Meditacija - za svaki dan

First topic message reminder :

12. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Meditacija preuzeta sa www.glas-koncila.hr
Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.
Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.
Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.
Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.
Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

23. siječanj 2010.

Dr. Tomislav Ivančić

Bogu darovano vrijeme

Nedjelja je Božji dan. Taj je dan zabranjeno raditi, jer bi to bila krađa vremena koje pripada Bogu. To je naime vrijeme koje treba Bogu posvetiti, Bogu darovati. Zato nedjeljom vjernici idu u crkvu, sjedaju za Božji stol kod svete mise, jedu Božju hranu i piju Božje piće, slušaju Božju riječ i pretvaraju je u svoj život. Nedjeljom vjernici oblače najbolje, tzv. nedjeljno ruho, nedjeljom dopuštaju čitavom svom biću da se odmori kako bi čulo glas Svevišnjega. Nedjelja je poziv čovjeku da postane siguran da Bog postoji. Sigurnost dolazi od iskustva Božje prisutnosti, a ona se može doživjeti u tišini, miru i traženju Boga.

Zapravo, svaka sitnica u našem životu prepuna je iskustva Božje prisutnosti. Staviš sjeme u zemlju, gledaš kako ono bez ikakva tvog sudjelovanja klija, raste, donosi plod. Bacio si jednu sjemenku, a dobio si natrag dvadeset, trideset, četrdeset novih sjemenki. Ljudi zasiju svoja polja, ali onda od Stvoritelja očekuju da ta polja zalije i ogrije suncem. Čovjek zaore zemlju i posije sjeme, Bog daje sunce i kišu i urod tome sjemenu. Tako se u proljetnim radovima jasno odražava suradnja Boga i čovjeka, u njima se Božja prisutnost upravo može opipati.

Dovoljno je pogledati sjeme. Ono izvana izgleda mrtvo. Presiječemo li ga i pogledamo li ga iznutra, ne možemo prepoznati nikakav mehanizam iz kojega raste novo sjeme. To sjeme se bitno razlikuje od svih naših mehaničkih dostignuća, svih naših motora i strojeva. Strojevi su mrtvi, sjeme je živo. Gdje je taj život u klici, gdje se on nalazi u sjemenci? Gdje je taj mehanizam, gdje je taj savršeni laboratorij koji iz one klice donosi novo sjemenje?

Kad tako promatramo polja, livade, šume i voćnjake, tada nas mora zapanjiti činjenica da je Bog tako blizu nas. Tamo gdje mi okopavamo kukuruze, povrtnjake i vrtove, Bog stoji uz nas i daje da sve počne rasti. Uz svako naše djelo stoji Otac nebeski, uz svako ljudsko stoji Božje djelo. Na svakoj našoj ruci i u svakom našem pokretu stoji Božja ruka i Božja gesta. Nedjelja je mogućnost da se zapanjimo pred tom pri-sutnošću i zaplačemo od žalosti što smo Boga držati dalekim, a on je bliži od našega vlastitog srca.

Uzmemo li žir hrasta, izvana će nam izgledati nemoćnim, malenim i sitnim. No u tom malom žiru skriven je neki budući veliki hrast. Iz toga malog žira mogu se roditi tisuće i možda milijuni novih žireva. Seciramo li mali žir, unutra nećemo naći ništa što bi nam moglo dati mogućnost toga čuda, a ipak iz maloga žira izraste veličanstveni ogromni hrast. No još je čudesnije što iz tog žira izraste hrast bez ikakva čovjekova sudjelovanja. Čovjek stoji po strani, priroda se razvija svojim tijekom i svojom snagom bez čovjeka. Vode i bujice teku, more se ljulja i pjeni, oblaci dolaze i odlaze, sunce svijetli i mjesec nas krijepi, rastu šume i niče trava, posvuda cvjeta cvijeće i teku rijeke, a čovjek u tome uopće ne sudjeluje. To se događalo prije nego smo se mi rodili, i događat će se iza naše smrti. Kada ti umreš, hrast će se i dalje njihati na vjetru, i dalje će spuštati sa sebe bezbrojne žireve, i opet će rasti novi hrastići pokraj njega. Kada umreš, stijena na kojoj si sjedio i dalje će ostati, šljiva i jabuka i dalje će davati plodove, ruže će ponovno cvasti, rijeke neće stati, potoci će imati svoje vode. Čovjek je samo došljak na zemlji. No on je poslan u svijet da razumije ta čudesa i da zapazi ruku koja uređuje te vrtove i u njih šalje čovjeka. Kraljevstvo je Božje tako blizu. Kraljevstvo znači da Bog kraljuje, da Bog stvara i uzdržava prirodu, da Bog stvara tebe, da te satkao u utrobi majke i održava funkcioniranje tvoga organizma. Bog ti daje hranu, zrak, sunce i noć za odmor. Čovjek mora da je beskrajno odsutan, beskrajno slijep i gluh kada ne zapala Božje kraljevstvo, prisutnost i djelovanje Boga u sebi i oko sebe.

Ako danas zastaneš, ako se smiriš, ako kraj otvorenog prozora promatraš neko stablo ili cvijet, ako pođeš u prirodu i tamo staneš, šutiš i osluškuješ pjev ptica, njihanje grana i rast trave te šum potoka, postat ćeš normalan, ubrzo ćeš postajati sve čovjekoljubiviji i sve svetiji.

No dok smo razmišljali o sjemenu i stablima u prirodi, nismo ni primijetili kako je time kroz ovo razmatranje zasađeno jedno novo sjeme Božje riječi u tvoje srce i kako će i ono sada rasti da izrasle u stablo neba. Ti više nisi isti. Ti si čuo ove riječi i one te mijenjaju, one u tebi rastu i one te preobražavaju i čine novim čovjekom. To je nedjelja.

24. siječanj 2010.

Carlo Caretto

Kako mogu naći Boga?

Tko je taj Kralj slave? To je sam Gospodin. (Mk 3,31-35)
Potpuno ne mogu vjerovati čovjeku koji kaže: "Ja tražim Boga - ali ga ne mogu naći."
Pokušaj, tako bih mu odgovorio, uistinu sve učini, oslobodi se demona oholosti, od pritiska egoizma - sebičnosti, odbaci iz srca sve rasizme, gledaj svakog čovjeka kao brata i sestru i tada ćeš vidjeti, tada ćeš Ga vidjeti!
Ako živiš ljubav, onda opažaš Boga, koji je već u tebi.
Bog ne dolazi u trenutku kada si ti postao "dobar". On je već bio tu, već je došao, i uvijek dolazi.
A ti Ga tek sada možeš vidjeti jer su ti oči postale čiste, jer je tvoje srce postalo čisto, jer si sašao sa svog prijestolja.

25. siječanj 2010.

David Torkington

Proslavljena Ljubav

Potpuni smisao autentične kršćanske meditacije nije upoznati i ljubiti najbožanstvenije i najljubljenije ljudsko biće koje je ikad hodalo ovom zemljom, nego ljubiti Ga baš onakvog kakav je On sada.
U prvi tren nam se može učiniti da smo mi, koji ga nismo osobno poznavali, u težem položaju. Premda se to ne može zanijekati, ipak smo i privilegirani na jedinstven način, što je bilo nedostupno onima koji su dijelili Njegovo prijateljstvo dok je još bio na zemlji.
Vidite, ulazeći u ljudsku slabost Krist je neminovno bio ograničen djelovanjem ljudskog tijela i nije mogao biti u isto vrijeme na svakom mjestu. Stoga je boravak s Njim bio ograničen na Njegove dolaske i odlaske. Čak ni njegovi najbliži učenici nisu mogli biti s Njim cijelo vrijeme. Međutim, poslije uskrsnuća sve se promijenilo. Uskrsli Krist više nije ograničen ni vremenom ni prostorom. On može biti sa svakim i u svako vrijeme. Štoviše, on može sa svakim od nas ostati cijelo vrijeme, jer on je sada s nama "iznutra", kroz ljubav.
Uskrsnuće, dakle, ne znači da je Krist preoblikovan u neku vrstu bestjelesnog duha, da se razlikuje od onog čovjeka koji je hodao cestama i putovima Palestine. Zato je On učenicima pokazao znakove svoga trpljenja, a onima koji su sumnjali rekao je da ih dotaknu. I hranu je dijelio s njima. Ostao je potpuno ista osoba kao ranije, ni manje ni više čovjek, jer proslavljenje znači da je Njegova ljudska narav dovedena do savršenstva Ona je bila pročišćena, procijeđena i preoblikovana Duhom Svetim koji Gaje uskrsnuo od mrtvih u nadnaravnu ljubav po kojoj može biti dostupan svakome.
To je ona ista ljubav koja postupno u molitvi ulazi u vjernika, a najučinkovitije u kontemplativnoj molitvi. Njegovo savršenstvo, koje se utjelovilo u Njegovom ljudskom tijelu dok je bio na zemlji, munjevita zraka ljubavi prenosi sada na vjernika. Sada On može nastaviti svoje djelovanje na zemlji i dijeliti svakom vjerniku koji je na to pripravan toliko svoje ljubavi i sažaljenja, koliko je on sposoban primiti i dopustiti da se utjelovi u njemu.

Sarajevo, 26. siječanj 2010.

fra Zvjezdan Linić

Kod Isusa nema propalih slučajeva

Ne budimo kao ono mnoštvo, kao ljudi koji su mrmljali: "Što Isus ima sa Zakejem?" To su ljudi koji Zakeju nisu dali disati i nisu mu pružali priliku za novi život. Sve je to dio mentaliteta ovoga svijeta koji je daleko od Boga. Moramo se odreći svega toga. Ako se iskreno odreknemo takvih stavova ovoga svijeta, onda ćemo slobodnije zamoliti Isusa da nas izliječi od agresije na svakoga drugoga Zakeja oko nas.
Isuse, izliječi nas. Podari nam svoju ljubav i daj da u toj ljubavi prepoznajemo sve ljude oko sebe. Vidimo ih u tvojem zagrljaju. Daj, Isuse, da ih gledamo u novom, tvojem svjetlu i da im ne budemo prepreka u njihovoj čežnji i potrebi promjene i obraćenja. Vjerujemo, Isuse, da je to moguće,jer si sam rekao da je Bogu sve moguće. I Zakej je bio zarobljen novcem, imetkom, bio je sužanj, ali si ga ti, Isuse, izvukao.
Isus će izvući i tebe ako robuješ bilo kakvoj nastranosti, ako si ovisnik o drogi i alkoholu, slabostima tijela ili ako si sputan nekim drugim ovisnostima. Isus te može izvući iz svih zamki i ponora. On će te zagrliti i ti ćeš biti novi čovjek.
Dopusti to Isusu time što ćeš mu omogućiti da "danas proboravi u tvojoj kući". Evo zato dolazi Isus, zato je tako često u tebi po sakramentu pričesti. Kada se pričestiš događa se susret dublji i istinitiji nego onaj sa Zakejem. Isus ti u tvojim vlastitim dubinama želi reći svoju riječ ljubavi i povjerenja. Dopusti da te obasja svjetlo Kristovo i postani svjestan Isusove prisutnosti. Ono je Zakeja iznenadilo, podiglo, očaralo, bio je sav ponesen radi neočekivane ponude da će Isus doći
k njemu u kuću. To nije očekivao. I mi slično molimo prije pričesti: "Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj...", a on nam ipak dolazi. Znaj često zahvaljivati za pričest i ponijeti je u život.
Nemoj nikada zaboraviti na tu neizrecivu radost, kao što je nikada niti Zakej neće zaboraviti. Mi je smijemo češće proživljavati nego Zakej, jer se možemo često pričestiti. Mi to smijemo osjetiti sakramentalno, ali ne manje stvarno. Što dublje vjeruješ to ćeš dublje proživljavati radost sličnu onoj u Zakejevu domu. "Danas je došlo spasenje ovoj kući."

27. siječanj 2010.

Ivan Dodlek

Kanalski ponos

Kad je Ferdinand de Lesseps, tvorac Sueskog kanala, započeo godine 1880. radove na prekapanju panamske prevlake za provedbu projekta Panamskog kanala, slavni francuski pisac Victor Hugo stisnuo mu je ruku i poželio: »Iznenadite svijet velikim djelima koja neće biti ratna!«
Iznenađenja uistinu nije nedostajalo. Od bolesti, posebice malarije i žute groznice, obolio je i umro velik broj zaposlenih radnika u francuskim i američkim pokušajima izgradnje. Do otvorenja Panamskog kanala 1914. godine brojka umrlih dosegnula je 27.500. Uistinu veliko djelo koje nije ratno, a imalo je ratne posljedice. Bilo kako bilo, prekapanje nije stalo i danas je taj kanal ključna poveznica Atlantskog s Tihim oceanom.
Žrtva toga smionog pothvata je velika. No, fascinira ponos koji je unatoč svemu tjerao ljude da grade poveznicu jednog oceana s drugim. Kako ga drugačije nazvati nego »kanalski ponos«.
Ako se smije maštati, onda maštam da je i kršćanin današnjice spreman na slične pothvate u prekapanju kanala koji će povezati dva različita mentalna sklopa, dvije međusobno zavađene strane ili dvije župne skupine različitog molitveno-djelatnog karaktera. Maštam da kršćanin današnjice ima »kanalski ponos« i da je spreman na žrtvu umiranja vlastitim »zatupljenjima« kako bi se dogodila poveznica koja vodi prema onome što zovemo kršćanska zajednica.
Ako unutar neke kršćanske zajednice postoje manje skupine koje zatrpavaju kanale koje istinsko kršćansko zajedništvo nastoji graditi između različitih ljudi, pa viču: »Ja sam Pavlov, a ja Apolonov, a ja Kefin, a ja Kristov (1 Kor 1, 12)«, a ja... (dodaj prema vlastitom stanju), onda treba s Pavlom dalje pitati: »Zar je Krist razdijeljen? (1 Kor 1, 13)«. Gradnju kanala koji povezuje međusobno udaljene ljudske mentalne sklopove mogu zaustaviti ljudske »odnosno razdjelne malarije i žute groznice«.
Kršćanska zajednica koja zna da Krist nije razdijeljen ima »kanalski ponos« i ne posustaje u svojem pothvatu povezivanja. Vjerujem da žrtve neće biti tako drastične kao u prekapanju Panamskog kanala. Nadam se da će »kanalski ponosni« kršćani iznenaditi svijet velikim djelima koja neće biti ratna.

29. siječanj 2010.

Ante Novak

Svjedoci vjere

Kada Crkva - a tu se misli od biskupa do vjernika laika - naviješta Radosnu vijest o Božjoj ljubavi i Njegovoj neizmjernoj brizi da spasi svaku dušu, široj javnosti utjecajni posrednici iz miljea društvenog priopćavanja prenose tu poruku često na iskrivljeni način, pa se čini da Crkva pojedincu želi samo zlo i nevolje. Jasno je da to nije tako, već posvema suprotno i to je možda najprikladniji predložak za razmišljanje kako se upravo u nerazumijevanju sudbinske poruke upućene svakome čovjeku radi o krucijalnim, prevažnim, stvarnostima ljudske egzistencije u borbi za spas svake duše između ljudskim očima nevidljivih stvarnosti duhovnoga svijeta. Kristova se poruka, bilo svjesno bilo nesvjesno, iskrivljuje ne znajući koliko je čin poguban iz konteksta Božje spasiteljske namisli za sreću u vječnosti, ali i već ovdje na zemlji.
Svjedočiti vjeru - pa i tim lošim posrednicima glasa Crkve - nije lako, ali ne treba odustati. Kako nekoga uvjeriti da Bog postoji te da se On brine za čovjeka i želi mu, ponajviše, vječnu radost u kraljevstvu nebeskome? Često pred tom porukom i na tu poruku bivaju reakcije dijametralno suprotne i koliko god vjernici upirali svoje snage nemali broj puta je to uzaludna bitka. Stvara se jedino suprotni učinak. Da nitko nije iznimka, o tome svjedoče i životopisi velikog broja svetaca i blaženika. No, isto tako oni svjedoče koji je pravi put u evangelizaciji nevjerujućih; Gospodina svjedočiti djelom, primjerom i ustrajnom molitvom. U naviještanju Kristove poruke uvijek su odlazili sa saveznikom, bolje reći dva saveznika. Gospodin je bio s njima, On je prvi saveznik, ali na način da su ga molitvom neprestano i uporno zazivali neka im pritekne upomoć - molitva je drugi saveznik, i neka On bude ta prethodnica koja će kameno srce omekšati i svojim skrivenim putovima potaknuti i pozvati svaku dušu da se otvori Njegovim pozivima te otvori svoje uši kako bi konačno čula što joj Gospodin to ima reći. Valja biti uporan, no ipak prepustiti Njemu da On odluči kada i kako će tko primiti Radosnu vijest. To je jedini mogući put za ispravno shvaćanje i prihvaćanje poruke evanđelja. I kako reče velika mističarka Crkve iz trinaestog stoljeća bl. Anđela iz Foligna: »Ako želiš zadobiti Božje svjetlo, moli! Zadobivši ga, ako ga želiš umnožiti, moli! Hoćeš li vjeru, moli! Nadu, moli! Poslušnost, moli! Čistoću, moli! Hoćeš li bilo koju drugu krepost, moli!«

30. siječanj 2010.

Thomas Merton

Tko nije sa mnom, protiv mene je

Nemojte misliti da možete pokazati svoju ljubav prema Kristu time što mrzite one za koje se čini da su Njegovi neprijatelji na zemlji.
Pretpostavivši da Ga stvarno mrze: ipak On ljubi njih i vi se ne možete sjediniti s Njim, ako ih također ne ljubite.
Ako mrzite neprijatelje Crkve mjesto da ih ljubite, izvrgavate se opasnosti da postanete neprijatelj te Crkve i Krista; jer je On rekao: »Ljubite svoje neprijatelje«, a jednako je rekao: »Tko nije sa mnom, protiv mene je«. Zato ako ne pristajete uz Krista ljubeći one koje On ljubi, vi ste protiv Njega.
Ali Krist ljubi sve ljude. Krist je umro za sve ljude. I Krist je rekao da nitko nema veće ljubavi do onog čovjeka koji daje svoj život za svoga prijatelja.
Ne pretpostavljajte odviše brzo da je vaš neprijatelj divljak baš zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj, jer misli da ste vi divljak. Ili se možda boji vas jer osjeća da se vi bojite njega..I možda, da se uvjerio da ste vi sposoban da ga ljubite, ne bi više bio vaš neprijatelj.
Ne pretpostavljajte prebrzo da je vaš neprijatelj neki Božji neprijatelj upravo zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj baš zato, jer ne može u vama ništa naći što bi slavilo Boga. Možda ima pred vama strah, jer ne može u vama naći ništa Božje ljubavi, Božje prijaznosti, Božje strpljivosti, milosrđa i razumijevanja ljudske slabosti.
Ne osuđujte prebrzo čovjeka koji više ne vjeruje u Boga, jer je možda vaša vlastita hladnoća, škrtost, vaša osrednjost i materijalizam, vaša sjetilnost i sebičnost, ono što je ubilo njegovu vjeru.

31. siječanj 2010.

Irena Popovački

Suvremeno ropstvo

Nekada se ljude, one koje se smatralo manje vrijednim bićima, legalno prodavalo kao robu. Milijuni su lišavani slobode, nasilno odvođeni, odvajani od svoje obitelji i doma. S njima se postupalo neljudski, a svaki je otpor bio uzaludan.
Danas je robovlasništvo kao takvo zabranjeno, a 23. kolovoza međunarodni je dan sjećanja na trgovinu robljem i njezino ukidanje. Proglašena su ljudska prava, govori se o slobodama, prosvjeduje se ne samo zbog povrede ljudskog dostojanstva nego se zalaže i za prava životinja. S druge strane, tih se prava lišavaju ljudski životi u nastanku, bolesni i nemoćni... Osim toga, sva hvalevrijedna nastojanja i pomaci koji su se dogodili ukidanjem robovlasništva zamagljuje činjenica da robovi nisu nestali.
U današnjoj situaciji može se govoriti o suvremenom ropstvu. Dok se mnoge osobe još uvijek lišava slobode, drugi zbog siromaštva i nepravde upadaju u dužničko ropstvo, treći robuju novcu u liku mita i korupcije, četvrti terorizmu, nasilju i raznim ovisnostima poput droge i alkohola. Umjesto skladnoga društva i borbe protiv svega onoga što zarobljava čovjeka, stvara se društvo sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, ne vodi se računa o zaštiti okoliša. Prirodni resursi i bogatstva poput izvora energije i pitke vode dolaze pod kontrolu moćnika, a tržište se monopolizira.
I ti suvremeni oblici ropstva gaze ljudsko dostojanstvo te izgleda kao da se danas čovjek premalo nastoji suočiti s problemima, a da ih više gleda s mjesta pasivnog promatrača ili suca. Izazovi pred kojima se nalazi današnje čovječanstvo čine se nerješivima. Sve dok ima onih kojima je kapital ispred čovjeka, još jedan u nizu bogova, bit će i nepravdâ. Čovječanstvu je potrebna radikalna promjena ako ne želi robovati strahu, tjeskobi i nesigurnosti oko toga što će donijeti budućnost.
U takvome svijetu osobito bi kršćani kao Kristovi nasljedovatelji trebali biti svjetionici nade te svjedoci i promicatelji oslobođenja na svim razinama. Ni sekularizam, koji vjeru nastoji potisnuti u privatnu sferu, ni fundamentalizam, koji je želi nametnuti silom, nisu rješenje. Oni zarobljavaju, a samo oslobođen čovjek može biti sretan čovjek koji će izgrađivati novo i bolje društvo za kakvo se, u konačnici, i sam Krist zalagao.

1. veljača 2010.

Miljenko Grubeša

Iskustvo živoga Boga

Zašto mnogi ne vjeruju? Jer ne ljube! Kako bi mogli vjerovati u ono što u srcu nemaju? U ono što nisu iskusili? Istina, ne moramo očima vidjeti da vjerujemo, ali moramo srcem iskusiti. Čovjek vjeruje samo u ono što u srcu nosi. Dovoljno je da u srcu ima jednu iskricu ljubavi pa da vjeruje u njezino savršenstvo, svemoćnost i vječnost. Tko u srcu ima ljubav, ima i vjeru u nju. Vjera neprestano izlazi iz ljubavi i u nju se neprestano vraća, s njom se sjedinjuje i postaju jedno. Vjera vjeruje ljubavi, a ljubav ljubi vjeru! Samo onaj tko ljubi može vjerovati i samo onaj tko vjeruje može ljubiti.
Tko može ljubiti? Tko može vjerovati? Samo onaj tko je ljubljen. Zato su prvi kršćani prvo davali ljubav, a vjera je iz nje sama rasla. Kad su »zajedno lomili kruh«, dijelili svoj svagdanji život, živjeli u ljubavi, imali su iskustvo prisutnosti Uskrsnuloga. Tada su lako mogli usvajati i razvijati apostolski nauk. Da bismo u Boga vjerovali, moramo ga iskusiti. A možemo ga iskusiti jedino u ljubavi, jer On je ljubav. Kad ljubimo, i sami postajemo ljubav, ljubav od Ljubavi, Njezino dijete, u Njezinu naručju. Tada se vjera ispunja, sjedinjuje se s ljubavlju. Postaje potpuno povjerenje i predanje, sama ljubav.
I danas Crkva mora prvo pružiti iskustvo živoga Boga - u kršćanskom zajedništvu, prijateljstvu i ljubavi. Primljena vjerska ideologija bez iskustva kršćanske ljubavi (iskustva Uskrsnuloga) završava njezinim odbacivanjem i frustracijom te borbom protiv nje. Boga poznaje onaj tko ljubi, a ne onaj tko o Bogu zna. Znanje bez ljubavi je prazno. Suvremeni čovjek treba i traži svjedoke Božje ljubavi, a ne njezine propovjednike. Samo u ljubavi se vjera sije, prima i raste. Bez temelja ljubavi sve se u čovjeku urušava, pa tako i u Crkvi. Ljubav čini čovjeka čovjekom i Crkvu Crkvom. Bez ljubavi, nema čovjeka, nema Boga i nema Crkve. Evangelizacija bez ljubavi nije evangelizacija, nego ideološko nametanje »vjere«.
Ako se misli da je danas kršćana malo, i još manje, onda treba biti svjestan vlastite odgovornosti: manjak ljubavi u srcu, obitelji, u Crkvi. Ako imamo ljubavi u srcu, onda vjerujemo u blistavu budućnost Crkve, jer budućnost već u sebi živimo. U ljubavi nema ni prošlosti, ni budućnosti, nego samo vječne sadašnjosti.

2. veljača 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Jedinstveni dar Troosobnog Boga

Gospodine, stvorio si čovjeka na sliku svoju. Htio si da na sebi i u sebi nosi biljeg tvoga sjaja, da raznosi tvoju ljubav, da otkriva divna tvoja djela.

Htio si da na sliku tvoga božanskog bogatstva i čovjek bude osoba, jedinstvena osoba, duhovno biće koje je sposobno u slobodi razmišljati, ljubiti, darivati se, osjećati.

Želio si da čovjek bude osoba, jer si ti, Gospodine Bože, jedinstven i bogat u trim božanskim osobama.

Prvi poziv što si ga ti, Gospodine, utkao u čovjeka, to jest da bude tebi sličan, da bude osoba, kao da je potpuno zasjenjen. Čovječanstvo broji sve više ljudi, a izgleda da ima sve manje osoba. Zaraženi smo virusom raščovječenja. Bože moj, spasi nas!

I tebe smo, Gospodine, udaljili od sebe.
I o tebi mislimo da si daleki Bog, da si Svemogući, Sveznajući, da nas vidiš i sudiš, da nam spremaš nagradu ili kaznu. Ni ne pomišljamo na tvoju blizinu. Hladni smo i ravnodušni na objavu o tvojoj ljubavi. Ljudi često kažu da si nešto, a ne Netko, da postojiš, a ne da ljubiš.

Oprosti nam, Gospodine! Gotovo da smo zaboravili da si osoba, da si osobni Bog, da znaš što je ljubav i nježnost. Zaboravili smo ti se obraćati kao osobi.

Ti nam, međutim, dopuštaš da uđemo u tajnu tvoga bića i otkrivaš nam se bogat milosrđem, bogat ljubavlju. Otkrivaš da si osoba, da si troosoban, da si Otac, Sin i Duh Sveti. Otkrivaš nam tajnu svoga bića da bismo mogli razgovarati s tobom, biti s tobom, osjećati tvoju blagoslovljenu blizinu.

Troosobni Bože, Oče milosrđa i ljubavi, smiri mi dušu u očinskim zagrljaju svoje dobrote. Daj da ti moje srce može tepati poput djeteta.

Troosobni Bože, Sine Božji, Isuse, daj da u tebi i po tebi osjetim svu ljubav koja iz božanskog Srca izvire za me.

Troosobni Bože, Duše Sveti, ražari me ljubavlju, prosvjetli me iznutra da bih bio sposoban doživjeti svu snagu božanske ljubavi i spasenja.

Ti si, Bože, troosoban, snažno prisutan, ljubavlju okrenut prema meni, prema svima nama!

3. veljača 2010.

Miljenko Grubeša

Nemirno ljudsko srce

Svaki iskreni tražitelj sreće i smisla dolazi do ljubavi, jer jedino je ona potpuna sreća i smisao. Čovjek uvijek treba i traži ljubav (bez nje ne može živjeti, jer jedino je ona istinski život), od začeća do smrti - i poslije smrti (život vječni). Prvo od majke i oca, braće i sestara, pa od prijatelja, zatim od djevojke ili mladića, od supruge ili supruga, potom od svoje djece. Svaka ta ljubav pruža rajski doživljaj. U ponekim njezinim trenucima pomislimo da smo dosegnuli vrhunac radosti i života, savršenstvo, ali ubrzo uslijedi iskustvo zemaljskog nedostatka, manjkavosti, ograničenosti, koje nas gura u daljnje traganje za ljubavlju. Ljudsko srce ljudska ljubav nikad ne može sasvim ispuniti.

Čovjek treba i traži Božju ljubav! Istina, ljudska ljubav uvijek je i božanska, dolazi od Boga i Bog je u njoj, ali nije beskrajna i savršena. U svakom čovjeku možemo iskusiti božanstvenost, bar u nekim trenucima, ali i snažnu oporost zemljane ljudskosti. Čovjek čovjeku ne može pružiti ljubav za kojom njegovo srce čezne i traga! Ljudsko srce brzo iskusi vrhunac i granicu ljudske ljubavi i počinje tragati za bezgraničnom i savršenom ljubavlju, koju može pronaći jedino u Bogu, jer jedino je On ta ljubav (Apsolutna ljubav). Svaka iskrena ljudska ljubav vodi nas Božjoj ljubavi. Sve rijeke ljubavi ulijevaju se u beskrajni ocean ljubavi.

Jednostavno, čovjek čovjeku ne može biti Bog, zato čovjek treba i traži Boga. Sam Bog je u ljudsko srce utisnuo čežnju za ljubavlju da Ga čovjek traži i nađe; da čovjeka uzdigne i spasi - učini vječno sretnim; da s njim dijeli svoj vječni božanski život. Čovjek je sin čovječji, ali i sin Božji. Nastaje od sjemena ljudskog ali i od Duha Božjega. U njemu se sjedinjuje duh i tijelo. Zemlja i nebo. Ljudsko i božansko. Bog i čovjek. Uvijek je Bog u čovjeku i čovjek u Bogu.

Čovjek, koliko se god trudio, u čovjeku ne može pronaći svoju bit i svoju sreću. Svoje ljudsko ostvarenje može pronaći jedino u Bogu. Ako se otrgne od Boga, od svojega izvora, njegova ljudskost brzo usahne i truli. Samo je u Božjem naručju čovjek potpuno sretan. Jer, u Njemu živi, od Njega dolazi i Njemu se vraća. Svako dijete kad pronađe svojeg oca je sretno. Nemirno je ljudsko srce dok ne uroni u beskrajni ocean Božje ljubavi!

4. veljača 2010.

Ante Novak

Zašto

Na pitanje »zašto vjerujem?« svaki vjernik barem jednom u životu mora izričito i jasno dati odgovor bilo da ga je uputio sam sebi ili da mu ga je netko drugi postavio. Na njega je najlakše i najteže odgovoriti. I tu se krije apsurd i pavlovska »ludost« vjere. Najlakše je na njega odgovoriti dok se o pitanju samo razmišlja, a najteže kada se treba u rečeničnom nizu dati suvisao odgovor. Njegova teškoća proizlazi iz dvojstva samog pitanja. Prvo je da vjera još uvijek svojom nedohvatljivošću izmiče okvirima razuma i ograničenih riječi. Drugo je da je to vjera u nedokučivoga i neopisivoga Boga, a ta stvarnost izbjegava okvire svakodnevnoga i očekivanoga. Vjernik, odgovarajući na zadano pitanje, često se treba izdići iznad samoga sebe, što je opet u sebi kontradikcija jer je ograničen tjelesnošću. I tu je svojevrsni početak zamuckivanja u davanju konkretnog odgovora na pitanje: Zašto kršćanin vjeruje u Boga, ljudskom oku nevidljivoga?

«Putokaz« odgovoru mogao bi se možda pronaći u životopisu »svetice nemogućeg« Rite iz Cascie koja je ležeći u travi u netaknutoj prirodi, daleko od grada, uzviknula: »Bože, ja te uistinu oko sebe mogu osjetiti, mogu te dotaknuti koliko si mi blizu!« Ta svetica koja je učinila nemoguće - pomirila krvnom osvetom zaraćene umbrijske obitelji - pokazala je da se odgovor na to pitanje ponajviše živi, a riječima se tek »šepajući« daje odgovor. Kada Gospodin uđe u život osobe koja ga neuvjetovano prima i dopušta da mijenja njegove misli, riječi i djela, odgovor je tako jednostavan i jasan onima koji su učinili isto - jer tada progovara jezik srca i čiste duše koja je spremna poslušati riječi iz Očenaša: »Neka bude volja tvoja« - dok s druge strane skeptici i racionalisti bivaju nezadovoljni tim govorom budući da ne ispunjava njihova očekivanja u dobivanju prikladnog odgovora. U vjeri, naime, nema primjerenog odgovora, on primarno mora biti življen i od strane onoga koji pita i onoga koji daje odgovor, tako da i pitanje postaje odgovor. U iskustvu drugoga traži se potvrda osobne vjere, a kada se, uz to, dogodi iznenadni i neočekivani treptaj vjerničkoga srca i plamen vjere - bilo da se pita »zašto vjerujem?« ili odgovara na isto - sam Svemogući na nemogući način tako progovara i daje sigurnost kako i pitanje i odgovor imaju smisla i potvrdu jer se s pravom vjeruje u Onoga koji je ljudskom oku nedokučiv i ljudskoj misli neistraživ.

5. veljača 2010.

Nicolas Herman

Misliti na Božju nazočnost

Najsvetija i najvažnija vježba u duhovnom životu je vježba nazočnosti Božje.

Ona se sastoji navikavanju na to da boravimo u društvu s Njim, da razgovaramo s Njim u jednostavnosti i iskrenosti te da se s puno ljubavi ophodimo s Njim, a da pritom ne moramo paziti na pravila i određeno molitveno vrijeme.

Velika je zabluda misliti da se vrijeme molitve razlikuje od ostalog vremena. Ne. Naloženo nam je da tijekom rada u poslu budemo s Bogom i u vrijeme molitve s molitvom. Moja molitva nije ništa drugo nego misao na Božju nazočnost.

Za vrijeme rada i drugih naših djelatnosti, kad čitamo ili pišemo kad se bavimo duhovnim stvarima, pa i za vrijeme naših izvanjskih pobožnosti i naše usmene molitve, tu i tamo, koliko možemo, zastanimo, kao u prolazu, da bismo se u potaji sjetili Boga i poklonili mu se u dubini srca.

Ako znamo da sve činimo pred licem Božjim i da se on nalazi u srži naše duše, zašto ne bismo, makar ponekad, prekinuli svoje poslove, pa i samo izricanje molitve, da bismo se načas njemu poklonili, njega hvalili, njega za nešto zamolili, njemu darovali svoje srce i bili mu zahvalni za sve? Što može biti draže Bogu od toga da više puta sve ostavimo da bismo se povukli u nutrinu i njega častili? Time se posebno suzbija sebičnost, koje može biti samo među stvorenjima i od koje nas nutarnje obraćanje Bogu nezamjetno oslobađa.

6. veljača 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Jedno je potrebno

Kada se čovjeku posreći da nađe neko dobro radno mjesto koje ima perspektivu, ostavi sve druge ponude i prihvati se novog posla. Kada se ljudi iskreno raduju i žele podijeliti svoju radost zbog osobito važnog događaja u svome životu, onda im nije žao potrošiti sve svoje što imaju da bi mogli podijeliti svoju radost. Ljudi često riskiraju sve što imaju da bi se domogli nekog cilja.
I Isus govori tim rječnikom. Želi nam pomoći da se domognemo onog jedinog potrebnog, onog bitnog za naš život. Da bismo to mogli, potrebno je ostaviti sve, prodati sve, razdijeliti sve. Treba imati i slobodne ruke i slobodno srce da bismo mogli primiti neizrecivi dar.
Što je to jedino potrebno? To je mir duše koji se osjeća i stječe u čistoći savjesti, u težnji za pravednošću i istinom. To je sreća što je čovjek osjeća kada je drugoga usrećio, kada je nekoga pokraj sebe utješio i razveselio. To je onaj osjećaj povezan s evanđeoskim navještajem, kada čovjek mirne savjesti može reći da je uistinu radije podnio nepravdu nego je nanio drugome, da je radije prihvatio bol i žalost nego je drugome nanio. To jedino potrebno je nadalje ono unutarnje iskustvo po kojem čovjek osjeća da je sve slobodniji od sebičnosti i da svoj život daje za druge. To je nadalje onaj doživljaj što ga Isus daruje onima koji u svakom bližnjem, osobito u najmanjima prepoznaju crte njegova lica.To jedino potrebno je zapravo osoba. To je onaj, jedini potreban. To je Isus. A Isus nas želi i dalje uvoditi u nova i dublja iskustva.
Nismo sami. Netko u nama stanuje. U dubini mojeg ograničenog bića živi Božja prisutnost, a to je prisutnost koja nema granica. Mi je, ljudski govoreći, tek naslućujemo. Isus nam je objavljuje. To je prisutnost Boga koji nije sam, Boga koji je Trojstvo, tj. ljubav. S nama je Bog koji me u ljubavi nosi kao Otac; Bog Sin koji je uzeo na sebe ljudsko tijelo da mi otkrije svoju konkretnu ljubav; Bog Duh Sveti koji prožima sve tajne moga bića. U trenutku kada postanemo svjesni te prisutnosti Boga koji je jedan i koji je silno bogat u svojim osobama, tada nastupa prosvjetljenje, to je duhovska radost. Tada čovjek nadilazi svoje granice, nije više ograničen zemaljskim mjerilima, već ulazi u dubine božanstva.
Ta spoznaja nadilazi sve. Nije stoga čudno da je u tom času čovjek sposoban sve prodati i postati vlasnikom te spoznaje, tog iskustva. Tada po prvi puta doživljavamo iskustvo da nam ništa više nije potrebno, da nam je Bog dovoljan za ispunjenje radosti koju nam više nitko ne može uzeti. Kada Bog postane središtem moga bića, više pitanja nema. Ima samo iskustvo punine.

7. veljača 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Život je dar

Čovjek se često pita o tajni i o smislu života. Ta nam tajna svima izmiče. Uronjeni ni smo u život, ali ga ne možemo zarobiti, zagospodariti. Možemo samo prihvatiti život kao dar. Prema Bibliji i nauku Crkve život je jedinstven i neposredan dar Božji. Roditelji nose u sebi sposobnost ljubavi i darivanja, a u svojem biću nose i tajnu života. Ipak, i za njih je to tajna. Vjerujemo da čovjek postaje živo biće u jedinstvenom trenutku koji je povezan s čudesnim spajanjem ljudskih stanica u tijelu žene. Medutim, to je tek pretpostavka. Tajna istinitog života, dar života, načelo života ili, kako to volimo u običnom rječniku reći, duša ljudskog bića uvijek je neposredan Božji dar. Početak života je zapravo pravi Božji stvarateljski čin, kao ono na početku stvaranja - kako to opisuje biblijska Knjiga postanka. U svakom začeću Bog je na neposredan način Stvoritelj i Otac.

Odatle proizlazi zahtjev da čovjek koji želi istinski živjeti i ući u smisao vlastitog života ponire zapravo u tajnu Božje ljubavi i Božje volje. Obdareni smo životom. Bog nas je dozvao u život. On jedini zna cjelokupnu tajnu života, pa i ovog našeg života. Što dublje uđem u tu tajnu, što istinitije tražim volju Božju, to sam bliže samom smislu života. Moj će život procvasti puninom. Zato se u duhovnom rastu postavlja pred čovjeka poziv da istinski prihvati svoj život, i to ne samo u onom sudbonosnom času začeća, već i u svakom daljnjem času i to sa svim okolnostima koje život sobom nosi. Ne prihvaćati neke okolnosti vlastitog života koje ne možemo promijeniti, znači zapravo boriti se protiv samoga sebe, znači lišiti se punine života.

Svatko od nas ima svoje roditelje. Oni su salmo obična ljudska stvorenja. Zato nije uvijek sigurno da nam oni mogu od časa začeća pružiti svu potrebnu ljubav i potvrdu života. Neki su u tome uspješniji, neki manje uspješni. Neki su i sami previše ranjeni u životu pa često ne znaju ni svojem djetetu darovati potrebnu ljubav. Zato se netko sjeća svojih roditelja s radošću, a netko misao na njih veže uz mučna sjećanja. Sve je to utkano u tajnu našega života.

Ipak, utješna je istina da je na početku tvog života netko tko te je od prvog časa silno želio i htio. Nitko od nas nije slučajno nastao. Bog je gospodar života i, prema tome, on je u početku svakog ljudskog bića. A Bog je ljubav. On je u svaki stvoreni život ugradio svoje srce, svoju ljubav. Stoga nitko nema pravo pomisliti da nije ljubljeno biće, da je kažnjen životom. U temeljima tvoga života nalazi se sva ljubav svijeta, nalazi se Bog. Prema tome imamo pravo radovati se životu.

Međutim, upravo zbog te činjenice otkrivamo da je život tajna i dragocjenost kojom ne možemo raspolagati, već je primiti, pohraniti i njegovati. Niti svojim niti tuđim životom ne možemo raspolagali, a pogotovo ne smijemo njime manipulirati. Svaki je ljudski život dragocjenost. Odatle utemeljenost stava vjernika koji priznaju Boga svojim Stvoriteljem i Ocem da nitko nema prava ugroziti svoj ili tuđi život. To vrijedi za svaki život u svakoj dobi: bilo u dobi od nekoliko tjedana pod srcem majke, bilo u djetinjoj, bilo u odrasloj ili u onoj staračkoj dobi. Bog je gospodar života.

8. veljača 2010.

Irena Popovački

Preobraziti svijet

Kršćanstvo je tijekom povijesti stajalo u različitim odnosima spram kultura s kojima se susretalo, u kojima je živjelo. Suprotstavljanje antičkoj kulturi i mnogoboštvu bila je karakteristika ranog kršćanstva koje je tako nastojalo očuvati vjeru u jednoga Boga. Već u kasnoj antici dolazi do prožimanja evanđelja i kulture što svoj vrhunac doseže u srednjemu vijeku kada kršćanstvo, često neodvojivo od vladara i vlasti, ulazi u sve pore društva (iako ne i u sva srca ljudi koji su ga prihvatili). Ta se slika ruši u novome vijeku kada sekularizacija dovodi do postupnog odvajanja kulture i vjere čije se posljedice još bolje vide danas. Zloporaba znanosti, pamfleti protiv kršćanstva i Crkve, suvremeni ateizam samo su neke od njih.

Usprkos takvoj društvenoj klimi, Crkva je uvidjela da osuda kulture i bijeg od sekulariziranog svijeta nije rješenje jer kako inače širiti Radosnu vijest spasenja? Kršćanski poziv ima stvarateljsku dimenziju koja je ujedno služiteljska - u odnosu prema Bogu i prema bližnjemu jer preobrazba svijeta prema Božjoj zamisli najljepši je odraz čovjeka kao slike Božje. No kako prožeti današnju kulturu evanđeoskim duhom i služiti istini kad je za mnoge kršćanstvo tek jedno od mogućih izbora među tolikom ponudom svjetonazora i religija? I temeljna vrijednost čovjekova dostojanstva polako iščezava iz današnje znanstveno-tehničke kulture koja se vrti većinom oko materijalnog i korisnog.

Suvremeni kršćani trebaju učiniti sve da postanu autentični Isusovi svjedoci i vjerni navjestitelji evanđelja. Vrijednosti koje kršćanstvo u sebi utjelovljuje moraju se vidjeti na svakome vjerniku jer svjedočanstvo životom najbolja je evangelizacija. Ona treba zahvatiti sve slojeve društva da bi čovjek pronašao ono što je izgubio u beskompromisnoj trci za posjedovanjem. Preobrazba suvremene kulture ostvarit će se tek kad se preobrazi čovjek jer on je - kao što su još prije više od 40 godina rekli oci Drugoga vatikanskog koncila - tvorac kulture.

9. veljača 2010.

Slavko Vranjković Sacerdos

Skidanje maske

Pripreme za blagdan. Darovi. Na kojem se mjestu nalazi u tvom planu susret s »milosrdnim Ocem«? Neki godinama nisu »pospremili dušu«. Čega se boje? Budimo iskreni: nije se opasno »nagnuti van«, već unutra. »Ne naginji se kroz prozor!« - natpis na prozoru vagona. Iskren uvid u dušu ruši zamišljenu sliku o sebi? Kakvi smo pred Bogom i sobom? Čovjek je čovjeku stranac, nepoznanica. Osobine znamo tek kad otvori prozor duše. Razdvajaju nas godine, uloge, političke pripadnosti. Igramo ulogu nasuprot drugima »na nišanu tuđih očiju«. Glumci. Želja nam je da se svidimo, da nas ljudi cijene po toj prema van vidljivoj igri, bojeći se da »nas ne otkriju«, da ne zavire u naš privatni život. Bez obzira na zvanje i znanje, otvaramo se toliko koliko želimo da drugi saznaju o nama. I vjeru smo sveli na »privatnu stvar«, pa čemu o njoj govoriti, svjedočiti, isticati je kao što se ističe prividan uspjeh na poslu, u karijeri.

Opasnost? Kriva slika o sebi, samohvala i pohvale. Volimo kad nas vide »našim očima«, nađu opravdanje za propuste i neuspjehe. Odgovoran je posao pospremanje duše. Lakše je »uljepšavanje fasade«. Istinu o sebi ne želimo čuti, još manje priznati. »Ispovijed, kajanje, to je za druge.« Zar niste čuli takvu tvrdnju? Sudeći druge, umanjujemo svoj grijeh. »Tako svi rade.« Pitali nekog tko je više cijenio sebe nego druge: ima li među vama svetih, dobrih, poštenih, karizmatika? »Osim mene nitko!« Kome od nas ne treba iskren ispit, skidanje maske lažne veličine, dobrote, pobožnosti...? Učenost, crkvene i druge titule nisu jamac čovječnosti osobe. Okićeni izvana neki liče na »obijeljene grobove«, kako reče Isus.

Skini masku u ispovijedi! Bog vidi jer »gleda u srce«. Vrati se na početak, u intimni prostor duše odakle počinje naš rast u vjeri, dobru, bez lažnih tkanja koja smo o sebi tkali. Osuđujući druge i drugačije, osuđujemo sebe jer »ne metemo ispred vlastitog praga«, »vidimo trun u oku brata, unatoč brvnu koje je u našem«. To je ispit savjesti gdje smo osuđenici i suci ujedno, bespoštedna borba, kajanje za neiskrenost, dvostruki moral, zloporabu moći, položaja.

Kršćanski život je život u svemu, nije gluma u očekivanju pljeska na kraju života kad se spusti zastor.

10. veljača 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Temeljno bogoštovlje je ljubav

Gospodine, stvorio si nas na svoju sliku. Zato smo otvoreni ljubavi. Osjećamo u sebi neizrecivu potrebu da budemo ljubljeni i da putem ljubavi primamo potvrdu života, da se osjećamo zaštićeni i da vidimo smisao pred sobom. Stvoreni na tvoju sliku, Gospodine, otvoreni smo daru ljubavi i sposobni svoju ljubav darovati bližnjima. I to nas redovito usrećuje jer vidimo plodove vlastite ljubavi u sreći svojih bližnjih.
Danas nas pozivaš da te u ljubavi sve više nasljeđujemo, tj. da jedni druge ljubimo kao što si ti nas ljubio jedinstvenom i radikalnom ljubavlju koja ne pozna granica. Tvoja ljubav ide do kraja , sve do smrti na križu. Teško te je slijedit na tom putu. Zapinjemo na preprekama što ih postavlja naša sebičnost. Bojimo se izgubiti jer ne vjerujemo tvojoj logici da se tek darivajući najviše dobiva.
Isuse, hvala ti za tvoju ljubav. Prihvaćam je. Trebam je. Ne mogu više zamisliti svoj život bez tvoje ljubavi. Ona je najstabilniji oslonac moga života. Hvala ti za tvoje prijateljstvo koje nudiš bezuvjetno, bez jamstva da ćemo ti znati uzvratiti na isti način. Hvala ti što si nas uvukao u zajedništvo, što si nam u potpunosti darovao svu Očevu ljubav. Prihvaćam je i danas na osobit način. Prihvaćam ponuđenu ruku, otvoreno srce. Jedinstvena je istina da bez tebe ne možemo učiniti ništa, da bez tebe ne možemo živjeti potpunim, istinskim životom.
Gospodine moj, Isuse, ostani i ti u mojoj ljubavi. Odabirem te za prijatelja, opredjeljujem se za tebe. Želim da i tvoja radost u meni bude potpuna, da se osjetiš prihvaćen i sretan. I hvala ti što mi na taj način dopuštaš da razveselim tvoje srce koje je tako neizrecivo i dokraja ljubilo. Ti si za mene dao svoj život. I ja tebi predajem svoj život. Želim u tebi i za tebe živjeti i umrijeti. Želim s tobom živjeti vječno.

11. veljača 2010.

Ante Novak

Gospodar povijesti

Nije fraza već se stvarno događa da vjernik - kada je u velikoj duhovnoj potrebi za Božjim govorom - iskusi Gospodinovu brigu i blizinu posredovanjem onih koji se uopće ne nadaju da bi o tome moglo biti riječ. Svemogući i Sveprisutni Bog očituje se kroz sugovornikove usput »prosute« riječi, geste i djela. Čini se nevjerojatnim, ali iskustva brojnih oduševljenih te riječi opravdavaju. Za sve to nema materijalnih dokaza, za nevolju radosnih i oduševljenih vjernika, a na sreću skeptičnih sumnjivaca. Za osobnu vjeru to u konačnici nije ni važno. Važno je ono oduševljenje i stopostotna sigurnost da to iskustvo ničim drugim ne može biti uvjetovano, već voljom Onoga koji neizmjerno i potpuno ljubi čovjeka koji mu je dopustio da zasije tu ljubav u srce spremno uvijek ljubiti, kao što je uostalom i On ljubio i ljubi dan-danas.

Tada je razumljiv govor da su egzistencijalni problemi u očima Božjim jako maleni jer za njega je vječnost kao jedan tren, godina kao dan - jer sve će jednom ionako proći i doći na Njegovo - ili možda da koliko god se neki trudili politikantski narušiti harmoniju Njegovih zapovijedi, danih još Mojsiju, uzalud im je jer zna se tko je Gospodar povijesti. Bog je Gospodar povijesti. Njegova riječ bit će završna i neoboriva. Tko može osporiti Božje prvenstvo ili Njegovu volju da se hodi pravednim putem? Biti bez ičega, siromašan poput najvećeg prosjaka, a uzdati se u Boga i imati jasnu spoznaju koliko je svemoćan, sve brige tada prestaju, sve dvojbe nestaju, a ostaju vjera, nada i ljubav, te Put, Istina i Život. I sve to on je davno odredio hodeći prije svih kršćana zemaljskim stazama Sinovskom odvažnošću da se mora spasiti svaka duša koju On ljubi. Koliko je daleko spreman ići za čovjekovo spasenje? To se zna već dvije tisuće godina. Predao je svoj život poradi nas, uzdigao se iz ponora smrti i pokazao kako ga se može slijediti. Nije pokazao kako ga se mora slijediti. Dapače, svatko je kao »rođendanski dar« dobio slobodnu volju i mogućnost odluke »za« ili »protiv«. On je tek učinio nešto bez čega vjernik ne može. Onoga tko Ga želi slijediti, pozvao je da ostavi sve, svaku navezanost na zemaljsku sigurnost, jer On je taj čvrsti temelj i uzdanica. Bog jedino točno zna što je najbolje za svakoga. Poznaje svaki trenutak i situaciju, a pruža i sigurnost da nitko u brigama i nevoljama nije sam. Dijeli Svoju ljubav, a to ponajviše čine preko drugih, i to onda kada i ne slute da Gospodin njihovim životima tuđe živote piše.

12. veljača 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Sv. Valentin nije za prolazne avanture

U katoličkom kalendaru na dan 14. veljače slavi se blagdan svetog Valentina, svećenika i mučenika ranog kršćanstva. Dao je život za vjeru. Valentin na latinskom jeziku znači “zdrav”, tako bi naš hrvatski Valentin bio zapravo Zdravko. Tako su odavno zazivali zagovor svetog Valentina s molitvama za zdravlje, a posebno za ozdravljenje od epilepsije.

S vremenom se sveti Valentin počeo povezivati s ljubavlju. Djevojke i mladići od 15. stoljeća mole se tom svecu da im pomogne otkriti i susresti osobu s kojom će sklopiti brak i osnovati obitelj. Jedna od poznatijih crkvi posvećena svetom Valentinu je ona u talijanskom gradu Terni, kamo hodočaste i naši vjernici dok obilaze tzv. franjevačka svetišta u Assisiju.

Zato nije čudno da je papa Benedikt XVI. proglasio taj spomendan i danom braka, a svetog Valentina zaštitnikom bračne ljubavi. Kod nas se doduše jače naglašava da je to dan zaljubljenih.

Turističke agencije na tome zarađuju, snalažljivi trgovci izmišljaju domišljate uspomene i darove, cvjećari rade punom parom. Potrošačko se društvo dobro snalazi prateći različite blagdane i spomendane. Uvijek sam se divio tzv. licitarima oko naših crkvi, koji baš ne zavire u crkvu, ali znaju bolje i od svećenika gdje i kada se slavi neki crkveni blagdan.

Što se svetog Valentina tiče, on se ipak ne bi složio da bude zaštitnik svega i svačega što mu se danas prišiva. Svaka čast iskrenoj ljubavi, u kojoj dvoje ljudi preuzimaju radosno odgovornost darovati se toj osobi u potpunosti. To je ono što mi kršćani zovemo brakom. Takvu će ljubav sveti Valentin sigurno pratiti i zagovorom štititi. Međutim, pod pojmom zaljubljenosti danas se, u tzv. hedonističkom svijetu, razumijeva mnogo toga što nema veze s odgovornom i životnom ljubavi. Sveti Valentin ne bi podržavao avanturističku zabavu ni one koji se promiskuitetno ponašaju.

Zato nam baš danas najviše treba zagovor svetog Valentina da mlade (i one manje mlade) uputi u tajnu ljubavi, kako iz neke površne etape zaljubljenosti ući u odnos odgovorne i životne ljubavi. Tada to nije prolazni emocionalni doživljaj, nego se tu naziru temelji istinskog i predanog života.

Čovjek je upravo na to pozvan. Bilo bi dobro kad bi nam Valentinovo otkrilo u brojnim radosnim susretima da ima mnogih koji će osjetiti da mogu ljubljenoj osobi darovati sebe u punoj odgovornosti života. Takva ljubav usrećuje i dragoj osobi daje garanciju da se nije radilo tek o površnoj avanturi, već o susretu koji bez sebičnih kalkulacija obećava zdrave temelje pravog života.

13. veljača 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Dar srca

Kako si dobar, Isuse! Vidiš sve što drugi ljudi ne mogu vidjeti, razabireš ono što izmiče ljudskom oku.

Ne mogu te ljudi prevariti svojim blještavilom i prividnošću. Tako mi puno govori, dobri Isuse, ova zgoda sa siromašnom udovicom.

Rekao si: Ona je najviše dala. Ona je dala od onoga što joj je trebalo za život. Ona je riskirala svoj život da bi mogla u svojoj pobožnosti prinijeti svoj dar. Da, Isuse, ona je dala samu sebe. Nije škrtarila sa svime što ima. Nije imala puno, bila je siromašna. Upravo zato mogla je dati sebe, svoj život, tj. mogla je dati najviše. Jer - što ti daruju oni koji se cjenkaju s onim što misle da imaju?

Očito je, Isuse, da bogataši to nikada neće shvatiti. Očito je da oni nemaju prilike da otkriju tajnu istinskog dara. Jer, oni mjere svojim ljudskim mjerilima, oni računaju svojim računalima, a ti gledaš u dubine ljudskih srdaca. Tebi ništa ne izmiče, sve vidiš i znaš. Želiš od svojih učenika siromaštvo srca, siromaštvo duše. Želiš njihovu potpunu oslonjenost na tebe, na tvoja obećanja. Želiš da ljudi vjeruju u ljubav tvoga i našega nebeskog Oca. To iskustvo bogataši nemaju jer imaju svoju plaću, jer misle da posjeduju sve sigurnosti svoga života. Oni su lišeni tog blagoslovljenog predanja u ljubav nebeskog Oca.

Pretpostavljam, Isuse, da i mene promatraš negdje na ulazu u hram, negdje u skrovištu moga srca. Osjećam tvoj pogled, pratiš me i ti ništa ne izmiče od onoga što ja radim i što ne radim.
Nisam bogat i nemam mnogo. Siromašan sam. Nemam se čime pohvaliti pred tobom. Moja je vjera slaba. Moje pouzdanje malakše, moja je ljubav tako nepotpuna. Ne nalazim, Isuse, puno vremena za tebe. Nisam se potvrdio nekim velikim dobrim djelima. Osjećam da ima u meni više sebičnosti nego žrtve, Ne mogu se pohvaliti nekim velikim odlukama kojima bih učinio zaokret u svojem životu. Sve je to, Isuse, bijedno i slabo. Spasi me, Gospodine! Zauzmi se za mene i učini da ti i moj dar bude drag. Učini, Isuse, da konačno otkriješ da i u mojem daru ima predanja i ljubavi, da se i u mojem daru krije srce i duša.

Učiš me, Isuse, po ovoj siromašnoj udovici da shvatim da je svatko sposoban darovati tebi ono što će te razveseliti. Svatko može darovati, ne toliko ono što ima ili nema, nego ono što jest, tj. svoj žitak. Upravo to se tebi sviđa! Neka ti, Isuse, i naš svakodnevni dar i svaka naša žrtva budu ugodni!

Dar je samo znak! Bitno se ne vidi očima!
U sitnom znaku kruha, ti nam, Isuse, daruješ svega sebe!
U tebi nam nebeski Otac daruje sve što ima, sav svoj žitak! Bog se zato ne da nadmašiti u ljubavi, u darivanju!

14. veljača 2010.

Fra Zvjezdan Linić

K svojima dođe...

Tvoj sam, Gospodine, po tajni stvaranja. Bez tebe me ne bi bilo.

Ti si me htio još od utrobe moje majke. Po tajni tvojeg odabranja došao sam na ovaj svijet. Početak svojeg postojanja dugujem tebi, budući da si me ti, Bože, obdario životom.
Tvoj sam, Gospodine, po tajni sakramenta krsta. Darovao si mi roditelje koji vjeruju, smjestio si me u narod koji je ukorijenjen u kršćanstvo. Vodom i Duhom svojim Svetim u sakramentu krsta preporodio si me na život djece Božje. Tvoj sam, Gospodine, po tvojem odabranju i po svojem krsnom opredjeljenju.

Osjećam, Gospodine, da ti pripadam i po prvoj svetoj ispovijedi i prvoj svetoj pričesti. Bili su to radosni trenuci moga života. Možda tada nisam bio svjestan neizrecivosti dara, tajne tvoga predanog tijela i prolivene krvi, no osjećao sam da je to nešto što me nadilazi. Bilo je lijepo. Hvala ti, Isuse, za taj osobni dar tvoje ljubavi.

Tvoj sam, Gospodine, jer osjećam da sam stalno u tvojoj prisutnosti, da me pratiš budnim okom dobroga pastira. U molitvi ti mogu neprestano dolaziti. Izgleda mi kao da samo za mene imaš sve svoje vrijeme, kao da samo za mene imaš svu svoju vječnost. Hvala ti za taj osjećaj sigurnosti i ljubavi. Tvoj sam, Gospodine, jer osjećam da me prihvaćaš i nosiš.

A ipak, evanđelist kaže da si k svojima došao i da te tvoji ne primiše. Mislim katkada, Gospodine, da bih te ja, da sam imao sreću živjeti u vrijeme kada si hodao Palestinom, oduševljeno primio. Imam dojam da su tvoji suvremenici propustili životnu priliku koju ja nipošto ne bih propustio. Ja bih te prihvatio, ja bih te prepoznao.

A ipak, nije li, Isuse, to da te tvoji nisu primili zapisano i radi nas nas, radi mene?
Dolaziš i danas. Dolaziš neprestano. Dolaziš u pričesti, u vakoj misi, u sakramentima. Dolaziš u unutarnjim razgovorima luše. Dolaziš, Isuse, u čovjeku, u bratu, u bližnjemu, Želiš da te prepoznamo ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u tvoje ime. Dolaziš nam u svojoj Riječi, A meni se katkada čini kao da te nema, kao da ne mariš za nas. K nama dolaziš, a mi te tako često ne vidimo. K nama dolaziš, a mi te često ne primamo. Pogotovu, Isuse, kada je tvoja riječ odrešita i zahtjevna.
K nama dolaziš, Isuse. K svojima dolaziš i danas. Jesmo li bolji od tvojih suvremenika iz evanđelja? Daj nam, Isuse, milost da te prepoznamo, daj nam snagu da te primimo svaki puta kada pokucaš na vrata našega srca.

15. veljača 2010.

Miljenko Grubeša

Uzvraćena ljubav

Bez vjere čovjek ne može živjeti, a niti preživjeti. Bez vjere čovjek ne može ustati sa svog stolca na kojem sjedi. Ništavna je objektivna mogućnost ako u nju čovjek ne vjeruje. Ako ne vjeruje da se može ustati, nikad se neće ustati; ili će možda zvati pomoć da ga podignu. Zaista, bez vjere ne možemo ništa učiniti, ni najmanje ni najpotrebnije stvari u životu. Ako čovjek ne vjeruje da može otići na posao, nikad na njega neće otići. Ako ne vjeruje da može učiniti neko djelo, nikad ga neće učiniti. Može u sebi imati bezbroj mogućnosti, ali bez vjere ni jednu ne može ostvariti. Tek po vjeri ljudske se vrijednosti aktiviraju. Nevjera pasivizira, paralizira, umrtvljuje, a vjera aktivira, ostvaruje i oživotvoruje. Nevjera oduzima život, sve mogućnosti, a vjera daje život i ostvaruje sve mogućnosti. Zaista, vjera je život, a nevjera smrt. Vjera umnaža vjeru i na svom vrhuncu vjeruje u Svemogućnost. U Boga Oca svemogućega.

Tko vjeruje, prima. Tko ne vjeruje, gubi. U vjeri se sve dobiva, u nevjeri sve gubi. »Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima« (Mt 13, 12). Tko vjeruje, već je primio, a tko ne vjeruje, već je izgubio. Tko vjeruje, pun je duha, snage, raduje se životu i stvara. Inventivan je, originalan i kreativan. Čini velika djela (a veliko djelo je često jedna malena iskrica koja upali veliku vatru - bez koje ne bi plamtjela.

Ako čovjek ne vjeruje u sigurnost stropa nad svojom glavom, neće ostati ni sekunde za pisaćim stolom. Ako vjeruje da će se urušiti, odmah će istrčati iz sobe, iz zgrade. Ako vjeruje da je siguran, onda i dalje za stolom mirno piše. Vjera je čovjekov duh koji ljudskim životom upravlja. Kakva vjera, takav život. Kakav život, takva vjera.

Isus stalno ponavlja: Neka ti bude po tvojoj vjeri. Ali često radije primamo po svojoj nevjeri. I onda tražimo opravdanja i argumente za nevjeru - umjesto za vjeru. Kako to, možemo vjerovati u vječni život a ne možemo vjerovati u najmanje stvari u našem životu? Teorijski čvrsto vjerujemo u savršenu Božju ljubav i njenu svemogućnost, ali u osobnom konkretnom životu ne vjerujemo (sumnjamo) da Bog može i želi bilo što za nas učiniti. U našoj teoriji Bog nam je vrlo konkretan: svemoguć Otac, Brat spasitelj, savršen prijatelj, a u konkretnom životu apstraktan, dalek, nemoćan, hladan. U teoriji imamo jednog Boga, a u životu drugog. Kažemo »Bog je ljubav«, a i dalje ostajemo santa leda.

Vjera je potpuna sloboda koju Bogu darujemo u svom životu, širom otvoreno srce za Njegovo djelovanje, ona je uzvraćena ljubav Bogu koji nas ljubi. Što vjerujemo, to imamo. Živoga Boga u životu. Nevjera su jedina zatvorena vrata kroz koja Bog neće - ne želi - proći, jer darovana nam sloboda najveći je izraz Njegove ljubavi, našu slobodu iznad svega ljubi, jer bez nje nema ljubavi i čovjeka. Vjera je sva naša ljubav i sav naš život. Ona je sjedinjenje čovjekove i Božje ljubavi.

16. veljača 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Đavao je već pobijeđen

Perikopa evanđelja nas uvodi u samo središte smisla korizmenog vremena, vremena priprave za tvoju Pashu, Gospodine.

Ona nas uvodi u bojno polje našeg vlastitog srca gdje si ti jednom zauvijek pobijedio Zloga koji, ukoliko smo tvoji, više nema nikakve vlasti nad nama.

Na početku korizme, Isuse, ti se pojavljuješ kao uzor istinskog, autentičnog kršćanina. Ti si svoje djelo otkupljenja učinio. Sada je na nama red da, potaknuti, ohrabreni i prosvijetljeni tvojim primjerom pobjedimo zlo u našem životu. Ti si nam zato i dao primjer da bismo mogli postupiti kao ti. Ti si zato i dopustio da ti se đavao, utjelovljenje zla, i približi i kuša te, kako bi nam otkrio oružje kojim ga i mi možemo pobjediti u našim kušnjama: dao si nam dar Duha Svetoga, dar Duha koji je tebe nagnao u pustinju i čiju si neodoljivu snagu ćutio u sebi, Isuse, kada si se suočio sa Zlim.

17. veljača 2010.

Slavko Vranjković Sacerdos

Patnja

Čovjek je suočen s mnogim nevoljama, a jedna od njih je patnja - bolest. Krik s Golgote »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!« odjekuje s bolesničkih kreveta. Pobune protiv besmislenosti trpljena sažete su u Knjizi o Jobu. »K tebi vičem, ali mi ne odgovaraš. Prema meni si postao okrutan. Rukom preteškom na me se obaraš! O ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: Začeo se dječak!« To su »tužaljke maloga čovjeka pod velikim nebom«. Ogorčeni u beznađu govore: »Ta ni Boga nema!«, a žena ga nuka: »Prokuni Boga!« Job nije udaren patnjom zato što je kriv. Pati jer ga Bog kuša. Želi vidjeti koliko mu je vjeran.

Čini se da su potrebna mučna iskušenja da bismo znali cijeniti ono što imamo. Uostalom: »Čije je nebo uvijek vedro?« Tražimo uzroke. Mnogi se »patnici« okreću od Boga optužujući ga, svodeći sve na »njegovu volju, bešćutnost«, pritom zaboravljajući da je uzrok čovjekov odabir zla, grijeha i zloporaba slobode. Zar je Bog naredio: rat, genocid, mučenja, prometne tragedije... i ostalo? Tužaljke: »O kad bi se jad moj izmjeriti mogao« jesu jeka iz Getsemanskog vrta? »Patnja je drugo lice čovjeka. Božji poljubac«, kako reče Majka Terezija. Isus je nosio križ. On je na strani bolesnih na duši i tijelu, slabih. »Samo po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti« - II. vatikanski koncil.

»Nema ničega od čega bi tijelo patilo, a da se duša ne bi okoristila.« Velika su djela nastala iz patnje, unutarnjeg sagorijevanja, muke pretočene u kamen, platno i riječ. »Kakva je bol, zna se po očima.« Slikam Isusovu golgotsku dramu, križ. U očima moga Isusa nazire se nebo.

Očito je da Bog ne odgovara na svaki vapaj, krik, bolesnog, raspetog na četvorini kreveta. »Reci Isusu da me više ne ljubi«, rekla je bolesnica Majci Tereziji. Bogočovjek, Isus, odgovorio je, nakraju, uskrsnućem, novim svjetlom nad problemom patnje. Moli i trpi. Molitve pred Bogom nisu samo ispružene ruke, to je traženje Božjih ruku, samilosna pogleda s druge obale.

Kršćanstvo nije kult patnje. Istina, Pavao piše Korinćanima: »Uživam u nevoljama, tjeskobama poradi Krista.« U Starom zavjetu patnja je proglašavana prokletstvom, u Novom »blaženstvom«. Isus je suosjećajan s patnicima. Prema Pavlu, kršćanin živi i pati s Kristom jer »Krist živi u njemu«, pa su čovjekove patnje otkupiteljske, Kristove. Utjeha: »Ako trpimo s njime, to je za to da s njime budemo i proslavljeni!«