što vide u sebi “dvije krivo postavljene cigle”? Zapravo, mnogo je dobro postavljenih cigli iznad, ispod, s desne i s lijeve strane pogrešaka, no često ih ne vidimo. Umjesto toga, svaki put kada pogledamo sebe ili druge, isključivo vidimo pogreške, manjkavosti. Pogreške su jedino što vidimo i zato ih želimo uništiti. I ponekad, nažalost, uništimo “vrlo lijep zid”.
Svi mi imamo svoje dvije pogrešno postavljene cigle, no kvalitetnih je cigli u svakome od nas daleko više. Kad to uvidimo, stvari i nisu tako strašne. Ne samo da možemo u miru živjeti sami sa sobom, uključujući tu i naše nedostatke, već isto tako možemo uživati u životu i sa svojim partnerom. To je loša vijest za odvjetnike koji se bave brakorazvodnim parnicama, no dobra vijest za nas same.

Jato roda, kao i svake godine, letjelo je na jug.
U jednoj porodici u jatu, jedno muško mladunče nije imalo dovoljno snage da izdrži cijeli put.
Otac uze mladunče na svoja leđa i nastaviše let.
Iznad okeana otac upita svoga sina.
- Sine, kada ostarim, hoćeš li me nositi na svojim leđima, isto kao i ja tebe sada?
- Da, tata, nosiću te.
Otac se iznenada navi na jednu stranu i zbaci sina sa leđa. I pusti ga da sam leti.
Sljedeće godine ponovila se ista priča: mladunče rode nije opet imalo dovoljno snage da leti samo, i otac ga uze na svoja leđa.
Iznad okeana otac ponovo pita sina, da li će ga nositi na leđima kada otac ostari.
- Naravno, tata, da ću te nositi – odgovori mu sin.
Otac učini isto kao i prošle godine i zbaci ga sa leđa da leti samo.
Treće godine, ponovo krenuše na jug i otac opet uze sina na leđa kad su bili iznad okeana, pa ga još jednom upita:
- Sine, kada ostarim, hoćeš li me nositi na leđima kao što i ja sada tebe nosim?
- Neću, tata.
- Zašto?
- Zato što ću tada nositi svoje dijete.

Jednom je jedan pobožan čovjek sanjao san kako bježi od lava. Čovjek pobježe na drvo i sjede na jednu granu drveta. Pogledavši dolje ugleda lava koji ga čeka. Zatim čovjek pogleda na stranu i ugleda dva pacova kako kruže oko grane, na kojoj je sjedio i jedu je. Jedan pacov je bio crn a drugi bijel. Činilo se da će grana uskoro pasti na zemlju. Čovjek sa strahom opet pogleda dolje i ugleda crnu zmiju kako otvara svoja velika usta tako da mu se činilo da će upasti u njih.

Čovjek pogleda iznad sebe da vidi ima li nešto zašto bi se mogao uhvatiti. Ugledao je drugu granu sa saćem meda na njoj. Kapi meda su kapale iz saća. Čovjek htjede da okuša jednu kap. Pružio je jezik i okušao kap meda koja je pala. Med je bio veoma sladak. On htjede da okuša još jednu kap. Kada to uradi izgubi se u slasti meda. Tako da zaboravi pacove koji su jeli njegovu granu, lava na zemlji i zmiju koja je ležala ispod njega. Nakon izvjesnog vremena probudi se iz svog sna.
Tražeči značenje sna otišao je do pobožnog učenjaka. Ovaj mu reče:

„Lav kojeg si vidio je smrt. Uvijek te progoni i ide za tobom kuda god da ideš. Dva pacova, bijeli i crni, predstavljaju dan i noć. Bijeli predstavlja dan, a crni noć. Oni kruže jedan za drugim, jedući tvoje vrijeme i približavajući ti smrt. Velika crna zmija sa velikim ustima je tvoj grob čekajući da padneš u njega. Saće meda je ovaj svijet, a slatki med je uživanje ovog svijeta. Mi volimo da okušamo slatko uživanje ovog svijeta želeći sve više i više. U međuvremenu se izgubimo u tom uživanju tako da zaboravimo naše vrijeme . . . našu smrt i . . . naš kraj.“

Tri Ego iluzije

Došli smo na svijet, bezbrižni i srećni. Planirani i rođeni u ljubavi. Kroz igru se smijali i plakali. Činilo se da smo u potpunosti zadovoljni. Tokom odrastanja počeli su nam «lijepiti» razne etikete kakvi bi trebali biti, kako se ponašati, šta oblačiti, kakvu muziku slušati, kakve knjige čitati, kakve ljude izbjegavati… Uče nas da vrednujemo ljude po njihovom statusu u društvu; po njihovom bogatstvu; po njihovoj ljepoti; po njihovom stepenu obrazovanja; po vjerskoj pripadnosti; po boji kože; po bojama kluba…



Roditelji nam to rade, učitelji nam to rade, rodbina nam to radi, prijatelji nam to rade, šefovi na poslu nam to rade, društvo u kojem živimo nam to radi, država nam to radi…svi nam to rade. Svi hoće da nas oblikuju. Svi hoće da budemo onakvi kakvi oni misle da trebamo biti. I to je razlog što živimo promašene živote. Zbog toga i jesmo naučeni da za naše neuspjehe i padove uvijek krivimo druge, jer oni i upravljaju nama. Zar ne?!

Mnogi ljudi ne znaju šta je ego.

Ego je pogrešna slika koju imamo o sebi. Ego je naše lažno «ja». Ego je nešto što je izvan nas, a ne nešto što je u nama. Ego je naša sujeta. Vanjski uticaj u koji smo, iz ko zna kog razloga, vremenom počeli da vjerumo da je naša istina. Mantra od Ega je «Još Još Još». Nikad nismo zadovoljni. Uvijek želimo još…jer to je način kako da i dalje pothranjujemo tu ideju.

Ovo su 3 Ego Iluzije koje nam mogu pomoći da bolje razumijemo svijet oko nas, a i nas same.

Prva Ego Iluzija: TI SI ONO ŠTO POSJEDUJEŠ
Mi trošimo naše živote akumulirajući. Kupujemo sve i svašta; gomilamo posjede i predmete. Mi vjerujemo da što više imamo, to više vrijedimo. Kupujemo najnovije uređaje, odjeću i auta da bi se razlikovali tj. da bi vrijedili. Doživljavamo našu vrijednost na osnovu onoga što imamo, a ne na osnovu onoga što jesmo. Onoliko vrijediš koliko posjeduješ. Problem kod ove Ego Iluzije je taj što ako izgubimo sve što posjedujemo, da li to onda znači da ništa ne vrijedimo!

Druga Ego Iluzija: TI SI ONO ŠTO RADIŠ
U ovom slučaju poistovjećujemo našu vrijednost sa našim radom. Što više radimo, to više vrijedimo. Ko ne radi ništa, taj i ne vrijedi ništa. U ovom slučaju iluzorno je naše uvjerenje da ako vjerujemo da vrijedimo samo kada nešto radimo, onda ispada da ništa ne vrijedimo kada ništa ne radimo. Ljudi nas često pitaju:



»Čime se baviš? Šta radiš?» I kad im kažemo, oni nas skaliraju. Strpaju nas u neki njihov koš. Onda smo dobili vrijednost. Ti ne vrijediš više ako si doktor, a manje ako si cvjećar. Čistači ulica ne vrijede ni manje ni više od vozača taksija. Mi sami sebi pridajemo vrijednost. Zar prosjaci i skitnice nemaju nikakvu ljudsku vrijednost?! Zar fizički ili psihički onesposobljeni ljudi nemaju baš nikakvu vrijednost?!



Treća Ego Iluzija: TI SI ONO ŠTO DRUGI MISLE O TEBI

Ti vrijediš onoliko kolika je tvoja reputacija. Što te više drugi respektuju, to više vrijediš; što ljepše pričaju o tebi, to više vrijediš; što te više hvale, to više vrijediš. Problem kod ove iluzije je što je reputacija ono što drugi misle o nama, a ne ono što mi mislimo o sebi. Mi nemamo nikakvog uticaja na njihove misli i stavove o nama i stoga naša vrijednost ne može biti u onome što oni misle o nama. To je samo njihovo mišljenje i ništa više. Izvan nas postoje na stotine mišljenja. Mi ne vrijedimo onoliko koliko drugi misle o nama, mi vrijedimo onoliko koliko mi mislimo o sebi samima.

Našu vrijednost ne može određivati ništa što je izvan nas. To je majka svih iluzija današnjice. Našu vrijednost određuje naš i samo naš sopstveni osjećaj sreće, zadovoljstva, ljubavi, radosti, doprinosa…Mi smo ti koji krojimo našu sreću. Mi smo ti koji sebi pridajemo vrijednost. Jedina istinska vrijednost je naš vlastiti osjećaj o nama.

Svaki čovjek, stvar, doživljaj ili događaj ima svoje i dobre i loše strane…Mi smo srećni u onoj mjeri u kojoj smo sposobni da u njima vidimo samo ono dobro.



Dr.Vejn Dajer