Meditacija - za svaki dan

First topic message reminder :

12. studeni 2009.

Miljenko Grubeša

Miris Božje ljubavi

Meditacija preuzeta sa www.glas-koncila.hr
Ranojutarnja budilica zvoni. U najdubljem snu čovjek je gotovo ne čuje. Ali zvono ne odustaje, jednako i dalje zvoni i zvoni. Ne smeta mu što spavač jednako spava. I, odjednom, on osjeti da ga netko iz jednog svijeta vuče u drugi. Prijelaz mu je težak i neugodan. Prva reakcija je bijeg, okretanje na drugu stranu i klupčanje u snu. Ali memorirani poziv budilice neumoljiv je i jasan, neodgodiv i neprestan. Spavač se opire, otima, ali pred navalom sinoćnje pohranjene odluke, nemoćan je i popušta; ostavljajući svu sigurnost i ugodu sna i vraća se u budnu stvarnost. Mučno se izvlači iz dubine jedne dimenzije u drugu. Nasuprot svim trenutnim snagama, potrebama i željama buđenje, prekida najljepše spavanje. Prekinuti san postaje još slađi i primamljiviji, ali čovjek snagom memorirane volje ustaje iz kreveta. Sav nenaspavan, kao polumrtav, umoran, snen, teško se osvješćuje i k sebi vraća, teturajući odlazi pod spasonosni tuš.
Odjednom jaki mlaz ugodne, tople ili svježe vode oblije njegovu snenu glavu, lice i cijelo, obamrlo tijelo i postupno mu ulijeva životnost. Spavač oživljava i njegova se duša budi. Polako dolazi k sebi i još jednom se rađa. Ispunja ga svjesnost, svježe misli i osjećaji izviru i teku njegovom nutrinom. Raduje se: rođen je za novi dan.
Svako jutro ispod tuša i moja se duša budi zahvalnošću za taj neizrecivi i neprocjenjivi Božji dar: za vodu što život znači. Zahvaljujući Božjoj ruci i vodi iz nje, vraćam se svjesnosti i stvarnosti. Sa zahvalnošću radujem se vodi i životu - toj ljubavi što se iz Božjeg milosrđa u mlazovima izlijeva. Uživam ispod slapa Božje ljubavi. S radosnom zahvalnošću duša i tijelo upija svaku njezinu kap i duh se čovječji puni i snaži.
Tuširanje je moja predivna jutarnja meditacija u kojoj je živa Božja prisutnost. Bog me kao maleno dijete tušira svojom ljubavlju. Osjećam se kao riba u beskrajnom oceanu ljubavi. Ronim u njezinu beskraju.
Ipak, koliko god da ostanem u tom slapu, izlaskom iz njega u mom srcu ostane samo jedna njegova kap. Ta to je veličina svakoga ljudskog srca. Ali jedna kap dovoljna je za jedan dan. Samo jedna kap Božje ljubavi dovoljna je da ljudsko srce cijeli dan širi njezin miris. Zaista, čovjek je maleni Božji mirisni cvijet. Ali dovoljan da svoju sredinu ispuni božanskim mirisom.

28. lipanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Effata - otvori se!


Sveti Marko piše evanđelje u vrijeme kada kršćani već žive sakramentalnim životom. Na poseban način zajedništvo se s Isusom doživljavalo u sakramentima kršćanske inicijacije, tj. u krštenju, potvrdi i euharistiji.
Pod dojmom obreda kršćanske inicijacije sveti se Marko prisjeća nekih zgoda iz Isusova zemaljskog života i ugrađuje ih u svoje evanđelje. Tako prepoznajemo njegovo evanđelje i kao život Isusa Krista, ali isto tako u mnogome i kao kroniku kršćanskog života prve zajednice Isusovih učenika.
Današnje je evanđelje u mnogočemu tipično. Kao da je na neki način sažetak cjelokupnog procesa ulaska u kršćansku zajednicu po sakramentima. Prepoznajmo te elemente.
"Isusu donesu nekog gluhog mucavca." Otkrivamo ulogu drugih u otkrivanju Isusa i u približavanju k njemu. Nitko ne može do Isusa sam. Uvijek se dogodi da netko posvjedoči za Isusa, da se na taj način ljudi zainteresiraju za njega. Nadalje, tu su katehisti koji poučavaju, pa onda kumovi koji jamče za spremnost i iskrenost katekumena. I napokon, tu je djelitelj sakramenata koji dovršava taj niz svih onih ljudi koji nekoga privode k Isusu. U gluhonijemome smijemo prepoznati katekumena, kandidata za kršćanstvo. On nije došao k Isusu sam. Drugi su tu odigrali bitnu ulogu. Vjerujem da nam ovo evanđelje osvjetljuje službe kumova, katehista i svećenika.
"Zamoliše Isusa da stavi na nj ruke." Izravna molba da Isus okruni sakramentalno djelo. Crkva je uvijek vjerovala kada Petar krsti, zapravo Krist krsti. U sakramentima je Krist najaktivniji. Na vidljiv način, u vrijeme svoga zemaljskog života, Isus svoje djelovanje na poseban način obilježava riječju i polaganjem ruku ili doticajem ruke. Upravo to i sada traže od njega. A u podjeljivanju sakramenata svećenikova ruka i ruka kuma obavljaju važnu ulogu. Svećenik u više navrata rukom dotakne kandidata za krštenje, odnosno polaže ruke nad njega. Bit će to u molitvama otklinjanja, pa onda u času djeljenja sakramenta krizme. Svećenik polaže ruke i nad vodu krštenja. Kumovi stavljaju svoju ruku na kandidate za sakramente. U svemu se tome oponaša Isusa koji je to učinio ovome čovjeku iz današnjeg evanđelja.

Spominju se i drugi Isusovi zahvati. Posebno su naglašene geste doticaja ušiju i jezika. Prvim se kršćanima to učinilo tako znakovito za naš odnos prema Riječi Božjoj, da su sačuvali te geste kod podjeljivanja sakramenata. Sačuvana je i riječ Effata -Otvori se! Tako je nastao tzv. obred Effata, koji se i danas obavlja prilikom krštenja djece.

Tom riječju: "Otvori se!" ne misli se samo na tjelesno otvaranje ušiju i ustiju da bi se tim organima čovjek mogao ispravno služiti. Misli se i na duhovno otvaranje ušiju da bismo mogli njima na osobit način slušati Božju Riječ, te na ozdravljenje organa za govor da bismo mogli tim darom navješćivati Božju Riječ i svjedočiti za Isusa. Nadalje, tom riječju: "Otvori se!" misli se i na srce. Ovo je Isusova zapovijed svakom čovjeku. Isus želi da mu se širom otvore vrata srca kako bi mogao u dubinama našega bića osjetiti da više nema prepreka između njega i nas, da mu je sve širom otvoreno. Isus želi da odsada nastupi između njega i nas potpuno sjedinjenje, kako to već govori i Knjiga otkrivenja: "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom" (3,20). Upravo ovaj spomen na zajedništvo kod stola, kod gozbe ljubavi, upozorava nas na posljednju i naj­važniju etapu kršćanske inicijacije, na euharistiju. Tako otvoreni sposobni smo za najdublje zajedništvo s Isusom. Događa se sjedinjenje, postajemo stvarni njegovi učenici.

Gospodine Isuse, u danima rata i nemira, u vrijeme straha i nesigurnosti, živo smo čeznuli za tvojom blizinom i za djelotvornošću tvoje otkupiteljske ljubavi. Moram ti priznati, Isuse, da su me mnogi često pitali za tebe. Neki su pomislili da si nas napustio, da ti nije stalo do nas, do našeg naroda, do naše domovine. Neki su pomislili da se uzalud toliko mole, da naše molitve ne dopiru do neba. Neki su zaključili da više ni nema smisla moliti. Gdje si, Isuse? Vidiš li sve što se događa oko nas i s nama? Je li ti stalo do našeg spasenja? Nije li već dosta razaranja i ljudskih žrtava, nesreća i žalosti? Isuse!

I moram priznati, Isuse, da mi nije lako govoriti i odgovarati ljudima na sva ta pitanja. Moram priznati zbunjenost pred svime što se događa i da čekam, zajedno s mnogima, znak s neba i zoru novoga dana i konačnog mira.

A ipak, ti si tu. Vjerujem da trpiš s nama, makar nam se čini da to sada nije dovoljno. Vjerujem da nas ljubiš, premda bismo to htjeli osjetiti na nama razumljiv način. Vjerujem dati je stalo do nas, makar sve govori drugačije. Vjerujem, Gospodine Isuse, i želim ostati u tvojoj službi kao nositelj vjere, kao molitelj nade, kao službenik tvoje ljubavi. Želim govoriti u tvoje ime, nositi drugima nadu i radost, biti oruđe tvoga mira. Jer, ti si tu i nisi nas ostavio. Sjećam se, Isuse, Psalma 23 i molitve: "Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer ti si sa mnom!" Da, jer ti si s nama!

Prepoznajem te, Isuse, u današnjem evanđelju kao onoga koji sve čini dobro, koji svima čini dobro. Donijeli su ti bolesna čovjeka, bio je gluh i nijem. Ima toliko lijepih pojedinosti u ovoj zgodi. Vidim ljude oko ovog čovjeka. Naišao je na dobre ljude koji su mu pomogli da dođe do tebe, Prepoznajem u tim ljudima sebe i druge kada smo u službi ljubavi. Prepoznajem u njima sve koji su mi pomogli da dođem k tebi, sve koji mi vraćaju nadu i pouzdanje. Otkrivam da si tu, ali da i nas trebaš u toj službi ljubavi. Da bi mogao svima činiti dobro ti trebaš i naše ruke, naše srce, naš optimizam. Evo me, Isuse! Daj da i preko mene mnogi mogu osjetiti da nije sve izgubljeno, da je ljubav jača od mržnje. I neka svi osjete da nas ti nikada ne možeš ostaviti, jer si nam tako obećao!

Obnovi i u nama svoju čudesnu ljubav. Daj da i mi osjetimo na svojim ušima doticaj tvoje ruke da bismo mogli čuti snagu i ljepotu tvoje riječi. Daj da i mi osjetimo na svojim usnama blagost tvoga doticaja, da bismo mogli biti u službi te Riječi i svim ljudima razglasiti da je tvoja Riječ Radosna vijestnovog, neuništivog života! Hvala ti, Isuse, za sve što nam i danas činiš i daješ!

29. lipanj 2010.

Dr. Milan Špehar

Moli za moje obraćenje!

Razumljivo je obraćenikovo oduševljenje i da on od blještavila obraćenja ne vidi stvarnost kakva ona jest.

Razumljivo je i to da on u sebi nosi nove snage, moglo bi se reći gotovo nadljudske, i da osjeća potrebu obratiti cijeli svijet. On osjeća da to mora i vjeruje da može.

Zato ne primijeti kako je njegovo obraćenje najplodnije polje za bujanje korova koji se zove oholost. Vrlo teško će on sam to primijetiti, jer živi u uvjerenju da su svi pokreti u njemu i sav njegov žar samo od Boga. Vrlo brzo zaboravlja svoj dugi i vijugavi put do obraćenja.

On jednostavno osjeća da mora biti koristan, jer inače čemu njegovo obraćenje ako se na njegov poticaj svijet ne obraća. Zaboravlja koliko je to dar što ga ničim nije zaslužio.

Zapravo svaki oduševljeni čovjek čini tako. Možda mu veće zadovoljstvo pribavlja vikanje drugima: "Obrati se", nego da se to stvarno nekome dogodi. Možda bi mu takav postao opasna konkurencija...

Bilo mi je pomalo pretjerano slušati ponekoga trapističkog monaha govoriti: "Moli za moje obraćenje!" Nije se bojao to ponavljati ni ljudima "iz svijeta". Vrlo sam se brzo uvjerio u duboku istinu te rečenice. Ona mi više nije nimalo smiješna ni pretjerana. Smješnije mi je i pretjeranije kad čujem riječi iz ljudskih usta, i to s pozornice: "Obrati se!" Uvijek imam dojam da su rečene svisoka i da su neuvjerljive. Da barem taj siđe s pozornice, sjedne do grešnika i kaže mu da se obrati, držeći ga kao brata za ruku... Tko je od nas tako obraćen da se može izdvajati iz nepregledne mase onih koji se svaki dan iznova moraju obraćati? Obraćenje traje cijeli život i obnavlja se svaki dan.

Zar nam se ne događa da se jednoga dana u duhovnom životu popnemo za dvije stube, a da već slijedećega dana moramo sići za četiri stube? Zar nije upravo to duhovni život? Dinamika, a ne statika. U statici još samo brojimo i mjerimo; kad je život dinamičan, za to uopće nemamo vremena.

Ako se u jezero ne dodaje uvijek nova voda, ono će se pretvoriti u žabokrečinu, u kojoj će žabe kreketati: "Obrati se!" Tko je gore, neka pazi da ne padne! I mora su se isušila, a da se ne bi jezera! A da ne bi presahnulo obraćenje bez nezaslužene hrane odozgor!

To je dinamika koja nas čini uvijek budnima. To je poniznost. Mi smo upravo dužni pomagati si međusobno na putu prema obraćenju, i riječima poticanja i, još više, djelima. Ali mi ne obraćamo ljude. Osobito ne dvjema zapovjednim riječima. Oduševljeni se bave poslom obraćanja drugih, oduhovljeni za to nemaju vremena, jer imaju neizmjerno puno posla oko obraćenja sebe.

Više puta nemamo drugog izbora nego samo molitvu za tuđe i svoje obraćenje.

Moli za moje obraćenje!

30. lipanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Tko li je ovaj?


Isuse, tako nas često zahvaća nemir i oluja. Vjerujemo da za to imamo puno razloga. Sve oko nas je nemirno. Ljudi su nervozni, ima puno nerješenih pitanja, ljudskih tragedija i boli. Sve nas to pogađa. Na osobit način proživljavamo to zajedno s našom domovinom i s našim narodom.
Danas otkrivamo, Isuse, da su i tvoji učenici često bili nemirni i bojažljivi. A tako su ti bili blizu, gledali te, osjećali te i slijedili. Međutim, njihovo je srce svejedno bilo nemirno, tjeskobno. Posebno u ovoj zgodi kad ih je zahvatila oluja na moru.
Ipak je čudesno tvoje ponašanje, Isuse! Ti si mirno spavao u toj situaciji, u istoj maloj lađici. Do tebe kao da nije mogla doprijeti oluja. Valovi te nisu mogli omesti u miru što si ga tada uživao. Ti si miran. U tebi je sigurnost. Počivaš nakon ispunjenja dana. Miruješ na krilu Očevu. Vjeruješ u ljubav svoga nebeskog Oca. Dobro znaš da je sve u njegovoj svetoj volji i da se izvan toga ništa ne događa. Potpuno si predan.
Isuse, htio bih da to nikad ne zaboravim. Oluja će uvijek biti; povećat će se neprilike, ali ti ostaješ isti, uvijek prisutan. Ti si i danas u lađici svoje Crkve, ti si i danas u tijeku ovog vremena duboko prisutan i ukorijenjen u našu sudbinu. Na tebe smijemo uvijek računati. Dođi, Učitelju, i jednostavno budi uz nas. Svojm prisutnošću unijet ćeš mir u naša srca, a po tome će onda biti stalniji i jasniji mir oko nas.

1. srpanj 2010.

Irena Popovački

Duhovna rekreacija

Vrijeme godišnjih odmora u punom je zamahu. I dok su izlozi turističkih agencija prekriveni plakatima koji pozivaju na ljetovanje izvan Hrvatske ili u Hrvatskoj, u medijima se raspravlja o tome gdje je isplativije otići te koliko će si Hrvata ove godine uopće moći priuštiti ljetovanje. Možda čak i na kredit koji će otplaćivati ostatak godine. No nitko od njih ne spominje da kvalitetu odmora ne određuje odredište već osobni pristup odmoru.

Odmor je naravna potreba, kako onaj tjedni (koji danas mnogi nemaju), tako i onaj godišnji. Brojni su čimbenici koji čovjeka čine umornim: posao, kućanske obveze, obiteljski problemi, politička događanja, ekonomska situacija pa i svakodnevne prometne gužve izvor su stresa zbog kojeg pati kako mlađa tako i starija populacija. No odmor ne mora uvijek značiti odlazak, barem ne u onom fizičkom smislu. Odmor ne smije biti ni bijeg jer po povratku se opet nailazi na iste stare probleme koji nažalost ne odlaze nikamo. Tako je bolji i odmor kod kuće, bez stresa od neizdrživih troškova, nego odmor koji će biti obilježen strepnjom kako preživjeti sutra.

No otišli nekamo ili ne otišli, važno je ne zaboraviti duhovnu dimenziju, druženje s Bogom. Odmor se ne smije pretvoriti u puko besposličarenje nego ga valja iskoristiti kao idealnu priliku za razvijanje kršćanske duhovnosti koja se tijekom godine često zanemari zbog raznih obveza. Samo cjelovit odmor koji uključuje tjelesnu, psihičku i ponajviše duhovnu razinu obnavlja čovjeka i omogućuje kvalitetnije življenje ostatka godine.

Sudjelovanje u liturgiji u mjestima odmora, čuvanje dostojanstva sakralnih prostora, kršćanska meditacija, promicanje kvalitetnih ljudskih odnosa i obiteljsko zajedništvo trebali bi, između ostaloga, biti na popisu stvari kojima se treba posvetiti pozornost tijekom odmora. Stoga, gdje god provodili godišnji odmor, kršćani ne bi smjeli propustiti duhovnu rekreaciju koja će im osigurati »duhovne rezerve« za nastavak svakodnevnih obveza.

2. srpanj 2010.

p. Luka Rađa

Duh Sveti - Životvorac

Svijet je vidljiva manifestacija Duha Svetoga, odnosno ljubavi Oca i Sina.
Duh Sveti je Životvorac, Duša svijeta, Besmrtnost.
Plodna voda u kojoj se odvija život.
Humus iz kojeg klijaju žive misli, prave ideje.
On je onaj koji je omogućio stvaranje: "Duh je Božji lebdio nad vodama." I čovjek je nastao tako da je Bog u zemljano biće dahnuo.
Istim Dahom nas podržava u postojanju. "Oduzmeš li im dah oni ugibaju." Život je sav od tog disanja Božjeg u nama.
Svodi se na: udahni, nadahni, predahni, odahni, izdahni.
Život je vatra koju treba poticati, žeravica koju treba raspirivati. "Raspirujte u sebi milosni dar."
Slikovito rečeno u život treba puhati da se ne ugasi i ne okameni. Za to se brine Duh Sveti.
"Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe."

3. srpanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Čistoća srca

Svima nam je tako često stalo do privida, do izvanjskog dojma, do onoga što ljudi vide i što će ljudi reći. I zato toliko naših nastojanja da ispadnemo lijepi, dobri, bolji nego što jesmo.

Ne bismo htjeli da ljudi vide našu nutrinu. Često pred Bogom, a i pred samima sobom, zatvaramo oči i ne želimo se vidjeti u istinitom svjetlu.

U Isusovo vrijeme farizejima je toliko bilo stalo do vanjštine. Možda nisu ni bili svjesni što čine, možda su u dobroj vjeri nastojali do u tančine izvršiti sve izvanjske propise Mojsijeva zakona. I ljudi su pomišljali da su to savršeni, gotovo sveti ljudi, jer sve obdržavaju kako treba. Danas na osobit način evanđelje spominje pitanje čistoće. Farizeji se zgražaju što Isusovi učenici prije jela ne peru ruke. Kod njih je pranje ruku tako tijesno povezano s vjerom da im je to kao neki obred, gotovo nešto kao nama molitva prije jela, premda su oni i to imali. Pranje čaša, posuđa, svega što s trga donesu, pripadalo je u njihov obred. To je za njih bilo više od onoga što nama znači pranje ruku, tj. higijenski zahtjev zdravlja.

Isusu je ovo prigoda da progovori o čistoći srca. Ono što čovjeka onečišćuje nisu stvari vanjštine, nego nutrine. To su tajne srca. Ljudi ih ne vide, ali Bog vidi. Njemu ništa ne može izmaći. Tu se rađaju zle nakane, osude i mržnje, prijevare i bludništva, sebičnosti i nasilja. I prije nego što se ostvare, one su već u srcu. Isus govori najednom mjestu da čovjek može načiniti preljub i pogledom kad dopusti da mu požuda potamni srce. To se ne da isprati nikakvim izvanjskim obrednim pranjima.

Koliko vremena potrošimo na vanjštinu? Možda su ovo vremena u kojima bismo trebali iskrenije ući u dubinu svoga srca. Kakvi smo pred Bogom, takvi smo. Badava sav izvanjski sjaj ako je duša zatrovana zlom, ako je srce nečisto. To neće oprati voda niti pokriti kozmetička sredstva niti prikriti vanjsko blještavilo. Sve to može obmanuti ljude oko nas, ali ne i Boga koji vidi u tajnosti. Srce je važno, duša je bitna. Ta nam je čistoća potrebna.

Jer nemamo mogućnosti da vidimo u srce svoga bližnjega, nemamo pravo suditi niti osuditi. To prepustimo Bogu. Nadalje, zbog onoga što Bog u nama vidi usudimo se biti hrabri pred njim i pred svojom savješću, često uđimo u istinu svoga srca. Nemojmo se uplašiti svega što se u njemu nalazi, jer Bog je veći od našega srca i znade sve i prašta sve. Imamo pravo takvi kakvi jesmo pristupiti k njemu. Upravo zato nemojmo Bogu pristupati s prividnim sjajem nego u istini svoga bića da nas takve prihvati i opere, da u stvarnosti svojega bića osjetimo da nas Bog još uvijek voli.

Nemojmo zaboraviti da je za nas čisto samo ono što je Bog očistio, što je njegova milost izbrisala, što je oprala njegova krv za nas prolivena. Tada se možemo sa zahvalnošću sjetiti sakramenta pranja, sakramenta čistoće kojega smo primili u počecima svojega života, tj. sakramenta krštenja. To je ono novo što nam je Isus darovao: izvanjski znak pranja, ali stvarnost je nevidljiva za ljudske oči: milost posvećenja, djetinjstvo Božje, sloboda od grijeha. To je unutarnje pranje, čistoća srca i duše. Takvo pranje i takvu čistoću može podijeliti samo Bog. Uzalud se dakle farizeji, nekad i danas, trse da postignu izvanjsku čistoću. Takva čistoća ne može zadovoljiti ljudsku čežnju za punim životom. Obećanje proroka: Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite, ispunjeno je u sakramentu krštenja, sakramentu pranja.

Sjetimo se sa zahvalnošću i drugog sakramenta čistoće srca. Više ni voda nije potrebna, tek možda suze kajanja. To je sakrament ispovijedi u kojem nas krv Kristova neprestano čisti od svih naših grijeha i nečistoća. A u svetoj misi smijemo sudjelovati, ne zato što smo sami po sebi čisti ili zato što smo se izvanjski dotjerali, nego zato što je Bog dobar i prihvaća nas u istini našeg srca. A jedino on može naše srce osloboditi tereta svih nečistoća i osposobiti ga za ljubav i mir.

Isus i nama govori:

Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene! Tvoj me narod ni usnama ne časti.
Zar nema toliko psovke u tom narodu? Koliko se pogrđuje moje ime s usana mnogih? I veliki i mali usuđuju se nečasno izgovarati moje ime!
Ovaj me narod usnama psuje. Srce mu je daleko od mene.

A kako je s tobom?

Gdje je blago tvoje, ondje će biti i tvoje srce. Gdje su tvoje misli, tvoje želje, tvoji planovi? Nisu li daleko od mene?
Srce je tvoje daleko od mene, Zaboravljaš na mene; zaboravljaš na ljubav kojom sam te htio, stvorio, dozvao u život; zaboravljaš na ljubav kojom te uzdržavam. Možda me usnama častiš, možda se čak redovito moliš, možda ideš i na nedjeljnu misu. Ali ima li tu srca?
Nisi li i kod mise, kod tog najistinitijeg susreta što sam ga darovao Crkvi i po njoj tebi, daleko od mene, nije li ti srce drugdje?

Ispunjavaš zakon, ali mi uskraćuješ ljubav.
A meni je važna ljubav, Ja hoću do tvoga srca.

Evo, stojim na vratima i kucam; stojim na vratima tvoga srca i čekam. Čekam da mi otvoriš sve tajne svoje nutrine.
Ne boj se! Neću ući nasilno. A ako uđem, ispunit ću te blagoslovom. Ne boj se, neću ti ništa oduzeti. Samo ću ti ponuditi svoju ljubav, samoga sebe.
ja sam tebi darovao svoje srce.
Ljubio sam te do kraja. Otkrio sam ti sve tajne. Prihvatio sam te kao prijatelja. Svoj sam život darovao za tebe iz čiste ljubavi. Želim te i danas privući k sebi,
Ne boj se. Očistit ću tvoju nutrinu. I tvoje će srce tada postati sposobno da nesebično i velikodušno ljubi. I tvoje će srce biti čisto. Iz tvoje nutrine neće više izlaziti grubosti, zle misli, psovke, bludništva.
Želim te pohoditi; želim po tebi biti blizu i tvome narodu. Htio bih da mogu reći: Srce ovog naroda mi je blizu. Bit će tada radost.
A čast i slavu moći ćete iskazivati imenu mome čista srca.

4. srpanj 2010.

Slavko Vranjković Sacerdos

Četvorica

Zgoda se zna: Isus u kući, oko njega mnoštvo. Vani bolesnik na duši i tijelu. »Nosila ga četvorica.« Za ozdravljenje potrebna je zajednica. Ključna riječ: »nositi«. Za rast djeteta nije dovoljna majka. Ulogu imaju dvije obitelji: krvna i crkvena. Rađanje u dobra čovjeka traje čitav život. Mukotrpno nošenje. Majka je Augustina »nosila u vjeri pred Isusa četrdeset godina«. To čine naše majke koje mole za vjeru svoje djece. »Nositi«, znači biti tu za druge. Ljudski odnosi. To je jedino što se neće moći nadomjestiti izumima. Isusov život je »tu za druge«, on živi i umire za nas. Naš život nije samo odanost Bogu slavljenjem sakramenata nego i život za druge. Boga susrećemo u ljudskom liku. »Što ste njima učinili, meni ste učinili!« Neki su to shvatili. Četvorica ga nose. Nemoć i razočaranje. »Nisu mogli zbog mnoštva unići k njemu.« Uvijek se oko Isusa nađe neko »mnoštvo« koje ga svojata. Nemoć molitve i zagovora? Ne isplati se moliti i sumnjati: »Je li Bog milosrdan?« Sumnja zahvaća i one za koje molimo. »Otkrili su krov gdje bijaše Isus i spustili ga pred njega.« Jedino u »njemu« možemo naći vječnost. »Promijenjeni nisu mislili na svoje probleme, što nam nije strano, posvetili su se drugima.« Željeli su ga »nasljedovati«, biti mu slični u milosrđu. Sudjeluju u Isusovu otkupljenju, u »mesijanskim vremenima, gdje smrti i bolesti više neće biti«. Tu bi trebala biti razlika između nevjernika i vjernika.

Majka Terezija sirotinji »otkriva krov nad Isusom«. Mi ga često »betoniramo«. Ponekad je važnija građevina od čovjeka, od vjernika koji se zbunjuju »megalomanskim projektima«. Još vrijedi pravilo, osobito pojavom »karizmatskih grupa: mi i oni drugi«. Sebi i svojima ću pomoći, drugi su mi da se »uspoređujem s njima«. Ima nade. »Rado bih vam poželio mnoštvo dobrih ljudi. Ni bolest, ni smrt nisu tako gorki kad su oni među nama«, reče prof. Bajsić. »Naravno, s njima se sve može, s njima vjera postaje djelo.«

Dobri ljudi nikad ne kažu »tvoj problem«. Druge ne guraju u stranu. Molitvom nose bolesnike i grešnike otkrivajući im Božje milosrđe u opraštanju. Ima ih koji misle da su »dobri ljudi«. Nad činom oproštenja bolesniku, grešniku, govore: »Tko je ovaj?« Umjesto divljenja - pokuda, umjesto radosti - razočaranje. Važno je druge nositi. Opomena: »Tražit ću dušu brata tvoga iz tvoje ruke!« Da bi ostali ljudi u tehnološkom svijetu, moramo »imati nekoga prema kome bi podigli oči«. Važno je znati da Boga nosimo drugima i da nam on u drugima dolazi.

5. srpanj 2010.

Irena Popovački

Marija


Dva marijanska slavlja u nadolazećem tjednu - Majke Božje Bistričke i Gospe Karmelske - pozivaju na promišljanje o ulozi Djevice Marije u životu vjernika. Krunica, litanije, pjesme, molitve - samo su dio širokog spektra pobožnosti kojima se vjernici utječu Isusovoj Majci.

Često se događa da pobožnost postane sama sebi svrhom, da se svede na automatsko izgovaranje molitava, dodirivanje kipova i traženje uvijek novih uslišanja. No ona može i treba biti puno više jer vjera Crkve u Mariju pokazuje da kršćanstvo nije puki način promatranja svijeta, nije mitologija ni filozofija života pa niti samo skup etičkih imperativa, nego konkretna osoba - Isus Krist, Sin Božji. U tom smjeru treba se kretati i štovanje Djevice Marije koje poziva na ozbiljno shvaćanje uloge vlastita kršćanskog života.

Prava pobožnost prilika je za napredovanje u vjerskom životu, u prijateljstvu s Bogom, u ljubavi prema bližnjemu. Ona se ne smije svoditi na ispraznu lakovjernost niti se očitovati u neplodnom i prolaznom osjećaju, nego treba proizlaziti iz prave vjere koja dovodi do toga da se priznaje uzvišenost Majke Božje i da ju se nasljeduje. Marija, naime, svjedoči o neizmjernom pouzdanju u Boga, o pobjedi nade nad tjeskobom, zajedništva nad osamljenošću, iščekivanja onoga što je vječno nad onime što je vremenito i prolazno. Otkriva neizmjernu Božju ljubav prema čovjeku, ljubav Boga koji je siromašnoj nazaretskoj djevojci povjerio vlastitog Sina. To izabranje svjedoči o njezinoj posebnoj ulozi u povijesti spasenja i otkriva još nešto: žena u Božjim očima ima jednako dostojanstvo kao i muškarac.

Ta je činjenica osobito važna za današnji svijet u kojemu se dostojanstvo žene još uvijek ne promiče dovoljno. Ono što kršćani mogu učiniti jest životom svjedočiti, odnosno djelima pokazati da vrednuju nezamjenjivu ulogu žene danas. Osim toga, važno je uvijek imati pred očima da je poštivanje žene poštivanje Boga koji je u svakom čovjeku ostavio svoj odraz.

6. srpanj 2010.

Patricija Brdar

Konkretno

»Ti, Gospodine, ljubiš sva bića, i ne mrziš nijedno koje si stvorio. Blago kažnjavaš prijestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove, da se ostave zloće, jer ti si Bog naš« (Mudr 11, 24-25. 26; 12, 2). Tako pjeva ulazna pjesma na Čistu srijedu. Poziva nas da čujemo Božji ukor i ostavimo se grijeha.

Kako se ne diviti beskrajnoj Božjoj mudrosti koja čovjeka odgaja, ne samo kroz pisanu riječ i navještaj nego i kroz cjelokupnu prirodu! Pomalo tmurno vrijeme, kiša koja sipi, pada... pa se čovjek osjeća kao da ga oblaci s nebesa pritišću svojom »težinom« i ne daju mu da diše punim plućima. Kao da ga tjeraju da osjeti kako je živjeti pod težinom grijeha, da se sjeti svojih zloća, da mu se srce skruši i ponizi pred Božjim milosrđem i ljubavlju. U isto vrijeme, unatoč sivilu i hladnoći, osjeća buđenje novog života, života koje samo sunce svojom snagom i toplinom može dati. Neki je to osjećaj vedrine i divljenja i neizrecivog čuđenja zbog uzvišenosti događaja koji je pred nama... Božja ljubav i milosrđe i dobrota i opraštanje.... spasenje... život..

I ne treba zanemariti onaj prvi osjećaj kako bi se čovjek mogao trgnuti iz svakodnevnih prijestupa i temeljitije preispitati svoj odnos prema Bogu. A uvijek je pitanje što to zbilja znači? Treba si priznati: »Grešnik sam«, ali kako uvidjeti konkretan grijeh? »Želim se popraviti, biti bolji«, ali konkretno u čemu? »Želim pomoći«, ali komu i kako? »Volim sve«, ali komu to konkretno pokazati? Nekontrolirano poopćavanje osjećaja i namjera može zarobiti čovjeka u bezličnoj zbrci i kaosu pa da zaboravi da jedino može i treba raditi na konkretnim grijesima i na konkretnim dobrima. Inače se sve gubi u magli dobrih namjera.

Od čega onda početi, konkretno? Pa možda od »ti, Gospodine, ljubiš sva bića« i potražiti one trenutke kad smo konkretno osjetili Božju dobrotu i brigu. I ljubav. I čime smo mi tu ljubav konkretno uvrijedili. Inače ta rečenica neće ništa značiti osim bezlične utjehe utopljene u opću grešnost bez konkretnih pomaka.

7. srpanj 2010.

Tomislav Ivančić

Duh Sveti je vrhunska sila svijeta


Sjedni i duboko udahni. Zatim polako izdahni zrak i pri tome se sjeti: MENI JE UDAHNUT DAH ŽIVOTA. Usredotoči se dalje na disanje i stalno misli: ja dišem i zato živim. Prestanak disanja prestanak je života. Duh diše u tebi. Nakon desetak minuta postani svjestan: Duh Sveti te preporađa, čisti, vodi, nadahnjuje, ljubi. U njemu pobjeđuješ mrtvilo, grijeh, zlo. Pusti zatim neka Duh Sveti govori u tebi, neka moli u tebi, neka ti svjedoči da si dijete Božje. Zahvaljuj Duhu Svetome...

Život je čudesna stvarnost. Što to drži atome cvijeta da se tako savršeno slože u bojama, mirisu, obliku? Odakle cvijet i voćka crpe sve ono blago i ljepotu koju ni tvornice ne mogu napraviti ni čovjek imitirati? Tko drži ljudski organizam tako savršeno u funkciji da se ne raspadne? Tko vodi hod zvijezda? Tko proučava životinje kako će preživjeti i razmnožiti se? Ili: što to drži na okupu boje neke slike da prenose umjetnikovo nadahnuće? Materija je inertna, mrtva, sklona raspadanju. Tko je to drži u savršenim oblicima prirode, minerala, organizama, ljudskih djela? Tko?
Gradove, umjetnička djela, kuće, tvornice, strojeve složio je ljudski duh služeći se nekim drugim Duhom koji materiju oko nas već drži u zakonima. Ljudski je duh složio slova, knjige, slike, odijela, hranu, glasove, pjesme, note, kola, govor, strojeve, razgovor. A tko je omogućio ljudskom duhu takva ostvarenja? I koji je duh stvorio čovjeka?
Očito je da je to neka Sila jača od materije i od čovjeka?
Da je predivna, svemoćna, stvarateljska, dobra, sveta. Koja je to snaga?
To je Duh Sveti po kojem nam je udahnuta duša kod rođenja i kojega posebno primamo kod krštenja i drugih sakramenata, te osobito u molitvi. Duh Sveti je stvarateljska osoba, vrhunska sloboda, mir. On osposobljava čovjeka za stvaranje. On je najjača sila svijeta. On je Ljubav i sve vodi tiho, delikatno, polagano, ali sigurno k cilju. Tko njega prima postaje sposoban da pobjeđuje sve nedaće života.

8. srpanj 2010.

Irena Popovački

Guru ili svećenik?

Svećenici, kao oni koji posvećuju Crkvu svojom molitvom i radom, službom riječi i sakramentima, a osobito svojim primjerom, »ne kao gospodari Baštine nego kao uzori stada« (1 Pt 5,3) vrše važnu i odgovornu zadaću pred Bogom. Pritom ne treba procjenjivati koliko tko u tome uspijeva, nego pokušati realnije gledati na pastire i olakšati im služenje Bogu i ljudima, osobito danas kada kršćanstvo, Crkva i njezini službenici nisu toliko popularni.

Sve se više primjećuje da ljudi češće odlaze istočnjačkim (kvazi)guruima, vračevima i iscjeliteljima pribjegavajući magijskoj uporabi raznih predmeta i dajući visoke svote novaca da bi došli do »spasenja«, nego svećeniku od kojega ih dijeli samo nekoliko ulica i Kristu koji preko svojih sakramenata besplatno poziva čovjeka u zajedništvo sa sobom. Ono što se često zaboravlja jest da su i svećenici samo ljudi pa se pred njih postavljaju nerealni zahtjevi. To naravno nikoga, ni svećenika ni vjernika laika, ne opravdava da olako griješi, ali pomaže shvatiti da svi potječu s istoga Izvora - od Boga koji se objavio u osobi Isusa Krista. Svatko je podložan grijehu, ali i svima je ponuđena ista milost i poziv na svetost. Od svakoga se traži da pomaže bližnjemu, prijateljski opominje, daje svjedočanstvo života ne upirući prstom ni u koga. Pravi kršćanin nikoga ne odbacuje nego slijedeći Isusov primjer oprašta i preljubnici i cariniku. Prispodoba o izgubljenom sinu, odnosno o milosrdnom ocu, također svjedoči o ljubavi koja ne nestaje usprkos grijehu. Čovjek je sklon prozivati druge jer ga brvno u vlastitu oku ne sprečava da vidi trun u tuđemu. Stoga se najprije valja propitivati o sebi, a drugome s ljubavlju pomoći da se vrati na pravi put. Potrebno je zajednički moliti i raditi jer se samo zajedništvom jednih s drugima ostvaruje zajedništvo s Bogom i pokazuje smisao kršćanstva.

9. srpanj 2010.

Miljenko Grubeša

Kraljevstvo ljubavi

Tko s ljubavlju prima dijete, prima i kraljevstvo Božje u njemu. (Mk 9, 36-37) Isus se poistovjećuje s djetetom. Ako Božju ljubav ne primimo kao dijete, nećemo u nju nikad ući. (Mk 10, 15) Ako dijete ne primimo, ne primimo ni Isusa koji nam u njemu dolazi. Isusovi učenici to očito nisu shvatili. Htjeli su Isusa, ali ne i djecu uz njega. Bili su sigurni da mu smetaju u naviještanju kraljevstva Božjega, kao i njima u slušanju i razmatranju Božjih riječi. Bilo im je najvažnije spekulativno shvatiti Isusove riječi i memorirati ih kao i druga religijska znanja. U njemu su još uvijek vidjeli samo jednog vjeroučitelja, zasigurno posebnog, ali još nisu bili shvatili bit njegove poruke: kraljevstvo ljubavi. Nisu, jer ne traže od njega ljubav, nego znanje, mudrost, kao »veliki«, »pametni« ljudi. Ali Isus ih iznenađuje. Tim »velikim« ljudima za uzor stavlja djecu - »malene« ljude kao veliki uzor. Što oni svojim razumom pokušavaju odgonetnuti, dijete nosi u svom srcu. Nije djeci rekao da moraju biti kao odrasli, nego odraslima da moraju biti kao djeca - ako žele ući u kraljevstvo Božje. Ne shvaćaju da je dijete u središtu Božjega kraljevstva i ono u njemu. Ne razumiju ni Isusa ni djecu. Ne mogu, jer su im mnoge stvari u njihovoj religiji i religioznosti važnije od ljubavi.

Isusovu ljubav možemo vidjeti u djetetu i djetetovu u Isusu. Dijete je ljubav i život. Vidljiv znak prisutnosti kraljevstva Božjega. Tko ne vidi ljubav u djetetu, on dijete i ne vidi. Jer nema djeteta bez ljubavi. Tko ne prima i ne voli dijete, zacijelo nema ljubavi i ne može Krista ljubiti, a ni sama sebe, jer sam sebi oduzima ljubav, a time i život.

Dijete Isusu dolazi s ljubavlju, a on ga s ljubavlju prima. Ono u Isusu vidi ljubav, i samo nju od njega traži. I zato dobiva sve. Svu njegovu ljubav. Kraljevstvo Božje. Ostalo mu i nije važno. Ništa od onog što je »velikima« najvažnije, biznis, profit...

Naravno, Isus od nas ne traži da budemo djetinjasti i da imamo djetinjastu ljubav, nego da duhom budemo u ljubavi. Isus nikad nije bio djetinjast, ni u duši ni u tijelu, ali je uvijek u duhu bio dijete. Uvijek je isticao svojeg Oca, svjedočio ga i u svemu vršio njegovu volju. Ne možemo ponovo imati dječje tijelo, niti dječju dušu, ali možemo imati duh djeteta - naš izvorni, iskonski duh - u kojemu je naše istinsko ja, izgubljeno našim »odrastanjem i sazrijevanjem« u egoizmu i oholosti. Odrastanjem smo stekli mnoge stvari, ali izgubili najvažniju. Iskonsku ljubav i jedinstvo s Ocem. Radost djeteta. Potpuno povjerenje i predanje. Radost života. Zato se moramo u duhu ponovo roditi, kao dijete, ili ono u nama, da možemo kao ono primiti kraljevstvo ljubavi.

10. srpanj 2010.

Miljenko Grubeša

Ljubav iz koje je potekla krv i voda

Ljudsko srce čezne za savršenom ljubavlju, ali ne samo u duhu, nego i u tijelu. Čovjek traži Boga i u duhu i u tijelu. U čovjeku! U sebi i drugima. Ljudsko srce treba savršenu ljubav u čovjeku. Traži savršeno utjelovljenje savršene ljubavi. Savršena Boga i savršena čovjeka.

Čovjek dakle ne traži samo Boga, nego i čovjeka. I to savršena čovjeka. A takva uzaludno traži. Nema ga, nema, a tako ga silno treba. U sebi - i u drugima.

To je ljudsko iskustvo prije Isusa iz Nazareta! To je i današnje iskustvo bez Nazarećanina! On, samo on je savršen čovjek, za kojim ljudsko srce čezne. Samo on je potpuno ostvaren, cjelovit, čovjek! Jedino on je savršeno utjelovljenje savršene ljubavi! Savršen Bog u savršenu čovjeku!

Ljudsko srce prepoznaje njegov glas i sluša ga. Po ljubavi ga prepoznaje. U ljubavi ga prepoznaje. Samo onaj koji ljubi, može ga prepoznati. Jer jedino ljubav prepoznaje ljubav. I slijedi je - i postaje ona. Čovjek sluša njegov glas i prije nego ga vidi i upozna. Sluša riječ ljubavi, i plamti njegovo srce; plamti, ali ne izgara. Čovjek prepoznaje njegov lik, jer ga u sebi nosi. U svojem duhu i u svojem tijelu. U njemu pronalazi i vidi sebe - potpuno ostvarena i sretna čovjeka - onakva kakav bi trebao i želio biti. U njemu vidi Spasitelja, a ne neku metaforu, ideju, ideologiju, neku kozmičku silu, niti samo primjer i uzor, nego onoga koji ima dušu, krv i tijelo; onoga koji ne živi samo za sebe, koji iz ljubavi za svakoga čovjeka proli svoju krv, jer svakoga nosi u sebi, u vječnome jedinstvu istog Oca. Za svakoga čovjeka (koji ga ljubavlju prihvaća i želi) ostvaruje životni cilj: utjelovljenje ljubavi - cjelovitost čovjeka; sjedinjenje s beskrajnom i savršenom ljubavlju - povratak Ocu nebeskomu - savršena i vječna radost života - u svojem izvoru - u Ocu stvoritelju; vječno spasenje.

U Isusu iz Nazareta čovjek vidi svojeg brata, i u duhu i u tijelu, sebi potpuno jednaka, osim u grijehu. U njemu vidi sebe i svojeg Oca. Vidi savršenu Očevu sliku i u njoj sebe. Vidi svojeg brata, koji ga bezuvjetno ljubi i daruje mu svoju ljudsku potpunost. U potpunu povjerenju i predanju Ocu. U njemu pronalazi savršena čovjeka i savršena Boga. Savršenu ljubav! Ljudsku i božansku. Ljubav iz koje je potekla krv i voda! Izvor vječne ljubavi i života.

11. srpanj 2010.

Ivan Dodlek

Smrt na dopustu

Čekajući na šalteru u pošti da dođu na red kod »ljubazne« službenice, dva su se prijatelja srela nakon dugo vremena i počeli su razgovarati o trećemu, kojega dugo nisu vidjeli. Jedan od njih u jednom trenutku kaže: »Čuo sam da izgleda kao 'smrt na dopustu'!« Pretpostavljam da je htio reći nešto o pogoršanju njegova zdravstvenog stanja.

Misao o »smrti na dopustu« primjenjiva je ne samo na opis nečijega dobra ili loša izgleda ili zdravstvenog stanja, već i na ljude kod kojih je razmišljanje o vlastitoj smrti na trajnom dopustu. To je tabú misao. Jer kad bi se ta misao vratila s dopusta, došla bi u pitanje zloba onih koji misle da će ostvariti vječito životno trajanje u vlastitom aranžmanu i vlastitim snagama. Taj aranžman često uključuje dozvolu da se razaraju međuljudski odnosi, da se smije gaziti drugoga ako je to sredstvo da se dođe do nekog cilja, da se druge podcjenjuje i da se mrzi.

Kako drugačije objasniti zlobu koju ne možemo razumjeti, nego kao neprihvaćanje vlastite nedostatnosti i pokušaj da se ovlada tom nemoći ukazujući na moć koja je »u mojim rukama«.

Misao o vlastitoj smrti oslobađajuća je za one koji znaju da se u svojoj nemoći i nedostatnosti mogu osloniti na onoga koji je dopustio da se kroz njegovu vlastitu nemoć ostvari pobjeda nad moćnom smrću. Oslanjajući se na Kristovu pobjedu smrti i znajući da je to pobjeda koja i moj život zahvaća nema više straha od smrti. Ne moram više tražiti destinacije za njezin dopust. Ta me misao potiče da i druge pozivam na pouzdanje u pobjednika nad smrću. Tu nema više razorenih odnosa, nema gaženja ljudi i nema mržnje.

Misao o mojoj vlastitoj smrti potiče me da ovaj darovani mi život proživim u punini koja je dana Kristovom mjerom ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Zato je misao o smrti moja trajna pjesma života i pobjede dobrote nad zlobom. Tonovi te pjesme odzvanjaju u mojoj okolini i u mojim odnosima s ljudima ako misao o smrti nije »na dopustu«. Ako se ona vrati u moj misaono - životni prostor, vjerujem da mržnja i zloba mogu otići na trajni dopust. Moći ćemo onda iskazivati sućut jedni prema drugima svojom blizinom ukazujući na blizinu pobjednika nad smrću.

Zato trajni epitaf misli koja se vratila s dopusta može glasiti: »Spokoj nam vječni već sada daruj Gospodine, svjetlost tvoja vječna neka nam vazda svijetli i daj da u tebi zauvijek počivamo u miru.«

12. srpanj 2010.

Tomislav Ivančić

Čuti nadahnuća Duha Svetoga

Da bi čuo nutarnji govor Duha Svetoga, nužno je da se potpuno smiriš. Također je nužno da se odrećeš svakog grijeha, da se pokaješ. Pokloni se najprije Bogu koji u tebi stanuje. Zamoli ga tada da ti govori, da te pouči, da te ohrabri, da te savjetuje, da prosvjetli tvoj razum. Zatim se potpuno smiri i slušaj. Možda u početku nećeš ništa primijetiti, ali pomalo ćeš se približiti svojoj duši i postati senzibilan na govor Božji u njoj. Nakon desetak minuta zahvali Bogu ... I zapiši ono što si čuo.

Kršćanski vjernik hram je Duha Svetoga. U njemu Duh Sveti govori, tješi, poučava, svjedoči, izvodi u cjelovitu istinu. Duh Sveti osposobljava vjernika da ga može čuti i razumjeti. Slično kao što čujemo glas savjesti. Ili kao nadahnuće. No ipak govor Duha u nama može biti i artikuliran, izražen riječima. O tome svjedoče proroci Starog zavjeta, ali i Novog. Sveti Pavao govori kako ga je Duh učio, vodio, prepriječio mu put, govorio mu. Peru u Jopi govori Duh Sveti da ide u Cezareju. Gotovo svi kršćanski sveci svjedoče o tom govoru Duha Svetoga. Danas sve više raste broj knjiga u kojima su zapisani govori Duha Svetoga.

Kako razlikovati govor Duha Svetoga od govora našega duha ili naše podsvijesti kao i od govora drugih, posebno zlih, duhova? Jednostavno: Duh Sveti jedan je u Crkvi, u Svetom pismu i u nama. Prema tome, čim su riječi koje u sebi čujem suprotne nauku Crkve ili riječima Svetog pisma, jasno je da to nije govor Božji. Također, ako taj govor tjera u strah, očaj, ako osuđuje umjesto da smiruje onda to sigurno nije govor Duha Svetoga. Duh Sveti tješi, poziva na obraćenje i ohrabruje i nosi nadu, oživljuje, spašava i vodi Isusu, jer je njegov Duh. Duh Božji tjera strah, čisti od grijeha, oslobađa od robovanja grijehu i tijelu. On je Duh slobode.

13. srpanj 2010.

Thomas Merton

Šutljiva smrt


Naš bi cijeli život morao biti razmatranje o našoj zadnjoj i najvažnijoj odluci: izboru između života i smrti. Svi moramo umrijeti. Ali raspoloženje kojim susrećemo smrt čini od naše smrti izbor ili smrti ili života.

Ako smo za vrijeme svoga života izabrali život, tada na samrti prelazimo od smrti na život. Život je duhovna stvar, a duhovne su stvari šutljive. Ako taj duh koji čuva plamen tjelesnog života što gori u našim tjelesima nastoji da hrani i sebe uljem koje se nalazi samo u šutnji Božje ljubavi, tada, kada tijelo umre, taj će duh gorjeti istim uljem, svojim plamenom. Ali ako je taj duh sav izgarao niskim uljem strasti, sebičnosti ili oholosti, onda će, kada dođe smrt, taj duhovni plamen ugasiti sa tjelesnim svjetlom, jer nema više u svjetiljci ulja.

Moramo naučiti za vrijeme svoga života opremiti svoje svjetiljke i napuniti ih dobrotvornom ljubavi u šutnji, katkada govoreći i ispovijedajući Božju slavu, da uvećamo svoju dobrotvornu ljubav uvećavanjem te ljubavi kod drugih i učiti ih putove mira i šutnje.
Ako, u času naše smrti, smrt nam dođe kao nepoželjan stranac, bit će to zato što nam je i Krist uvijek bio nepoželjan stranac. Jer kada dolazi smrt, dolazi i Krist, noseći vječni život što ga je kupio svojom smrću. Oni koji ljube pravi Život, radi toga, često misle o svojoj smrti. Njihov je život pun šutnje, a ona je unaprijed zadobivena pobjeda nad smrću. Šutnja, uistinu, čini smrt našom sluškinjom, čak i prijateljicom. Misli i molitve koje izviru iz šutljiva razmišljanja o smrti slične su drveću koje nadvladavaju strah pred nesrećom, jer su pobijedile strast i želju. Okreću lice naše duše, po trajnoj želji, prema Kristovu licu.
Ako velim da je sav šutljivi život upravljen na konačnu izjavu, ne mislim da svi moramo uspjeti umrijeti sa pobožnim riječima na svojim usnicama. Nije nužno da naše zadnje riječi imaju neko posebno ili dramatsko značenje vrijedno da se zapiše. Svaka dobra smrt koja nas vodi preko neizvjesnosti toga svijeta nepogrešivu miru, i šutnji Kristove ljubavi, sama je po sebi neka izjava i zaključak. A on kaže, ili riječima ili bez njih, da je dobro za život da dođe svom svršetku, tijelo da se vrati u prah, a duh da pođe Ocu, po milosrđu našega Gospodina Isusa Krista.
Šutljiva smrt može govoriti rječitijim mirom nego smrt isprekidana živahnim riječima. Osamljena smrt, tragična smrt, ipak nam može više reći o Kristovu miru i milosrđu nego mnoga druga udobna smrt.
Rječitost je, naime, smrt rječitosti ljudskog siromaštva koje se susreće sa bogatstvom božanskoga milosrđa. Što smo svjesniji da je naše siromaštvo krajnje veliko, veće će biti značenje naše smrti: i veće njezino siromaštvo. Sveci su, naime, oni koji žele da budu najsiromašniji u životu, i koji se, iznad svega, vesele kada umiru u krajnjem siromaštvu.

14. srpanj 2010.

Nataša Pavlović

Moj Bog

Isus nije želio da ga gledaju samo kroz prizmu čudesnih iscjeljenja, jer on je puno više od iscjelitelja.

Ako tražim senzacije, mogu lako propustiti prava čuda koja on, moj Bog, želi izvesti u mome životu...

Ako ne znam prepoznati Božju blizinu u svojoj svakodnevici...

Ako ne uočavam njegove zahvate u svome životu...

Ako ga ne otkrivam u malenim stvarima od kojih je satkana moja stvarnost...

Ako ne prepoznajem Božje lice u licima svojih bližnjih...

Ako se ne znam nadati, tješiti druge i dopustiti im da me utješe.... bolujem od duhovne sljepoće, koja je teže stanje od sljepoće koja je opisana u današnjem evanđelju.

Isus me danas želi ozdraviti od te sljepoće i darovati mi pogled kakvim on gleda svijet.

Hoću li mu dopustiti da mi učini to veliko djelo?

15. srpanj 2010.

Patricija Brdar

Nije kraj

Koliko je čovjek krhak, koliko prolazan i malen u odnosu na Božju vječnost! Kao dašak vjetra. Vidimo to svaki dan: tu nestalnost koja ga okružuje, a i čovjek sâm često je nemoćan u suočavanju i nadvladavanju životnih poteškoća pa tek pokušava nešto učiniti, s većim ili manjim uspjehom, kako bi preuzeo kontrolu nad svagdašnjicom. Zaista, nema dana da se ne čuje o krizi, o raspadu sustava, o pokušajima reformâ i plivanja u moru poteškoća.

Čovjek se često uljulja u lažnu sigurnost da mu se ništa ne može dogoditi, da je potpuno siguran od svih loših posljedica svojih čina, i onda se baš dogodi da ga sve pritisne, i muka grijeha i propusta i sva nesavršenost stvorenoga svijeta.

A to mu Gospodin daje da osjeti vlastitu nemoć, da shvati koliko je malen i slab i da su sva njegova uvjerenja i snaga poput trave što se jutrom zeleni, a uvečer se već »suši i vene«. Ali ne zato da ga obeshrabri ili mu oduzme nadu, nego da mu nešto daruje: da uvidi kako je samo u Njemu snaga i spasenje, kako samo on izbavlja iz tjeskoba. I opet ne jer je čovjek nešto zaslužio i postigao, nego unatoč tomu što to ne može zaslužiti i postići. Daje mu da osjeti potrebu da se potpuno prepusti u Božje ruke kad nijedno drugo rješenje nije dovoljno dobro i kad mu nema više što ponuditi osim slabosti i nemoći. To je vrijeme kad osjeća koliko je silna Božja ljubav, i besplatna. I obilna.

I sve to ne znači da se treba prestati truditi i tražiti rješenja ili odustati, već naprotiv: da ne treba stati nego i dalje davati sve od sebe i moliti, ali i priznati da Bog jedini jest i da on jedini može, a čovjek samo kad je uz Boga koji sve daje.

Bilo bi dobro da kraj korizmenog vremena ne završi samo osjećajem uspjeha vezanim uz korizmenu žrtvu nego da potakne na zahvalnost Bogu za sve darovano, a nezasluženo. Pa da zajedno s psalmistom čovjek može zapjevati: »Dobrota Jahve, Boga našega, nek' bude nad nama... djelo ruku naših nek' uspije«

16. srpanj 2010.

Celestin Tomić

Otvorimo se Duhu Svetom

Bl. Alojzije Stepinac na Duhove godine 1959. izrekao je snažnu propovijed o djelovanju Duha Svetog u Crkvi. Živimo u izvanrednim vremenima, a izvanredna vremena traže "izvanredna sredstva". Ako je govor o izvanrednim sredstvima, mi redovito pomišljamo na katolički tisak, na organizaciju, politiku. Učinilo se mnogo, ali sve to nije bilo u stanju spriječiti "otpad masa od Boga, moralnu podivljalost, gospodarsku bijedu u tolikim dijelovima svijeta, zaustaviti revolucionarno vrijeme..."

Moderno dušobrižništvo se osobito služilo izvanrednim sredstvima. Ipak nije bilo u stanju pridobiti natrag za Krista narode koje je zaveo "liberalizam ili socijalizam". Prevarili smo se. Mi smo izvanredna pomoćna sredstva previše tražili kod ljudi, a premalo smo računali s Duhom Svetim. Na njega nismo računali. Mi trebamo u ovim izvanredno teškim vremenima izvanrednih pomoćnih sredstava, a to je Duh Sveti.

"Kršćanstvo će u navali sekulariziranog bezboštva i pokvarenosti stajati čvrsto u onolikoj mjeri, ukoliko će se darovi Duha Svetoga u njemu pokazati djelatnima."
Otvorimo svoja srca Duhu Svetom, da svojim darovima u nama i po nama učini velika djela ljubavi i milosti.

17. srpanj 2010.

fra Miroslav Bustruc

Otvoreno srce

Isus je sijač, sije svoju riječ. Traži srce koje će biti otvoreno da primi tu riječ.

Srce koje će biti pripremljeno obraćenjem, kajanjem, praštanjem, otvorenošću za ponude Neba. I zatvorenošću za ponude zla.

To sijanje uključuje, pretpostavlja i traži suradnju. Suradnja se sastoji najprije u tome da pripravimo tlo.

Znači da budemo otvoreni za Božji pohod, da se za njega pripravljamo molitvom.

Da ne dopustimo da nam vremenite brige, zavodljivost bogatstva, utjecaj i zavođenje zloga poremete Božji plan s nama.

Nego da srce, barem za početak četvrtina srca dokraja pripadne Bogu, i da nam se srce ne prepadne darovati Bogu i preostale tri svoje četvrtine.

Prispodoba kaže da svako četvrto zrno pada na plodno tlo.

Zato barem četvrtinu srca potpuno rezervirajmo za Boga kako bi se iz te četvrtine zdravim rastom moglo proširivati područje naše spašenosti i usrećenosti.

18. srpanj 2010.

dr. Milan Špehar

Manje je više

I za duhovni život važe ista pravila kao i za tjelesni. Što više hrane konzumirano, to ćemo manje biti pokretni sve dok ne dođemo do neke nazovibudne nirvane u kojoj će nam sve biti svejedno; glavno je da se mi u svom salu udobno osjećamo. No to nije ispravno ni kršćanski ni ljudski.

Želimo li duhovno živjeti, moramo poštivati pravilo duhovnog života: Sto manje - to više.

Kad pretovarimo životinju ili vozilo, oni neće krenuti. Kad pretovarim svoje ruke, sve će s njih pasti.

Isto je tako u duhovnom životu. Oni koji idu od ukazanja do ukazanja, od čuda do čuda, od hodočašća do hodočašća, od terapije do terapije, od jedne do druge molitvene zajednice, ustvari su nezasitni ljudi, a ne duhovni. U duhovnom životu kvantiteta ne igra nikakvu ulogu.

Mi imamo neizmjerno puno jako kvalitetne Duhovne hrane, tako da je ne bismo iscrpli niti da doživimo Metuzalemovu dob. I drugi sigurno imaju dobre duhovne hrane, ali toliko je naše vlastite koju nikad nećemo svu iskusiti te nam nije potrebno posuđivati hranu od drugih. Moglo bi se dogoditi da nam tada vlastita hrana propadne...

Što dublje ulazimo u misterij duhovnoga života, to više osjećamo kako nam je malo potrebno i kako od toga malo dugo možemo živjeti. Mnoge molitvene formulacije same će od sebe otpadati kao bespotrebne, a na njihovo će mjesto dolaziti molitva!

Zapravo bi trebalo od samoga početka čovjeka učiti moliti da ga se što manje opterećuje formulacijama, makar danas opet neki naginju čarobnjačkim okvirima bez kojih ne mogu moliti. Šteta što takvi uče druge moliti! Obično se čovjek koji je naučio moliti po formulacijama brzo siti i napusti svaku molitvu. To je, nažalost, put formulacije. Ili ostaju samo formulacije.

Koji put će nam biti dovoljna jedna misao, koji put jedna riječ. Koji put ćemo jednostavno ostati tu kao onaj seljak iz Arsa koji je izvrsno - za razliku od mnogih današnjih samozvanih učitelja molitve - poučio Ivana Arškoga u trenucima njegovih duhovnih i molitvenih kriza. »Ja gledam Njega. On gleda mene!«

Malo je kvasca potrebno da ukvasa tijesto. Zamislimo što bi bilo da stavimo u kilogram brašna kilogram kvasca! To ne ide! Ni duhovni život ne ide s puno. Malo zrno stvara stablo.

Manje je više nego puno!

19. srpanj 2010.

Ivan Dodlek

Štucavci

Mjesto događaja: Hitna služba.

Vrijeme događaja: 23,35 sati.

Pobliže određenje mjesta: Tmurna i hladna čekaonica s vratima koja škripe svaki put kad se otvaraju, a često se otvaraju.

Glavni akteri: Mladić sa slomljenom nogom, djevojka sa zamotanom rukom i vidljivim krvavim mrljama koje su probile zavoj, gospođa sa sinom koji ima visoku temperaturu, postariji muškarac s razbijenom usnicom i šljivom ispod oka i muškarac srednjih godina koji u kratkim vremenskim intervalima štuca.

Okolnosti: Nervoza zbog sporosti rješavanja slučajeva, pokušaj muškarca s razbijenom usnicom i šljivom ispod oka da ide preko reda, nezadovoljstvo majke s bolesnim djetetom i oštra reakcija očito izmorene medicinske sestre.

Intervencija jednog aktera: U pokušaju da smiri situaciju, muškarac srednjih godina koji u kratkim vremenskim intervalima štuca, izjavljuje: »Hik..., sestro, hik... ja bih nešto hik... rekao. Budući da hik... ja samo hik... štucam i zato sam hik..... došao, mogu štucati još hik... malo, pa ću hik... propustiti i gospođu i hik... gospodina hik...«

Izmjena okolnosti: Nezaustavljivi smijeh koji se razlio čekaonicom i potpuna promjena okolnosti u kojima su se sve stvari brzo riješile u potpuno izmijenjenom daljem tonu događanja. Bio je to ton tolerancije i shvaćanja da svakoga boli i da se jednostavno treba strpjeti.

Ljudi se sve manje podnose. Svatko misli da je njegov svijet boli jedini realni svijet. Čak i kad se pojave drugi mali svjetovi boli pokraj nas, i dalje mislimo da drugi nemaju pravo na svoj svijet boli jer naš je jedini realan. Ima tu onih koji pokušavaju liječiti te naše male zatvorene i nepristupačne bolne svjetove, ali obično ne uspijevaju jer su naše čekaonice tmurne i hladne. Ponekad ne preostaje ništa drugo nego da se pojave »štucavci« koji će u svojoj tragikomičnosti pokazati ljudskim umno-duhovno zatvorenim svjetovima apsurdnost insistiranja na tome da stalno ponavljaju: »Samo mene boli!«

Možda si i kršćani današnjice mogu priuštiti takvu tragikomičnost i biti »štucavci« koji će makar isprekidano progovarati: »Hik... znam da te hik... boli, ali ima hik... zajednica koja zna hik... kako zajednički hik... nositi i podnositi bol, jer utemeljena je hik... na onome koji je kroz bol i smrt omogućio hik... novi život!«

20. srpanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Novo obraćenje

(Mt 1, 1-8) Pojavljuje se Ivan Krstitelj. On je preteča. Kao i posljednji prorok u nizu onih iz Starog zavjeta probija se u Novi zavjet.

On je jedini od proroka pokazao na Isusa kao Jaganjca Božjega. Njegovo je poslanje: pripraviti put Gospodinu Isusu, tj. njegovom mesijanskom nastupu. Ni Ivanu još nije sve bilo jasno, ali je znao da je to njegova zadaća i želi je vjerno ispuniti. "Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Obratite se! Krstite se na obraćenje! Tražite oproštenje grijeha!"

Sve su to riječi koje je današnji evanđelist probrao iz Ivanove poruke u vrijeme kad je po njemu došla Božja riječ njegovim suvremenicima.

Ljudi su poslušali. Oni su se popravljali. Postajali su bolji. To znači da su prihvatili izazov na obraćenje. Mijenjali su svoje navike, ispravljalli su ono što nije bilo u skladu s Božjim zakonom. Bilo je dirljivo promatrati tako veliko mnoštvo, ali vidjeti pritom i pojedince. Prilazili su Ivanu kao nekom velikom ispovjedniku i otvarali mu dušu, pitali su ga što im je činiti, a on je svima davao konkretne upute. Obraćenje se počelo ostvarivati. Izvanjski znak toga obraćenja bilo je Ivanovo krštenje. Ono je u uskoj svezi s pozivom na obraćenje.

Ivan je tek preteča. Pripravlja za ono pravo, za puninu. To znači, i njegov poziv na popravak života je samo predigra istinske stvarnosti. Njegov poziv na obraćenje samo je priprava za puninu. Ta punina je Isus, susret s njime. Kada je Ivan doživio susret s Isusom i kada ga je krstio u rijeci Jordanu, osjetio je da svršava njegovo poslanje preteče i propovjednika obraćenja i da je sada Isus onaj koji treba rasti u srcima ljudi koji su dolazili k njemu po savjet. Ivan pokazuje Isusa i upućuje na Isusa. Želi da odsada svi njegovi slušatelji upru pogled u Isusa i da se okrenu k njemu.

Imam katkad dojam da mi kršćani živimo još uvijek nekako u sjeni Ivanove propovijedi, u moralističkom naporu oko obraćenja. Dakako, obraćenje nam je uvijek potrebno. Ono će biti neprestan zahtjev našega života. Bez obraćenja ne možemo naprijed. Međutim, obraćenje nije cilj. Cilj je Isus, cilj je susret s Isusom, cilj je doživljaj njegove prisutnosti, događaj njegova zahvata u tajnu našega života. Isus je onaj koji jedini potpuno ispunjava našu životnu glad i žeđ. Isus je onaj koga čekamo. Isus nam je obećan, Isus je naš život. I zato je, pored naših poštenih nastojanja oko obraćenja, naših iskrenih ispovijedi, naših ispita savjesti, sigurno neizrecivo važno okrenuti se Isusu, omogućiti mu da po tim izravnanim stazama konačno dođe do našega srca. Ne bi nam ništa koristile porav­nane staze, utrti putovi kada po njima napokon ne bi zakoračio Isus i ušao u dubine našega života, da nam osmisli život i unese svjetlo i spasenje ondje gdje ga mi nikada ne bismo otkrili niti osjetili.

Došašće je stoga iščekivanje Isusa, a Ivan Krstitelj je onaj koji nam želi u duši, po obraćenju, probuditi čežnju za Isusom. Neka upravo to učini i danas po ovoj riječi koja je nama upravljena, po nedjeljnjoj misi u kojoj nam Isus dolazi u najdubljoj tajni euharistije.

Gospodine i danas trebaš preteče. Trebaš ljude koji će pripravljati put za tvoj dolazak. Ti si potreban svakomu i svim ljudima. Nitko se bez tebe ne može ostvariti, spasiti. Ti si Spasitelj čitavog svijeta. Trebaš ljude koji će ti velikodušno ponuditi svoje biće, svoje sposobnosti, svoje srce, svoju volju da i danas ostvariš svoje mesijansko poslanje. Trebaš mene, trebaš svakog od nas!

Ivan Krstitelj je ostvario svoju ulogu. Bio je preteča koji je potpuno izgarao od želje da ispuni ono što si od njega očekivao. Živio je isposnički, nije mario za sebe i svoje interese. Htio je da svi ljudi shvate da si blizu i da je hitno potrebno da se obrate. Zato je krstio. Tim izvanjskim znakom svatko je očitovao sebi i drugima da od sada stupa na put obraćenja i pokore. Ivan je bio glas koji viče, glas koji se čuo, koji se nije dao nadjačati od drugih ponuda pomodarskog života.

Kako ću, Isuse, pozivati ljude pa poravnaju staze i prokrče put kroz pustinju? Kako ću, Isuse, pomoći drugima da te otkriju i nađu, kad i sam često lutam daleko od tebe? Neka se danas najprije u meni dogodi zakoračaj u život obraćenja i pokore, kako bi bio spreman svjedočiti za tebe, biti glas koji će sve ljude upućivati na tebe!

Za Ivana Krstitelja bilo je jasno: on se umanjivao, ali ti si, Gospodine, bio sve jasniji i prisutniji u srcima ljudi koji su te čekali. Ivan je nestajao, ali ti si se pojavljivao. Bojim se, Isuse, da te ljudi često ne mogu vidjeti kroz moju osobu, da te ne mogu dokučiti preko moje riječi, moga nastupa. Bojim se da ljudi vide mene a ne tebe. Bojim se da ljudi, zbog moje slabosti, često ne požele ići naprijed da otkriju onoga koji ima doći, da im ja priječim da dođu k tebi. Očisti me, Isuse! Očisti moje nakane, moje želje, moje planove! Operi moj govor i moje srce. Neka ti ono posve pripadne, kako bih ja mogao biti preteča tvome dolasku, kako bi te ljudi i preko mene mogli istinski upoznati.

I molim te, Gospodine, obnovi i danas na nov način u našim srcima svoje krštenje Duhom Svetim. Neka nas zahvati onaj žar kojim si ti izgarao za dobro i za spasenje i život svih ljudi. Nisam dostojan, Gospodine, sagnuti su i odriješiti remenje na tvojoj obući, nisam dostojan, Gospodine, da uniđeš pod krov moj, da te primim u pričesti. Nisam dostojan, Gospodine, da sveto tvoje ime izgovorim, ali ipak, molim te, uzmi me da i ja budem od koristi za tvoje kraljevstvo.

21. srpanj 2010.

Vlč. Zlatko Sudac

Stvoren za ljubav


Tvoje oči postoje za svjetlo, za bjelinu snijega, za zelenilo proljeća, za sivilo oblaka i plavetnilo neba, za zvijezde u noći i za nevjerojatno čudo da je oko tebe toliko dragih ljudi. Tvoja usta postoje za riječ, za svaku dobru riječ koju netko drugi čeka. Tvoje usne postoje za poljubac, a tvoje ruke za nježnost i utjehu, ali i zato da gladnima dadu kruha. Tvoje noge postoje za put koji vodi k onima koji trpe. Tvoje srce postoji za ljubav, za toplinu, za one koji su osamljeni i napušteni, koji žive u hladnoći. Tvoje tijelo postoji da se približiš drugima. Sve ima svoj duboki smisao. Gospodin nas poziva. 'Pođite po svem svijetu! Propovijedajte Evanđelje, liječite bolesne, činite djela koja sam i ja činio, a to su djela ljubavi!' Stvoreni smo za ljubav. Jedino nas ona može učiniti sretnima. Ne živimo samo za sebe, već jedni za druge. Usrećivati druge znači i sebe usrećiti. Činiti dobro drugima znači i sebi ga činiti. Ne postojimo zato da hodamo uokolo mrzovoljna lica i povrijeđena srca koje ne prašta. Ne, čovječe, stvoren si za ljubav, onu jedinu snagu za koju se isplati živjeti. Ljubi i bit ćeš ljubljen. Ljubav je jedina kadra ispuniti nam srca.

23. srpanj 2010.

Fra Zvjezdan Linić

Otpušteni su ti grijesi


Poslušaj Isusa koji ti govori: Hrabro, sinko!

Ne kloni pod težinom grijeha. Neka te teret tvoje savjesti ne slomi. Već sam davno rekao: Ako su vaši grijesi crveni ko grimiz, postat će bijeli kao snijeg. Tvoji grijesi nisu veći od moga milosrđa. Ja sam veći od tvoga srca i od tvoje savjesti.

Pouzdaj se u mene. Možda si već pomislio da više nikakva borba protiv grijeha nema smisla, budući da te je on posve obuzeo. Možda si već priznao poraz pred vlastitim slabostima jer su se pretvorile u grešne navike i teške ovisnosti. Možda misliš da si izgubljen slučaj.

Međutim, ja ti poručujem: Budi jak. Ja ću te izvesti iz ropstva. Kao što sam nekoć izveo Izraelce iz egipatskog ropstva, tako ću i tebe izvući iz tvojih grijeha. Došao sam spasiti svoj narod od njegovih grijeha i prolio sam na križu svoju krv za oproštenje grijeha.
Oprošteni su ti grijesi!