Meditacija - za svaki dan

First topic message reminder :

12. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Meditacija preuzeta sa www.glas-koncila.hr
Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.
Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.
Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.
Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.
Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

24. srpanj 2010.

Dr. Tomislav Ivančić

Duša živi od Božje prisutnosti

Duša živi od Božje prisutnosti, od njegovog ohrabrenja i utjehe. Ona je Božja miljenica i nju je Bog udahnuo u tebe da se hrani upravo božanskim mislima, osjećajima i čežnjama. Sjeti se da si krštenjem postao kršćanin, postao si Božje dijete. Sjeti se da si ti u Isusu, a Isus u tebi, jer slušaš njegovu riječ, jer se pričešćuješ. Sjeti se da je Isus rekao: "Kao što je Otac ljubio mene, tako sam ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi." Isus je također rekao da je sve što pripada Ocu njegovo i da sve što je njegovo daje nama. Sveti Pavao kaže da smo baštinici i subaštinici Kristovi. Sve što Isus dobiva od Oca kao Božji sin, ostavlja nama u nasljedstvo.

Stoga, dok mirno i opušteno sjediš, pusti neka te prožmu ove misli: "Ja sam najbogatije dijete moga ljubljenog Oca na Nebesima. Sve što pripada Bogu Ocu pripada i meni. Bog mi po svome Duhu daje inteligenciju da bi se u meni nastanila uspješnost, sigurnost, zdravlje, osmišljenost, pa i imanje. Božanska sila je u meni i ona me oslobađa od svih negativnih, zlih, neuspješnih, mračnih misli, osjećaja i događanja. Bog je svemoguć i njegova ruka me štiti. On mi obećava život u izobilju i stoga uspjeh i mir. Umjesto na negativne misli, oslanjam se sada na ove pozitivne, dobre, uspješne, osmišljene misli. Nebeski Otac me ljubi, stoga se oslanjam na njegovu ljubav. Svi moji osjećaji žele se natopiti božanskom ljubavlju, nježnošću, uspješnošću, mirom i zdravljem.

Bog je vrhunska inteligencija. On je jedini apsolutno inteligentan i stoga dopuštam da me njegova inteligencija impregnira, da natopi moje misli, moj intelekt, srce i dušu. Želim da Božje misli budu moje misli, Božji osjećaji moji osjećaji, Božja snaga moja snaga, da Božje vizije budu moje vizije."

25. srpanj 2010.

p. Antun Volenik DI

Sveti Ivan Krstitelj


Ivan je ispunio svoju misiju: krstio je Isusa i svima dao odgovor tko je Isus iz Nazareta. Taj jednostavni odgovor čitamo u evanđelju: "I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji. (Iv 1,34)

Kada smo god u nekoj nedoumici, kad trebamo birati između nekog ili nečeg, mudro je pitati i poslušati savjet. Osobito ako je osoba koja nam savjet daje upućena u problem koji nas muči. Ivanov jednostavni odgovor usmjeren je svima koji se pitaju: tko je Isus?

Ivan je ispunjavajući svoju misiju prema Isusu ispuni i svoj vlastit život, svoje vlastito poslanje. Dobivši jasne znakove, svima onima koje je on sam skupio, sam probudio na obraćenje, pokazao je Mesiju, krstio ga da se ispune Pisma i svima posvjedočuje da je Isus Božji Sin. Njegova misija kao da je gotova.

No sjetimo se, nakon ovih spektakularnih događaja na Isusovu krštenju, Ivan će doći u drugačiju životnu situaciju. Iz zatvora, gdje mu prijeti smrt, po svojim učenicima pita Isusa: Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Ivan kao da je posumnjao. Jer Isus je bio toliko drugačiji od svih; svih proroka, svih izraelskih vladara, svih predodžbi o Mesiji, potpuno nov. Ivan je trebao još jednu potvrdu od samoga Isusa. Dobiva je, znamo, ali ne izravno. Isus mu citira starozavjetne proroke ostavljajući i Ivanu slobodan izbor: da, to je moj Mesija ili ne, to je previše za mene.

Svatko od nas ima misiju, zadaću vlastitog života. Osim što trebamo izabrati svoje zvanje, profesiju, životnog sudruga, čovjek je pozvan odlučivati se za dobro ili kako nas katekizam uči, spoznati Boga.

U tom odlučivanju, u toj našoj životnoj zadaći i mi imamo trenutaka kad nam se otvori nebo i kada nam se čini da smo uspjeli u toj zadaći. Ali ima trenutaka kada kao da smo u tamnici; možda se čak osjećamo i pravedni kao što se Ivan osjećao, jer je bio zatvoren zbog toga što je rekao istinu. Tada nam ništa nije jasno kao što se i Ivan pita o najvažnijoj misiji svoga života. Čak ni Isus ne odgovara izravno – Isus je jasan ali opet traži ono zrnce vjere.

I konačno Ivanova smrt, brža i bezbolnija od Isusove, ali s druge strane izvršena zbog bizarnog razloga i tako surovo. Njegova odrubljena glava na pladnju radi hira jedne djevojke.

Ali njegova životna misija, životni poziv je izvršen – do kraja.

On je mogao dočekati udobnu starost kao hramski svećenik kao što mu je bio i otac. Nije izabrao ni put političkog manipulatora masama. Nije rekao Isus: čuj ljudi su prvi krenuli za mnom – idi ti negdje drugdje propovijedaj, ovo je moj teritorij!

Ne, on je odlučio potpuno se sniziti, nestati da bi po Isusu opet bio uzvišen.

Možda nam se čini da je Ivana još teže nasljedovati nego Isusa.

Ali ono gdje će Ivan uvijek biti izazov za nasljedovanje jest njegov govor istine. Prema Kristu: manji sam od tebe; prema ljudima: ovo je Sin Božji; prema vlastodršcima kao što je bio Herod: ne možeš varati narod.

Laž, nasuprot tome, prvo je oruđe kojim se služi Sotona. Od početka. U iz Pavlove poslanice Korinćanima čujemo kako on pozdravlja te prve kršćane u Korintu. Naziva ih izabranicima, svetima. I zaista, prvi kršćani tako su se međusobno oslovljavali. Neki bi danas to prokomentirali kao čisti farizeizam. Ali ti zaboravljaju da svetost nije neka titula već program, put za nasljedovanje. Hodeći za Kristom nužno ćemo se suočiti i s pitanjem istine. Prema sebi, prema drugome i prema Bogu. Istine koju nekad bez Boga nećemo moći ni podnijeti. Istine koja će toliko puta biti zamagljena ljudskim lažima. Pa i našima, koje sami izgovaramo, i s kojima se sami zavaravamo. Odmak od tih laži uvijek je korak bliže Bogu.

Svetost u istini nije utopija, nešto neostvarivo i nedokučivo. Onaj tko ljubi istinu ide za svetošću i ide za Bogom.

26. srpanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Čudio se njihovoj nevjeri

Isus dolazi u svoj rodni grad Nazaret gdje je proboravio najveći dio svoga zemaljskog života. Nakon što je započeo svoje javno djelovanje, glas se o njemu brzo raširio. Toliko je toga u vrlo kratkom roku učinio, tako jasno govorio i tolikima pomogao. Čudesno je svojom ljubavlju pridizao bolesne i ohrabrivao na novi život ljude koji su bili na rubu očaja. Sve se to brzo pročulo.

Slušali su o tome i Nazarećani i čudili se. U njihovo srce tako teško ulazi vjera. Stoje pred zidom nepovjerenja. Oni sve znaju o Isusu. Poznaju njegovo podrijetlo, njegovu najbližu rodbinu. Sve im izgleda tako obično i čude se što se toliko prašine diglo oko njega. Od Isusova dolaska u Nazaret oni ne očekuju neku riječ života, riječ istine. Oni to od njega ne trebaju, budući da ga dobro poznaju, ili misle da ga poznaju. Eventualno očekuju kakav trik, kakvo čudo, nešto čime obmanjuje ljude, senzaciju. Isus to, prema njihovom očekivanju, svakako duguje svojem rodnom gradu Nazretu. To bi njima bilo sasvim dovoljno.

Čini mi se da je Isusu i danas najteže upravo s onima koji misle da ga poznaju, da sve o njemu znaju. Nije lako s vjernicima koji misle da su dovoljno dobri, da su bolji od drugih. Teško je s onima koji si umišljaju da je kod njih sve u redu i da su na nekoj višoj, privilegiranoj razini u odnosu na druge. Možda se to može dogoditi i nama. Kao dobri vjernici dolazimo svake nedjelje na svetu misu. To nam postane navika i pritom čujemo uvijek iznova Božju riječ. Nema mogućnosti da nam ona progovori na neki nov i izazovan način. Možda je i u našoj navici da svakoga dana molimo uobičajene molitve, nižemo sebi propisane obrasce, ali nemamo volje ni snage da se Isusu otvorimo srcem dokraja i da pritom osjetimo poticaj i izazov na obraćenje i promjenu života. Jer, kod nas je sve u redu. Ta mi smo s Isusom dobri, s njim smo na "ti".

Što mi zapravo želimo, što očekujemo od Isusa? Moguće je da smo i sami slični Nazarećanima. Od Isusa očekujemo da čuje naše molitve, želimo da nam odmah priskoči u pomoć, tražimo neke usluge.

Nije li to zapravo jako sebično i jednostrano. Mi očekujemo nešto od Isusa. Međutim, nemamo snage niti volje da ga prihvatimo onako kako nam se on daje, Isusa sa svojom riječi, Isusa sa svojim zahtjevima. Nismo skloni niti voljni čuti ono što on od nas hoće niti pomišljamo da bi i on mogao imati svoje želje u odnosu na nas. Tu je naša kriza. Kao i kod Nazarećana. Oni nisu očekivali od Isusa neku pouku, opomenu, poziv na obraćenje. Oni očekuju čudo. Međutim, čudesna ozdravljenja koja je Isus činio bolesnicima bila su drukčije pripravljena. Ljudi su povjerovali, bolesnici su u srcu imali probuđenu vjeru. Nekima Isus izričito kaže: "Vjera te tvoja spasila!" Po iskrivljenom mišljenju Isusovih sumještana, Nazarećana, Isus se čudno ponaša jer im upućuje samo riječ.

Usudimo se otkloniti iz naše nutrine sve predrasude, svaku umišljenost, svaki otpor Isusovu pozivu na obraćenje i promjenu života. Oslobodimo se napasti da pomišljamo da smo dovoljno dobri i da Isus mora biti jako zadovoljan nama. U vjeri trebamo uvijek rasti, u protivnom ćemo osjetiti da se gubimo.

27. srpanj 2010.

Henri J. M. Nouwen

Priznaj svoju nemoć

Postoje mjesta u tvojoj nutrini gdje si potpuno nemoćan. Tako silno želiš da bi se mogao sam izliječiti, da bi mogao odoljeti iskušenjima i ovladati životom. Ipak to ne možeš sam. Svaki put kad ponovo pokušaš još više si razočaran. Ne preostaje ti drugo nego da priznaš svoju nemoć. U tome se sastoji prvi korak kod Anonimnih alkoholičara i kod liječenja svih vrsta ovisnosti. Upravo iz tog vidika možeš gledati na svoj unutarnji boj. Nezasitna potreba za naklonošću je ovisnost. Vlada tvojim životom i zarobljava te.

Počni jednostavno s priznanjem da se sam ne možeš izliječiti. Moraš u potpunosti prihvatiti svoju nemoć ako želiš da te Bog izliječi. Zapravo se ne radi o "najprije" i "zatim". Jer pripravljenost da želiš prevladati osjećaj nemoći već nosi u sebi zametke predanosti Bogu i Njegovom djelovanju. Onda kad ne vidiš niti jedan trag iscjeliteljske Božje prisutnosti, priznavanje nemoći je odviše strašno. Poput skoka je s visine bez zaštitne mreže koja bi spriječila pad.

Pripravljenost da se odrekneš potrebe ovladavanja životom već razotkriva određenu nadu. Koliko ćeš više napuštati svoju tvrdoglavu želju da očuvaš moć u svojim rukama, toliko ćeš više biti u dodiru s Njim koji ima moć da te izliječi i vodi. Što si više povezan s Božjom moći, to lakše ćeš priznati sebi i drugima svoju unutarnju nemoć.

Tobožnje moći se, na primjer, hvataš onda kada nešto očekuješ od izvanjskih stvari ili od budućih događaja. Dok god bježiš pred samim sobom i pokušavaš se rastresti, ne možeš se u potpunosti otvoriti procesu ozdravljenja. Sjeme uspijeva samo ako ostane u zemlji u kojoj je bilo posijano. Ako ga neprestano iskopavaš iz zemlje da bi provjerio je li proklijalo, nikada neće uroditi plodom. Gledaj na sebe kao na dobro sjeme posijano u plodnu zemlju. Nije ti potrebno ništa drugo učiniti nego da tamo ostaneš i pouzdaš se da zemlja ima sve što ti je potrebno za rast. Rasteš i onda kad to ne osjećaš. Smiri se, priznaj svoju nemoć i pouzdaj se da ćeš jednog dana vidjeti koliko si primio.

29. srpanj 2010.

Irena Popovački

Zrelost u vjeri

Danas se dobiva dojam da razna praznovjerja idu ruku pod ruku s vjerom, kao da se u isto vrijeme može biti vjernik i ponašati se kao da Boga nema. Katkada se čini da je lakše spas tražiti u raznim predmetima, knjigama za samopomoć, kod samoprozvanih iscjelitelja, nego u sakramentima. Izbjegavanje crne mačke, zaobilaženje ljestava, strah od petka trinaestog, vjerovanje u horoskop, čitanje iz dlana, proricanje budućnosti, nošenje talismana, zatim »čišćenja« stanova tamjanom i ostale privatne pseudoliturgijske pobožnosti koje se prakticiraju više nego nedjeljna euharistijska slavlja nerijetko ulaze i u život vjernika. Čovjek tako sam postaje tvorac svoje osobne religioznosti, dok proglašene obrasce vjere ostavlja po strani skrivajući se iza individualne pobožnosti koja vodi u zastranjenje.

S druge strane, javne, nerijetko sramotne i ponižavajuće, ispovijedi na televizijskim ekranima i na stranicama raznih časopisa, postaju dio svakidašnjice, a pomirenje s Isusom u sakramentu ispovijedi izaziva nelagodu, strah pa i osjećaj narušavanja intime. Takva slika svijeta, medijsko bombardiranje sadržajima bez moralnih vrijednosti i nekritički pristup stvarnosti ulaze polako u čovjekovu svijest. Tako se granice između dobra i zla polako brišu, a istina se relativizira i postaje plod trenutnog raspoloženja pojedinca.

I dok kod jednih individualizam dovodi do anonimnosti i nenavezanosti na bilo kakve vjerske obrasce ponašanja i mišljenja, kod drugih rađa željom za prisnim zajedništvom. Da bi se izbjegle negativne pojave poput privatnih pseudopobožnosti, nameće se važnost i potreba duhovnog vodstva koje će vjernicima pomoći da riješe konfliktne situacije koje nose u sebi, svoje strahove i probleme, jer su upravo one često okidač razvoja magijske svijesti. Duhovni razgovori i ispovijed trebali bi omogućiti vjernicima da poteškoće na koje nailaze sagledaju iz perspektive zrelog kršćanina.

Današnji svijet sa svojim izazovima iziskuje da se radi na zajedništvu i vjernicima pruže pravi uzori te daje duhovna hrana unutar Crkve, osobito župne zajednice kojoj pripadaju. Samo tako će se razvijati prava pobožnost i ispravan odnos prema liturgiji.

30. srpanj 2010.

Ante Novak

Opet

Po čemu se razlikovalo netom završeno došašće i božićno vrijeme ili po čemu će se razlikovati opet započeto vrijeme kroz godinu od svih prošlih ili onih koji imaju tek doći? Kako u varljivoj ljudskoj naravi razumjeti ponavljanje ritma liturgijske godine i prolaznost vremena? Kako ne olako prijeći preko svega i izbjeći indiferentnost prema sadašnjem trenutku jer će se sve - opet - ionako vratiti u sljedećem ciklusu? Od tih pitanja nije imun ni vjernik, ma koliko god vrijeme razumio u svjetlu tumačenja kršćanske vjere o linearnom putu zemaljskoga života u Povijesti spasenja prema vječnome životu.

Život se događa i vrijeme »curi«, neovisno o čovjeku. U svojim rukama svatko drži, gospodari, nezasluženim i besplatnim Božjim darom - životom. Valja ga sada najbolje upotrijebiti jer će jednom svatko biti pitan što je s njime učinio, sa svojim »talentima«. Na umu, prije svega, treba imati sljedeće: Dar jesmo dobili, ali baš zato da ne bismo zaboravili njegovu cijenu i beskrajnu vrijednost - jer u ljudskoj je prirodi da olako zaboravlja - te da se ne dogodi zaborav vremena, Gospodin je čovječanstvu darovao još dva velika dara, i prije no što smo se rodili i prije no što se pod palestinskim nebom dogodilo prvo došašće. Prvi dar je ritam kalendarske godine - prolazno vrijeme. Ono uvijek iznova upozorava, podsjeća i vraća na vrijednosti (važne datume) koje bi inače ljudi lako zanemarili, zaboravili i zametnuli u danima koji su prošli, a ovako iz godine u godinu ne padaju u zaborav, štoviše, obilježava se i onaj drugi Božji dar - rođenje Njegova Sina i po njemu spasenje čovjeka.

Na psihičkome i duhovnome planu najdublja ljudska potreba je potreba za ljubavlju; ljubiti i biti ljubljen. Naprimjer: budući da je sve još tako svježe, bez Božića u zadnjemu mjesecu zaključene godine ljudi ne bi znali, zaboravili bi, kako je to bilo u isto vrijeme prethodne godine i kako će to biti - opet - ove 2010. godine. Rodila se Ljubav, Bog je time - opet - pokazao kolika je Njegova ljubav prema čovjeku neizmjerna, a i svaka je duša nanovo saznala koliko ga njegova obitelj, rodbina, prijatelji, poznanici, susjedi i kolege s posla ljube i vole jer nisu tako brojni dani u kalendarskoj godini u kojima se može dijeliti ljubav s drugima i, najvažnije, izraziti je. Ali i dijeliti s Nebesima neizmjernu Božju ljubav prema čovjeku koja se, utjelovila, rodila prije dvije tisuće godina i zauvijek ostala s ljudima u »sve dane do svršetka svijeta«.

31. srpanj 2010.

Carlo Caretto

Kako mogu naći Boga?

Tko je taj Kralj slave? To je sam Gospodin. (Mk 3,31-35)

Potpuno ne mogu vjerovati čovjeku koji kaže: "Ja tražim Boga - ali ga ne mogu naći."

Pokušaj, tako bih mu odgovorio, uistinu sve učini, oslobodi se demona oholosti, od pritiska egoizma - sebičnosti, odbaci iz srca sve rasizme, gledaj svakog čovjeka kao brata i sestru i tada ćeš vidjeti, tada ćeš Ga vidjeti!

Ako živiš ljubav, onda opažaš Boga, koji je već u tebi.

Bog ne dolazi u trenutku kada si ti postao "dobar". On je već bio tu, već je došao, i uvijek dolazi.

A ti Ga tek sada možeš vidjeti jer su ti oči postale čiste, jer je tvoje srce postalo čisto, jer si sašao sa svog prijestolja.

01. kolovoz 2010.

Tomislav Ivančić

Izvor zla i patnje: Grijeh

U životu ne ide sve onako kako bismo željeli. Ne uspjevamo stvoriti mir u svijetu, ne uspijevamo uništiti bolesti, ne uspjevamo imati samo psihički zdrave i moralno dobre ljude, ne uspjevamo osloboditi ljude od mržnje i lutanja.
Patnje je prepun svijet i život svakog pojedinog čovjeka. Smrt visi nad svakim, krivnja izgriza svakog stanovnika Zemlje. Trpljenje, bolest, krivnje, razbojstva, smrt - sve to ima izvor u grijegu.
Grijeh je kidanje komunikacije s Bogom. To je kao kad se rijeka odvoji od izvora i pretvori u močvaru. To je kao da se dijete odvoji od roditelja da živi samo. Grijeh je nepovjerenje prema Bogu, bijeg od Boga, silaženje s njegovih putova, i lutanje vlastitima. To je rezanje jedine niti koja nas je održala u zraku, na visini života.
Zbog grijeha je teško komunicirati s Bogom. Teško je naći smisao, teško je naći pravi put. Netko nas treba dovesti do Boga. Bog je jedina mogućnost života, mira, blagostanja, Života u punini. Zato zatvaranje toj sili donosi umiranje i nespokoj.
Iz toga slijedi: jedini čovjekov neprijatelj je grijeh. Ne čovjek, ne Bog, ne priroda, nego samo grijeh. Ili: najveće zlo jest odvojiti se od Boga. Čovjekovo srce je u pitanju. Treba promjeniti srce, ponovno uspostavit vezu s Bogom. Tu je izvor svih problema i rješenje svih problema čovječanstva.

02. kolovoz 2010.

Thomas Merton

Ljubite...


Nemojte misliti da možete pokazati svoju ljubav prema Kristu time što mrzite one za koje se čini da su Njegovi neprijatelji na zemlji.

Pretpostavivši da Ga stvarno mrze: ipak On ljubi njih i vi se ne možete sjediniti s Njim, ako ih također ne ljubite.

Ako mrzite neprijatelje Crkve mjesto da ih ljubite, izvrgavate se opasnosti da postanete neprijatelj te Crkve i Krista; jer je On rekao: »Ljubite svoje neprijatelje«, a jednako je rekao: »Tko nije sa mnom, protiv mene je«. Zato ako ne pristajete uz Krista ljubeći one koje On ljubi, vi ste protiv Njega.

Ali Krist ljubi sve ljude. Krist je umro za sve ljude. I Krist je rekao da nitko nema veće ljubavi do onog čovjeka koji daje svoj život za svoga prijatelja.

Ne pretpostavljajte odviše brzo da je vaš neprijatelj divljak baš zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj, jer misli da ste vi divljak. Ili se možda boji vas jer osjeća da se vi bojite njega... I možda, da se uvjerio da ste vi sposobni da ga ljubite, ne bi više bio vaš neprijatelj.

Ne pretpostavljajte prebrzo da je vaš neprijatelj neki Božji neprijatelj upravo zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj baš zato jer ne može u vama ništa naći što bi slavilo Boga. Možda ima pred vama strah jer ne može u vama naći ništa Božje ljubavi, Božje prijaznosti, Božje strpljivosti, milosrđa i razumijevanja ljudske slabosti.

Ne osuđujte prebrzo čovjeka koji više ne vjeruje u Boga, jer je možda vaša vlastita hladnoća, škrtost, vaša osrednjost i materijalizam, vaša sjetilnost i sebičnost, ono što je ubilo njegovu vjeru.

03. kolovoz 2010.

Miljenko Grubeša

Iskustvo živoga Boga


Zašto mnogi ne vjeruju? Jer ne ljube! Kako bi mogli vjerovati u ono što u srcu nemaju? U ono što nisu iskusili? Istina, ne moramo očima vidjeti da vjerujemo, ali moramo srcem iskusiti. Čovjek vjeruje samo u ono što u srcu nosi. Dovoljno je da u srcu ima jednu iskricu ljubavi pa da vjeruje u njezino savršenstvo, svemoćnost i vječnost. Tko u srcu ima ljubav, ima i vjeru u nju. Vjera neprestano izlazi iz ljubavi i u nju se neprestano vraća, s njom se sjedinjuje i postaju jedno. Vjera vjeruje ljubavi, a ljubav ljubi vjeru! Samo onaj tko ljubi može vjerovati i samo onaj tko vjeruje može ljubiti.

Tko može ljubiti? Tko može vjerovati? Samo onaj tko je ljubljen. Zato su prvi kršćani prvo davali ljubav, a vjera je iz nje sama rasla. Kad su »zajedno lomili kruh«, dijelili svoj svagdanji život, živjeli u ljubavi, imali su iskustvo prisutnosti Uskrsnuloga. Tada su lako mogli usvajati i razvijati apostolski nauk. Da bismo u Boga vjerovali, moramo ga iskusiti. A možemo ga iskusiti jedino u ljubavi, jer On je ljubav. Kad ljubimo, i sami postajemo ljubav, ljubav od Ljubavi, Njezino dijete, u Njezinu naručju. Tada se vjera ispunja, sjedinjuje se s ljubavlju. Postaje potpuno povjerenje i predanje, sama ljubav.

I danas Crkva mora prvo pružiti iskustvo živoga Boga - u kršćanskom zajedništvu, prijateljstvu i ljubavi. Primljena vjerska ideologija bez iskustva kršćanske ljubavi (iskustva Uskrsnuloga) završava njezinim odbacivanjem i frustracijom te borbom protiv nje. Boga poznaje onaj tko ljubi, a ne onaj tko o Bogu zna. Znanje bez ljubavi je prazno. Suvremeni čovjek treba i traži svjedoke Božje ljubavi, a ne njezine propovjednike. Samo u ljubavi se vjera sije, prima i raste. Bez temelja ljubavi sve se u čovjeku urušava, pa tako i u Crkvi. Ljubav čini čovjeka čovjekom i Crkvu Crkvom. Bez ljubavi, nema čovjeka, nema Boga i nema Crkve. Evangelizacija bez ljubavi nije evangelizacija, nego ideološko nametanje »vjere«.

Ako se misli da je danas kršćana malo, i još manje, onda treba biti svjestan vlastite odgovornosti: manjak ljubavi u srcu, obitelji, u Crkvi. Ako imamo ljubavi u srcu, onda vjerujemo u blistavu budućnost Crkve, jer budućnost već u sebi živimo. U ljubavi nema ni prošlosti, ni budućnosti, nego samo vječne sadašnjosti.

04. kolovoz 2010.

dr. Milan Špehar

Hrana ili susret



U maniji terapija koje sve žele potjecati od Krista ne bih želio da se moje razmišljanje o Kristu kao hrani shvati kao hranoterapija, makar može čudno izgledati kako to da se još nije pojavio nijedan terapeut takve vrste, kad je već Isus najviše o sebi govorio kao o hrani.

Ne, ja ne želim stvoriti još jednu novu terapiju, jer smo već itekako preplavljeni unutar same Katoličke Crkve. Inflacija terapija znak je uistinu devalvacije duhovnoga i slabe pomoći od svih tih terapija, nakon kojih su mnogi bolesniji i gori nego prije. Terapije imaju svoje velike nedostatke i samo djelomično, nerijetko jednostrano, pomažu, možda više autosugestijom korisnika terapije nego umješnošću terapije same.

Uostalom, terapije nerijetko proglase čovjeka bolesnim samo da bi imale koga liječiti.

Mi nismo samo bolesno društvo i kršćani nisu samo bolesni. Onda je Bog stvorio samo bolest.

Premda je Isus o sebi najizričitije govorio kao o hrani, hranoterapija bi bila još jedno ograničavanje odnosno postvarenje čovjeka.

Isus je hrana, ali ako za njim trčimo zato što nam on daje hranu i sebe kao hranu, onda smo jednaki onima koji za njim trče samo zato da ih on bez muke nahrani, nije bitno da li sobom ili nečim drugim. Njima je do sitosti, odnosno do blaženoga osjećaja sitosti.

Isus očito to ne želi, jer bi to značilo potpuno degradiranje njega kao osobe i kao Boga.

Nešto drugo želi Isus želeći postati naša hrana. On želi da se mi s njim susretnemo, a ne da ga konzumiramo pa da nas - zasićene - više ne zanima kao ni hrana. On ne želi da ga tražimo kao što tražimo hranu: samo onda kad smo gladni. Zato bi hranoterapija bila ograničena i loša, kao i druge terapije unutar kršćanstva, jer potiče čovjeka da se Bogom bavi i Bogu utječe samo kad je u nuždi. Drugim riječima znači: ne tražiti Isusa samo onda kad nam je teško, kad smo osamljeni, prazni, razočarani, kad se osjećamo grješnima. Treba znati živjeti od njega i onda kad nam se čini da se i njemu izgubio trag.

To možemo samo onda ako smo ga susreli hraneći se njim. Taj susret mijenja sve, a ne terapija. Privatni poduzetnik putem nje može spoznati (ako može?) zbog čega njegovi strahovi pred sutrašnjim danom, ali hoće li mu ona otvoriti oči za dugove koje nije riješio i nepravde koje čini prema svojim djelatnicima?

Hraneći se Kristom u susretu s njim mi osjećamo da on ustvari nama nije više potreban kao hrana, nego kao Osoba. Zato će on reći: Ja sam kruh života.

Tada ćemo moći učiniti samo jedno: sjediti do njegovih nogu i slušati ga. To će nam biti sasvim dovoljno. Sva naša hrana pretvorit će se u slušanje njega, kao što je njegova hrana bila vršenje volje Oca koji ga je poslao na svijet, ne da svijetu donese hranu nego da daruje sebe za hranu.

Tako Isus kao hrana znači živjeti s Isusom, i to neprekidno. Tada znamo da susret traje i onda kad ga mi sami ne osjećamo.

Ne, dakle, hranoterapija nego susret.

05. kolovoz 2010.

Irena Popovački


Suvremeno ropstvo



Nekada se ljude, one koje se smatralo manje vrijednim bićima, legalno prodavalo kao robu. Milijuni su lišavani slobode, nasilno odvođeni, odvajani od svoje obitelji i doma. S njima se postupalo neljudski, a svaki je otpor bio uzaludan.

Danas je robovlasništvo kao takvo zabranjeno, a 23. kolovoza međunarodni je dan sjećanja na trgovinu robljem i njezino ukidanje. Proglašena su ljudska prava, govori se o slobodama, prosvjeduje se ne samo zbog povrede ljudskog dostojanstva nego se zalaže i za prava životinja. S druge strane, tih se prava lišavaju ljudski životi u nastanku, bolesni i nemoćni... Osim toga, sva hvalevrijedna nastojanja i pomaci koji su se dogodili ukidanjem robovlasništva zamagljuje činjenica da robovi nisu nestali.

U današnjoj situaciji može se govoriti o suvremenom ropstvu. Dok se mnoge osobe još uvijek lišava slobode, drugi zbog siromaštva i nepravde upadaju u dužničko ropstvo, treći robuju novcu u liku mita i korupcije, četvrti terorizmu, nasilju i raznim ovisnostima poput droge i alkohola. Umjesto skladnoga društva i borbe protiv svega onoga što zarobljava čovjeka, stvara se društvo sve većeg jaza između bogatih i siromašnih, ne vodi se računa o zaštiti okoliša. Prirodni resursi i bogatstva poput izvora energije i pitke vode dolaze pod kontrolu moćnika, a tržište se monopolizira.

I ti suvremeni oblici ropstva gaze ljudsko dostojanstvo te izgleda kao da se danas čovjek premalo nastoji suočiti s problemima, a da ih više gleda s mjesta pasivnog promatrača ili suca. Izazovi pred kojima se nalazi današnje čovječanstvo čine se nerješivima. Sve dok ima onih kojima je kapital ispred čovjeka, još jedan u nizu bogova, bit će i nepravdâ. Čovječanstvu je potrebna promjena ako ne želi robovati strahu, tjeskobi i nesigurnosti oko toga što će donijeti budućnost.

U takvome svijetu osobito bi kršćani kao Kristovi nasljedovatelji trebali biti svjetionici nade te svjedoci i promicatelji oslobođenja na svim razinama. Ni sekularizam, koji vjeru nastoji potisnuti u privatnu sferu, ni fundamentalizam, koji je želi nametnuti silom, nisu rješenje. Oni zarobljavaju, a samo oslobođen čovjek može biti sretan čovjek koji će izgrađivati novo i bolje društvo za kakvo se, u konačnici, i sam Krist zalagao.

06. kolovoz 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Jedinstveni dar Troosobnog Boga



Gospodine, stvorio si čovjeka na sliku svoju. Htio si da na sebi i u sebi nosi biljeg tvoga sjaja, da raznosi tvoju ljubav, da otkriva divna tvoja djela.

Htio si da na sliku tvoga božanskog bogatstva i čovjek bude osoba, jedinstvena osoba, duhovno biće koje je sposobno u slobodi razmišljati, ljubiti, darivati se, osjećati.

Želio si da čovjek bude osoba, jer si ti, Gospodine Bože, jedinstven i bogat u trim božanskim osobama.

Prvi poziv što si ga ti, Gospodine, utkao u čovjeka, to jest da bude tebi sličan, da bude osoba, kao da je potpuno zasjenjen. Čovječanstvo broji sve više ljudi, a izgleda da ima sve manje osoba. Zaraženi smo virusom raščovječenja. Bože moj, spasi nas!

I tebe smo, Gospodine, udaljili od sebe.
I o tebi mislimo da si daleki Bog, da si Svemogući, Sveznajući, da nas vidiš i sudiš, da nam spremaš nagradu ili kaznu. Ni ne pomišljamo na tvoju blizinu. Hladni smo i ravnodušni na objavu o tvojoj ljubavi. Ljudi često kažu da si nešto, a ne Netko, da postojiš, a ne da ljubiš.

Oprosti nam, Gospodine! Gotovo da smo zaboravili da si osoba, da si osobni Bog, da znaš što je ljubav i nježnost. Zaboravili smo ti se obraćati kao osobi.

Ti nam, međutim, dopuštaš da uđemo u tajnu tvoga bića i otkrivaš nam se bogat milosrđem, bogat ljubavlju. Otkrivaš da si osoba, da si troosoban, da si Otac, Sin i Duh Sveti. Otkrivaš nam tajnu svoga bića da bismo mogli razgovarati s tobom, biti s tobom, osjećati tvoju blagoslovljenu blizinu.

Troosobni Bože, Oče milosrđa i ljubavi, smiri mi dušu u očinskim zagrljaju svoje dobrote. Daj da ti moje srce može tepati poput djeteta.

Troosobni Bože, Sine Božji, Isuse, daj da u tebi i po tebi osjetim svu ljubav koja iz božanskog Srca izvire za me.

Troosobni Bože, Duše Sveti, ražari me ljubavlju, prosvjetli me iznutra da bih bio sposoban doživjeti svu snagu božanske ljubavi i spasenja.

Ti si, Bože, troosoban, snažno prisutan, ljubavlju okrenut prema meni, prema svima nama!

07. kolovoz 2010.

Phil Bosmans

Prava ljubav



Svaki čovjek postavlja sebi pitanje: što je to prava ljubav?

Naime, sreća svakog čovjeka ovisi o ljubavi, ljubav kakvu poznaje, traži, doživljava i provodi.

Ne traži ljubav ondje gdje se ona ukazuje kao puka seksualnost, gdje nosi na sebi otiske prstiju nesavjesnih poslovnih ljudi.

Oni su ljubav, taj dijamant bez premca, bacili u nužnik. Prava ljubav očituje se u darivanju i predanju.

Njena radost proizlazi iz međusobnog predavanja, iz raspolaganja svojim srcem za drugoga. Ona je nužno povezana s nježnošću, prijateljstvom i opraštanjem. Uvijek je u doličnom rastojanju prema moći, nasilju i posjedovanju, pa čak je u stanju zauzeti rastojanje prema sebi samoj.

Prije dvije tisuće godina napisao je izvjesni Pavao - dobro poznat prije svega kršćanima - magnu kartu, odnosno hvalospjev ljubav, i koji je i danas jednako aktualan. Želiš li znati koliko prave ljubavi posjeduješ, zamjeni riječ ljubav vlastitim imenom.

I usporedi sebe s rečenicama iz hvalospjeva ljubavi:"Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadina se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.".

Vjeruj mi, to je jedina ljubav s pokrićem.

Ta ljubav ne može završiti slomom.

08. kolovoz 2010.

Franjo Grozaj

Pustinja

Život - moja dnevna pustinja, kojom prolazim. Svakodnevno nova, svakodnevno teška, svakodnevno donosi povrede i radosti i iskušenja. Moja pustinja sa oazama, ponekad sa puno zelenila ali i suše, nepodnošljive vrućine i bez vode. Pustinja - moj život, moje pješačenje snagom Duha ali i bez Njega. Napasti - Kruh i igre - moć i nemoć, pobjede i porazi, prepirke i vrijeme - prolaznost. Posežem za zvijezdama i osjećam nemoć vremena. Iskusih Njega i doživih u pustinji posižuć za zvijezdama. Izpružih ruku i prihvaćam Njegovu - idemo udvoje kroz pustinju tražeći oaze. U daljini je, naslućujujem; prolazim pustinjom padajući, ponekad plačući, a onda Njega hvaleći, - Prisutnog, a ipak Skrivenog. Ususret Njemu.

09. kolovoz 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Temeljno bogoštovlje je ljubav



Gospodine, stvorio si nas na svoju sliku. Zato smo otvoreni ljubavi. Osjećamo u sebi neizrecivu potrebu da budemo ljubljeni i da putem ljubavi primamo potvrdu života, da se osjećamo zaštićeni i da vidimo smisao pred sobom. Stvoreni na tvoju sliku, Gospodine, otvoreni smo daru ljubavi i sposobni svoju ljubav darovati bližnjima. I to nas redovito usrećuje jer vidimo plodove vlastite ljubavi u sreći svojih bližnjih.
Danas nas pozivaš da te u ljubavi sve više nasljeđujemo, tj. da jedni druge ljubimo kao što si ti nas ljubio jedinstvenom ljubavlju koja ne pozna granica. Tvoja ljubav ide do kraja , sve do smrti na križu. Teško te je slijedit na tom putu. Zapinjemo na preprekama što ih postavlja naša sebičnost. Bojimo se izgubiti jer ne vjerujemo tvojoj logici da se tek darivajući najviše dobiva.
Isuse, hvala ti za tvoju ljubav. Prihvaćam je. Trebam je. Ne mogu više zamisliti svoj život bez tvoje ljubavi. Ona je najstabilniji oslonac moga života. Hvala ti za tvoje prijateljstvo koje nudiš bezuvjetno, bez jamstva da ćemo ti znati uzvratiti na isti način. Hvala ti što si nas uvukao u zajedništvo, što si nam u potpunosti darovao svu Očevu ljubav. Prihvaćam je i danas na osobit način. Prihvaćam ponuđenu ruku, otvoreno srce. Jedinstvena je istina da bez tebe ne možemo učiniti ništa, da bez tebe ne možemo živjeti potpunim, istinskim životom.
Gospodine moj, Isuse, ostani i ti u mojoj ljubavi. Odabirem te za prijatelja, opredjeljujem se za tebe. Želim da i tvoja radost u meni bude potpuna, da se osjetiš prihvaćen i sretan. I hvala ti što mi na taj način dopuštaš da razveselim tvoje srce koje je tako neizrecivo i dokraja ljubilo. Ti si za mene dao svoj život. I ja tebi predajem svoj život. Želim u tebi i za tebe živjeti i umrijeti. Želim s tobom živjeti vječno.

10. kolovoz 2010.

dr. Milan Špehar

Molitva



Molitva je sastavni dio čovjekova života. Stalno nekoga nešto moramo moliti, jer na svijetu sami ne možemo opstati. Molitvu izražavamo riječima, molećivim pogledom i drugima gestama. I riječi su ustvari samo gesta. Važan je stav, odnosno još ljepše: susret.
Nekad je definicija molitve bila da je ona razgovor s Bogom. No ipak nam je jasno da u tom »razgovoru« s Bogom ustvari mi sami govorimo i odgovaramo. To je monolog, u što se često pretvaraju naše molitve. Terezija iz Lisieuxa je dala izvrsnu definiciju molitve: »Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i u radosti.« Molitva je, dakle, u prvom redu, na početku i na kraju, susret živog i konkretnog čovjeka sa živim i konkretnim Bogom.

U susretu, kao uopće u duhovnom životu, ne treba puno riječi. One koji put znaju čak zasmetati. Kao i u svakodnevnom životu, pa tada kažemo: »Bolje da sam šutio, bolje da nisam ništa rekao.« Koliko bi nam puta Bog upravo to trebao reći za naše molitve! Mnogim izmišljenim formulacijama mi gušimo molitvu umjesto da joj dajemo život. Zato takva molitva ni nas ne oživljava i ne daje nam radost susreta. To je u molitvi jedino važno, ma kakva ona bila: tražim li u njoj što od Boga ili mu zahvaljujem.

Mi danas živimo u mnogim inflacijama, a inflacija se događa kad se nagomila višak robe. I molitva nam doživljava prave inflacije. Ljudi više ne znaju kakve sve molitve ne bi izmislili. Izbacili smo iz života misterij - a molitva jest i mora ostati misterij, jer inače nije molitva - i pretvorili molitvu u magiju. Tako nam molitva više nije ni razgovor ni susret s Bogom nego izgovaranje magijskih formulacija kojima vjerujemo da smo postigli što smo tražili, na što smo Boga natjerali! I to u rokovima.

Dobro je što su apostoli tražili od Isusa da ih nauči moliti. Nekima to nije dovoljno pa traže nove učitelje molitve. Zar Isus nije i nas naučio moliti i zar nam više od toga treba? Isus nas je uputio na Oca. Sve imamo u njemu. Nije li ludost tražiti više i misliti da znamo bolje od Isusa!Tražiti kruha iznad pogače!

U molitvi Očenaša nema ni otkupljivanja ni potkupljivanja. Onaj koji nas je stvorio, samo On nas je mogao otkupiti smrću svojega Sina. Vratimo molitvu našemu Ocu! Učimo - kao i Isus (zar smo veći od njega i zar od njega više znamo?) druge i sebe Očenaš i pazimo što nam Bog u toj molitvi govori. Sve će nam se drugo nadodati.

Zapravo: ništa nam drugo više neće biti ni potrebno ni važno.

11. kolovoz 2010.

Dr. Tomislav Ivančić

Moj Bog

Nedjelja je Božji dan. Taj je dan zabranjeno raditi, jer bi to bila krađa vremena koje pripada Bogu. To je naime vrijeme koje treba Bogu posvetiti, Bogu darovati. Zato nedjeljom vjernici idu u crkvu, sjedaju za Božji stol kod svete mise, jedu Božju hranu i piju Božje piće, slušaju Božju riječ i pretvaraju je u svoj život. Nedjeljom vjernici oblače najbolje, tzv. nedjeljno ruho, nedjeljom dopuštaju čitavom svom biću da se odmori kako bi čulo glas Svevišnjega. Nedjelja je poziv čovjeku da postane siguran da Bog postoji. Sigurnost dolazi od iskustva Božje prisutnosti, a ona se može doživjeti u tišini, miru i traženju Boga.

Zapravo, svaka sitnica u našem životu prepuna je iskustva Božje prisutnosti. Staviš sjeme u zemlju, gledaš kako ono bez ikakva tvog sudjelovanja klija, raste, donosi plod. Bacio si jednu sjemenku, a dobio si natrag dvadeset, trideset, četrdeset novih sjemenki. Ljudi zasiju svoja polja, ali onda od Stvoritelja očekuju da ta polja zalije i ogrije suncem. Čovjek zaore zemlju i posije sjeme, Bog daje sunce i kišu i urod tome sjemenu. Tako se u proljetnim radovima jasno odražava suradnja Boga i čovjeka, u njima se Božja prisutnost upravo može opipati.

Dovoljno je pogledati sjeme. Ono izvana izgleda mrtvo. Presiječemo li ga i pogledamo li ga iznutra, ne možemo prepoznati nikakav mehanizam iz kojega raste novo sjeme. To sjeme se bitno razlikuje od svih naših mehaničkih dostignuća, svih naših motora i strojeva. Strojevi su mrtvi, sjeme je živo. Gdje je taj život u klici, gdje se on nalazi u sjemenci? Gdje je taj mehanizam, gdje je taj savršeni laboratorij koji iz one klice donosi novo sjemenje?

Kad tako promatramo polja, livade, šume i voćnjake, tada nas mora zapanjiti činjenica da je Bog tako blizu nas. Tamo gdje mi okopavamo kukuruze, povrtnjake i vrtove, Bog stoji uz nas i daje da sve počne rasti. Uz svako naše djelo stoji Otac nebeski, uz svako ljudsko stoji Božje djelo. Na svakoj našoj ruci i u svakom našem pokretu stoji Božja ruka i Božja gesta. Nedjelja je mogućnost da se zapanjimo pred tom pri-sutnošću i zaplačemo od žalosti što smo Boga držati dalekim, a on je bliži od našega vlastitog srca.

Uzmemo li žir hrasta, izvana će nam izgledati nemoćnim, malenim i sitnim. No u tom malom žiru skriven je neki budući veliki hrast. Iz toga malog žira mogu se roditi tisuće i možda milijuni novih žireva. Seciramo li mali žir, unutra nećemo naći ništa što bi nam moglo dati mogućnost toga čuda, a ipak iz maloga žira izraste veličanstveni ogromni hrast. No još je čudesnije što iz tog žira izraste hrast bez ikakva čovjekova sudjelovanja. Čovjek stoji po strani, priroda se razvija svojim tijekom i svojom snagom bez čovjeka. Vode i bujice teku, more se ljulja i pjeni, oblaci dolaze i odlaze, sunce svijetli i mjesec nas krijepi, rastu šume i niče trava, posvuda cvjeta cvijeće i teku rijeke, a čovjek u tome uopće ne sudjeluje. To se događalo prije nego smo se mi rodili, i događat će se iza naše smrti. Kada ti umreš, hrast će se i dalje njihati na vjetru, i dalje će spuštati sa sebe bezbrojne žireve, i opet će rasti novi hrastići pokraj njega. Kada umreš, stijena na kojoj si sjedio i dalje će ostati, šljiva i jabuka i dalje će davati plodove, ruže će ponovno cvasti, rijeke neće stati, potoci će imati svoje vode. Čovjek je samo došljak na zemlji. No on je poslan u svijet da razumije ta čudesa i da zapazi ruku koja uređuje te vrtove i u njih šalje čovjeka. Kraljevstvo je Božje tako blizu. Kraljevstvo znači da Bog kraljuje, da Bog stvara i uzdržava prirodu, da Bog stvara tebe, da te satkao u utrobi majke i održava funkcioniranje tvoga organizma. Bog ti daje hranu, zrak, sunce i noć za odmor. Čovjek mora da je beskrajno odsutan, beskrajno slijep i gluh kada ne zapala Božje kraljevstvo, prisutnost i djelovanje Boga u sebi i oko sebe.

Ako danas zastaneš, ako se smiriš, ako kraj otvorenog prozora promatraš neko stablo ili cvijet, ako pođeš u prirodu i tamo staneš, šutiš i osluškuješ pjev ptica, njihanje grana i rast trave te šum potoka, postat ćeš normalan, ubrzo ćeš postajati sve čovjekoljubiviji i sve svetiji.

No dok smo razmišljali o sjemenu i stablima u prirodi, nismo ni primijetili kako je time kroz ovo razmatranje zasađeno jedno novo sjeme Božje riječi u tvoje srce i kako će i ono sada rasti da izrasle u stablo neba. Ti više nisi isti. Ti si čuo ove riječi i one te mijenjaju, one u tebi rastu i one te preobražavaju i čine novim čovjekom. To je nedjelja.

09. kolovoz 2010.

Stanko Mikulić

Mučenik



Pored mnogih definicija o čovjeku može se reći da je čovjek biće koje je svjesno da, uza sve napore, svoju tjelesnost ne može prevladati, svoju dušu ne može potpuno zadovoljiti, niti može svojom snagom vječnost postići, a sve bi to htio.

Samim tim nameće se misao da u čovjeku postoji ishodišna točka mučeništva - čovjek ima potrebu za nečim i ulaže napore koji ne postižu cilj. Čovjek postaje svjestan potrebe za drugim. Svoje potrebe može prenijeti na razinu društvenosti. No, nije potrebno previše obrazlagati; čovjek postane svjestan da ni na razini društvenosti ne može svoje potrebe zadovoljiti i da društvo kao korpus te iste potrebe ima: svoju neuređenost nadvladati, svoje članove učiniti sigurnima i svoju trajnost zagarantirati.

Tako se mučeništvo s ishodišnom točkom u čovjeku prenosi u društvo kao u sredinu u kojoj se čovjek ne može realizirati. No, taj isti čovjek je svjestan da on nije tvorac svoje naravi, već ju zatiče osvješćujući se u njoj.

Iskustvo čovjeka da ne može svoju tjelesnost prevladati, da svoju dušu ne može zadovoljiti, da svojim silama vječnost ne može postići, a sve bi to htio, može ga tjerati u očaj i da se zatvori.

Isti čovjek može postati svjestan toga da je on biće koje je u svojoj materijalnosti, duševnosti i vremenitosti zadano i pozvano u Život koji se prihvaća u individualnosti i društvenosti čineći ih svojim životom, ali s otvorenošću za susret s Tajnom koja hrani tjelesnost, ispunja duševnost i poziva na vječnost.

Mučeništvo, kao ishodišna točka u čovjeku i dalje ostaje, ali se pretvara u dar kojim čovjek postaje biće koje sebe prihvaća, angažira i čini ga budnim i otvorenim za sadašnjost i budućnost.

Takav čovjek sebe prihvaća i daje gradeći život, odazivajući se pozivu života, i spreman je posvjedočiti za Život svojim životom kada ga zbog toga drugi muče.

Ljudi koji su svojim životom svjedočili ispunjenost Životom i zbog toga ih drugi mučili, nisu težili za mučeništvom, već se nisu mogli odreći Života koji ih ispunja.

Cijela ljudska povijest, individualna i društvena, svjedoči o nebrojenom mnoštvu ljudi koji su svjedočili da jedna ista ljuska narav može svjedočiti Život ili pokazivati pakao.

Pred nama je vrijeme korizme u kojemu na poseban način možemo posvijestiti svoju ljudsku narav - težeći za životom koji je spreman posvjedočiti Život.

13. kolovoz 2010.

Slavko Vranjković Sacerdos

Patnja

Čovjek je suočen s mnogim nevoljama, a jedna od njih je patnja - bolest. Krik s Golgote »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!« odjekuje s bolesničkih kreveta. Pobune protiv besmislenosti trpljena sažete su u Knjizi o Jobu. »K tebi vičem, ali mi ne odgovaraš. Prema meni si postao okrutan. Rukom preteškom na me se obaraš! O ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: Začeo se dječak!« To su »tužaljke maloga čovjeka pod velikim nebom«. Ogorčeni u beznađu govore: »Ta ni Boga nema!«, a žena ga nuka: »Prokuni Boga!« Job nije udaren patnjom zato što je kriv. Pati jer ga Bog kuša. Želi vidjeti koliko mu je vjeran.

Čini se da su potrebna mučna iskušenja da bismo znali cijeniti ono što imamo. Uostalom: »Čije je nebo uvijek vedro?« Tražimo uzroke. Mnogi se »patnici« okreću od Boga optužujući ga, svodeći sve na »njegovu volju, bešćutnost«, pritom zaboravljajući da je uzrok čovjekov odabir zla, grijeha i zloporaba slobode. Zar je Bog naredio: rat, genocid, mučenja, prometne tragedije... i ostalo? Tužaljke: »O kad bi se jad moj izmjeriti mogao« jesu jeka iz Getsemanskog vrta? »Patnja je drugo lice čovjeka. Božji poljubac«, kako reče Majka Terezija. Isus je nosio križ. On je na strani bolesnih na duši i tijelu, slabih. »Samo po Kristu i u Kristu razrješuje se zagonetka boli i smrti« - II. vatikanski koncil.

»Nema ničega od čega bi tijelo patilo, a da se duša ne bi okoristila.« Velika su djela nastala iz patnje, unutarnjeg sagorijevanja, muke pretočene u kamen, platno i riječ. »Kakva je bol, zna se po očima.« Slikam Isusovu golgotsku dramu, križ. U očima moga Isusa nazire se nebo.

Očito je da Bog ne odgovara na svaki vapaj, krik, bolesnog, raspetog na četvorini kreveta. »Reci Isusu da me više ne ljubi«, rekla je bolesnica Majci Tereziji. Bogočovjek, Isus, odgovorio je, nakraju, uskrsnućem, novim svjetlom nad problemom patnje. Moli i trpi. Molitve pred Bogom nisu samo ispružene ruke, to je traženje Božjih ruku, samilosna pogleda s druge obale.

Kršćanstvo nije kult patnje. Istina, Pavao piše Korinćanima: »Uživam u nevoljama, tjeskobama poradi Krista.« U Starom zavjetu patnja je proglašavana prokletstvom, u Novom »blaženstvom«. Isus je suosjećajan s patnicima. Prema Pavlu, kršćanin živi i pati s Kristom jer »Krist živi u njemu«, pa su čovjekove patnje otkupiteljske, Kristove. Utjeha: »Ako trpimo s njime, to je za to da s njime budemo i proslavljeni!«

Sarajevo, 14. kolovoz 2010.

fra Zvjezdan Linić

Kod Isusa nema propalih slučajeva

Ne budimo kao ono mnoštvo, kao ljudi koji su mrmljali: "Što Isus ima sa Zakejem?" To su ljudi koji Zakeju nisu dali disati i nisu mu pružali priliku za novi život. Sve je to dio mentaliteta ovoga svijeta koji je daleko od Boga. Moramo se odreći svega toga. Ako se iskreno odreknemo takvih stavova ovoga svijeta, onda ćemo slobodnije zamoliti Isusa da nas izliječi od agresije na svakoga drugoga Zakeja oko nas.

Isuse, izliječi nas. Podari nam svoju ljubav i daj da u toj ljubavi prepoznajemo sve ljude oko sebe. Vidimo ih u tvojem zagrljaju. Daj, Isuse, da ih gledamo u novom, tvojem svjetlu i da im ne budemo prepreka u njihovoj čežnji i potrebi promjene i obraćenja. Vjerujemo, Isuse, da je to moguće,jer si sam rekao da je Bogu sve moguće. I Zakej je bio zarobljen novcem, imetkom, bio je sužanj, ali si ga ti, Isuse, izvukao.

Isus će izvući i tebe ako robuješ bilo kakvoj nastranosti, ako si ovisnik o drogi i alkoholu, slabostima tijela ili ako si sputan nekim drugim ovisnostima. Isus te može izvući iz svih zamki i ponora. On će te zagrliti i ti ćeš biti novi čovjek.
Dopusti to Isusu time što ćeš mu omogućiti da "danas proboravi u tvojoj kući". Evo zato dolazi Isus, zato je tako često u tebi po sakramentu pričesti. Kada se pričestiš događa se susret dublji i istinitiji nego onaj sa Zakejem. Isus ti u tvojim vlastitim dubinama želi reći svoju riječ ljubavi i povjerenja. Dopusti da te obasja svjetlo Kristovo i postani svjestan Isusove prisutnosti. Ono je Zakeja iznenadilo, podiglo, očaralo, bio je sav ponesen radi neočekivane ponude da će Isus doći
k njemu u kuću. To nije očekivao. I mi slično molimo prije pričesti: "Gospodine, nisam dostojan da uniđeš pod krov moj...", a on nam ipak dolazi. Znaj često zahvaljivati za pričest i ponijeti je u život.

Nemoj nikada zaboraviti na tu neizrecivu radost, kao što je nikada niti Zakej neće zaboraviti. Mi je smijemo češće proživljavati nego Zakej, jer se možemo često pričestiti. Mi to smijemo osjetiti sakramentalno, ali ne manje stvarno. Što dublje vjeruješ to ćeš dublje proživljavati radost sličnu onoj u Zakejevu domu. "Danas je došlo spasenje ovoj kući."

15. kolovoz 2010.

Ivan Dodlek

Kanalski ponos

Kad je Ferdinand de Lesseps, tvorac Sueskog kanala, započeo godine 1880. radove na prekapanju panamske prevlake za provedbu projekta Panamskog kanala, slavni francuski pisac Victor Hugo stisnuo mu je ruku i poželio: »Iznenadite svijet velikim djelima koja neće biti ratna!«

Iznenađenja uistinu nije nedostajalo. Od bolesti, posebice malarije i žute groznice, obolio je i umro velik broj zaposlenih radnika u francuskim i američkim pokušajima izgradnje. Do otvorenja Panamskog kanala 1914. godine brojka umrlih dosegnula je 27.500. Uistinu veliko djelo koje nije ratno, a imalo je ratne posljedice. Bilo kako bilo, prekapanje nije stalo i danas je taj kanal ključna poveznica Atlantskog s Tihim oceanom.

Žrtva toga smionog pothvata je velika. No, fascinira ponos koji je unatoč svemu tjerao ljude da grade poveznicu jednog oceana s drugim. Kako ga drugačije nazvati nego »kanalski ponos«.

Ako se smije maštati, onda maštam da je i kršćanin današnjice spreman na slične pothvate u prekapanju kanala koji će povezati dva različita mentalna sklopa, dvije međusobno zavađene strane ili dvije župne skupine različitog molitveno-djelatnog karaktera. Maštam da kršćanin današnjice ima »kanalski ponos« i da je spreman na žrtvu umiranja vlastitim »zatupljenjima« kako bi se dogodila poveznica koja vodi prema onome što zovemo kršćanska zajednica.

Ako unutar neke kršćanske zajednice postoje manje skupine koje zatrpavaju kanale koje istinsko kršćansko zajedništvo nastoji graditi između različitih ljudi, pa viču: »Ja sam Pavlov, a ja Apolonov, a ja Kefin, a ja Kristov (1 Kor 1, 12)«, a ja... (dodaj prema vlastitom stanju), onda treba s Pavlom dalje pitati: »Zar je Krist razdijeljen? (1 Kor 1, 13)«. Gradnju kanala koji povezuje međusobno udaljene ljudske mentalne sklopove mogu zaustaviti ljudske »odnosno razdjelne malarije i žute groznice«.

Kršćanska zajednica koja zna da Krist nije razdijeljen ima »kanalski ponos« i ne posustaje u svojem pothvatu povezivanja. Vjerujem da žrtve neće biti tako drastične kao u prekapanju Panamskog kanala. Nadam se da će »kanalski ponosni« kršćani iznenaditi svijet velikim djelima koja neće biti ratna.

16. kolovoz 2010.

Thomas Merton

Tko nije sa mnom, protiv mene je


Nemojte misliti da možete pokazati svoju ljubav prema Kristu time što mrzite one za koje se čini da su Njegovi neprijatelji na zemlji.

Pretpostavivši da Ga stvarno mrze: ipak On ljubi njih i vi se ne možete sjediniti s Njim, ako ih također ne ljubite.

Ako mrzite neprijatelje Crkve mjesto da ih ljubite, izvrgavate se opasnosti da postanete neprijatelj te Crkve i Krista; jer je On rekao: »Ljubite svoje neprijatelje«, a jednako je rekao: »Tko nije sa mnom, protiv mene je«. Zato ako ne pristajete uz Krista ljubeći one koje On ljubi, vi ste protiv Njega.

Ali Krist ljubi sve ljude. Krist je umro za sve ljude. I Krist je rekao da nitko nema veće ljubavi do onog čovjeka koji daje svoj život za svoga prijatelja.

Ne pretpostavljajte odviše brzo da je vaš neprijatelj divljak baš zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj, jer misli da ste vi divljak. Ili se možda boji vas jer osjeća da se vi bojite njega..I možda, da se uvjerio da ste vi sposoban da ga ljubite, ne bi više bio vaš neprijatelj.

Ne pretpostavljajte prebrzo da je vaš neprijatelj neki Božji neprijatelj upravo zato jer je vaš neprijatelj. Možda je on vaš neprijatelj baš zato, jer ne može u vama ništa naći što bi slavilo Boga. Možda ima pred vama strah, jer ne može u vama naći ništa Božje ljubavi, Božje prijaznosti, Božje strpljivosti, milosrđa i razumijevanja ljudske slabosti.

Ne osuđujte prebrzo čovjeka koji više ne vjeruje u Boga, jer je možda vaša vlastita hladnoća, škrtost, vaša osrednjost i materijalizam, vaša sjetilnost i sebičnost, ono što je ubilo njegovu vjeru.

17. kolovoz 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Život je dar


Čovjek se često pita o tajni i o smislu života. Ta nam tajna svima izmiče. Uronjeni ni smo u život, ali ga ne možemo zarobiti, zagospodariti. Možemo samo prihvatiti život kao dar. Prema Bibliji i nauku Crkve život je jedinstven i neposredan dar Božji. Roditelji nose u sebi sposobnost ljubavi i darivanja, a u svojem biću nose i tajnu života. Ipak, i za njih je to tajna. Vjerujemo da čovjek postaje živo biće u jedinstvenom trenutku koji je povezan s čudesnim spajanjem ljudskih stanica u tijelu žene. Medutim, to je tek pretpostavka. Tajna istinitog života, dar života, načelo života ili, kako to volimo u običnom rječniku reći, duša ljudskog bića uvijek je neposredan Božji dar. Početak života je zapravo pravi Božji stvarateljski čin, kao ono na početku stvaranja - kako to opisuje biblijska Knjiga postanka. U svakom začeću Bog je na neposredan način Stvoritelj i Otac.

Odatle proizlazi zahtjev da čovjek koji želi istinski živjeti i ući u smisao vlastitog života ponire zapravo u tajnu Božje ljubavi i Božje volje. Obdareni smo životom. Bog nas je dozvao u život. On jedini zna cjelokupnu tajnu života, pa i ovog našeg života. Što dublje uđem u tu tajnu, što istinitije tražim volju Božju, to sam bliže samom smislu života. Moj će život procvasti puninom. Zato se u duhovnom rastu postavlja pred čovjeka poziv da istinski prihvati svoj život, i to ne samo u onom sudbonosnom času začeća, već i u svakom daljnjem času i to sa svim okolnostima koje život sobom nosi. Ne prihvaćati neke okolnosti vlastitog života koje ne možemo promijeniti, znači zapravo boriti se protiv samoga sebe, znači lišiti se punine života.

Svatko od nas ima svoje roditelje. Oni su salmo obična ljudska stvorenja. Zato nije uvijek sigurno da nam oni mogu od časa začeća pružiti svu potrebnu ljubav i potvrdu života. Neki su u tome uspješniji, neki manje uspješni. Neki su i sami previše ranjeni u životu pa često ne znaju ni svojem djetetu darovati potrebnu ljubav. Zato se netko sjeća svojih roditelja s radošću, a netko misao na njih veže uz mučna sjećanja. Sve je to utkano u tajnu našega života.

Ipak, utješna je istina da je na početku tvog života netko tko te je od prvog časa silno želio i htio. Nitko od nas nije slučajno nastao. Bog je gospodar života i, prema tome, on je u početku svakog ljudskog bića. A Bog je ljubav. On je u svaki stvoreni život ugradio svoje srce, svoju ljubav. Stoga nitko nema pravo pomisliti da nije ljubljeno biće, da je kažnjen životom. U temeljima tvoga života nalazi se sva ljubav svijeta, nalazi se Bog. Prema tome imamo pravo radovati se životu.

Međutim, upravo zbog te činjenice otkrivamo da je život tajna i dragocjenost kojom ne možemo raspolagati, već je primiti, pohraniti i njegovati. Niti svojim niti tuđim životom ne možemo raspolagali, a pogotovo ne smijemo njime manipulirati. Svaki je ljudski život dragocjenost. Odatle utemeljenost stava vjernika koji priznaju Boga svojim Stvoriteljem i Ocem da nitko nema prava ugroziti svoj ili tuđi život. To vrijedi za svaki život u svakoj dobi: bilo u dobi od nekoliko tjedana pod srcem majke, bilo u djetinjoj, bilo u odrasloj ili u onoj staračkoj dobi. Bog je gospodar života.

18. kolovoz 2010.

Irena Popovački

Preobraziti svijet


Kršćanstvo je tijekom povijesti stajalo u različitim odnosima spram kultura s kojima se susretalo, u kojima je živjelo. Suprotstavljanje antičkoj kulturi i mnogoboštvu bila je karakteristika ranog kršćanstva koje je tako nastojalo očuvati vjeru u jednoga Boga. Već u kasnoj antici dolazi do prožimanja evanđelja i kulture što svoj vrhunac doseže u srednjemu vijeku kada kršćanstvo, često neodvojivo od vladara i vlasti, ulazi u sve pore društva (iako ne i u sva srca ljudi koji su ga prihvatili). Ta se slika ruši u novome vijeku kada sekularizacija dovodi do postupnog odvajanja kulture i vjere čije se posljedice još bolje vide danas. Zloporaba znanosti, pamfleti protiv kršćanstva i Crkve, suvremeni ateizam samo su neke od njih.

Usprkos takvoj društvenoj klimi, Crkva je uvidjela da osuda kulture i bijeg od sekulariziranog svijeta nije rješenje jer kako inače širiti Radosnu vijest spasenja? Kršćanski poziv ima stvarateljsku dimenziju koja je ujedno služiteljska - u odnosu prema Bogu i prema bližnjemu jer preobrazba svijeta prema Božjoj zamisli najljepši je odraz čovjeka kao slike Božje. No kako prožeti današnju kulturu evanđeoskim duhom i služiti istini kad je za mnoge kršćanstvo tek jedno od mogućih izbora među tolikom ponudom svjetonazora i religija? I temeljna vrijednost čovjekova dostojanstva polako iščezava iz današnje znanstveno-tehničke kulture koja se vrti većinom oko materijalnog i korisnog.

Suvremeni kršćani trebaju učiniti sve da postanu autentični Isusovi svjedoci i vjerni navjestitelji evanđelja. Vrijednosti koje kršćanstvo u sebi utjelovljuje moraju se vidjeti na svakome vjerniku jer svjedočanstvo životom najbolja je evangelizacija. Ona treba zahvatiti sve slojeve društva da bi čovjek pronašao ono što je izgubio u beskompromisnoj trci za posjedovanjem. Preobrazba suvremene kulture ostvarit će se tek kad se preobrazi čovjek jer on je - kao što su još prije više od 40 godina rekli oci Drugoga vatikanskog koncila - tvorac kulture.