Meditacija - za svaki dan

First topic message reminder :

12. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Meditacija preuzeta sa www.glas-koncila.hr
Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.
Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.
Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.
Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.
Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

29. prosinac 2009.

Patricija Brdar

Mudre riječi

»Četiri najvažnije male riječi važno je od srca iskreno reći. One su samo zato male da bi u dječje srce stale. Dobrog su srca najbolji gosti: molim, hvala, izvoli, oprosti.« Možda se tko i sjeća ove pjesmice, ali će svatko znati da je poželjno i pristojno drugome reći lijepu riječ, zamoliti, zahvaliti, ispričati se...
Ipak, koja je vjerojatnost da će se u svakidašnjem govoru češće čuti jedna od tih riječi, a ne psovka ili neka ružna poštapalica? »To su samo riječi«, moglo bi se reći, »a riječi same po sebi nisu ni dobre ni loše«, pa ispada da je svejedno što se kome kaže. Ili ako se djecu upita zašto psuju ili ružno govore jedni drugima, može se čuti ovaj odgovor: »Mi smo se već navikli tako razgovarati, zna on/ona da ne mislim ništa loše.«
Same je riječi možda nemoguće okriviti da su ovakve ili onakve, ali ljudi su im dali određeno značenje i onda se dobro zna da jedna lijepa riječ može čovjeka jako usrećiti, a druga ružna strašno ga povrijediti. Nije to neka nova mudrost, a i sama Biblija na mnogo mjesta govori o povezanosti lijepe riječi i mudrosti. Slušajući ljude kako se izražavaju u svojoj svakidašnjici, smije li se reći da onda danas dobrim dijelom i nisu baš mudri? Da samo govore, a da ne promisle dobro što su rekli i kako to zvuči?
Ponekad je zaista teško izbjeći sve nesvjesne poštapalice koje se govornik navikne izgovarati i potrebno je dosta strpljenja i upornosti sa samim sobom da bi se takva navika iskorijenila. Ali svaki je trud nagrađen plodovima, posebno zadovoljstvom zbog pobjede izvojevane nad samim sobom, a ujedno postaje i rezultat mudrog i promišljenog čovjeka koji želi biti svjestan svoga stanja i svojih mogućnosti jer »jezik je pravednikov odabrano srebro, a razum bezbožnika malo vrijedi« (Izr 10, 20).
Nakraju, kršćanin ne treba širiti riječi koje drugima nanose bol ili im smetaju i šire nemir, već »radosnu vijest« koja drugoga tješi, nasmijava i čini boljim čovjekom.

30. prosinac 2009.

s Ljiljana Radošević

Prihvatiti sebe, druge, život

Mnoštvo crnih prognoza ne daje čovjeku ni da slobodno diše. Umori, tjeskobe, brige, salijeću nas svaki dan. Ponekad čovjeku trgaju i san. Pa i vlastiti životni promašaji: skršena prijateljstva, nezadovoljstvo sa zvanjem, službom, razočaranje u djeci, brak u rasulu... mogu stvoriti u nama osjećaj promašenosti, krša i loma. Što činim s Krhotinama? Možda se rezignirano povlačim, stvaram oko sebe »zaštitne omotače«, kritiziram, gnjevim se ili čak padam u očaj... Isus je pokušao sastavljati krhotine. To je bio njegov životni poziv. Od promašenih, skršenih ljudskih sudbina podizao je osobe, osobe koje započinju s novom nadom, osobe koje otkrivaju dobro u samima sebi, osobe koje kroz život idu s novom snagom i željom za obraćenjem: carinik, gubavac, opsjednuti, Marija Magdalena, apostoli...
I meni krhotine mogu nešto važno pokazati: kad opazim suzu na nečijem oku, tog časa mogu osjetiti njegov zov za pomoć. To mi može biti znakom da se u toj duši nešto slama. Od ruševina i krša bombardiranih gradova nakon rata podizala su se brda ruševina. Tamo gdje ih se dobro iskoristilo - uredilo i zasadilo zelenilom — danas je raj za ljude koji traže osvježenje. Ne mogu li krš i ruševine nekih mojih predodžbi biti nekome spasonosni?
»Današnji dan ne započinji krhotinama od jučer! Jučerašnji dan — svi dani i sve godine — minuli su, pokopani u vremenu. U njima više ništa ne možeš promijeniti! Je li bilo krša i loma? Ne uzimaj ih sa sobom jer ranjavat će te dan za danom. Na koncu nećeš moći živjeti.
Ima krhotina kojih se možeš riješiti staviš li ih u Božje ruke. Ima krhotina koje možeš spasiti ako uistinu oprostiš. A ima krhotina koje ne možeš spasiti ni pod cijenu ikoje ljubavi. Te moraš ostaviti na miru !« (Phil Bosmans)
Tako i »izgubljeni sin« treba zaboraviti sve lomove, jer mu je milosrdni otac sve oprostio i darovao mu mogućnost novog početka.
»Hvala Gospodine, što danas živim s tobom, što me uzimaš takvim kakav sam izrastao. Hvala što s tobom nadvladavam krhotine i što s tobom danomice iznova započinjem«

31. prosinac 2009.

Fra Zvjezdan Linić

Darivanje Boga čovjeku

Malen si, Isuse. Prihvatio si sve što je naše, što je ljudsko. Tako si malen da si potpuno ovisan o ljudima koji te okružuju, potpuno si ovisan o Mariji i Josipu, koji te ljube istinskom ljubavlju.
Malen si, dijete si.
Pozivaš me k sebi da se zagledam u tvoju malenost i da ponesem sa sobom blagoslov Božića. Daj mi da uđem u duh djetinjstva kako bih mogao, pogledavši jaslice, otkriti u njima tvoju poruku:
"Budi malen kao dijete. Jedino tako ćeš otkriti kraljevstvo Božje. Ono se ne krije u tvojim dostignućima, nego u Božjim darovima. Samo ako ti je srce slobodno moći ćeš osjetiti i prihvatiti kraljevstvo Božje. Samo srce koje zna da ga drugi može ispuniti ljubavlju otvara se daru ljubavi i postaje sretno.
Budi malen da možeš primjetiti kraj sebe malene. Budi dovoljno malen da osjetiš one kojima ti možeš otkriti blizinu kraljevstva Božjega.
Prihvatio sam obličje djeteta kako bi me ljudi mogli prihvatiti kao dijete. Ranjen sam kako bih mogao ranjenima biti blizu. Nisam se zaštitio izvanjskom sigurnošću. Trebam ruku koja će me pomilovati, krilo koje će me ugrijati, srce koje će me ljubiti. U Betlehemu su to bili moja Majka, Josip, pastiri. Danas trebam tebe da me primjetiš i uslužiš u mnogima koji su ranjivi, maleni, nemaju druge zaštite osim tebe."
Isuse, gledam te malena u Betlehemu i vidim te malena u Jeruzalemu. Ostao si malen u svojoj muci i poslije uskrsnuća, kako bi svima mogao biti blizu, na dohvat ruke. I danas te možemo primiti, i danas te možemo čuti. Tako si malen da te možemo držati na svom dlanu, tako malen da staneš u naše uho i pronalaziš svoje skrovište u našem srcu.
Hvala ti. Pridružujem se radosti neba i zemlje, anđela i pastira, a osobito radosti tvoje majke Marije i Josipa. Pridružujem se radosti svemira. Isuse, dobro došao u ovaj naš svijet. Zagrij nas i danas ljubavlju svoga srca. Neka danas ne bude nikoga koji trpe zbog osamljenosti i hladnoće. Dobro nam došao, maleni Isuse, u naše velike gradove i u naša stisnuta srca. Tvoj rođendan neka bude čas našega novoga rođenja.

1. siječanj 2010.

Miljenko Grubeša

Na izvoru ljubavi i vjere

U svakom postojanju vidim ljubav. U svakom stvorenju, u svakom biću. Vidim je, uvijek, ispred svega, u svemu i iza svega - dobrog. Jer vjerujem da jedino ljubav može biti kreator, stvaratelj, redatelj. Da bez nje ništa nije moglo postati i opstati. Ona je najveće, savršeno dobro, koje stvara svako dobro.
Ne vjerujem u slučajnost, ne vjerujem da svemir i svemirski brod može nastati slučajno, sam od sebe, ne vjerujem da najsavršeniji stroj i najsavršenije biće na zemlji može nastati samo od sebe, iz puke slučajnosti, ne vjerujem da najbolji film može nastati bez redatelja, da red u svemiru može nastati bez Redatelja, da zakoni u prirodi mogu nastati bez Zakonodavca.
U čovjeku mogu vidjeti najviše ljubavi, jer se u njemu kao u ogledalu ogleda savršenstvo njegova Stvoritelja. Kao u njegovoj slici i prilici, u kojoj mi je Bog nadohvat i očima i srcu.
Iza djeteta, naravno, stoji ljubav njegovih roditelja. Ali, ipak, roditeljska ljubav nije njegova Stvoriteljica, nego samo Njezin kanal, posrednica, sustvarateljica. Roditelji nikad ni jedno svoje dijete nisu izabrali. Oni ga preko svoga tijela dobivaju. Darovano im je samo na privremeno čuvanje; na radost i brigu. Čovjeka u život izabire jedino vječna i savršena, Apsolutna Stvarateljica - Ljubav. Stoga je jedino ona njegova istinska i prva majka i njegov otac. Prva dužnost zemaljskih roditelja je upravo to objasniti svojoj djeci. Ipak, ta razumska spoznaja za mene premalo ili gotovo ništa znači, ako to ne iskusim u vlastitom srcu. Jedino ako uspijem, imam (presudno, predragocjeno) iskustvo ljubljenog djeteta Božjeg!
Ako iskusim Božju ljubav, tek tada sam rođen. Nanovo rođen. Ne od volje zemaljske, nego od Duha - Nebeske ljubavi. Tada dobivam radost, dostojanstvo i sigurnost Božjeg djeteta. Ljubljen sam, i mogu ljubiti! Mogu Bogu vjerovati! Mogu mu se s povjerenjem u naručje predati kao ljubljenom ocu. Jedino tada mogu biti neovisan o ljudskoj ljubavi. Samo tada na zlo mogu uzvratiti ljubavlju. Jer tada sam na svom vječnom izvoru - na izvoru ljubavi i vjere. Tada kroz mene teče bistra rijeka Božje ljubavi, koju ne može više zagaditi ničija uvreda i mržnja. Ni moj ni tuđi grijeh. Jer ga rijeka svom silinom izbaci iz moga srca i ne da mu se u njemu nastaniti. Tada me ništa više ne može rastaviti od Ljubavi Božje. Ništa! Tada sam i sam izvor i rijeka ljubavi i vjere. Tada ne živim više ja, nego Ljubav u meni živi. I ja u njoj.

2. siječanj 2010.

Romano Guardini

Sveti znakovi - klečanje

Što čini onaj koji se uzoholi? Uspravi se, digne glavu, uzdigne pleća, želi povećati čitav svoj stas. Sve na njemu govori: "Ja sam veći od tebe, ja sam viši nego ti !"
Tko je pak skroman, osjeća se malenim, prigne glavu, skloni ramena. "Snizi se", ponizi se. I to tim dublje, čim je veći onaj pred kojim stojiš; čim manje vrijediš u njegovim očima.
Gdje pak jasnije spoznamo kako smo maleni, nego onda kad stojimo pred Bogom? Veliki Bog, koji je jučer bio kao danas i koji će biti do sto i tisuću godina. On koji napunja svu sobu i svu kuću i sve mjesto i široki svijet i neizmjerni svemir. Pred Njim je sve kao prah - Sveti Bog, čist, pravedan, beskrajno uzvišen... Kako je velik... A ja tako malen! Tako malen, da se s Njim uopće ni usporediti ne mogu; da sam pred Njim veliko ništa. Tu svakom po sebi dođe da pred Njim ne smije stajati ponosito. Čovjek "se ponizi", i svoj stas bi htio smanjiti, da ne izgleda tako ohol — i gle žrtvuje polovicu svoje visine: čovjek kleči. Pa ako mu još nije dosta, još se nakloni. Prignut kao da kaže: "Ti si veliki Bog, ja sam ništa!"
Kad poklekneš, nek ti to ne bude površna, prazna kretnja. Daj joj dušu! A duša je poklekla u tome da se i u nutrini srce sa strahopočitanjem pokloni Bogu. Kad dakle ulaziš u crkvu ili iz nje izlaziš, kad prolaziš mimo oltara, poklekni duboko do zemlje, polagano, i s tobom nek poklekne sve tvoje biće, koje neka kod toga govori: "O moj veliki Bože...!"
To je poniznost, to je istina koja će svaki put tvojoj duši dobro doći.

3. siječanj 2010.

Henri J. M. Nouwen

Priznaj svoju nemoć

Postoje mjesta u tvojoj nutrini gdje si potpuno nemoćan. Tako silno želiš da bi se mogao sam izliječiti, da bi mogao odoljeti iskušenjima i ovladati životom. Ipak to ne možeš sam. Svaki put kad ponovo pokušaš još više si razočaran. Ne preostaje ti drugo nego da priznaš svoju nemoć. U tome se sastoji prvi korak kod Anonimnih alkoholičara i kod liječenja svih vrsta ovisnosti. Upravo iz tog vidika možeš gledati na svoj unutarnji boj. Nezasitna potreba za naklonošću je ovisnost. Vlada tvojim životom i zarobljava te.
Počni jednostavno s priznanjem da se sam ne možeš izliječiti. Moraš u potpunosti prihvatiti svoju nemoć ako želiš da te Bog izliječi. Zapravo se ne radi o "najprije" i "zatim". Jer pripravljenost da želiš prevladati osjećaj nemoći već nosi u sebi zametke predanosti Bogu i Njegovom djelovanju. Onda kad ne vidiš niti jedan trag iscjeliteljske Božje prisutnosti, priznavanje nemoći je odviše strašno. Poput skoka je s visine bez zaštitne mreže koja bi spriječila pad.
Pripravljenost da se odrekneš potrebe ovladavanja životom već razotkriva određenu nadu. Koliko ćeš više napuštati svoju tvrdoglavu želju da očuvaš moć u svojim rukama, toliko ćeš više biti u dodiru s Njim koji ima moć da te izliječi i vodi. Što si više povezan s Božjom moći, to lakše ćeš priznati sebi i drugima svoju unutarnju nemoć.
Tobožnje moći se, na primjer, hvataš onda kada nešto očekuješ od izvanjskih stvari ili od budućih događaja. Dok god bježiš pred samim sobom i pokušavaš se rastresti, ne možeš se u potpunosti otvoriti procesu ozdravljenja. Sjeme uspijeva samo ako ostane u zemlji u kojoj je bilo posijano. Ako ga neprestano iskopavaš iz zemlje da bi provjerio je li proklijalo, nikada neće uroditi plodom. Gledaj na sebe kao na dobro sjeme posijano u plodnu zemlju. Nije ti potrebno ništa drugo učiniti nego da tamo ostaneš i pouzdaš se da zemlja ima sve što ti je potrebno za rast. Rasteš i onda kad to ne osjećaš. Smiri se, priznaj svoju nemoć i pouzdaj se da ćeš jednog dana vidjeti koliko si primio.

4. siječanj 2010.

Ante Novak

Novost "nove"

Nova 2010. godina još nije pravo ni zakoraknula naprijed, a o njezinoj »novosti«, toliko intenzivno nametanoj u zadnjim danima stare godine - kako to uostalom inače biva - mora se postaviti pitanje: »Što je sa svime onim iza, proživljenim i doživljenim, treba li se kršćanin zbog imperativa 'novog', bez razmišljanja, odreći svega 'starog'?« Ta, nije li sve što je proteklo sjeme ovoga danas, jer iz prošlosti se rađa sadašnjost s pogledom u budućnost. Je li, u konačnici, potrebno zaboraviti staro samo zbog toga jer će »nova« donijeti nešto novo? Neka mogući predložak za daljnje razmišljanje o iznesenome budu svi slični trenuci u prijašnjim prijelazima iz starih u neke tamo nove ali danas opet stare godine, uz to, burno najavljene, dočekane i proslavljene.
Božja riječ, još od prvih stranica Staroga zavjeta, govori o čovjekovoj budućnosti. Ali ista ta Riječ utemeljena je u dalekoj prošlosti i sve ono između »prije« i »sada« Gospodin je stvorio poradi čovjeka. Nije, naime, zbog hegemonije 'bolje budućnosti' potrebno prebrisati »dobru prošlost«. Ona je čovjekova učiteljica - magistra vitae - podsjetnik koliko je život lijep i neprocjenjiv. Vraćajući se unatrag, kroz uspomene, može se vidjeti i podsjetiti što je čovjeku Gospodin sve darovao u svome milosrđu i kakve čine blagoslovio da bi mu život bio bolji i ljepši u sadašnjosti. U susretima s dragim ljudima, pak, nema iznimke koja se ne bi sjetila lijepih prošlih dana i nema osobe koja povratkom na određena mjesta i lokacije ne bi evocirala sjećanja koja se čitav život pamte i ostaju trajna uspomena.
Iz svega iznesenog može se reći da koliko god kršćani jedni drugima u novoj 2010. godini zaželjeli sve »naj, naj«, ne znači da se treba zaboraviti neka stara daleka »naj« godina jer ona je sastavni dio staze života darovane od Boga, Ljubitelja svega svoga stvorenoga, baš zato da sve novo ima staru patinu, bez koje, uostalom, ni novost onda ne bi bila tolika novost. »Evo, sve činim novo« - pozivne su novozavjetne riječi upućene svakom tražitelju Boga živoga, a može ih se najbolje shvatiti kada se iskreno i ničim uvjetovano zazove Gospodina da stvarno uđe u vjernikov život. I taj prošli trenutak se onda pamti, trenutak u kojemu je Živi Bog stvarno, ne slikovito ili simbolički, pokucao na vrata onoga koji Ga je otvorena srca pozvao da uđe i zauvijek ostane.

5. siječanj 2010.

Irena Popovački

Zrelost u vjeri

Danas se dobiva dojam da razna praznovjerja idu ruku pod ruku s vjerom, kao da se u isto vrijeme može biti vjernik i ponašati se kao da Boga nema. Katkada se čini da je lakše spas tražiti u raznim predmetima, knjigama za samopomoć, kod samoprozvanih iscjelitelja, nego u sakramentima. Izbjegavanje crne mačke, zaobilaženje ljestava, strah od petka trinaestog, vjerovanje u horoskop, čitanje iz dlana, proricanje budućnosti, nošenje talismana, zatim »čišćenja« stanova tamjanom i ostale privatne pseudoliturgijske pobožnosti koje se prakticiraju više nego nedjeljna euharistijska slavlja nerijetko ulaze i u život vjernika. Čovjek tako sam postaje tvorac svoje osobne religioznosti, dok proglašene obrasce vjere ostavlja po strani skrivajući se iza individualne pobožnosti koja vodi u zastranjenje.
S druge strane, javne, nerijetko sramotne i ponižavajuće, ispovijedi na televizijskim ekranima i na stranicama raznih časopisa, postaju dio svakidašnjice, a pomirenje s Isusom u sakramentu ispovijedi izaziva nelagodu, strah pa i osjećaj narušavanja intime. Takva slika svijeta, medijsko bombardiranje sadržajima bez moralnih vrijednosti i nekritički pristup stvarnosti ulaze polako u čovjekovu svijest. Tako se granice između dobra i zla polako brišu, a istina se relativizira i postaje plod trenutnog raspoloženja pojedinca.
I dok kod jednih individualizam dovodi do anonimnosti i nenavezanosti na bilo kakve vjerske obrasce ponašanja i mišljenja, kod drugih rađa željom za prisnim zajedništvom. Da bi se izbjegle negativne pojave poput privatnih pseudopobožnosti, nameće se važnost i potreba duhovnog vodstva koje će vjernicima pomoći da riješe konfliktne situacije koje nose u sebi, svoje strahove i probleme, jer su upravo one često okidač razvoja magijske svijesti. Duhovni razgovori i ispovijed trebali bi omogućiti vjernicima da poteškoće na koje nailaze sagledaju iz perspektive zrelog kršćanina.
Današnji svijet sa svojim izazovima iziskuje da se radi na zajedništvu i vjernicima pruže pravi uzori te daje duhovna hrana unutar Crkve, osobito župne zajednice kojoj pripadaju. Samo tako će se razvijati prava pobožnost i ispravan odnos prema liturgiji.

6. siječanj 2010.

Thomas Merton

Molitva za svoje vlastito otkriće

Opravdaj moju dušu, Bože, i napuni sa Svog izvora ognjem moju volju. Zasvijetli u moj um, iako to možda znači "tama mom iskustvu", osvoji moje srce Svojim silnim Životom. Neka moje oči ne vide ništa u svijetu osim Tvoje slave, i neka moje ruke ne dotiču ništa što nije za Tvoju službu. Neka moj jezik ne okusi kruha koji me neće prisiliti da hvalim Tvoju slavu. Hoću da čujem Tvoj glas i hoću da čujem sav sklad koji si stvorio i da pjevam Tvoju pohvalnicu. Ovčja će me vuna i poljski pamuk dovoljno grijati da mogu živjeti u Tvojoj službi; ostatak ću dati Tvom siromahu. Daj da se služim svim stvarima zbog jednog jedinog razloga: naći svoje veselje dajući Ti veću slavu.
Zbog toga čuvaj me, iznad svega, od grijeha. Čuvaj me od smrti smrtnog grijeha koji stavlja pakao u moju dušu. Čuvaj me od putenog kvarenja koje zasljepljuje i truje moje srce. Čuvaj me od grijeha koji izjeda ljudsko tijelo neodoljivom vatrom dok ga ne proždere. Čuvaj me od ljubavi k novcu u kom je mržnja, od lakomosti i častohleplja koji guše moj život. Čuvaj me od mrtvih djela taštine i nezahvalnog posla u kom umjetnici uništavaju sami sebe zbog ponosa, novca i glasa a sveti se dave pod lavinom svoje vlastite nezgodne revnosti. Iscijeli u meni tešku ranu pohlepe i glada koja iscrpljuje moju narav njezinim krvarenjem. Pogazi zmijsku zavist koja bode otrovom ljubav i ubija svaku radost. Odveži moje ruke i oslobodi moje srce od lijenosti. Oslobodi me od besposlice koja obilazi prerušena u aktivnost tamo gdje se aktivnost ne traži od mene i od kukavičluka koji čini što nije zamoljen zato da izbjegne žrtvu.
Daj mi jakost koja čeka Tebe u šutnji i miru. Daj mi poniznost u kojoj je jedinoj smirenost i oslobodi me od oholosti koja je najteži teret. I zaposjedni cijelo moje srce i dušu bezazlenom ljubavlju. Obuzmi čitav moj život jednom misli i jednom željom ljubavi, da mogu ljubiti ne zbog zasluga, ni zbog savršenstva, ni zbog kreposti, ni zbog svetosti nego jedino radi Boga.

7. siječanj 2010.

dr. Milan Špehar

Hrana ili susret

U maniji terapija koje sve žele potjecati od Krista ne bih želio da se moje razmišljanje o Kristu kao hrani shvati kao hranoterapija, makar može čudno izgledati kako to da se još nije pojavio nijedan terapeut takve vrste, kad je već Isus najviše o sebi govorio kao o hrani.
Ne, ja ne želim stvoriti još jednu novu terapiju, jer smo već itekako preplavljeni unutar same Katoličke Crkve. Inflacija terapija znak je uistinu devalvacije duhovnoga i slabe pomoći od svih tih terapija, nakon kojih su mnogi bolesniji i gori nego prije. Terapije imaju svoje velike nedostatke i samo djelomično, nerijetko jednostrano, pomažu, možda više autosugestijom korisnika terapije nego umješnošću terapije same.
Uostalom, terapije nerijetko proglase čovjeka bolesnim samo da bi imale koga liječiti.
Mi nismo samo bolesno društvo i kršćani nisu samo bolesni. Onda je Bog stvorio samo bolest.
Premda je Isus o sebi najizričitije govorio kao o hrani, hranoterapija bi bila još jedno ograničavanje odnosno postvarenje čovjeka.
Isus je hrana, ali ako za njim trčimo zato što nam on daje hranu i sebe kao hranu, onda smo jednaki onima koji za njim trče samo zato da ih on bez muke nahrani, nije bitno da li sobom ili nečim drugim. Njima je do sitosti, odnosno do blaženoga osjećaja sitosti.
Isus očito to ne želi, jer bi to značilo potpuno degradiranje njega kao osobe i kao Boga.
Nešto drugo želi Isus želeći postati naša hrana. On želi da se mi s njim susretnemo, a ne da ga konzumiramo pa da nas - zasićene - više ne zanima kao ni hrana. On ne želi da ga tražimo kao što tražimo hranu: samo onda kad smo gladni. Zato bi hranoterapija bila ograničena i loša, kao i druge terapije unutar kršćanstva, jer potiče čovjeka da se Bogom bavi i Bogu utječe samo kad je u nuždi. Drugim riječima znači: ne tražiti Isusa samo onda kad nam je teško, kad smo osamljeni, prazni, razočarani, kad se osjećamo grješnima. Treba znati živjeti od njega i onda kad nam se čini da se i njemu izgubio trag.
To možemo samo onda ako smo ga susreli hraneći se njim. Taj susret mijenja sve, a ne terapija. Privatni poduzetnik putem nje može spoznati (ako može?) zbog čega njegovi strahovi pred sutrašnjim danom, ali hoće li mu ona otvoriti oči za dugove koje nije riješio i nepravde koje čini prema svojim djelatnicima?
Hraneći se Kristom u susretu s njim mi osjećamo da on ustvari nama nije više potreban kao hrana, nego kao Osoba. Zato će on reći: Ja sam kruh života.
Tada ćemo moći učiniti samo jedno: sjediti do njegovih nogu i slušati ga. To će nam biti sasvim dovoljno. Sva naša hrana pretvorit će se u slušanje njega, kao što je njegova hrana bila vršenje volje Oca koji ga je poslao na svijet, ne da svijetu donese hranu nego da daruje sebe za hranu.
Tako Isus kao hrana znači živjeti s Isusom, i to neprekidno. Tada znamo da susret traje i onda kad ga mi sami ne osjećamo.
Ne, dakle, hranoterapija nego susret.

8. siječanj 2010.

p. Luka Rađa

Jedini put

Držimo da je jedan od temeljnih zadataka duhovnog života osloboditi se tog nesretnog kukolja.
Što sve ne poduzimamo da to ne postignemo... A evo, Isus kaže Ne čupajte kukolja.
Isus želi da svojim pozitivnim pristupom umnažamo ono vrijedno, slikovito kazano, da bodrimo pšenicu te da ona svojim bujanjem zaguši kukolj.
Kao što, ako je ova prostorija u mraku, nećemo lopatama i metlama istjerivati mrak, nego ćemo jednostavno upaliti svijetlo i mraka će nestati.
Fiksiramo li se na kukolj u svom životu, ili ne daj Bože, u životu svoga bližnjega, tad postajemo turobni, nesretni, više nalik na grobare nego na učenike radosne vijesti.
Vrlina, krepost i svetost je u tom da se za grijehe kajemo.
Kajući se mi se posvećujemo. Ta i sveci su griješili, sveti Petar baš kao i Juda, samo što je Juda očajavao, a Petar se kajao.
Zapamtimo: nema dobrih kršćana, nema svetaca od rođenja.
Postoje samo razbojnici koji se kaju. Ponizno se udarati u prsi govoreći: Bože, smiluj se meni grješniku!
To je jedini put.

9. siječanj 2010.

Miljenko Grubeša

Strah od ljubavi

Zašto mnogi ne ljube? Zato što se boje. Boje se davanja. Jer, misle da gube kad daju. A ljudi, prirodno, ne vole gubitak. Svaki gubitak zvoni na uzbunu da se zaštiti ono što se ima. Ali, tko s ljubavlju daje, nema straha od gubitka, ima samo radost dobitka! U ljubavi se svako davanje doživljava kao primanje, obogaćivanje. Mnogi koji daju, ne primaju jer ne daju s ljubavlju. Ne shvaćaju da se prima samo ono što se daje. Da daruju ljubav, primili bi ljubav. Tko nema ljubavi, znači da je nije ni dao, pa je nije mogao ni primiti.
Bez ljubavi ljudi se boje i primanja, jer uvjereni su da moraju uzvratiti davanjem. Naravno, bez ljubavi se davanje osjeća kao gubitak, a gubitak, svjesno ili podsvjesno, kao umiranje. Pritom se ljudi boje smrti − smrti života kakav sada žive. Boje se novog, drugačijeg života. Jer uvjereni su da bi u njemu nestalo, umrlo, njihovo »ja« i da ne bi više živjeli. Strah od smrti čovjekova »ja« jedina je zapreka ljubavi. To je zapravo strah od ljubavi.
Dok se god ljudi boje izgubiti svoje »ja«, živjet će u grobovima svojega egoizma. Jer njihovo »ja« je egoizam. Onaj tko ljubi, i ne primjećuje da gubi »svoj« život (svoga lažnog »ja«), on osjeća da dobiva život u izobilju (život iskonskog i istinskog »ja«), da mu se život umnaža u svakom čovjeku kojeg ljubi, u svakom svom daru, i da sve što gubi − u ljubavi − dobiva stostruko. Ljubav čini čudo umnažanja. Ali to ne znaju svi. To znaju samo »siromašni u duhu«. Oni koji nisu ni svjesni da su »svoj« život izgubili. Koji u njemu i ne vide život, smisao, radost, i nisu svjesni svoga odricanja, »gubitka«. Tko svoj život želi spasiti, izgubit će ga; a tko ga izgubi − u ljubavi − spasit će ga!

10. siječanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Čistoća srca

Svima nam je tako često stalo do privida, do izvanjskog dojma, do onoga što ljudi vide i što će ljudi reći. I zato toliko naših nastojanja da ispadnemo lijepi, dobri, bolji nego što jesmo.
Ne bismo htjeli da ljudi vide našu nutrinu. Često pred Bogom, a i pred samima sobom, zatvaramo oči i ne želimo se vidjeti u istinitom svjetlu.
U Isusovo vrijeme farizejima je toliko bilo stalo do vanjštine. Možda nisu ni bili svjesni što čine, možda su u dobroj vjeri nastojali do u tančine izvršiti sve izvanjske propise Mojsijeva zakona. I ljudi su pomišljali da su to savršeni, gotovo sveti ljudi, jer sve obdržavaju kako treba. Danas na osobit način evanđelje spominje pitanje čistoće. Farizeji se zgražaju što Isusovi učenici prije jela ne peru ruke. Kod njih je pranje ruku tako tijesno povezano s vjerom da im je to kao neki obred, gotovo nešto kao nama molitva prije jela, premda su oni i to imali. Pranje čaša, posuđa, svega što s trga donesu, pripadalo je u njihov obred. To je za njih bilo više od onoga što nama znači pranje ruku, tj. higijenski zahtjev zdravlja.
Isusu je ovo prigoda da progovori o čistoći srca. Ono što čovjeka onečišćuje nisu stvari vanjštine, nego nutrine. To su tajne srca. Ljudi ih ne vide, ali Bog vidi. Njemu ništa ne može izmaći. Tu se rađaju zle nakane, osude i mržnje, prijevare i bludništva, sebičnosti i nasilja. I prije nego što se ostvare, one su već u srcu. Isus govori najednom mjestu da čovjek može načiniti preljub i pogledom kad dopusti da mu požuda potamni srce. To se ne da isprati nikakvim izvanjskim obrednim pranjima.
Koliko vremena potrošimo na vanjštinu? Možda su ovo vremena u kojima bismo trebali iskrenije ući u dubinu svoga srca. Kakvi smo pred Bogom, takvi smo. Badava sav izvanjski sjaj ako je duša zatrovana zlom, ako je srce nečisto. To neće oprati voda niti pokriti kozmetička sredstva niti prikriti vanjsko blještavilo. Sve to može obmanuti ljude oko nas, ali ne i Boga koji vidi u tajnosti. Srce je važno, duša je bitna. Ta nam je čistoća potrebna.
Jer nemamo mogućnosti da vidimo u srce svoga bližnjega, nemamo pravo suditi niti osuditi. To prepustimo Bogu. Nadalje, zbog onoga što Bog u nama vidi usudimo se biti hrabri pred njim i pred svojom savješću, često uđimo u istinu svoga srca. Nemojmo se uplašiti svega što se u njemu nalazi, jer Bog je veći od našega srca i znade sve i prašta sve. Imamo pravo takvi kakvi jesmo pristupiti k njemu. Upravo zato nemojmo Bogu pristupati s prividnim sjajem nego u istini svoga bića da nas takve prihvati i opere, da u stvarnosti svojega bića osjetimo da nas Bog još uvijek voli.
Nemojmo zaboraviti da je za nas čisto samo ono što je Bog očistio, što je njegova milost izbrisala, što je oprala njegova krv za nas prolivena. Tada se možemo sa zahvalnošću sjetiti sakramenta pranja, sakramenta čistoće kojega smo primili u počecima svojega života, tj. sakramenta krštenja. To je ono novo što nam je Isus darovao: izvanjski znak pranja, ali stvarnost je nevidljiva za ljudske oči: milost posvećenja, djetinjstvo Božje, sloboda od grijeha. To je unutarnje pranje, čistoća srca i duše. Takvo pranje i takvu čistoću može podijeliti samo Bog. Uzalud se dakle farizeji, nekad i danas, trse da postignu izvanjsku čistoću. Takva čistoća ne može zadovoljiti ljudsku čežnju za punim životom. Obećanje proroka: Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite, ispunjeno je u sakramentu krštenja, sakramentu pranja.
Sjetimo se sa zahvalnošću i drugog sakramenta čistoće srca. Više ni voda nije potrebna, tek možda suze kajanja. To je sakrament ispovijedi u kojem nas krv Kristova neprestano čisti od svih naših grijeha i nečistoća. A u svetoj misi smijemo sudjelovati, ne zato što smo sami po sebi čisti ili zato što smo se izvanjski dotjerali, nego zato što je Bog dobar i prihvaća nas u istini našeg srca. A jedino on može naše srce osloboditi tereta svih nečistoća i osposobiti ga za ljubav i mir.
Isus i nama govori:
Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene! Tvoj me narod ni usnama ne časti.
Zar nema toliko psovke u tom narodu? Koliko se pogrđuje moje ime s usana mnogih? I veliki i mali usuđuju se nečasno izgovarati moje ime!
Ovaj me narod usnama psuje. Srce mu je daleko od mene.
A kako je s tobom?
Gdje je blago tvoje, ondje će biti i tvoje srce. Gdje su tvoje misli, tvoje želje, tvoji planovi? Nisu li daleko od mene?
Srce je tvoje daleko od mene, Zaboravljaš na mene; zaboravljaš na ljubav kojom sam te htio, stvorio, dozvao u život; zaboravljaš na ljubav kojom te uzdržavam. Možda me usnama častiš, možda se čak redovito moliš, možda ideš i na nedjeljnu misu. Ali ima li tu srca?
Nisi li i kod mise, kod tog najistinitijeg susreta što sam ga darovao Crkvi i po njoj tebi, daleko od mene, nije li ti srce drugdje?
Ispunjavaš zakon, ali mi uskraćuješ ljubav.
A meni je važna ljubav, Ja hoću do tvoga srca.
Evo, stojim na vratima i kucam; stojim na vratima tvoga srca i čekam. Čekam da mi otvoriš sve tajne svoje nutrine.
Ne boj se! Neću ući nasilno. A ako uđem, ispunit ću te blagoslovom. Ne boj se, neću ti ništa oduzeti. Samo ću ti ponuditi svoju ljubav, samoga sebe.
ja sam tebi darovao svoje srce.
Ljubio sam te do kraja. Otkrio sam ti sve tajne. Prihvatio sam te kao prijatelja. Svoj sam život darovao za tebe iz čiste ljubavi. Želim te i danas privući k sebi,
Ne boj se. Očistit ću tvoju nutrinu. I tvoje će srce tada postati sposobno da nesebično i velikodušno ljubi. I tvoje će srce biti čisto. Iz tvoje nutrine neće više izlaziti grubosti, zle misli, psovke, bludništva.
Želim te pohoditi; želim po tebi biti blizu i tvome narodu. Htio bih da mogu reći: Srce ovog naroda mi je blizu. Bit će tada radost.
A čast i slavu moći ćete iskazivati imenu mome čista srca.

11. siječanj 2010.

Franjo Grozaj

Pustinja

Život - moja dnevna pustinja, kojom prolazim. Svakodnevno nova, svakodnevno teška, svakodnevno donosi povrede i radosti i iskušenja. Moja pustinja sa oazama, ponekad sa puno zelenila ali i suše, nepodnošljive vrućine i bez vode. Pustinja - moj život, moje pješačenje snagom Duha ali i bez Njega. Napasti - Kruh i igre - moć i nemoć, pobjede i porazi, prepirke i vrijeme - prolaznost. Posežem za zvijezdama i osjećam nemoć vremena. Iskusih Njega i doživih u pustinji posižuć za zvijezdama. Izpružih ruku i prihvaćam Njegovu - idemo udvoje kroz pustinju tražeći oaze. U daljini je, naslućujujem; prolazim pustinjom padajući, ponekad plačući, a onda Njega hvaleći, - Prisutnog, a ipak Skrivenog. Ususret Njemu.

12. siječanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Pomisliše da vide duha

Gospodine, nismo li i mi često zbunjeni i preplašeni? Zovemo te, čekamo te, molimo te, primamo te u pričesti, a ipak nam sumnje obuzimaju srce. Često i sami pomišljamo da vidimo duha, a ne stvarnost. Dolaziš nam, a nama se čini da je to samo želja, pobožan osjećaj i vapaj srca. Čak i jedni drugima tumačimo da si ti sigurno tu nazočan, a vladamo se kao da te nema. Kada netko snažnije pokaže da vjeruje u tvoju živu prisutnost te počne u tom smislu govoriti, klicati, djelovati, smatramo da je malo zastranio, gotovo da nije normalan. Jer, još i danas bismo te htjeli, Isuse, svesti na razinu duha, ili duhova; kao da, zazivajući tebe, zazivamo duha.
Apostole si, Gospodine, poučio: Kao što je stvarna tvoja smrt na križu, tvoje trpljenje, tvoje poniženje, tako je i stvarno i tvoje uskrsnuće iz groba. Tako je i pisamo. Pažljivi čitanje Svetog pisma dovest će do istih zaključaka svakog koji je otvoren u srcu. Poučeni tvojim riječima i obogaćeni Silom odozgor, tj. darom Duha Svetoga, to će shvatiti i apostoli. Zato ih i pozivaš da ostanu skupa sve dok ne dobiju Obećanje, dar Duha što si im ga ti pripravio za čas rođenja vidljive zajednice svojih svjedoka.
Otvorio si svojim učenicima pamet da razumiju Pisma. Otvari tako i danas i naše pameti, naša srca da razumijemo poruku tvoje muke sve do uskrsnuća, ali jednako tako da razumijemo svoj život i umiranje te nadu novog i istinskog života. Otvori nas za istinu svoga uskrsnuća i daj da u tebi prepoznamo stvarnog Boga i čovjeka, Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista.

13. siječanj 2010.

dr. Milan Špehar

Molitva

Molitva je sastavni dio čovjekova života. Stalno nekoga nešto moramo moliti, jer na svijetu sami ne možemo opstati. Molitvu izražavamo riječima, molećivim pogledom i drugima gestama. I riječi su ustvari samo gesta. Važan je stav, odnosno još ljepše: susret.
Nekad je definicija molitve bila da je ona razgovor s Bogom. No ipak nam je jasno da u tom »razgovoru« s Bogom ustvari mi sami govorimo i odgovaramo. To je monolog, u što se često pretvaraju naše molitve. Terezija iz Lisieuxa je dala izvrsnu definiciju molitve: »Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i u radosti.« Molitva je, dakle, u prvom redu, na početku i na kraju, susret živog i konkretnog čovjeka sa živim i konkretnim Bogom.

U susretu, kao uopće u duhovnom životu, ne treba puno riječi. One koji put znaju čak zasmetati. Kao i u svakodnevnom životu, pa tada kažemo: »Bolje da sam šutio, bolje da nisam ništa rekao.« Koliko bi nam puta Bog upravo to trebao reći za naše molitve! Mnogim izmišljenim formulacijama mi gušimo molitvu umjesto da joj dajemo život. Zato takva molitva ni nas ne oživljava i ne daje nam radost susreta. To je u molitvi jedino važno, ma kakva ona bila: tražim li u njoj što od Boga ili mu zahvaljujem.

Mi danas živimo u mnogim inflacijama, a inflacija se događa kad se nagomila višak robe. I molitva nam doživljava prave inflacije. Ljudi više ne znaju kakve sve molitve ne bi izmislili. Izbacili smo iz života misterij - a molitva jest i mora ostati misterij, jer inače nije molitva - i pretvorili molitvu u magiju. Tako nam molitva više nije ni razgovor ni susret s Bogom nego izgovaranje magijskih formulacija kojima vjerujemo da smo postigli što smo tražili, na što smo Boga natjerali! I to u rokovima.

Dobro je što su apostoli tražili od Isusa da ih nauči moliti. Nekima to nije dovoljno pa traže nove učitelje molitve. Zar Isus nije i nas naučio moliti i zar nam više od toga treba? Isus nas je uputio na Oca. Sve imamo u njemu. Nije li ludost tražiti više i misliti da znamo bolje od Isusa!Tražiti kruha iznad pogače!

U molitvi Očenaša nema ni otkupljivanja ni potkupljivanja. Onaj koji nas je stvorio, samo On nas je mogao otkupiti smrću svojega Sina. Vratimo molitvu našemu Ocu! Učimo - kao i Isus (zar smo veći od njega i zar od njega više znamo?) druge i sebe Očenaš i pazimo što nam Bog u toj molitvi govori. Sve će nam se drugo nadodati.

Zapravo: ništa nam drugo više neće biti ni potrebno ni važno.

14. siječanj 2010.

Ante Novak

Opet

Po čemu se razlikovalo netom završeno došašće i božićno vrijeme ili po čemu će se razlikovati opet započeto vrijeme kroz godinu od svih prošlih ili onih koji imaju tek doći? Kako u varljivoj ljudskoj naravi razumjeti ponavljanje ritma liturgijske godine i prolaznost vremena? Kako ne olako prijeći preko svega i izbjeći indiferentnost prema sadašnjem trenutku jer će se sve - opet - ionako vratiti u sljedećem ciklusu? Od tih pitanja nije imun ni vjernik, ma koliko god vrijeme razumio u svjetlu tumačenja kršćanske vjere o linearnom putu zemaljskoga života u Povijesti spasenja prema vječnome životu.

Život se događa i vrijeme »curi«, neovisno o čovjeku. U svojim rukama svatko drži, gospodari, nezasluženim i besplatnim Božjim darom - životom. Valja ga sada najbolje upotrijebiti jer će jednom svatko biti pitan što je s njime učinio, sa svojim »talentima«. Na umu, prije svega, treba imati sljedeće: Dar jesmo dobili, ali baš zato da ne bismo zaboravili njegovu cijenu i beskrajnu vrijednost - jer u ljudskoj je prirodi da olako zaboravlja - te da se ne dogodi zaborav vremena, Gospodin je čovječanstvu darovao još dva velika dara, i prije no što smo se rodili i prije no što se pod palestinskim nebom dogodilo prvo došašće. Prvi dar je ritam kalendarske godine - prolazno vrijeme. Ono uvijek iznova upozorava, podsjeća i vraća na vrijednosti (važne datume) koje bi inače ljudi lako zanemarili, zaboravili i zametnuli u danima koji su prošli, a ovako iz godine u godinu ne padaju u zaborav, štoviše, obilježava se i onaj drugi Božji dar - rođenje Njegova Sina i po njemu spasenje čovjeka.

Na psihičkome i duhovnome planu najdublja ljudska potreba je potreba za ljubavlju; ljubiti i biti ljubljen. Naprimjer: budući da je sve još tako svježe, bez Božića u zadnjemu mjesecu zaključene godine ljudi ne bi znali, zaboravili bi, kako je to bilo u isto vrijeme prethodne godine i kako će to biti - opet - ove 2010. godine. Rodila se Ljubav, Bog je time - opet - pokazao kolika je Njegova ljubav prema čovjeku neizmjerna, a i svaka je duša nanovo saznala koliko ga njegova obitelj, rodbina, prijatelji, poznanici, susjedi i kolege s posla ljube i vole jer nisu tako brojni dani u kalendarskoj godini u kojima se može dijeliti ljubav s drugima i, najvažnije, izraziti je. Ali i dijeliti s Nebesima neizmjernu Božju ljubav prema čovjeku koja se, utjelovila, rodila prije dvije tisuće godina i zauvijek ostala s ljudima u »sve dane do svršetka svijeta«.

15. siječanj 2010.

Rajko Bundalo

Život u vjeri

Znaj da nisi sam na svijetu. Uvijek je Bog tvoj uz tebe.
Od začeća do Posljednjeg Suda, On netremice u te gleda i iščekuje radost svoju u tebi, iščekuje tvoje povjerenje i tvoju vječnu ljubav, iščekuje tvoj neopozivi "Da, Oče. Neka bude volja Tvoja. Neka dođe Kraljevstvo Tvoje, jer Tvoja je volja život moj i Tvoje je Kraljevstvo radost
moja."
Sastao si se s mnoštvom stvorenja i rastao od njih. U talogu sjećanja još jedva koga nazireš. Uzalud su bile sve tvoje ljubavi, od kojih se ne živi. Samo bol i gubitak su skrile u svoj osmijeh zamamni. Da, ako s Bogom nisi, uzalud je sve čemu se ovdje raduješ i nadaš.
U Bogu je sva prošlost i budućnost, sva sadašnjost tvoja. On obnavlja što je prohujalo i zapovijeda izmjenu vremena. Ljubi Ga i On će ti sve drago natrag donijeti i svim utvarama otkriti lice, da srce ne mučiš čežnjom za nedostojnima. Prikloni se vječnom Srcu njegovu i uči se ljubiti mudro i strpljivo poput Njega, u savršenoj pravednosti i blagosti kojoj nema mane. Od Njega se ne rastani nikada jer samo je to pravi rastanak koji svu vječnost traje.
O uskrsnuću mrtvih vidjet ćeš sve one koje ti je smrt ugrabila. Po obraćenju grešnika vratit će ti se ljubljeni tvoji koji su te uvredama izranili. On samo ima lijek tvome srcu; zato se kloni pravde zemaljske. Njegov je tijek vremena i svaka staza ljudska završava pred Licem njegovim. Sud je njegov neopoziv i dostižan i presuda savršeno pravedna. Život svoj položio je za tebe da te zaštiti od pravedne srdžbe svoje na svaki grijeh i pružio ti Duha svoje pravednosti, po vjeri u Isusa Otkupitelja, da se bez straha vratiš kao dijete njegovo, u Dan kad svijet bude suđen. Ne boj se Njega. Boj se svoje mlakosti
na putu obraćenja, na putu povratka.

16. siječanj 2010.

Irena Popovački

Vladati s ljubavlju

Čovjek je dio ovog svijeta i kao takav podložan je prirodnim zakonima. Sve što učini u prirodi kad-tad odrazit će se na njegov život - bilo pozitivno bilo negativno. Pozivajući se na holističku sliku svijeta, pojedinci idu tako daleko da čovjeka poistovjećuju s prirodom, stavljajući njegov život na istu razinu sa životima biljaka i životinja. Drugi pak misle da priroda služi ljudima i da je njihovo pravo da ju neograničeno iskorištavaju za svoje potrebe.

Svatko može dobro vidjeti dokle je čovjeka dovelo zlorabljenje prirode. Globalno zagrijavanje, ozonske rupe, onečišćenje zraka, nestanak biljnih i životinjskih vrsta samo su neke od posljedica; mnogih još nije ni svjestan. Iako su znanost i tehnologija napredovale do te mjere da se iz dana u dan gotovo brišu granice između mogućega i nemogućega, one su također zagospodarile čovjekovim životom. Bez mnogih suvremenih postignuća danas je nemoguće zamisliti život. A utjecaj na okoliš nerijetko je negativan.

Iako danas ekološka svijest raste, čini se da ona, ipak, nije zaživjela kod onih koji su za ovaj svijet najodgovorniji. Na osobnoj se razini može učiniti mnogo, ali globalne promjene bit će moguće tek kad kapital prestane biti čovjekov bog. Osim toga, kada je čovjek preuzeo ulogu Boga u odnosu na prirodu (ali na posve pogrešan i kršćanstvu protivan način!), priroda se pobunila, o čemu svjedoči ekološka kriza.

Kršćani pak znaju da je Bog povjerio čovjeku prirodu da je obrađuje i čuva te tako nastavi njegovo djelo stvaranja. U toj prirodi, stvorenoj iz Božje ljubavi, čovjek zauzima posebno mjesto. On jest dio prirode, ali i ne priroda sama. Svaki bi kršćanin trebao biti svjestan te važne zadaće, koju mu je Bog povjerio. Vladanje prirodom mora biti u okvirima Božje vladavine koji je sve stvorio iz svoje dobrote i s ljubavlju. To pokazuje da ga posebno mjesto koje ima ne opunomoćuje da čini sve što hoće, nego samo ono što je Bog u svojoj dobroti htio: da (p)ostane njegov nasljedovatelj na zemlji koju mu je povjerio - na čuvanje.

17. siječanj 2010.

Papa Ivan XXIII.

Što ću danas?

Samo ću se danas potruditi da proživim dan, a da ne pokušavam odjednom riješiti problem cijeloga svog života.
Samo ću se danas brinuti o svom nastupu, bit ću ugodan u svom ponašanju, neću nikoga kritizirati, neću pokušavati druge ispravljati ili učiniti boljima... osim sebe.
Samo danas bit ću sretan u sigurnosti da sam stvoren za sreću... ne samo na drugom nego i na ovome svijetu.
Samo ću se danas prilagoditi prilikama, a neću tražiti da se prilike prilagode mojim željama.
Samo ću danas deset minuta posvetiti dobrom štivu. Kao što je hrana potrebna za život tijela, tako je dobro štivo potrebno za život duše.
Samo ću danas učniti neko dobro djelo i to neću nikome kazati.
Samo ću danas učiniti nešto za što nemam nikakve volje. Ako se budem osjećao uvrijeđenim, pobrinut ću se da to nitko ne primijeti.
Samo ću danas sastaviti točan program. Možda ga se neću točno pridržavati, ali ću ga ipak sastaviti. I čuvat ću se da me ne svladaju dva zla: užurbanost i neodlučnost.
Samo ću danas čvrsto vjerovati, makar okolnosti pokazivale suprotno, da se dobra Božja providnost brine o meni kao da inače nikoga nema na svijetu.
Samo se danas neću bojati. Osobito se neću bojati radovati svemu što je lijepo i vjerovati u dobrotu.
Darovao mi je dvanaest sati za vršenje dobrih djela. Obeshrabrila bi me pomisao da to moram činiti cijeli svoj život.

18. siječanj 2010.

Mirko Nikolić

Otajstvo jedinstva i ljubavi

Bijaše pred blagdan Pashe, Isus je znao da je do­šao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, bu­dući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda.
Predvečerje je muke. Isus je zadnji put na takav način slavio blagdan Pashe među svojim učenicima. Ovo je i njegov »prijelaz« s ovoga svijeta. Još večeras počinje se ispunjati stih naše korizmene pjesme: »Počinje se strašna muka koju trpi Isus Bog!« Razlog je svega toga jasan: ljubav prema svojima, ljubav prema svima u svijetu. Jedino tumačenje križa i Isusove muke možemo naći upravo u njegovoj ljubavi prema nama. Ništa nam drugo ne može protumačiti Isusov križ osim njegove ljubavi do kraja. To je ujedno i jedino pravo tumačenje našeg križa, moga i tvoga. Gospodine, pomozi mi kad se približi i moj čas da se sjetim kako si ti s ljubavlju prihvatio svoj »čas«. Neka mi u ovim trenucima zbog mojih grijeha i mojih »ne-ljubavi« srce proplače.
Juda je tu. U njemu je odluka pala: izdaja! Za istim su stolom Ljubav i ne-ljubav, Bog i Sotona. To je misterij svijeta. U njemu je uz Boga i Sotona, uz ljubav i negacija ljubavi, uz milost i grijeh.
A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izašao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.
Isus je svjestan svog poslanja, svog božanstva. Svjestan je da je od Boga i da se k njemu i vraća. No, ne drži se toga kao »plijena«, ne ostaje u nekakvu nedodirljivu svijetu. Ustaje od večere i počinje nešto što učenicima oduzima dah. Nijemo promatraju što to njihov Učitelj čini. Dobro uočavaju svaku njegovu gestu, jer su neobične i šokantne. Svaki se pokret usijeca u njihovo pamćenje i sve ostaje u njima nezaboravno utisnuto.
Sv. Ivan ne govori o uspostavi Euharistije, ali zato do u pojedinosti opisuje pranje nogu. I u Euharistiji i u činu pranja nogu Gospodin je »Sluga« To se jedno od drugog ne može odvojiti. U Euharistiji on se daje: »Ovo je moje tijelo koje se predaju za vas!« On se daje i kad služi. Hoću li ikad to dovoljno shvatiti, cijeniti i u životu provoditi?
Dođe tako do Simuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge... Nećeš mi prat: nogu nikada!«Isus mu odvrati: »Ako te ne operem nećeš imati dijela sa mnom.«
Dok je Isus došao do Petra, on se već uspio sabrati i usprotiviti. Nije mogao a da ne eksplodira Neposredan je i odlučan: da mu njegov Učitelj opere noge, to ne dolazi u obzir! Kako su drugi učenici prije njega mogli to dopustiti? »Ako oni jesu, ja to neću dopustiti!« Isus ga mirno opominje »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom! Nije sad trenutak za duge rasprave. Petar je još daleko od pravog shvaćanja i Učitelja i onoga što njegov Gospodin u tom trenutku čini.
Gospodine, vraćam se s kojekakvih putova. I noge su mi prljave. Hoćeš li još jednom učiniti što je dužnost roba: i moje noge oprati? Stid me je i ne usudim se moliti! Ali se bojim tvoje riječi: »Ako te ne operem...«
Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge...«Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge - i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!«
Petar zbilja ne razumije. Ne snalazi se. Ide iz krajnosti u krajnost. Gospodin mirno nastavlja i kaže mu: »Sto ja činim, ti sad ne znaš, ali shvatit ćeš poslije!«
Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge.
Nakon čina dolazi riječ. Gotovo je i nije trebao Gospodin izgovoriti. Činom je sve rekao i pokazao. Ali riječ su mogli pravo shvatiti tek nakon pranja nogu. To treba biti stajalište uzvanika na euharistiju. Euharistija stvara zajedništvo u ljubavi u kojoj svi postajemo sluge svima. Kako smo daleko od toga, Gospodine!
Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«
Sve je rečeno! I sve je jasno! Ako je naš Gospodin to učinio, i mi trebamo jedni drugima tako činiti. Gospodine, daj da barem to ne zaboravim ako nemam toliko hrabrosti da i ostvarim!

19. siječanj 2010.

Thomas Merton

Meditacija siromaha u osami

Dat ću Ti ono što želiš. Vodit ću te u samoću.
Vodit ću te putem koji ne možeš nikako razumjeti Jer želim da to bude najbrži put.
Stoga će sve stvari oko tebe biti protiv tebe, kako bi te se odrekle, kako bi te povrijedile, kako bi ti nanijele bol. I dovele te u samoću.
Zbog njihovog neprijateljstva, uskoro ćeš ostati sam. Oni će te izbaciti, odagnati, odreći te se i bit ćeš sam.
Sve što te dotakne opeći će te, i ti ćeš povući ruku u boli, sve dok se ne povučeš iz svega. Tada ćeš biti sasvim sam.
Sve što se može željeti opržit će te, i spaliti ranu željezom, i ti ćeš u boli pobjeći, kako bi bio sam. Svaka stvorena radost doći će ti samo kao bol, i okanit ćeš se svih radosti i ostat ćeš sam. Sve dobre stvari koje drugi ljudi vole i žele i traže doći će k tebi, ali samo kao ubojice da te odvoje od svijeta i njegovih radosti.
Tebe će hvaliti, a to će biti kao da goriš na lomači. Voljet će te, i ubiti tvoje srce i odvesti te u pustinju.
Imati ćeš darove, koji će te slomiti svojim teretom. Imat ćeš zadovoljstvo molitve, i stvarat će ti muku, i bježat ćeš od nje.
A kada te budu malo hvalili i malo voljeli, ja ću ti oduzeti sve tvoje darove i svu tvoju ljubav i svaku tvoju pohvalu i ti ćeš biti potpuno zaboravljen i napušten i bit ćeš ništa, mrtva stvar, odbačena. I toga dana počet ćeš posjedovati samoću koju si tako dugo želio. A tvoja će samoća donijeti ogroman plod u dušama ljudi koje nećeš nikada vidjeti na zemlji.
Nemoj pitati kad će to biti ili gdje će to biti ili kako će to biti: na planini, u zatvoru, u pustinji ili koncentracionom logoru, u bolnici ili u Getsemaniju. To nije važno. Zato me nemoj pitati, jer ti neću reći i nećeš znati sve dok ne uđeš u to.
Ali okusit ćeš pravu samoću moje boli i moga siromaštva i ja ću te voditi do hrama moje radosti i ti ćeš umrijeti u Meni i naći sve stvari u Mojoj milosti koja te je stvorila za ovu svrhu i dovela te od Pradesa do Bermuda, od Sv. Antonina do Oakhama i Londona, od Cambridgea i Rima do New Yorka i Columbije, od Corpusa Christija i Sv. Bonaventure do cistercitske opatije siromašnih ljudi koji rade u Getsemaniju:
Da možeš postati brat Božji i naučiti poznavati Krista spaljenih ljudi.

20. siječanj 2010.

A. Šuljić

Prinesi ruku

Sve što bih htio taknuti rukom, sve nježnosti i pozdravi, svi dodiri puni topline i čežnje, svi doticaji kojima bih htio zadržati čar blizina – sve se to sažima u dodir za kojim čitav život čeznem: Da Te dotaknem rukom, Tebe da uskrsla promatram! Dotle, sva moja doticanja nose okus nedovršena zanosa. U svakom dodiru moja je neispunjena čežnja samu sebe varala. Još uvijek sam izvan dvorane Tvoga očitovanja i tražim Tvoj bok u koji bih odložio ovo traganje za Tobom...
... a otad dotičem Te vlastitom rukom – u ranama ranjenika, u bolima bolnika, u patnjama patnika, u nemirima nemirnika... Izvan dvorane Tvoje otkritosti očima prepoznaje Te samo vjera koja nadilazi sigurnost pojavnih obličja. Svoju vazmenu zbilju zapisao si u duše stvorenja, u biće zemnika .... Dotičući njih, dotičemo vazmenu nazočnost Tebe samoga.

21. siječanj 2010.

Ante Novak

Božji internet

Civilizacija dvadeset prvog stoljeća sa svojim sve razvijenijim tehnologijama, Bogu hvala, omogućila je da ljudska znatiželja može »zaviriti« u svaki kutak zemaljske kugle, pa i svemira skoro. Omogućila je i da ljudi mogu međusobno komunicirati slikom i zvukom, te ostati u vezi čitav dan ma koliko bili miljama i kilometrima udaljeni. Prva asocijacija na sve izrečeno bila bi da je to omogućio internet. Točno.
Promatrajući na istoj liniji odnos čovjeka i Boga, sve je ipak puno lakše, jednostavnije i ne zahtjeva pretjerani trud, a kamoli znanstvena istraživanja ili milijunska ulaganja u razvijanje preciznih vrhunskih aparata. Dovoljno su sklopljene ruke, malo volje, klecalo, klupa, crkva, katedrala, kapelica, krunica, molitvenik, Biblija, misa, a ponekad čak ni to. Moliti se može u hodu, na poslu, brodu, avionu, krevetu, u moru, pod morem, na planini, u polju, u svim mogućim i nemogućim situacijama gdje se ljudska duša - koja želi susresti Boga - nalazi. Stupiti u kontakt s Gospodinom, dakle, može se bilo kada, bilo gdje - svaki tren - neovisno o uvjetima, nema ograničenja ili nedostupnosti. On je uvijek dostupan i spreman za čovjekovu molitvenu »internetsku«, s Njegove strane vjekovima otvorenu vezu. Dakako, i za to je potrebna svojevrsna pretplata, odnosno pokazati Bogu, iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan, koliko je komu do njega stalo, kao što je potrebno redovito i na vrijeme plaćati internetsku pretplatu. Samo što kod Isusa Krista nitko ne gubi dragocjeno vrijeme kada provodi s Njime sate i sate, za razliku od bespotrebnog i često ničemu korisnog buljenja u kompjutorski monitor i »olujno more interneta« bez kraja i konca. No, da bi se povjerovalo u ove riječi treba ih, prvotno, provjeriti osobnim iskustvom i uvjeriti se kao što su se uvjerili i životom posvjedočili mnogi sveci, blaženici, sluge Božje, ali i obični ljudi, susjedi, iz ulice, zgrade, sela i mjesta. Otkriva ih njihova riječ, djelo, primjer i životni stavovi. To su ljudi koji se svakodnevno »konektaju« i surfaju Božjim internetom.
P. S. Uputa za korištenje: Božji internet nije virtualan. On je životvoran i konkretan. Ne izaziva ovisnost, već životnu radost. Ima izvrsnu »tražilicu« vječnoga života i »antivirusni program« protiv ljudske grešne naravi. Provjereno kod korisnika.

22. siječanj 2010.

dr. Milan Špehar

Dobro i zlo

Tek kad u sobu uđu sunčane zrake, vidimo da u zraku ima - i ostaje prašine i kad smo sobu detaljno očistili. Čestice prašine nikad nećemo iz nje izvući, nego ćemo zajedno s njima i dalje živjeti. I moguće je tako živjeti! Ako ne želimo biti bolji, nećemo biti bolji. Ako ne želimo manje griješiti, nećemo manje griješiti.

Ali mi nikad u životu nećemo uspjeti postati bez grijeha. Uostalom, naš je prvi cilj biti u Božjoj blizini. K njemu ne možemo prići kakvi nismo, nego kakvi jesmo, što on jako dobro zna. Mi ćemo uvijek na ovoj zemlji živjeti određenu napetost. Ako želimo istinski živjeti, mi moramo prihvatiti dijalektiku života. Svi oni što propovijedaju nirvanu, svi oni što nam obećavaju iščupati iz nas sve zlo i sva zla nagnuća i učiniti nas bezgrešnima, svi su oni lažni proroci, pa makar nicali u samome kršćanstvu.

I pogani sve to isto žele. Stoga se ti proroci ne razlikuju od pogana. Naš Bog u Isusu Kristu progovara drugačije: Pustite korov i pšenicu zajedno rasti (usp. Mt 13, 29). Pavao je to jako dobro osjetio nakon što se je poganski, farizejski borio protiv svojih slabosti. Znamo iz njegovih pisama da je bio i ostao teškoga karaktera. Nije lako bilo s njim. Zato su ga mnogi suradnici ostavili.

Pavao nije uspio postati savršen, niti je Gospodin uslišio njegovu molitvu da ga oslobodi određenoga trna, ali je postao velik onoga trenutka kad je uvidio da se ipak neće moći hvaliti svojim krepostima, svojom bezgrešnošću, svojim savršenstvom, jer, jednostavno, svega toga nema. Još je veći postao kad je shvatio da se ipak ima nečim pohvaliti: svojim slabostima (usp. 2 Kor 12, 5. 9). Premda se nije oslobodio grijeha i grešnosti, tek je sada mogao uzviknuti kao slobodan čovjek: »Jer kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12, 10).

Napetosti i strasti u nama su životna i životvorna snaga. Samo napetost može nešto stvoriti. Umjetničko djelo nastaje samo onda kad je napetost na vrhuncu. I još nešto! Umjetničko djelo nastaje povezivanjem i pozitivnoga i negativnoga. »Povezanost nužnoga sa slobodom, ograničenoga s neograničenim, sjetilnoga sa svetim« (Holderlin).

Pustimo suprotnosti u našemu životu! Ako ne smetaju Gospodinu, ni nama ne smiju smetati! I u ograničenome životu odražava se neograničenost. Napetosti nas čine budnima. Neuspjesi u nama bude boj za uspjehe. To znači da mi ne trebamo prestati težiti k tome da budemo bolji.

Nismo li već bolji kad, poput Pavla, prihvatimo stvarnost svojih negativnosti i s njima računamo!