Poezija i proza - najljepše pjesme

Pišete li pjesme ili samo volite poeziju, slobodno ovdje upišite svoju omiljenu pjesmu.

ja ću svoju napisati..
sam da znate vi ste prvi koji ovo čitate .. :oops:
USAMLJENIK
u jednoj sobi na kraju grada
dok zora rađa novi dan,
jedna se suza u oku krije,
jedan je čovjekl još uvijek sam.

sudbina mu nije naklonjena bila,
za njegov bol ona je kriva
i ove noći budan je bio,
zbog jedne žene opet je pio.

dok luta gradom zastane često ,
na licu mu se vidi tuga sva
on svima ženama u oči gleda,
još uvijek traži ta oka dva....

IDENTITET:
MB2302977151132

Pitate šta sam?
Rođen kao
želja, dijete, pričalo, sanjar,
crven, plav, partizan, žut,
budala, ljubav,
ne mržnja

rastao sam i bio
tragač, plivač, samoubica,
izgovor, zločin, sedam riječi,
sto riječi, koliko god trebaš
riječi, pokret, nikad brz, laž,
laž zbog istine, obećanje,
drug koji sluša, muzika

sad sam
more i nebo, oblak i kiša,
dva oblaka, vjetar koji ih tjera,
prašina zaboravljenog jutra,
kupina kraj puta

nisam mržnja
ne umijem spavati
tražim što ne mogu biti
bježim od čekanja
čekam
znam

trenucima postajem
ime, broj, sjena, marihuana,
gorka voda, dobitnik, planina,
gubitnik, tišina, uspomena,
krug, riječ, kraj da bih
ostao početak,
ne mrzim

To sam
i još nekoliko sitnica.


Mehmed Begić

Cekam te....
Cekam te....
Dodji i donesi mi samo svoj osmeh,
taj osmeh je jedino sto trazim,
sve ostalo imam.
Imam oci koje ce videti
tvoje tuzno lice.
Imam ruke koje ti nikada
nece dozvoliti da padnes.
Imam srce u kome ces
pronaci svoj dom.....

objavljeno na pticica.net (nepoznat autor)

Naša nova članica Silvinka piše divne pjesme,
evo jedne:

Ogrlica od snova

Snovi moji su poput bisera
što sam ih tuđim pogledima sakrila.
Kutijicu staklenu njima sam punila,
ali se ona nedavno razbila.
Rasuti se snovi u stihove pretvorili
i u pjesme kao ogrlica počeli nizati.
Pružam ti ogrlicu od snova mojih
pa i ti dodaj bisere svoje,
zajedno kročimo dalje
i odsada sanjajmo u dvoje.

haloooo, veselo društvo !!! kako ste mi...
Božić je prošao, ali evo jedne predbožićne (ako nemate ništa protiv):Predblagdanska razmišljanja

Sjedim sinoć za stolom i listam novine,
petardi se začu prasak negdje iz daljine.
Opet djeca gruvaju! Ta kud će ranije?
Daleko su blagdani, vrijeme im još nije.

Na kalendar pogled svrnem,
vjerujte mi – sva protrnem.
Kalendaru - zadnja strana,
stiže Božić za par dana.

Kad se bliži Božić i Godina nova
sjetimo se dobrih djela, ali i grijehova.
Jesam li koga uvrijedila, nažao mu učinila?
Je li koja ružna psovka iz usta mi izletila?

Nisam bila zavidna, nikom štetu učinila,
žalosne sam prijatelje često utješila,
pomogla sam kad sam mogla kome,
a nisam ni tražila zahvalnost na tome.

Sve u svemu, kad se zbroji,nisam tako loša bila,
za Božić sam, zato mislim, i ja poklon zaslužila.
Ne trebaju mi moderne niti skupe stvari,
već jedino očekujem da budemo zdravi.

Želim, da uz kćerku našu, unuke i zeta,
dočekamo zdravi mnoga Nova ljeta.
Zato Boga molim, nek' nas uvijek štiti,
a ja ću se truditi i još bolja biti.


SRETAN VAM BOŽIĆ I FRIŠKO DOLAZEĆA NOVA GODINICA !!! :djedica: :poklon:

Ova mi je isto lijepa:

Tvoje ruke

Dlanove tvoje ćutim
kao meko krilo ptice
dok lagano klize
niz moje vlažno lice;
jednom će ga,
možda,
po sjećanju vajati.
Kao nježni lahor
u proljeće
tvoj dah na vratu osjećam
i znam
rukama moj lik upijaš
da budem uz tebe
kada ostaneš
sam.



Silvinka

Ljubav je

Ljubav je cvijet u travi,
Buba Mara na listu,
misao radosna u glavi
i osmjeh na dragom licu.

Ljubav su dječji obrazi
i ručice oko vrata,
utješna riječ nade
kad bol kucne na vrata.

Ljubav je zraka sunca
kad iza oblaka grane,
veče u tvom zagrljaju
i jutro što zbog nas svane.



Autor: Silvinka

evo jedna moja.....

Stojim na mjestu...

odbacila si me tako lako,
tako lako odustala si od nas.
a volio sam te...
vjerovao ti i bio ti oslonac.
razlozi mi sada više bitni nisu
ionako te više nemam..i nisam tvoj!
sve one tvoje riječi i poljupce
pokušati ću ostaviti iza sebe.
i probati nastaviti živjeti.
i buditi se bez tebe...
ali drugima svoje srce dati neću..
osjetile su to i otišle.
a ja nikako da se maknem od tebe.....

i još jedna....

gdje si?

gdje si ljubljena moja?
gdje mi se skrivaš?
dođi..trebam pogled tvoj...
proviri na tren...
da osjetim toplinu tvoga oka..
okusim blizinu tvojih usana...
sam sam...sasvim sam...
bez tebe da me vodiš...
da pomažeš...da se šališ...
dođi...trebam te da opet budem jak...
želim opet biti u milosti tvojoj...
želim opet kao nekada biti tvoj...
samo tvoj....

Konstantin Simonov - Čekaj me

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Samo me čekaj dugo
Čekaj me i kada žute kiše
Noći ispune tugom

Čekaj i kada vrućine zapeku
I kada mećava briše
Čekaj i kada druge nitko
Ne bude čekao više

Čekaj i kada pisma
Prestanu stizati iz daleka
Čekaj me i kada čekanje
Dosadi svakome koji čeka

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Ne slušaj kada ti kažu
Da je vrijeme da zaboraviš
I da te nade lažu

Nek povjeruju i sin i mati
Da više ne postojim
Neka se tako umore čekati
I svi drugovi moji

I gorko vino za moju dušu
Nek piju kod ognjišta
Čekaj i nemoj sjesti s njima
I nemoj piti ništa

Čekaj me i ja ću sigurno doći
Sve smrti me ubiti neće
Nek' rekne tko me čekao nije
Taj je imao sreće

Ko čekati ne zna
Taj neće shvatiti
Niti će znati drugi
Da si me spasila ti jedina
Čekanjem svojim dugim

Nas dvoje samo znat ćemo kako
Preživjeh vatru kletu
Naprosto ti si čekati znala
Kao nitko na svijetu.

Soneta 45

Ne budi daleko od mene ni jedan jedini dan,
jer, ne znam kako bih rekao, daj je dug
i cekat ću te kao na nekoj stanici
kad negdje daleko usnu vlakovi.
Nemoj otici ni samo na sat, jer tada,
u tom satu, spoje se kapi nesanice
i možda će sav dim što traži svoju kucu
doći da ubije i moje izgubljeno srce.
Jao, neka se ne razbije tvoj lik pijesku,
jao, neka ne lete tvoje vjede u odsutnosti:
ljubljena, ne idi od mene ni za trenutak,
jer u tom casu otici ceš tako daleko
da ću obici zemlju ispitujuci
hoceš li se vratiti ili me ostaviti da umrem.

P. Neruda

Želja

Kad bih imao jednu malu, malenu kućicu.
Kad bih u noj imao jedan mali tepih
I kad bi sve to bilo moje.

Stol, mastilo, polica
I na prozorima moje zavjese.
I na polici kad bih imao svoje knjige.

Kad bih imao jednu malu, malenu kuću
I u njoj ženu koja bi me bez para voljela…
I kad bi ta žena bila moja.

Ma gdje i u ma kom mjestu bilo,
Kad bih malu, malenu kuću našao,
Dovoljan bi bio jedan mali tepih,
Dovoljan, pa čak i suvišan.

Ma gdje, u ma kom gradu bilo,
Bilo bi dovoljno da imam policu i svoje knjige,
Ženu koja me ne voli zbog para,
To bi bilo dosta, čak i suviše.



Dževdet Kudret Solak

UMRO SAM A TI MI OPROSTI

Umro sam a ti mi oprosti
što sam tako žureći
zaboravio ruku da ti stisnem
i poljubim te onako
kako sam to uvijek činio odlazeći
oprosti mi što sam proljeće jedno
zauvijek u sebi odnio
ali sjeti se
ostale su pjesme
u desnoj ladici neuredno složene
snaći ćeš se
iz njih ljubav prosto izbija
te pjesme to sam ti sad ja
oprosti mi
nije bilo vremena za opraštanje
suviše smo se voljeli
da bi mogli nešto drugo
tako žureći nisam ni pomislio
da ćeš biti tužna zbog svega
i sad mi je žao zbog te praznine
koja nas dijeli
zbog toga što će nas jednu vječnost
zvijezde razdvajati..

Zheljko Krznaric

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime;-

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krša,
Tamo, gdje u grmu proljeće leprša
I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

Dođi, čekaću te!- U časima tijem,
Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,
Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!
Jer istinska ljubav za riječi ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna,
Niti mari, draga, da stihove piše.

Aleksa Šantić

Kad bi čovjek mogao reći ono što voli,
kad bi čovjek mogao uzdići svoju ljubav do neba,
kao što je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova što se ruše
da bi bila pozdravljena istina uzdignuta u središtu,
kad bi čovjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajući samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koje se ne zove slava, sreća ili ambicija,
nego ljubav ili želja,
ja bih konačno bio onaj, kako sam zamišljao,
onaj, što svojim jezikom, svojim očima, svojim rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu, svoje istinske ljubavi.

Ne poznajem slobodu, osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
čije ime ne mogu čuti bez uzbuđenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i noću ono što želi,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje što ga more diže ili topi,
slobodno, sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushićuje,
jedinom slobodom za koju umirem.

Ti opravdavaš moje postojanje,
da te ne poznam ne bih živio,
da umirem ne znajući te, ne bih umro, jer nisam živio.

Luis Cernuda


Ili još bolja, u originalu

SI EL HOMBRE PUDIERA DECIR LO QUE AMA

Si el hombre pudiera decir lo que ama,
si el hombre pudiera levantar su amor por el cielo
como una nube en la luz;
si como muros que se derrumban,
para saludar la verdad erguida en medio,
pudiera derrumbar su cuerpo,
dejando sólo la verdad de su amor,
la verdad de sí mismo,
que no se llama gloria, fortuna o ambición,
sino amor o deseo,
yo sería aquel que imaginaba;
aquel que con su lengua, sus ojos y sus manos
proclama ante los hombres la verdad ignorada,
la verdad de su amor verdadero.

Libertad no conozco sino la libertad de estar preso en alguien
cuyo nombre no puedo oír sin escalofrío;
alguien por quien me olvido de esta existencia mezquina
por quien el día y la noche son para mí lo que quiera,
y mi cuerpo y espíritu flotan en su cuerpo y espíritu
como leńos perdidos que el mar anega o levanta
libremente, con la libertad del amor,
la única libertad que me exalta,
la única libertad por que muero.

Tú justificas mi existencia:
si no te conozco, no he vivido;
si muero sin conocerte, no muero, porque no he vivido.

DIVNO JE LJUBAVI ZNATI

Divno je, ljubavi, znati da si ovdje u noći,
nevidljiva u svom snu i ozbiljno osamljena
dok rasplićem svoje brige
kao mreže zapletene.

Odsutno, tvoje srce plovi snovima,
ali tijelo ti diše tako napušteno,
tražeći me uzalud, dopunjujući moja san
kao biljka što se udvostručuje u sjeni.

Uspravna, bit ćeš druga što će živjeti sutra,
ali od onih granica izgubljenih noći,
od ovog biti i ne biti u kojem se nalazimo

nešto ostaje i vodi nad svjetlu života
kao da je pečat sjene obilježio
vatrom svoja tajnovite stvorenja

P. Neruda

Srećo moja
srećo moja
kad bi bili zajedno
noćas
noćas, ostadoh bez teksta
jer ti si
prišla mi
prišla mi
srcem tvojim
srcem tvojim
diraš me
srcem mojim
diram te
jedina moja
prilazim ti
raširenih ruku
dođi mi
vesela
i sretna
budi
u mom zagrljaju
zauvijek



laku noć Ana

šaren buket
pusa
šalje ti
tvoj Goran

Dvoje.D.Cesarić

Ljubeči se od postanja
kroz maglu svijeta dvoje bludi,
Sa čudnom čežnjom,da če se sresti
U metežu stranih ljudi.

Razmišljam o sebi često
I prevarit će se kadkad,
Da su jedno drugo našli,
a neće se naći nikad.

Pa ipak će jednom doć
U sobu onoga hotela,
U kom je ona cijelu noć bdjela.

Pred zoru,kad u krevet legne,
Na onu misleć koju traži,
Ni slutit neće,da mu jorgan
Pokrivaše već njene draži

I možda će u restoranu
iz one čaše on da pije,
Na kojoj bijahu njena usta
nekoliko dana prije.

D.Cesarić
U suton
U suton prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu-

Ja tako hodam pored kuća
U kojima se svijetla pale,
Sva zla,i nevolje,i sumlje
Napokon postanu mit.

I smiješim se u meni suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan-vječan.

Žena je priroda,
u kontrastu s muškarcem
konkretna je, prisna,
uvijek intimna, uvijek
ostaje u vremenu i na
zemlji. Ženina besmrtnost
je u prolaznosti.
Događa se što izgleda
nemoguće, što je nonsens
i što je apsurd, biti
besmrtan u cvatu koji
iščezne već do večeri,
u neopozivom nestanku
trenutka, u jednom
jedinom bljesku, u
utonuću i nestajanju,
a ne u monumentu.
Zato je žensko sve
što je pjesma, ples,
plod, cvijet, hrana i
odjeća, godišnje doba,
raspoloženje, emocija
i misao, društvo i tijelo.
Sve što nestaje, i to bez
traga. Vječno i neprolazno
je u prolaznosti, u
neuhvatljivosti, ali uvijek
konkretno i blisko,
jednom i nikad više,
i tu je i nigdje ga nema
i ne može ni biti
i neponovljivo je,
jednostavno poput
snježne pahuljice koja
se topi u zraku.

(Béla HAMVAS)

predivna je

Miljenko Mandžo

Uzmičeš pred riječima
i mojim rukama
ribarova kćeri

od riba riba
od mora morska
od svog oroka otok
ribarova kćeri
jača od mreža
od udica ostiju i vrša
poznaš prevare mamca
pa slobodom mašeš
s neukročenog pramca

čekao sam prvi na kamenu
da izroniš iz noći svoga mora
od alga obala nježna
svijetla od koralja

s haljinom i noć je skliznula s tebe
ribarova kćeri
dlanom mi jedeš lice
ko najljepša jela
osvanut ču bez tijela

u očima ti vidim
svjetionike
samoćom se brane
puna podvodnih stijena
i tuđih brodoloma
uvijek hitra kad stižeš
a nikako ne dolaziš

htio sam te jesti
da te množim
i da budeš svugdje oko mene
da se iz tebe gledam
volim kraj tvoje zjene

noć sam cijelu pravio od tebe zvijezdu
zora mi te uze
pa nas više nema
i cijelo more preraslo u suze
ribarova kćeri
tvome se odlasku udvaram
nejasnom kao more

Utjeha

Možda majko misliš da sam sretan
Ah uvijek tako misli

Leonard Cohen

****

Ti i ja koji čeznemo za prisnošću bez krivnje
mi nečemo imati volje izustiti čak
ni one prve riječi znatiželjna ushičenja
zbog straha od odmazde
svako očajanje obitavat če skriveno u šali...