Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Divno Djevojčice , ne predivno ::

Ova priča je o vojniku koji se konačno vraćao kući nakon rata u Vijetnamu.

Nakon povratka u SAD nazvao je svoje roditelje telefonom iz San Francisca. "mama, tata, dolazim kući, ali moram vas nešto zamoliti. Imam sa sobom prijatelja kojeg bih također želio dovesti." - "Naravno", odgovorili su. "Bit će nam drago da ga upoznamo." - "Ima nešto što biste trebali znati", nastavio je sin "On je u ratu bio teško ranjen, stao je na minu i izgubio je ruku inogu. Nema kuda da ode, pa ja želim da dođe i da živi s nama." - "Žao nam je zbog toga što mu se dogodilo sine", Odgovorili su roditelji, "ali sigurno ćemo mu naći neku kućicu u kojoj će moći živjeti." - "ne, mama i tata, ja želim da on živi s nama." - "Sine", rekao je otac, "nemaš pojma koliko mnogo tražiš. Netko tako hendikepiran će nam svima biti tako ogroman teret. Mi imamo svoje živote koje želimo živjeti i nema potrebe da se itko upliće. Mislim da bio trebao doći kući i zaboraviti na toga dečka. On će se već nekako snaći."

Sin je tada poklopio slušalicu i nisu se više čuli. Nekoliko dana poslije primili su poziv od policije iz San Francisca. Njihov je sin poginuo zbog pada sa zgrade. Policija je imala razloga da vjeruje da je to bilo samoubojstvo. Njegovi roditelji su morali doći u mrtvačnicu da identificiraju tijelo svoga sina. prepoznali su ga, ali su se užasnuli kada su primijetili da njihov sin ima samo jednu ruku i nogu.

Roditelji u ovoj priči su jako slični mnogim ljudima, a možda i nama samima. Lako nam je voljeti one koji lijepo izgledaju, koji su zabavni i s kojim lako razgovaramo, ali ne volimo baš ljude uz koje se ne osjećamo ugodno.

Ipak postoji netko tko nas voli bezuvjetnom ljubavlju i tko nas prima u svoje naručje bez obzira na sve

Vrana



Jedan
starij čovjek sjedio u dvorištu sa svojim sinom koji upravo bijaše
završio studije. Iznenada vrana sletje na zid . Otac upita : " Što je
ovo ?


Sin odgovori : " Vrana " .



Nakon
izvjesnog vremena otac ponovo upita : " Šta je ono ? "Sin odgovori : "
To je vrana " . Prođe nekoliko minuta a otac ponovo upita : " Šta je
ono ? " Sin odgovori : " Pa jesam li ti već rekao da je vrana ! ? " Ne
prođe dugo a otac opet upita : " Što je ono ? " Na sinovljevom licu
mogla se vidjeti usplahirenost : " Oče , to je vrana , vrana ! " Poslje
nekoliko minuta otac ponovno pita " Šta je ono ? " Ovaj put sin
odgovori grubim tonom : " Oče , non-stop pitaš iako ti stalno odgovaram
da je to vrana . Zar nisi u stanju razumjeti ? "



Otac
ustade i ode u sobu . Ubrzo se vrati noseći svoj dnevnik . Otvori
stranicu , reče sinu da pročita ono što je na toj stranici zapisano .
Sin pročita : - Danas je moj maleni sin sjedio sa mnom u dvorištu kad
doletje vrana na naš zid . Moj sin me je dvadeset i pet puta upitao : "
Što je ono ? " Dvadeset i pet puta ja mu odgovorih da je to vrana . Ono
što osječah bila je ljubav prema mom malenom sinu . Tada otac objasni
razliku između očeva i sinovljeva stava ... - Kad si bio mali postavio
si mi ovo pitanje dvadeset i pet puta i niti jednom nisam bio
iznerviran pitanjima već ti uporno odgovarah . A kad sam ja tebi danas
postavio isto pitanje ponavljajući ga samo pet puta , ti si se
iznervirao , ljutio i bio nestrpljiv sa mnom .



" Iskreni mir priliči ljudima , a divlji gnjev zvijerima " .





Neznam tko je autor... ali isto mu hvala od srca .

PROSJAK

- 6 kuna! - reče prodavačica na kiosku.

Platio sam i uzeo jutarnje izdanje novina. Stavio sam ih pod ruku i krenuo prema svom omiljenom kafiću. Iako je bilo rano nedjeljno prijepodne, dan je bio topao.

Rana jesen ili kasno ljeto. Na terasi je sjedilo nekoliko gostiju. Zavalio sam se u stolicu, naručio kavu i otvorio novine. Za susjednim stolom sjedio je mladi par, zauzet sam sobom. Ovlaš sam prošao stranicama posvećenim politici i zaustavio se na sportskoj stranici. Zvuk glazbe sa zvučnika miješao se sa zvukom zvona sa obližnje crkve koje je pozivalo na misu. Taman sam bio zadubljen u posljednje rezultate utakmica, kad sam više osjetio nego primijetio prisustvo nekog ispred sebe.

Podigao sam pogled. Ispred mene je stajao čovjek poderane odjeće, prljavog lica, nepočešljane kose i ispružene ruke. Očito prosjak.

- Nemam! - rekao sam kratko i vratio se rezultatima.
Nije reagirao.
- Nemam ništa za tebe! Ajde odzuji dalje! - povisio sam glas, želeći ostaviti dojam.
Prosjak je i dalje stajao mirno ispružene ruke.
- Zar me nisi čuo, nemoj da te sada…- zastao sam u pola riječi jer mi je pažnju privukao maleni predmet u njegovoj ruci.
Bilo je to raspelo.
- Pa on ne prosi, on daje! - sinula mi je misao koja me šokirala.

Začuđeno sam gledao u raspelo. Tek tada postao sam svjestan njegovog pogleda. Pogleda punog takve mirnoće, blagosti i nježnosti da me to jednostavno – pokosilo.

Neobjašnjivo jak osjećaj sramote i stida zapekao me u prsima. Pogled mi se zamaglio i gotovo nekontrolirano počele su mi teći suze niz lice. Okrenuo sam glavu u stranu i pokrio oči rukama, kao da se time želim zaštititi. Na brzinu obrisao sam suze i poželio reći »sorry, stari« ili neku sličnu g..post. No, više ga nije bilo ispred mene.

Ustao sam od stola i počeo se okretati na sve strane ne bi li ga vidio negdje. Par za susjednim stolom gledao me sa zanimanjem.

- Jeste li vidjeli….

Na stolu do novina ležalo je raspelo. Polako sam ga uzeo drhtavom rukom. Bilo je toplo. Sjeo sam na stolicu i u nevjerici dugo još gledao u njega. Od tog dana trudim se da ne prođem uz prosjaka a da mu ne podam nešto. Ako ništa drugo barem malo samilosti.

(Mladen Turković)

...Jednog dana, jedan slepi covek sedeo je na stepenicima
jedne zgrade,
sa sesirom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome
je pisalo:
"Slep sam, molim vas pruzite mi pomoc."

Jedan slucajni prolaznik, igrom prilika strucnjak za
reklamu, koji je
tuda prolazio, zaustavio se zapazajuci da je u sesiru
bilo prisutno samo nekoliko metalnih novcica.

Savio se da bi mu pruzio novac, zatim, i bez pitanja za
dozvolu,uzeo je karton, okrenuo ga ispisavsi novi natpis.
U toku popodneva slucajni prolaznik se vratio do slepog
coveka zapazajuci da je njegov sesir ovom prilikom bio pun novcica
i novcanica.

Slepi prosjak prepoznavajuci ga po koraku uputio mu je
pitanje da nije bio on taj koji je nesto napisao na kartonu i
sta je to mogao napisati.
Nasta ce prolaznik odgovoriti:

"Nisam napisao neistinu – samo napisah tvoju poruku na
drugaciji nacin", nasmesi se i izgubi u guzvi.

I tako slepi covek nije saznao da je natpis jednostavno
glasio:

"Danas je prolece … a ja ga ne mogu videti".

Promeni strategiju kada se oko tebe sve naopako krece
i videces da ce se pre ili kasnije okrenuti na bolje....

Jednom je jedna žena zalivala svoj vrt, kada je ugledala 3 starca pred svojim vrtom. Nije ih poznavala, no svejedno im je rekla:
" Mislim da vas ne poznajem, ali mi se čini da ste gladni. Molim vas uđite unutra i pojedite što god. "
Starci su je upitali: " Je li Vaš muž kući? "
"Ne ", odgovorila je, nije."
"Onda moramo otići, " rekli su.
Uveče kada joj se muž vratio, žena mu ispriča što se dogodilo.
" Sada im možeš reći da sam se vratio i pozovi ih natrag, unutra ",
rekao je muž, i žena je otišla da pozove starce na večeru.
" Nažalost, ne možemo svi prihvatiti Vaš ljubazni poziv."
Rekli su joj starci. " Zašto ne ?"
Upitala je iznenađena žena. Jedan od staraca pokaza na jednog i reče:
" Njegovo ime je Bogastvo."
Potom pokaza na drugoga i reče:
" Ovomu je ime Uspjeh."
" Meni je ime Ljubav."
" Sada pođi k mužu i skupa odlučite kojega biste od nas 3 pozvali unutra."
Žena se je vratila u kuću i sve ispričala mužu.
Muž presretan reče:
" Super! Pozovi Bogatstvo da sa svim i svačim napuni našu kuću!"
na pak nije bila zadovoljna s njegovim prijedlogom:
" Zašto radije ne bih pozvala Uspjeh ?"
Razgovor između njih je slušala njihova kćer i sva oduševljena rekla:
" Zar ne bi bio bolje pozvati Ljubav ? Naš dom bi potom bio napunjen Ljubavlju !"
Poslušavši savjet njihove kćeri, muž je rekao ženi:
" Pođi i zamoli Ljubav neka bude naš gost. "
Žena je pošla i upitala:
" Ko je od vas Ljubav ? Molim neka dođe i bude naš dragi gost."
Ljubav je sjedila u svojim invalidskim kolicima i skupa sa njima se odvezla u kuću.
Druga dva starca su krenula za njom.
Zaprepaštena žena je upitala zašto idu i Bogatstvo i Uspjeh, kada je ona pozvala samo Ljubav ?
Starci su u jedan glas odgovorili:
" Da si pozvala Bogatstvo ili Uspjeh, druga dva bi otišli. No, ti si pozvala Ljubav i gdje god Ona ide, nas dvoje je slijedimo !"
Tamo gdje ima Ljubavi, tamo uvijek dolaze Bogatstvo i Uspjeh.

Jednoga dana je neki stranac, zadubljen u crne misli tumarao iznad sela. Susreo je pastira.
Pastir, dobar covjek bistra oka, osjeti strancevo ocajnicko raspoloženje i upita:
Što te toliko muci, prijatelju?
Neizmjerno sam usamljen.
I ja sam sam, ali nisam tužan.
Možda zato što je Bog s tobom...
Pogodio si.
Ja, naprotiv, nemam Boga, ne mogu vjerovati u njegovu ljubav. Kako Bog može voljeti ljude, svakoga pojedinog? Kako je moguce da mene voli?
Vidiš li ono naše selo u dolini?
Vidiš svaku kucu, zar ne?
Vidiš li prozore
svake kuc?
Onda nemoj ocajavati! Sunce je jedno, pa ipak obasja svaki prozor u gradu, i onaj najmanji skriveni prozor tijekom dana ono obasja. Možda si ti ocajan zato što ti je prozor zatvoren?

Anđeo jednog djeteta

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet.
Jednog dana ono upita Boga:
- "Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?"
Bog odgovori:
- "Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti ćeš sretan."
- "Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu,kada ne znam njihov jezik?" - zapita dijete.
- "Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju naučit ćete pričati."
- "Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, tko će me štiti?" - zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i kaže:
- "Tvoj će te anđeo uvijek štiti, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života."
Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže:
- "Ali ja sam veoma tužan što Te više neću moći vidjeti."
- "Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putevima koji vode do mene."
Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa postavi posljednje pitanje:
- "Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo"

Bog odgovori s velikim osmjehom:
- "Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA”

Bakina šutnja

Djed i baka su se posvađali. Baka je bila toliko ljuta da nije htjela razgovarati sa svojim mužem.
Idućeg je dana djed zaboravio na svađu. Ali se baka uopće nije obazirala na djeda i nije htjela govoriti. Što god bi on učinio da ona progovori, ostalo bi bez uspjeha.
Djed je napokon stao prevrtati po policama i ladicama. Trajalo je to nekoliko minuta, i baka se više nije mogla suzdržati: „Što to tražiš, za ime Božje?“
„Hvala Bogu! Našao sam“, odgovori djed s nestašnim smješkom. „Tvoj glas!“

Ubio sam je za komadić kruha

Čovjek koji nije ulazio u crkvu dvadeset godina,
pristupi jednoga dana svetoj ispovjedi te
uzbuđen i potresen stade govoriti :“ Ruke su mi
uprljane krvlju. Kada smo se povlačili iz Rusije,
svakoga dana bih netko od nas umro od gladi. Bilo
je strašno to umiranje. Bilo nam je rečeno da u
kuće ne zalazimo bez oružja i da pucamo čim
primjetimo kakav znak... Ja sam ušao u neku
kuću gdje su bili starac, starica i djevojka plave
kose i tužnih očiju. * Kruha, dajte mi kruha!*
rekao sam. Djevojka je posegnula rukom pod
stol. Misleći da traži bombu ili neko oružje,
pucao sam I ubio je.
Kada sam se približio, vidjeh da je u ruci držala
komad kruha. Ubio sam nedužnu četrnaesto-
godišnjakinju koja mi je htjela pružiti komad
kruha. Propio sam se da to zaboravim, ali ne ide.
Može li mi Bog oprostiti?”

Tko sa sobom uvijek nosi otkočnu pušku, na kraju
Će nekoga I ubiti. Ako je tvoje jedino sredstvoo čekić, na
Kraju svi drugi za tebe biti čavli. Dan će ti proteći
U zabijanju čavala.

Bruno Ferrero

sve su tako divne .... ...samo ovde mi jos fali aimeivana...nije odavno nista napisala

Životna mudrost

Otišla bih u krevet kad sam bila bolesna umjesto pretvaranja da će se svijet prestati okretati ako ne budem prisutna.
Zapalila bih ružičastu svijeću napravljenu poput ruže prije nego što se otopi u skladištu.
Manje bih pričala i više slušala.
Pozvala bih prijatelje na večeru čak i ako je tepih umrljan ili je kauč izblijedio.
Pojela bih kokice u "dobroj" dnevnoj sobi i manje bih brinula o nečistoći ako moji požele zapaliti vatru u kaminu.
Odvojila bih vrijeme za slušanje mog djeda i lutanje kroz njegovu mladost.
Preuzela bih više odgovornosti koje je nosio moj muž.
Ne bih nikad inzistirala da prozori automobila budu zatvoreni usred ljetnog dana jer je moja kosa taman isfrizirana i uređena.
Sjela bih na travnjak (bez obzira na mrlje od trave).
Manje bih plakala i smijala se ispred televizora, a više promatrajući život.
Ne bih nikad kupila nešto samo zato što je to praktično, što se neće vidjeti mrlje ili zato što ima doživotnu garanciju.
Umjesto što sam željela da što prije prođe devet mjeseci trudnoće, cijenila bih svaki trenutak i shvatila da je čarolija koja raste u meni jedina prilika da pomognem Bogu u stvaranju čuda života.
Kad bi me djeca naglo poljubila, ne bih nikad rekla: "Kasnije. Sada operi ruke prije ručka."
Bilo bi puno više "volim te" umjesto "žao mi je".
Najviše bih, kad bih imala drugu priliku za život, cijenila svaku minutu, gledala je i zaista vidjela i nikad se ne bih osvrtala.
Prestanimo se znojiti zbog malih stvari.
Prestanimo brinuti o tome tko te ne voli, tko ima više ili tko što radi. Umjesto toga, počnimo cijeniti odnose koje imamo s onima koji nas vole.
Razmišljajmo o tome čime nas je Bog blagoslovio. I što činimo svaki dan da poboljšamo sebe umno, fizički i emocionalno?
Nadam se da svi imate blagoslovljen dan.

(Erma Bombeck - napisala kada je otkrila da umire od raka.)

IMAMO DVIJE RUKE...

Nogometna lopta u mojim rukama vrijedi 150 kuna. Ta
ista lopta u rukama, ili nogama, nekog poznatog
nogometaša vrijedi puno više. Ovisi u čijim se rukama
nalazi.

Skalpel u mojim rukama može raniti, može biti opasan,
ali taj isti skalpel u rukama nekog dobrog kirurga može
spasiti nečiji život. Ovisi u čijim se rukama nalazi.

Štap u moji rukama može držati na odstojanju neku za
mene opasnu životinju. Štap u Mojsijevim rukama je
podijelio more. Ovisi u čijim se rukama nalazi.

Pet sendviča u mojim rukama, obilan su doručak, ali ti isti
sendviči u Božijim rukama, mogu nahraniti sve gladne.
Ovisno u čijim se rukama nalaze.

Čavli u mojim rukama mogu pomoći da izradim pseću
kućicu ali čavli u Isusovim rukama mogu spasiti cijeli svijet.
Ovisi u čijim se rukama nalaze.

Zato stavimo naše brige, naše strahove, naše misli, naše
nade, naše sne, naše obitelji, naše odnose u Božije ruke.
Zato jer sve ovisi o rukama u kojima se nalazi.

STVARI NISU UVIJEK ONAKVE
KAKVIMA SE ČINE

Dva anđela putnika zaustavila su se da bi prenoćili u kući jedne vrlo imućne obitelji. Obitelj je bila tvrda srca i nije im odobrila da se smjeste u gostinjskoj sobi njihove vile. Umjesto toga dali su im mali prostor u hladnom podrumu kuće.

Dok su raspremali ležajeve na podu, stariji anđeo ugleda jednu pukotinu na zidu, i popravi je. Kada ga mlađi anđeo upita zbog čega to čini, stariji mu odgovori: “Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine”.

Sljedeće noći anđeli dođoše prenoćiti u kuću jednog vrlo siromašnog para, ali muškarac i njegova žena bili su vrlo gostoljubivi. Nakon što su sa njima podijelili ono malo hrane što su imali, bračni par dopusti anđelima da spavaju u njihovu krevetu, gdje će se moći dobro odmoriti.

Kada su se sljedećeg dana probudili, anđeli pronađoše gospodina i njegovu suprugu u suzama.
Jedina krava koju su posjedovali, čije je mlijeko bilo njihov jedini izvor prihoda, ležala je uginula na polju.

Mlađi se anđeo razljuti i upita starijeg anđela:
“Kako si mogao dopustititi da se ovo dogodi?! Prvi čovjek imao je sve, a ti si mu još i pomogao; druga obitelj imala je toliko malo, ali je bila spremna sve podijeliti - a ti si dopustio da im ugine krava?!”

“Stvari nisu uvijek onakve kakvima se čine!” - odgovori mu blago stariji anđeo. “Kada smo bili u podrumu one vile, primijetio sam da je u onoj pukotini na zidu skriveno - zlato. S obzirom na to da je vlasnik već ionako bio opsjednut novcem, zatvorio sam onu pukotinu da bih mu onemogućio da ga pronađe.
A noćas, dok smo spavali u postelji siromašne obitelji, anđeo smrti došao je po ženu tog seljaka, a ja sam mu dao - kravu.

Dakle, stvari doista nisu uvijek onakve, kakvima se čine.”

*****************
Ponekad se i nama dogodi upravo to, posebno kada stvari ne idu onako kako bismo željeli…
Neke osobe ulaze u naše živote i brzo odlaze iz njih…
Neke osobe nam postaju prijatelji, ostaju sa nama dugo
ostavljajući usto i prekrasne tragove u našim srcima...
i onda nećemo biti isti kao prije, jer smo imali dobroga prijatelja!!

Jučer je - povijest.
Sutra - tek zagonetka.
Danas je - poklon. Zbog toga se i zove sadašnjost!
Vjerujmo, znajmo, osjetimo koliko je život poseban... živimo ga stoga i upijajmo svakog trenutka koji nam je dan na raspolaganje!
I - UVIJEK OSTAVLJAJMO TRAG DOBROTE U ONIMA OKO SEBE!

GREŠKA

JEDNA OD MNOGIH PRIČA IZVEDENIH IZ SVETIH SPISA. BOG NE ULAZI U
TVOJ ŽIVOT BEZ TVOJE DOZVOLE... STOJI NA VRATIMA I KUCA...

Postoji jedna čuvena slika koja predstavlja
Isusa u jednom tamnom vrtu. Lijevom rukom
pridiže svjetiljku koja osvjetljava scenu,
desnom kuca na čvrsta i masivna vrata.

Kada je slika prvi put predstavljena na jednoj
izložbi, jedan se posjetilac obratio slikaru
(William Hunt) sa primjedbom.
“Na vašoj je slici jedna greška. Vrata su bez
brave i ručki.”
“Nije to greška,” odgovori slikar. “To su vrata
ljudskog srca. Otvaraju se samo iznutra.”

DVA BUNARA

STVARI NIKADA NISU ONAKVE KAKVIMA SE ČINE...

Na udaljenosti od nekoliko desetina metara,
bila jednom dva bunara. Ponekad su se
pogledavali, ponekad razgovarali. Bili su jako
različiti.
Prvi je bunar bio savršen. Drugi je
bunar bio napukao. Prvi je zadržavao vodu,
drugi nije. Prvi je bio čist i tek mu se poneki
insekt ili ptica tu i tamo približio.
Ponosio se svojim savršenstvom.

Drugi je bio obrastao bršljanom i travama.
Oko njega su se sakupljali brojni insekti i
ptice. Pili su iz njegovih pukotina. Nije bio
savršen ali bio je jako, jako sretan.

Imamo potrebu vjerovati u savršenstvo a
imamo i hrabrosti biti nesavršeni. Živimo u
svijetu u kojemu se savršenost brka sa
pojmovima: prvi, nadmoćni, u centru pažnje,
biti netko i nešto. Onaj tko širi svoje ruke
najčešće nema neku karijeru niti je posebno
uspješan ali nailazi na mnogo ljudi koje
može zagrliti.

djete

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet. Jednog dana ono upita Boga: - "Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?"


Bog odgovori:
- "Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti ćeš sretan."
- "Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu,kada ne znam njihov jezik?" - zapita dijete.
- "Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju naučit ćete pričati."
- "Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, tko će me štiti?" - zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i kaže:
- "Tvoj će te anđeo uvijek štiti, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života."
Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže:
- "Ali ja sam veoma tužan što Te više neću moći vidjeti."
- "Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putevima koji vode do mene."
Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa postavi posljednje pitanje:
- "Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo"

Bog odgovori s velikim osmjehom:
- "Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA"

Čovjek je sjedio na stanici metroa u Vašingtonu i svirao violinu. Bilo je hladno prosinačko jutro. Svirao je Baha oko 45 minuta.
Za to vrijeme, obzirom da je bio radni dan, bar tisuću ljudi je prošlo kroz stanicu, a najveći broj njih išao je na posao.

Nakon tri minute jedan čovjek je primijetio muzičara koji svira. Usporio je, zastao par sekundi a onda požurio da stigne na vrijeme.
Minutu kasnije, violinista je dobio prvi dolar nagrade, žena mu je u prolazu bacila dolar u kutiju bez zastajanja, i nastavila dalje.
Nakon par minuta netko se naslonio na zid da ga sluša, ali je onda isti pogledao na sat i otišao.

Najviše pozornosti je pokazao trogodišnji dječak. Majka ga je požurivala ali je dijete zastalo da čuje violinistu. Majka ga je povukla i dijete je
nastavilo da hoda neprestano se osvrćući. Takvu reakciju pokazalo je još nekoliko djece, ali svi roditelji bez izuzetka, požurivali su ih da
nastave dalje.

Za 45 minuta sviranja, samo šest ljudi se zaustavilo i kratko slušalo muziku. Oko 20 je dalo novac, ali su nastavili da hodaju normalnom brzinom.
Muzičar je skupio 32$. Kada je prestao da svira, nastalu tišinu nitko nije primijetio. Niko nije zapljeskao niti je pokazao bilo kakvu reakciju.

A violinista je bio Joshua Bell, jedan od najboljih muzičara svijeta. On je svirao jedno od najintrigantnijih ikada napisanih djela,
na violini vrijednoj 3,5 milijuna dolara. Dva dana prije sviranja u metrou, Joshua Bell je rasprodao koncert u Bostonu na kojem je karta koštala 100$.

Ovo je istinita priča. A Joshua Bell je svirao u metrou inkognito u okviru eksperimenta koji je organizirao Vašington Post, o percepciji,
ukusu i prioritetima koje ljudi imaju. Osnovno pitanje za eksperiment je bilo:

Na javnom mjestu u neadekvatno vrijeme:

-Da li primjećujemo ljepotu?
-Da li zastajemo da bismo u njoj uživali?
-Da li prepoznajemo talent u neočekivanom kontekstu?

Jedan od mogućih zaključaka ovog iskustva mogao bi biti:
-Ako nemamo minut da zastanemo i slušamo jednog od najboljih muzičara
svijeta koji svira izvanrednu muziku, koliko drugih stvari onda tako propuštamo?

Pet stvari u životu koje se ne mogu vratiti

Devojka je čekala avion u čekaonici jednog velikog aerodroma. Pošto je trebala dugo čekati, odlucčla je kupiti knjigu kako bi joj vrijeme brze prošlo. Uz knjigu kupila je i paketić keksa.
Sjela je u VIP čekaonicu kako je nitko ne bi uznemiravao. Kraj nje je bila stolica sa keksom, a sa druge jedan gospodin koji je čitao novine. Kad je ona počela uzimati kekse i gospodin je uzeo jedan. Ona se šokirala, ali nista nije rekla i nastavila je čitati knjigu. U sebi je pomislila: ma gledaj ti ovo, da samo imam malo više hrabrosti, do sada bih ga već udarila... Svaki put kad je ona uzimala jedan keks, čovjek pored nje, ne obazirajući se ni na šta, uzimao je isto tako jedan. Nastavili su tako dok nije ostao samo jedan u paketu i djevojka pomisli: bas me zanima šta će sada napraviti!!!
Čovjek uzme posljednji i podijeli ga na dvoje!
Ovo je zaista previše, pomisli djevojka, šokirana uzme svoje stvari, knjigu, torbu i ode prema izlazu iz čekaonice. Kada se osjecala malo bolje, nakon što ju je prosla ljutnja, sjela je na mjesto gdje nije bilo nikoga da bi izbjegla neke druge neugodne događaje. Zatvori knjigu i otvori torbu da je ubaci u nju. U tom trenutku ugleda paketić keksa jos uvijek netaknut.
Postidje se kao kradljivac i tek tada shvati da je keks, isti kao njen, bio od gospodina koji je sjedio pored nje, ali koji je, bez šokiranja, nervoze ili prepotencije, podijelio i svoj posljednji komad sa njom, totalno suprotno od nje, kojoj su bili povrijeđeni ponos i osjećaji.

ZAKLJUČAK: Koliko puta u nasem životu ćemo ili smo pojeli tuđi keks, a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali?
Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše, GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!!

U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti:
- Kamen kada je bačen;
- Riječ nakon što je rečena;
- Mogućnost nakon što je izgubljena;
- Vrijeme kada je proslo;
- Ljubav za koju se NE BORI.

NE BRINI

Ne brini se oko toga da budeš bolji od bilo koga drugoga, jer će te to samo oneraspoložiti.
Umjesto toga, usredotoči se na to da budeš bolji od samoga sebe. Učini korak naprijed u odnosu na jučer. A kad dođe sutra, nađi načina da budeš još bolji.
Uspoređivanje sebe s drugima samo će te odvesti u razočaranje ili aroganciju, a ništa od toga neće pozitivno utjecati na tebe. Umjesto toga, uspoređuj sebe sa sobom i tad ćeš uistinu imati nešto s čime ćeš se pozabaviti. Kad ideš za tim da postaneš bolji od sebe, nikoga ne ugrožavaš. Ti si jedinstven i daleko od uspoređivanja s bilo kime. Prestani se brinuti o uspoređivanju s drugima. Uloži svoju energiju u pozitivnu svrhu bivajući najbolji što možeš biti, a onda čak i bolji od toga.

Prestani se uspoređivati s drugima!
(Ti nisi on-a ni on-a ti... jednostavno. Svatko je poseban!)

Tko sam ja

Udvarač pokuca na vrata drage."Tko kuca ? upita
dragana iznutra."Ja sam",odgovori zaljubljenik.
"Onda odlazi.Ova kuća nema mjesta za tebe i za mene".

Odbijeni udvarač ode u pustinju.Tamo je mjesecima meditirao o riječima ljubljene.Konačno se vrati natrag
i opet pokuca na vrata :

"Tko kuca ?"

"Ti si !"

I odmah bi otvoreno .

KOLIKO VRIJEDI JEDNA SVETA MISA

iz Pobožnost Presvetom Oltarskom Sakramentu - Sav Tvoj, str 99.
U jednu trgovinu, u Luxemburgu, uušla je starija siromašna žena i zamolila za komadić mesa. Rekla je da nema novca da plati. Uz nju je stajao, hladan na njezinu molbu, čuvar zaposlen u toj trgovini. Mesar ju je upitao: "Komadić mesa? Čime ćete platiti?" Žena je mirno odgovorila: Novca nemam, ali prikazat ću za Vas jednu svetu Misu." Oba muškarca, bezvjerci, podrugljivo su joj se smijali. Mesar je kroz smijeh odgovorio: "Dogovoreno! Idite, gospođo u crkvu na Misu, a ja ću vam dati toliko mesa koliko na vagi vrijedi ta vaša Misa." Žena je mirno izišla iz trgovine i otišla u crkvu. Nakon nekog vremena vratila se i predala mesaru listić papira na kojem je pisalo: Prikazala sam jednu svetu Misu za vas! Mesar je stavio na jednu stranu vage papirić, a na drugu stranu jednu kost, kako bi joj se narugao. Kazaljka na vagi nije se pomakla niti za gram. Zatim je stavio i komad mesa - i opet ništa. Mesar je pomaknuo papirić i utegom provjerio ispravnost vage. Sve je bilo ispravno. Ponovno je stavio papirić na jednu, a veliku šunku na drugu stranu vage. Ni ovog puta kazaljka se nije pomakla. Vidjevši sve ovo mesar se uozbiljio. Shvatio je da nema dovoljno mesa u trgovini kojim bi mogao ispuniti svoje nepromišljeno obećanje, ali je shvatio i to da se s Bogom ne valja izrugivati. Darovao je ženi sve što je stavio na vagu i obećao joj da će ubuduće svakoga dana moći dobiti komadić mesa besplatno. Tog se dana mesar obratio. Čuvar u trgovini bio je moj otac. Nakon toga događaja i on se obratio. Gotovo svakoga dana, s velikom poniznošću, sudjelovao je na svetoj Misi. I nas djecu je poticao da često, sabrano, s vjerom i pouzdanjem pohađamo sveta euharistijska Otajstva. Rezultat takvoga odgoja bio je taj da su osim mene još dva moja brata postala svećenici.
o.Stanislav, misionar Presvetog Srca Isusova…….…………………………………………………………………………

O kad bi opet oživio stari hrvatski običaj da od svake obitelji barerm po jedan član bude kod sv. Mise. Bilo bi zvanja i blagostanja.

Bio jednom jedan mali restoran koji se zvao SREBRNA ZVIJEZDA. Vlasnik nije uspijevao povezati kraj s krajem, iako je poduzeo sve kako bi privukao goste: restoran je bio ugodno mjesto, posluga ljubazna, a cijene razumne. Očajan, pitao je za savjet jednog mudraca.
Saslušavši njegovu tužnu povijest, mudrac reče: "To je vrlo jednostavno. Moraš promijeniti ime svog restorana."
"To ne mogu!" odgovori čovjek. "Moj otac i moj djed zvali su ovaj restoran SREBRNA ZVIJEZDA i pod tim imenom je poznat u cijelom kraju."
Mudrac će na to: "Moraš je nazvati PET ZVONA i objesiti šest zvona iznad ulaznih vrata."
"Šest zvona? To je g..po. Čemu bi to služilo?"
"Pokušaj i vidjet ćeš", reče mudrac smiješeći se.
I tako je vlasnik restorančića pokušao. Nakon nekog vremena primjetio je: svaki putnik koji bi prolazio pokraj restorana ušao bi unutra upozoriti na zabunu, i svaki je mislio da nitko drugi to nije opazio. Jednom ušavši bili su iznenađeni ljubaznošću posluge i ostali su da se okrijepe, i tako su ugostitelju pribavljali zaradu koju je dugo vremena uzalud tražio.

U jednom malom mjestu na jugu USA živjela je sa svojom majkom mala Sanndy. Za razliku od njene majke bilo je to veselo i milo dijete koje je voljelo Boga i ljude i prirodu i životinje. Njena majka Marry, mrzovoljna udovica, nikada nije išla u crkvu, a najviše od svega mrzila je životinje. Maloj Sendy nije dozvoljavala držanje bilo kakvih kućnih ljubimaca, često na molbe djevojčice odgovarajući: "Može ti je samo Bog s neba poslati. Ako ti je Bog pošalje primit ću je".

Jednog dana vračajući se iz crkve kući, mjesni svećenik pred vratima svoje kuće zateče malo, izgladnjelo, promrzlo i poluslijepo mače. Sažali se i unese mače u kuću. Dade mu malo kozjeg mlijeka, utopli ga i smjesti pored peći u jednu pletenu košaru. Poče se skrbiti za mače i ono brzo živnu i stade na noge. Postade pravi nestaško koji je svoj nosić turalo gdje god je stiglo i moglo. Jednog dana izleti iz kuće i kao da ga goni najveći mjesni pas uzvere se na jedno visoko, tanko stablo ispred kuće. Tamo se šćućuri i poče žalosno mijaukati. Svećenik je dugo dozivao i hrabrio da skoči u njegovo naručje, ali uzalud, mače se nije micalo. Da se popne nije mogao, stablo je bilo tanko. Da je dohvati...nije mogao, jer je stablo bilo visoko. Odjednom mu sinu ideja. Brzo otrči do štale, uze uže, jedan kraj zaveza za stablo u visini ispruženih ruku, a drugi za kuku od traktora. Upali traktor i krenu naprijed. Moćni stroj poče savijati stablo i mače se poče približavati zemlji. Kad je mislio da je stablo dovoljno savio k zemlji, svećenik izađe iz traktora i držeći se za uže poče se približavati maćetu. Odjednom se uže odveza, stablo naglo ispravi a mače kao iz katapulta odletje u nepoznato. Uzalud je svećenik tražio mače njega nije bilo kao da je u zemlju propalo.
Prođe mjesec dana.
Držeći mise i propovjedi svećenik primijeti kako je u crkvu počela dolaziti Marry. Ispočetka mu to bi jako čudno ali je zadovoljno trljao ruke jer se u njegovoj crkvi okupljalo sve više vjernika. Jednog dana vračajući se kući iz crkve gotovo se sudari sa Merry ispred prodavaonice sa hranom za životinje. Skoro je pao u nesvijest kada u njenim rukama ugleda vrećicu sa mačjom hranom.
"Jest. Mačja hrana" reče Marry vidjevši da svećenik ne može do daha da dođe i nastavi:" Obećala sam svojoj kćerki Sanndy da ću joj dozvoliti da drži u kući kućne ljubimce ako joj ih Bog s neba pošalje. Eto, ima jedno mjesec dana, dok smo sjedili na trijemu Bog joj pravo u krilo s neba posla jedno mače, pa velim kad je tako, obećanje je obećanje".