Poezija i proza - najljepše pjesme

First topic message reminder :

Pišete li pjesme ili samo volite poeziju, slobodno ovdje upišite svoju omiljenu pjesmu.

BoL

Iznova me kopka,
Gladna lica na oprezu.
Kopka u njedrima..i pitam se ; da li će na odmazdu?
Svaku poru napuni hladnom niti,
patnjom steže sav taj krug oko ♥ -a.
Bježati ne mogu..ima li koga da je razvrgne?
Ima li netko da samo zamahne,
Da mi doćara taj prirodni zov..
Sjenu s hladnog lica odmakne,
Niti da suspregnem njedra..da pustim zadnji otkucaj mreže ..
Kojom se svjesno ovijem?
Čemu sve te krinke,.čemu pridavanje tim tragovima,
Kad život je jedan..

Daj,budi me..
Probudi svaki doticaj ..vreli.
Vjeruj u mene..da povjerujem u sebe.
Bol mi otkidaj,vrati suze radosnice.
Ovako,sama u krug počasni-
-sjedinjena postajem,uz tihu siluetu nečeg čega nema.
Probudi mi svaki zov..pokaži da mogu vratiti onaj vlastiti pogled ka tebi..
Dio po dio..mene u sebi.
A onda,i pusti ako treba.
Samo ključ bola nikad više ne vrati..Da živim kao nekad..klinka sa polja zelenih.

Žak Prever

POLJUBI ME


To je bilo u jednoj četvrti
Svetlosti
U kojoj je uvek mrak i uvek svetlost
I zimi i leti tamo je uvek zima
Stajala je na stepeništu
On kraj nje a ona kraj njega

Osećao se sumpor
Jer tog popodneva uništavali su stenice
Govorila je ovde je mračno
I zagušljivo
I leti i zimi ovde je uvek zima
Božija zvezda ne svraća u našu ulicu
Mora da ima preča posla u bogatijim
delovima grada

Zagrli me čvrsto
Ljubi me
Ljubi me dugo
Ljubi me
Kasnije biće kasno
Naš život to je sada

Ovde se umire od svega -
od toplote i zime
Ili se smrzavaš ili gušiš
Ovde vazduha nema
Ako prestaneš da me ljubiš
Čini mi se umreću ugušena
Imaš petnaest godina imam petnaest
godina
Oboje trideset

Sa trideset godina više nismo deca
To su godine kad treba da se radi
To su godine kada se ljubi
Kasnije biće kasno
Naš život to je sada
Ljubi me...

I dodji, patnji kraj proreci
U mojem sutra sunce dozovi
Jer tu, kraj tijela sto se dusom zdravlja
Moja je svetost, moja je tajna

Ne osjecam nista
Ni bol ni radost
Gdje mi je tijelo, nije mi slabost
Ako ti ono bar ista znaci
Vrati mu car, udahni mu strasti.

Ne zbori, ne hodi
Tek samo me sutnjom, bez rijeci voli
Dusu mi hrani, u tijelo je vrati
Pridji da sa tobom na miru patim
Od ljubavi silne, od strasti i miline

Dodji vec danas, dodji i prije
jer dan bez sunca, dan i nije...

Dodji...
Potvrdi mi slutnje
O mitu - o Ljubavi bez sutnje


Kasel

Proljetno veće puno obećanja.
Gle jednom opet osjećam se mlad.
Pod silnim nebom, koje zvijezde sanja,
Raširio se rasvijetljeni grad.

Nešto duboko, ko pjesma starine,
Pjevana altom u tišini mraka,
Teće u moje srce iz nizine,
Od nizova i hrpa svjetiljaka.

Ko da mi šapću ta svjetla daleka:
Ne kloni! Nesto radosno te čeka!

U dublji zanos, ili ljubav novu -
Kuda me zovu?

Dobriša Cesarić


Jedan od najboljih kao i Neruda...

Divno je ljubavi znati - Pablo Neruda

Divno je, ljubavi, znati da
si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i
ozbiljno osamljena
dok raspličem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi
snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud,
dopunjujući moj san
kao biljka sto se
udvostrućuje u sjeni.

Uspavana, bit ćeš draga
sto će živjeti sutra,
ali od onih granica
izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u
kojem se nalazimo
nešto ostaje i vodi nas
svjetlu života
kao da je pečat sjene
obilježio
vatrom svoja tajnovita
stvorenja.

Naša pjesma









Moje tijelo se stapa sa tvojim,
Kakav sklad te simfonije.
Tvoje biće se stapa sa mojim,
Sa zvucima naše melodije…

Nosiš me u čarobne visine,
Daješ mi dio sebe,
Vodiš me u dubinu tišine,
Tvoj sam, sada sam dio tebe…

Dok sanjam povjetarac i na njemu nas dvoje
U naručju tvom,
Snažno se privijam uz tijelo tvoje,
Vodi me, draga, srcu svom…

Budiš me nježno usnama mekim
Rukama nježnim,
Dahom tvojim i očima sjetnim,
Čuvaj me, ljubavi, u noćima snježnim…

Ljubi me, voli me svakoga dana isto.
Daruj mi ono naše, najvrijednije.
Ljubi me, voli me cijelog života čisto.
Pružam ti sebe cijelog, najčednije...

N.A

RIJEKA I MORE

On je rijeka, a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slušam
kako huče u tijesnome koritu
probijajuć se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more. On je rijeka.
Njegove lađe nisu moje lađe.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim lađama ja sam sidrište
gdje je dopušteno sjesti uz vatru
i smiješiti se jednoj priči
zbog koje se zaboravlja smionost.
Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleći da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.

- Vesna Parun -

Čovječe, što nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati bogaljima sva blaga svoje duše.
Sjeti se da na dnu dubokih okeana čami bezbrojno biserje u školjkama. Niko ga ne viđa, niko ga neće vidjeti, možda ni trak zvijezde što se ogleda nad vodom, pa ipak ljepota vasione dobiva od njegove ljepote.
Neće ono blistati izloženo na grudima žene, niti će ikada da resi sjajne prstenove. Naše ga smrtne oči neće ugledati, ali mi slutimo da postoji.
I radujemo mu se više što ga naslućujemo nego što bismo uživali kada bismo ga imali pred sobom. Pa zato, čovječe, koji nijesi kao svi drugi, ne nosi srca na dlanu i ne misli da trebaš pokazati prostoti svih blaga svoje duše.

Tin Ujević

Zimske radosti

Pjesmica mog ex prvašića


Dok zimi padaju pahulje male,
moja sestra i ja radimo
snjegoviće velike i male.

Grudamo se i sanjkamo
po cijele dane,
Veselo pjevamo dok mrak ne padne.

Hladan vjetar grize nam lica,
radosnim dječjim smijehom
Ori se naša ulica.

Mala kavana

Mala kavana.Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje-
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece ljubav je u meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sam, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogo sam slutiti ovoga jutra,
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti meko šaptati riječi,
Sanjane u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

Dobriša Cesarić

Mnogo je čuda u krilu Zemlje,
željnih da ih ljudi otkriju.
Naša je Zemlja okružena čudima,

Kad otvorimo svoje srce,
a ne samo oči,
kad pogledamo cvijeće i ptice,
i ljude,
jer ih od srca volimo,
vidjet ćemo uvijek više,
otkrit ćemo svaki dan čuda.

Više nego razumom
ti misliš svojim srcem.
Srce rasvjetljuje razum.
Zalagat ćeš se za ono što ti srce voli.
Tvoje srce odabire ono za čim žudiš.
Čovjekovo srce − sitna mrlja
na našem velikom planetu.
A tu, u srcu, dolazi ljubav na svijet.

TUGA

Tuga ima šape od svile, i hod mačiji.
Plovim nebesima, sretan, dok milujem kosu
djetinju, a ona se, niotkud, prikrade, posred mi
duše legne: pretvori me – u avetinju.

Zaboravim, ponekad, ko sam i šta sam dok
žmirim, i puštam da muzika, u jeziku nijema,
kovitla me i opija. Odnekud, niotkud, preplavi me ona,
kao kakva nježna krvopija. Da mi kaže ko sam. I da
ne da baš ono što hoću: da to ne znam, i da me nema.

Umijem, kad duša poželi i hoće, skloniti se u
kristalno carstvo samoće. Da ne poludim, odagnavam
iz sebe cio, predobri i teški, svemir ljudi. Učim govor
zvjerinja i bilja. Da to bude moje življenje i zbilja.

Ona se odnekud dovuče, jezikom zmije i kandžom
mačke, žacne i zagrebe, žestoko, duboko, ko prstom
u oko. Zaboli, zaboli, ko suza dječija. Avaj, avaj, avaj!
i tisuću još puta: avaj! To li je, Bože, sudba čovječija?
To li je, Bože, življenje ljudsko, tegobno i bijedno?

Zaplovim ponovo u nebesa, milujem, ponovno,
kose djetinje. Vabim je, neka dođe, nek čini šta hoće.
Biće mi svejedno.

Zar nismo,
otkako se znamo,
ja i ona – jedno?

W.S. Romeo i Julia *
“Dvije ponajljepše zvijezde na nebu
U nekom poslu sad odilaze
I mole oči njene neka sjaju
Na njinoj stazi dok se ne vrate.
Ej, da su njene oči tamo gore,
A zvijezde tu u glavi njezinoj,
Od sjaja njenih obraza bi zvijezde
Potamnjele ko svijeća od sunca,
A njezine bi oči na nebu
Obasjale sav svemir takvim sjajem
Te ptice bi ko obdan zapjevale.”

Ivo Andrić
Gornji grad

Kao sat koji iskucava neko crno vrijeme
Bije moj štap o pločnik.

Nečija mlada žena, što prekida
Pjesmu i pomalja glavu kroz prozor,
Glavu sa licem mladih, rano
Ostarjelih majki;
Ta nečija žena me boli kao
Živa rana.
Kako sporo idem. Kako teško mislim
Na stvari koje ispuniše moj život!
Kako vjetar navaljuje iza ugla!
Što li ću tu? Sve mi se čini:
Još ću te sresti negdje!

O ponose! O snago!
O slomljeno krilo i pokislo perje!
Što li ću tu? I kad bih te sreo
Što bih ti mogao reći?
Ja sada mogu samo šutjeti
Minutama poslednje šutnje.

PJESMA O TIŠINI

Ona se uvijek javi kad zanoća.
U večernjici svako veče sija.
U tami bdije, u lišću ćarlija,
A njena sestra zove se Samoća.

Ne laže nikad. Ne osvaja zvukom.
Blagoću ima stare mame.
Ko dobar drug je; zagrli te rukom
I punim smisla govori ti mukom,

Ili ti ruku položi na rame.
Ako ti srce sija od vedrine,
Milinom svojom ona je uveća,

Ako je tamno, teret s njega skine,
I otvara mu vidik u dubine.
I katkad u njem zatreperi sreća.

Dobriša Cesarić

Samoća

Samoća je poput kiše.
U večeri iz mora se diže,
iz ravnica pustih i dalekih stiže,
ide u nebo gdje je uvijek ima.

I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije nego svjetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
i kad se tijela što nisu ništa našla,
razočarano dijele puna more,
i kad ljudi što od mržnje gore
u postelji jednoj moraju spavati.

Tada dolaze talasi samoće...

Samoća je poput kiše.
U večeri iz mora se diže,
iz ravnica pustih i dalekih stiže,
ide u nebo gdje je uvijek ima.

I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije nego svijetlost je izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
i kad se tijela što nisu ništa našla,
razočarano dijele puna more,
i kad ljudi što od mržnje gore
u postelji jednoj moraju spavati.

Tada dolaze talasi samoće...

R.M.Rilke

UTJEHA

Kad se kroz luk blijede i varave duge
U oblaku raspe lijepi naš sanak,
Ne znam dal će plač tvoj biti brat blizanak
Moga plača i sin jedne iste tuge.

Ne znam kad nam skoro stigne gorki danak,
Hoće l' naše boli ko dvije vjerne druge,
Noseći na licu istih suza pruge,
Doći jedna drugoj na utješni stanak.

Ranjenoj ljubavi, vele, da su puti
Bez povratka i da uvijek samo šuti,
dok ne zaboravi. - Ali ja bih htio...

Da bi mi bar katkad došla mira puna,
I po mojoj rani dlan tvoj prošo tio
Kao jedna laka ruka od baršuna.

V. Nazor

SADA

Sada si moja. Počivaj svojim snom u mom snu.
Ljubav, bol i nevolja sada moraju usnuti.
Noć se okreče na svojim nevidljivim kotačima,
a ti si uza me čista ko jantar uspavani.

Nijedna neće, ljubavi, spavati s mojim snovima.
Ići ćeš, ići će mo zajedno vodama ovoga vremena.
Ni jedna neće sjenom zajedno sa mnom,
samo ti, uvijek živa, uvijek sunce i mijesec.

Sada su ruke tvoje otvorile nježne šake,
ispustile nježne znakove, a ne zna se kamo,
tvoje se oči sklopiše kao dva siva krila,

dok slijedim vodu koju nosiš, koja me nosi:
noć, svijet i vjetar raspliču svoju sudbinu
i ja sam bez tebe samo još tvoj vlastiti san.

Pablo Neruda

Ispunjenost duše

Kapi sreće rose nad mojim životom
I maglovita tama nestaje sa mojih
trepavica
Drugačijim očima jutros Te ljubim
dok oko mene mutne vode teku
laži i neistine
Dok me zapljuskuju tanke niti
izgubljenosti na odlasku
Krivac svemu si Ti jer si zavirio
u unutrašnjost moje duše
I samo jedan Tvoj smiješak oživio
je moju zaspalost
Uzalud sam se godinama odmarala
lebdeći mislima ka nekom
savršenstvu
Samo Tvoj tihi korak bio je presudan
da osjetim ispunjenost duše
Da se prizemljim u stvarnosti
Tvoje ljubavi
Da se okupam istinom u Tvojim
očima
Da se nastanim zauvijek
u Tvome srcu


Evica Kraljic

https://youtu.be/MYLwJwETBHs

Ne budi daleko od mene

Ne budi daleko od mene ni jedan dan,
jer, ne znam kako bih rekao, dan je dug
i čekat ću te na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu valovi.

Nemoj otići ni samo jedan sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda će se sav dim što traži svoju kuću
doći da ubije i moje izgubljeno srce.

Jao, neka se ne razbije tvoj lik na pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjeđe u odsutnosti:
Ljubljena ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom otići ćeš tako daleko
da ću obići zemlju ispitujući
hoćeš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

Pablo Neruda

Bila je jesen i brijest zanesen
Nad ruzičnjakom stada
Biješe manevar trka kroz ševar
I miris vinograda
I ti u lozi u griješnoj pozi
Sa vinjagama kika
O breskve glatke
O, riječi slatke
Ko zrela tamljanika

Negdje su rikali bikovi od gvožđa
I netko pisaše krvlju po svom rupcu
A mi smo sisali zlatno puce grožđa
Ko da je svijeta spas u nasem poljupcu

Bila je jesen i brijest zanesen
I mi na zlatnoj brezi
Žesće no ikad sa svih čuvika
Kliktahu mitraljezi
Proljeće sad je
Laste i cvijeće i premda drugu volim
Tu sliku žarku
San ili varku nikako da prebolim

Bila je jesen jesen...

Dobrica Erić

Lagano umire onaj koji ne putuje, onaj koji ne čita, onaj koji ne sluša muziku, onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu ljubav,
onaj koji ne prihvaća pomoć.
Lagano umire onaj koji se pretvara u roba navika, postavljajući si svaki dan ista ograničenja, onaj koji ne mijenja rutinu, onaj koji se ne usuđuje odjenuti u novu boju, onaj koji ne priča s ljudima koje ne poznaje.
Lagano umire onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija;
onih koje daju sjaj u očima i napuštenim srcima.
Lagano umire onaj koji ne mijenja svoj život kada nije zadovoljan svojim poslom ili svojom ljubavi, onaj koji se ne želi odreći svoje sigurnosti radi nesigurnosti, i koji ne ide za svojim snovima; onaj koji si neće dozvoliti, niti jednom u svom životu, da pobjegne od smislenih savjeta…
Živi danas, učini danas, riskiraj danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
Pablo Neruda

XVIII

Zar da te danu uporedim ljetnom?
Ta ti si ljepši i nježniji meni:
Grub vjetar strese pupe maju cvjetnom,
A ljetu svi su dani odbrojani.

Nebeska zjena kadkad i prebiješti,
Ljepote zlatne brzo joj potamne.
Jer sve što bljeska tamni od čeg blješti,
Slučajno ili od mijene pomamne.

Tvom ljetu necje nikad nestat plama,
Nit cje izgubit što tebe kiti
Nit smrt se hvastat da te zavi tama,
U pjesmama cješ vječan biti.

Dok oči vide i dok ljudi ima,
Živjet cje pjesme, a i ti u njima


Shakespeare