Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Jednog dana u seljakov bunar upadne magarac. Dok je životinja satima sažaljivo plakala, seljak je pokušavao smisliti kako ta spasi magarca. Napokon je odlučio da životinju, budući da je već stara, a bunar ionako suv, nije vrijedno spašavati.

I zato pozove susjede da mu pomognu. Svi zgrabe lopate i počnu bacati smeće u bunar. Nakon nekog vremena seljak pogleda u bunar. Bio je silno iznenađen prizorom.

Naime, magarac bi svaku lopatu smeća zbacio sa svojih leđa, te je iskoristio kao stepenicu na koju bi se popeo. Tako je ubrzo bio vrlo brzo vrha. Naposljetku je jednostavno zakoračio preko ruba bunara i srećno iskočio!



U životu ćeš morati pretrpiti brojne probleme.

Tajna tvog uspjeha sastoji se u da probleme otreseš sa svojih leđa i iskoristiš ih kao stepenicu da se popneš korak više.

Svaka naša nevolja je stepenica. Možemo izaći i iz najdubljeg bunara, samo ako se ne predamo.

“U taj mah ugledaše trideset ili četrdeset vjetrenjača koje su se nalazile na tom polju, i čim ih Don kihot vidje, reče svom štitonoši: Sreća upravlja našim stvarima bolje nego što bismo to mogli poželjeti; jer tamo, vidiš prijatelju moj Sančo, ukazuje se trideset ili nešto više ogromnih divova s kojim namjeravam da zametnem bitku i sve ih lišim života, a plijen koji ostane iza njih biće početak našeg bogatstva, jer to je valjan rat i velika usluga Bogu tamaniti s lica zemlje tako opaki soj.
- Kakvi divovi? – reče Sančo Pansa
- Oni koje tamo vidiš – odgovori mu gospodar – s dugim rukama koje ponekad imaju gotovo dvije milje.
- Pazite vaša milosti – odgovori Sančo – jer ono što se tamo vidi nisu divovi nego vjetrenjače, a ono što na njima liči na ruke, to su krila koja okreće vjetar, a ona pokreću mlinski kamen.
- Lijepo se vidi – odgovori Don Kihot – da nisi upoznat sa pustolovinama: ono su divovi; a ako se bojiš, ukloni se odatle i s razdaljine se moli, jer ući ću u strašnu i nejednaku bitku sa njima.
I govoreći tako, obode konja Rosinanta, ne obazirući se na viku svog štitonošte Sanča, koji ga je upozoravao da su ono što će napasti bez ikakve sumnje vjetrenjače, a ne divovi. Ali on je tako bio uvjeren da su to divovi da nije ni čuo viku svog štitonoše Sanča, niti je primijetio, iako im je već bio podosta blizu, šta je to. Naprotiv, vikao je na sav glas:
- Ne bježite, kukavička i zlobna stvorenja, jer napada vas jedan jedini vitez!
U tom trenutku vjetar poče malo jače da duva, pa se velika krila počeše okretati, a kad Don Kihot to vidje, reče:
- Čak i da se razmahujete sa više ruku nego div Brijarej, platićete mi.
I rekavši to iz sveg srca se preporuči svojoj gospodarici Dulsineji od Toboza, moleći je da mu u tom teškom času pomogne; dobro se zakloni štitom, koplje zakači o kariku na prsnom oklopu, pa se u punom Rosinantovom galopu baci i nasrnu na prvu vjetrenjaču koja je bila pred njim; i kad kopljem udari u krilo, vjetar svom žestinom pokrenu krilo da mu koplje smrska na komade i zbaci konjanika i konja koji se otkotrljaše po ledini u vrlo jadnom stanju. Požuri mu Sančo Pansa u pomoć, koliko god mu je magarac mogao kasati, a kad stiže, shvati da se gospodar ne može ni pomaći. Toliko se bio ugruvao sa Rosinantom.
- Bože, pomozi! – reče Sančo. – Zar nisam rekao vašoj milosti da pazi šta radi, jer su to vjetrenjače, da to može prenebregnuti samo onaj ko ima iste takve u glavi.
- Ćuti, prijatelju Sančo – odgovori Don Kihot – jer ratne stvari su više nego druge, podložne neprestanim promjenama; štaviše, kako ja mislim, a tako i jeste, onaj mudrac Freston koji mi je ukrao sobu i knjige, pretvorio je ove divove u vjetrenjače samo da bi me lišio slave da sam ih pobijedio: toliki mi je on neprijatelj…”

Nekada davno stari indijanac ispriča svome
unuku jednu životnu istinu.
„U duši svakog čovjeka se vodi neprestana borba.
Kao borba između dva vuka.
U duši svakoga od nas.
Jedan vuk predstavlja ZLO.
Predstavlja bijes, zavist, ljubomoru, mržnju,
pohlepu, aroganciju, samosažaljenje,
laž, krivicu, grijeh, srdžbu, pakost, lažni ponos,
sebičnost, podsmijeh…
Drugi vuk predstavlja DOBRO.
Predstavlja ono što pruža užitak, mir,
ljubav, nadu, vedrinu, ljubaznost,
dobrotu, srdačnost, darežljivost,
istinu, saosjećanje, sreću, vjeru…“
Unuk se zamisli na nekoliko trenutaka.

Sve svoje misli vrijedno usmjeri u dubinu djedovih riječi, pa ga upita;
-I koji vuk će na kraju pobijediti?
Stari indijanac, pogleda unuka pravo u oči
i bez ijedne emocije na svom izbrazdanom licu,
odgovori:
-Pobjeđuje uvijek onaj kojeg hraniš.

Vanjski uslovi su izraz vašeg mentalnog stanja, ništa više.
Vanjski uslovi nisu uzrok već posljedica.
Oni nisu temelj, nego zdanje koje na njemu nastaje.
Promijenite li svoje misli i osjećanja,
vanjski će se uslovi promijeniti u skladu sa tim,
i to je jedini način na koji stvari funkcionišu.
Niste vi sretni zato što se osjećate dobro,
vi se osjećate dobro zato što ste sretni.
Nije vjera u vama zato što vam sve ide kako treba.
Sve vam ide kako treba upravo zato što imate vjere.
Tajna života je u tome da držite pod kontrolom svoja mentalna stanja,
jer budete li činili tako, sve ostalo će slijediti samo od sebe.
Prihvatiti bolest, probleme i neuspjeh kao nešto neizbježno
i po svemu sudeći sudbinski neumitno, ludost je.
Jer upravo vaše prihvatanje održava zlo.
Čovjek nije ograničen svojom okolinom.
On stvara tu okolinu onim što osjeća i u šta vjeruje.
Misliti drugačije, isto je kao i misliti da rep maše psom.
Emet Foks

Vjerovatno ste čuli za indijsku legendu o malom žutom cvijetu koji se rascvjetao u jednoj bašti. On cvjeta samo jednu sezonu i tada uvene.

Kada je jedan posjetilac ušao u ovu baštu , sa svih strana slušao je samo žalbe. Mango je rekao da bi radije bio kokosova palma. Zašto? Zato što je cijelo palmino drvo korisno – plod, lišće, grane i stablo.
Međutim kokosova palma zavidjela je mangu, zato što se njegov plod za skupe novce izvozio iz Indije. Sve biljke su bile ljubomorne jedna na drugu, svaka od njih je mislila da je druga biljka više vrijedila.

Oko posjetioca koji je slušao samo žalbe, zaustavilo se na jednom malom žutom cvijetu koji je radosno cvjetao u svom uglu. Sagnuo se i upitao ga: “Zašto se i ti ne žališ kao svi ostali?”
Cvijet je odgovorio:”Pa i ja sam posmatrao kokosovu palmu i zavidio joj na lišću koje se lelujalo na vjetru. Poželio sam i da donosim divne, sočne plodove kao mango. Ali tada sam shvatio da, da je bog želio da budem kokosova palma ili mango, on bi to tako i napravio. Međutim on je želio da budem mali žuti cvijet pa zato i ja želim da budem najbolji mali žuti cvijet koji je ikada postojao.“

Ovo je priča o jednom čovjeku koga bih nazvao Tragačem.
Tragač je neko ko traga, ko traži, ali ko ne mora i da nađe ono za čim traga. To je neko, ko ne mora ni da zna šta traži. To je prosto čovjek čiji život predstavlja traganje.

Tako jednog dana jedan Tragač osjeti snažnu potrebu da krene za grad Kamir. Naučivši se da ozbiljno obraća pažnju na takva osjećanja, koja dopirahu iz nepoznatih mjesta do njega samog, ostavi sve i krenu na put.

Hodajući dva dana po prašnjavim putevima, najzad spazi u daljini obrise grada Kamira. I malo prije nego da stigne do samih kapija grada, pažnju mu privuče jedan brežuljak desno od puta, prekriven čudnim zelenilom i mnoštvom raznoraznog proljećnog cvijeća. Sa svih strana brežuljak bješe ograđen lakiranom ogradom. Bronzana vratašca na ulazu namamiše ga da uđe.

Iznenada osjeti da je čak i zaboravio na grad i da treba da se malo zadrži na tom mjestu. Tragač uđe kroz bronzana vratašca i lagano pođe da se kreće između bijelog kamenja koja su ležala nasumično razbacana po zemlji.

Pusti da mu pogled kao leptir prelijeće preko svakog detalja u tom šarenom raju. Imao je oči tragača i možda je zato i otkrio natpis na jednom bijelom kamenu:
Abdul Tareg, živio 8 godina, 6 mjeseci, 2 sedmice i 3 dana.

Malo se uznemirio kad je shvatio da taj kamen nije uopšte bio kamen, već nadgrobna ploča. Rastuži se pri pomisli da je tu bilo sahranjeno tako malo dijete. Osvrnuvši se oko sebe, spazi, da je na susjednom kamenu takođe stajao neki natpis. Približi se kamenu i pročita:
Jamir Khalib, živio 5 godina, 8 mjeseci i 3 sedmice.

Tad se Tragač osjeti jako uznemireno. To predivno mjesto bilo je ustvari groblje, a svaki kamen nadgrobna ploča. Jednu po jednu on poče da čita ploče. Na svakoj je stajao određen natpis: ime i životni vijek. Obuze ga užas kada je ustanovio da je najstarije dijete koje je tu bilo sahranjeno jedva imalo nešto više od 11 godina. Pritisnut neizmjernom tugom, sjede na travu i zaplaka.

Stari upravnik groblja koji je slučajno tuda prolazio, vidjevši nepoznatog čovjeka krenu prema njemu. Neko vrijeme ga je posmatrao kako plače, pa ga upita da li oplakuje nekog bliskog.
- Ne, ne plačem za nekim svojim – odgovori Tragač. Šta je sa ovim gradom? Kakav užas se ovdje dešava? Zašto ima toliko mrtve djece zakopane na ovom mjestu? Kakvo se to strašno prokletstvo nadvilo nad ovim ljudima i natjeralo ga da napravi dječije groblje?!
Starac mu odgovori:
- Smirite se, nema nikakvog prokletstva. Radi se o tome, da kod nas postoji jedan drevni običaj. Dozvolite da vam pojasnim: kada neko dijete navrši petnaest godina, roditelji mu poklone jednu sasvim malu svesku, kao ova koju ja nosim oko svog vrata. I kad god ga nešto mnogo obraduje, on treba da otvori tu svesku i da zapiše: lijevo, to što ga je obradovalo i desno, vrijeme trajanja te radosti.
Upoznao se sa djevojkom i zaljubio se u nju: koliko je trajala ta neizmjerna strast i radost? Jednu sedmicu? Dvije? Tri i po?… Zapiši.
…
Uzbuđenje prvog poljupca? Koliko je trajalo? Minut i po, koliko i poljubac? Dva dana? Jednu sedmicu?…
Trudnoća i rađanje prvog djeteta?
Ženidbe prijateljá?
Putovanje iz snova?
Susret sa bratom koji dolazi iz daleke zemlje?
Koliko je trajala radost svih tih događaja? Satima? Danima?… Tako mi u naše male sveske zapisujemo svaki trenutak naše radosti…Svaki trenutak.
Kada neko umre, običaj je da mu otvorimo svesku i da mu saberemo svo vrijeme njegove životne radosti i da ga zapišemo na grobu. Zato što vjerujemo da je to jedino istinski proživljeno vrijeme.
„Tragač“, Horhe Bukaj

Nekoliko godina nakon što sam došao na svijet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom porodicom. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živio sa nama.
Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj porodici. U mom dječijem umu on je imao posebno mjesto. Roditelji su me odgajali komplementarno: mama me je učila da razlikujem dobro od zla, a tata me učio da budem poslušan. Ali stranac, on je bio pripovjedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijama i komedijama.
Kad sam želio da saznam nešto o politici, istoriji ili nauci, on je uvijek znao sve odgovore o prošlosti, razumio je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju da predvidi budućnost! Moju porodicu je odveo na prvi veliki fudbalski meč. Nasmijavao me i rastuživao. Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo.
Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gdje je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo šta ima da nam kaže. Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma.
Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama, ali stranac nikad nije osjećao obavezu da ih prati. Profane priče, naprimjer, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posjetilaca.
Naš dugogodišnji posjetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu tjerale da pobjesni, a mamu da pocrveni. Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac podsticao da ga redovno pijemo. On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno.
Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni.
Danas znam da su moja shvatanja o ljubavnim vezama u velikoj mjeri formirale strančeve priče. Iz dana u dan stranac je protivrječio vrijednostima mojih roditelja, ali su ga ipak rijetko ućutkavali. I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.
Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše porodice. Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka. Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sjedi u svom ćošku, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.
Kako se zvao stranac?
Mi smo ga prosto zvali – TV.
U međuvremenu je dobio i suprugu. Zovemo je računar.
Njihovo prvo dijete zovemo mobilni telefon.
A njihovo drugo dijete – Facebook.

Malu seosku školu grijala je starinska, trbušasta željezna peć na ugalj. Jednog su dječaka zadužili da rano svakog jutra dođe u školu naložiti vatru kako bi se učionica zagrijala prije dolaska učitelja i ostalih učenika.
Jednoga su jutra našli školu u plamenu. Onesviještenog su dječaka izvukli iz vatre više mrtvog nego živog. Na donjem dijelu tijela imao je teške opekotine pa su ga odvezli u obližnju bolnicu.
Napola pri svijesti ležeći na postelji, dječak je jedva mogao čuti šta su govorili doktor i njegova majka. Doktor je majci rekao da će joj sin sigurno umrijeti što je zapravo najbolje za njega jer je u vatri gotovo potpuno nestao donji dio njegovog tijela.

No, hrabri dječak nije želio umrijeti. Odlučio je da da preživi.
I zaista, na zaprepaštenje doktora, preživio je. Kad je prošla smrtna opasnost, ponovo je čuo razgovor majke i doktora. Majci je rečeno da bi možda bilo bolje da je dječak umro, jer kako mu je vatra gotovo sasvim uništila mišićno tkivo na donjem dijelu tijela, biće osuđen na život bogalja, koji se više nikada neće moći služiti nogama.

Opet je hrabri dječak odlučio. On neće biti bogalj.

On će prohodati. No, na nesreću, od struka naniže nije ništa osjećao. Njegove su tanke nožice samo beživotno visile.

Konačno je otpušten iz bolnice. Majka mu je svakog dana masirala noge, ali on ih uopšte nije osjećao niti je mogao njima upravljati. Ipak, njegova odlučnost da prohoda nije slabila.
Kad nije ležao, bio je u invalidskim kolicima.
Jednog sunčanog dana majka ga je odvezla u vrt na svjež vazduh. Ovaj put, umjesto da kao i obično samo sjedi, bacio se iz kolica. Počeo je puzati po travi, vukući noge za sobom.

Uspio se dovući do bijele ograde koja je uokvirivala imanje. Uz velike napore uspio se uspraviti uz ogradu. Malo-pomalo počeo se vući duž ograde, odlučan da prohoda. Otada je to činio svaki dan, pa se vremenom uz ivicu ograde napravila staza. Najviše od svega želio je u svojim nogama probuditi život.

Konačno je zahvaljujući redovnoj masaži, snažnoj volji i upornosti uspio najprije stati na noge, a potom oprezno hodati, a onda i trčati.

Počeo je hodati u školu, potom trčati u školu, trčati iz čistog zadovoljstva. Poslije se na fakultetu uspio pridružiti atletskom timu.

A onda je taj mladić, koji nije trebao preživjeti, koji nikada nije trebao prohodati, koji se nije smio nadati da će ikad trčati, od koga su i doktori digli ruke – taj je isti hrabri mladić, dr. Glenn Cunningham, u Madison Square Gardenu oborio svjetski rekord u trci na 1500 metara.

Svakog se jutra u Africi probudi jedna gazela.
Ona zna da danas mora trčati brže od bilo kojeg lava
inače će je lav uloviti i pojesti.
Svakog se jutra u Africi probudi i jedan lav.
On zna da danas mora trčati brže od bilo koje gazele
inače neće imati za hranu.
I na kraju, kad se sve sabere i oduzme, nije ni važno da li si lav ili gazela….

…kad svane zora izađi i trči

Jedna djevojka u malom ribarskom mjestu ostala je trudna.
Roditelji su je tukli sve dok nije priznala ko je otac.
«Bio je to učitelj Zena koji živi u hramu izvan sela.», rekla je djevojka.
Svi mještani su znali o kome se radi.
Kad se dijete rodilo, otišli su do hrama i ostavili ga pred noge učitelja Zena.
«Licemjeru i pedofile!», rekli su mu.
«Ovo dijete je tvoje. Ti sad moraš da brineš o njemu.»
On nije nimalo izgledao začuđen već je samo klimnuo glavom i rekao:
«Dobro. Dobro.»

Zatim je predao dijete jednoj ženi iz sela, a troškove preuzeo na sebe.
Nakon ovog događaja učitelj je izgubio sav ugled.
Učenici su ga napustili, niko više nije odlazio da traži savjet od njega.

Nakon nekoliko mjeseci kada je djevojka vidjela sve ovo, nije mogla izdražati
i rekla je pravu istinu, da je otac ustvari jedan mladić iz susjedstva.
Kada je selo doznalo pravu istinu svi su odmah pohrlili do hrama
i bacili se učitelju Zena pred noge moleći ga za oproštaj i da im vrati dijete.
Učitelj je samo rekao:
»Dobro. Dobro.»
…i predao im dijete.

Jedan dječak je želio sresti Boga. Znao je da treba dugo putovati do mjesta gdje on živi, pa je zato spremio svoj prtljag s omiljenim kolačićima i pakovanjem od šest flaša voćnog soka te krenuo u svoju pustolovinu. Kad je odmakao tri reda kuća, susreo je nekog starca. Sjedio je u perivoju i mirno hranio nekoliko golubova.
Dječak je sjeo blizu njega i otvorio svoj prtljag. Upravo se htio osvježiti voćnim sokom kad spazi da starac izgleda gladan, pa mu ponudi jedan kolačić.
Starac ga je zahvalno primio i nasmješio se dječaku. Njegov je osmijeh bio tako prijateljski da je dječak zaželio da ga ponovo vidi, pa mu je sada ponudio bočicu voćnog soka.

Starac mu se ponovo nasmiješio. Dječak je bio izvan sebe. Sjedili su čitavo popodne jedući i smijući se, bez da su izgovorili jednu jedinu riječ.
U međuvremenu se smračilo, dječak je osjetio umor i ustao je da pođe, ali tek što je napravio nekoliko koraka okrenuo se, potrčao nazad do starca i snažno ga zagrlio. Starac mu je darovao najveći osmijeh do sada.

Kada je dječak ubrzo otvorio vrata svoje kuće, majka je bila iznenađena radošću na njegovom licu. Upitala ga je:

“Šta je to što si danas učinio da te je tako obradovalo?”
Odgovorio je:

“Ručao sam s Bogom”. No, prije nego što je njegova majka uspjela odgovoriti, dodao je:

“Znaš šta! Bog ima najljepši osmijeh koji sam ikada vidio”.

U međuvremenu starac, takođe prožet radošću, vratio se kući. Njegov je sin bio začuđen odsjajem mira na njegovom licu i upitao ga je:

“Tata, šta je to što si danas učinio da te je tako obradovalo?”
Odgovorio je:

“Jeo sam kolačiće u perivoju s Bogom”. Za svaki slučaj, prije nego što je njegov sin odgovorio, dodao je:

“Znaš šta! Puno je mlađi nego što sam mislio.”



Prečesto potcjenjujemo snagu dodira, osmijeha, ljubazne riječi, uha koje nas sluša, iskrene pohvale ili najmanji čin pažnje, a svi oni imaju snagu darovati nam život. Ljudi ulaze u naš život sasvim slučajno i u bilo kojem trenutku u životu. Sve ih jednako primi!

Kad vidje seljaka da sadi vinograd, đavo se obradova i pomisli: “Grožđe će biti moje i opskrbljivaće čitavo moje kraljevstvo. Vinograd će stalno rađati.”
Đavo se približi seljaku zaposlenom oko sađenja pa ga upita:
- Što to radiš?
- Pa, vidiš da sadim vinograd – odgovori mu seljak.
- Zašto? – činio se đavo nevještim.
- Zato što će plodovi loze biti korisni. Grožđu se vesele i mali i veliki, a vino će uveseljavati ljudska srca.
- Ako je to istina, hajde da sadimo zajedno – predloži đavo.
Potom đavo donese jednu ovcu, pa lava, zatim tigra, na kraju svinju i majmuna. Žrtvovao je redom te životinje tako da je njihova krv natapala zemlju i vinovu lozu, a na kraju se miješala u grožđu. Lukavi đavo vrlo dobro je znao šta radi.
Zato i danas kod ljudi koji piju vino prepoznajemo osobine žrtvovanih životinja.
Ako čovjek popije malo vina – dobar je kao ovca, popije li malo više – hrabar kao lav. Pretjera li s pićem, postaje okrutan kao tigar, a ako mu vino postane strast, nalik je svinji koja se valja po blatu, pa tako od sebe napravi majmuna.

Džeri je menadžer restorana. Uvijek je dobro raspoložen. Kad god bi ga neko pitao kako je, odgovor bi uvijek bio isti:
“Da sam bolje ne bi valjalo!”
Mnogi konobari u njegovom restoranu dali su otkaz kada je on promjenio posao… da bi ga pratili od restorana do restorana. Zašto?
Džeri je umio da motiviše ljude.
Ako je neko od kolega imao loš dan, Džeri je uvijek bio tu da ga ohrabri i da mu ukaže na pozitivne strane čitave situacije. Uočivši to, postao sam znatiželjan. Jednog dana otišao sam do Džerija i pitao ga:
“Ne razumijem! Niko ne može biti pozitivan čitav dan. Kako ti to uspijeva?”
Džeri mi je odgovorio:
“Svakog jutra se probudim i kažem sam sebi, danas imam dva izbora: loše ili dobro raspoloženje.
Uvijek izaberem dobro raspoloženje. Svaki put kada se dogodi nešto loše mogu izabrati da budem žrtva ili da učim iz toga. Ja uvijek odaberem učenje. Kada neko dođe i počne da mi se žali, mogu da prihvatim njegovu žalbu ili mogu da istaknem pozitivnu stranu života. Uvijek izaberem pozitivnu stranu života.”
“Ali to nije uvijek tako lako,” rekao sam mu.



“Da, lako je,” rekao mi je Džeri
“Sve se u životu vrti oko izbora. Kad rješavaš raznorazne gluposti sve je to pitanje izbora. Biraš kako ćeš reagovati na situacije. Biraš kako će drugi uticati na tvoje raspoloženje. Biraš dobro ili loše raspoloženje. Tvoj izbor je kako ćeš proživjeti svoj život.”
Par godina kasnije, čuo sam da je Džeri slučajno učinio nešto što u njegovom poslu nikako nije dozvoljeno činiti. Ostavio je otvorena zadnja vrata restorana. U restoran su upala tri naoružana muškarca. Dok je pokušavao da otvori sef, tresući se od straha, nikako nije uspijevao da pogodi pravu kombinaciju. Jedan od pljačkaša se uspaničio i pucao je u Džerija. Srećom, Džerija su brzo pronašli i prevežen je u bolnicu. Poslije duge i teške operacije i intenzivne njege, Džeri se oporavio. Vidio sam ga šest meseci poslije ranjavanja. Kada sam ga pitao kako je, odgovorio je:

“Da sam bolje ne bi valjalo. Hoćeš li da vidiš ožiljke?”
Odbio sam, ali sam ga pitao o čemu je razmišljao za vrijeme pljačke.
“Prvo što mi je proletilo kroz glavu bilo je da sam trebao da zaključam zadnja vrata.”
“Kada su me pogodili, dok sam ležao na podu, sjetio sam se da imam dva izbora: Da živim ili da umrem. Odlučio sam da živim.”
“Zar te nije bilo strah?” upitao sam ga.
Nastavio je: “Bolničari su bili odlični. Stalno su mi govorili da će sve biti u redu. Ali kada su me unijeli u kola i kad sam im vidio izraze na licima, uplašio sam se. Čitao sam im u očima:

“On je mrtav. Znao sam da je vrijeme za akciju”
“Šta su oni uradili?” pitao sam
“Vidiš, tamo je bila jedna krupna medicinska sestra ko ja me stalno nešto pitala kako bih ostao pri svjesti. Pitala me da li sam na nešto alergičan.”
“Da, na metke,” bio je moj odgovor. Dok su se smijali rekao sam im:
“Biram život. Molim vas, tretirajte me kao da sam živ – ne mrtav.”
Džeri je preživio zahvaljujući dobrim doktorima, ali i zbog svog zadivljujućeg stava. Od njega sam naučio da svakog dana imaš izbor: Uživati u životu ili ga mrziti. Jedina stvar koja je samo tvoja – koju niko osim tebe ne može kontrolisati – je tvoj stav. I ako vodiš računa o tome, sve u životu postaje lakše.

Neki čovjek odluči urediti svoj vrt pred kućom,
posija englesku travu i uskoro izniknu prelijepa zelena površina.
Puno je vremena i pažnje posvećivao tom vrtu, ali na proljeće se začudi i naljuti,
jer je u gustoj travi pronašao nekoliko žutih cvjetova.
Požurio ih je iščupati. Ali su već sljedećih dana nicali novi cvjetovi, cvjetovi maslačka.
Ode u trgovinu i kupi otrov za poljsko cvijeće.
Nije pomoglo.
Od tog vremena njegov rad u vrtu pretvori se u bjesomučnu borbu protiv žutog cvijeća,
cvijeća koje je svakim danom sve više raslo i cvjetalo.
„Šta još mogu preduzeti?“, povjeri čovjek brigu svojoj ženi.
„A zašto ne pokušaš da zavoliš to cvijeće?!“, odgovori mirno žena.
I čovjek posluša.
I uskoro su mu divni uzorci maslačaka postali najljepši ukras zelenoj podlozi vrta.
Od tada je mirno i zadovoljno živio.

Ako ja ne želim ono što ti želiš, ne trudi se, molim te, da mi dokažeš da je ono što ja želim pogrešno;
ili, ako ne vjerujem ono što ti vjeruješ, zastani malo prije nego što počneš da me ubjeđuješ;
ili, ako osjećanja pokazujem jače, odnosno slabije od tebe u istim situacijama, dopusti mi da to ipak učinim onako kako mi odgovara;
ili, ako nešto radim na način koji se razlikuje od načina na koji ti radiš to isto, dozvoli mi.
Ne zahtijevam od tebe da me potpuno razumiješ, bar ne sada; to ću, možda, tražiti tek kad osjetim da od mene hoćeš načiniti kopiju sebe.
I dok ostvarujem svoje želje, pokazujem svoja osjećanja ili izražavam vjeru, ti otvori svoje srce i dopusti da u njega uđe i razvija se saznanje da nije sve pogrešno što je različito od tvoga. Prihvati me onakvu kakva jesam – to je prvi korak koji možeš učiniti ako hoćeš da me razumiješ.
Jednog dana, ako me ikada stvarno shvatiš, vidjećeš da u tome kakva sam postoji mnogo lijepog. I tada ćeš, nadam se, osjetiti snažnu potrebu: ne da me mijenjaš da bi bila kao ti, nego da me cijeniš, priznaš, podržiš i voliš.

Ako postojiš, dišeš.
Ako dišeš, govoriš.
Ako govoriš, pitaš.
Ako pitaš, misliš.
Ako misliš, tražiš.
Ako tražiš, doživljavaš.
Ako doživljavaš, učiš.
Ako učiš, rasteš.
Ako rasteš, želiš.
Ako želiš, nađeš.
Ako nađeš, ne vjeruješ.
Ako ne vjeruješ, sumnjaš.
Ako sumnjaš, razumiješ.
Ako razumiješ, znaš.
Ako znaš, želiš da znaš još više.
A ako želiš da znaš još više, živ si.

1. Prestani se nervirati. Nerviranje ubija život.
2. Započni svaki dan sa osmijehom. Osmijeh ce naoružati tvoju dušu.
3. Kontroliši apetit. Pretjerivanje začepi i tijelo i um.
4. Prihvati svoja ograničenja.
5. Ne budi sujetan. Sujeta troši vrijeme i energiju.
6. Vjeruj u ljude. Cinizam ukiseli ljepotu.
7. Pronađi sebi hobi. Opustiće ti živce.
8. Pročitaj knjigu kad god možeš da stimulišes maštu i proširiš vidike.
9. Ostani ponekad nasamo da nađeš mir u samoći i tišini.
10. Pokušaj da želiš ono što imaš, umjesto da trošiš energiju pokušavajući da imaš ono što želiš.

Paradoks vremena je da imamo veće zgrade,
ali kraće živce; šire puteve, ali uže vidike;
trošimo više, a imamo manje;
kupujemo više - uživamo manje; Imamo veće kuće, a manje porodice;
više udobnosti, a manje vremena;
imamo više diploma, ali manje razuma;
više znanja, a manje rasuđivanja;
više stručnjaka, a još više problema;
više znanja u medicini, a sve manje zdravlja.

Pijemo previše, pušimo previše,
trošimo nepromišljeno, smijemo se premalo,
vozimo prebrzo, olako se ljutimo,
prekasno liježemo, ustajemo umorni,
čitamo nedovoljno, gledamo TV suviše.
Molimo se rijetko.
Uvećali smo naše posjede,
ali smo umanjili naše vrijednosti.
Previše pričamo, premalo volimo,
prečesto mrzimo.
Naučili smo kako da preživljavamo,
ali ne i kako da živimo.
Dodajemo godine životu, ali ne i život godinama.

Putovali smo na mjesec, a problem nam je otići preko ulice i
upoznati novog susjeda. Zagospodarili smo vanjskim prostorom,
ali ne i unutrašnjim. Napravili smo velike, ali ne i bolje stvari.
Očistili smo vazduh, a zagadili dušu.
Razbili smo atom, ali ne i naše predrasude.
Pišemo više, ali učimo manje.
Planiramo više, ali postižemo manje.
Naučili smo žuriti, ali ne i čekati.
Imamo višu zaradu, ali i niži moral.
Imamo sve više hrane, a sve smo više nezahvalni.
Gradimo jače kompjutere sa većom memorijom,
ali mi razgovaramo sve manje i manje.
Težimo više kvantitetu, a zaboravljamo na kvalitet.
Ovo su vremena brze prehrane i spore probave;
velikih ljudi, a malih karaktera; brzih zarada i površnih odnosa.
Ovo je vrijeme mira u svijetu, a rata u kući.
Vrijeme mnogo dokolice, a malo uživanja.
Vrijeme raznovrsne hrane i loše ishrane.
Sve je manje finansijskih problema u braku, a sve više razvoda;
sve je više luksuznijih kuća, ali i podijeljenih domova;
ovo su dani brzih putovanja, oskudne odjeće i niskog morala;
sve debljih ljudi, i tableta koje mogu sve – da te oraspolože, otupe ili ubiju.

ZAPAMTITE! Provedite što više vremena s vašim voljenima, jer oni neće biti vječno pored vas. Recite poneku ljubaznu riječ onome ko vas odozdo gleda sa strahopoštovanjem, jer će ta mala osoba uskoro odrasti i otići. Sjetite se dati topao zagrljaj onome kraj vas, jer je to jedino blago koje možete dati svojim srcem, a ne košta vas ništa. Sjetite se reći “Volim te” vašem partneru i vašim voljenima, no najviše od svega iskreno mislite tako. Poljubac i zagrljaj će izliječiti svaku povredu ako dolaze duboko iz srca. Sjetite se držati se za ruke i cijeniti trenutke kada ste zajedno, jer jednoga dana te osobe neće biti tu.
Nađite vremena da volite, nađite vremena da razgovarate, i nađite vremena da podijelite vaše dragocjene misli sa drugima. Smijte se često, dugo i iskreno. Smijte se dok ne izgubite dah. Suze se događaju. Izdržite, odbolujte, preživite. Recite ljudima koje volite da ih volite, u svakoj prilici, jer život se ne mjeri brojem udisaja koje udahnemo, nego trenucima koji nam oduzmu dah.