Meditacija - za svaki dan

First topic message reminder :

12. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Meditacija preuzeta sa www.glas-koncila.hr
Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.
Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.
Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.
Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.
Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

4. prosinac 2009.

Thomas Merton

O svetosti

Bog nam ne daje milosti ni talente ni kreposti samo za nas.
Udovi smo jedan drugomu i sve što je dano jednom udu dano je za cijelo tijelo. Ne perem svoje noge zato da ih učinim ljepšima od svoga lica.
Sveci ljube svoju svetost ne zato što ih ona dijeli od nas ostalih i stavlja iznad nas, nego jer ih, naprotiv, više približava nama i u nekom smislu stavlja ispod nas. Svetost im je dana da nas mogu pomoći i čuvati - jer su sveci slični liječnicima i njegovateljicama koji su u boljem stanju nego bolesnici u tom smislu što su zdravi i posjeduju umijeće da ih liječe, a ipak se stavljaju u službu bolesnika i žrtvuju za njih svoje zdravlje i svoje umijeće.
Sveci su ono što jesu, ne zbog toga što njihova svetost zadivljuje druge, nego jer im dar svetosti omogućava da se oni svakome dive. On im daje samilosnu bistrinu da mogu naći dobro u najstrašnijim zločincima. On ih oslobađa tereta da prosuđuju i osuđuju druge ljude. On ih uči da siju drugima dobro samilošću, milostivošću i opraštanjem. Čovjek postaje svet ne po uvjerenju da se boji grešnika nego po razumijevanju da je on jedan od njih i da svima zajedno treba Božja milost!
U poniznosti je najveća sloboda. Dokle god morate braniti umišljeni ja koji smatrate važnim, gubite mir srca. Čim uspoređujete tu sjenu sa sjenama drugih ljudi, gubite sve veselje, jer ste počeli trgovati nestvarnostima, a nikakva veselja nema u stvarima koje ne postoje.
Čim ste sebe počeli uzimati ozbiljno i umišljati da su vaše kreposti važne, jer su vaše, postali ste utamničenik svoje taštine i čak vas vaša najbolja djela zasljepljuju i varaju. Tada, da branite sebe, počinjete gledati grijehe i pogreške svuda u djelima drugih ljudi. I što nerazumniju važnost pridajete sebi i svojim djelima, tim više težite da izgradite svoj vlastiti pojam o sebi osuđujući drugi svijet. Katkada su kreposni ljudi i ogorčeni i nesretni, jer su nesvjesno počeli vjerovati da sva njihova sreća ovisi o tom da budu kreposniji nego drugi.
Kada poniznost oslobađa čovjeka od privezanosti vlastitim djelima i vlastitoj slavi, on otkriva da je savršeno veselje moguće jedino tada kada smo potpuno zaboravili sebe. I samo smo tada kada više ne pazimo na svoja vlastita djela ni na svoju slavu ni na svoju izvrsnost napokon potpuno slobodni da savršeno služimo Bogu radi Njega samoga.
Čovjek koji nije oguljen, siromašan i gol unutar vlastite duše, nesvjesno će težiti da obavlja djela što ih mora obavljati prije radi sebe nego zbog Božje slave. On će biti krepostan - ne jer ljubi Božju volju, nego jer želi da se dive njegovim krepostima. Ali svaki će mu trenutak dana donijeti neko razočaranje koje će ga ogorčiti i učiniti nestrpljivim, a njegova će ga nestrpljivost izdati.
Planirao je da čini upadne stvari. Sebe ne može zamisliti bez aureole. I kada ga događaji njegova dnevnoga života podsjećaju na vlastitu neuglednost i osrednjost, on se stidi i njegov ponos odbija dd guta istinu koja ne smije iznenaditi nijedna zdrava čovjeka. Čak i oni koji su po zvanju pobožni, a katkada i najpobožniji mogu potratiti svoje vrijeme u natjecanju s nekim u komu se može naći samo bijeda.
Više no jednom morao je Isus koriti svoje Apostole koji su se svađali međusobno i borili za prva mjesta u Njegovu kraljevstvu. Dva su od njih, Jakov i Ivan, ciljali na stolice s Njegove desne i lijeve u Kraljevstvu. Nije neobično u životu svetih naći svece koji se nisu uvijek slagali sa svecima. Petar nije uvijek bio složan sa Pavlom, ni Filip Neri sa Karlom Boromejskim. I katkada su veoma sveti ljudi bili vrlo gorak svijet i teško podnošljivi okolini. Ako mi ne vjerujete, možda je to zbog toga što mislite da su sveci uvijek bili savršeni i da se nikada nisu morali boriti protiv nijedne pogreške. Bog ponekad dopušta da ljudi zadrže izvjesne nedostatke i nesavršenosti, slabe strane i nastranosti, čak i onda kada su postigli visok stupanj svetosti, a zbog toga njihova svetost ostaje sakrivena i njima i drugim ljudima. Kada bi svetost svakog sveca uvijek bila svakomu jasno očita, on se ne bi nikada izgladio i usavršio kušnjom, kritikom, poniženjem i protivljenjem onih koji su s njim živjeli.
Budite zadovoljni što još niste svetac čak ako i shvaćate da je svetost jedina stvar vrijedna života. Tada ćete zadovoljno dopustiti Bogu da vas vodi k svetosti putovima koje ne možete razumjeti. Putovat ćete u tami u kojoj nećete biti više zabrinuti za sebe i nećete se više uspoređivati s ostalim ljudima. Oni koji su prošli tim putem, konačno su progledali da je svetost u svemu i da je Bog svuda oko njih. Kada su se odrekli svake želje da se natječu s drugima, iznenada su opazili i pronašli da je Božja radost svuda i da su sposobni da se više raduju krepostima i dobroti drugih, nego što bi ikada mogli svojima. Tako su zabliješteni odsjevom Boga u dušama ljudi koji s njima žive, da nemaju više nikakve snage osuditi nešto što vide u njima. Čak i u najvećim grešnicima mogu vidjeti kreposti i dobrotu što ih inače nitko ne može pronaći.

5. prosinac 2009.

Anselm Grün

Duh Božji moli u nama

Pretpostavka je svake molitve da je Bog već u nama. Bog za kojim čeznemo, već je u našem srcu. U molitvi i meditaciji neće nam se darovati nešto izvana, nego mi dolazimo u dodir sa svojim vlastitim temeljem duše u kojemu Bog već stanuje. Cilj je našeg moljenja svijest da je on već nazočan u nama. Stvarnost Božja već je u nama. Cilj je duhovnog puta u tome da ta božanska realnost zahvati našu svijest i promijeni sav naš život. Bez molitve bit ćemo kao odrezani od božanskog života u nama, koji leži negdje duboko zasut nanosom naših misli i osjećaja koji viču, galame i nadmeću se. On je blokiran i zatvoren našim željama i potrebama. No, mi u sebi, u dnu svoje duše, već imamo slutnju toga božanskog života. Zato smo i krenuli na taj put. Sva naša molitva, pa bila ona ne znam kako izvanjska, samo je udaljena jeka one ljubavi koja je već u nama nazočna, kao udaljena huka onog izvora koji već u nama teče i sve više teži da izbije na površinu.

6. prosinac 2009.

Vlč. Zlatko Sudac

Stvoren za ljubav

Tvoje oči postoje za svjetlo, za bjelinu snijega, za zelenilo proljeća, za sivilo oblaka i plavetnilo neba, za zvijezde u noći i za nevjerojatno čudo da je oko tebe toliko dragih ljudi. Tvoja usta postoje za riječ, za svaku dobru riječ koju netko drugi čeka. Tvoje usne postoje za poljubac, a tvoje ruke za nježnost i utjehu, ali i zato da gladnima dadu kruha. Tvoje noge postoje za put koji vodi k onima koji trpe. Tvoje srce postoji za ljubav, za toplinu, za one koji su osamljeni i napušteni, koji žive u hladnoći. Tvoje tijelo postoji da se približiš drugima. Sve ima svoj duboki smisao. Gospodin nas poziva. 'Pođite po svem svijetu! Propovijedajte Evanđelje, liječite bolesne, činite djela koja sam i ja činio, a to su djela ljubavi!' Stvoreni smo za ljubav. Jedino nas ona može učiniti sretnima. Ne živimo samo za sebe, već jedni za druge. Usrećivati druge znači i sebe usrećiti. Činiti dobro drugima znači i sebi ga činiti. Ne postojimo zato da hodamo uokolo mrzovoljna lica i povrijeđena srca koje ne prašta. Ne, čovječe, stvoren si za ljubav, onu jedinu snagu za koju se isplati živjeti. Ljubi i bit ćeš ljubljen. Ljubav je jedina kadra ispuniti nam srca.

7. prosinac 2009.

Fra Zvjezdan Linić

Novo obraćenje

(Mt 1, 1-8) Pojavljuje se Ivan Krstitelj. On je preteča. Kao i posljednji prorok u nizu onih iz Starog zavjeta probija se u Novi zavjet.
On je jedini od proroka pokazao na Isusa kao Jaganjca Božjega. Njegovo je poslanje: pripraviti put Gospodinu Isusu, tj. njegovom mesijanskom nastupu. Ni Ivanu još nije sve bilo jasno, ali je znao da je to njegova zadaća i želi je vjerno ispuniti. "Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Obratite se! Krstite se na obraćenje! Tražite oproštenje grijeha!"
Sve su to riječi koje je današnji evanđelist probrao iz Ivanove poruke u vrijeme kad je po njemu došla Božja riječ njegovim suvremenicima.
Ljudi su poslušali. Oni su se popravljali. Postajali su bolji. To znači da su prihvatili izazov na obraćenje. Mijenjali su svoje navike, ispravljalli su ono što nije bilo u skladu s Božjim zakonom. Bilo je dirljivo promatrati tako veliko mnoštvo, ali vidjeti pritom i pojedince. Prilazili su Ivanu kao nekom velikom ispovjedniku i otvarali mu dušu, pitali su ga što im je činiti, a on je svima davao konkretne upute. Obraćenje se počelo ostvarivati. Izvanjski znak toga obraćenja bilo je Ivanovo krštenje. Ono je u uskoj svezi s pozivom na obraćenje.
Ivan je tek preteča. Pripravlja za ono pravo, za puninu. To znači, i njegov poziv na popravak života je samo predigra istinske stvarnosti. Njegov poziv na obraćenje samo je priprava za puninu. Ta punina je Isus, susret s njime. Kada je Ivan doživio susret s Isusom i kada ga je krstio u rijeci Jordanu, osjetio je da svršava njegovo poslanje preteče i propovjednika obraćenja i da je sada Isus onaj koji treba rasti u srcima ljudi koji su dolazili k njemu po savjet. Ivan pokazuje Isusa i upućuje na Isusa. Želi da odsada svi njegovi slušatelji upru pogled u Isusa i da se okrenu k njemu.
Imam katkad dojam da mi kršćani živimo još uvijek nekako u sjeni Ivanove propovijedi, u moralističkom naporu oko obraćenja. Dakako, obraćenje nam je uvijek potrebno. Ono će biti neprestan zahtjev našega života. Bez obraćenja ne možemo naprijed. Međutim, obraćenje nije cilj. Cilj je Isus, cilj je susret s Isusom, cilj je doživljaj njegove prisutnosti, događaj njegova zahvata u tajnu našega života. Isus je onaj koji jedini potpuno ispunjava našu životnu glad i žeđ. Isus je onaj koga čekamo. Isus nam je obećan, Isus je naš život. I zato je, pored naših poštenih nastojanja oko obraćenja, naših iskrenih ispovijedi, naših ispita savjesti, sigurno neizrecivo važno okrenuti se Isusu, omogućiti mu da po tim izravnanim stazama konačno dođe do našega srca. Ne bi nam ništa koristile porav­nane staze, utrti putovi kada po njima napokon ne bi zakoračio Isus i ušao u dubine našega života, da nam osmisli život i unese svjetlo i spasenje ondje gdje ga mi nikada ne bismo otkrili niti osjetili.
Došašće je stoga iščekivanje Isusa, a Ivan Krstitelj je onaj koji nam želi u duši, po obraćenju, probuditi čežnju za Isusom. Neka upravo to učini i danas po ovoj riječi koja je nama upravljena, po nedjeljnjoj misi u kojoj nam Isus dolazi u najdubljoj tajni euharistije.
Gospodine i danas trebaš preteče. Trebaš ljude koji će pripravljati put za tvoj dolazak. Ti si potreban svakomu i svim ljudima. Nitko se bez tebe ne može ostvariti, spasiti. Ti si Spasitelj čitavog svijeta. Trebaš ljude koji će ti velikodušno ponuditi svoje biće, svoje sposobnosti, svoje srce, svoju volju da i danas ostvariš svoje mesijansko poslanje. Trebaš mene, trebaš svakog od nas!
Ivan Krstitelj je ostvario svoju ulogu. Bio je preteča koji je potpuno izgarao od želje da ispuni ono što si od njega očekivao. Živio je isposnički, nije mario za sebe i svoje interese. Htio je da svi ljudi shvate da si blizu i da je hitno potrebno da se obrate. Zato je krstio. Tim izvanjskim znakom svatko je očitovao sebi i drugima da od sada stupa na put obraćenja i pokore. Ivan je bio glas koji viče, glas koji se čuo, koji se nije dao nadjačati od drugih ponuda pomodarskog života.
Kako ću, Isuse, pozivati ljude pa poravnaju staze i prokrče put kroz pustinju? Kako ću, Isuse, pomoći drugima da te otkriju i nađu, kad i sam često lutam daleko od tebe? Neka se danas najprije u meni dogodi zakoračaj u život obraćenja i pokore, kako bi bio spreman svjedočiti za tebe, biti glas koji će sve ljude upućivati na tebe!
Za Ivana Krstitelja bilo je jasno: on se umanjivao, ali ti si, Gospodine, bio sve jasniji i prisutniji u srcima ljudi koji su te čekali. Ivan je nestajao, ali ti si se pojavljivao. Bojim se, Isuse, da te ljudi često ne mogu vidjeti kroz moju osobu, da te ne mogu dokučiti preko moje riječi, moga nastupa. Bojim se da ljudi vide mene a ne tebe. Bojim se da ljudi, zbog moje slabosti, često ne požele ići naprijed da otkriju onoga koji ima doći, da im ja priječim da dođu k tebi. Očisti me, Isuse! Očisti moje nakane, moje želje, moje planove! Operi moj govor i moje srce. Neka ti ono posve pripadne, kako bih ja mogao biti preteča tvome dolasku, kako bi te ljudi i preko mene mogli istinski upoznati.
I molim te, Gospodine, obnovi i danas na nov način u našim srcima svoje krštenje Duhom Svetim. Neka nas zahvati onaj žar kojim si ti izgarao za dobro i za spasenje i život svih ljudi. Nisam dostojan, Gospodine, sagnuti su i odriješiti remenje na tvojoj obući, nisam dostojan, Gospodine, da uniđeš pod krov moj, da te primim u pričesti. Nisam dostojan, Gospodine, da sveto tvoje ime izgovorim, ali ipak, molim te, uzmi me da i ja budem od koristi za tvoje kraljevstvo.

8. prosinac 2009.

Fra Zvjezdan Linić

Čudio se njihovoj nevjeri

Isus dolazi u svoj rodni grad Nazaret gdje je proboravio najveći dio svoga zemaljskog života. Nakon što je započeo svoje javno djelovanje, glas se o njemu brzo raširio. Toliko je toga u vrlo kratkom roku učinio, tako jasno govorio i tolikima pomogao. Čudesno je svojom ljubavlju pridizao bolesne i ohrabrivao na novi život ljude koji su bili na rubu očaja. Sve se to brzo pročulo.
Slušali su o tome i Nazarećani i čudili se. U njihovo srce tako teško ulazi vjera. Stoje pred zidom nepovjerenja. Oni sve znaju o Isusu. Poznaju njegovo podrijetlo, njegovu najbližu rodbinu. Sve im izgleda tako obično i čude se što se toliko prašine diglo oko njega. Od Isusova dolaska u Nazaret oni ne očekuju neku riječ života, riječ istine. Oni to od njega ne trebaju, budući da ga dobro poznaju, ili misle da ga poznaju. Eventualno očekuju kakav trik, kakvo čudo, nešto čime obmanjuje ljude, senzaciju. Isus to, prema njihovom očekivanju, svakako duguje svojem rodnom gradu Nazretu. To bi njima bilo sasvim dovoljno.
Čini mi se da je Isusu i danas najteže upravo s onima koji misle da ga poznaju, da sve o njemu znaju. Nije lako s vjernicima koji misle da su dovoljno dobri, da su bolji od drugih. Teško je s onima koji si umišljaju da je kod njih sve u redu i da su na nekoj višoj, privilegiranoj razini u odnosu na druge. Možda se to može dogoditi i nama. Kao dobri vjernici dolazimo svake nedjelje na svetu misu. To nam postane navika i pritom čujemo uvijek iznova Božju riječ. Nema mogućnosti da nam ona progovori na neki nov i izazovan način. Možda je i u našoj navici da svakoga dana molimo uobičajene molitve, nižemo sebi propisane obrasce, ali nemamo volje ni snage da se Isusu otvorimo srcem dokraja i da pritom osjetimo poticaj i izazov na obraćenje i promjenu života. Jer, kod nas je sve u redu. Ta mi smo s Isusom dobri, s njim smo na "ti".
Što mi zapravo želimo, što očekujemo od Isusa? Moguće je da smo i sami slični Nazarećanima. Od Isusa očekujemo da čuje naše molitve, želimo da nam odmah priskoči u pomoć, tražimo neke usluge.
Nije li to zapravo jako sebično i jednostrano. Mi očekujemo nešto od Isusa. Međutim, nemamo snage niti volje da ga prihvatimo onako kako nam se on daje, Isusa sa svojom riječi, Isusa sa svojim zahtjevima. Nismo skloni niti voljni čuti ono što on od nas hoće niti pomišljamo da bi i on mogao imati svoje želje u odnosu na nas. Tu je naša kriza. Kao i kod Nazarećana. Oni nisu očekivali od Isusa neku pouku, opomenu, poziv na obraćenje. Oni očekuju čudo. Međutim, čudesna ozdravljenja koja je Isus činio bolesnicima bila su drukčije pripravljena. Ljudi su povjerovali, bolesnici su u srcu imali probuđenu vjeru. Nekima Isus izričito kaže: "Vjera te tvoja spasila!" Po iskrivljenom mišljenju Isusovih sumještana, Nazarećana, Isus se čudno ponaša jer im upućuje samo riječ.
Usudimo se otkloniti iz naše nutrine sve predrasude, svaku umišljenost, svaki otpor Isusovu pozivu na obraćenje i promjenu života. Oslobodimo se napasti da pomišljamo da smo dovoljno dobri i da Isus mora biti jako zadovoljan nama. U vjeri trebamo uvijek rasti, u protivnom ćemo osjetiti da se gubimo

9. prosinac 2009.

Fra Zvjezdan Linić

Otpušteni su ti grijesi

Poslušaj Isusa koji ti govori: Hrabro, sinko!
Ne kloni pod težinom grijeha. Neka te teret tvoje savjesti ne slomi. Već sam davno rekao: Ako su vaši grijesi crveni ko grimiz, postat će bijeli kao snijeg. Tvoji grijesi nisu veći od moga milosrđa. Ja sam veći od tvoga srca i od tvoje savjesti.
Pouzdaj se u mene. Možda si već pomislio da više nikakva borba protiv grijeha nema smisla, budući da te je on posve obuzeo. Možda si već priznao poraz pred vlastitim slabostima jer su se pretvorile u grešne navike i teške ovisnosti. Možda misliš da si izgubljen slučaj.
Međutim, ja ti poručujem: Budi jak. Ja ću te izvesti iz ropstva. Kao što sam nekoć izveo Izraelce iz egipatskog ropstva, tako ću i tebe izvući iz tvojih grijeha. Došao sam spasiti svoj narod od njegovih grijeha i prolio sam na križu svoju krv za oproštenje grijeha.
Oprošteni su ti grijesi!

10. prosinac 2009.

Ante Novak

Bog Osmijeha

Gospodin Bog je Milosrdni Bog, Dobrostivi Bog, Svemogući Bog, Neopisivi Bog, Prisutni Bog, Strogi Bog, Dobri Bog, Bog Prijatelj, Bog Ljubavi, Bog Utjehe, Bog Oprosta, Bog Nade... A Bog Osmijeha? Taj Božji epitet nekima već duže vrijeme zaokuplja misli upravo zbog nekih »situacija« koje su potakle ovo promišljanje. Na tome tragu, puno prije, bio je ugledni profesor teologije dr. Ivan Golub o čemu su se mnogi osvjedočili u njegovu govoru o Bogu Koji se Igra - Deus ludens - u kontekstu »Prijatelja Božjeg«. Kroz istoimenu knjigu, spominje on i Boga Koji se Smije - Deus ridens - pa je stoga nekako lakše ohrabriti se i nastaviti njegovim tragom hodati.
Može li se pronaći u evanđelju opravdanje za taj govor? Naprimjer, na licu preljubnice koju su pred Isusom optužili farizeji? On ih je razoružao svojom jednostavnošću koja pravog tražitelja Istine uvijek iznova osvaja i, također, razoružava. »Tko je od vas bez grijeha neka prvi na nju baci kamen.« Te riječi na ženinu licu su sigurno morale izmamiti osmijeh olakšanja. Drugi osmijeh zahvale vjerojatno je uputila Isusu na rastanku, nakon svega što joj je učinio. Spasio joj je život, ali i sve ljude upozorio koliko su mali, slabi i grešni u očima Sina Božjega čiji se dolazak i utjelovljenje, evo, slavi u došašću. Koliko li je samo osmijeha izmamio kada je nahranio onu masu od četiri tisuće ljudi?! A kakvi su tek osmijesi bili na licima apostola u lađi kada je smirio oluju i njihov strah od pogibelji? Smijeha nije nedostajalo zasigurno ni na svadbi u Kani Galilejskoj, a ni kad je Petar, čudesno, sa svojom ribarskom družinom iz mora izvukao punu mrežu ribe.
Ako je čovjek slika Božja - o tome jako dobro i vrsno zna profesor Golub, a zahvaljujući njemu i mnogi drugi - onda i smijeh pripada Bogu. Smijeh je naime tjelesno pojavljivanje, ali s netjelesnom duho(vitom)vnom sastavnicom. Trenutaka ispunjenih iskrenim i srčanim smijehom svatko se jako dobro sjeća i mnogo godina kasnije s nostalgijom prepričava. I zato, ama baš nitko ne bi trebao zaboraviti smijati se, druge nasmijati, darovati osmijeh slučajnome prolazniku na ulici te i na taj način uprisutniti Prisutnoga Boga koji zna umornu i ispaćenu dušu utješiti, pa i tako vratiti svakome osmijeh na lice.

11. prosinac 2009.

Anton Šuljić

Glas u pustinji

Još uvijek ne znam zašto si me htio odvesti u pustinju;
i zašto si mi namijenio samotan drhtaj;
i zašto sam trebao govoriti riječi koje paraju najprije mene;
i zašto sam trebao osjetiti strah pred onim što sam govorio;
i zašto sam trebao doživjeti da me ljudi trebaju, mene koji sam samo govorio Tvoje riječi, mene koji se svrstavam u njihov rod; mene koji od sebe ne umijem reći, niti naznačiti put; mene koji sam poznajem doline i bregove, krivudave staze i putove; mene koji jednako vapijem za Tvojim spasenjem.
Još uvijek ne znam zašto si izabrao mene da budem Tvoj glas u pustinji - ali znam da od toga glasa podrhtava čitavo moje biće, koje Te kroz ove pustinje još uvijek doziva.

12. prosinac 2009.

Stjepan Šumanovac

Bog i Ja

Iako stari čovjek još uvijek potajno živi u meni; svaki put mi se iznova daje prilika da u meni oživi i zaživi ponovni obris nepovredivog dostojanstva, kojeg sam primio od Boga; preko Kristova posredništva na zemlji, u otvorenosti i djelovanju Duha Svetoga.
U jednoj takvoj beskrajnoj i bezgraničnoj darovitosti, mogu biti kao i svaki čovjek, svjedokom, da sve ono što je izvan Boga i njegove volje, je uzaludno, osamljeno i velika nepoznanica.
Ono, što se trenutačno u meni događa, dinamika je božanskoga s ljudskim, gdje me, ako potpuno uzljubim Oca, nikada neće ostaviti sama i nedorečena. Što više, daje mi se predokus onoga, što će jednom za mene postati punina u Bogu.
Ovako shvaćena radost, koja me, dok promišljam s Njim ispunja, istovremeno i pogađa cijelo moje biće i čini ga novim.
U spoznaji da sam prihvaćen od Boga, u mene se snažno urezuje lik Osobe koja me od svih, prva prihvatila i ljubila.
I još uvijek me ljubi. Bog od mene ne traži ništa previše.
Ustvari, On ni ne traži ništa od mene, već me poziva da pronađem svoj smisao života i sreću kojoj je on pravi izvor. Poziva me bez prisile, da postanem sličan njemu; želi me učiniti takvim, koji će drugima donositi svoju radost i sam u tome biti radostan i sretan.
Ja trebam Boga.
I dokle ga god svaki put iznova budem tražio, On će mi odgovoriti Ljubavlju i učiniti me sretnim.
A da bih se to moglo ostvariti, Bog treba mene.

13. prosinac 2009.

Tomislav Ivančić

Izvor zla i patnje: Grijeh

U životu ne ide sve onako kako bismo željeli. Ne uspjevamo stvoriti mir u svijetu, ne uspijevamo uništiti bolesti, ne uspjevamo imati samo psihički zdrave i moralno dobre ljude, ne uspjevamo osloboditi ljude od mržnje i lutanja.
Patne je prepun svijet i život svakog pojedinog čovjeka. Smrt visi nad svakim, krivnja izgriza svakog stanovnika Zemlje. Trpljenje, bolest, krivnje, razbojstva, smrt - sve to ima izvor u grijegu.
Grijeh je kidanje komunikacije s Bogom. Toje kao kad se rijeka odvoji od izvora i pretvori u močvaru. To je kao da se djete odvoji od roditelja da živi samo. Grijeh je nepovjerenje prema Bogu, bijeg od Boga, silaženje s njegovih putova, i lutanje vlastitima. To je rezanje jedine niti koja nas je održala u zraku, na visini života.
Zbog grijeha je teško komunicirati s Bogom. Teško je naći smisao, teško je naći pravi put. Netko nas treba dovesti do Boga. Bog je jedina mogućnost života, mira, blagostanja, Života u punini. Zato zatvaranje toj sili donosi umiranje i nespokoj.
Iz toga slijedi: jedini čovjekov neprijatelj je grijeh. Ne čovjek, ne Bog, ne priroda, nego samo grijeh. Ili: najveće zlo jest odvojiti se od Boga. Čovjekovo srce je u pitanju. Treba promjeniti srce, ponovno uspostavit vezu s Bogom. Tu je izvor svih problema i rješenje svih problema čovječanstva.

14. prosinac 2009.

Slavko Vranjković Sacerdos

Sinovi svijetla

Jutarnje mise zornice. Prepuno simbolike. Iz tame u svjetlost. Kršćani su »sinovi svjetla«. Nalog: »Svijetlite kao svjetlila u svijetu držeći Riječ života.« »Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.« To slavimo svečano. Unatoč svemu: tjeskoba, beznađe, nasilje, nepravda. Tamni tonovi. Kako do rješenja? Sve se institucije spominju, opominju, a Crkva s vjernicima izostavlja. Razlog? U Bibliji piše: »Ako je vaša svjetlost u vama tako tamna, kakva li će tek tama biti?« Kukamo kako živimo u tami mržnje, nepravde, nasilja, bolesti, osamljenosti, grijeha, smrti. Vapimo za svjetlošću: istine, pravde, ljubavi, dobrote i još toliko toga. Tko će nam to dati? Život tamnih niti na razboju vremena. Proklinjemo tamu. Mudri kažu da je »ludo proklinjati tamu, treba upaliti svjetlo«. Ono se pali za one koji vide. Isus je »svjetlo svijeta«, a on za nas reče: »Vi ste svijetlo svijeta!« On preko nas svijetli. Kako? Drugi bi trebali »vidjeti naša dobra djela«. Što ako ih nema?
Bili Graham, govoreći o tami zla, naredio je da se ugase svjetla. Pali šibicu. U mraku dvorane rađaju se nova svijetla. Tama je bivala prozirnija. »Tako je to«, reče. »Smeta ti tuđe zlo, tuđa tama... pomozi mu. Upali svjetlo u srcu!« Isus je došao na svijet, a ljudi su više voljeli »tamu nego svjetlo, jer su im djela bila zla«. Može li se bez ispovijedi i pričesti slaviti Božić, blagdan svjetla?
Brončana svjetiljka. Putokaz prema njoj. Došljakov prijekor: »Čemu putokaz? Ako se svjetlom ne pokazuje, nešto s njom nije u redu. Tako je i s kršćanima. Predbožićno vrijeme. Betlehemsko svjetlo. Stanovi okićeni, borovi osvijetljeni. Blistaju trgovi i izlozi. Prepune trgovine. Vanjski sjaj. Djed Mraz, sveti Nikola, darovi... Gdje je u pripremi Isus, a on je Božji dar ljudima?
Umanjujemo vanjsku tamu. Što je s duševnom? Pitaj se: Ima li razlike u slavljenju blagdana između tebe kršćanina i onoga koji to nije? Kako izgleda vjernik? On sve radi pod vidom vječnosti. U svemu ima mjeru. Ne očekuje Božić-susret, a da nije susreo Boga u pričesti, bližnjega u nevolji. On je ugrađen u živu Crkvu. Za njega je božićni događaj dogođen, a godišnja proslava još jedna mogućnost za navještaj »radosne vijesti«. On je svjetiljka »koja se postavlja na svijećnjak da svijetli svima«. I ti si među njima, zar ne??

15. prosinac 2009.

Anselm Grün

Želiš li spoznati Boga, prije upoznaj sebe

Samoostvarenje koje se u današnje vrijeme pokušava dosegnuti brojnim psihološkim i meditativnim vježbama za monahe je bilo rezultat ustrajnosti na molitvenom putu.
Dakako, samoostvarenje nije bio cilj ovog puta. Monasi nisu težili za samoostvarenjem, oni su tražili Boga. Ideal samoostvarenja za kojim se danas teži, stavlja čovjeka u središte. Sve se vrti oko njega. Čak i Bog služi njegovu samoostvarenju. Svrha je meditativnih i religioznih vježbi razviti sve ljudske sposobnosti. S obzirom na to da se uvidjelo da i sklonost ka religioznom pripada sveukupnosti čovjeka, počelo se težiti i za razvitkom te sklonosti. Bog je pritom samo sredstvo za ostvarenje cilja. On ih ne zanima kao Bog, nego samo kao pomoć pri samoostvarenju.
Monasi nisu htjeli ostvarivati sebe, nego tražiti Boga Pokušali su iz sebe odstraniti sve što im priječi Boga. Pritom su iskusili da čovjek ne može pronaći Boga, ako živi mimo sebe i ako ne spozna sebe samog. Do spoznaje Boga dolazi se samo preko samospoznaje. To je uvidio već prvi značajni monaški pisac Evagrije Pontik (+399): Želiš li spoznati Boga, prije upoznaj sebe.
Davno prije njega Klement Aleksandrijski (+211) dopušta čovjeku da se uzdigne od samospoznaje na spoznaju Boga: Dakle to je, kako se čini, najvažnija od svih spoznaja, upoznati sebe; jer kad netko sebe spozna, tada će spoznati Boga.
Slično piše Nilom (+oko 430) u jednom pismu upućenom mladom monahu: Prije svega spoznaj sebe. Jer ništa nije teže nego spoznati se, ništa napornije, ništa ne zahtijeva više posla. A kad si spoznao sebe, moći ćeš spoznati i Boga.
Samospoznaja na koju misle monasi ima dva različita aspekta: po prvom, čovjek se prepoznaje polazeći od veličine Božje koja se u njemu zrcali. Čovjek je slika Božja. Ovakvo razumijevanje ljudske samospoznaje nalazimo prije svega kod Origena i Ambrozija, a zatim i kod Bernarda iz Clairvauxa (+1153) i Wilhelma iz St. Thierrva (+1148) koji su bili nadahnuti monaškim piscima srednjeg vijeka: Upoznaj sebe jer si moja slika, i onda ćeš spoznati mene čija si slika. U sebi ćeš pronaći mene.
No po Bernardu, čovjek istodobno treba spoznati da je on nagrđena božanska slika: Spoznaj sebe kao Božju sliku i zastidi se zbog toga što si je ti prekrio tuđom slikom. Sjeti se svoje plemenitosti i zastidi se takvog otpadništva! Ta ne poriči svoju ljepotu da bi se još više zgražao svojoj ružnoći.
Monasi od trećeg do šestog stoljeća više naglašavaju drugi aspekt, aspekt ljudske bijede na koju čovjek nailazi kod samospoznaje. Samospoznaja je put poniznosti na kojem se čovjek doživljava kao grešnik koji se daleko udaljio od Boga:
Jedan brat obrati se starom ocu Sisoesu: "Uvidio sam kako stalno mislim na Boga." Starac na to reče: "Nije ništa veliko ako stalno misliš na Boga. Veliko je, naprotiv, uvidjeti da si jednak drugima. To i tjelesni trud vode do stava poniznosti.
Otac Antun (+356) također misli da je bitno priznati se grešnikom pred Bogom:
Stari otac Antun rekao je starom ocu Poimenu: "Veliko je djelo kad čovjek svoje grijehe drži pred licem Božjim i do posljednjeg daha računa s napasću.
Oba aspekta pripadaju ljudskoj samospoznaji: čovjek je slika Božja. On treba spoznati svoje dostojanstvo, svoju ljepotu, dobro koje je Bog u nj stavio, svoju sposobnost da postane stan Božji. Istodobno treba razotkriti sve što je ovu sliku zastrlo i nagrdilo. On treba u sebi otkriti svu tminu, zlo, sve opačine i nagrđenosti, one sotonske. Tada će ga Bog ozdraviti, obnovit će njegovu iskonsku sliku, dopustit će mu da postane onakav kakvim ga je zamislio. I to nije ništa drugo nego samoostvarenje čovjeka. Čovjek se ostvaruje kao slika Božja ili bolje rečeno Bog ostvaruje svoju sliku u čovjeku. Put prema tom cilju za stare monahe je molitva.

16. prosinac 2009.

Dr. Tomislav Ivančić

Pun sućuti je Bog tvoj

Bog pokazuje svoju svemoć najviše praštanjem. On ne može ne oprostiti. Ne bi tada bio Bog. Njegovu milosrđu nema granice. Nema grijeha koji se ne bi mogao oprostiti. Osim ako to čovjek ne vjeruje i misli da je Bog zao ili ograničen kao čovjek. Samo se čovjek može zatvoriti praštanju. Bog nema nikada granice, nikada uvjeta. On se opredijelio za čovjeka. Sve je dao kako bi čovjeka nagovorio da mu vjeruje da ga On ljubi.
Kad god iskreno želimo oproštenje grijeha, Bog prašta. Čim se kajemo, čim želimo priznati svoj grijeh ili pristupiti sakramentu ispovijedi, uvijek nam je oprošteno. Zato nema mjesta grižnji savjesti. Ona je znak naše nevjere u Božje milosrđe. A ta grižnja izjeda čovjekovu psihu više no išta drugo. Budi ponizan i prihvati od Boga opraštanje.

17. prosinac 2009.

Ante Novak

Čestitke i čestitari

Najgore što bi se ikome za Božić moglo dogoditi jest da ostane bez čvrstog stiska ruke, čestitarskog cjelova, toplog prijateljskog zagrljaja, te čestitke - usmene, pismene ili virtualne (sms, e-mail). Teško je to i pojmiti. O neodlasku ili neslobodnom odlasku na polnoćku i božićnu nedjeljnu misu srećom nije potrebno govoriti, valja Bogu samo zahvaliti što je hrvatskome narodu dao slobodu ispovijedanja vjere, tako da se nitko više ne mora bojati ili strepiti za razliku od nekih zemalja, južne hemisfere i na suprotnoj strani zemaljske polutke, u kojim braća kršćani još uvijek u tajnosti slave Isusov rođendan.
Čestitanje je mnogo više od pukog čestitanja. Tom gestom radosti vjernici međusobno svjedoče svoju vjeru u utjelovljenje Sina Božjega - Mesije, odaju uzajamno dužno poštovanje i izmjenjuju emocije kojima je u suvremenome društvu sve teže zaći u svakodnevicu međuljudskih odnosa. I, najljepše, u čestitanju cjelovom, jasnim simbolom ljubavi, vjernici čine jasan čin ljubavi, toliko značajan i važan za duhovno i psihičko odrastanje i formiranje svakog pojedinca. Riječima se sve to dodatno potvrđuje, izriče i obavezuje različitim prigodničarskim željama u kojima je često, i onaj koji upućuje čestitke, sudionik u njihovome ostvarivanju. Primjerice, članovima uže ili šire obitelji za Božić se poželi »puno zdravlja, uspjeha, ljubavi, zadovoljstva i radosti«.
Pitanje je: Koliko ti bitni naglasci i temelji života ovise uzajamno od samih čestitara? Odgovor je: U velikoj mjeri, a ponekad i potpuno. Upravo je zato potrebno mudro izabirati riječi čestitke i ne zaustaviti se na njima samo u tome jednom danu Božića, već u preostalih tristo šezdeset četiri dana u godini raditi na njihovome ostvarenju. A kada se još, uz to, zna da se u nekim krajevima Lijepe naše ne čestita samo Božić već i Badnjak, težina izrečenih želja je dvostruka. Valja zato biti odgovoran čestitar i ne izricati olako riječi u čestitkama, bez posljedica, već ih poput »mudrih djevica« birati pažljivo i s mjerom, te brinuti o njima da se i ispune. Stoga: »Na dobro svima došao Badnji dan« i »Sretan i od Boga blagoslovljen Božić«.

18. prosinac 2009.

Dr. Tomislav Ivančić

Duša živi od Božje prisutnosti

Duša živi od Božje prisutnosti, od njegovog ohrabrenja i utjehe. Ona je Božja miljenica i nju je Bog udahnuo u tebe da se hrani upravo božanskim mislima, osjećajima i čežnjama. Sjeti se da si krštenjem postao kršćanin, postao si Božje dijete. Sjeti se da si ti u Isusu, a Isus u tebi, jer slušaš njegovu riječ, jer se pričešćuješ. Sjeti se da je Isus rekao: "Kao što je Otac ljubio mene, tako sam ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi." Isus je također rekao da je sve što pripada Ocu njegovo i da sve što je njegovo daje nama. Sveti Pavao kaže da smo baštinici i subaštinici Kristovi. Sve što Isus dobiva od Oca kao Božji sin, ostavlja nama u nasljedstvo.
Stoga, dok mirno i opušteno sjediš, pusti neka te prožmu ove misli: "Ja sam najbogatije dijete moga ljubljenog Oca na Nebesima. Sve što pripada Bogu Ocu pripada i meni. Bog mi po svome Duhu daje inteligenciju da bi se u meni nastanila uspješnost, sigurnost, zdravlje, osmišljenost, pa i imanje. Božanska sila je u meni i ona me oslobađa od svih negativnih, zlih, neuspješnih, mračnih misli, osjećaja i događanja. Bog je svemoguć i njegova ruka me štiti. On mi obećava život u izobilju i stoga uspjeh i mir. Umjesto na negativne misli, oslanjam se sada na ove pozitivne, dobre, uspješne, osmišljene misli. Nebeski Otac me ljubi, stoga se oslanjam na njegovu ljubav. Svi moji osjećaji žele se natopiti božanskom ljubavlju, nježnošću, uspješnošću, mirom i zdravljem.
Bog je vrhunska inteligencija. On je jedini apsolutno inteligentan i stoga dopuštam da me njegova inteligencija impregnira, da natopi moje misli, moj intelekt, srce i dušu. Želim da Božje misli budu moje misli, Božji osjećaji moji osjećaji, Božja snaga moja snaga, da Božje vizije budu moje vizije."

19. prosinac 2009.

Tomislav Ivančić

Biti u Isusovoj Crkvi

Crkva je prvenstveno organizam. Ona je, naime, Tijelo Kristovo. U njoj je Krist glava, Duh Sveti duša, a vjernici udovi u funkciji čitava Tijela. svim udovima teče Kristova krv, jedući Isusovo tijelo vjernici postaju Isusovo Tijelo. Njih oživljava Kristov Duh. Crkva je organizam u službi spasa svijeta. Duh Sveti stvara zajedništvo svih udova. U sve se udove preljevaju milosti i zasluge pojedinaca. Ali isto tako svi trpe od grijeha pojedinca.
Svi su vjernici u Crkvi povezani s Kristom kao loza s trsom, kao grana sa stablom. Kristovi životni sokovi teku u svakog vjernika. Čudesne su to snage, božanske sile u vjernicima. Isus je Riječ tog organizma, Duh Sveti je Sila. Biti u Crkvi znači biti ugrađen u božansku Isusovu narav, već sada biti posinjeno dijete Božje, već sada biti dionik božanske naravi.
Crkva zrači božansku silu u cijeli svijet. Ona je za sve druge. Zato se mora čistiti da bi bila prozračna za Božju milost i istinu za svakoga tko je traži. Ona je sveta, iako je stalno uprljana grijesima vjernika. Isus je stalno čisti i posvećuje.

20. prosinac 2009.

Mirko Nikolić

Isus - Kruh s neba

Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?«Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.
Ljudi ništa ne znaju o onome što se te noći dogodilo na moru. Ne znaju što su sve učenici preživjeli. Isus im ne odgovara na njihovo pitanje. Ne tumači im što je bilo te noći. Nije potrebno. To je on proživio samo sa svojim učenicima. Ali je zato vrlo otvoren prema ljudima. Osjeća u njihovim pogledima, željama i u njihovim traganjima nastojanje da ga učine zemaljskim kraljem. Sinoć je zbog toga umaknuo iz njihove sredine. Doživljava to kao izazov Sotone koji želi ponuditi lakši put od onoga koji želi Otac. Bila je to nova i snažna kušnja za Isusa, koju je odlučno odbio, kao i one u pustinji.
Gospodine, i ja te često tražim da zasitiš moje potrebe. Molim te da uspijem u ovom poslu, molim te da prođem na ispitu, molim te da ozdravim, molim te da mi budu bolji materijalni uvjeti, molim te... I meni govoriš: tražiš me jer se želiš kruha nasititi! Oprosti kad ne znam drukčije moliti.
Oprosti kad se moje traganje svodi samo na dnevne potrebe. Htio bih da moj dolazak tebi bude više nošem vjerom, da te ne moljakam previše za prolazne potrebe, nego da vjerujem i budem sretan zato što si me upisao u svoje dlanove.
Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac - Bog -opečati.«
To Isus želi od njih. Neka ne misle samo na propadljivu hranu! Postoje dvije razine življenja i dvije »hrane«: jedna je za život propadljivi, a druga je za život vječni. I jedna i druga su potrebne. Isus je ipak došao radi one druge hrane, one koja je za život vječni. Svaka druga hrana čovjeka ostavlja gladnim i ne može ga zasititi. Isus donosi onu koja čovjeka siti do kraja. Raditi za tu hranu, duhovnu hranu, važnije je od svih grčevitih borbi za kruh svagdanji!
Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«
Pitanje ljudi smjera k pravom cilju. Što čovjek treba činiti da mu djela budu Božja? Što mu to pomaže da bude Božji suradnik? Isus je tu jasan: vjera u onoga kojega je Bog poslao daje smisao našem životu. Vjerom ulazimo u Božju blizinu i stajemo na njegov prostor. Ali to nije nekakva općenita, nejasna i maglovita vjera u Boga koji je negdje daleko i prepušta nas ovoj zemlji, a i mi puštamo njega njegovu nebu. To je konkretna vjera u Boga koji je poslao svoga Sina da nas spasi. To je vjera u Boga koji šalje svoga Duha da nam pomogne ostvariti naše spasenje. Ako to ne vjerujemo, onda naša vjera nije vjera Novoga zavjeta koju Isus od nas traži.
Reče mnoštvo Isusu: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše manu u pustinji kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.«
Iako su se na momente Isusovi slušatelji znali zainteresirati i za »djela Božja«, ipak oni u cjelini ostaju pravi pozemljari. To su jednostavni ljudi sa zemlje i od zemlje. Žele konkretne dokaze, ostaju na razini materijalnog i svakodnevnog života: raditi obične poslove, jesti svakodnevni kruh. Žele Isusa koji bi ispunjao te njihove potrebe. Isus se ne želi zadržati samo na tome. Zna da je to potrebno i da se i preko toga čovjeku treba pristupiti. Ali to nije sve. Zato Isus nastoji da ih izdigne iznad tog obzora, želi u njima probuditi zaspale čežnje i uzvišenija nadahnuća. Uz ono materijalno, čovjek ne smije zaboraviti na duhovno.
Probudi i u meni, Gospodine, usnuli duhovni život. Skini s moje nutrine muljevitu naplavinu što ju je nanijela briga za ovozemaljsko i prolazno. Neka u meni zaživi idealizam s kojim sam ti znao dolaziti i s tobom ostajati!
Reče im Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.«
Isus se trajno vraća na ono što ljudi zaboravljaju i što im izmiče upravo stoga jer su previše oborena pogleda prema zemlji. Cijelo ovo šesto poglavlje Isusov je govor o kruhu života, o nepropadljivoj hrani. Različita su tumačenja u teologiji o »Kruhu života«. Jedno od njih, koje pripada starijoj generaciji teologa, tumači ovaj Isusov govor u čisto duhovnom smislu. »Kruh života«, to su Isusova osoba i njegova Riječ koje usvajamo po svojoj vjeri. To znači kako je vjera važna da bismo imali pristup »Kruhu života« i Isusovoj Riječi.
Svojim slušateljima Isus želi pojasniti da ni Mojsijev kruh nije bio ništa drukčiji od onoga kojim ih je on nedavno nahranio. I jedan i drugi su obični, dnevni kruh koji je bio dan u različitim zgodama i na različit način. I jedan i drugi hrana su za tijelo, a to znači da nisu kruh koji Otac želi dati, kruh koji uistinu »silazi s neba i daje život svijetu«.
Hoću li ikad dublje i ozbiljnije shvatiti Isusov govor o »kruhu koji silazi s neba«? Trebam se zaustaviti na ovim Isusovim riječima i doživjeti ih u svojoj nutrini. Gospodin govori o nečemu što nadilazi površno i lako shvaćanje. Potrebna je doista živa vjera u kojoj to mogu prihvatiti. Iako je to bio »tvrd« govor za uši njegovih slušatelja, Isus nije odustajao od svog načina govora. Nikad nije »podilazio« ljudima i govorio im ono što bi oni htjeli čuti, ono što bi godilo njihovim ušima.
Njegova riječ jednako i danas govori. Ona je ponuđena svakome od nas koji je došao čuti. Sto čujem? Slušam li samo ono što lako razumijem i što mi odgovara? A one riječi koje govore o onome o čemu bi trebalo razmišljati, o čemu bi trebalo na koljenima pred Gospodinom slušati, prečujem i ne susretnem se s njima.
Gospodine, koji put ne razumijem što mi tvoja riječ želi reći. Ne znam zašto je to tako. I ja sam poput tvojih slušatelja i najradije bih slušao samo ono što je konkretno i što se tiče potreba materijalnog života. Najradije bih okrenuo list ovoga tvog govora o »kruhu života«, jer teško ulazim u njegov smisao. Ustvari, ne da mi se ozbiljno suočiti s tvojom porukom i pokušati je razumjeti i prihvatiti. Tako često želim da budeš kraljem mojih interesa i onoga što pripada dnevnom životu.
Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha«. Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.«
Vapijem pred tobom: »Gospodine, daj nam toga kruha!« Sto su te doista molili tvoji slušatelji? Ti jedino znaš što je bilo u njihovim srcima i mislima. Jesu li još uvijek ostajali u svojim svakodnevnim brigama? Je li im i molitva na toj razini interesa i u njoj traže nekakav »čarobni« kruh koji bi riješio sve njihove tjelesne gladi?
Pravi kruh o kojemu govoriš nije onaj koji siti naše izgladnjelo tijelo, nisu to ni samo tvoje riječi, nego ti sam koji nam se daješ. To je kruh u kojemu nam samoga sebe daješ. Molim te ovdje za svoju vjeru u kojoj pristupam za tvoj stol da bih blagovao: neka bude jednostavna i ponizna. Neka moja dnevna molitva bude, kad ti prilazim da bih blagovao: »Klanjam ti se smjerno, tajni Bože naš, što pod prilikama tim se sakrivaš!« Ti si tu u tom malom kruhu, u hostiji koju prihvaćam na svoje ruke. Hvala ti što mi samoga sebe daješ! Hvala što mi time život vraćaš i što u meni živiš svojim životom!

21. prosinac 2009.

Paul Haschek

Bogatiji smo za jedan dan

Pokušavam živjeti životom duboke vjere. Želim biti osjetljiv za djelovanje Duha Svetoga u meni. Dobro i lijepo ovoga dana bilo je moja dodirna točka s Bogom.
Gospodine, razgovaram s Tobom kako mi je pri srcu. Daj mi doživjeti da budem povezan s Tobom. Jedan mali djelić moga života ponovno je prošao. Ti i ja, nas dvojica bogatiji za jedan dan, Ti jer ljubiš, a ja, jer sam ljubljen. Učini me otvorenim Tvomu Svetom Duhu. Hoću mu dati prostora u svojoj nutrini.
Moju osobnu situaciju stavljam u Tvoje ruke. Znam, prihvaćaš me kakav jesam. Hoću u svome životu tražiti Tvoju volju. Daj mi odvažnosti vjerovati i djelovati. Štiti me od štetnih utjecaja. Daj mi mudrosti tražiti i činiti dobro.
Radujem se što živiš sa mnom, i što sam zaklonjen u Tvome srcu. Hoću pripadati Tvomu novom svijetu, radovati se u Tebi i slobodno Ti se povjeriti.
Gospodine, Ti budi središte moga života. Ti budi moj put - prema Tebi ću se orijentirati. Ti budi moj ideal - za Tobom ću poći. Ti budi moj učitelj - Tebe ću slušati. Ti budi moj prijatelj - Tebe ću nasljedovati. Ti budi Gospodar moga života i prati me. Daj mi s Tobom iznova započeti.

22. prosinac 2009.

fra Ljubomir Šimunović

Kao srce koje se lomi

Dvojica ožalošćenih učenika na putu u Emaus susreću Isusa. Odmah ga ne prepoznaju.
Srce im je slomljeno razočarenjem, skršenošću plana koji su imali u dnu dna svojih želja.
Isus im postaje suputnik na putu srca. Otkrio im se u lomljenju kruha.
Dodirnuli su njegovu ljubav koja je bila kao kruh koji se lomi.
Oni koji su bili razočarani uskoro postaju očarani susretom koji ih je učinio sretnima.
Sa sobom su ponijeli srce koje je gorjelo ljubavlju.
Tvoja razočarenje nisu Tvoja određenja.
Otvorenost srca na putu, pa makar taj put bio bolan nužno nosi susret koji rađa sreću.
Proživljena patnja postaje dobitkom!
Bolne suze na licu trpljenja uskrsno jutro pretvara u bisere bistre topline!
Skršeno srce izliječeno Ljubavlju postaje srce koje izgara i lomi se darivanjem.
Ovo lomljenje više nije bolno. Izvire radošću!
Darivanje ne osiromašuje nego obogaćuje onoga tko mu se otvara.
Punina darivanja otkriva se u sebedarju, daru samoga sebe!
Čak i onda kad Ti je srce slomljeno pozvan(a) si na darivanje.
Ono uvijek iznova oslobađa.

I onda kad te bol boli Isus Ti je suputnik.
Susreće Te i daruje Ti snagu da i Ti (p)ostaneš supatnik i razveselitelj onima koje su Ti darovani na hodočašću kroz Tvoje dane.
Bog Te blagoslovio svojom nježnom snagom!

23. prosinac 2009.

Dr. Tomislav Ivančić

Vođen Duhom Svetim

Smiri se i osjeti kako ti srce kuca i disanje oživljuje kisikom svaku žilicu tvoga tijela. Zatim se pokušaj tako smiriti da osjećaš kako se "otpuštaš" od sebe i predaješ vodstvo svoga tijela i duše u ruke Duhu Božjemu. Duh Sveti oživljuje svaki djelić tvoga tijela. Iscjeljuje tvoje duševne traume. Kao lahor struji kroz tebe, kao živa voda teče i sve čini mladim, živim, kreativnim. Odnosi strahove, muke, grijehe, ožiljke. Ostaješ čist, lagan, svjež, odmoren, zaštićen. Tvoje tijelo počinje funkcionirati izvorno, bez smetnji, zdravo. Osjećaš se kao u vodi, kao da te lake silnice Duha Božjega njišu, vode tvoje disanje, tvoje kucaje srca. Neka u svako disanje uđe: Hvala ti, Bože ... Oče, slava ti ...
Svi su ljudi svjesni da nisu plod i projekt nekih zemaljskih bića. Najstarije predaje govore nam da smo izišli iz Božje ruke. Kršćanska Objava potvrđuje tu staru predaju. Svaki detalj našeg tijela, naših čežnji i naše duše "projektirao" je Bog. Slika smo i prilika Božje. Nemamo jasan pojam niti sliku o Bogu. A ipak, njime smo natopljeni, kamo god se okrenemo njega susrećemo, njega dodirujemo, i to ne samo po prisutnosti njegovih djela, nego je i on sam osobno svuda. Sve konce stvarnosti drži u svojim rukama.
Duh Sveti oživljuje sve što postoji. Dahom života kojim nam je udahnuta besmrtna duša on drži u životu naše tijelo i funkcioniranje svega što nazivamo čovjekom u sebi. On stoji iza svega, on je gospodar, vlasnik svega. Mi smo gosti u samima sebi. Nepovjerenjem prema njemu ili strahovima možemo poremetiti njegov projekt u nama. Pustimo li ga, on u nama ostvaruje nezamislive čežnje. Pogotovo u onima koji su krštenjem ušli u posebno zajedništvo s njime. On stanuje u njihovu tijelu kao u hramu.
Prepustimo li se Duhu Svetome, nema granice našim mogućnostima. Tad počinje novi život u nama. Ako li se opiremo i mrmljamo protiv njega sve se zaustavlja. Duh Sveti vodi slobodi i miru.

24. prosinac 2009.

Fra Zvjezdan Linić

Mirom nas obdari, Gospodine

Željeli bismo, Isuse, da i danas stupiš u našu sredinu, u naše zajednice, u naše obitelji, u naš narod, u našu domovinu, među narode u njoj i da se čuje u svakom srcu tvoj pozdrav: "Mir vama!"
Daruj mir uplašenim srcima.
Daruj mir svim ljudima koji osjećaju tjeskobu i strah.
Daruj mir svima onima koji osjećaju da im se srce ispunja ogorčenjem i mržnjom.
Ne dopusti da išta negativnog, đavolskog, nađe mjesta u našim nutrinama.

25. prosinac 2009.

Werner Schaube

Oče naš

Može biti da je mnogima teško bilo što započeti sa Oče naš, koji ima smisla samo onda kad postoji povjerenje.
A još više pustolovine leži u tvrdnji: koji jesi na nebesima. Tko može, bez daljnjega zamisliti takve stvari kao što su gore, dolje, s ove strane, s one strane. Gdje je Bog? Tko je Bog? Pitanje iza pitanja.
Sveti se ime tvoje - u vremenu i svijetu, koje je od mnogih prokleto, jer patnja i nepravda, strah i užas, uzimaju sve više maha.
Ali potajna želja: dođi kraljevstvo tvoje je svagdje prisutna i ako nije izrečena.
Kod svih sumnja i zdvajanja molimo: budi volja tvoja, sve do krika koji se čuje kako na nebu tako i na zemlji.
U svijetu vlada glad za kruhom i naklonošću koja nas prisiljava da govorimo: kruh naš svagdanji daj nam danas. Da svi ljudi budu siti, da imaju krov nad glavom i odijelo, da bude moguće biti čovjek jer zamišljena budućnost zavisi od svakog od nas.
Svi smo mi grješni i uvijek iznova tovarimo grijehe na sebe i zato ostaje molitva: i oprosti nam duge naše koja je povezana sa dobrom nakanom: kako i mi otpuštamo dužnicima našim.
Ovaj zahtjev će za nas postati kušnja, trajna borba protiv zla u nama i u svijetu: i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Kako između nas i Boga, tako između nas ljudi.
Pustolovina vjere i nade - jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove . Mi smo na putu između rođenja i smrti, a po smrti Bog prijatelj nam daruje - život.

26. prosinac 2009.

Dr. Tomislav Ivančić

Uzdignuti pogled

Bog je na nebesima, tako molimo i u "Oče našu". Nebo je prostor iznad materije. Ono je gore. Duh vlada materijom, on je iznad nje, superiorniji od nje. Materija je zato dolje, duh je gore. Bog je pak najduhovnije biće, najsavršenije biće. Dakle, na ljestvici bića on je na najvišem mjestu. Zato se obično moli uzdignute glave, pogleda prema gore. Gledajući dolje, u pod, nešto nas obara, čini slabima, malodušnima, usmjeruje na poraze i ograničenost materijalnog sviejta. Uzdižući pogled gore osjetimo odmah optimizam, snagu, red, ljubav, moć nad svakom kušnjom.
Dobro je gore. Zlo je dolje. Dobro je snažnije od zla. Zlo je već poraženo. Treba sklopiti savez s dobrim. Stav podignute glave zato nas prije sabere, usredotoči pozornost na dobrotu, pobjednu snagu pravde, na dobar ishod svakog pravednog napora.
Isus je uvijek molio tako da je uzdigao pogled prema nebu. Zašto? ... - U ovoj meditaciji naučimo moliti kao Isus. Osjetit ćemo promjenu i snagu svoje molitve.

27. prosinac 2009.

Marica Stanković

Ime Isusovo

Ne, ne može ništa nas spasiti bez imena Isusova!
Ni prirođena čestitost!
Ni teškom mukom izdjelani karakter!
Ni najtoplije srce!
Ni savjesno izvršene dužnosti!
Ni talenti, ni darovitost!
Ni lirski književni dar, ni umjetnička nastojanja!
Ni učenost, ni najviši intelektualizam!
Ne, ništa nam od toga, ni sve ostalo što još nismo nabrojili, ne može pomoći bez imena Isusova!
Ništa nas bez njega ne može spasiti!
Jer sve je bez toga imena bezvrijedno, ništavo!

28. prosinac 2009.

Thomas Merton

Ljubite...

Nemojte misliti da možete pokazati svoju ljubav prema Kristu time što mrzite one za koje se čini da su Njegovi neprijatelji na zemlji.
Pretpostavivši da Ga stvarno mrze: ipak On ljubi njih i vi se ne možete sjediniti s Njim, ako ih također ne ljubite.
Ako mrzite neprijatelje Crkve mjesto da ih ljubite, izvrgavate se opasnosti da postanete neprijatelj te Crkve i Krista; jer je On rekao: »Ljubite svoje neprijatelje«, a jednako je rekao: »Tko nije sa mnom, protiv mene je«. Zato ako ne pristajete uz Krista ljubeći one koje On ljubi, vi ste protiv Njega.
Ali Krist ljubi sve ljude. Krist je umro za sve ljude. I Krist je rekao da nitko nema veće ljubavi do onog čovjeka koji daje svoj život za svoga prijatelja.
Ne pretpostavljajte odviše brzo da je vaš neprijatelj divljak baš zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj, jer misli da ste vi divljak. Ili se možda boji vas jer osjeća da se vi bojite njega... I možda, da se uvjerio da ste vi sposobni da ga ljubite, ne bi više bio vaš neprijatelj.
Ne pretpostavljajte prebrzo da je vaš neprijatelj neki Božji neprijatelj upravo zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj baš zato jer ne može u vama ništa naći što bi slavilo Boga. Možda ima pred vama strah jer ne može u vama naći ništa Božje ljubavi, Božje prijaznosti, Božje strpljivosti, milosrđa i razumijevanja ljudske slabosti.
Ne osuđujte prebrzo čovjeka koji više ne vjeruje u Boga, jer je možda vaša vlastita hladnoća, škrtost, vaša osrednjost i materijalizam, vaša sjetilnost i sebičnost, ono što je ubilo njegovu vjeru.