Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

PRLJAVI VEŠ



Mladi bračni par se uselio u tek kupljenu kuću.
Sljedećeg jutra, dok su doručkovali, žena pogleda
kroz prozor i opazi komšinicu kako širi veš na
svom balkonu.

“Kako joj je prljav veš! Ne mogu da vjerujem.
Pa isto kao da ga nije ni oprala”, rekla je.
“Možda joj je potreban drugi prašak,
a možda uopšte i ne zna da pere, jadnica.”

Muž je ćutke posmatrao,
i čini se da ga to nije zanimalo.
Ali svaki put kad je komšinica širila veš,
padali bi isti komentari.
Iz dana u dan.

Mjesec dana kasnije, žena je bila u čudu kad je vidjela da je komšinicin veš čist kao snijeg.
Reče mužu:

“Pogledaj, konačno je naučila da pere. Ko li ju je samo naučio!”

Muž joj odgovori:

“NIKO!! Ja sam oprao naše prozore.”

***

“Nemojte u tuđem oku komentarisati trn ako u svome nosite balvan.”

Što sve možemo zajedno?



OČE NAŠ



Čovjek: Oče naš koji jesi na nebesima

Bog: Da?

Čovjek: Ne smetaj me. Vidiš da molim.

Bog: Ali zvao si Me.

Čovjek: Zvao? Nikog ja nisam zvao. Samo molim: 'Oče naš koji jesi na nebesima'

Bog: Evo opet!

Čovjek: Opet što?

Bog: Pa zvao si Me. Rekao si: Oče naš koji jesi na nebesima' Evo Me, što hoćeš?

Čovjek: Ali ja nisam ništa time mislio. To je samo svakodnevna molitva, shvaćaš? Ja redovito molim 'Oče naš'. Od toga se osjećam bolje. To je kao kad obaviš neku dužnost pa se bolje osjećaš.

Bog: No dobro, nastavi.

Čovjek: Sveti se ime Tvoje

Bog: Čekaj! Stani! Što si time mislio?

Čovjek: Mislio čime?

Bog: Pa s tim 'Sveti se ime Tvoje'

Čovjek: Pa to znači to znači Bože, ja ne znam što to znači. Otkud bih ja to znao? Pa to je samo dio molitve. Nego, daj mi reci što to znači.

Bog: Budi svet, uzvišen, štovan

Čovjek: Čuj, to ima smisla. Zapravo nikad prije nisam o tome razmišljao.

Bog: Dobro, nastavi.

Čovjek: Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi volja Tvoja, kako na nebu, tako i na zemlji

Bog: Ti to stvarno misliš?

Čovjek: Naravno, zašto ne?

Bog: A što poduzimaš u tom pogledu?

Čovjek: Poduzimam? Pa ništa valjda. Ja sam mislio da bi bilo lijepo da ti imaš sve pod kontrolom tu dolje kao što imaš tamo gore.

Bog: A da li imam pod kontrolom tebe?

Čovjek: Pa, ja idem u crkvu.

Bog: Ne pitam te to. Nego, što ćemo s tvojim pljuvanjem po bližnjima? To ti je ozbiljan problem, znaš. Pa onda, način na koji trošiš novac; samo na sebe! A da ne govorim o filmovima koje gledaš

Čovjek: Čekaj, stani malo! Što si se okomio na mene? Nisam ja ni bolji ni gori od drugih koji idu u crkvu.

Bog: Oprosti, mislio sam da hoćeš da 'bude volja Moja'. A ako je to cilj, onda treba početi od onih koji to mole. Kao npr od tebe.

Čovjek: Slušaj Bože, moram završiti s ovim. Ionako traje duže nego inače.

Bog: No dobro, hajde dalje.

Čovjek: Kruh naš svagdanji daj nam danas

Bog: Trebao bi malo popustiti s tim kruhom. Predebeo si!

Čovjek: Ma čekaj malo, što je ovo? Dan za kritiku? Ja lijepo krenem obaviti svoje svakodnevne vjerske dužnosti a Ti iz čistog mira ovako baneš i počneš me podsjećati na moje manjkavosti.

Bog: Molitva je opasna stvar. Mogao bi se zbilja promijeniti. To ti cijelo vrijeme pokušavam objasniti. Zvao si me i evo Me. Tu sam. Nastavi moliti. Da čujem sljedeći dio molitve.

Čovjek: Strah me je.

Bog: Strah? Od čega?

Čovjek: Znam što ćeš reći.

Bog: Hajde, provjeri me!

Čovjek: Oprosti nam duge naše, kao što i mi opraštamo dužnicima našim

Bog: A što je bilo s Ivanom?

Čovjek: Evo, vidiš! Znao sam da ćeš i njega odnekud izvući. Bože, zašto govori laži o meni? Zašto širi priče lažne o mojoj obitelji? Nikad mi nije vratio dug. Zakleo sam se da ću s njim izravnati račune.

Bog: A tvoja molitva? Što ćemo s tvojom molitvom?

Čovjek: Pa Nisam mislio ozbiljno.

Bog: No, bar priznaješ. Ali nije ti baš neki štos vući okolo taj teret u sebi, zar ne?

Čovjek: Ne, ali osjećat ću se puno bolje kad izravnam račune s tim susjedom.

Bog: Nećeš se osjećati bolje nego gore. Osveta nije slatka. Pomisli samo kako si već nesretan. No, Ja to mogu promijeniti.

Čovjek: Kako?

Bog: Ti oprosti njemu, a Ja ću onda oprostiti tebi. Tada će mržnja i grijeh biti njegov problem a ne tvoj. Ti ćeš naći mir u srcu.

Čovjek: Ma da, u pravu si. A i više nego što se želim osvetiti njemu, želim biti OK s tobom (uzdah) no dobro, opraštam mu.

Svakome tko ide i naokolo radi ljudima svinjarije kakve on radi treba pomoći da se izvuče iz tog. Pokaži mu nekako pravi put.

Bog: Evo vidiš. Super. Nisi još gotov sa svojom molitvom. Nastavi.

Čovjek: I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.

Bog: Dobro, dobro, učinit ću to. Samo se ne dovodi u situacije u kojima možeš pasti u napast.

Čovjek: Što s time misliš?

Bog: Pa recimo, ne pali TV kad znaš da trebaš obaviti još neke druge stvari. Isto tako, što se tiče vremena koje provodiš s prijateljima u kafiću, ako ne možeš utjecati na razgovor da ide u pozitivnom smjeru, možda bi trebao još jednom razmisliti o vrijednosti tog prijateljstva Također, ne bi se trebao 'natjecati' i uspoređivati sa susjedima i prijateljima. I molim te, nemoj Me koristiti kao izlaz za nuždu.

Čovjek: Ne razumijem ovo zadnje.

Bog: O znaš, ti, znaš! Učinio si to već sto puta. Uvališ se u neprilike i onda dotrčiš k Meni vičući 'Bože pomozi mi da se izvučem iz ove frke i obećavam Ti da to više nikad neću učiniti!' Sjećaš se nekih takvih nagodbi koje si pokušao sklopiti sa Mnom?

Čovjek: Da, sjećam se. Zbilja se sramim.

Bog: No hajde, završi s molitvom.

Čovjek: Amen.

Bog: Znaš li što to znači?

Čovjek: Ne, ali volio bih znati. Želio bih Ti ugoditi. Vidim kakvu sam zbrku napravio od svog života. I vidim kako bi bilo super da postanem jedan od tvojih sljedbenika.

Bog: Upravo si odgovorio na svoje pitanje. E pa sad, kad su neki od starih grijeha izvučeni na površinu i uklonjeni, teško je naći riječi da se opiše što sve možemo zajedno.

Čovjek: Bože, hajde da učinimo nešto od mene, važi?



AMEN

Nema malog zla!

U jednoj obitelji došlo je do rasprave oko toga hoće li se posuditi film iz videoteke.

Otac je bio protiv jer je čuo da u filmu ima nasilja. Djeca su ga pokušavala nagovoriti govoreći kako je to samo jedan mali dio filma, ali da je film inače super, izvanredan, svi govore kako je odličan.

Otac je tvdoglavo ostao pri svom.


Sutradan su se djeca vratila iz škole i dočekao ih je ugodan miris kolača – onih koje oni najviše vole.

Otac reče – “Evo djeco, da se iskupim što vam jučer nisam dopustio gledati film, ispekao sam vam kolače koje najviše volite.

Radio sam ih po našem starom receptu samo sam ovaj put napravio malu iznimku. Znate, dodao sam malu količinu sastojaka iz kante za smeće. Ali ne brinite, to je tako maleni i sićušni dio da to nećete uopće opaziti. Vjerujte mi, tako je mali dio da neće promijeniti okus kolača.”

Djeca su naravno s gađenjem odbila kolače ali i shvatila poruku:

NEMA ZLA KOJE JE MALO!

Imate tako malo vremena za odgojiti svoje dijete, ne dopustite da prođe pored Vas!

(autor nepoznat)

Grijesi i pravednost

Jednom jedan moćni kralj reče starom svećeniku:

“Ti kažeš da čovjek koji je stotinu godina činio najgora zlodjela, može doći u nebo ako se pred smrt pokaje i zamoli Boga za oproštenje. Tvrdiš i da čovjek koji je učinio samo jedan veliki grijeh, a ne pokaje se zbog njega, odlazi u pakao. Zar je to pravedno? Zar su stogodišnja zla lakša od jednoga jedinoga?“


Stari svećenik na to odgovori:

„Uzmem li jedan ovakav kamenčić i položim ga na površinu jezera, hoće li kamenčić potonuti ili će ploviti?“

„Potonut će“, odgovori kralj.

„A uzmem li stotinu kamenova i stavim ih u lađu, te lađu otisnem na sredinu jezera, hoće li kamenje potonuti ili će ploviti?“

„Plovit će.“ odgovori kralj.

„Jesu li onda onih stotinu kamenova i lađa lakši od jednog kamenčića?“

Kralj nije znao što bi odgovorio.

Tada mu starac objasni: „Tako je, o kralju, i s ljudima. Kad se čovjek koji je mnogo griješio osloni na Boga, neće pasti u pakao. Naprotiv, čovjek koji je i samo jednom zgriješio, a ne uzda se u Božje milosrđe, propada.“

E baš je super priča, odlična.

MOĆ MAJČINE LJUBAVI

U plodnoj dolini podno Anda živelo je miroljubivo pleme.
Jednog je dana grupa pljačkaša koja se bijaše skrivala u planinama, napala selo.
U otetom plenu našlo se i jedno diete, pa su i njega poveli sa sobom u planinu. Ljudi iz ravnice nisu znali kako doći do dečaka, jer u stenovita bespuća nije vodio nikakav put, a ni tragova nije bilo. Ipak, poslaše grupu svojih najboljih ratnika da potraže dete i vrate ga kući. Ljudi su pokušavali sad na jedan, sad na drugi način; penjali se levom, pa desnom stranom. Ni nakon nekoliko dana mukotrpna hoda nisu daleko odmakli. Videvši da su potpuno nemoćni i da im je trud uzaludan, odlučiše se vratiti neobavljena posla. Iznenada ugledaše detetovu majku kako silazi s planine koju oni nisu mogli preći. Na leđima je u vreći nosila svoga sina. Kako je uspela?
Jedan od ljudi iz grupe pozdravi je i reče: “Mi smo najjači ljudi u selu, a ne mogosmo preći planinu. Kako si ti uspjela?”
Žena slegnu ramenima i odvrati:
“Nije to bilo vaše dete.''!

“Nije to bilo vaše dete.''!

E upravo tako

u badjo pun si poucnih prica si ti neki naucnik ?

Uhvatili su nekog lava i bacili ga u koncentracijski logor gdje je, na svoje iznenađenje, našao druge lavove koji su tamo bili godinama, neki od njih cijeli život, jer su se tamo i okotili. Brzo je upoznao društvene aktivnosti lavljeg logora. Bili su podijeljeni u skupine. Jedna se grupa sastojala od onih koji su privatno vlasništvo htjeli pretvoriti u opće; druga je bila poslovna skupina; jedna pak kulturna, čiji je cilj bio vjerno čuvati običaje, predaju i povijest onih vremena kad su lavovi bili slobodni; druge su skupine bile religiozne - sastajale su se uglavnom zato da pjevaju dirljive pjesme o budućoj džungli u kojoj neće biti ograde; neke su grupe privukle one koji su po naravi bili literati i umjetnici; neke su bile revolucionarne - one bi se sastajale da planiraju pobunu protiv onih koji su ih uhvatili ili protiv drugih revolucionarnih skupina. Povremeno bi izbila revolucija i tada bi jedna grupa uništila drugu, ili bi čuvari bili pobijeni, a zatim bi na njihovo mjesto došli drugi.
Kako je istraživao okolicu, pridošlica opazi lava koji je izgledao uvijek uronjen u svoje misli, samac koji nije pripadao nijednoj skupini i od svakog se držao po strani. Bilo je nešto neobično u tom lavu što je u drugima budilo divljenje i općenito neprijateljstvo, jer je njegova prisutnost budila strah i sumnju u samog sebe. On reče pridošlici: "Nemoj pristupiti ni jednoj skupini. Te bijedne budale bave se svim i svačim, samo ne bitnim."
"A što je to?" upita pridošlica.
"Ispitati narav ograde."

Maharadža je isplovio na more kadli se podiže velika oluja. Jedan od robova na lađi počeo je plakati i jadikovati od straha, budući da nikada prije nije bio na brodu. Njegov plač je bio tako glasan i uporan da su na lađi svi bili srditi, a maharadža je bio za to da bude bačen preko palube u more.
Ali njegov glavni savjetnik, koji je bio i mudar, reče: "Ne. Prepustite ga meni. Mislim da ga mogu izliječiti."
Zapovijedi mornarima da čovjeka bace u more. U trenutku kad se našao u moru, jadan rob počeo se od užasa derati i divlje lupati po vodi. Nakon nekoliko sekundi mudrac zapovijedi da ga izvuku na palubu.
Našavši se na palubi, rob je ležao u jednom kutu u potpunoj tišini. Kad je maharadža pitao svog savjetnika za razlog, ovaj odgovori: "Nikad ne shvaćamo koliko smo sretni sve dok se naše stanje ne pogorša."

Bila jednom gostionica koja se zvala SREBRNA ZVIJEZDA. Gostioničar nije bio kadar povezati kraj s krajem, iako je poduzeo sve kako bi privukao goste: gostionica je bila ugodno mjesto, posluga srdačna, a cijene razumne. Očajan, pitao je za savjet jednog mudraca.
Saslušavši njegovu tužnu povijest, mudrac reče: "To je vrlo jednostavno. Moraš promijeniti ime svoje gostionice."
"Nemoguće!" odgovori gostioničar. "Kroz pokoljenja zvala se SREBRNA ZVIJEZDA i tako je poznata u cijelom kraju."
"Ne", reče mudrac odlučno. "Moraš je nazvati PET ZVONA i objesiti šest zvona iznad ulaznih vrata."
"Šest zvona? To je glupo. Čemu bi to služilo?"
"Pokušaj i vidjet ćeš", reče mudrac smiješeći se.
I tako je gostioničar pokušao. I vidio je ovo: svaki putnik koji bi prolazio pokraj gostionice ušao bi u nju da upozori na zabunu, a svaki je mislio da nitko drugi to nije opazio. Jednom ušavši bili su iznenađeni srdačnošću posluge i ostali su da se okrijepe, i tako su ugostitelju pribavljali zaradu koju je dugo vremena uzalud tražio.

Seoski pijanac nabasa na župnika koji je u rukama držao novine i pristojno ga pozdravi. Svećenik, ljutit, nije se obazirao na pozdrav, jer je čovjek bio pripit.
Ali, došao je namjerno k svećeniku. "Oprostite, velečasni", reče. "Možete li mi reći što uzrokuje upalu zglobova?" I na to se pitanje svećenik nije obazirao.
No, kad je čovjek ponovio pitanje, svećenik se nervozno okrene k njemu i povika: "Pijanstvo uzrokuje upalu zglobova, upravo to je razlog upali! Kockanje uzrokuje upalu zglobova! Lijenost i nerad uzrokuje upalu zglobova..." I tek tada, ali prekasno, upita: "Zašto pitaš?"
"Zato što tu u novinama piše da od toga boluje papa!"

svaka cast za price

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici.
Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.
Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta.


Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima. Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštala svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore. Jednog dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu.
Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednog jutra je sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van. Čim je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio osoblje da ga pomaknu na ležaj uz prozor.
Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se udobno namjesti te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama.
Pogledao je kroz prozor i ugledao prazan zid.

Muškarac je pitao sestru zašto mu je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora.

Reče: A, možda je htio usrećiti vas?

Zaključak: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne mozeš kupiti novcima. Danas je dar, zato se zove sadašnjost.

Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne mozeš kupiti novcima. Danas je dar, zato se zove sadašnjost.

Istina je sve od riječi do riječi i leži naša sreća u usrećivanju drugih i podjeljena tuga se raspolovi.

DVIJE VREĆE

Jedna starodrevna legenda govori o trojici muškarca, od kojih je svaki nosio po dvije vreće povezane oko vrata; jedna je visjela sprijeda, druga straga. Kad su prvog upitali što ima u vrećama, odgovorio je: "Sva dobra djela mojih prijatelja u vreći su straga, gdje su skrivena od pogleda i gdje se brzo zaboravljaju. U vreći sprijeda imam sve ružne stvari koje su mi se dogodile; dok tako hodam, često zastajem, vadim te stvari i potom ih promatram iz različitih kutova. Koncentriram se na njih i proučavam ih. Sve misli i osjećaje usmjeravam prema njima."
Upravo zbog toga, kako se često zaustavljao i zamišljao se nad nesrećama koje su mu se dogodile u prošlosti, taj je čovjek napredovao vrlo malo i sporo.

Kad su drugog čovjeka upitali što nosi u dvjema vrećama, odgovorio je: "U vreći sprijeda nosim sva moja dobra djela. Nosim ih pred sobom i neprestano ih vadim, pokazujući ih svima uokolo kako bi ih dobro vidjeli. U vreći na leđima moje su pogreške. Sa sobom ih nosim kamo god idem. Teške su i usporavaju me, ali nekako ih jednostavno ne mogu odložiti."

Treći čovjek na isto pitanje odgovorio je ovako: "Vreća sprijeda prepuna je divnih misli o ljudima, dobrih djela koja su učinili, te svih dobrih stvari koje sam imao u životu. Vreća je velika i puna do vrha, ali nije teška. Taj je teret poput brodskih jedara - daleko od toga da bi me opterećivao: naprotiv, pomaže mi u kretanju naprijed.
Vreća koju nosim na leđima prazna je, jer sam na njezinu dnu izrezao veliku rupu. U tu vreću stavljam sve zlo koje čujem od drugih i sve ružne misli koje katkad imam o sebi. Sve to propada kroz rupu u vreći i zauvijek se gubi, tako da nema tereta koji bi mi otežavao putovanje."

Nepoznati autor

Lijepa priča, i svaka mu čast ako netko može tako da mu neki rade i govore svašta, a on samo da prelazi preko toga. To mogu samo jako jake i snažne osobe i karakteri.

Ljubav kakvu želim


Uobičajeni radni dan u ordinaciji, oko 08:30, kada je stariji gospodin, oko 80 godina, ušao u čekaonicuu. Imao je ranu na palcu koju je trebalo pregledati. Odmah je rekao da je u žurbi jer ima sastanak u 9 sati.
Zamolio sam ga da sjedne i pričeka znajući da će proći možda i više od sat vremena prije nego što će ga netko pregledati. Stalno je pogledavao na sat.
Odlučio sam da ga ja pregledam obzirom da nisam imao drugih pacijenata. Pregledao sam ranu. Rana je bila dobro pa sam razgovarao s drugim liječnikom i dobio potreban materijal za uklanjanje šavova i saniranje rane. Kada sam skrbio oko njegove rane, upitao sam ga zašto se tako žuri. Bilo je čudno jer stari ljudi imaju dosta vremena za ono što žele. Gospodin mi je rekao da se žuri u starački dom na doručak sa suprugom.

Raspitivao sam se kako je njezino zdravlje. Rekao mi je da je ona tamo već duže vrijeme i da ima Alzheimerovu bolest. U razgovoru sam ga upitao hoće li se njegova žena ljutiti ako malo zakasni.. Odgovorio je da ona više ne zna tko je on i da ga već 5 godina ne prepoznaje.
Bio sam iznenađen i upitao ga:
„A vi i dalje idete svakog jutra kod nje iako ona ne zna tko ste?“
Nasmijao se, potapšao me po ruci i rekao: "Ona mene ne zna, ali ja nju znam..."
Tijelom su mi prošli trnci. Jedva sam suzdržavao suze. Kada je napustio ordinaciju rekao sam sebi:

“To je ljubav koju želim u svom životu.“

Istinska ljubav nije ni fizička, ni romantična Istinska ljubav je prihvaćanje svega što je bilo, što je, što će biti, i što neće biti.
Najsretniji ljudi ne moraju imati najbolje od svega;
Oni će napraviti najbolje od svega što imaju!

Predivna tema...

Jednoga dana,jedan vrlo imucan covek,pope se na tavan svoje kuce u potrazi za nagradom koju je dobio kao
poslovni covek godine.
Kopajuci po kutijama,
naidje na malu beleznicu svoga sad vec odraslog sina.
Bio je to
njegov dnevnik.

-Ne secam se da sam ga ikada video. -pomisli on.

Listajuci,lice mu obasja osmeh i oci mu zaiskrise.
Stranice ga na trenutak vratise u proslost,
kada je kucom odjekivao smeh osmogodisnjeg decaka.
Na neke dogadjaje je vec potpuno i zaboravio.

Citajuci dnevnik,postajao je sve ozbiljniji. Video je da je u detinjstvu njegovog sina bilo i tuznih razdoblja,kojih se on nije secao.

-Ali. . .kako je to moguce? Pa ja na to nisam tako gledao. . .


Tada se seti da je i on vodio dnevnik,
doduse poslovni,
pa ode po njega u kucnu biblioteku.
Sa jedne od polica,
on izvuce veliku knjigu,
u koznom povezu,
sa zlatnim inicijalima
i polozi je pored dnevnika,na kome je obicnom olovkom pisalo prosto samo
"Jimmy"

Otvori svoj dnevnik na mestu na kom je pisalo:

"Protratio citav dan!
Bio sa Jimmyjem na pecanju,
nisam upecao nista!"


Potom listajuci sinovljev dnevnik,pronadje taj isti dnevnik
i procita reci svog sina :


"Danas sam proveo citav dan sa tatom. Bili smo na pecanju.
Najlepsi dan u mom zivotu!"

Nisam sve priče pročitao, učinit ću to pomalo. Ako je ova već bila ispričavam se

Putovala dva svećenika pješice i dođu do jedne rijeke. Kraj rijeke je stajala jedna žena i nije se usuđivala pregaziti rijeku jer se bojala .
Stariji svećenik je uzme na ruke i prenese preko rijeke, te je tamo spusti.
Hodali su tako još neko vrijeme njih dvojica, dok mlađi nije upitao starijega:"Razmišljam i nije mi jasno. Mi svećenici ne bismo se trebali približavati ženama, a ti si ipak onu ženu nosio na rukama. Kako to može biti?''
Stariji ga sa smiješkom pogleda i reče:"Ja sam tu ženu ostavio na obali, a ti je još uvijek nosiš sa sobom."

..odlična priča Nostromo

ČAŠA MLEKA

Jednog dana siromašni mladić je prodavao odeću od vrata do vrata da b...i zaradio novac za školovanje.Shvatio je da ima u džepu samo 10 centii, a bio je gladan i odlučio je da u sledećoj kući zatraži hranu.Izgubio je osećaj gladi kad je na vratima sledeće kuće ugledao lepu ženu.
I umijesto hrane zatražio je čašu vode.Zapazila je da je mladić veoma gladan i mlada žena mu je
donela veliku čašu mleka. Popio ju je polako i tada je zapitao:
- Koliko vam dugujem?
- Ništa mi ne duguješ -odgovorila je ona
- Moja majka nas je naučila da nikom ništa ne naplaćujemo kad radimo to iz milosrđa.
- Onda Vam hvala od sveg srca-zahvalio se mladić
Godinama kasnije, ova mlada žena se smrtno razbolela.
Lokalni doktori nisu znali o čemu se radi pa su je poslali u bolnicu na pretrage.
Doktor Howard Kelly je pozvan kao konsultant za njen slučaj. Kada je čuo ime mesta iz kojeg pacijent dolazi- sećanja su je probudila u njemu.
Ustao je i otišao u njenu sobu. Kada je ušao u sobu prepoznao je ko je pacijent. Bila je to žena koja mu je dodala čašu mleka.Vratio se u sobu za konzultacije, odlučan da učini najbolje što može da joj spasi život.Od tada je poklanjao posebnu pažnju njenom lečenju.Posle duge bitke s bolešću-ona je preživjela.Doktor Kelly je ostavio poruku da se konačni račun dostavi njemu na overu. Pogledao ga je, napisao nešto na marginama i poslao ga je u njenu sobu.
Pomislila je da ce račun za bolnicu morati plaćati kroz celi svoj život. Ali kada ga je otvorila…
Nešto što je bilo napisano na marginama joj je skrenulo pažnju.
Pročitala je reči: plaćeno u potpunosti čašom mleka.