Meditacija - za svaki dan

First topic message reminder :

12. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Meditacija preuzeta sa www.glas-koncila.hr
Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.
Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.
Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.
Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.
Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

Tko nije sa mnom, protiv mene je

Nemojte misliti da možete pokazati svoju ljubav prema Kristu time što mrzite one za koje se čini da su Njegovi neprijatelji na zemlji.

Pretpostavivši da Ga stvarno mrze: ipak On ljubi njih i vi se ne možete sjediniti s Njim, ako ih također ne ljubite.

Ako mrzite neprijatelje Crkve mjesto da ih ljubite, izvrgavate se opasnosti da postanete neprijatelj te Crkve i Krista; jer je On rekao: »Ljubite svoje neprijatelje«, a jednako je rekao: »Tko nije sa mnom, protiv mene je«. Zato ako ne pristajete uz Krista ljubeći one koje On ljubi, vi ste protiv Njega.

Ali Krist ljubi sve ljude. Krist je umro za sve ljude. I Krist je rekao da nitko nema veće ljubavi do onog čovjeka koji daje svoj život za svoga prijatelja.

Ne pretpostavljajte odviše brzo da je vaš neprijatelj divljak baš zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj, jer misli da ste vi divljak. Ili se možda boji vas jer osjeća da se vi bojite njega..I možda, da se uvjerio da ste vi sposoban da ga ljubite, ne bi više bio vaš neprijatelj.

Ne pretpostavljajte prebrzo da je vaš neprijatelj neki Božji neprijatelj upravo zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj baš zato, jer ne može u vama ništa naći što bi slavilo Boga. Možda ima pred vama strah, jer ne može u vama naći ništa Božje ljubavi, Božje prijaznosti, Božje strpljivosti, milosrđa i razumijevanja ljudske slabosti.

Ne osuđujte prebrzo čovjeka koji više ne vjeruje u Boga, jer je možda vaša vlastita hladnoća, škrtost, vaša osrednjost i materijalizam, vaša sjetilnost i sebičnost, ono što je ubilo njegovu vjeru.

Thomas Merton

Dobrotvorna ljubav

Ako ljubim svoga brata savršenom ljubavi, željet ću da bude slobodan od svake ljubavi osim Božje.

Među svim ljubavima, jedino dobrotvorna ljubav - karitas nije posvojna (ne želi posjedovati), jer ona jedina ne želi da bude posjedovana. Dobrotvorna ljubav traži najveće dobro onoga koga ljubi, a nema većega dobra od dobrotvorne ljubavi koja ima sva druga dobra u sebi. Dobrotvorna je ljubav bez straha: dala je sve što ima i nema što izgubiti. Nosi pravi mir, jer se savršeno slaže sa svim što je dobro i ne boji se nikakva zla.

Dobrotvorna je ljubav jedina savršeno slobodna, jer radi ono što joj se sviđa: ne želi, naime, ništa osim da ljubi i ne može biti spriječena da ljubi.

T. Merton

Ostanite u meni

Govoriš, Gospodine: "Bez mene ne možete učiniti ništa!" Misliš li to ozbiljno?
Nije li to pretjerano? Ja mogu učiniti toliko toga i bez tebe! I toliki koji ne vjeruju u tebe, tako su poduzetni ljudi. Čovjek te ne treba da nešto pronađe, sagradi, da obradi zemlju, da osvoji prostore.
Imaš pravo!
Istina je da ste već radili bez mene i da ćete još učiniti velike podhvate, ali nećete moći pobijediti ono zlo koje je u korijenu vašeg srca, zlo koje ranjava vaše ljubavi, zbog kojeg loše završavaju sva vaša poznanstva i veze, koje kvari vaša najljepša iznašašća i pretvara ih u tamne sile koje će i vas same uništiti.
Da, sve možete učiniti, ali to što vi činite ništa je pred neizbježivom slijepom ulicom smrti koja zamagljuje obzorja svih vaših planova.
Da, i bez mene možete sve činiti, ali ne možete istinski ljubiti i živjeti vječno.
Ja sam Život u grobovima vaše prašine.
Ja sam Ljubav jača od svih vaših desktruktivnih snaga, ljubav koja pobjeđuje silu mržnje u samom izvoru grijeha.
Vaša sposobnost rasuđivanja, vaš razum, vaša pamet ne mogu a da ne časte onoga koji vas je stvorio.
Međutim, kad biste se lišili dragocijena dara moje ljubavi, kada svoje srce ne biste otvorili mojem u****om kucanju na vaša vrata, sva vaša smiona i velika dostignuća ne bi nikad pridonijela sreći radosti ljudi na zamlji.
Samo plodovi moje Ljubavi što ćete ih donijeti, samo plodovi moga Duha koje ćete umožiti, sposobni su preobraziti ljude u braću, svijet učiniti lijepšim i životnijim i tako u potpunosti proslaviti Oca vašeg.
Samo obdareni mojom ljubavlju, zahvaćeni plamenom što sam ga ja bacio na zemlju, možete osjetiti puninu života, možete učiniti nešto što će ostati za vječnost.
Zaista, bez mene ne možete učiniti ništa!

Fra Zvjezdan Linić

Život u vjeri

Znaj da nisi sam na svijetu. Uvijek je Bog tvoj uz tebe.
Od začeća do Posljednjeg Suda, On netremice u te gleda i iščekuje radost svoju u tebi, iščekuje tvoje povjerenje i tvoju vječnu ljubav, iščekuje tvoj neopozivi "Da, Oče. Neka bude volja Tvoja. Neka dođe Kraljevstvo Tvoje, jer Tvoja je volja život moj i Tvoje je Kraljevstvo radost
moja."

Sastao si se s mnoštvom stvorenja i rastao od njih. U talogu sjećanja još jedva koga nazireš. Uzalud su bile sve tvoje ljubavi, od kojih se ne živi. Samo bol i gubitak su skrile u svoj osmijeh zamamni. Da, ako s Bogom nisi, uzalud je sve čemu se ovdje raduješ i nadaš.

U Bogu je sva prošlost i budućnost, sva sadašnjost tvoja. On obnavlja što je prohujalo i zapovijeda izmjenu vremena. Ljubi Ga i On će ti sve drago natrag donijeti i svim utvarama otkriti lice, da srce ne mučiš čežnjom za nedostojnima. Prikloni se vječnom Srcu njegovu i uči se ljubiti mudro i strpljivo poput Njega, u savršenoj pravednosti i blagosti kojoj nema mane. Od Njega se ne rastani nikada jer samo je to pravi rastanak koji svu vječnost traje.

O uskrsnuću mrtvih vidjet ćeš sve one koje ti je smrt ugrabila. Po obraćenju grešnika vratit će ti se ljubljeni tvoji koji su te uvredama izranili. On samo ima lijek tvome srcu; zato se kloni pravde zemaljske. Njegov je tijek vremena i svaka staza ljudska završava pred Licem njegovim. Sud je njegov neopoziv i dostižan i presuda savršeno pravedna. Život svoj položio je za tebe da te zaštiti od pravedne srdžbe svoje na svaki grijeh i pružio ti Duha svoje pravednosti, po vjeri u Isusa Otkupitelja, da se bez straha vratiš kao dijete njegovo, u Dan kad svijet bude suđen. Ne boj se Njega. Boj se svoje mlakosti
na putu obraćenja, na putu povratka.

17. rujan

Rajko Bundalo

Strah od ljubavi

Zašto mnogi ne ljube? Zato što se boje. Boje se davanja. Jer, misle da gube kad daju. A ljudi, prirodno, ne vole gubitak. Svaki gubitak zvoni na uzbunu da se zaštiti ono što se ima. Ali, tko s ljubavlju daje, nema straha od gubitka, ima samo radost dobitka! U ljubavi se svako davanje doživljava kao primanje, obogaćivanje. Mnogi koji daju, ne primaju jer ne daju s ljubavlju. Ne shvaćaju da se prima samo ono što se daje. Da daruju ljubav, primili bi ljubav. Tko nema ljubavi, znači da je nije ni dao, pa je nije mogao ni primiti.

Bez ljubavi ljudi se boje i primanja, jer uvjereni su da moraju uzvratiti davanjem. Naravno, bez ljubavi se davanje osjeća kao gubitak, a gubitak, svjesno ili podsvjesno, kao umiranje. Pritom se ljudi boje smrti − smrti života kakav sada žive. Boje se novog, drugačijeg života. Jer uvjereni su da bi u njemu nestalo, umrlo, njihovo »ja« i da ne bi više živjeli. Strah od smrti čovjekova »ja« jedina je zapreka ljubavi. To je zapravo strah od ljubavi.

Dok se god ljudi boje izgubiti svoje »ja«, živjet će u grobovima svojega egoizma. Jer njihovo »ja« je egoizam. Onaj tko ljubi, i ne primjećuje da gubi »svoj« život (svoga lažnog »ja«), on osjeća da dobiva život u izobilju (život iskonskog i istinskog »ja«), da mu se život umnaža u svakom čovjeku kojeg ljubi, u svakom svom daru, i da sve što gubi − u ljubavi − dobiva stostruko. Ljubav čini čudo umnažanja. Ali to ne znaju svi. To znaju samo »siromašni u duhu«. Oni koji nisu ni svjesni da su »svoj« život izgubili. Koji u njemu i ne vide život, smisao, radost, i nisu svjesni svoga odricanja, »gubitka«. Tko svoj život želi spasiti, izgubit će ga; a tko ga izgubi − u ljubavi − spasit će ga!


Miljenko Grubeša

Dobro i zlo


Tek kad u sobu uđu sunčane zrake, vidimo da u zraku ima - i ostaje prašine i kad smo sobu detaljno očistili. Čestice prašine nikad nećemo iz nje izvući, nego ćemo zajedno s njima i dalje živjeti. I moguće je tako živjeti! Ako ne želimo biti bolji, nećemo biti bolji. Ako ne želimo manje griješiti, nećemo manje griješiti.

Ali mi nikad u životu nećemo uspjeti postati bez grijeha. Uostalom, naš je prvi cilj biti u Božjoj blizini. K njemu ne možemo prići kakvi nismo, nego kakvi jesmo, što on jako dobro zna. Mi ćemo uvijek na ovoj zemlji živjeti određenu napetost. Ako želimo istinski živjeti, mi moramo prihvatiti dijalektiku života. Svi oni što propovijedaju nirvanu, svi oni što nam obećavaju iščupati iz nas sve zlo i sva zla nagnuća i učiniti nas bezgrešnima, svi su oni lažni proroci, pa makar nicali u samome kršćanstvu.

I pogani sve to isto žele. Stoga se ti proroci ne razlikuju od pogana. Naš Bog u Isusu Kristu progovara drugačije: Pustite korov i pšenicu zajedno rasti (usp. Mt 13, 29). Pavao je to jako dobro osjetio nakon što se je poganski, farizejski borio protiv svojih slabosti. Znamo iz njegovih pisama da je bio i ostao teškoga karaktera. Nije lako bilo s njim. Zato su ga mnogi suradnici ostavili.

Pavao nije uspio postati savršen, niti je Gospodin uslišio njegovu molitvu da ga oslobodi određenoga trna, ali je postao velik onoga trenutka kad je uvidio da se ipak neće moći hvaliti svojim krepostima, svojom bezgrešnošću, svojim savršenstvom, jer, jednostavno, svega toga nema. Još je veći postao kad je shvatio da se ipak ima nečim pohvaliti: svojim slabostima (usp. 2 Kor 12, 5. 9). Premda se nije oslobodio grijeha i grešnosti, tek je sada mogao uzviknuti kao slobodan čovjek: »Jer kad sam slab, onda sam jak« (2 Kor 12, 10).

Napetosti i strasti u nama su životna i životvorna snaga. Samo napetost može nešto stvoriti. Umjetničko djelo nastaje samo onda kad je napetost na vrhuncu. I još nešto! Umjetničko djelo nastaje povezivanjem i pozitivnoga i negativnoga. »Povezanost nužnoga sa slobodom, ograničenoga s neograničenim, sjetilnoga sa svetim« (Holderlin).

Pustimo suprotnosti u našemu životu! Ako ne smetaju Gospodinu, ni nama ne smiju smetati! I u ograničenome životu odražava se neograničenost. Napetosti nas čine budnima. Neuspjesi u nama bude boj za uspjehe. To znači da mi ne trebamo prestati težiti k tome da budemo bolji.

Nismo li već bolji kad, poput Pavla, prihvatimo stvarnost svojih negativnosti i s njima računamo!

19. rujan

dr. Milan Špehar

Jedini put

Držimo da je jedan od temeljnih zadataka duhovnog života osloboditi se tog nesretnog kukolja.

Što sve ne poduzimamo da to ne postignemo... A evo, Isus kaže Ne čupajte kukolja.

Isus želi da svojim pozitivnim pristupom umnažamo ono vrijedno, slikovito kazano, da bodrimo pšenicu te da ona svojim bujanjem zaguši kukolj.

Kao što, ako je ova prostorija u mraku, nećemo lopatama i metlama istjerivati mrak, nego ćemo jednostavno upaliti svijetlo i mraka će nestati.

Fiksiramo li se na kukolj u svom životu, ili ne daj Bože, u životu svoga bližnjega, tad postajemo turobni, nesretni, više nalik na grobare nego na učenike radosne vijesti.

Vrlina, krepost i svetost je u tom da se za grijehe kajemo.

Kajući se mi se posvećujemo. Ta i sveci su griješili, sveti Petar baš kao i Juda, samo što je Juda očajavao, a Petar se kajao.

Zapamtimo: nema dobrih kršćana, nema svetaca od rođenja.

Postoje samo razbojnici koji se kaju. Ponizno se udarati u prsi govoreći: Bože, smiluj se meni grješniku!

To je jedini put.

20. rujan

p. Luka Rađa

Život je dar


Čovjek se često pita o tajni i o smislu života. Ta nam tajna svima izmiče. Uronjeni ni smo u život, ali ga ne možemo zarobiti, zagospodariti. Možemo samo prihvatiti život kao dar. Prema Bibliji i nauku Crkve život je jedinstven i neposredan dar Božji. Roditelji nose u sebi sposobnost ljubavi i darivanja, a u svojem biću nose i tajnu života. Ipak, i za njih je to tajna. Vjerujemo da čovjek postaje živo biće u jedinstvenom trenutku koji je povezan s čudesnim spajanjem ljudskih stanica u tijelu žene. Medutim, to je tek pretpostavka. Tajna istinitog života, dar života, načelo života ili, kako to volimo u običnom rječniku reći, duša ljudskog bića uvijek je neposredan Božji dar. Početak života je zapravo pravi Božji stvarateljski čin, kao ono na početku stvaranja - kako to opisuje biblijska Knjiga postanka. U svakom začeću Bog je na neposredan način Stvoritelj i Otac.

Odatle proizlazi zahtjev da čovjek koji želi istinski živjeti i ući u smisao vlastitog života ponire zapravo u tajnu Božje ljubavi i Božje volje. Obdareni smo životom. Bog nas je dozvao u život. On jedini zna cjelokupnu tajnu života, pa i ovog našeg života. Što dublje uđem u tu tajnu, što istinitije tražim volju Božju, to sam bliže samom smislu života. Moj će život procvasti puninom. Zato se u duhovnom rastu postavlja pred čovjeka poziv da istinski prihvati svoj život, i to ne samo u onom sudbonosnom času začeća, već i u svakom daljnjem času i to sa svim okolnostima koje život sobom nosi. Ne prihvaćati neke okolnosti vlastitog života koje ne možemo promijeniti, znači zapravo boriti se protiv samoga sebe, znači lišiti se punine života.

Svatko od nas ima svoje roditelje. Oni su salmo obična ljudska stvorenja. Zato nije uvijek sigurno da nam oni mogu od časa začeća pružiti svu potrebnu ljubav i potvrdu života. Neki su u tome uspješniji, neki manje uspješni. Neki su i sami previše ranjeni u životu pa često ne znaju ni svojem djetetu darovati potrebnu ljubav. Zato se netko sjeća svojih roditelja s radošću, a netko misao na njih veže uz mučna sjećanja. Sve je to utkano u tajnu našega života.

Ipak, utješna je istina da je na početku tvog života netko tko te je od prvog časa silno želio i htio. Nitko od nas nije slučajno nastao. Bog je gospodar života i, prema tome, on je u početku svakog ljudskog bića. A Bog je ljubav. On je u svaki stvoreni život ugradio svoje srce, svoju ljubav. Stoga nitko nema pravo pomisliti da nije ljubljeno biće, da je kažnjen životom. U temeljima tvoga života nalazi se sva ljubav svijeta, nalazi se Bog. Prema tome imamo pravo radovati se životu.

Međutim, upravo zbog te činjenice otkrivamo da je život tajna i dragocjenost kojom ne možemo raspolagati, već je primiti, pohraniti i njegovati. Niti svojim niti tuđim životom ne možemo raspolagali, a pogotovo ne smijemo njime manipulirati. Svaki je ljudski život dragocjenost. Odatle utemeljenost stava vjernika koji priznaju Boga svojim Stvoriteljem i Ocem da nitko nema prava ugroziti svoj ili tuđi život. To vrijedi za svaki život u svakoj dobi: bilo u dobi od nekoliko tjedana pod srcem majke, bilo u djetinjoj, bilo u odrasloj ili u onoj staračkoj dobi. Bog je gospodar života.

Fra Zvjezdan Linić

Biti u Isusovoj Crkvi

Crkva je prvenstveno organizam. Ona je, naime, Tijelo Kristovo. U njoj je Krist glava, Duh Sveti duša, a vjernici udovi u funkciji čitava Tijela. svim udovima teče Kristova krv, jedući Isusovo tijelo vjernici postaju Isusovo Tijelo. Njih oživljava Kristov Duh. Crkva je organizam u službi spasa svijeta. Duh Sveti stvara zajedništvo svih udova. U sve se udove preljevaju milosti i zasluge pojedinaca. Ali isto tako svi trpe od grijeha pojedinca.
Svi su vjernici u Crkvi povezani s Kristom kao loza s trsom, kao grana sa stablom. Kristovi životni sokovi teku u svakog vjernika. Čudesne su to snage, božanske sile u vjernicima. Isus je Riječ tog organizma, Duh Sveti je Sila. Biti u Crkvi znači biti ugrađen u božansku Isusovu narav, već sada biti posinjeno dijete Božje, već sada biti dionik božanske naravi.
Crkva zrači božansku silu u cijeli svijet. Ona je za sve druge. Zato se mora čistiti da bi bila prozračna za Božju milost i istinu za svakoga tko je traži. Ona je sveta, iako je stalno uprljana grijesima vjernika. Isus je stalno čisti i posvećuje.

Tomislav Ivančić

Misliti na Božju nazočnost


Najsvetija i najvažnija vježba u duhovnom životu je vježba nazočnosti Božje.

Ona se sastoji navikavanju na to da boravimo u društvu s Njim, da razgovaramo s Njim u jednostavnosti i iskrenosti te da se s puno ljubavi ophodimo s Njim, a da pritom ne moramo paziti na pravila i određeno molitveno vrijeme.

Velika je zabluda misliti da se vrijeme molitve razlikuje od ostalog vremena. Ne. Naloženo nam je da tijekom rada u poslu budemo s Bogom i u vrijeme molitve s molitvom. Moja molitva nije ništa drugo nego misao na Božju nazočnost.

Za vrijeme rada i drugih naših djelatnosti, kad čitamo ili pišemo kad se bavimo duhovnim stvarima, pa i za vrijeme naših izvanjskih pobožnosti i naše usmene molitve, tu i tamo, koliko možemo, zastanimo, kao u prolazu, da bismo se u potaji sjetili Boga i poklonili mu se u dubini srca.

Ako znamo da sve činimo pred licem Božjim i da se on nalazi u srži naše duše, zašto ne bismo, makar ponekad, prekinuli svoje poslove, pa i samo izricanje molitve, da bismo se načas njemu poklonili, njega hvalili, njega za nešto zamolili, njemu darovali svoje srce i bili mu zahvalni za sve? Što može biti draže Bogu od toga da više puta sve ostavimo da bismo se povukli u nutrinu i njega častili? Time se posebno suzbija sebičnost, koje može biti samo među stvorenjima i od koje nas nutarnje obraćanje Bogu nezamjetno oslobađa.

Nicolas Herman

Iskustvo živoga Boga

Zašto mnogi ne vjeruju? Jer ne ljube! Kako bi mogli vjerovati u ono što u srcu nemaju? U ono što nisu iskusili? Istina, ne moramo očima vidjeti da vjerujemo, ali moramo srcem iskusiti. Čovjek vjeruje samo u ono što u srcu nosi. Dovoljno je da u srcu ima jednu iskricu ljubavi pa da vjeruje u njezino savršenstvo, svemoćnost i vječnost. Tko u srcu ima ljubav, ima i vjeru u nju. Vjera neprestano izlazi iz ljubavi i u nju se neprestano vraća, s njom se sjedinjuje i postaju jedno. Vjera vjeruje ljubavi, a ljubav ljubi vjeru! Samo onaj tko ljubi može vjerovati i samo onaj tko vjeruje može ljubiti.

Tko može ljubiti? Tko može vjerovati? Samo onaj tko je ljubljen. Zato su prvi kršćani prvo davali ljubav, a vjera je iz nje sama rasla. Kad su »zajedno lomili kruh«, dijelili svoj svagdanji život, živjeli u ljubavi, imali su iskustvo prisutnosti Uskrsnuloga. Tada su lako mogli usvajati i razvijati apostolski nauk. Da bismo u Boga vjerovali, moramo ga iskusiti. A možemo ga iskusiti jedino u ljubavi, jer On je ljubav. Kad ljubimo, i sami postajemo ljubav, ljubav od Ljubavi, Njezino dijete, u Njezinu naručju. Tada se vjera ispunja, sjedinjuje se s ljubavlju. Postaje potpuno povjerenje i predanje, sama ljubav.

I danas Crkva mora prvo pružiti iskustvo živoga Boga - u kršćanskom zajedništvu, prijateljstvu i ljubavi. Primljena vjerska ideologija bez iskustva kršćanske ljubavi (iskustva Uskrsnuloga) završava njezinim odbacivanjem i frustracijom te borbom protiv nje. Boga poznaje onaj tko ljubi, a ne onaj tko o Bogu zna. Znanje bez ljubavi je prazno. Suvremeni čovjek treba i traži svjedoke Božje ljubavi, a ne njezine propovjednike. Samo u ljubavi se vjera sije, prima i raste. Bez temelja ljubavi sve se u čovjeku urušava, pa tako i u Crkvi. Ljubav čini čovjeka čovjekom i Crkvu Crkvom. Bez ljubavi, nema čovjeka, nema Boga i nema Crkve. Evangelizacija bez ljubavi nije evangelizacija, nego ideološko nametanje »vjere«.

Ako se misli da je danas kršćana malo, i još manje, onda treba biti svjestan vlastite odgovornosti: manjak ljubavi u srcu, obitelji, u Crkvi. Ako imamo ljubavi u srcu, onda vjerujemo u blistavu budućnost Crkve, jer budućnost već u sebi živimo. U ljubavi nema ni prošlosti, ni budućnosti, nego samo vječne sadašnjosti.


Miljenko Grubeša

Prihvati svoj križ

Mnogo je križnih putova u povijesti pojedinaca, obitelji i naroda. Ali, samo je jedan križni put do kraja i savršeno ostvaren. Ostvaren je u Isusu Kristu koji nas ljubljaše do kraja, do smrti na križu. Taj se put nastavlja u svim ljudima svih naraštaja. Nastavlja se u svim patnicima. Molimo križni put kako bismo se na putovima svoga života sjedinili s Isusom koji je naš Put, Istina i Život.

Svi smo kršteni u tvoju smrt, Gospodine Isuse. Ali zaboravljamo što to znači. Ili ne želimo znati da smo time prihvatili križ svoga svakodnevnog života. Ti znaš, Gospodine, kako smo riječju spremni prihvatiti svaki križ, a kako smo djelom i životom nesposobni prihvatiti upravo ovaj konkretan križ koji nam danas, u osobnom svakodnevnom životu, povjeravaš da ga nosimo. Daj da nosimo svoj križ za tobom, a ne da se hvalimo spremnošću da idemo za tobom. I Petar je bio spreman na sve, samo ne na ono što ga je čekalo!

fra Zvjezdan Linić

Poniznost

Govori se da je ljubav duša svih kreposti. Slično možemo reći i za poniznost.
Prisutna je e svugdje gdje se nalazi bilo koja druga krepost, jer poniznost je posuda ili kalež ljubavi. Gdje živi ljubav, nužna je poniznost. Što je više poniznosti, to je više mjesta za ljubav. Poniznost stvara uvjete za ljubav, a ljubav motivira i daje snagu da se čovjek ponizi ili da ustraje u poniznosti. Preko ljubavi, poniznost se nalazi u svakoj kreposti i jača je.

Krepost je umijeće zrele osobe. Ponekad je potrebna pravednost da bi se bilo dobar. Jedna situacija traži čistoću da bi se istinski ljubilo, a druga pak zahtjeva ustrajnost da bi došlo do plodova. Korisno je svjesno se viežbati u najvažnijim evanđeoskim vrednotama. Tko produbljuje krepost poniznosti, ujedno učvršćuje i osnažuje sve druge vrednote kršćanskog života.


Poniznost želi i zna služiti. Ponizan čovjek, svjesno ili nesvjesno, uvijek traži ono što pomaže, što izgrađuje, što služi, a ako je potrebno i pod cijenu poniženja samoga sebe. Tako poniznost vodi k pravednosti, čistoći, ustrajnosti i svim drugim krepostima, i jača ih. Tko se vježba u poniznosti, istovremeno produbljuje i sve druge kreposti.

Jesam li spreman prihvatiti sve kreposti i razvijati ih?


Winfried Wermter

Narav

Bog je želio stvoriti čovjeka sa savršenom i čistom naravi, ali je čovjek takvu narav "oštetio" prvim grijehom. Iako pozvan na savršenstvo, čovjek na hodu prema Njemu mora se boriti sa svojom naravi.

Slično kao što se Jakov borio one noći. Narav ranjena grijehom ima nagnuća koja ponekad prevladaju i čine da opet radimo grijeh, a čak da skoro i nismo svjesni da radimo nešto što nije dobro za nas same. Možda je najbolje to prispodobiti s alkoholičarem, koji iako ima cirozu jetre i dalje pije jer ima nagnuće na alkohol. Netko trijezan, uočava to, ali alkoholičar ne. No ne odnosi se ovo samo na prekomjerno konzumiranje alkohola.

Ima jedna priča o sv. Franji i vuku. Veli priča da je vuk obilazio sela i da je napadao blago i ljude, te su jednoga dana seljaci odlučili ubiti vuka. No sv. Franjo se tome usprotivio i dogovorio se sa seljacima da to ne rade. On je sklopio savez s "bratom" vukom, teko da je vuk dobivao nešto mesa od seljaka, a zauzvrat nije napadao blago i ljude.

Priča gotovo da bi se mogla ugurati u ekološke okvire. No priča govorio o naravi vuka. Vuk ima narav, koju se ne može na silu mjenjati. Vuka se može ubiti, no sv. Franjo je mudar. On zna da narav nije lako promjeniti, ali je svjestan da se stvari mogu tako urediti da "šteta" bude što manja. U svakom slučaju ako i nije mogao mjenjati narav brata vuka, sv. Franjo se odlučio da na ovaj način "posreduje" u mjenjanju naravi brace - seljaka.

No konačnu i savršenu narav čovjek može dobiti ne svojom dobrom voljom, nego samo kao dar Duha, no od čovjeka se traži spremnost da taj dar prihvati.

Damir Orlić

Ne samo tijelo nego i duh

Čovjek je "raspeto" biće, sastavljeno od tijela i duše. Pripada neživoj materiji, tjelesan je, ali nije neživa materija. Pripada životinjskom svijetu, jede, pije, razmnožava se, ali nije životinja. Shvaća ono što je duhovno, nadilazi razumom i intuicijom ograničenu materiju i nagonski životinjski svijet, ali nije ni anđeo. Njegov duh nema granica i zato dokučuje neizmjerno biće, shvaća egzistenciju, no ipak nije ni Bog.
Čovjek je prikovan za Zemlju, ali duhom je slobodan. Zato druguje s prirodom, ali isto tako prijateljuje s Bogom i duhovnim svijetom. Tjelesnim ticalima može spoznati materiju, ali s duhovnim sposobnostima može komunicirati s duhovnim svijetom.
U čovjeku je nešto prolazno, ali i nešto neprolazno. Nešto ograničeno ali i nešto neograničeno. Iako se tijelo mjenja (tako da jedva prepoznajemo istu osobu čovjeka kada mu je godina dana i kada mu je šezdeset godina), ipak je to isti čovjek. Što je to ostalo unatoč promjenama? Duh čovjekov. Osobnost čovjekova. Identitet čovjekov, duša, neuništivi "ja". Zato unatoč smrti čovjek živi. Čovjek je neuništiv, besmrtan, vječan. Ima dušu.
Unatoč dvojnosti, samo je jedan čovjek. Od duše i tijela, jedinstven.

Dr. Tomislav Ivančić

Izvor