Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

volim ovu priču....



Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogucnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluca. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.

Drugi muškarac je morao stalno ležati na ledjima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pricali su o svojim porodicama, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

Muškarac na drugom krevetu je poceo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pricao o dogadjanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.

Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male camce u vodu.

Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijece svih boja. Veliko, staro i snažno drvece je uljepšavalo okolinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.

Kada je muškarac uz prozor detaljno opisivao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu bi zatvarao oci te zamišljao sve te slikovite prizore.

Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije cuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i sedmice.

Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.

Odmah kada je to bilo moguce, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.

Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi put ugledao vanjski svijet.

Konacno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid.

Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Rece: »A, možda je htio usreciti vas?«

Adry je napisao/la:

[color=yellow]Dok je vozio auto, svecenik kraj puta ugleda casnu sestru.
Zaustavi se i ponudi joj prijevoz, što ona i prihvati.
Casna uđe u auto i prekriži noge, razgrnuvši tako svoju haljinu i
otkrivši divnu nogu. Svecenik baci pogled i umalo napravi nesrecu.
Nakon što je ponovo preuzeo kontrolu
nad autom, on potajno spusti svoju ruku na nogu casne sestre.
Casna ga pogleda i rece:
-Oce, zar se ne sjecate 129. Psalma?
Svecenik se zagrcnu i duboko isprica, pa se prisili da skloni ruku.
Promjenivši brzinu, on, medutim, opet stavi ruku na njenu nogu.
Casna mu opet rece:
-Oce, zar se ne sjecate 129. Psalma?
I jos jednom joj se svecenik isprica, rekavši:
-Oprostite, sestro, ali tijelo je grešno.
Stigavši u ženski samostan, casna izađe uputivši mu znacajan
pogled, i ode. A svecenik, stigavši u crkvu, požuri uzeti Bibliju
i pogleda 129. Psalam.
U njemu je pisalo: Idi naprijed i traži, produži dalje, i spoznat ceš
vrhunac slave.

Što smo naučili: Ako nisi dobro informiran o poslu koji radiš, možeš
propustiti sjajnu priliku.

Ovo me malo zbunjuje jer u 129 Psalmu nigdje ne piše: Idi naprijed i traži, produži dalje, i spoznat ćeš vrhznac slave.

Bio jednom jedan učenik kojemu je učitelj, glasoviti grčki filozof, povjerio čudan zadatak. Zapovjedio mu je da dadne novac svakome tko ga uvrijedi u razdoblju od tri godine. Silno čeznući za prosvjetljenjem, učenik je činio točno onako kako mu učitelj zapovjedi.
Kad je ova poprilično duga kušnja bila završena, gospodar pozva mladića k sebi i reče mu: "Sada možeš ići u Atenu jer si spreman učiti mudrost."
Sav ponosan, učenik se uputi prema Ateni. Prije nego je ušao u veliki grad ugleda, zasigurno, mudra čovjeka kako sjedi na vratima vrijeđajući svakoga tko pristigne. Naravno, kad je ugledao učenika, i njega stade vrijeđati. "Hej", vikao je na učenika. "Kako samo možeš biti tako ružan i glup? Nikad ranije nisam vidio da netko izgleda tako blesavo."
Ali umjesto da se brani ili napada, učenik prasnu u smijeh. "Zašto se smiješ kad te vrijeđam?" upita mudrac.
"Zato", reče učenik, "jer sam pune tri godine plaćao ovakve pogrde, a sad mi ih ti daješ besplatno!"
"Uđi u grad," reče mu mudrac. "Tvoj je!"

ajmeivana je napisao/la:

volim ovu priču....?«

odlicna...

price su ti inace pravo dobre ...volim procitati svaku tvoju pricu...

Tu blizu sam imao prijatelja,

        U ovom gradu koji nema kraja,
         Ipak dani idu i sedmice lete,
         I prije nego se okreneš, godina je prošla.
        I nikada se ne viđamo sa starim prijateljma,
       Jer je život brza i strašna trka,

       On zna jako dobro da ga volim,

Kao i u danima kad sam dolazio kod njega.
        I on je dolazio kod mene, ali smo tada bili mladi,
     A sada smo zauzeti, umorni ljudi.
     Umorni od igranja ove glupe igre,
umorni od pokušaja da se probijemo.
     "Sutra ću kažem! "nazvati Jima
    I pokazat ću mu da mislim na njega."

    Ali sutra dođe i ode,

  a udaljenost između nas raste i raste.

     Tu blizu, ipak miljama daleko,
    "Evo vam telegram gospodine," "Jim je danas umro."

     I to je ono što dobijemo i zaslužimo na kraju.
Tu blizu, nestao je prijatelj.
    Ne zaboravi da uvijek kažeš ono što misliš.
    Ako nekoga voliš, reci mu.
    Nemoj se bojati da kažeš ono što osjećaš.
     Posegni i reci nekome šta ti znači.

Jer kada odlučiš da je pravo vrijeme,
Možda će biti suviše kasno.
    Iskoristi dan. Ne žali ni za čim.
    I što je najvažnije, ostani uz svoje prijatelje  
I porodicu, jer su ti oni pomogli
Da postaneš ona osoba koja si danas.

STABILNOST U ISKUSENJIMA

Dosao je jednom, jedan mladic, svome ucitelju i pozalio mu se na svoje stanje. Rekao mu je: "Nevolje su me pritisnule se sa svih strana. Sve mi, u zivotu ide naopako. Mnogo sam tuzan zbog svega toga sto me zadesilo. Osjecam veliku tjeskobu u grudima zbog svih problema...."

Ucitelj ga je pazljivo slusao, a kada je mladic zavrsio sa svojim jadanjem, htio je ucitelj, prakticnim primjerom, da ga utjesi i nasavjetuje. Uzeo je jednu casu i nasuo u nju vode.Zatim je prosuo pepela u tu casu. Voda se odmah zaprljala pepelom i zamutila se.

Tada mu je ucitelj rekao:
"Ova casa s vodom, koja se zamutila pepelom, si ti i tvoja iskusenja." Zatim ga je odveo do mora, i postupio na isti nacin. Prosuo je pepeo u more. Medjutim pepeo se ubrzo utopio u vodu i potpuno nestao a more je, naravno, ostalo potpuno isto. I onda ga je ucitelj nasavjetovao: "Zato ne budi poput one case s vodom - nego budi poput mora, Allah ti se smilovao."

Dakle, nemoj biti primjer vode u casi, pa da te svaka sitnica nasikira i rastuzi, nego budi poput mora pa budi i ti jak i nepokolebljiv, gledaj svako iskusenje malim, jer je ono zaista malo u odnosu na nekog drugog kome je jos gore.

Učitelj je šutke slušao tužbe žene protiv njezina muža.
Napokon reče: "Tvoj bi brak bio sretniji, draga moja, da si ti bolja žena."
"Kako to mogu biti?"
"Da se odrekneš napora da od njega učiniš boljeg muža."

Maharadža je isplovio na more kadli se podiže velika oluja. Jedan od robova na lađi počeo je plakati i jadikovati od straha, budući da nikada prije nije bio na brodu. Njegov plač je bio tako glasan i uporan da su na lađi svi bili srditi, a maharadža je bio za to da bude bačen preko palube u more.
Ali njegov glavni savjetnik, koji je bio i mudar, reče: "Ne. Prepustite ga meni. Mislim da ga mogu izliječiti."
Zapovijedi mornarima da čovjeka bace u more. U trenutku kad se našao u moru, jadan rob počeo se od užasa derati i divlje lupati po vodi. Nakon nekoliko sekundi mudrac zapovijedi da ga izvuku na palubu.
Našavši se na palubi, rob je ležao u jednom kutu u potpunoj tišini. Kad je maharadža pitao svog savjetnika za razlog, ovaj odgovori: "Nikad ne shvaćamo koliko smo sretni sve dok se naše stanje ne pogorša."

CETIRI SVIJECE:
Cetiri su svijece polagano gorjele.
Bila je tisina i mogao se cuti njihov razgovor.
Prva je svijeca rekla:
"JA SAM MIR.
Nazalost,ljudi me ne uspijevaju sacuvati,mislim da cu se ugasiti."
Druga je svijeca rekla:
"JA SAM VJERA.
Nazalost,mnogi ljudi imaju povrsnu vjeru i ja ih ne zanimam.Nema smisla da i dalje gorim:"
Tek sto je to izgovorila,puhnuo je lagani povjetarac i ugasi svijecu.
Treca svijeca je zalosno progovorila:
"JA SAM LJUBAV.
Nemam vise snage.Ljudi zaboravljaju na mene,i to koliko sam im potrebna.
Oni neljube ni svoje najblize."
I bez razmislajanja se ugasila.
ODJEDNOM JE USLO JEDNO DIJETE I UGLEDALO TRI UGASENE SVIJECE.
"STA JE TO?"upitalo je dijete.
"VI STE TREBALE SVIJETLITI DO KRAJA".I rekavsi to,pocelo je plakati.
Uto je progovorila cetvrta svijeca:
"Ne boj se,dok ja gorim,moci cemo upaliti ugasene svijece.JA SAM NADA."

Djetetu su zablistale oci od
radosti dok je sa upaljenom
svijecom vracalo svjetlo
ugasenim svijecama...
NEKA NIKAD NE PONESTANE NADE
U SRCIMA NASIM!
_________________

odlična priča Blizanka, evo imam i ja jednu.

LIJEK ZA DUŠU

Najlijepši dan?
Danas.
Najlakša stvar?
Pogriješiti.
Najveća prepreka?
Strah.
Najveća pogreška?
Napuštanje.
Izvor svih zala?
Egoizam.
Najlijepša razonoda?
Posao.
Najgora propast?
Malodušnost.
Najbolji učitelji?
Djeca.
Primarna potreba?
Komunikacija.
Najveći izvor sreće?
Biti koristan drugima.
Najveća misterija?
Smrt.
Najveća mana?
Loše rapoloženje.
Najopasnija osoba?
Lažljivac.
Najgori osjećaj?
Ogorčenje.
Najlijepši poklon?
Oprost.
Neprocjenjiva vrijednost?
Dom.
Najbrži put?
Ispravan put.
Najugodniji osjećaj?
Unutarnji mir.
Uspješna obrana?
Osmjeh.
Najbolji lijek?
Optimizam.
Najjača sila na svijetu?
Vjera.
Najneophodnije osobe na svijetu?
Roditelji.
Najlijepša od svih stvari?
Ljubav.
Inteligencija bez ljubavi čini te nemoralnim.
Pravednost bez ljubavi čini te neumorljivim.
Diplomacija bez ljubavi čini te licimjernim.
Uspjeh bez ljubavi čini te arogantnim.
Bogatstvo bez ljubavi čini te pohlepnim,
Ljubaznost bez ljubavi čini te svesilnim.
Siromaštvo bez ljubavi čini te ponositim.
Ljepota bez ljubavi čini te apsurdnim.
Autoritet bez ljubavi čini te tiraniom.
Posao bez ljubavi čini te robom.
Jednostavnost bez ljubavi oduzima ti vrijednost.
Molitva bez ljubavi čini te introvetiranim.
Zakon bez ljubavi te pokorava.
Politika bez ljubavi čini te egoistom.
Vjera bez ljubavi čini te fanatikom.
Križ bez ljubavi pretvara se u mučenje.
ŽIVOT BEZ LJUBAVI... NEMA SMISLA...

Blizanka,ova 4 svijeće,prekrasna i Teo ova Lijek za dušu,odlična.....

teo ova je odlicna ...a sve je tacno ...fantasticno

Usnuvši nakon hodočašća, neki pobožan čovjek iz Meke ču razgovor anđela: "Koliko je hodočasnika bilo ove godine?", upita jedan. "Šest tisuća", odgovori drugi. "A koliko je hodočasnika Bog uslišao?", upita opet prvi. "Niti jednoga", odgovori opet drugi, "ali ima jedan postolar u Damasku, 'Ali ibn Muwaffaq' koji nije došao na hodočašće, ali je njegovo hodočašćenje uslišano i svi mu grijesi oprošteni."
Kad je to čuo, pobožan se čovjek iz Meke probudio i sa zaprepaštenjem na usnama uputio u Damask: "Zar je trud svih tih ljudi što su došli iz udaljenih krajeva u Meku, prelazeći široke pustinje, bio uzaludan kod Boga?"

Pronašavši postolara u Damsku, zamolio ga je da mu ispriča svoju povijest. To je 'Ali ibn Muwaffaq' i učinio: "Trideset se godina spremam na hodočašće, štedeći od plodova svoga rada. Ali jednog dana, baš kad sam trebao krenuti u Meku, moja trudna supruga osjeti neobičan miris hrane iz susjedstva. Zamoli me da joj donesem te hrane. Kad sam susjedu zamolio za tu hranu, rasplakala se: 'Djeca mi već tri dana nisu ništa jela pa sam im danas pripravila meso mrtvog magarca kojeg sam našla na putu. To meso nije dobro za vas.' Dok mi je srce gorjelo u grudima zbog te potresne priče, darovah joj sav novac što sam ga trideset godina skupljao za hodočašće u Meku: 'To potroši na svoju djecu, jer će to biti moje hodočašće!'"
Čuvši tu priču, pobožni se čovjek iz Meke umirio: "Pravo je učinio Nebeski kralj kad je tako prosudio!"

Bogati siromasi


Neki jako bogati poslovni čovjek odlučio je svome sinu pokazati što je to siromaštvo kako bi više znao cijeniti bogatstvo koje ima. Odveo ga je na neko siromašno seosko imanje kod obitelji s puno djece. Proveli su ondje dva dana.

"No, jesi li sad vidio razliku između bogatstva i siromaštva?" - upitao je otac sina kad su se vratili kući.

"Jesam, oče!" - odgovorio je dječak.

"Ja sam jedinac, a ona djeca imaju i braću i sestre.

Mi ispred kuće imamo bazen, a oni imaju rijeku u kojoj mogu plivati i loviti ribe.

Mi imamo klimu u kući, a oni samo otvore prozore i struji im hlad od hrastova ispred prozora i s rijeke.

Mi o pticama gledamo u kućnome kinu, a njima prave ptice slijeću na prozore.

Mi imamo psa, a oni imaju stado ovaca.

Jesam, oče, naučio sam što je bogatstvo. I žao mi je što i mi nismo tako bogati."

Čovjek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nađe svog 5-godišnjeg sina kako ga čeka na vratima.
SIN: Tata, smijem li te nešto pitati?
OTAC: Da, naravno, reci, što je?
SIN: Tata, koliko zarađuješ na sat?
OTAC: To se tebe ne tiče. Zašto me to pitaš? - odgovorio je otac gnjevno.
SIN: Samo sam želio znati. Molim te, reci mi, koliko zarađuješ na sat?
OTAC: Ako već moraš znati, zarađujem 50 kuna na sat.
SIN: Oh - dječak odgovori spuštene glave. - Tata, molim te, možeš li mi posuditi 25 kuna?
Otac je bio bijesan.
OTAC: Ako je jedini razlog što me pitaš da ti posudim 25 kuna taj da možeš kupiti nekakvu igračku ili sličnu besmislicu, tada se okreni i odi ravno u sobu i razmisli zašto si tako sebičan. Ja ne radim svaki dan za takve dječje idiotarije!
Dječak je tiho otišao u sobu i zatvorio vrata. Čovjek je sjeo i postao još ljući zbog dječakovog pitanja... "kako se usuđuje pitati takva pitanja samo da bi dobio novac?" Nakon nekih sat sat vremena, malo se smirio pa razmislo: "Možda mu je nešto stvarno trebalo za tih 25 kuna... stvarno ne pita često novac..."
Čovjek je otišao u dječakovu sobu i otvorio vrata.
OTAC: Jesi li zaspao, sine?
SIN: Ne, tata, budan sam.
OTAC: Razmišljao sam... možda sam bio prestrog prema tebi maloprije. Imao sam težak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 25 kuna koje si tražio.
Dječak se uspravio, smiješeći se.
SIN: Oh, hvala ti, tata! - poviknuo je.
Tada, posegnuvši ispod jastuka, izvukao je snop zgužvanih novčanica. Kad je vidio da dječak već ima novac, čovjek se opet počeo ljutiti. Dječak je polako izbrojao svoj novac i pogledao oca.
OTAC: Zašto si tražio još novca, ako ga već imaš? - planuo je otac.
SIN: Zato što nisam imao dovoljno, a sada imam. Tata, sada imam 50 kuna. Mogu li kupiti sat tvoga vremena? Molim te, dođi sutra doma ranije. Želim večerati s tobom!
Otac je bio slomljen. Zagrlio je sina i molio ga za oprost.

Ovo je samo kratki podsjetnik za sve vas koji mnogo radite. Ne smijemo dozvoliti da vrijeme prolazi mimo nas bez da provedemo neko vrijeme s ljudima koji nam puno znače, koji su bliski našem srcu. Sjeti se podijeliti tih 50 kuna s nekime koga voliš. Da umremo sutra, tvrtke za koje radimo bi nas lako zamijenile. Ali obitelji i prijateljima koji ostanu za nama nedostajat ćemo do kraja života!

super su ...ali ova druga i ova zadnja su mi ...volim ovakve price

Zadnja priča mi je odlična...

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi.

Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima.

Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.

Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskog svijeta. Prozor je gledao na park s jezerom i labudovima.

Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu. Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.

Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.

Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.

Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet. Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda -prazan zid.

Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«

Epilog: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima.

POZIV

"Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.

Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.

Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočaranja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati. Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: "To!"

Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.

Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.

Ne zanima me gdje si ili što ili s kim si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenutcima kad se sve ostalo ruši. Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine."

Oriah Mountain Dreamer

Savršeno srce




Neki je mladić imao savršeno srce. Nije bilo ožiljaka ni zareza na
njemu. Svi su se slagali da je njegovo srce najljepše. Mladić je bio
jako ponosan i sve se više i glasnije hvalio svojim prelijepim srcem.
Iznenada se pojavio starac i rekao:
- Zašto tvoje srce nije tako lijepo kao moje?
Starčevo srce je snažno udaralo, ali je bilo puno ožiljaka. Na nekim
su mjestima komadići bili premješteni a na druga stavljeni, ali nisu
potpuno odgovarali. A bilo je puno mjesta gdje su cijeli komadi
nedostajali.
Ljudi su pogledavali starca s nepovjerenjem: kako može i pomisliti da mu je srce ljepše od mladićeva.
Mladić je pogledao u starčevo srce i nasmijao se.
- Mora da se šališ, rekao je.
- Usporedi svoje srce s mojim, moje je savršeno, a tvoje je prepuno ožiljaka.
- Vidiš, svaki ožiljak predstavlja osobu kojoj sam darovao ljubav –
izvadio sam komadić srca i dao joj ga. Najčešće su i oni meni poklonili
komadić svoga srca koji nije baš savršeno pristao na prazno mjesto u
mojem. Kadikad sam poklonio komadić srca, a da nisam dobio drugi
zauzvrat. Tu su nastale velike praznine i udubljenja. Iako su otvorene
praznine bolne, podsjećaju me na ljubav koju smo dijelili. I za te
ljude gajim nadu da će se jednoga dana vratiti i ispuniti ih. Mladiću,
vidiš li sada što je istinska ljepota?
Mladić je neko vrijeme uronio u misli. Prišao je starcu, posegnuo za
svojim mladim, savršenim srcem i otrgnuo komadić te ga drhtavim rukama
pružio starcu.
Starac je prihvatio komadić mladićeva srca, odlomio komadić svoga i smjestio ga na ranu mladićeva srca.
Mladić pogleda u svoje srce, ne više tako savršeno, ali ljepše nego ikada.

Istinita priča


Jedna je učiteljica jednog dana zamolila svoje učenike da na je papiru napišu imena svih drugih učenika u razredu i da ostave malo mjesta kraj svakog imena. Tada je rekla učenicima da razmisle što je najljepše što mogu reći o svojim razrednim drugovima, te da to napišu kraj svakog imena. Cijeli sat je potrajalo dok su svi završili, a prije izlaska iz razreda, papire su predali učiteljici. Za vrijeme vikenda učiteljica je napisala svako ime učenika na jedan list papira i navela sve lijepe primjedbe koje su učenici napisali o svakom pojedinačno. U ponedjeljak je svakom učeniku dala papir s njegovim imenom. Ubrzo su se svi smiješili. "Zaista?", čuli su se šapati... "Nisam imao pojma da nekom nešto značim!" te "Nisam znala, da se tako sviđam drugima," bili su komentari. Liste se kasnije nisu više spominjale. Učiteljica nije znala jesu li učenici diskutirali o tome međusobno ili sa svojim roditeljima, ali to i nije bilo važno. Vježba je ispunila svoj cilj. Učenici su bili sretni sobom i drugima. Godinama kasnije je jedan od učenika poginuo u Vijetnamu i učiteljica je otišla na njegov pogreb. Crkva je bila prepuna njegovih prijatelja. Jedni za drugim, oni koji su poznavali mladića, prilazili su kovčegu da bi mu odali posljednju počast.. Učiteljica je prišla posljednja. Dok je tamo stajala, jedan od vojnika koji je nosio kovčeg pitao ju je: "Jeste li vi Markova učiteljica iz matematike?" Kimnula je potvrdno glavom. Tada je rekao: "Mark je vrlo često pričao o vama." Nakon pogreba, skupila se većina Markovih prijatelja iz razreda. Markovi roditelji su također tamo bili i nestrpljivo su čekali da razgovaraju s učiteljicom. "Htjeli bismo vam nešto pokazati", rekao je otac i izvukao novčanik. "Ovo su pronašli kad je Mark poginuo. Vjerujemo da ćete to prepoznati." Iz novčanika je izvukao vrlo istrošeni komad papira, koji je očito bio slijepljen, mnogo puta savinut i rastvaran. Učiteljica je bez gledanja znala da je to papir s lijepim riječima Markovih razrednih drugova. "Htjeli bismo vam se zaista zahvaliti što ste to napravili", rekla je majka. "Kao što možete vidjeti, Mark je ovo vrlo cijenio." Svi bivši učenici su se skupili oko učiteljice. Charlie se nasmiješio i rekao: "Ja svoju listu također još imam. U najgornjoj je ladici moga radnog stola". Chuckova žena je rekla: "Chuck me zamolio da listu zalijepim u naš vjenčani album". "I ja svoj još uvijek imam", rekla je Marilyn. "U mom dnevniku je." Vicki je izvukla svoj rokovnik i pokazala svima svoju istrošenu listu. "Uvijek ju nosim sa sobom", rekla je Vicki i primijetila: "Vjerujem da smo svi sačuvali liste". Učiteljica je bila toliko dirnuta, da je morala sjesti i zaplakala. Zaplakala je za Markom i zbog svih njegovih prijatelja koji ga više neće vidjeti.

U zajedničkom životu s ljudima često zaboravljamo da će svaki život jednog dana završiti i da nikada ne znamo kada će taj dan biti. Zbog toga bismo osobama koje volimo i o njima brinemo trebali reći da su nam nešto posebno i važno. Reci im to prije no što bude kasno.

SREĆA JE NEŠTO O ČEMU ODLUČUJETE UNAPRIJED

Jedan čovjek od devedeset dvije godine, mali, dobrodržeći i ponosan, koji je svakog jutra bio kompletno obučen, sa kosom moderno namještenom i savršeno obrijan, iako je skoro slijep, danas se doselio u starački dom. Njegova 70-godišnja supruga nedavno je umrla, zbog čega je bilo neophodno da se preseli u dom.

Poslije mnogo sati strpljivog čekanja u holu doma, ugodno se nasmiješio kada su mu rekli da je njegova soba spremna. Dok je upravljao svojom šetalicom ka liftu, opisao sam mu njegovu malu sobu, uključujući i roletne koje su bile na prozoru.

“Sviđa mi se”, rekao je sa entuzijazmom osmogodišnjaka kome su upravo pokazali novo štene.
“Gospodine, još niste vidjeli sobu. Sačekajte još malo!”

“To nema nikakve veze”, rekao je. “Sreća je nešto o čemu odlučujete unaprijed. Da li će mi se dopasti soba ne zavisi od toga kako je raspoređen namještaj, već kako ja raspoređujem svoje misli. Već sam odlučio da mi se dopada. To je odluka koju donosim svakog jutra kada se probudim. Ja imam izbor: mogu da provedem dan u krevetu brojeći teškoće koje imam sa dijelovima tijela koji više ne rade, ali mogu da ustanem iz kreveta srećan zbog onih koji još uvijek rade. Svaki dan je poklon, i dok su mi oči otvorene misliću na novi dan i na sve srećne uspomene koje sam odložio. Bar za ovo doba svog života.

Starost je kao bankovni račun: sa njega podižete ono što ste tu uložili. Moj savjet vam je da ulažete mnogo u banku sjećanja. Hvala vam za vaš dio u banci sjećanja. Ja još uvijek ulažem.”

.......Da li će mi se dopasti soba ne zavisi od toga kako je raspoređen namještaj, već kako ja raspoređujem svoje misli. Već sam odlučio da mi se dopada. To je odluka koju donosim .......

Predivno

Dragi prijatelju!

Želio sam ti pisati ovo pismo da ti kažem koliko te volim i brinem se za tebe.
Jučer sam te vidio dok si šetao i smijao se sa svojim prijateljima.
Nadao sam se da ćeš poželjeti i sa mnom tako šetati. Naslikao sam zalaz sunca za završetak tvog dana i šapnuo hladnim brezama da te osvježe.
Čekao sam, nisi me zvao, a ipak ja te i dalje volim!

Kad sam te prošle noći promatrao kako toneš u san, želio sam te zagrliti.
Spustio sam mjesečinu do tvog lica, rasula se po tvojim obrazima kao tisuće suza.
Uza sve to nisi mislio na mene, a ja sam te želio utješiti.
Slijedećeg jutra raspršio sam sjajan izlazak sunca u veličanstveno jutro, sve to za tebe!
Ali ti si se probudio kasno, a zatim odjurio za svojim obvezama, nisi ni pomislio na mene, a kamoli pogledao što sam ti priredio.
Moje nebo je postalo oblačno,
a moje suze pretvorile su se u kišu.

Volim te, zaista te volim!

Pokušao sam ti to reći
u tišini zelene livade i plavog neba.
Vjetar je šaputao moju ljubav kroz drveće i prosuo je u raznim bojama po cvijeću.
Uskliknuo sam prekrasnom vodopadu da sastavi ljubavnu pjesmu za ptice, da bi mogle pjevati.
Htio sam te oduševiti sunčevim zracima i slatkim mirisom prirode.
Htio bih da znaš da je moja ljubav prema tebi dublja od bilo kojeg oceana i značajnija od bilo čega što treba tvoje srce.
Kad bi samo shvatio koliko mi je stalo do tebe i koliko brinem za tebe!

Moj te Otac također pozdravlja.
Želim da ga upoznaš.
On se također brine za tebe.
Očevi su ti jednostavno takvi.
Molim te javi mi se uskoro.
Nije važno koliko će vremena proći.

Ja ću te čekati, jer te volim!

Tvoj prijatelj Isus