Meditacija - za svaki dan

12. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Meditacija preuzeta sa www.glas-koncila.hr
Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.
Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.
Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.
Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.
Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

13. studeni 2009.

Dr. Milan Špehar

Moli za moje obraćenje!

Meditacija preuzeta sa www.molitve.info
Razumljivo je obraćenikovo oduševljenje i da on od blještavila obraćenja ne vidi stvarnost kakva ona jest.
Razumljivo je i to da on u sebi nosi nove snage, moglo bi se reći gotovo nadljudske, i da osjeća potrebu obratiti cijeli svijet. On osjeća da to mora i vjeruje da može.
Zato ne primijeti kako je njegovo obraćenje najplodnije polje za bujanje korova koji se zove oholost. Vrlo teško će on sam to primijetiti, jer živi u uvjerenju da su svi pokreti u njemu i sav njegov žar samo od Boga. Vrlo brzo zaboravlja svoj dugi i vijugavi put do obraćenja.
On jednostavno osjeća da mora biti koristan, jer inače čemu njegovo obraćenje ako se na njegov poticaj svijet ne obraća. Zaboravlja koliko je to dar što ga ničim nije zaslužio.
Zapravo svaki oduševljeni čovjek čini tako. Možda mu veće zadovoljstvo pribavlja vikanje drugima: "Obrati se", nego da se to stvarno nekome dogodi. Možda bi mu takav postao opasna konkurencija...
Bilo mi je pomalo pretjerano slušati ponekoga trapističkog monaha govoriti: "Moli za moje obraćenje!" Nije se bojao to ponavljati ni ljudima "iz svijeta". Vrlo sam se brzo uvjerio u duboku istinu te rečenice. Ona mi više nije nimalo smiješna ni pretjerana. Smješnije mi je i pretjeranije kad čujem riječi iz ljudskih usta, i to s pozornice: "Obrati se!" Uvijek imam dojam da su rečene svisoka i da su neuvjerljive. Da barem taj siđe s pozornice, sjedne do grešnika i kaže mu da se obrati, držeći ga kao brata za ruku... Tko je od nas tako obraćen da se može izdvajati iz nepregledne mase onih koji se svaki dan iznova moraju obraćati? Obraćenje traje cijeli život i obnavlja se svaki dan.
Zar nam se ne događa da se jednoga dana u duhovnom životu popnemo za dvije stube, a da već slijedećega dana moramo sići za četiri stube? Zar nije upravo to duhovni život? Dinamika, a ne statika. U statici još samo brojimo i mjerimo; kad je život dinamičan, za to uopće nemamo vremena.
Ako se u jezero ne dodaje uvijek nova voda, ono će se pretvoriti u žabokrečinu, u kojoj će žabe kreketati: "Obrati se!" Tko je gore, neka pazi da ne padne! I mora su se isušila, a da se ne bi jezera! A da ne bi presahnulo obraćenje bez nezaslužene hrane odozgor!
To je dinamika koja nas čini uvijek budnima. To je poniznost. Mi smo upravo dužni pomagati si međusobno na putu prema obraćenju, i riječima poticanja i, još više, djelima. Ali mi ne obraćamo ljude. Osobito ne dvjema zapovjednim riječima. Oduševljeni se bave poslom obraćanja drugih, oduhovljeni za to nemaju vremena, jer imaju neizmjerno puno posla oko obraćenja sebe.
Više puta nemamo drugog izbora nego samo molitvu za tuđe i svoje obraćenje.
Moli za moje obraćenje!

14. studeni 2009.

Sv. Gašpar del Bufalo

Naš život

Meditacija preuzeta sa www.molitve.info
O, da je naš život sasvim usmjeren na ljubav onog Boga, koji nas je tako ljubio, da je postao naš Otkupitelj i žrtva iz ljubavi za nas!
"On nas je ljubio i oprao nas svojom Krvlju."Ali, kako možemo stvarno i djelotvorno primijeniti na sebe i druge ovaj spasonosni napitak našeg Spasitelja?" Obzirom na ovo možemo ponavljati sa sv. Pavlom "Nadopunjam što nedostaje Kristovim patnjama!" Uvijek se u duhu udubljujmo u svete rane Isusa Krista našeg Gospodina.Tamo neka je naš počinak i naš mir.
Mora se ljudima reći kakvom su cijenom otkupljene duše. Mora im se protumačiti kako ih Krv Kristova čisti i kako ih ona posvećuje po sakramentima. Da bi se ljudi probudili iz današnje bezosjećajnosti mora ih se podsjetiti da se ova Krv žrtvuje svaki dan na oltarima i da joj se treba klanjati i prikazivati ju u naknadu za grijehe i nezahvalnosti koje joj se nanose.

15. studeni 2009.

Thomas Merton

Želite li upoznati Boga?

Tada naučite razumijevati slabosti i nesavršenosti drugih ljudi. Ali kako možete shvatiti slabosti drugih, ako ne shvaćate svoje? A kako možete vidjeti značenje svojih ograničenja, ako niste primili od Boga milost, kojom upoznajete sebe i Njega? Nije dovoljno drugima opraštati: moramo im oprostiti ponizno i samilosno. Ako im opraštamo neponizno, naše je opraštanje ruganje: ono pretpostavlja da smo bolji nego oni. Isus je sišao u ponor naše sramote da nam oprosti, pošto je, u nekom smislu, postao niži od nas sviju. Zato ne smijemo drugima opraštati sa uzvišenih prijestolja, kao da smo bogovi koji gledaju s Neba dolje na njih. Moramo im oprostiti u plamenu njihova pakla, jer Krist, po našem praštanju, još jednom silazi da ugasi taj osvetni plamen. On to ne može učiniti, ako mi ne oprostimo drugima Njegovom samilošću. Krist ne može ljubiti bez osjećaja i srca. Njegova je ljubav jednako ljudska kao i božanska, i naša će ljubav biti karikatura Njegove, ako tvrdi da je samo božanska, a ne pristaje da bude ljudska.
Kada druge ljubimo Njegovom ljubavlju, ne poznamo više dobro i zlo {a to je zmija obećala) nego samo dobro. Nadvladavamo zlo u svijetu Božjom ljubavlju i samilošću, i dok činimo tako tjeramo sve zlo iz naših srdaca. To zlo u nama je više nego moralno. Postoji i psihološko zlo, iskrivljenje što ga je uzrokovala sebičnost i grijeh. Dobre moralne nakane dovoljne su da isprave što je formalno zlo u našim moralnim činima. Ali da naša ljubav može ozdraviti rane grijeha u čitavoj našoj duši, mora doprijeti u najdublje dubine naše čovječje naravi, da iščisti svu zarazu tjeskobe i lažne krivnje koja izlazi iz oholosti i straha, da oslobodi ono dobro što ga je zaustavljala sumnja, predrasuda i utvaranje.
Sve u našoj prirodi mora naći svoje pravo mjesto u životu dobrotvorne ljubavi, tako da se čitav čovjek može dizati Bogu, da se ta cijela osoba može posvetiti, a ne samo nakane njegove volje.
Bog koji je beskrajno bogat postao je čovjek da osjeti siromaštvo i bijedu paloga čovjeka, ne zato jer Mu je trebalo to iskustvo, nego jer je nama bio potreban Njegov primjer. Sada, kada smo vidjeli Njegovu ljubav, ljubimo jedan drugoga kao što je On ljubio nas. Tako će Njegova ljubav raditi u našim srcima i preobraziti ih u Njega.

16. studeni 2009.

Tomislav Ivančić

Kome da pođem ...?

Savjest je jasna u osnovnom principu: moraš činiti dobro i izbjegavati zlo. No što je dobro a što zlo u konkretnom, pojedinačnom slučaju? Tu se ljudi razilaze. Jedni smatraju rat opravdanim, drugi kažu da se ne smije uzimati oružje u ruke. Jedni rastavljaju brak, drugi uviđaju da je to nepravda zbog djece. Jedni smatraju da su predbračni obnosi normalan slijed ljubavi, drugi kažu da su egoizam u dvoje i zato neljudski. Jedni se drže morala islama, drugi hinduizma, treći budizma, četvrti "zdravog razuma", peti kršćanskog morala. Tko ima pravo?
Taj pluralizam mišljenja i propisa pokazuje da ljudi svojom logikom ne mogu vidjeti što je u pojedinom slučaju ispravno. To znači da ljudi nužno i lutaju. Tako na žalost i jest. Zato toliko zla među nama. Kad bi nam netko pokazao što je uvijek dobro, zemlja bi procvjetala pravdom i mirom. Još kad bismo to mogli i vršiti...!
Dosad se samo jedan čovjek u povijesti čovječanstva usudio reči da ima i znanje morala i snagu za njegovo vršenje: Isus iz Nazareta. Rekao je da je on Istina. I da onaj tko ide za njim neće lutati u tami. Rekao je ne samo Istina nego i Put. I još više: da je sam Život. Bilo bi to lakoumno od njega da nije sve i životom dokazao. Umro je za te tvrdnje. Činio je čudesa, liječio, opraštao, dao božansku silu svijetu, nadvladao smrt. Milijadra ljudi danas ide na njim. On je Sin Božji.

Da ne načimam sad novi topic, dakle riječ je o meditaciji, ali nevezano uz bilo koju religiju, više kao sredstvo za očistit um. Ja s vremena na vrijeme pokušavam meditirati koncentriranjem na disanje i observacijom sebe. Zanima me kakva su vaša iskustva sa meditacijom?

Istina ima mnogo nacina za meditiranje...
ja nakon bilo koje meditacije osijecam se jako dobro i otpušteno...
znaci imam pozitivna rjeci za meditaciju...
iako kazem da nije vazno kakva je meditacija vazno je da nam odgovara i da budemo poslje otpušteni i mirni

17. studeni 2009.

Nataša Pavlović

Moj Bog

Isus nije želio da ga gledaju samo kroz prizmu čudesnih iscjeljenja, jer on je puno više od iscjelitelja.
Ako tražim senzacije, mogu lako propustiti prava čuda koja on, moj Bog, želi izvesti u mome životu...
Ako ne znam prepoznati Božju blizinu u svojoj svakodnevici...
Ako ne uočavam njegove zahvate u svome životu...
Ako ga ne otkrivam u malenim stvarima od kojih je satkana moja stvarnost...
Ako ne prepoznajem Božje lice u licima svojih bližnjih...
Ako se ne znam nadati, tješiti druge i dopustiti im da me utješe.... bolujem od duhovne sljepoće, koja je teže stanje od sljepoće koja je opisana u današnjem evanđelju.
Isus me danas želi ozdraviti od te sljepoće i darovati mi pogled kakvim on gleda svijet.
Hoću li mu dopustiti da mi učini to veliko djelo?

18. studeni 2009.

Fra Zvjezdan Linić

Dar srca

Kako si dobar, Isuse! Vidiš sve što drugi ljudi ne mogu vidjeti, razabireš ono što izmiče ljudskom oku.
Ne mogu te ljudi prevariti svojim blještavilom i prividnošću. Tako mi puno govori, dobri Isuse, ova zgoda sa siromašnom udovicom.
Rekao si: Ona je najviše dala. Ona je dala od onoga što joj je trebalo za život. Ona je riskirala svoj život da bi mogla u svojoj pobožnosti prinijeti svoj dar. Da, Isuse, ona je dala samu sebe. Nije škrtarila sa svime što ima. Nije imala puno, bila je siromašna. Upravo zato mogla je dati sebe, svoj život, tj. mogla je dati najviše. Jer - što ti daruju oni koji se cjenkaju s onim što misle da imaju?
Očito je, Isuse, da bogataši to nikada neće shvatiti. Očito je da oni nemaju prilike da otkriju tajnu istinskog dara. Jer, oni mjere svojim ljudskim mjerilima, oni računaju svojim računalima, a ti gledaš u dubine ljudskih srdaca. Tebi ništa ne izmiče, sve vidiš i znaš. Želiš od svojih učenika siromaštvo srca, siromaštvo duše. Želiš njihovu potpunu oslonjenost na tebe, na tvoja obećanja. Želiš da ljudi vjeruju u ljubav tvoga i našega nebeskog Oca. To iskustvo bogataši nemaju jer imaju svoju plaću, jer misle da posjeduju sve sigurnosti svoga života. Oni su lišeni tog blagoslovljenog predanja u ljubav nebeskog Oca.
Pretpostavljam, Isuse, da i mene promatraš negdje na ulazu u hram, negdje u skrovištu moga srca. Osjećam tvoj pogled, pratiš me i ti ništa ne izmiče od onoga što ja radim i što ne radim.
Nisam bogat i nemam mnogo. Siromašan sam. Nemam se čime pohvaliti pred tobom. Moja je vjera slaba. Moje pouzdanje malakše, moja je ljubav tako nepotpuna. Ne nalazim, Isuse, puno vremena za tebe. Nisam se potvrdio nekim velikim dobrim djelima. Osjećam da ima u meni više sebičnosti nego žrtve, Ne mogu se pohvaliti nekim velikim odlukama kojima bih učinio zaokret u svojem životu. Sve je to, Isuse, bijedno i slabo. Spasi me, Gospodine! Zauzmi se za mene i učini da ti i moj dar bude drag. Učini, Isuse, da konačno otkriješ da i u mojem daru ima predanja i ljubavi, da se i u mojem daru krije srce i duša.
Učiš me, Isuse, po ovoj siromašnoj udovici da shvatim da je svatko sposoban darovati tebi ono što će te razveseliti. Svatko može darovati, ne toliko ono što ima ili nema, nego ono što jest, tj. svoj žitak. Upravo to se tebi sviđa! Neka ti, Isuse, i naš svakodnevni dar i svaka naša žrtva budu ugodni!
Dar je samo znak! Bitno se ne vidi očima!
U sitnom znaku kruha, ti nam, Isuse, daruješ svega sebe!
U tebi nam nebeski Otac daruje sve što ima, sav svoj žitak! Bog se zato ne da nadmašiti u ljubavi, u darivanju!

mala_djevojka je napisao/la:

Istina ima mnogo nacina za meditiranje...
ja nakon bilo koje meditacije osijecam se jako dobro i otpušteno...
znaci imam pozitivna rjeci za meditaciju...
iako kazem da nije vazno kakva je meditacija vazno je da nam odgovara i da budemo poslje otpušteni i mirni

slažem se

19. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Pjev tišine i ptica

Gospodine, želim s tobom razgovarati kao s čovjekom pored sebe. Za stolom, recimo, na kavi ili čaši vina. Ili u šetnji našim parkom. Kao sa svojim najboljim prijateljem razgovarati s tobom o svemu. Želim čuti tvoju riječ i tvoj glas i vidjeti sjaj u tvojim očima.
Dovoljna je samo jedna tvoja riječ pa da smisao i istina obasja cijeli moj život. Da mi vrati ljepotu i da se ponovo za život oduševim. Samo jedna tvoja riječ udahnula bi mi tvoj duh i ja bih je s ljubavlju prihvatio.
Tvoja riječ bi mi vratila izgubljenu vjeru i snagu.
Samo jedan tvoj pogled bio bi dovoljan da se vratim ostavljenoj ljubavi i da na njezinom križu ponovo raširim ruke.
Tvoja bi riječ mojoj duši udahnula mir i radost i ona bi pejzaž tvoje ljubavi postala.
Tvoja bi riječ utišala sve moje riječi i slušali bismo pjev tišine i ptica.
Tada bi sva moja pitanja postala suvišna i nepotrebna.
S tobom bi sve moje sadašnje želje i potrebe nestale.
U tvojoj blizini utonuo bih u beskraj ljubavi.
U njoj bi iščezlo sve što vidim i sve što čujem. Cijeli ovaj svijet.
I tvoj bi mi lik Isuse iščeznuo.
Gospodine, bio bi opet uznesen!
I tvoj bi se Duh na mene izlio.
I ja bih u njega utonuo, u najdublju dubinu svoga srca.
I ne bih te više tražio pored sebe, nego u sebi, Gospodine moj!
Ti bi bio u meni i ja u tebi.
Ali, Ti već jesi Gospodine u meni!
Bez tvoga Duha, uzalud bi mi bilo biti s tobom Gospodine, uzalud što bih te slijedio, uzalud bih pio i jeo s tobom, uzalud bi bile sve naše šetnje, svi naši razgovori i pogledi i uzalud sva tvoja čuda i sva tvoja ljubav, Gospodine. Bez tvoga Duha gledao bih te, ali te ne bih vidio, i slušao te, ali te ne bih čuo, kao i mnogi tvoji suvremenici, Gospodine. Jer, bez tvog duha, ljubavi ne bih imao i ne bih te ljubio, Gospodine moj. Tvoja bi riječ, Gospodine, na kameno tlo pala. Ali ti si uzdignuo svoj pogled u nebo i rekao: »Effata!«, i izvor se ljubavi u mom srcu ponovo otvorio.
Tvoj duh tvoja je ljubav, Gospodine, razlivena u mom srcu. U njoj si uvijek sa mnom, Gospodine. U njoj te i vidim i čujem. U njoj činiš najljepša čuda.
A moja ljubav je tvoja Gora, Gospodine, na kojoj slušam tvoja blaženstva, i tvoj Tabor, Gospodine, na kojem te vidim preobražena u nebeskoj slavi i sjaju tvoga Božanskog milosrđa.

20. studeni 2009.

Tomislav Ivančić

Čuti nadahnuća Duha Svetoga

Da bi čuo nutarnji govor Duha Svetoga, nužno je da se potpuno smiriš. Također je nužno da se odrećeš svakog grijeha, da se pokaješ. Pokloni se najprije Bogu koji u tebi stanuje. Zamoli ga tada da ti govori, da te pouči, da te ohrabri, da te savjetuje, da prosvjetli tvoj razum.
Zatim se potpuno smiri i slušaj. Možda u početku nećeš ništa primijetiti, ali pomalo ćeš se približiti svojoj duši i postati senzibilan na govor Božji u njoj. Nakon desetak minuta zahvali Bogu ... I zapiši ono što si čuo.
Kršćanski vjernik hram je Duha Svetoga. U njemu Duh Sveti govori, tješi, poučava, svjedoči, izvodi u cjelovitu istinu. Duh Sveti osposobljava vjernika da ga može čuti i razumjeti. Slično kao što čujemo glas savjesti. Ili kao nadahnuće. No ipak govor Duha u nama može biti i artikuliran, izražen riječima. O tome svjedoče proroci Starog zavjeta, ali i Novog. Sveti Pavao govori kako ga je Duh učio, vodio, prepriječio mu put, govorio mu. Peru u Jopi govori Duh Sveti da ide u Cezareju. Gotovo svi kršćanski sveci svjedoče o tom govoru Duha Svetoga. Danas sve više raste broj knjiga u kojima su zapisani govori Duha Svetoga.
Kako razlikovati govor Duha Svetoga od govora našega duha ili naše podsvijesti kao i od govora drugih, posebno zlih, duhova? Jednostavno: Duh Sveti jedan je u Crkvi, u Svetom pismu i u nama. Prema tome, čim su riječi koje u sebi čujem suprotne nauku Crkve ili riječima Svetog pisma, jasno je da to nije govor Božji. Također, ako taj govor tjera u strah, očaj, ako osuđuje umjesto da smiruje onda to sigurno nije govor Duha Svetoga. Duh Sveti tješi, poziva na obraćenje i ohrabruje i nosi nadu, oživljuje, spašava i vodi Isusu, jer je njegov Duh. Duh Božji tjera strah, čisti od grijeha, oslobađa od robovanja grijehu i tijelu. On je Duh slobode.

21. studeni 2009.

Tomislav Ivančić

Hvalim Te i slavim, Bože silni

Klekni ili sjedni i pogledaj što te sada najviše uzemiruje, čega se najviše bojiš, na što najviše mrmljaš. Razmisli možeš li sam riješiti svoje bolesti, nevolje, probleme, strahove.
Zatim se saberi pred Bogom. Duboko uroni u njegovu prisutnost u sebi i pred sobom. Zatim gledajući ga u duhu ravno u lice počni ga hvaliti za svaki detalj svoga nemira ili bolesti. Zahvaljuj mu što te doveo u tu situaciju, sve dok ne osjetiš da te je obuzeo mir i da u tebi izvire radost. Odluči se da ćeš odsada u svakoj prigodi slaviti Boga.
Bog je svemoguć i svime upravlja. Kontrolira svaki detalj našega života. Bez njega se ništa ne događa. On dopušta sve što nam se u životu događa. On je svemoguć i sveznajući Bog. I samo je jedan Bog. U njegovim smo, dakle, rukama ma što nam se događalo.
Bog je dobar i on je dobrota sama. Bog ljubi svako svoje djelo. Osobito čovjeka. On je Ljubav. Dakle, ma što nam se u životu događalo, Bog uvijek vodi dobru. Bog ne može drukčije nego voditi dobru. U njemu nema ni sjenke zla.
Bog je čovjeka stvorio slobodnim i zato čovjek može prihvatiti Božju dobrotu ili joj se oprijeti. Kušnje i nevolje dolaze od grijeha, od čovjeka i njegove razdijeljenosti između nagona i savjesti. Čovjek je napastovan od Zloga.
Vjera spašava. Vjera je otvaranje Bogu. Kušnja je raskrsnica u kojoj je čovjek pozvan da se opredijeli: ili da povjeruje da je tu Bog na djelu i da i nevolja vodi dobru, ili pak da pomisli da je to zlo i da ne vjeruje dobrom ishodu od Boga pa da se zatvori vjeri. Ako se otvori, nevolja se rješava. Ili Bog daje snagu da nosim križ ili pak oduzima nevolju.
Znak da smo povjerovali Bogu jest da ga slavimo i hvalimo i u nevolji, znajući da je to naš povlašteni trenutak vjere. Slavljenje Boga ujedno nas otvara povjerenju u njega, pa božanske snage ulaze u nas i oslobađaju nas.

22. studeni 2009.
Ivan Dodlek

Štucavci


Mjesto događaja: Hitna služba.



Vrijeme događaja: 23,35 sati.

Pobliže određenje mjesta: Tmurna i hladna čekaonica s vratima koja škripe svaki put kad se otvaraju, a često se otvaraju.

Glavni akteri: Mladić sa slomljenom nogom, djevojka sa zamotanom rukom i vidljivim krvavim mrljama koje su probile zavoj, gospođa sa sinom koji ima visoku temperaturu, postariji muškarac s razbijenom usnicom i šljivom ispod oka i muškarac srednjih godina koji u kratkim vremenskim intervalima štuca.

Okolnosti: Nervoza zbog sporosti rješavanja slučajeva, pokušaj muškarca s razbijenom usnicom i šljivom ispod oka da ide preko reda, nezadovoljstvo majke s bolesnim djetetom i oštra reakcija očito izmorene medicinske sestre.

Intervencija jednog aktera: U pokušaju da smiri situaciju, muškarac srednjih godina koji u kratkim vremenskim intervalima štuca, izjavljuje: »Hik..., sestro, hik... ja bih nešto hik... rekao. Budući da hik... ja samo hik... štucam i zato sam hik..... došao, mogu štucati još hik... malo, pa ću hik... propustiti i gospođu i hik... gospodina hik...«

Izmjena okolnosti: Nezaustavljivi smijeh koji se razlio čekaonicom i potpuna promjena okolnosti u kojima su se sve stvari brzo riješile u potpuno izmijenjenom daljem tonu događanja. Bio je to ton tolerancije i shvaćanja da svakoga boli i da se jednostavno treba strpjeti.

Ljudi se sve manje podnose. Svatko misli da je njegov svijet boli jedini realni svijet. Čak i kad se pojave drugi mali svjetovi boli pokraj nas, i dalje mislimo da drugi nemaju pravo na svoj svijet boli jer naš je jedini realan. Ima tu onih koji pokušavaju liječiti te naše male zatvorene i nepristupačne bolne svjetove, ali obično ne uspijevaju jer su naše čekaonice tmurne i hladne. Ponekad ne preostaje ništa drugo nego da se pojave »štucavci« koji će u svojoj tragikomičnosti pokazati ljudskim umno-duhovno zatvorenim svjetovima apsurdnost insistiranja na tome da stalno ponavljaju: »Samo mene boli!«

Možda si i kršćani današnjice mogu priuštiti takvu tragikomičnost i biti »štucavci« koji će makar isprekidano progovarati: »Hik... znam da te hik... boli, ali ima hik... zajednica koja zna hik... kako zajednički hik... nositi i podnositi bol, jer utemeljena je hik... na onome koji je kroz bol i smrt omogućio hik... novi život!«

23. studeni 2009.
Celestin Tomić

Otvorimo se Duhu Svetom



Bl. Alojzije Stepinac na Duhove godine 1959. izrekao je snažnu propovijed o djelovanju Duha Svetog u Crkvi. Živimo u izvanrednim vremenima, a izvanredna vremena traže "izvanredna sredstva". Ako je govor o izvanrednim sredstvima, mi redovito pomišljamo na katolički tisak, na organizaciju, politiku. Učinilo se mnogo, ali sve to nije bilo u stanju spriječiti "otpad masa od Boga, moralnu podivljalost, gospodarsku bijedu u tolikim dijelovima svijeta, zaustaviti revolucionarno vrijeme..."

Moderno dušobrižništvo se osobito služilo izvanrednim sredstvima. Ipak nije bilo u stanju pridobiti natrag za Krista narode koje je zaveo "liberalizam ili socijalizam". Prevarili smo se. Mi smo izvanredna pomoćna sredstva previše tražili kod ljudi, a premalo smo računali s Duhom Svetim. Na njega nismo računali. Mi trebamo u ovim izvanredno teškim vremenima izvanrednih pomoćnih sredstava, a to je Duh Sveti.

"Kršćanstvo će u navali sekulariziranog bezboštva i pokvarenosti stajati čvrsto u onolikoj mjeri, ukoliko će se darovi Duha Svetoga u njemu pokazati djelatnima."
Otvorimo svoja srca Duhu Svetom, da svojim darovima u nama i po nama učini velika djela ljubavi i milosti.

24. studeni 2009.

Dr. Tomislav Ivančić

Netko se brine




Želiš li živjeti osmišljeno, a to znači sretno, trebao bi svaki dan oprati svoju dušu, kao što pereš i uređuješ svoje lice i tijelo.

Trebao bi svojoj duši dati najljepše misli svjetla, obećanja i dobre vizije.

Potrebno je dušu oprati od svih negativnih misli i vijesti.

Potrebno je dušu osloboditi od negativnosti i osjećaja uzaludnosti i bezuspješnosti, a osobito od osjećaja depresije, samosažaljenja i optuživanja drugih.

Nađi mirno mjesto na kojem ćeš moći nesmetano ostati pola sata.

Sjedni, osloni se na vlastite noge i leđa.

Možeš zatvoriti oči i dopusti da se sva tvoja pozornost usmjeri na dušu.

Duša živi od Božje prisutnosti, od njegovog ohrabrenja i utjehe. Ona je Božja miljenica i nju je Bog udahnuo u tebe da se hrani upravo božanskim mislima, osjećajima i čežnjama.

Sjeti se da si krštenjem postao kršćanin, postao si Božje dijete.

Sjeti se da si ti u Isusu, a Isus u tebi, jer slušaš njegovu riječ, jer se pričešćuješ.

Sjeti se da je Isus rekao: "Kao što je Otac ljubio mene, tako sam ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi."

Isus je također rekao da je sve što pripada Ocu njegovo i da sve što je njegovo daje nama.

Sveti Pavao kaže da smo baštinici i subaštinici Kristovi.

Sve što Isus dobiva od Oca kao Božji sin, ostavlja nama u nasljedstvo.

Stoga, dok mirno i opušteno sjediš, pusti neka te prožmu ove misli:

"Ja sam najbogatije dijete moga ljubljenog Oca na Nebesima. Sve što pripada Bogu Ocu pripada i meni. Bog mi po svome Duhu daje inteligenciju da bi se u meni nastanila uspješnost, sigurnost, zdravlje, osmišljenost, pa i imanje. Božanska sila je u meni i ona me oslobađa od svih negativnih, zlih, neuspješnih, mračnih misli, osjećaja i događanja.

Bog je svemoguć i njegova ruka me štiti. On mi obećava život u izobilju i stoga uspjeh i mir. Umjesto na negativne misli, oslanjam se sada na ove pozitivne, dobre, uspješne, osmišljene misli. Nebeski Otac me ljubi, stoga se oslanjam na njegovu ljubav. Svi moji osjećaji žele se natopiti božanskom ljubavlju, nježnošću, uspješnošću, mirom i zdravljem."

Bog je vrhunska inteligencija. On je jedini apsolutno inteligentan i stoga dopuštam da me njegova inteligencija impregnira, da natopi moje misli, moj intelekt, srce i dušu. Želim da Božje misli budu moje misli, Božji osjećaji moji osjećaji, Božja snaga moja snaga, da Božje vizije budu moje vizije.

Dalje se podsjeti da je Isus rekao: "Kraljevstvo je Božje među vama."

Oprosti mi, Bože, što sam negativan, što sam uplašen i uznemiren, što se bojim da neću uspjeti, što se plašim da ću stradati. Oprosti mi što pomišljam da su moji grijesi jači od tebe i da su ratovi, recesija i ljudska zloba veći i silniji od tebe. Oprosti, jer ti sa smiješkom mičeš sve što je neprijateljsko u mojoj duši, u mom životu. Zahvaljujem ti što postajem nov, što moje noge i ruke, moje tijelo i glavu, moju dušu i osjećaje, moj duh i savjest, srce, karakter i moj život, cijelu moju osobnost ispunja tvoje Kraljevstvo, tvoja prisutnost, tvoja ljubav, tvoja snaga, tvoje misli. Amen.

25. studeni 2009.

Fra Zvjezdan Linić

Tko li je ovaj?

Isuse, tako nas često zahvaća nemir i oluja. Vjerujemo da za to imamo puno razloga. Sve oko nas je nemirno. Ljudi su nervozni, ima puno nerješenih pitanja, ljudskih tragedija i boli. Sve nas to pogađa. Na osobit način proživljavamo to zajedno s našom domovinom i s našim narodom.
Danas otkrivamo, Isuse, da su i tvoji učenici često bili nemirni i bojažljivi. A tako su ti bili blizu, gledali te, osjećali te i slijedili. Međutim, njihovo je srce svejedno bilo nemirno, tjeskobno. Posebno u ovoj zgodi kad ih je zahvatila oluja na moru.
Ipak je čudesno tvoje ponašanje, Isuse! Ti si mirno spavao u toj situaciji, u istoj maloj lađici. Do tebe kao da nije mogla doprijeti oluja. Valovi te nisu mogli omesti u miru što si ga tada uživao. Ti si miran. U tebi je sigurnost. Počivaš nakon ispunjenja dana. Miruješ na krilu Očevu. Vjeruješ u ljubav svoga nebeskog Oca. Dobro znaš da je sve u njegovoj svetoj volji i da se izvan toga ništa ne događa. Potpuno si predan.
Isuse, htio bih da to nikad ne zaboravim. Oluja će uvijek biti; povećat će se neprilike, ali ti ostaješ isti, uvijek prisutan. Ti si i danas u lađici svoje Crkve, ti si i danas u tijeku ovog vremena duboko prisutan i ukorijenjen u našu sudbinu. Na tebe smijemo uvijek računati. Dođi, Učitelju, i jednostavno budi uz nas. Svojm prisutnošću unijet ćeš mir u naša srca, a po tome će onda biti stalniji i jasniji mir oko nas.

26. studeni 2009.

Ante Novak

Iznenaditi Boga

Stiglo je doba godine u kojem će se u raznim zgodama i u više navrata kršćani i svi ljudi dobre volje prisjetiti prijelomnoga događaja u Povijesti spasenja - naviještenja Isusova rođenja. Evanđelist Luka piše da je Bog poslao anđela Gabriela. Pozdravio je Mariju nevjerojatnim riječima, utoliko što ih nitko drugi od Božjeg glasnika nije nikada prije ni poslije primio: »'Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!' Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav.« Nešto ranije, evanđelist piše kako je Gabriela na to djelo uputio Gospodin, a Božji izaslanik ne samo da je smeo Mariju, on ju je neopisivo iznenadio. Možda je i to preslaba riječ za takav trenutak, no koja je bolja? Kako opisati ozračje i osjećaje koji su prevladali u jednome iznenađenom čovjeku kad je susreo nadnaravni svijet očitovan u Gabrielu, glasniku Božje milosti?
Isto iznenađenje događa se i drugima, kad žive onakvim životom na koji poziva Sveto pismo. Od Svemogućega čovjek traži i vapije - kroz molitve - za iznenađenjem, svakodnevno, ta on je Svemogući i može sve učiniti, nije li tako? I sada dolazi na red jedno drugo iznenađenje! A jesmo li ikada mi iznenadili Boga? Jesmo li razmišljali o tome? Iznenaditi Boga?! Je li to uopće moguće? Dakako, nije moguće na Njegov način, ali je moguće na naš, ljudski način, a prava prilika za to, na primjer, mogu biti zornice, pogotovo onima kojima je izgovor za neustajanje u rani sat, umor, kronična neispavanost ili sve ono drugo što lako »iz rukava« kao argumentaciju izvlače kada se mora opravdati izostanak ili uopće neodlazak na zornicu. Ne mora »iznenađenje Bogu« biti zornica, može biti odlazak na misu tijekom tjedna, molitva krunice koju rijetko ili nikako prakticiramo, posjet starijima u obitelji koje rijetko posjećujemo, molitva za naše bližnje i najdraže. U biti, poruka je da se Boga može iznenaditi promjenom u životu, odlučnim odlukama i žrtvicama, svime onime što se do donošenja odluke rijetko ili nikako čini.
Budući da su zornice nešto aktualno, bilo bi dobro potaknuti možda one koji odlaze neredovito da budu redovitiji, a oni koji uopće ne odlaze na zornice neka se odvaže i otiđu konačno na zornicu. Bog će se sigurno iznenaditi što novo lice na svetoj misi u svojem domu napokon vidi i u ranu zoru. Iznenađenje, nema što, a i tada se od Svemogućega može u molitvama tražiti neko novo iznenađenje.

27. studeni 2009.

fra Miroslav Bustruc

Otvoreno srce

Isus je sijač, sije svoju riječ. Traži srce koje će biti otvoreno da primi tu riječ.
Srce koje će biti pripremljeno obraćenjem, kajanjem, praštanjem, otvorenošću za ponude Neba. I zatvorenošću za ponude zla.
To sijanje uključuje, pretpostavlja i traži suradnju. Suradnja se sastoji najprije u tome da pripravimo tlo.
Znači da budemo otvoreni za Božji pohod, da se za njega pripravljamo molitvom.
Da ne dopustimo da nam vremenite brige, zavodljivost bogatstva, utjecaj i zavođenje zloga poremete Božji plan s nama.
Nego da srce, barem za početak četvrtina srca dokraja pripadne Bogu, i da nam se srce ne prepadne darovati Bogu i preostale tri svoje četvrtine.
Prispodoba kaže da svako četvrto zrno pada na plodno tlo.
Zato barem četvrtinu srca potpuno rezervirajmo za Boga kako bi se iz te četvrtine zdravim rastom moglo proširivati područje naše spašenosti i usrećenosti.

28. studeni 2009.

Dr. Tomislav Ivančić

Bogu darovano vrijeme

Nedjelja je Božji dan. Taj je dan zabranjeno raditi, jer bi to bila krađa vremena koje pripada Bogu. To je naime vrijeme koje treba Bogu posvetiti, Bogu darovati. Zato nedjeljom vjernici idu u crkvu, sjedaju za Božji stol kod svete mise, jedu Božju hranu i piju Božje piće, slušaju Božju riječ i pretvaraju je u svoj život. Nedjeljom vjernici oblače najbolje, tzv. nedjeljno ruho, nedjeljom dopuštaju čitavom svom biću da se odmori kako bi čulo glas Svevišnjega. Nedjelja je poziv čovjeku da postane siguran da Bog postoji. Sigurnost dolazi od iskustva Božje prisutnosti, a ona se može doživjeti u tišini, miru i traženju Boga.
Zapravo, svaka sitnica u našem životu prepuna je iskustva Božje prisutnosti. Staviš sjeme u zemlju, gledaš kako ono bez ikakva tvog sudjelovanja klija, raste, donosi plod. Bacio si jednu sjemenku, a dobio si natrag dvadeset, trideset, četrdeset novih sjemenki. Ljudi zasiju svoja polja, ali onda od Stvoritelja očekuju da ta polja zalije i ogrije suncem. Čovjek zaore zemlju i posije sjeme, Bog daje sunce i kišu i urod tome sjemenu. Tako se u proljetnim radovima jasno odražava suradnja Boga i čovjeka, u njima se Božja prisutnost upravo može opipati.
Dovoljno je pogledati sjeme. Ono izvana izgleda mrtvo. Presiječemo li ga i pogledamo li ga iznutra, ne možemo prepoznati nikakav mehanizam iz kojega raste novo sjeme. To sjeme se bitno razlikuje od svih naših mehaničkih dostignuća, svih naših motora i strojeva. Strojevi su mrtvi, sjeme je živo. Gdje je taj život u klici, gdje se on nalazi u sjemenci? Gdje je taj mehanizam, gdje je taj savršeni laboratorij koji iz one klice donosi novo sjemenje?
Kad tako promatramo polja, livade, šume i voćnjake, tada nas mora zapanjiti činjenica da je Bog tako blizu nas. Tamo gdje mi okopavamo kukuruze, povrtnjake i vrtove, Bog stoji uz nas i daje da sve počne rasti. Uz svako naše djelo stoji Otac nebeski, uz svako ljudsko stoji Božje djelo. Na svakoj našoj ruci i u svakom našem pokretu stoji Božja ruka i Božja gesta. Nedjelja je mogućnost da se zapanjimo pred tom pri-sutnošću i zaplačemo od žalosti što smo Boga držati dalekim, a on je bliži od našega vlastitog srca.
Uzmemo li žir hrasta, izvana će nam izgledati nemoćnim, malenim i sitnim. No u tom malom žiru skriven je neki budući veliki hrast. Iz toga malog žira mogu se roditi tisuće i možda milijuni novih žireva. Seciramo li mali žir, unutra nećemo naći ništa što bi nam moglo dati mogućnost toga čuda, a ipak iz maloga žira izraste veličanstveni ogromni hrast. No još je čudesnije što iz tog žira izraste hrast bez ikakva čovjekova sudjelovanja. Čovjek stoji po strani, priroda se razvija svojim tijekom i svojom snagom bez čovjeka. Vode i bujice teku, more se ljulja i pjeni, oblaci dolaze i odlaze, sunce svijetli i mjesec nas krijepi, rastu šume i niče trava, posvuda cvjeta cvijeće i teku rijeke, a čovjek u tome uopće ne sudjeluje. To se događalo prije nego smo se mi rodili, i događat će se iza naše smrti. Kada ti umreš, hrast će se i dalje njihati na vjetru, i dalje će spuštati sa sebe bezbrojne žireve, i opet će rasti novi hrastići pokraj njega. Kada umreš, stijena na kojoj si sjedio i dalje će ostati, šljiva i jabuka i dalje će davati plodove, ruže će ponovno cvasti, rijeke neće stati, potoci će imati svoje vode. Čovjek je samo došljak na zemlji. No on je poslan u svijet da razumije ta čudesa i da zapazi ruku koja uređuje te vrtove i u njih šalje čovjeka. Kraljevstvo je Božje tako blizu. Kraljevstvo znači da Bog kraljuje, da Bog stvara i uzdržava prirodu, da Bog stvara tebe, da te satkao u utrobi majke i održava funkcioniranje tvoga organizma. Bog ti daje hranu, zrak, sunce i noć za odmor. Čovjek mora da je beskrajno odsutan, beskrajno slijep i gluh kada ne zapala Božje kraljevstvo, prisutnost i djelovanje Boga u sebi i oko sebe.
Ako danas zastaneš, ako se smiriš, ako kraj otvorenog prozora promatraš neko stablo ili cvijet, ako pođeš u prirodu i tamo staneš, šutiš i osluškuješ pjev ptica, njihanje grana i rast trave te šum potoka, postat ćeš normalan, ubrzo ćeš postajati sve čovjekoljubiviji i sve svetiji.
No dok smo razmišljali o sjemenu i stablima u prirodi, nismo ni primijetili kako je time kroz ovo razmatranje zasađeno jedno novo sjeme Božje riječi u tvoje srce i kako će i ono sada rasti da izrasle u stablo neba. Ti više nisi isti. Ti si čuo ove riječi i one te mijenjaju, one u tebi rastu i one te preobražavaju i čine novim čovjekom. To je nedjelja.

29. studeni 2009.

Fra Miroslav Bustruc

Služiti

Patnja nam pomaže da otkrijemo sve patvorine, sve nataložine, sve maske koje sprječavaju da izvorno, nepokvareno, nepokvarljivo u nama - ljubav prema Bogu i bližnjemu dođe do izražaja.
Zato nemojmo zavidjeti onima koji su na višim položajima od nas, nemojmo ponižavati one koji su na nižim položajima od nas.
Znajmo u svima gledati dijete Božje, te poštivati i razvijati vlastito dostojanstvo.
Služiti drugima ne kao bogovima nego radi Boga.
Nedopuštati da sami tako živimo da nas drugi smatraju bogovima, već da znamo i osobno i međusobno, uzimajući u obzir različitost službi – bilo u Crkvi, bilo u svijetu – živjeti na hvalu slave Božje, za Njegovu slavu, za Njegovu proslavu.
I biti drugima od pomoći na ovom mukotrpnom putu koji ne završava smrću, nego po smrti k slavi uskrsnuća.

30. studeni 2009.

Mirko Nikolić

Radosno iščekivanje

Lk 21, 25-28.34-36
»I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama, a na zemlji bezizlazna tjeskoba naroda zbog huke mora i valovlja. Izdisat će ljudi od straha i iščekivanja onoga što prijeti svijetu. Doista, sile će se nebeske poljuljati.«
Ovo je tipičan tradicionalni apokaliptički stil govora. Uvijek su u pitanju tri velika prostranstva koja će biti poljuljana: nebo, zemlja i more. Kada se poljuljaju te stvarnosti i uzdrmaju njihovi temelji, onda je čovjek najnemoćniji. Kada se pokrene more i zadrhti tlo pod čovjekovim nogama, onda na­snažnije doživljava svoju krhkost i nemoć.
»Tada će ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku s velikom moći i slavom. Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje.«
Isus prelazi s događaja koji će zadesiti Jeruzalem na konačni svoj dolazak i na kraj svijeta. Tim njegovim dolaskom sve će biti zaokruženo i konačno postavljeno na svoje mjesto, u »novom nebu i novoj zemlji«. Isus hrabri svoje učenike i sve nas kršćane. Ne trebamo jadikovati, niti se bojati. Naprotiv, moramo podići glave, svjesni da se radi o našem otkupljenju. Isus uspostavlja novi Hram, a stvarno bogoštovlje odvija se oko njegova Tijela predanog i Krvi prolivene za spasenje cijeloga svijeta. Sve se to danas događa u Crkvi, novomu Božjem Hramu.
»Pazite na se da vam srca ne otežaju u proždrljivosti, pijanstvu i u životnim brigama te vas iznenada ne zatekne onaj Dan jer će kao zamka nadoći na sve žitelji po svoj zemlji.«
Pred nama je posljednja stranica evanđelja. I ovo je svojevrsna simbolika prolaznosti svega što radimo. Iz dana u dan slijedili smo stranice evanđelja koje nam je Crkva predložila. Vrijeme je došašća. Počinje nešto novo.
Mi slijedimo Isusa koji nastavlja svoj govor o »kraju« svega što postoji, o svom dolasku na kraju vremena, o blizini kraljevstva Božjega. Za sve to Isus daje savjete i upozorava svoje učenike, kao drage prijatelje, kako se u svemu tome trebaju postaviti.
Nakon što ih je upozorio da trebaju živjeti od kreposti nade i da moraju imati povjerenja u Boga i Božju riječ, počinje ih upozoravati da moraju bdjeti i biti budni. Važno je da im srca ne otežaju u svemu onome što život nanosi na njihove putove. A puno mulja može rijeka života nanijeti. Ako se prepuste da ih život nosi i ako ne budu sami oblikovatelji svoga života, onda doista postoji opasnost da ih iznenadi onaj Dan. Moraju biti pokretljivi, »lagana konjica« koja je uvijek spremna na put. Život je zamaman. Privlačit će ih svojim ponudama i nastojat će ih odvući na svoje putove. Navezanost na ponude, koje svijet nudi, i zadovoljstva kojima ih mami, otežava srce. Ako se budu tome prepustili, onda će zaboraviti na onaj »Dan« koji nenadano dolazi kao zamka. Kadgod dođe, on je svojevrsno iznenađenje i zaskočit će nas. A učenici mogu biti spremni ili nespremni.
Dan suda dolazi iznenada. Svakoga trenutka netko umire... Ne znam koliko je meni trenutaka ostalo. To je važno za moj konačni susret s Gospodinom. Ti me, Gospodine, upozoravaš da mi srce ne oteža onim što mi ovaj svijet nudi. Upozoravaš me na srce, jer ono je mjesto susreta s tobom, ali i sa svijetom. O meni ovisi kojemu ću susretu dati prednost. Ali, o toj »prednosti« ovisi kvaliteta moga življenja. Pomozi mi da me svijet ne osvoji! Pomozi mi da mi srce ne oteža. Neka u njemu bude prepoznatljiva tvoja ljubav koja će ga činiti spremnim na susret s tobom.
»Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega.«
Ovo je posljednji savjet što nam ga Isus nudi s ove stranice evanđelja. Nakon ovoga slijedi priprema za pashalnu večeru i događaji Svetoga trodnevlja.
Isus naglašava svojim učenicima važnost trajne molitve. Ne kaže im da se trebaju moliti samo onda kada ih zadese događaji o kojima je govorio i kada im bude teško. Mi se obično molimo kada smo u poteškoćama i kada nam nešto treba. Kaže im: »U svako doba molite!« Apostol Pavao, gotovo u svim svojim poslanicama, govori o potrebi trajne molitve. »Bez prestanka molite«, upozorava one kojima piše. Molitva je potrebna jer u njoj otkrivamo ono što nam može srce otežati. Molitva je važna jer ona hrani našu nadu i povjerenje. Ona jača vjeru i sigurnost. U molitvi smo budni i bdijemo. Ona nam pomaže da budemo uzdržljivi. S njom možemo stati pred Sina Čovječjega. Samo u molitvi možemo usvajati ove Isusove savjete i biti spremni na susret s njim, da nas »onaj Dan« ne iznenadi.
Molitva će nam pomoći da umaknemo svemu onome što će se zbiti »onoga Dana« koji nosi sa sobom nešto strašno što bi nas moglo iznenaditi. Ne smijemo se uljuljati u nekakvu varavu sigurnost, povjerenje i nadu. Trebamo biti u stanju pripravnosti. Postoji opasnost koja nam prijeti. Trebamo imati snage umaći joj. A odakle nam ta snaga, ako je ne tražimo u molitvi?
Jedino budni u molitvi možemo stati pred Sina Čovječjega. To je posljednja Isusova želja prije odlaska u muku. On želi da se s njim susretnemo. A On će u svom konačnom povratku imati posljednju riječ.
Gospodine, hvala ti što me srećom ispunja tvoja prisutnost. Hvala ti za svaki susret u kojemu mi prilaziš i u kojemu ti se mogu s povjerenjem prepustiti. Hvala ti za susret na Euharistiji, u kojemu me hraniš i daješ mi snage da izdržim. Hvala ti što mogu s povjerenjem i nadom koračati prema posljednjem i divnom susretu, koji nikada neće prestati.

1. prosinac 2009.

Slavko Vranjković Sacerdos

Patnja

Čovjek je suočen s mnogim nevoljama, a jedna od njih je patnja - bolest. Krik s Golgote »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!« odjekuje s bolesničkih kreveta. Pobune protiv besmislenosti trpljena sažete su u Knjizi o Jobu. »K tebi vičem, ali mi ne odgovaraš. Prema meni si postao okrutan. Rukom preteškom na me se obaraš! O ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: Začeo se dječak!« To su »tužaljke maloga čovjeka pod velikim nebom«. Ogorčeni u beznađu govore: »Ta ni Boga nema!«, a žena ga nuka: »Prokuni Boga!« Job nije udaren patnjom zato što je kriv. Pati jer ga Bog kuša. Želi vidjeti koliko mu je vjeran.
Čini se da su potrebna mučna iskušenja da bismo znali cijeniti ono što imamo. Uostalom: »Čije je nebo uvijek vedro?« Tražimo uzroke. Mnogi se »patnici« okreću od Boga optužujući ga, svodeći sve na »njegovu volju, bešćutnost«, pritom zaboravljajući da je uzrok čovjekov odabir zla, grijeha i zloporaba slobode. Zar je Bog naredio: rat, genocid, mučenja, prometne tragedije... i ostalo? Tužaljke: »O kad bi se jad moj izmjeriti mogao« jesu jeka iz Getsemanskog vrta? »Patnja je drugo lice čovjeka. Božji poljubac«, kako reče Majka Terezija. Isus je nosio križ. On je na strani bolesnih na duši i tijelu, slabih. »Samo po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti« - II. vatikanski koncil.
»Nema ničega od čega bi tijelo patilo, a da se duša ne bi okoristila.« Velika su djela nastala iz patnje, unutarnjeg sagorijevanja, muke pretočene u kamen, platno i riječ. »Kakva je bol, zna se po očima.« Slikam Isusovu golgotsku dramu, križ. U očima moga Isusa nazire se nebo.
Očito je da Bog ne odgovara na svaki vapaj, krik, bolesnog, raspetog na četvorini kreveta. »Reci Isusu da me više ne ljubi«, rekla je bolesnica Majci Tereziji. Bogočovjek, Isus, odgovorio je, nakraju, uskrsnućem, novim svjetlom nad problemom patnje. Moli i trpi. Molitve pred Bogom nisu samo ispružene ruke, to je traženje Božjih ruku, samilosna pogleda s druge obale.
Kršćanstvo nije kult patnje. Istina, Pavao piše Korinćanima: »Uživam u nevoljama, tjeskobama poradi Krista.« U Starom zavjetu patnja je proglašavana prokletstvom, u Novom »blaženstvom«. Isus je suosjećajan s patnicima. Prema Pavlu, kršćanin živi i pati s Kristom jer »Krist živi u njemu«, pa su čovjekove patnje otkupiteljske, Kristove. Utjeha: »Ako trpimo s njime, to je za to da s njime budemo i proslavljeni!«

2. prosinac 2009.

fra Ljubomir Šimunović

Istiniti put u život

Služenje Božje Riječi ispunjenje nalazi u službi potrebnima.
Siromasi su potrebni kruha i ruha, ali i oni koji su gladni kruha ljubavi, žedni vode nježnosti, potrebni riječi hranjivih toplinom prihvaćanja.
On ljubi pravdu i pravo.
I dostojno je i pravedno dati svakome ono što mu pripada.
Nama pripada ljubav Božja. Imamo je. Isus ju je na križu, svojim uskrsnućem, uzašašćem i slanjem Duha Svetoga tako obilno pokazao.
Ostao je s nama. Svaki dan nam uvijek iznova potvrđuje da smo dragocjeni u njegovim očima.

Za nas ima planove svoje ljubavi koji ne blijede čak ni onda kada naš dobrota izblijedi.
Liječi nas oproštenjem. Prati povjerenjem!
Prati nas strpljivo darujući nam sve ono što nam je potrebno na putu kroz naše dane.
Našim bližnjima pripada naša ljubav.
Koliko, kako i da li je uopće darujemo. Jesmo li sebe pretvorili u dar i tako postali sebedarje ili smo zadovoljni time što sebe ljubimo i plivamo u sebeljublju?
Zajedništvo je moguće uz (pre)poznavanje i uvažavanje drugog.
Svaki kamen u građevini poštuje onaj na koji se naslanja. Po njemu i preko njega dobiva čvrstoću, stabilnost i stalnost.
Velikodušno prima i dopušta da se na njega nasloni drugi. Prima ga otvorenošću srca.

Zajedništvo je čudo Duha Svetoga. Suosjećanje rađa pažnju, pažnja nježnost, nježnost obazrivost, obazrivost ljubav, ljubav zajedništvo!
Strah paralizira oduzimajući radost. Stoga Isus kaže «neka se ne uznemiruje srce vaše».
A odmah kaže i kako se osloboditi straha:«Vjerujte!» Vjera i povjerenje lijek su protiv straha i zabrinutosti.
U svjetlu povjerenja ima smisla koračati životnom stazom pa i onda kada je ona kamenita i bremenita. I tvrda staza rađa radost. I ona je obasjana svjetlom ljubavi. Miriše blizinom neba. I na njoj raste cvijeće.
Daruj umjesto da grozničavo zahtijevaš! Imaj povjerenja u druge umjesto da nestrpljivo tražiš!

Služi umjesto da ti služe! Blagoslivljaj umjesto da proklinješ!

Ne budi nikada zadovoljan s nesavršenim ali uvijek iznova budi svjestan da je Bog s nama veoma strpljiv!
Tada ćeš obasjan svjetlom Božje dobrote moći: na grubost uzvratiti blagošću, na okrutnost nježnom snagom, na dvosmislenost bistrinom, na podsmjeh vedrinom, na sebeljublje sebedarjem, na laž istinom, na hladnoću toplinom, na licemjerje skladom, na nepravdu pravednošću, na ravnodušnost zauzetošću, na nerazumijevanje prihvaćanjem, na osudu praštanjem, na ravnodušnost suosjećanjem!
I vidjet ćeš da je dobro činiti dobro! I milost je ići za Njim.

Njegov put vodi u dno srca koje je otvoreno do kraja jer nas ljubi bez kraja. Njegova istina oslobađa. Liječi sve naše rane.
Iscjeljuje sve boli naše duše. On je put koji je istina ,a vodi u život!

Ime me je Isus Krist.

U svome imenu nosi istinu kako Bog spašava!
Urezani smo u dlan njegova srca

3. prosinac 2009.

Ante Novak

Nepredvidljivo darivanje

Donijeti odluku s nepredvidljivim posljedicama... Nemoguća misija? Bilo tko neka pokuša u »vremenu darivanja« - kako »mudro« Božić nazvaše oglašivački lisci - iz svog plana i programa izbaciti kupnju darova, a samim time i darivanje najbližima. Odluka bi bila toliko nepredvidljiva da bi se na kušnju stavila i jedna od dviju zapovijedi ljubavi: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.« Zanimljivo je da je i ona proizišla iz jedne kušnje kada su farizeji htjeli Isusa iskušati pitanjem-smicalicom: Koja je najveća zapovijed u Zakonu?
U obranu očekivane reakcije s »nepredvidljivim posljedicama«, reći će se da ljudska krhka narav ipak nije sasvim kriva što se ne može othrvati »podražajima potrošačkog društva« i »prikrivenome instrumentariju rafinirane trgovačke industrije«, jer je poput »Velikoga brata«, svuda oko nas. Za usporedbu da ipak ne mora biti tako, dovoljno je prisjetiti se, ne tako dalekih vremena, prije nekih desetak godina, kada naše živote još nije prekrila i zasula pepelom ta »pompejska lava blagdanskog darivanja«.
Odvjetnici i branitelji darivanja pogriješit će ako se u svoju obranu pozovu na »Poklon trojice mudraca« koje danas, u kontekstu tradicije Crkve, vjernici nazivaju i kraljevima. Oni Isusu jesu donijeli darove, no skromne, simbolične i nerazmjerne bogatstvu koje su posjedovali. I oni su, što je najvažnije, bili uporni i ustrajni tražitelji »najpoznatijeg rođenja na svijetu« koje je preko proroka Bog još u Starome zavjetu, mnogo prije, posvjedočio, najavio i u nasljeđe ostavio. Život trojice mudraca bio je prožet vjerom u rođenje Izabranika, Miljenika Božjega, Mesije. Tražili su ga, bili spremni godinama putovati da bi Djetešce susreli.
Danas je lakše, i susresti Krista i darivati Kristu. Svakog dana na svetoj misi On je prisutan u riječi Božjoj, u posvećenome službeniku za oltarom, u euharistijskom kruhu, a osobito u zajedništvu vjernika »jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima«. A što se tiče darivanja, bilo bi dobro, no ne samo u božićno vrijeme, pokušati pokloniti najdražima zajedničku molitvu, zajednički odlazak na misu, razgovor o Bogu ili bilo što slično, pa nakon toga neće biti problem izabrati/primiti najprimjereniji nepredvidljivi dar.