Poučne priče

First topic message reminder :

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Odmor u osami

Život nas umara, iscrpljuje i troši. Napastuje da zbog patnje zaboravimo na ljubav Božju.
Isus ne okreće glavu od patnika. Evanđelja su puna njegovih moćnih djela u korist trpećih.
Sućutni i dobri Isus poziva apostole na odmor. Kaže da pođu u "u osamu, na samotno mjesto".

Odmoriti se znači vratiti se sebi, bližnjima i živome Bogu. U životnoj strci lako se zagubiti. Moguće je potrošiti se pod teretom briga.

Svagdan zna zaboraviti na blagoslov blagdana.
Oči znaju izgubiti bistrinu. Uši se zaglušiti. Tijelo opteretiti. Duša iscrpiti. Duh napuknuti.
U velegradu je lako zalutati. Ući u krivi vlak. Sići na krivoj stanici. Biti u krivom filmu...
Isus se sažalio nad narodom "jer bijahu kao ovce bez pastira". Njega dira naša bol. Dotiče patnja. On je liječnik i lijek. Smisao postojanja. Jedno On može ispuniti naše srce puninom.

Bili blagoslovljeni suosjećanjem!

fra Ljubomir Šimunović

KOLIKO VRIJEDI JEDNA SVETA MISA

iz Pobožnost Presvetom Oltarskom Sakramentu - Sav Tvoj, str 99.
U jednu trgovinu, u Luxemburgu, uušla je starija siromašna žena i zamolila za komadić mesa. Rekla je da nema novca da plati. Uz nju je stajao, hladan na njezinu molbu, čuvar zaposlen u toj trgovini. Mesar ju je upitao: "Komadić mesa? Čime ćete platiti?" Žena je mirno odgovorila: Novca nemam, ali prikazat ću za Vas jednu svetu Misu." Oba muškarca, bezvjerci, podrugljivo su joj se smijali. Mesar je kroz smijeh odgovorio: "Dogovoreno! Idite, gospođo u crkvu na Misu, a ja ću vam dati toliko mesa koliko na vagi vrijedi ta vaša Misa." Žena je mirno izišla iz trgovine i otišla u crkvu. Nakon nekog vremena vratila se i predala mesaru listić papira na kojem je pisalo: Prikazala sam jednu svetu Misu za vas! Mesar je stavio na jednu stranu vage papirić, a na drugu stranu jednu kost, kako bi joj se narugao. Kazaljka na vagi nije se pomakla niti za gram. Zatim je stavio i komad mesa - i opet ništa. Mesar je pomaknuo papirić i utegom provjerio ispravnost vage. Sve je bilo ispravno. Ponovno je stavio papirić na jednu, a veliku šunku na drugu stranu vage. Ni ovog puta kazaljka se nije pomakla. Vidjevši sve ovo mesar se uozbiljio. Shvatio je da nema dovoljno mesa u trgovini kojim bi mogao ispuniti svoje nepromišljeno obećanje, ali je shvatio i to da se s Bogom ne valja izrugivati. Darovao je ženi sve što je stavio na vagu i obećao joj da će ubuduće svakoga dana moći dobiti komadić mesa besplatno. Tog se dana mesar obratio. Čuvar u trgovini bio je moj otac. Nakon toga događaja i on se obratio. Gotovo svakoga dana, s velikom poniznošću, sudjelovao je na svetoj Misi. I nas djecu je poticao da često, sabrano, s vjerom i pouzdanjem pohađamo sveta euharistijska Otajstva. Rezultat takvoga odgoja bio je taj da su osim mene još dva moja brata postala svećenici.
o.Stanislav, misionar Presvetog Srca Isusova…….…………………………………………………………………………

O kad bi opet oživio stari hrvatski običaj da od svake obitelji barerm po jedan član bude kod sv. Mise. Bilo bi zvanja i blagostanja.

mala_djevojka je napisao/la:

djete

Bilo jednom jedno dijete koje se pripremalo doći na svijet. Jednog dana ono upita Boga: - "Gospodine, rekli su mi da ćeš me sutra poslati na Svijet, ali ja sam tako sitan i nemoćan, kako ću živjeti tamo?"


Bog odgovori:
- "Od svih anđela izabrao sam jednog za tebe. On će te čekati i štititi. Svaki dan će ti pjevati i smiješiti se. Tako ćeš ti osjetiti njegovu ljubav i biti ćeš sretan."
- "Dobro, kako ću ih razumjeti kad mi nešto kažu,kada ne znam njihov jezik?" - zapita dijete.
- "Anđeo će ti govoriti najljepše i najslađe riječi koje ćeš moći čuti na svijetu i pažljivo i sa ljubavlju naučit ćete pričati."
- "Čuo sam da na Zemlji ima dosta loših ljudi, tko će me štiti?" - zabrinuto nastavi dijete.
Bog se nasmiješi i kaže:
- "Tvoj će te anđeo uvijek štiti, pa bilo to i po cijenu njegovog vlastitog života."
Dijete pogleda Boga i molećivim glasom kaže:
- "Ali ja sam veoma tužan što Te više neću moći vidjeti."
- "Tvoj će ti anđeo uvijek pričati o meni i naučit će te putevima koji vode do mene."
Tada u raju nastade tišina i glasovi sa Zemlje dopriješe do njega. Dijete shvati da treba ići pa postavi posljednje pitanje:
- "Gospodine, ako sad moram ići, molim Te, reci mi kako se zove moj anđeo"

Bog odgovori s velikim osmjehom:
- "Nije važno kako se zove, ti ćeš ga zvati MAMA"

Divno..ma predivno..svaki put kada ju čitam oduševim se.

Filipove palačinke

U subotnje jutro šestogodišnji Filip odlučio je ispeći palačinke za svoje roditelje. Pronašao je u kuhinji najveću posudu za miješanje i kuhaču, popeo se na stolac i otvorio ormarić te izvadio posudu s brašnom i malo prosuo po podu. Svojim je ručicama pokušao staviti brašno u posudu za miješanje, dodavao je mlijeko, malo šećera, ostavljajući brašnasti trag za sobom koji je već sada imao i otiske šapa kućnog mačka.

Filip je bio sav posut brašnom i postajao sve uzrujaniji. Želio je da ovo bude nešto dobro za mamu i tatu, ali postajalo je sve gore. Nije znao što napraviti nakon toga, da li sve to staviti u pećnicu ili na štednjak, (i nije znao kako upaliti štednjak!). Vidjevši vlastitog mačka kako liže smjesu iz posude i pokušavajući ga odgurnuti prevrnuo je karton s jajima na pod. Očajnički je pokušavao počistiti veliki nered koji je nastao, ali se poskliznuo na jaja i uprljao svoju bijelu pidžamu. Tada je uočio tatu kako stoji na vratima.

Krokodilske suze potekle su iz njegovih očiju. Sve što je on želio je napraviti nešto dobro, ali nastao je grozan nered. Bio je uvjeren da sada slijedi kazna, možda čak i packe. No tata ga je samo gledao. Krenuo je prema njemu kroz sav nered u kuhinji, primio ga u svoje ruke, zagrlio ga, čak zaprljao i vlastitu pidžamu.

Takav je i Bog s nama. Mi pokušamo napraviti nešto dobro u životu, ali nastane opći nered. Brak nam postane klizav, povrijedimo prijatelja ili nas vlastiti posao izluđuje, ili nas, jednostavno, zdravlje napusti. Ponekad samo ostanemo uplakani jer ne možemo napraviti ništa drugo. Tada nas Bog podiže u svoje ruke i voli nas i oprašta nam. No, samo zato što smo mi u stanju napraviti veliki nered, to ne znači da trebamo prestati "peći palačinke", za Boga ili za ostale. Prije ili kasnije već ćemo uspjeti ...

Nastavi voljeti... Nemoj prestati peći plačinke

KOLIKO JE TEŠKA PAHULJICA

Reci mi, ako znaš, koliko je teška jedna snježna pahuljica? - upita sjenica golubicu, dok su zajedno promatrale kako snijeg pomalo sipi i stvara bijelu naslagu.
- Ništa, čak i manje od ništa - odgovori golubica ne promišljajući previše.
- Čekaj, čekaj malo, pa ćeš vidjeti da ona ima svoju težinu.
I sjenica ispriča svoju ptičju prispodobu.
- Odmarala sam se na borovoj grančici kad je počeo padati snijeg. Kao što vidiš, nije bilo vijavice ni vjetra, snijeg je mirno, tiho padao, kao što nam se događa u snu. A budući da nisam znala raditi ništa pametnije, počela sam brojati pahuljice, koje su se slagale kraj mene na grančici. Pala je, ako se ne varam, 3.751 pahuljica i sve je bilo savršeno mirno, a kad se spustila 3.752. pahuljica, grančica je pukla, a ja sam morala odlepršati.
- Vidš da i pahuljica ima svoju težinu - zaključi mudro sjenica.
A golubica, sječajući se valjda simbolike mira koja se uz nju vezuje još od Noinih dana, promisli i u sebi promrsi: "Možda nedostaje samo još jedan čovjek da cijeli svijet padne u - mir!"


Mi obično ne mislimo da baš o nama ovisi nečija sreća. Obično razmišljamo da veliki ljudi pišu povijet, ali je stvaraju maleni, skromni ljudi. Ponekad je tako teško zamisliti kako je obično zapravo nešto izvanredno. "Tko maleno čini kao da je veliko, tome Bog daje milost da veliko čini kao da je maleno" (R. Koegel).
O zamišljenom susretu s Bogom nakon smrti ima dosta znakovitih i zanimljivih, pa i duhovitih anegdota. Tako se priča za neku ženu da je, nakon skromna, povučena, ali vedra života, umrla i odmah se našla u dugačkoj povrci ljudi koji su dolazili pred Vrhovnog suca. Što se više bližila, razgovjetnije je čula Božje riječi. Tako on jednom reče: "Ti si pomogao kad sam bio povrijeđen u prometnoj nesreći, prebacio si me u bolnicu, pa zato uzmi nagradu i uđi u moje kraljevstvo!" Drugome reče: "Ti si jednoj udovici posudio novac bez kamata, uđi da primiš vječnu nagradu!" I još: "Ti si besplatno izvršio kirurški zahvat siromašnom pacijentu i tako mu vratio nadu i zdravlje, pa uđi i ti u moje kraljevstvo!" Slušajući te riječi, siromašna se žena uplaši, jer se nije mogla sjetiti da je učinila išta čime bi stekla pravo da dobije nagradu. Htjela je odustati i izaći iz povorke, ali je anđeo redar blago se smješeći upozori da je njoj mjesto u povorci. Sva u strahu stigne pred Suca, koji joj nasmješen reče: "Ti si toliko puta s pažnjom i ljubavlju izglačala moje zgužvane košulje. Zato uđi u moje kraljevstvo!"
Mi doista Boga ne susrećemo u bogatim salonima, gdje žive tašti i napuhani tipovi, puni sebe, a prazni ljubavi. Za vratima skromnih i malenih ljudi pronalazimo bića široka duha, bez taštine i umišljenosti. To daje težinu prividnoj malenosti i neznatnosti, jednostavnosti i skromnosti. To nosi prevagu nad onim što je u ljudskim očima veliko. I ne zaboravimo da Bog ima drugačija mjerila.

Nepoželjna gošća

Jednog dana netko je pozvonio na ulaznim vratima.
"Smetam li?"
"Dolaziš li u posjet, a da ne smetaš?"
"Znam, nerado sam viđena", reče mi moja gošća, "ali što mi preostaje, nego pozvoniti, pokucati i reći: Vrijeme je. Jednog od vas, tebe ili tvoju ženu moram uzeti sa sobom. Ti odluči".
"Slušaj, prijateljice", rekoh, "ja previše volim svoju ženu, a ona se toliko raduje životu - ako se mora umrijeti, uzmi radije mene".
"Govoriš, bez da si ozbiljno razmislio", reče mi moja gošća, prijateljica Smrt. "Odluka i nije tako jednostavna. Tko umre, taj je u prednosti. Oslobodio se svih zemaljskih briga. Sve što te danas još muči, borba za život, svađa sa susjedom, novac koji si posudio, a nisi vratio, strah pred bolešću... sve će to nestati tvojom smrću".
"Tako ti to vidiš", rekoh, "tvoja je zadaća da čovjeka kojeg želiš odnijeti, tješiš. Što se mene tiče, ako će ja umrijeti prije moje žene, neću biti u prednosti, jer ja ju volim".
Smrt me pogledala i rekla "Baš zbog toga što ju voliš, razmisli još jedanput. U sretnom braku u kakvom ste živjeli 45 godina, gdje ste se brinuli jedno za drugo, gdje ste sve dijelili, bit će onaj koji ostaje, jače pogođen od onog koji odlazi. Ne vjeruješ mi? Razmisli kako će izgledati život tvoje žene. Njezino je srce slomljeno zbog tvog odlaska. Mora živjeti s time. Zajedničke brige past će samo na njezina ramena. Život će joj, ako ti ne stojiš uz nju biti težak. Nikog nema da ju tješi, da joj obriše suze, da joj olakša patnje. S kime podijeliti tugu? Sjećanje na tebe će ju mučiti. Bit će osamljena. Vaši će se prijatelji povući, jer tko je bio sprijateljen s vama obadvoma, u većini slučajeva ne zna što bi učinio samo s jednim. Tvoja će žena usamljena sjediti u fotelji, sat će kucati, uvije će gledati na sat, ali nitko ne ulazi, ni ti, a niti itko tko bi pitao za tebe kao prije. Ona će mirno sjediti, usnice će joj se stanjiti i sjećati će se što je propustila za tvog života; da ti nije ni jednom zahvalila što si je uzeo za ženu i da si joj bio dobar suprug. Neizgovorene riječi ljubavi leže joj na duši poput olovnog utega koji ju vuče prema dolje i ne da joj disati. Svaka joj je minuta poput vječnosti. Razgovarati će s predmetima oko sebe, jer nema nikog kome bi otvorila svoje srce. Kasnije će svakim danom ostati ležati sve duže u krevetu. Ta zašto da ustaje. Ta nitko ne čeka na nju... Želiš li je zaista prepustiti toj boli?"
"Ne!" viknuh. "Ne smije tako živjeti. Ja ju volim više nego samoga sebe. Neka radije ja živim tako jadno, a nju uzmi u miru. Ona spava gore. Uzmi ju nježno, da je ne probudiš. Nek otvori svoje oči tek pred Bogom, da ne bi pitala za mene, da li ću moći bez nje".
Smrt klimnu glavom, te krene stepenicama do sobe gdje je spavala moja žena.
"Ne!", viknuh opet. "Ostavi mi ju, ili uzmi mene! Ne bih mogao podnijeti da ne čujem više njezina glasa, njezinih koraka u kući. Ne mogu sjediti sam za stolom, ne mogu ležati u krevetu, bez da čujem njezino disanje. Kakve mi radosti ako ona ne sudjeluje u tome: fotelja na kojoj je najradije sjedila, njezin kaput na vješalici, svaka košulja koju uzimam iz ormara, a ona ju je oprala i ispeglala, svaka čarapa koju je zakrpala, čak i klupa u crkvi na kojoj smo zajedno klečali i molili se - kako da izdržim pogled na sve to? Razum bi mi se pomutio od pomisli što sam sve propustio; kolike nježne riječi su ostale neizgovorene. Zašto sam toliko puta čitao novine, ili buljio u televizor, umjesto da sam s njom čavrljao, divio se njezinoj ljepoti. Nikad joj zadnjih godina nisam rekao: Hvala ti što si tu. Hvala ti što si me htjela za muža. Nikad joj nisam zahvalio za ljubav, strpljivost, smiješak s kojim me je dočekivala. Sada znam da je riječ "moja žena", koju sam tek tako izgovarao, da je to najljepša riječ koju ljudski jezik poznaje. Dozvoli mi da, prije nego mi je uzmeš, pođem još jedanput k njoj, daj mi tri dana, tri sata, da učinim barem nešto od onog što sam desetljećima propustio..."
Smrt siđe niz stepenice i reče mi:"Upravo sam pogledala u svoj rokovnik i otkrila da sam se zabunila u kućnome broju. Vas dvoje ste zapisani nekoliko stranica dalje. I iskoristite vrijeme do tada, jer kad opet dođem, neću vam pokloniti tri dana, čak ni tri minute za popravak onoga što ste propustili u posljednjih 45 godina."

Trazi srecu u svakom danu
Bezumno je...
Bezumno je...
Mrziti sve ruže
jer si se ogrebao na jedan trn...

Odustati od svojih snova
jer se jedan nije ostvario...

Izgubiti nadu u molitve
jer jedna nije uslišena...

Odustati od svojih napora
jer je jedan bio uzaludan...

Okriviti sve prijatelje
jer te jedan izneverio...

Ne verovati u ljubav
jer ti je netko bio neveran ili ti nije uzvratio ljubav...

Odbaciti svaku mogućnost da budeš srećan,
jer nisi uspeo u prvom pokušaju....

Zapamti da se uvek ...
Može pojaviti druga šansa
Novi prijatelj
Nova ljubav
Obnoviti snaga

Budi uporan
Traži sreću u svakom danu

PRICA O EKSERIMA
Bio jedan mali decak koji je imao losu narav. Otac mu je dao vrecu punu eksera i rekao da svaki put kada pobesni i izgubi kontolu nad sobom , ukuca jedan ekser u ogradu.

Prvoga dana decak je ukucao 37 eksera. Tokom sledecih nekoliko meseci on je naucio kontrolisati svoj bes, i broj zakucanih eksera se smanjivao. Otkrio je da je lakse kontrolisati narav nego zakucavati eksere u ogradu.

Napokon je osvanuo dan u kom decak nije zakucao ni jedan ekser. Otisao je ocu i rekao mu kako tog dana nije pobesneo. Otac mu je tada odgovorio:
- Svakoga dana kada uspes kontrolisati svoje ponasanje, iz ograde iscupaj po jedan ekser.
Dani su prolazili i jednog dana cecak je rekao ocu da je izvdio sve eksere. Otac je uzeo sina za ruku i odveo ga do ograde. Tada mu je rekao:
- Dobro si to uradio sine moj ali pogledaj sve te rupe u ogradi. Ograda vise nikada nece biti ista. Kada u besu kazes neke stvari one ostavljaju oziljak, kao sto su ove rupe u ogradi. Mozes coveka ubosti nozem i izvuci noz i posle toga nije vazno koliko puta kazes da ti je zao, rane ostaju.
Verbalna rana je isto toliko bolna kao i fizicka. Prijatelji su vrlo vredan dragulj, oni cine da se smesis, ohrabuju te da uspes u necemu, oni su spremni da te saslusaju, da podele tvoju bol, imaju lepih reci za tebe i uvek im je srce otvoreno.

Naučio sam......

Naučio sam…
Najbolji školski čas je sedeti na podu ispred nogu starije osobe.
Naučio sam…
Kada si zaljubljen, to se vidi.
Naučio sam…
Kada mi samo jedna osoba kaže ''ulepšao si mi dan''… onda je moj dan nešto sasvim drugo.
Naučio sam…
Da je najmirniji osećaj na svetu, kada ti dete zaspi u naručju.
Naučio sam…
Da je biti ljubazan važnije nego biti u pravu.
Naučio sam…
Da nikada ne smeš reći ''ne'' poklonu od deteta.
Naučio sam…
Da uvek možeš za nekoga moliti, kad nema snage - da sebi može da pomogne na drugi način.
Naučio sam…
Da ti je, bez obzira koliko ozbiljnosti život zahteva od tebe, uvek potreban prijatelj s' kojim se možeš glupirati.
Naučio sam…
Da je ponekad sve što neko treba, nečija ruka za držanje i srce za
razumevanje.
Naučio sam…
Da su najjednostavnije šetnje u letnjim večerima s' mojim ocem, dok sam bio dete, učinile za mene čudo kada sam odrastao.
Naučio sam…
Da je život kao rolna toalet papira - što je bliže kraju brže ide.
Naučio sam…
Da trebamo biti zahvalni što nam Bog ne daje uvek ono što tražimo. Da se novcem ne mogu kupiti čast i stalež.
Naučio sam…
Da mali svakodnevni događaji čine život spektakularnim.
Naučio sam…
Da je ispod svačijeg tvrdog oklopa, neko ko želi biti cenjen i voljen.
Naučio sam…
Bog nije sve učinio u jednom danu. Zašto ja mislim da mogu?
Naučio sam…
Da činjenice, ako ih ignorišem ili izbegavam, ne menjam.
Naučio sam…
Kada planiraš da se osvetiš nekome, time samo dozvoljavaš sebi da te ta osoba nastavi vređati.
Naučio sam…
Da ljubav, a ne vreme, leči sve rane.
Naučio sam…
Najlakši način da kao osoba rastem, da se okružim ljudima, koji su pametniji od mene.
Naučio sam…
Da svako, koga sretneš, zaslužuje da ga pozdraviš s osmehom.
Naučio sam…
Da niko nije savršen, dok se ne zaljubiš u njega.
Naučio sam…
Da je život tvrd i zahtevan, ali da sam ja žilaviji i izdržljiviji.
Naučio sam…
Da dobre prilike nikada nisu izgubljene; neko će se uvek poslužiti onima koje ti propustiš.
Naučio sam…
Kada se naučiš živeti u luci gorčine, sreća će se uvijek sidriti negde drugde.
Naučio sam…
Da bih voleo da sam svom ocu, prije nego što je umro, još jednom rekao da ga volim.
Naučio sam…
Da treba izgovarati reči koje su nežne i mekane, jer ćeš ih sutra možda morati pojesti.
Naučio sam…
Da je osmeh jedan jeftin način da popraviš svoj izgled.
Naučio sam…
Da ne mogu odabrati kako se osećam, ali da mogu odabrati šta ću napraviti u vezi sa tim.
Naučio sam…
Da si, jednom kad ti novorođeno unuče uhvati mali prst svojom šacicom, zarobljen doživotno.
Naučio sam…
Da svi žele živeti na planini, ali da se sva sreća i radost događaju dok se penješ.
Naučio sam..
Da je dobro davati savet samo u dva slučaja: kada ga neko traži, ili kada je pitanje života i smrti.
Naučio sam…
Što imam manje vremena, više stvari mogu uraditi.

Naučio sam…
Ujed psa neće proći, ako psa ubiješ

Prica koja ce verujem svakom naterati suze na oci kao meni

Prica o jednom coveku i ljubavi njegove majke prema njemu.......



Moja majka je imala samo jedno oko. Mrzio sam je... bila je sramota za nas. U našoj školi ona je spremala hranu za učenike i učitelje.
Jednog dana dok sam još bio u toj osnovnoj školi moja majka je ušla u moj razred da me pozdravi. Bilo me je tako sram. Kako mi je to mogla učiniti? Ignorirao sam je, uputio sam joj pogled pun mržnje i pobjegao. Kasnije su mi se prijatelji iz razreda podrugivali – Fuj, tvoja majka ima samo jedno oko!
Propadao sam u zemlju i želio da moja majka jednostavno nestane... Kad sam je opet vidio ustao sam i rekao joj – Ako od mene budeš radila predmet ismijavanja bolje ti je da umreš!
Moja majka nije ništa odgovorila...
Nisam zastao niti trenutka da razmislim o tome što sam joj rekao, bio sam toliko pun ljutnje u sebi. Bio sam nezainteresiran za njene osjećaje... Želio sam otići iz kuće i nikad više ništa imati s njom.

U kasnijem životu sam učio puno i teško. Tako da sa dobio šansu da odem u Singapore na studije... Posrećilo mi se. Oženio sam se, kupio sam kuću i dobio svoju vlastitu djecu. Bio sam sretan sa svojim životom, sa svojom djecom i svim oko sebe mada sam nastavio živjeti u stranoj zemlji.

Ali jednog dana, moja majka je došla da me posjeti... Ona me nije vidjela godinama niti je ikad vidjela svoje unuke. Pojavila se na vratima. Moja djeca su je počela ismijavati. Ja sam se izderao na nju zato što se samo tako pojavila, nepozvana. Derao sam se na nju – Kako si se usudila doći do moje kuće i plašiti mi djecu? Goni se odavde, odmah!

Moja majka je samo tiho odgovorila – Oprostite, mora da sam pogriješila kuću – i nestala...

I onda, jednog dana, nakon nekoliko godina, pismo je doslo do moje kuće. Pozvan sam nazad u svoj rodni kraj radi godišnjice mature. Slagao sam ženi da moram ići na poslovni put. Poslije proslave, iz neke radoznalosti, svratio sam do našeg starog doma. Kad su me vidjeli, susjedi su mi rekli da je umrla. Ni jednu suzu nisam pustio. Predali su mi jedno pismo za koje su rekli da je od nje...

Moj Dragi Sine,
Mislila sam na tebe sve vrijeme.
Oprosti što sam došla do tvoje kuće i preplašila tvoju djecu.
Bilo mi je drago kad sam čula da si uspio u životu i da ćeš doći na proslavu ovamo.
Ja možda neću moći ni izići iz kreveta da te vidim.
Žao mi je što sam ti uvijek bila teret i sramota.

Vidiš, kada si bio dijete dogodila se jedna nesreća u kojoj si izgubio jedno oko.
Kao majka, nisam mogla podnijeti da odrastaš bez jednog oka.
Doktori su te pregledali i rekli mi da je moguće.
Ja sam ti onda dala jedno svoje...
Bila sam tako ponosna da znam da moj sin vidi svijet za mene, s tim okom.

S Ljubavlju, Za Tebe Uvijek...

Tvoja Majka...

Da li znaš . . .

Da li znaš da kad nekome zavidiš to je zato što ti se ta osoba u stvari sviđa?

Da li znaš da oni koji su naizgled vrlo jaki u stvari imaju vrlo osecajno srce i vrlo su ranjivi ?

Da li znaš da oni koji uvek brane druge u stvari tragaju za nekim ko će braniti njih?

Da li znaš da su tri reči koje je najteze izgovoriti :
Volim te, Oprosti i Pomozi mi
Ljudi koji ih izgovaraju stvarno su im potrebne i osecaju njihovu težinu, to su ljudi koje morač počtovati i ceniti.

Da li znaš da ljudi koji drugima prave društvo i pomažu drugima u stvari im je društvo i pomoć zaista potrebna?

Da li znaš da su ljudi koji nose crveno sigurniji u sebe?

Da li znaš da ljudi koji nose žuto znaju uživati u svojoj lepoti?

Da li znaš da ljudi koji nose crno žele ostati nezamećeni i da im je potrebna tvoja pomoc i razumevanje?

Da li znaš da se tvoja pomoc drugima uvek vraća dvostruko?

Da li znaš da oni koji te najviše trebaju tebi ne znače ništa?

Da li znaš da je lakse reći nekome šta osećač preko pisma nego to isto reći u lice? Ali da li znaš da ako to kažeš u lice ima puno veću vrednost?

Da li znaš da su stvari koje je najteže učiniti ili reći vrednije od najskupljih stvari koje možeš kupiti novcem?

Da li znaš da ako nesto lepo zamoliš, sigurno ćeš i dobiti?

Da li znaš da mozes ostvariti svoje snove, možeš se zaljubiti, postati bogat ostati zdrav, ako verujes u svoje snove iznenadićeš se što si sve sposoban učiniti?

Ne veruj ništa što ti je rečeno dok to i sam ne iskušaš, ako znaš nekoga kome je potrebno nešto od pomenutog i pružiš mu svoju pomoć, videćeš da će ti se dvostruko vratiti.

INSTRUKCIJE ZA ZIVOT:


Pruzaj ljudima vise nego sto ocekuju, i radi to sa voljom.
Nauci napamet stihove koje volis.
Ne veruj u sve sto cujes.
Ne trosi vreme na spavanje, i ne spavaj toliko koliko bi zeleo.

Kad kazes nekome "volim te", reci to zato sto tako osecas... i sto je istina.
Kad kazes "zao mi je", "oprosti mi", "izvini", gledaj osobu u oci.
Budi veren najmanje sest meseci, pre nego sto se vencas.
Veruj u ljubav na prvi pogled.
Ne ismejavaj tudje snove.
Voli duboko i strasno.
Mozes biti povredjen, ali to je jedini nacin da zivimo kompletan zivot.
Ako se ne slazes, budi ipak lojalan.
Ne vredjaj. Ne osudjuj nikoga zbog njegovih rodjaka.
Govori polako, ali misli brzo.
Ako te neko pita o necemu sto ti ne zelis da odgovoris, pitaj sa osmehom: "Zasto te to zanima?"
Ne zaboravi da najvece ljubavi i najveci uspesi, obuhvataju ! i rizike. Nazovi svoju majku.
Kazi "na zdravlje" kad cujes da neko kine.
Ne zaboravi tri stvari: Postuj samog sebe. Postuj druge. Odgovoran si za sve sto radis.
Ne dozvoli da jedan mali nesporazum pokvari veliko prijateljstvo.
Kad primetis da si pogresio, ispravi to brzo.
Odgovaraj na telefon sa osmehom, onaj koji zove cuje da se ti osmehujes.
Zasnuj brak sa osobom koja voli da prica.
U starosti ce vam razgovor biti vazniji od bilo cega.
Ne budi puno sam.
Otvori tvoje narucije za razmenu/promenu, ali ne zanemari svoja vrednovanja.
Cutanje je ponekad najbolji odgovor.
Citaj vise knjige i gledaj manje TV.
Zivi dobar i dostojan zivot.
Kasnije u starosti mozes da uzivas u secanjima.
Veruj u Boga, ali zakljucavaj svoj auto.
Vazno je da je atmosfera u kuci ispunjena ljubavlju.
Ucini uvek tako da stvoris mir i harmoniju svojoj okolini.
Ako si u nesporazumu sa svojim ljubljenim, posmatraj situaciju kakva je sada, a ne kakva je bila nekada.
Citaj izmedju redova.
Podeli sa drugima ono sto znas. Tako se stvara besmrtnost.
Budi brizan prema nasoj planeti.
Ne prekidaj nikada nekoga ko ti upravo pokusava dokazati svoju odanost.
Ne zabadaj nos u sve. Ne budi previse radoznao.
Ne veruj nikada osobi koja ne zmuri kad je ljubis.
Jedanput godisnje putuj negde gde nikada nisi bio.
Zaradjujes li puno para, plasiraj ih negde gde ces moci pomoci drugima, za svoga zivota.
To je najvece zadovoljstvo sto ti bogatstvo moze dati.
Ne zaboravi da, ne uspes li u svemu sto zelis, ponekad je to srecan pogodak.
Ne zaboravi da ljubav izmedju dve osobe treba da je vise nego potreba jednog za drugim.
Sagledaj cega moras da se odreknes na svom putu za uspeh u necemu. Priblizi se ljubavi i kuhinji sa odvaznoscu i predanoscu.

blaky...super svidaju mi se jako ...

Posao
Ušao je prvi kandidat.
"Razumiješ li, ovo je jednostavni test kojim ćemo te iskušati prije nego te primimo u službu za koju se natječeš?"
"Da."
"Koliko je dva plus dva?"
"Četiri."
Ušao je drugi kandidat.
"Jesi li spreman za test?"
"Da."
"Koliko je dva plus dva?"
"Onoliko koliko poslodavac veli."
Drugi kandidat je dobio posao

Priča o mišu… I o svima nama.

Koliko puta smo rekli/pomislili “to me se ne tiče” kada smo susreli neki problem, vidjeli nečiju nevolju itd… Obično mislimo da u svezi dotičnog problema nismo u stanju ništa napraviti, no nismo svijesni da bi ponekad možda i trebali. Nečija nevolja može pod određenim okolnostima postati i naša, ukoliko se ne suzbije na vrijeme. Uzmimo samo na primjer problem droge, nasilja u školi i na ulici, zagađenja, globalnog zatopljenja…. U svakom trenutku netko od nas ili nama dragih ljudi može postati žrtva problema pred kojima svakodnevno zatvaramo oči… Eto kako se to nama nebi desilo, pročitajmo slijedeću basnu . Uživajte, jako je poučna.
Jednog dana, miš je gledao kroz pukotinu na zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
Kakvu hranu bi to moglo sadržavati? Pitao se. Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.
Trčeći kroz dvorište farme upozoravao je ostale vičući: ” U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!”
Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podigne glavu i kaže: “Gospodine Miš, to je ozbiljan problem za tebe, ali nema baš nikakve posljedice po mene. Ja se zbog toga ne mogu uzrujavati.”
Miš se okrene prascu i vikne: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!”
Prase je suosjećalo, ali reče: “Vrlo mi je žao, gospodine Miš, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti. Budi siguran da si u mojim molitvama.”
Miš tada krene prema kravi: “Mišolovka je u kući! MIšolovka je u kući!”
Krava reče: “Oh, gospodine Miš, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža.”
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te noći začuo se čudan zvuk u kući - kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo. U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije. Zmija ju je ugrizla. Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu i kući se vratila s vrućicom.
Znamo da se vrućica liječila svježom kokošjom juhom, pa je farmer zaklao kokoš.
Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je izmesario prase.
Farmerova žena, nažalost, nije se oporavila, umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njen sprovod, da je farmer morao zaklati i kravu kako bi osigurao dovoljno mesa za sve njih.
Miš je to sve gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu na zidu.
Zato, kad idući put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se - kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.
Svi smo umješani u to putovanje zvano “život”. Moramo paziti jedni na druge i ponekad napraviti dodatan trud da ohrabrimo nekog od nas.
SJETI SE, SVATKO OD NAS JE BITNA NIT U TAPISERIJI DRUGE OSOBE;
NAŠI ŽIVOTI SU ISPREPLETENI S RAZLOGOM.
Jedna od najboljih stvari koja se veže uz ovaj svijet je prijatelj.

Poklon zamotan u pelenice

Nikad neću zaboraviti Božićno jutro kad sam imao pet godina, probudio sam se i pronašao drvenu pušku ispod Božičnog drvca, izrezbario ju je otac samo za mene, pričvrstio cijev i dodao rupu za okidač. Skoro pa mogu osjetiti miris svežeg laka pomješanog s mirisom jelke. Iako se ne sjećam da sam se igrao njome, sjećam se strahopoštovanja koje sam gajio znajući da je otac tu pušku izradio samo za mene.

Nisu svi pokloni toliko pažljivo i individualno namjenjeni. Nakon grozne smeđe vaze koju sam dobio na jednoj Božićnoj zabavi, barem sam imao izopačeno zadovoljstvo gledati kako netko otvara poklon s knjigom naslovljenom "Kako odgajati patuljaste majmune", koja je bila utrapljena meni godinu ranije.

Gdje je radost u darivanju obaveznih poklona - očekivana razmjena poklona u uredu, bombonjera koju čuvamo pored vrata da darujemo čestitare kad navrate, jer znamo da će navratiti jednom godišnje. I ne zaboravimo tetu Ivku koju ne volimo još od kad smo bili mali jer nas je štipala za obraze.

Stvarno je teško kada s poklonom dođe i nevidljiva obaveza, skup poklon za kojeg se bojimo da nećemo moći uzvratiti. Zlatni nakit, kristal koji dobijemo od klijenata. Ne želimo ih uvrijediti ali ipak što je previše, previše je….

Pitam se kako su se osjećali Marija i Josip kad su gledali bogato odjevene mudrace kako se klanjaju djetetu darivajući ga zlatom, tamjanom i smirnom
- darovima koji dolikuju kralja. Da li su im ikako mogli uzvratiti?

Čini mi se da je najteže uzvratiti na božićni poklon koji predstavlja samo dijete Isus. Što možemo reći, kako odgovoriti? Lijepo se nasmiješiti i uputiti koji kompliment - umotani poklon. "Nisi trebao, Bože, baš lijepo od tebe," promrmljamo pristojno. No poklon stoji na polici neotvoren iz godine u godinu. Možda iz razloga što ne očekujemo puno, vidimo ga tek kao beskorisnu religijsku tričariju. Ili, ne osjećamo nikakvu potrebu za Bogom u ovom trenutku. Ponekad razmišljamo da ukoliko ga otvorimo bit ćemo dužni Darovatelju više nego što možemo pružiti. I tako stoji…. stoji sve dok u samoći, boli ili vidljivom očaju ne otrgemo mašnu, otvorimo poklon nadajući se i preko granica nade da ćemo unutra pronaći ono što smo tražili. I nalazi se upravo tu, u tom malom djetetu koje leži u zamotuljku od pelena - bezuvjetna ljubav!

KUTIJE OD BOGA

U rukama držim dvije kutije koje mi je dao Bog. Rekao mi je "Stavi sav jad i muku u crnu kutiju, a svu svoju radost u zlatnu." Pažljivo sam čuvao Njegove riječi i oboje - radost i jad - spremao sam u kutije. No, iako je zlatna kutija dan za danom bivala sve teža, crna je bila jednako lagana kao i prije!

Želio sam saznati razlog, iz znatiželje sam otvorio crnu kutiju! Kad tamo na dnu kutije rupa kroz koju je moj jad ispao iz nje. Pokazao sam rupu Bogu i stao razmišljati "gdje bi moji jadi mogli biti." On se blago nasmijao i rekao, "Dijete moje, oni su ovdje kod mene."

Zbunjen, upitao sam Boga zašto mi je onda dao kutije, zlatnu i crnu s rupom!? Odgovor je glasio: "Dijete moje, zlatna je da brojiš svoje blagoslove, a crna da pustiš i zaboraviš."

RANE

O Isuse, stojim pred tobom s teškim čekićem u ruci i zabijam teške čavle u tvoje ruke i noge. Prvo sam te izbičevao, stavio ti trnovu krunu na glavu i sasvim te izrugao, ispljuvao i ponizio. Ali nije mi bilo dosta, da bi potpuno udovoljio svojoj taštini morao sam ti i srce probosti, okusiti vodu i krv koja je potekla iz njega. I sad stojim pred tobom i promatram te, tvoje izmučeno tijelo, tvoje probodene ruke i noge te probodeno srce.

I dok te tako gledam, primijetio sam nešto čudno, nešto što me sasvim iznenadilo! Vidim te izmučena i znam, sam sam ti zabijao čavle, ali... umjesto tebe krvarim ja, umjesto tvojih, moje su ruke probodene i noge,...
I gle sad, umjesto tebe, odjednom ja visim na križu...

Kad sam malo došao k sebi sav u boli zavapih: "Isuse! Spasi me! Izliječi moje rane!" A Ti si me pogledao blagim očima, punim suza. Stajao si ispred mene velik i sjajan, toliko sjajan da nisam mogao gledati u Tebe i rekao si mi: "O dragi moj Slavene! Mogu ti pomoći samo ako umreš na križu i uskrsneš!"
Ja u još većem jadu odgovorim: "Ali kako?! Zar nisi ti to učinio za mene?"
A Ti si, dok si svojim nježnim rukama brisao krv sa mojega čela odgovorio: "Ja jesam umro da bi ti mogao živjeti, ali ti, moraš umrijeti da bi Ja mogao živjeti u tebi!" Kad to reče ja izdahnuh.

Toplina mramora

Stari klesar Radovan sjedio je iscrpljen na rubu obiteljske grobnice. Iznenađujuća toplina listopadskog sunca upila se u mramor te je Radovanu i u ove, poslijepodnevne sate omogućavala da nesmetano sjedi na grobnici. Disao je teško i usporeno. Premda je svoj posao već prije više godina prepustio sinovima, ma koliko mu bilo naporno, nije mogao pristati da ovo učine umjesto njega. A oni su to, premda nevoljko, poštivali.
Zagledao se u obiteljsko ime ispisano pri vrhu grobnice. Poom mu se pogled spustio na jedino ime ispisano pod njim: Barbara! Bio je svjestan da ga nije ispisao na najbolji mogući način, ali godine su učinile svoje, podjednako i godine života i godine odijeljenosti od ovoga posla. Doduše, sitne nepravilnosti bile su uočljive tek očima koje su se obro razumijevale u ovaj posao.
Razmišljao je svojedobno, kada je podizao grobnicu, da u njezin mramor upiše imena svih članova obitelji i uz njih godine rođenja. No, brzo je odustao od tog nauma. Čovjek ne može znati pravi redoslijed. Čak i kada sve okolnosti jasno upućuju na njega, čovjek ništa ne može reći s punom sigurnošću. Čemu onda postupiti ishitreno?
Eto, život je htio da prvo ime upisano u ova tvrdi kamen bude ono najmekše: Barbara. Oči mu se orose staračkim suzama. Tolike su lijepe godine proživjeli zajedno. Godine koje su mu bile više od svega života. Drhtavom rukom laganim pokretima obriše prašinu sa svježe uklesanih slova.
Kolike je grobnice sagradio, kolika slova uklesao u njih! Bilo je jednostavnih ljudi, ljudi kojih se najradije sjeća, ljudi koji su gradili jednostavne grobnice, ali je bilo i onih koji su se više trudili oko grobnica negoli oko života. Kao da su grobnicom tjeli nadomjestiti život koji su propustili. Život s nekim koga nisu uspjeli dovoljno primijetiti, kamoli voljeti.
Prisjećao se raznovrsnih zahtjeva koje su mu postavljali u vezi s natpisima na grobnicama. Prisjećao se da je nerijetko trebao mijenjati tekst, a, u skladu s povijesnim mijenama, i oznake. Činio je to krajnje nevoljko. Po njegovu shvaćanju, na grobnicu su, posve izmirene, mogle jedna uz drugu biti različite pa i posve suprotne oznake.
Posebnu poteškoću uzrokovala su stručna, akademska i počasna zvanja i naslovi. Događalo se da se u nizu kratica više nije moglo razaznati pokojnikovo ime. K tome su katkad dodavali raznovrsna pojašnjenja i određenja, iskaze zahvalnosti pa i navode osobnih zasluga. Znalo se to premetnuti i u suprotnost prvotnom, možda i plemenitom, naumu.
Dokje promatrao ime 'Barbara' ispisano u mramoru, razmišljao je što bi mu mogao pridodati da ga potvrdi, da ga bolje izrekne u njegovoj plemenitosti, ali se nije mogao dosjetiti. Ime 'Barbara' govorilo je više od svega. Usto, njezin je život tekao u jednostavnosti, gotovo skrovitosti obiteljskog doma i susjedstva, predane brige za obitelj u svim životnim okolnostima. Osim toga, stizala se brinuti i o onima to kojih nitko nije dospijevao. Njezino je ime bilo prepušteno vlastitoj rječitosti.
Dugo je sjedio na mramoru u koji je postupno počela prodirati studen. Sjedio je na njemu i kada je ime 'Barbara' preostalo kao jedini izvor topline. Napokon, dok se sumrak već spuštao na groblje, on se odluči i tromim ali odlučnim pokretima, ispod toga, za njega svetog, imena, ukleše riječi: 'naš anđeo'.

UMIJEĆE MALIH KORAKA

Ne molim Te, Gospodine, za čuda i viđenja, nego za snagu u svakodnevnom životu. Nauči me umijeću malih koraka.
Učini me sigurnim u razdiobi vremena. Obdari me osjetljivošću da odredim što je veoma važno, a što manje važno.

Molim Te za razum da odredim suzdržanost i mjeru, da kroz život ne klizim, već da razumno određujem dnevni raspored, da zapazim svjetlost i vrhunce, da s vremenom na vrijeme nađem vremena za ljepotu, umjetnost i kulturu.

Dozvoli mi da spoznam da snovi o prošlosti i budućnosti ne vode daleko. Pomozi mi da dobro djelujem neposredno, da sadašnji trenutak prepoznam
kao najvažniji.

Sačuvaj me naivnog stava da u životu mora sve dobro proticati. Obdari me trijeznom spoznajom da su teškoće, neuspjesi i udarci stalni pratitelji života - uz koje rastemo i zrijemo.

Podsjeti me da srce često zamućuje razum. U pravom mi trenutku pošalji prijatelje koji će mi strpljivo reći istinu.

Uvijek ću Tebi i ljudima pustiti da mi govore. Istinu ne možemo reći sami sebi, ona nam biva kazivana. Ti znaš koliko nam treba prijateljstvo. Daj mi da budem dorastao tom najljepšem, najzahtjevnijem i najosjetljivijem daru.

Daj mi dovoljno mašte da u pravom trenutku, na pravu adresu uputim paketić dobrote uz popratno pismo ili bez njega.

Stvori od mene čovjeka koji će brazdati duboko poput broda, kako bi dotakao i one koji su "ispod".

Oslobodi me straha da propuštam život. Ne daj mi ono što želim, već ono što mi treba.

Nauči me umijeću malih koraka.

Ono što nisam


U mnogim smo situacijama pozvani da se predstavimo. Od nas se traže osnovni podaci. Međutim, češće to nije dovoljno, budući da u različitim uvjetima treba reći i nešto više o sebi. Obično tada govorimo o tome što jesmo, što smo studirali, što smo u životu postigli, ono što smo stekli, te o tome kakve naslove i diplome nosimo. To pripada u našu društvenu reklamu i nužno je ako se želimo negdje potvrditi, zaposliti. Želimo time steći poštovanje ljudi oko nas i potaknuti ih da nas cijene u odnosu na sve ono u čemu mislimo da vrijedimo. Stalo nam je do životne potvrde i osjetljivi smo na to kako nas okolina prima i prosuđuje. Vjerujem da smo često primijetili da drugima nije pravo ako ih nismo oslovili kako treba, s punim naslovom i s poštovanjem za njihove kvalifikacije. Priznali sebi to ili ne, slično se i mi osjećamo kada nas netko oslovljava. Drago nam je kad primijetimo da ljudi poznaju naše kvalifikacije i vrijednosti.

Mnogo puta, međutim, u napasti smo da neke podatke o sebi izgladimo ili preuveličamo. Nije naime sve baš onako blistavo kako to ljudima serviramo, kako to stoji na našim posjetnicama, kako se to reklamira. Poznato nam je da je to izvor ljudskih razočaranja. Predstavimo se naime u jednom svjetlu, a kroz neko vrijeme ljudi nas prepoznaju u istini. Teško je u takvim trenucima razočaranja biti uvijek spreman prihvatiti drugoga u njegovoj istini. Obično mislimo da smo prevareni i odbacujemo one koji su nas na taj način izigrali. Međutim, s bolom u duši moramo priznati da na sličan način i mi često zavaravamo ljude oko sebe i da češće možemo očekivati izraze njihova razočaranja jer ne ispunjavamo njihova očekivanja koja su gradili na našoj reklami.

U Novom zavjetu imamo divan primjer koji bismo katkad mogli slijediti. Riječ je o svetom Ivanu Krstitelju. Bio je popularan propovjednik. Govorio je jasno i bez uvijanja. Znao je pogoditi u srce. Pokrenuo je mnogo svijeta. Ljudi su ga rado slušali i mnogi su ga iskreno poslušali. To je potaklo nositelje javnog mnijenja njegova vremena da se zapitaju tko je zapravo taj čovjek. Poslali su mu izaslanstvo da ga upita nije li možda on onaj koji treba doći, tj. nije li on možda Mesija, Krist.

Ivan se ne skriva iza neke reklame koju eventualno narod iščekuje. On odgovara jasno: »Nisam Krist!« Na pitanje nije li on možda prorok Jeremija ili Ilija, ili neki drugi od proroka, Ivan Krstitelj opet jasno priznaje: »Nisam«. Ivan se legitimira potpuno jasno. On se ne predstavlja da je neka veličina, ili da je pod plaštem autoriteta nekog velikog proroka. On jasno govori, da nikoga ne zavede, da nije onaj koga su Zidovi iščekivali. Ivan to nije. Iznoseći ono što nije, Ivan zapravo najviše govori o sebi. To je, na neki način, temeljni podatak o njemu. Pozitivno će to Ivan prereći da je on samo »glas u pustinji koji onome koji jest pripravlja put!«

Sav Ivanov život, njegova osoba ima smisla samo u odnosu na onog jedinstvenog koji jest, u odnosu na Isusa. Ivan živi i postoji, govori i djeluje samo radi Isusa i po njemu. Njegov život ne bi imao smisla; njega ne bi bilo bez tog egzistencijalnog odnosa prema Isusu. Ivan na svoj način zapravo ponavlja ono što je davno u Starom zavjetu rečeno o Bogu. Bog se, naime, predstavio na jedinstven način. Kad je Mojsije ispred gorućeg grma zatražio da mu Bog kaže svoje ime, čuo je ove riječi: »Ja sam onaj koji jesam!« što se u trećem licu izriče: »Onaj koji jest«, a to se hebrejski kaže: »Jahve«. Bog je jedini onaj koji u punom smislu riječi jest, koji je oduvijek, koji je punina života i koji postoji iz sebe samoga. Sve što postoji duguje svoj bitak Božjoj stvarateljskoj ljubavi. Sve stvoreno postoji po Bogu. Bez odnosa prema Bogu ništa ne postoji, ničega ne bi bilo. To osjeća i Ivan. Bez odnosa prema Isusu, Bogočovjeku, on ne bi imao razloga postojati.

I mi živimo. Međutim, skrivamo li se možda iza neke svoje umišljene veličine, ili smo spremni prepoznati se u svjetlu Božje stvarateljske ljubavi? Jer i nas je Bog želio i dozvao u život. Tajna života je njegov dar. To znači da ne živim po sebi, da nije temelj mog života ono što sam stekao ili postigao, ili ono što mislim da jesam, nego da je u korijenu svega Bog. Ja jesam samo po onome koji je punina života i bitka. Nisam sam od sebe, ne mogu se održati sam po sebi, nego sam dijete Božje, u neizrecivoj ovisnosti ljubavi o onome koji me je stvorio. Nisam božanstvo, nisam svetac, nisam savršen, ali sam nešto neizrecivo više: ljubljeno Božje dijete.


Fra Zvjezdan Linić, "Radosno u novi dan"

Godine 1854. američki predsjednik Franklin Pierce ponudio je kupnju prostrane indijanske zemlje, a indijanskom narodu namijenio rezervat.
Odgovor poglavice Seattle-a, koji je pripadao plemenu Suquamish (Duwamish), ubraja se među najdublje misli koje su ikada izrečene o čovjekovu okolišu. Tragovi plemena Suquamish gube se oko godine 1910.


OVA JE ZEMLJA NAMA SVETA

Kako se može kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje? Takvo što sasvim nam je strano. Mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti? Svaki je djelić ove zemlje svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaka majušna buba, sveti su u mislima i u životu moga naroda. Sokovi u drvetu prožeti su sjećanjem na crvenog čovjeka.

Kada mrtvi bljedoliki odu u šetnju među zvijezde, zaboravljaju mjesto gdje su rođeni. Naši mrtvi nikada ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre; jelen, pastuh, veliki orao - braća su nam. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek - sve pripada istoj obitelji.

Kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam pronaći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac, mi njemu djeca. Razmotrit ćemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali, neće to biti lako. Ova je nama zemlja sveta.

Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta, da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života moga naroda. Žubor vode glas je oca, moga oca. Rijeke su naša braća, utažuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue, hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili.

Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je ovaj kraj isti kao i bilo koji drugi. On je stranac koji dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba. Zemlja mu nije brat, već neprijatelj, kada je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga.

Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi - ostaju zaboravljeni. Prema majci - zemlji i prema bratu - nebu, odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš se način života razlikuje od vašega. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krilaca mušice. Možda zato što sam divlji - naprosto ne shvaćam. Buka mi vrijeđa uši. Što li vrijedi život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo… Indijanac voli meki zvuk vjetra kad se poigrava površinom močvare, i miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili borovinom.

Najveće blago crvenog čovjeka jest zrak. Svako dijeli isti život: drvo, čovjek i životinja. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše. Poput nekog tko je dugo na samrti, imun je na smrad. Prodamo li vam svoju zemlju, morate se sjetiti da nam je zrak dragocjen, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji održava. Vjetar što je mome djedu dao prvi dah, prihvatit će i njegov posljednji uzdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na koje će i bijeli čovjek moći doći da udahne vjetar, zaslađen mirisom poljskog cvijeća.

Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li pristati, zahtijevat ću da ispunite ovaj uvjet:
Bijeli čovjek se mora ophoditi prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći. Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama tisuće bufala koje je bljedoliki ostavio, ustrijelivši ih iz jurećeg vlaka. Divljak sam i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od bufala, kojega mi ubijamo samo da bismo preživjeli.

Što je čovjek bez životinje? Kad bi životinje nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je na svijetu povezano.

Morat ćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, kazat ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka.

Morat ćete učiti svoju djecu isto što i mi učimo svoju - da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje i na sebe.

Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica sjedinjena krvlju. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac tkanice života, već samo vlakno u njoj. Što uradi s tkanicom, čini i sa samim sobom.

Čak ni bijeli čovjek, čiji Bog kroči i govori s njime kao prijatelj s prijateljem, neće izbjeći zajedničkoj sudbini. Možda smo ipak braća. Vidjet ćemo.

Providnost u tri čamca za spasavanje

Svećenik je sjedio uz radni stol pokraj prozora sastavljajući propovijed o Božjoj providnosti, kadli začu nešto što je zvučalo kao eksplozija. Uskoro je vidio kako ljudi u paničnom strahu bježe amo-tamo, i saznao da je pukla brana, rijeka je izašla iz korita, a ljudi su bili evakuirani.
Svećenik je vidio kako na ulici raste voda. Imao je problema s potiskivanjem panike koja je u njemu rasla, ali rekne samome sebi: "Upravo sastavljam propovijed o Providnosti i evo prilike da vršim što propovijedam. Neću bježati s ostalim ljudima. Ostat ću ovdje i pouzdati se u Božju providnost da me spasi."
Baš kad je voda došla do njegova prozora, prolazio je pokraj čamac pun ljudi. "Dođite, velečasni!" zvali su ga. "A ne, djeco moja", odgovori svećenik s povjerenjem. "Uzdam se da će me Božja providnost spasiti."
Svećenik se ipak popeo na krov, i kad je voda doprla do krova, prolazio je tuda drugi čamac pun ljudi koji su pozvali svećenika da im se pridruži. On je to ponovno odbio.
Sada se popeo na vrh zvonika. Kad je voda doprla do njegovih koljena, jedan je časnik u motornom čamcu bio poslan da ga spasi. "Ne, hvala, časniče", reče svećenik mirnim smiješkom. "Vidite, uzdam se u Boga. On me nikada neće napustiti."
Kad se velečasni utopio i došao u nebo, najprije se potužio Bogu: "Pouzdao sam se u tebe! Zašto nisi ništa poduzeo da me spasiš?"
A Bog odgovori: "Poslao sam ti tri čamca."

Radost


Radost nam je darovana da je živimo i da je svjedočimo. Moramo se, dakle, potruditi da je primimo i dopustiti joj da zrači. Bog je Radost: Pred tvojim licem punina radosti, s tvoje desne vječna slast. Budući da smo sinovi Božji mi smo, dakle, sinovi radosti: "U njemu je radost našega srca, u njegovu svetom imenu naša vjera." (Ps 32,21)Tako je svatko od nas začet iz njegova veselja i obećan njegovoj radosti.
Ono što je temelj naše radosti ponajprije je nježnost Očeva koji ne želi smrt grešnika, nego da se on obrati i živi, i poziva čitav svijet da slavi i raduje se zbog malih znakova našeg povratka k njemu. Raduj se, dakle, pri pomisli na tu Prisutnost punu ljubavi i praštanja koja te potiče da joj pjevaš: "Ti postade moja pomoć, kličem u sjeni krila tvojih." (Ps 62,8)

Ono što potiče našu radost je zatim prisutnost Krista koji ostaje s nama sve do kraja svijeta. I ne vidjevši ga, ljubimo ga, i ne videći ga, vjerujemo i kličemo od neizrecive radosti pune slave, sigurni da ćemo po njemu postići spasenje naših duša. Onaj koji nam je došao navijestiti Radosnu vijest otkrio nam je svoju ljubav da bi njegova radost bila u nama i da naša radost bude savršena, te da tako u sebi imamo puninu njegove radosti Ostani u toj radosti Krista koji hoda uz tebe na tvojim putevima i donosi ti radost koju ti nitko ne može oduzeti. Kako imaš pravo ljubiti ga!

Ono što konačno potvrđuje našu radost jest milost Duha Svetoga koji je sam radosno klicanje u srcu Presvetoga Trojstva. On je nosilac radosti, zračenje radosti. On jest Radost. Istinska Radost.

Jer postoji: radost Duha Svetoga. Sposobna da nas razveseli sve do opijenosti. Darovan nam je Duh koji nas obasipa svim svojim dobrima, medu kojima je prvo, poslije ljubavi, radost. Ne žalosti, dakle, Duha Svetog u sebi, predavajući se žalosti svijeta. Kao sin Očev, prijatelj Kristov i nosilac Duha, živi, dakle, od Božje radosti.

Bratski život koji zajednicu sabranu u Božje ime, čini živim znakom njegove Prisutnosti, postaje izvorom i žarištem radosti. Vidite kako je dobro, kako je milo, živjeti zajedno kao braća. Ljubav donosi radost, međusobno povjerenje smiruje, zajednički život veseli. Takvo je zračenje trojstvene Prisutnosti kakvo Bog i ljudi od nas očekuju i kako je pisano: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam, radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima. Gospodin je blizu! Ne budite zabrinuti ni za što.

Živeći u ljubavi, potakni u sebi i u svakom od svoje braće procvat radosti. Po zračenju zajedničke radosti postani znakom prisutnosti Boga koji te želi obnoviti po svojoj Ljubavi i koji će plesati za tebe, kličući od radosti kao u dane slavlja. Ništa tako ne rastužuje kao nesloga, sumnjičavost, gunđanje i ljubomora. Naprotiv, praštanje, pomaganje, susojećanje, poniznost izvori su radosti. Da bismo živjeli u radosti, živimo, dakle, u jedinstvu, usavršavajući našu radost skladom naših osjećaja. Molimo svakog dana za svakog brata zajednice milost radosti. Ištite i primit ćete i vaša će radost biti potpuna.

No nemojte zaboraviti da je radost i kći žrtve.
Prava radost rađa se iz napora, kušnje, patnje, kao što je radost Uskrsa provrela iz križa. Smatrajte, dakle, najvećom radošću, braćo moja, ako ste izvrgnuti svim mogućim kušnjama. U poteškoćama, protivštinama, uvredama, progonstvima, radujte se, jer velika je vaša nagrada u nebesima. Nema duboke radosti bez askeze i bez aktivnog sudioništva u Isusovu križu.

Radujte se u onoj mjeri u kojoj sudjelujete u Kristovim patnjama da biste u trenutku objave njegove Slave i vi bili u veselju i radosti.

Pierre-Marie Delfieux, Bog u srcu grada

(bez naslova)

Opasnost do koje nas religija može dovesti lijepo je opisao kardinal Martini, milanski nadbiskup. Radi se o jednom talijanskom paru koji se vjenčao. Dogovorili su se sa župnikom da će prirediti malo primanje u župnom dvorištu kraj crkve. Međutim, počela je padati kiša tako da nisu mogli imati primanje vani, pa su pitali župnika: "Da li bi bilo u redu ako bismo slavlje imali u crkvi?"
Župnik nije bio oduševljen idejom da se primanje održi u crkvi, ali rekli su mu: "Pojest ćemo malo kolača, malo ćemo pjevati, popiti malo vina, a onda ćemo ići kući." I tako je župnik pristao. Ali to su bili Talijani koji vole život pa su popili malo vina, malo su pjevali, pa su opet popili malo vina, i malo su pjevali, i za pola sata u crkvi se stvorila velika veselica. I svima je bilo lijepo, odlično su se zabavljali i veselili. Ali župnik je bio sav na iglama, šetajući se gore-dolje po sakristiji, usplahiren zbog buke koju su pravili u crkvi. Onda je došao kapelan i rekao mu: "Vidim da ste jako napeti."
"Naravno da jesam. Slušajte samo kakvu buku prave u kući Božjoj, Gospode!"
"Ali, oče, zaista nisu imali kamo otići."
"Znam! Ali, moraju li baš praviti takvu buku?"
"Da oče, ali ne smijemo zaboraviti da je i sam Isus bio jednom prisutan na svadbi, zar ne?"
"Znam da je Isus Krist bio na svadbenoj svečanosti, vi me na to ne morate podsjećati! Ali tamo nije bio Presveti Sakrament!!!"

Anthony de Mello