Meditacija - za svaki dan

First topic message reminder :

12. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Meditacija preuzeta sa www.glas-koncila.hr
Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.
Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.
Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.
Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.
Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

21. kolovoz 2010.

Fra Zvjezdan Linić

K svojima dođe...


Tvoj sam, Gospodine, po tajni stvaranja. Bez tebe me ne bi bilo.

Ti si me htio još od utrobe moje majke. Po tajni tvojeg odabranja došao sam na ovaj svijet. Početak svojeg postojanja dugujem tebi, budući da si me ti, Bože, obdario životom.
Tvoj sam, Gospodine, po tajni sakramenta krsta. Darovao si mi roditelje koji vjeruju, smjestio si me u narod koji je ukorijenjen u kršćanstvo. Vodom i Duhom svojim Svetim u sakramentu krsta preporodio si me na život djece Božje. Tvoj sam, Gospodine, po tvojem odabranju i po svojem krsnom opredjeljenju.

Osjećam, Gospodine, da ti pripadam i po prvoj svetoj ispovijedi i prvoj svetoj pričesti. Bili su to radosni trenuci moga života. Možda tada nisam bio svjestan neizrecivosti dara, tajne tvoga predanog tijela i prolivene krvi, no osjećao sam da je to nešto što me nadilazi. Bilo je lijepo. Hvala ti, Isuse, za taj osobni dar tvoje ljubavi.

Tvoj sam, Gospodine, jer osjećam da sam stalno u tvojoj prisutnosti, da me pratiš budnim okom dobroga pastira. U molitvi ti mogu neprestano dolaziti. Izgleda mi kao da samo za mene imaš sve svoje vrijeme, kao da samo za mene imaš svu svoju vječnost. Hvala ti za taj osjećaj sigurnosti i ljubavi. Tvoj sam, Gospodine, jer osjećam da me prihvaćaš i nosiš.

A ipak, evanđelist kaže da si k svojima došao i da te tvoji ne primiše. Mislim katkada, Gospodine, da bih te ja, da sam imao sreću živjeti u vrijeme kada si hodao Palestinom, oduševljeno primio. Imam dojam da su tvoji suvremenici propustili životnu priliku koju ja nipošto ne bih propustio. Ja bih te prihvatio, ja bih te prepoznao.

A ipak, nije li, Isuse, to da te tvoji nisu primili zapisano i radi nas nas, radi mene?
Dolaziš i danas. Dolaziš neprestano. Dolaziš u pričesti, u vakoj misi, u sakramentima. Dolaziš u unutarnjim razgovorima luše. Dolaziš, Isuse, u čovjeku, u bratu, u bližnjemu, Želiš da te prepoznamo ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u tvoje ime. Dolaziš nam u svojoj Riječi, A meni se katkada čini kao da te nema, kao da ne mariš za nas. K nama dolaziš, a mi te tako često ne vidimo. K nama dolaziš, a mi te često ne primamo. Pogotovu, Isuse, kada je tvoja riječ odrešita i zahtjevna.
K nama dolaziš, Isuse. K svojima dolaziš i danas. Jesmo li bolji od tvojih suvremenika iz evanđelja? Daj nam, Isuse, milost da te prepoznamo, daj nam snagu da te primimo svaki puta kada pokucaš na vrata našega srca.

22. kolovoz 2010.

Patricija Brdar

Kad vjernici tepaju

Vjera i kršćanski život u svakidašnjici? To je pitanje koje već dugo muči velik broj pastoralnih djelatnika u Crkvi te se postavlja uvijek iznova, posebno u ovo doba kad se mnogi pitaju koliko će krizmanika nakon primanja sakramenta potvrde (kao znaka kršćanske zrelosti) vjeru nastaviti živjeti dolično zrelom kršćaninu.

Vjera ne može biti samo nešto naučeno na osnovnoškolskom vjeronauku i župnoj katehezi. Zapravo će ispasti da osnovnoškolci ipak više žive svoju vjeru, odnosno da je bolje žive na razini svoje dobi nego odrasli kršćani koji često znanjem ostaju na razini svoje djece, a življenjem zaostaju i za tim. A taj fenomen ima itekako smisla! Nešto što je nekoć bila djetinja vjera, postaje djetinjastom, nerazvijenom vjerom, pa i življenje takve vjere postaje nešto besmisleno i nepovezano s psihofizičkim razvojem osobe.

Ponekad je smiješno čuti kako se vjernici na misi »tope« od miline kad čuju pjesme tipa »Isuse, volim te« ili »Isuse, uđi u moje srdašce«, a kad se radi o himnu koji trezvenošću i divljenjem govori o dubini tajne i stvarnosti presvete euharistije, onda to ostaje nekako neshvatljivo, teško i pomalo dosadno jer ne prouzročuje one osjećaje koje je nekad davno proizvodila pjesmica iz osnovne škole. Ne želi se ovdje omalovažiti vrijednost nečega što je dobro, nego se želi istaknuti da svako životno doba ima svoje zahtjeve, a oni se tiču i prihvaćanja i razumijevanja vjere i njezina življenja. Kako se ne može prihvatiti tepanje kao način govora odrasla čovjeka, isto se tako ne može prihvatiti ni to da odrastao čovjek svoju vjeru doživljava na razini prvopričesnika, čak niti na razini krizmanika.

Duh Sveti je Duh mudrosti, znanja, razuma..., a njegovi darovi su nešto što treba razvijati tijekom cijeloga života, dakle i nakon primanja sakramenta potvrde. A kako je svetkovina Duhova, kad slavimo Duha Svetoga koji je apostolima dao snage da hrabro svjedoče ono što vjeruju, možda je dobra prigoda da ga svatko »pusti« da i u njemu malo jače »prodjeluje«.

23. kolovoz 2010.

Rajko Bundalo

O duhu znanosti


Ni o kome ne rasuđuj po riječi, nego po srcu njegovome. Plodovi duha otkrivaju. Zato kloni se isprazna naukovanja koje kvari srce i koje ne može bez strančarenja i razdora, jer pamet oholi.

Nije raj na kraju svučilišta i teoloških fakulteta, nego je raj na kraju križnog puta ponizne vjere, na kraju zemljaskog vijeka onom srcu koje je u Ljubavi umrlo, umrlo sebi i svijetu, a rodilo se Bogu; sagorjelo u savršenoj Ljubavi.

Tako te poučava Krist primjerom da kročiš putem vječne Istine, protivno mnoštvu varalica, zavodnika i farizeja koji kipte bijesom i ne daju nikome korak ka slobodi učiniti; unutarnjoj slobodi savjesne osobe.

Zvoni bruj zvona Gospodnjih i više svijetu govori od svih doktorata s kraja poganskih vremena, jer se svijet Božji Duhom u srce prelijeva u svoj punini. Tko ima uho, čuje!

Tebi nije otac doktor, nego Bog kojemu ne treba doktorat. Sveučilište Ljubavi ne dijeli titule, nego svaki na njemu smatra druge većim od sebe.

Nije ovo novost. Krist je sve ovo davno prije tvog rođenja rekao, da i tebi bude na spas.

Svijet je zaluđen znanošću. Sva znanost njegova oslanja se na logiku, a logika nije istina. Logika je otkrivanje po sličnosti, a ne po biti. Bit je istina. Bit se Duhom Svetim otkriva, s one strane odakle i dolazi. Zato su idolopoklonici znanosti u neprestanoj zabludi. Sva znanja ih najednom iznenađuju i posramljuju. Samo maleni govore istinito, uvijek u svemu, jer im Duh Sveti otkriva bit svega što pogledaju.

Pozdravljam te mala djevojko,željela bih samo reči,vrlo lijepe meditacije i rado ću ih čitati...

cassia je napisao/la:

Pozdravljam te mala djevojko,željela bih samo reči,vrlo lijepe meditacije i rado ću ih čitati...

Drago mi je to ćuti Cassia

24. kolovoz 2010.

Werner Schaube

Oče naš

Može biti da je mnogima teško bilo što započeti sa Oče naš, koji ima smisla samo onda kad postoji povjerenje.

A još više pustolovine leži u tvrdnji: koji jesi na nebesima. Tko može, bez daljnjega zamisliti takve stvari kao što su gore, dolje, s ove strane, s one strane. Gdje je Bog? Tko je Bog? Pitanje iza pitanja.

Sveti se ime tvoje - u vremenu i svijetu, koje je od mnogih prokleto, jer patnja i nepravda, strah i užas, uzimaju sve više maha.

Ali potajna želja: dođi kraljevstvo tvoje je svagdje prisutna i ako nije izrečena.

Kod svih sumnja i zdvajanja molimo: budi volja tvoja, sve do krika koji se čuje kako na nebu tako i na zemlji.

U svijetu vlada glad za kruhom i naklonošću koja nas prisiljava da govorimo: kruh naš svagdanji daj nam danas. Da svi ljudi budu siti, da imaju krov nad glavom i odijelo, da bude moguće biti čovjek jer zamišljena budućnost zavisi od svakog od nas.

Svi smo mi grješni i uvijek iznova tovarimo grijehe na sebe i zato ostaje molitva: i oprosti nam duge naše koja je povezana sa dobrom nakanom: kako i mi otpuštamo dužnicima našim.

Ovaj zahtjev će za nas postati kušnja, trajna borba protiv zla u nama i u svijetu: i ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla. Kako između nas i Boga, tako između nas ljudi.

Pustolovina vjere i nade - jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove . Mi smo na putu između rođenja i smrti, a po smrti Bog prijatelj nam daruje - život.

25. kolovoz 2010.

Mirko Nikolić

Otajstvo jedinstva i ljubavi

Bijaše pred blagdan Pashe, Isus je znao da je do­šao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu, bu­dući da je ljubio svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio. I za večerom je đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda.

Predvečerje je muke. Isus je zadnji put na takav način slavio blagdan Pashe među svojim učenicima. Ovo je i njegov »prijelaz« s ovoga svijeta. Još večeras počinje se ispunjati stih naše korizmene pjesme: »Počinje se strašna muka koju trpi Isus Bog!« Razlog je svega toga jasan: ljubav prema svojima, ljubav prema svima u svijetu. Jedino tumačenje križa i Isusove muke možemo naći upravo u njegovoj ljubavi prema nama. Ništa nam drugo ne može protumačiti Isusov križ osim njegove ljubavi do kraja. To je ujedno i jedino pravo tumačenje našeg križa, moga i tvoga. Gospodine, pomozi mi kad se približi i moj čas da se sjetim kako si ti s ljubavlju prihvatio svoj »čas«. Neka mi u ovim trenucima zbog mojih grijeha i mojih »ne-ljubavi« srce proplače.

Juda je tu. U njemu je odluka pala: izdaja! Za istim su stolom Ljubav i ne-ljubav, Bog i Sotona. To je misterij svijeta. U njemu je uz Boga i Sotona, uz ljubav i negacija ljubavi, uz milost i grijeh.

A Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke i da je od Boga izašao te da k Bogu ide pa usta od večere, odloži haljine, uze ubrus i opasa se. Nalije zatim vodu u praonik i počne učenicima prati noge i otirati ih ubrusom kojim je bio opasan.

Isus je svjestan svog poslanja, svog božanstva. Svjestan je da je od Boga i da se k njemu i vraća. No, ne drži se toga kao »plijena«, ne ostaje u nekakvu nedodirljivu svijetu. Ustaje od večere i počinje nešto što učenicima oduzima dah. Nijemo promatraju što to njihov Učitelj čini. Dobro uočavaju svaku njegovu gestu, jer su neobične i šokantne. Svaki se pokret usijeca u njihovo pamćenje i sve ostaje u njima nezaboravno utisnuto.
Sv. Ivan ne govori o uspostavi Euharistije, ali zato do u pojedinosti opisuje pranje nogu. I u Euharistiji i u činu pranja nogu Gospodin je »Sluga« To se jedno od drugog ne može odvojiti. U Euharistiji on se daje: »Ovo je moje tijelo koje se predaju za vas!« On se daje i kad služi. Hoću li ikad to dovoljno shvatiti, cijeniti i u životu provoditi?

Dođe tako do Simuna Petra. A on će mu: »Gospodine! Zar ti da meni pereš noge... Nećeš mi prat: nogu nikada!«Isus mu odvrati: »Ako te ne operem nećeš imati dijela sa mnom.«

Dok je Isus došao do Petra, on se već uspio sabrati i usprotiviti. Nije mogao a da ne eksplodira Neposredan je i odlučan: da mu njegov Učitelj opere noge, to ne dolazi u obzir! Kako su drugi učenici prije njega mogli to dopustiti? »Ako oni jesu, ja to neću dopustiti!« Isus ga mirno opominje »Ako te ne operem, nećeš imati dijela sa mnom! Nije sad trenutak za duge rasprave. Petar je još daleko od pravog shvaćanja i Učitelja i onoga što njegov Gospodin u tom trenutku čini.
Gospodine, vraćam se s kojekakvih putova. I noge su mi prljave. Hoćeš li još jednom učiniti što je dužnost roba: i moje noge oprati? Stid me je i ne usudim se moliti! Ali se bojim tvoje riječi: »Ako te ne operem...«

Nato će mu Šimun Petar: »Gospodine, onda ne samo noge...«Kaže mu Isus: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge - i sav je čist! I vi ste čisti, ali ne svi!«

Petar zbilja ne razumije. Ne snalazi se. Ide iz krajnosti u krajnost. Gospodin mirno nastavlja i kaže mu: »Sto ja činim, ti sad ne znaš, ali shvatit ćeš poslije!«

Kad im dakle opra noge, uze svoje haljine, opet sjede i reče im: »Razumijete li što sam vam učinio? Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam! Ako dakle ja - Gospodin i Učitelj - vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge.

Nakon čina dolazi riječ. Gotovo je i nije trebao Gospodin izgovoriti. Činom je sve rekao i pokazao. Ali riječ su mogli pravo shvatiti tek nakon pranja nogu. To treba biti stajalište uzvanika na euharistiju. Euharistija stvara zajedništvo u ljubavi u kojoj svi postajemo sluge svima. Kako smo daleko od toga, Gospodine!

Primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih.«

Sve je rečeno! I sve je jasno! Ako je naš Gospodin to učinio, i mi trebamo jedni drugima tako činiti. Gospodine, daj da barem to ne zaboravim ako nemam toliko hrabrosti da i ostvarim!

26. kolovoz 2010.

Miljenko Grubeša

Hram ljubavi

U ljubavi se čovjek očovječuje i pobožanstvenjuje. Postaje onaj koji jest. Utjelovljena ljubav. Ljubav od ljubavi. Čovjek postaje ljubav, a ljubav čovjek.

Ljubav produhovljuje i ljudsku dušu i ljudsko tijelo. U njoj je čovjek jedinstveno i cjelovito biće. Bez nje je u sebi razdijeljen i nesretan. Neostvaren i nepotpun. Zatvoren u grobnici svojega egoizma. U samom sebi, u onome što nije. Izgubljen u svemiru i postojanju. Bez ljubavi ljudska duša pati i umire, a ne može umrijeti, pa je u njoj vječna muka promašaja.

Ljubav je duh koji čovjeka neprestano stvara i ostvaruje; pokreće, usrećuje i uzdiže. Produhovljuje čovjekovo tijelo i uljuđuje ga, a ono nju utjelovljuje. Postaje njezina vidljiva prisutnost, njezina živa ikona. Ali ljepota te ikone dolazi iz produhovljene ljudske duše. Čovjek daje ljubavi i svoju dušu i svoje tijelo, a ona njemu svoj duh. Tako čovjek postaje hram Duha Svetoga. Hram ljubavi. Živa katedrala. Svetište Božje ljubavi. Njezina živa ikona. Božja slika. Čovjek!

Čovjekovim tijelom upravlja duša (razum i osjećaji), a dušom upravlja duh. Bez duha ne može ništa ni duša ni tijelo. Duh je onaj koji oživljava. Duh je život. Bez duha ljudsko tijelo je samo mrtva zemlja.

Svaki čovjek ima dušu, a svaka duša duh. Samo je pitanje koji duh. Duh ljubavi ili protuljubavi? Po plodovima ih raspoznajemo. Ako je u čovjeku duh ljubavi, onda i njegova duša i njegovo tijelo postaju ljubav. Ljubav rađa ljubav. Ljubav stvara život, a protuljubav smrt. Izvor čovjekova grijeha nikad nije u njegovu tijelu, ni u njegovoj duši. Nego u zlom duhu.

Duh ljubavi je iskonski čovjekov duh, kojeg mu je Bog udahnuo. To je duh života i radosti. Duh ljubavi je božanski život u čovjeku. Duh djeteta Božjeg u kojem se raduje životu i svome Ocu. To je Božji dar čovjeku da nadiđe samog sebe i prirodu, zemaljske i ljudske granice i uzdigne se u božansko, bezgranično i beskonačno. Duh ljubavi je i čovjekov i Božji duh. U ljudskoj duši se sjedinjuju i postaju jedan: Duh ljubavi. Po ljubavi Bog je u čovjeku i čovjek u Bogu. U ljubavi se Bog i čovjek sjedinjuju.

27. kolovoz 2010.

Stanko Mikulić

Križ

Dva kraka jačeg drveta, jedan dulji, drugi kraći, prilagodbom za razapinjanje ljudi, spojeni u jedno - križ - od početka, iz razdoblja feničkih vremena služe za sramotno i mučno ubijanje čovjeka.

U Rimskom Carstvu umiranjem na križu mogao je biti osuđen čovjek koji nije rimski građanin, a počinio je teško krivično djelo, npr. izdajnik carstva. God. 71. pr. Kr. je, primjerice, od Rima do Napulja na križeve obješeno tisuće gladijatora nakon što je ugušena njihova pobuna.

Među mnogima koji su izgubili svoj život na tako mučan, sramotan i okrutan način je i Isus iz Nazareta. Po pripadnosti Židov, osuđen među glavarima svojih sunarodnjaka, uhvaćen je i doveden na sud u Jeruzalem, pred rimskoga upravitelja Poncija Pilata. Perući ruke na tome procesu, Pilat je htio iz njega izići. Predao je Nazarećanina onima koji su ga već osudili na sramotnu smrt vješanjem na križ.

Isus uzima svoj križ, koji su mu namijenili njegovi sunarodnjaci, uz znoj, krv, padove i ustajanja; bez psovke na ustima i mržnje u sebi tješi one koji ga prate, susreće majku, iznosi križ na Kalvariju i potpuno predan smrti odlazi.

Isusov križ imao je sve što i svi drugi križevi: napravljen za osuđenoga, postavljen na vidno mjesto s natpisom iznad glave... Poznavan od mnogih sunarodnjaka zbog najrazličitijih djela, koja su uvijek unosila svjetlo u život, i sada gledan kako prima svoj križ, nosi ga do odredišta i kako umire na njemu, probudio je duše i misli u mnogim srcima. Mnogi su se ponovo pitali: »Tko bijaše ovaj?« A neki su izustili: »Ovaj doista bijaše Sin Božji.«

Unatoč tim divnim svjedočenjima o Nazarećaninu, sve bi to nestalo sa smrću svjedoka da nije taj isti Mladić stupio živ među svoje poznanike: Ustao je iz mrtvih!? On je Uskrsli!

Otada križ više nema isto značenje. Križ je postao najprepoznatljivijim znakom među onima koji se napajaju Duhom Nazarećanina ne skrivajući čuđenja i pitanja. Križ je postao znakom života koji odiše teškoćama i složenošću, ali je prihvatljiv jer obiluje motivima, smislom i snagom. Križ je postao kut koji pomaže da se isti život vidi drugačije. Križ ima to značenje jer označava Uskrsloga koji nas uvodi u drugačiji vidik života.

Sam po sebi križ nema drugoga značenja od onoga koje mu je od početka dano: mučno pogubilište čovjeka. U križu nije spas čovjeka. Spasenje čovjeka je u Uskrslome koji je baš po križu i unatoč križu pokazao da je Spasitelj čovjeka.

28. kolovoz 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Isus nas treba odmah

Danas želim, Isuse, razmišljati o tvom pozivu.

Učiš me da je krštenje dar, znak tvog poziva. Još od utobe majke pozvao si me. Računaš s menom. Divno je živjeti u toj sigurnosti. I mene poznaš, Isuse. Znaš svu moju ljudsku ograničenost i slabost, znaš padove i uspjehe, znaš što ti ja mogu, a što ne mogu pružit. Želim jednostavno ići za tobom. Osjećam da mi to poručuješ promatrajući okolnosti poziva ovih tvojih učenika. Krpali su mreže, ispirali su ih, vukli na obalu. Radili su svoj svakodnevni posao. I upravo u tom kontekstu ti ih zoveš k sebi i očekuješ da se odazovu tvom pozivu.

Hvala ti na takvoj jednostavnosti i dobroti. Imaš toliko povjerenja u čovjeka. Znam: od mene očekuješ samo ono što ti ja mogu dati. Drugo ćeš učiniti ti. Sve drugo je tvoja briga. Od mene očekuješ da odmah krenem, da se odazovem, a ti ćeš od mene učiniti učenika po kojem će se tvoja dobrota proslaviti. Jer što sam slabiji, to će se tvoja dobrota jače očitovati i znat će se da je to tvoje spasiteljsko djelo, a ne djelo mog ljudskog nastojanja.

Proslavi se, Gospodine, i po pozivu kojim i mene zoveš u svoju službu i neka se poslanje moga krštenja i krizme oživotvori na dobro Crkve i svijeta.

29. kolovoz 2010.

Ivanka Brađašević

Glas

Ovdje more razbija svoje staklo u slavljenički pjenušac dana, nepomična hrid u zahvalnosti upija svježinu bisernih kapljica i mrav se, trčkarajući bezglavo, zaustavlja na oštrim rubovima čija je stvarna granica – miris čovjeka. Sve izuzev ljudskoga stvora savršeno je iz prosta razloga: jer ne traži odgovore, jednostavno postoji…
On je stoljećima u tvojoj nutrini, taj krik! Stijenke unutarnjeg bezglasja priječe mu proboj u svijet vidljiv očima. Vapeći za krikom galeba jedina utjeha je promatrati ga kako s lakoćom premošćuje zahtjevnu granicu kopna, mora i neba.
Nada mnom suncobran od borovih iglica i češera, protkan svjetlucavim nitima paučine: kroza nj samo blage zrake zaštitničkog pogleda. Uza me mirisni grm lavande u treperenju leptirovih krila i sam gotovo spreman poletjeti! Sunce rasplinjava oblak u meku rahlu čipku i valovi se u približavanju obali međusobno došaptavaju…
Koliko nježnosti, a mi se plašimo živjeti! Mi važemo izgovorene riječi filigranskom preciznošću, a zanemarujemo blijesak pomno skrivene suze. U bujici riječi nikako da naučimo slušati Glas! Njegova intonacija ne narušava savršenstvo tišine jer je blagost i Istina. On može zapovjediti stasitim stablima da nam u smaragdnim dlanovima spuštaju do nogu sretne ptice. Iz obične male svakodnevice miomirisa jutarnje kave on je poziv na nove susrete s ljudima.
More mramorno mrmori o miru umornih mornara. Poodavno smo isplovili…
Taj Glas - smiraj, sigurna luka u koju uplovljavamo… djelotvorni melem na otvorenu ranu… ispunjenje čežnje za dubinama i visinama… odgovor na sva naša pitanja.
Naš osmijeh rascvjetava mirtu. Galeb u visinama sretno klikće umjesto nas… Kroz eter putuju Poruke: važno je slušati Glas … sada i ovdje.
Uvijek, i svugdje.

30. kolovoz 2010.

Tomislav Ivančić

Poslao te u svijet da ...

Svatko od nas jasno ili nejasno doživljava da ima neku specifičnu ulogu u životu na zemlji. Nitko nas ne može zamjeniti, jedinstveni smo u povijesti čovječanstva, naš put je samo naš, nikoga ne možemo imitirati.
Netko - Bog - poslao nas je u svijet. On stoji iza nas. Nitko od ljudi nije nas pozvao, nitko nas nije očekivao. Došli smo iznenada, sa sposobnostima koje možda ljudi ne trebaju, sa nemoćima koje opterećuju našu okolinu, sa zahtjevima koje ljudi ne mogu ispuniti. Svatko ima svoj život, svoje zvanje, svoj put u svijetu i u Crkvi.
Važno je otkriti što voliš raditi i to trebaš učiniti u životu. Koje je tvoje zvanje, koje su tvoje sposobnosti? To ne određuju ljudi, to je u tebi usađeno, prirođeno, od Boga darovano i isplanirano. Ako ti ljudi ne mogu omogućiti da ostvariš svoje zvanje, može Bog. On je dao zvanje, poslanje, poziv, on će dati i ostvarenje poziva. Važno je da li ćeš očajavati zbog nemoći ili se osloniti na Boga. I da li ćeš shvatiti da si dragocijen, potreban i onda kad ljudi to ne uviđaju. I da se sve može. Zemlja ne pripada ljudima nego Bogu. Treba htjeti i početi drugovati s Bogom u Isusu Kristu.

30. kolovoz 2010.

Tomislav Ivančić

Poslao te u svijet da ...

Svatko od nas jasno ili nejasno doživljava da ima neku specifičnu ulogu u životu na zemlji. Nitko nas ne može zamjeniti, jedinstveni smo u povijesti čovječanstva, naš put je samo naš, nikoga ne možemo imitirati.
Netko - Bog - poslao nas je u svijet. On stoji iza nas. Nitko od ljudi nije nas pozvao, nitko nas nije očekivao. Došli smo iznenada, sa sposobnostima koje možda ljudi ne trebaju, sa nemoćima koje opterećuju našu okolinu, sa zahtjevima koje ljudi ne mogu ispuniti. Svatko ima svoj život, svoje zvanje, svoj put u svijetu i u Crkvi.
Važno je otkriti što voliš raditi i to trebaš učiniti u životu. Koje je tvoje zvanje, koje su tvoje sposobnosti? To ne određuju ljudi, to je u tebi usađeno, prirođeno, od Boga darovano i isplanirano. Ako ti ljudi ne mogu omogućiti da ostvariš svoje zvanje, može Bog. On je dao zvanje, poslanje, poziv, on će dati i ostvarenje poziva. Važno je da li ćeš očajavati zbog nemoći ili se osloniti na Boga. I da li ćeš shvatiti da si dragocijen, potreban i onda kad ljudi to ne uviđaju. I da se sve može. Zemlja ne pripada ljudima nego Bogu. Treba htjeti i početi drugovati s Bogom u Isusu Kristu.

1. rujan 2010.

Tomislav Ivančić

Imaj samilosti sa mnom

Sjedni ili stani pred Isusa. Gledaj, ako si u prilici, njegov križ. On je sve oprostio da bismo praštali. On je svima oprostio. Tebi je oprostio i zato možeš biti slobodan za druge.
Pođi zatim u mašti od jednog čovjeka do drugog, osobito k onima koje ne podnosiš, i svakoga prepoznaj kao brata ili sestru. Imaj samilosti za svakog.
Iza vidljivog tijela, ponašanja, pogleda, riječi, izgleda otkrij ono vječno u čovjeku. Ali, svakome idi srcem, ne samo razumom. Tako počinješ ljubiti. Postaješ nov.

Svi su ljudi "bačeni" na Zemlju bez saznanja tko ih je stavio u život i kamo moraju odavde poći. Svi pate, smrtni su, krhki, ugroženi. Svi imaju razne mane i nemoćni su da budu dobri. Griješe svi i svi strepe pred posljednjim sudom. Svi su vezani strastima, manama, svojim uskim pogledima, svojim mentalitetom. Nisu odlučili roditi se i ne žele umrijeti, ali ih je "sudbina" dovela ovamo. Svi smo tu jednaki. Svi jednako cvilimo, vapimo i tražimo. Kod nekih se jauk vidi jače, kod drugih je skriven prividnim rješenjima. Jedni i drugi robuju zlu. Jedni i drugi trebaju samo samilosti.
Za čovjeka treba, stoga, imati samo sućuti. Svakoga požaliti, svakoga pomoći, nikoga ne suditi, ni nad kime ne "lomiti štap". Ljubiti neprijatelja!
Svi ćemo jednom biti pred istim sudom, gdje će nestati maske i varke oko nas, i tad ćemo ugledati jedni druge sa žaljenjem i strahom - zašto smo se međusobno tako mrzili? Svi smo djeca istog Oca. U svakom čovjeku tvoj patnički, voljeni brat vapi i jeca, pa bio on druge vjere, rase, ideologije, nacije, uvjerenja, pa bio i neprijatelj.
Kako voljeti svakog čovjeka? Kako moći svakome oprostiti? Sjeti se: svi smo zavedeni. Đavao nas hoće uništiti, zato nas jedne drugima predstavlja kao neprijatelje. Ne daj da te zavede protiv čovjeka!
Najjače čovjekovo oružje, jest praštanje. Oprostiti znači ne biti naivan, ne dati se prevariti i zavesti od Zloga. Znači biti jak i odrastao, zreo čovjek i - pobijediti svako zlo.

2. rujan 2010.

Ante Novak

Iznenaditi Boga


Stiglo je doba godine u kojem će se u raznim zgodama i u više navrata kršćani i svi ljudi dobre volje prisjetiti prijelomnoga događaja u Povijesti spasenja - naviještenja Isusova rođenja. Evanđelist Luka piše da je Bog poslao anđela Gabriela. Pozdravio je Mariju nevjerojatnim riječima, utoliko što ih nitko drugi od Božjeg glasnika nije nikada prije ni poslije primio: »'Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!' Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav.« Nešto ranije, evanđelist piše kako je Gabriela na to djelo uputio Gospodin, a Božji izaslanik ne samo da je smeo Mariju, on ju je neopisivo iznenadio. Možda je i to preslaba riječ za takav trenutak, no koja je bolja? Kako opisati ozračje i osjećaje koji su prevladali u jednome iznenađenom čovjeku kad je susreo nadnaravni svijet očitovan u Gabrielu, glasniku Božje milosti?

Isto iznenađenje događa se i drugima, kad žive onakvim životom na koji poziva Sveto pismo. Od Svemogućega čovjek traži i vapije - kroz molitve - za iznenađenjem, svakodnevno, ta on je Svemogući i može sve učiniti, nije li tako? I sada dolazi na red jedno drugo iznenađenje! A jesmo li ikada mi iznenadili Boga? Jesmo li razmišljali o tome? Iznenaditi Boga?! Je li to uopće moguće? Dakako, nije moguće na Njegov način, ali je moguće na naš, ljudski način, a prava prilika za to, na primjer, mogu biti zornice, pogotovo onima kojima je izgovor za neustajanje u rani sat, umor, kronična neispavanost ili sve ono drugo što lako »iz rukava« kao argumentaciju izvlače kada se mora opravdati izostanak ili uopće neodlazak na zornicu. Ne mora »iznenađenje Bogu« biti zornica, može biti odlazak na misu tijekom tjedna, molitva krunice koju rijetko ili nikako prakticiramo, posjet starijima u obitelji koje rijetko posjećujemo, molitva za naše bližnje i najdraže. U biti, poruka je da se Boga može iznenaditi promjenom u životu, odlučnim odlukama i žrtvicama, svime onime što se do donošenja odluke rijetko ili nikako čini.

Budući da su zornice nešto aktualno, bilo bi dobro potaknuti možda one koji odlaze neredovito da budu redovitiji, a oni koji uopće ne odlaze na zornice neka se odvaže i otiđu konačno na zornicu. Bog će se sigurno iznenaditi što novo lice na svetoj misi u svojem domu napokon vidi i u ranu zoru. Iznenađenje, nema što, a i tada se od Svemogućega može u molitvama tražiti neko novo iznenađenje.

3. rujan 2010.

p. Luka Rađa

Jedini put

Držimo da je jedan od temeljnih zadataka duhovnog života osloboditi se tog nesretnog kukolja.
Što sve ne poduzimamo da to ne postignemo... A evo, Isus kaže Ne čupajte kukolja.
Isus želi da svojim pozitivnim pristupom umnažamo ono vrijedno, slikovito kazano, da bodrimo pšenicu te da ona svojim bujanjem zaguši kukolj.
Kao što, ako je ova prostorija u mraku, nećemo lopatama i metlama istjerivati mrak, nego ćemo jednostavno upaliti svijetlo i mraka će nestati.
Fiksiramo li se na kukolj u svom životu, ili ne daj Bože, u životu svoga bližnjega, tad postajemo turobni, nesretni, više nalik na grobare nego na učenike radosne vijesti.
Vrlina, krepost i svetost je u tom da se za grijehe kajemo.
Kajući se mi se posvećujemo. Ta i sveci su griješili, sveti Petar baš kao i Juda, samo što je Juda očajavao, a Petar se kajao.
Zapamtimo: nema dobrih kršćana, nema svetaca od rođenja.
Postoje samo razbojnici koji se kaju. Ponizno se udarati u prsi govoreći: Bože, smiluj se meni grješniku!
To je jedini put.

4. rujan 2010.

Paul Haschek

Bogatiji smo za jedan dan


Pokušavam živjeti životom duboke vjere. Želim biti osjetljiv za djelovanje Duha Svetoga u meni. Dobro i lijepo ovoga dana bilo je moja dodirna točka s Bogom.

Gospodine, razgovaram s Tobom kako mi je pri srcu. Daj mi doživjeti da budem povezan s Tobom. Jedan mali djelić moga života ponovno je prošao. Ti i ja, nas dvojica bogatiji za jedan dan, Ti jer ljubiš, a ja, jer sam ljubljen. Učini me otvorenim Tvomu Svetom Duhu. Hoću mu dati prostora u svojoj nutrini.

Moju osobnu situaciju stavljam u Tvoje ruke. Znam, prihvaćaš me kakav jesam. Hoću u svome životu tražiti Tvoju volju. Daj mi odvažnosti vjerovati i djelovati. Štiti me od štetnih utjecaja. Daj mi mudrosti tražiti i činiti dobro.

Radujem se što živiš sa mnom, i što sam zaklonjen u Tvome srcu. Hoću pripadati Tvomu novom svijetu, radovati se u Tebi i slobodno Ti se povjeriti.

Gospodine, Ti budi središte moga života. Ti budi moj put - prema Tebi ću se orijentirati. Ti budi moj ideal - za Tobom ću poći. Ti budi moj učitelj - Tebe ću slušati. Ti budi moj prijatelj - Tebe ću nasljedovati. Ti budi Gospodar moga života i prati me. Daj mi s Tobom iznova započeti.

5. rujan 2010.

Paul Haschek

Moliti je sasvim jednostavno!

Moliti je sasvim jednostavno: Nalazim malo vremena i zahvalno upravljam pogled na Onoga koji mi je dao život i vrijeme. Obraćam se dragomu čovjeku i radosno mislim na Onoga koji je povezao nas dvojicu. Promatram cvijet i divim se njegovu umjetniku. Opažam koliko je Bog sa mnom sretan što se ja radujem Njegovim darovima. On na mome licu čita koliko sam sretan zbog Njega, jer me ljubi. Kako je jednostavno o svemu tome razgovarati s Bogom!

6. rujan 2010.

Tomislav Ivančić

Pred svetohraništem

Euharistijska prisutnost Isusa Krista osobito je privilegirano mjesto meditacije. Isus je Bog ali i čovjek. Radi se, dakle, ne samo o njegovoj božanskoj nego i ljudskoj prisutnosti i to na osobit nekako zgusnut način. Onaj isti Isus, čovjek iz Nazareta, sa svojim ljudskim tijelom - iako uskrslim - prisutan je tu. Čitavo njegovo djelo spasavanja čovječanstva tu je u akciji. Svetohranište je produžetak svete Mise. Čitava je crkva vidljivo, ili nevidljivo tu prisutna. Euharistija je središte Crkve i njezin izvor. Tu Isus čeka, čezne za čovjekom da ga otkupi, oslobodi i vjernika osposobi da ga svjedoči i navješta. Tu je Isus, koji razumije naš jezik, zna naše prilike, poznaje tebe po imenu. Isus koji želi da se s njime hranimo i postanemo njegovo Tijelo. Otajstvo u kojem se njegova Krv prelijeva u našu, njegovo Tijelo postaje našim. Euharistija je bogadstvo pred koje treba stati i upijati ga. Tko se odluči za meditacije pred euharistijskim Isusom Kristom, svaki će se dan vraćati kući preporođen. Bit će bremenit i bogat Isusom.

8. rujan 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Dar srca

Kako si dobar, Isuse! Vidiš sve što drugi ljudi ne mogu vidjeti, razabireš ono što izmiče ljudskom oku.

Ne mogu te ljudi prevariti svojim blještavilom i prividnošću. Tako mi puno govori, dobri Isuse, ova zgoda sa siromašnom udovicom.

Rekao si: Ona je najviše dala. Ona je dala od onoga što joj je trebalo za život. Ona je riskirala svoj život da bi mogla u svojoj pobožnosti prinijeti svoj dar. Da, Isuse, ona je dala samu sebe. Nije škrtarila sa svime što ima. Nije imala puno, bila je siromašna. Upravo zato mogla je dati sebe, svoj život, tj. mogla je dati najviše. Jer - što ti daruju oni koji se cjenkaju s onim što misle da imaju?

Očito je, Isuse, da bogataši to nikada neće shvatiti. Očito je da oni nemaju prilike da otkriju tajnu istinskog dara. Jer, oni mjere svojim ljudskim mjerilima, oni računaju svojim računalima, a ti gledaš u dubine ljudskih srdaca. Tebi ništa ne izmiče, sve vidiš i znaš. Želiš od svojih učenika siromaštvo srca, siromaštvo duše. Želiš njihovu potpunu oslonjenost na tebe, na tvoja obećanja. Želiš da ljudi vjeruju u ljubav tvoga i našega nebeskog Oca. To iskustvo bogataši nemaju jer imaju svoju plaću, jer misle da posjeduju sve sigurnosti svoga života. Oni su lišeni tog blagoslovljenog predanja u ljubav nebeskog Oca.

Pretpostavljam, Isuse, da i mene promatraš negdje na ulazu u hram, negdje u skrovištu moga srca. Osjećam tvoj pogled, pratiš me i ti ništa ne izmiče od onoga što ja radim i što ne radim.
Nisam bogat i nemam mnogo. Siromašan sam. Nemam se čime pohvaliti pred tobom. Moja je vjera slaba. Moje pouzdanje malakše, moja je ljubav tako nepotpuna. Ne nalazim, Isuse, puno vremena za tebe. Nisam se potvrdio nekim velikim dobrim djelima. Osjećam da ima u meni više sebičnosti nego žrtve, Ne mogu se pohvaliti nekim velikim odlukama kojima bih učinio zaokret u svojem životu. Sve je to, Isuse, bijedno i slabo. Spasi me, Gospodine! Zauzmi se za mene i učini da ti i moj dar bude drag. Učini, Isuse, da konačno otkriješ da i u mojem daru ima predanja i ljubavi, da se i u mojem daru krije srce i duša.

Učiš me, Isuse, po ovoj siromašnoj udovici da shvatim da je svatko sposoban darovati tebi ono što će te razveseliti. Svatko može darovati, ne toliko ono što ima ili nema, nego ono što jest, tj. svoj žitak. Upravo to se tebi sviđa! Neka ti, Isuse, i naš svakodnevni dar i svaka naša žrtva budu ugodni!

Dar je samo znak! Bitno se ne vidi očima!
U sitnom znaku kruha, ti nam, Isuse, daruješ svega sebe!
U tebi nam nebeski Otac daruje sve što ima, sav svoj žitak! Bog se zato ne da nadmašiti u ljubavi, u darivanju!

9. rujan 2010.

Miljenko Grubeša

Pjev tišine i ptica

Gospodine, želim s tobom razgovarati kao s čovjekom pored sebe. Za stolom, recimo, na kavi ili čaši vina. Ili u šetnji našim parkom. Kao sa svojim najboljim prijateljem razgovarati s tobom o svemu. Želim čuti tvoju riječ i tvoj glas i vidjeti sjaj u tvojim očima.

Dovoljna je samo jedna tvoja riječ pa da smisao i istina obasja cijeli moj život. Da mi vrati ljepotu i da se ponovo za život oduševim. Samo jedna tvoja riječ udahnula bi mi tvoj duh i ja bih je s ljubavlju prihvatio.

Tvoja riječ bi mi vratila izgubljenu vjeru i snagu.
Samo jedan tvoj pogled bio bi dovoljan da se vratim ostavljenoj ljubavi i da na njezinom križu ponovo raširim ruke.
Tvoja bi riječ mojoj duši udahnula mir i radost i ona bi pejzaž tvoje ljubavi postala.
Tvoja bi riječ utišala sve moje riječi i slušali bismo pjev tišine i ptica.
Tada bi sva moja pitanja postala suvišna i nepotrebna.
S tobom bi sve moje sadašnje želje i potrebe nestale.
U tvojoj blizini utonuo bih u beskraj ljubavi.
U njoj bi iščezlo sve što vidim i sve što čujem. Cijeli ovaj svijet.
I tvoj bi mi lik Isuse iščeznuo.
Gospodine, bio bi opet uznesen!
I tvoj bi se Duh na mene izlio.
I ja bih u njega utonuo, u najdublju dubinu svoga srca.
I ne bih te više tražio pored sebe, nego u sebi, Gospodine moj!
Ti bi bio u meni i ja u tebi.
Ali, Ti već jesi Gospodine u meni!

Bez tvoga Duha, uzalud bi mi bilo biti s tobom Gospodine, uzalud što bih te slijedio, uzalud bih pio i jeo s tobom, uzalud bi bile sve naše šetnje, svi naši razgovori i pogledi i uzalud sva tvoja čuda i sva tvoja ljubav, Gospodine. Bez tvoga Duha gledao bih te, ali te ne bih vidio, i slušao te, ali te ne bih čuo, kao i mnogi tvoji suvremenici, Gospodine. Jer, bez tvog duha, ljubavi ne bih imao i ne bih te ljubio, Gospodine moj. Tvoja bi riječ, Gospodine, na kameno tlo pala. Ali ti si uzdignuo svoj pogled u nebo i rekao: »Effata!«, i izvor se ljubavi u mom srcu ponovo otvorio.

Tvoj duh tvoja je ljubav, Gospodine, razlivena u mom srcu. U njoj si uvijek sa mnom, Gospodine. U njoj te i vidim i čujem. U njoj činiš najljepša čuda.

A moja ljubav je tvoja Gora, Gospodine, na kojoj slušam tvoja blaženstva, i tvoj Tabor, Gospodine, na kojem te vidim preobražena u nebeskoj slavi i sjaju tvoga Božanskog milosrđa.

Zrelost u vjeri

Danas se dobiva dojam da razna praznovjerja idu ruku pod ruku s vjerom, kao da se u isto vrijeme može biti vjernik i ponašati se kao da Boga nema. Katkada se čini da je lakše spas tražiti u raznim predmetima, knjigama za samopomoć, kod samoprozvanih iscjelitelja, nego u sakramentima. Izbjegavanje crne mačke, zaobilaženje ljestava, strah od petka trinaestog, vjerovanje u horoskop, čitanje iz dlana, proricanje budućnosti, nošenje talismana, zatim »čišćenja« stanova tamjanom i ostale privatne pseudoliturgijske pobožnosti koje se prakticiraju više nego nedjeljna euharistijska slavlja nerijetko ulaze i u život vjernika. Čovjek tako sam postaje tvorac svoje osobne religioznosti, dok proglašene obrasce vjere ostavlja po strani skrivajući se iza individualne pobožnosti koja vodi u zastranjenje.

S druge strane, javne, nerijetko sramotne i ponižavajuće, ispovijedi na televizijskim ekranima i na stranicama raznih časopisa, postaju dio svakidašnjice, a pomirenje s Isusom u sakramentu ispovijedi izaziva nelagodu, strah pa i osjećaj narušavanja intime. Takva slika svijeta, medijsko bombardiranje sadržajima bez moralnih vrijednosti i nekritički pristup stvarnosti ulaze polako u čovjekovu svijest. Tako se granice između dobra i zla polako brišu, a istina se relativizira i postaje plod trenutnog raspoloženja pojedinca.

I dok kod jednih individualizam dovodi do anonimnosti i nenavezanosti na bilo kakve vjerske obrasce ponašanja i mišljenja, kod drugih rađa željom za prisnim zajedništvom. Da bi se izbjegle negativne pojave poput privatnih pseudopobožnosti, nameće se važnost i potreba duhovnog vodstva koje će vjernicima pomoći da riješe konfliktne situacije koje nose u sebi, svoje strahove i probleme, jer su upravo one često okidač razvoja magijske svijesti. Duhovni razgovori i ispovijed trebali bi omogućiti vjernicima da poteškoće na koje nailaze sagledaju iz perspektive zrelog kršćanina.

Današnji svijet sa svojim izazovima iziskuje da se radi na zajedništvu i vjernicima pruže pravi uzori te daje duhovna hrana unutar Crkve, osobito župne zajednice kojoj pripadaju. Samo tako će se razvijati prava pobožnost i ispravan odnos prema liturgiji.

Irena Popovački

Tišina


Neobično važno je naučiti slušati, no teško je slušati ako se nalazite okruženi bukom. Tempo i način današnjeg života tako je pun informacija, da je praktično nemoguće kvalitetno obraditi sve što čujemo i vidimo. Svakako danas tome doprinose i mediji poput televizije, ali svakako i Internet. Stoga se kvaliteta obrade informacija, pretočila u kvantitetu. Količina informacija i njihova direktna profitabilnost tj. tržišna vrijednost postadoše jedina mjerila vrijednosti. Dapače ne samo to, nego te informacije zahvatiše i promjeniše mjerila i norme života. Gotovo do te mjere da je moguće govoriti o čovjeku informacijskog doba. No čovjek tog doba je čovjek buke. Možda bi ga tebalo zamisliti pomalo osamljenog i izgubljenog među silinim informacijama.

Svaki čovjek je potreban duhovnog trenutka tišine, vremena izdvojenog samo za sebe, za svoj duhovni napredak. Onog trenutka molitve u skrovitosti vlastite sobe, o kojem priča Isus. Nije to nikakva egoističnost. Jer što vrijedi čovjeku da poput Fausta sve dobije, a sebe izgubi? Što vrijedi čovjeku da zadobije cijeli svijet i sve informacije, ako sebe izgubi. A vrlo lako je sebe zagubiti, u šarenilu informacijskog kozmosa.

Stoga posvetite sebi nekoliko trenutaka na dan. Ako tako pažljivo održavate svoj stan čistim, pomno mjenjate motorno ulje svoga automobila, a svoje računalo stalno osvježavate driverima i softwareom, sjetite se da ste i vi sami potrebni "održavanja". Stoga odvojite vremena da odete u osamu i da kroz molitvu i tišinu srca osluškujete što vam Otac nebeski govori. Ako i ne čujete iz prve, nemojte se obeshrabriti. Buka ovoga svijeta je prevelika. Budite strpljivi, vaš vas Otac čuje i prije nego išta kažete. Čuje vas u savršenoj tišini, kakvu bi i vama htio dati, da i vi Njega čujete.

Gora

Kličimo i veselimo se spasenju njegovu,
jer ruka Jahvina na ovoj gori počiva!
(Iz 25, 1-10)

Prihvatimo svoju putničku usmjerenost prema vječnosti. Promislimo u osobnom razmišljanju svoje vrijeme i svoj put. Prihvatimo Božje putove, ljubimo ih, makar ih ne razumjeli. Hrabro koracajmo i usred poteškoća, čvrsto uvjereni daje do u sitnice sve uređeno za naše dobro. S vjerom i s nadom napredujmo na putovima Gospodnjim, jer po njima Bog upravlja i velikom, općom poviješću kao i našim malim osobnim povijestima. Svi su Božji putovi samo milosrđe i istina. Zato putujmo zajedno s Kristom, jedinim putom. Budimo radosni i usred muka i nesigurnosti našeg hodočašćenja.

K svojima dođe...

Tvoj sam, Gospodine, po tajni stvaranja. Bez tebe me ne bi bilo.

Ti si me htio još od utrobe moje majke. Po tajni tvojeg odabranja došao sam na ovaj svijet. Početak svojeg postojanja dugujem tebi, budući da si me ti, Bože, obdario životom.
Tvoj sam, Gospodine, po tajni sakramenta krsta. Darovao si mi roditelje koji vjeruju, smjestio si me u narod koji je ukorijenjen u kršćanstvo. Vodom i Duhom svojim Svetim u sakramentu krsta preporodio si me na život djece Božje. Tvoj sam, Gospodine, po tvojem odabranju i po svojem krsnom opredjeljenju.

Osjećam, Gospodine, da ti pripadam i po prvoj svetoj ispovijedi i prvoj svetoj pričesti. Bili su to radosni trenuci moga života. Možda tada nisam bio svjestan neizrecivosti dara, tajne tvoga predanog tijela i prolivene krvi, no osjećao sam da je to nešto što me nadilazi. Bilo je lijepo. Hvala ti, Isuse, za taj osobni dar tvoje ljubavi.

Tvoj sam, Gospodine, jer osjećam da sam stalno u tvojoj prisutnosti, da me pratiš budnim okom dobroga pastira. U molitvi ti mogu neprestano dolaziti. Izgleda mi kao da samo za mene imaš sve svoje vrijeme, kao da samo za mene imaš svu svoju vječnost. Hvala ti za taj osjećaj sigurnosti i ljubavi. Tvoj sam, Gospodine, jer osjećam da me prihvaćaš i nosiš.

A ipak, evanđelist kaže da si k svojima došao i da te tvoji ne primiše. Mislim katkada, Gospodine, da bih te ja, da sam imao sreću živjeti u vrijeme kada si hodao Palestinom, oduševljeno primio. Imam dojam da su tvoji suvremenici propustili životnu priliku koju ja nipošto ne bih propustio. Ja bih te prihvatio, ja bih te prepoznao.

A ipak, nije li, Isuse, to da te tvoji nisu primili zapisano i radi nas nas, radi mene?
Dolaziš i danas. Dolaziš neprestano. Dolaziš u pričesti, u vakoj misi, u sakramentima. Dolaziš u unutarnjim razgovorima luše. Dolaziš, Isuse, u čovjeku, u bratu, u bližnjemu, Želiš da te prepoznamo ondje gdje su dvojica ili trojica sabrana u tvoje ime. Dolaziš nam u svojoj Riječi, A meni se katkada čini kao da te nema, kao da ne mariš za nas. K nama dolaziš, a mi te tako često ne vidimo. K nama dolaziš, a mi te često ne primamo. Pogotovu, Isuse, kada je tvoja riječ odrešita i zahtjevna.
K nama dolaziš, Isuse. K svojima dolaziš i danas. Jesmo li bolji od tvojih suvremenika iz evanđelja? Daj nam, Isuse, milost da te prepoznamo, daj nam snagu da te primimo svaki puta kada pokucaš na vrata našega srca.


Fra Zvjezdan Linić