Poezija i proza - najljepše pjesme

First topic message reminder :

Pišete li pjesme ili samo volite poeziju, slobodno ovdje upišite svoju omiljenu pjesmu.

MOJA DRAGA,PRIJATELJ I JA

Na tijelu moje moje drage
tvoj pogled
stoji
sklize se i pada
kao crna mrtva tica
Oko tijela moje drage
laju, laju tvoje pozude

Tvoj pogled i moj pogled.
Sudar mrznje
skripi
prasti
boli, boli
Kroz prostor
crven mlaz
moje krvi
prska
Srce jede gladna Smrt
A.B.Š.

Ne znam te, reče, ne sjećam se više
na kome pijesku tvoje ime piše.

Ne znam te, reče, u mraku smo dugo
izgubili smo jedno drugo.

Ne znam te, reče, u daljini zvona.
Ti nisi onaj i ja nisam ona.

Ne znam te, reče, pokriva te trava
i pored mene netko drugi spava.

Ne znam te, reče, i ugasi svijeću.
Ni tvoje usne prepoznati neću.

Ne znam te, reče, i otvori vrata
i otkri srebro na kosi od zlata.

Ne znam te, reče, i nekamo ode.
Grlice u šumi. Mjesec iznad vode.

Z.G.

Rana

Izgovori, rece on,
rijeci o kojima sutis.
Izgorjet ce u tebi,
uci u tvoje meso,
putovat ce, proklinjuci,
u tvojoj zatvorenoj krvi,
odvest ce te daleko
od tebe same.

Suti, rece ona,
rijeci koje izgovoris
stoje izmedju nas
kao kamenje
na kome okovani leze nasi snovi .
Kazes li: idem,
vec si zatvorio vrata,
vec si daleko, ne cujem korake na stepenistu,
ne znam jesi li
udario sakom
o vrata lifta.

Rijeci koje zastanu
na pragu usana
padaju
kao nijeme zivotinje
na dno
svoga kaveza.

Govoriti ili sutjeti
znaci izabrati
izmedju dvije samoce
onu, u kojoj vec bdijemo
zagrljeni.

Z.G.

Kao prije

Znam da nikad biti neće
Kao što je bilo prije.
Tvoje drago srce mijenja
Sve što jeste i što nije.

Toliko je snijega palo,
Toliko je kiša lilo.
Nikad više biti neće
Kao prije što je bilo.

U daljini biju ure,
Idu dani, idu noći.
Kao divlji konji jure
I s njima će život proći

Sve nas mijenja i sve stari,
Kuće, snovi, suze, ljudi.
Taj što noću ljubav sanja
Nije isti kad se budi.

Nije isti poslije bola,
nije isti poslije pada.
Rastanak te svaki mijenja
I mijenja te svaka nada.

Nikad nije isti čovjek
Taj što kaže da te ljubi
I onaj što svakim danom
Dio svoga srca gubi,

Taj što daje obećanja,
Zatim ne zna što bi s njima
Taj što voli i što sanja,
Taj što gubi sve što ima.

Zimi sanja dio sunca,
Dio ljeta, dio sreće.
Ljeti hlad i šaku snijega
Na svom licu koje peče.

Dobit ćeš svoj dio jada
I ti što se smiješiš sada.
I tebi će život reći
Nekoliko grubih riječi.

Ti ćeš biti samo sjena
Koju neko sunce baca,
Neka nepoznata žena
Pored mene što koraca.

Ti ćeš biti samo ime
Koje više neću znati.
Između nas mnoge zime
Zaborav će srcu dati.

I u mraku pored mene
Bit će samo bol što jeca.
Samo prazne ruke želje
Od jastuka do mjeseca...

Z.G.

Kao da si mi dotakla usne



"...Još uvijek zajedno s tobom
Izmišlja tvoju zastavu boje lišća
I za tebe prostire slatki miris zemlje.
Njegovo zrno snijega skriva što zima obećaje.

Još uvijek tvome licu dodaje nježnost
Koju posvuda nalazi,ako ti želiš,
Još uvijek stoji na hodniku pred vratima lifta
I skriva se u svakoj kapi kiše, nedjeljom...
Tamo ćeš naći što je napažnjom izgubio,
Ljubeći te,
Nećeš znati da li odlazi ili tek stiže
I što za tebe ima,
A nije već tvoje.

Pamte ga stvari uznemirene tišinom
I svako tvoje zrcalo
čuva još uvijek
Njegovo usnulo lice..."

Z.G.

San

U snu te vidim u kociji,
medju oblacima.
Oba te oka prepoznaju
jedno po jedno.
Takav je san, jer snovi sanjaju
sami sebe.
Nasmijana trcis sirokim poljem,
preskaces busen trave,
haljina ti nedostaje,
ali to ne znas,
ponovo izgovaras sva imena cvijeca,
srebrno je modro gdje stanes,
okreces lice oblacima,
iz oblaka silazi janje,
ponovo ga zoves mojim imenom
i dok skupljas rasute zvijezde
u svoju kosaru
opet imas usne koje se sjecaju
mojih usana.

Z.G.

Leptir

U sobi, na rubu stola,
lijevo od mene,
dok zapisujem ove stihove,
stoji prazan okvir.
- Ne zaboravi me,
rece sivilo koje me promatra
umjesto slike.
Odjednom,
kroz zatvoren prozor,
uleti leptir
i krilom,
sjenom krila,
nacrta oci,
usne
i pramen kose.
Sliku obasja sunce
i ti se ponovo smijesis.

Z.G.

MJESE?INA
Gle, iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini,
Mjesec se pomalja. Rumen. Okrugao.

Lanjskog ljeta, s klupe ispod kestena,
Gledao sam s tobom, u zanosu,
Izlazak punog mjeseca iza šume hrastove,
U rasvjeti mlije?noj i smijehu.

Oh, kakve li smo krhke igra?ke
U krvni?kima jakim rukama!

Tuga me je, i ja sam posve sam:
Mjese?ina ve?eras grob tvoj poliva.
Mjese?ina ve?eras meni šapu?e
Da tebe nema, i nema, zauvijek.

O, dugo, dugo, još dugo poslije nas
Tu?e ?e o?i gledati kao što gledasmo i mi:

Naže se sun?ani dan,
Ve?ernje sjenke oduljaše;
Mjesec se pomalja
Iza hrastove šume, u tamnom sjaju i tišini.

D.T.

Noćas te tugujem

Noćas te tugujem, najdraže moje,
s nekim osjećajem daljine
Jer, nema nikoga ovdje kraj mene,
i nitko da mi skine
tu suzu sa obraza.

Noćas te tugujem.

A u istom smo gradu
i iste brojimo minute.
Samo što usne ne ljube i šute,
samo što oči prosipaju sjaj
U nekim drugim sobama,
nekim drugim ljudima.

Noćas te tugujem i skitam.

Ne ljubim i pitam
Sto je tamo iza jutra,
iza zagrebačke zime.
Postoji li tamo još tvoje ime,
kao što ti u meni postojiš
I ova noć što miriše,
po narančama s juga
govori mi što je tuga.

Nisi daleko.

A čini mi se kao sto godina
svjetlosti i tame,
kao da se ljubav tamo topi,
na plamenu svijece.

I tugujem te nocas…
I tugujem…
I tugujem…


* * *

Pala je zvijezda
i mrak je odjednom pao u zjene
ako me voliš
ako me voliš
daj da skinemo te teške sjene
da ne mogu više ništa tužno reći
da ne budu kiše
da ne bude ništa
a da ljubav bude...
Ako me voliš
reci mi pjesmu koje rijeke znaju
reci mi ljubav najveću
jos veću od veće
da mi traju te usne na usni
da mi tijelo trne i usahnu suze.
Ako me volis
reci mi lijepo
neka mi bude jutro na tijelu
da me ne prevare ponoćna bdijenja
jer pala je zvijezda u moje zjene.
Ako me voliš
ako me voliš
da skinemo skupa te teške sjene
da mi pjesme polude
da ne bude ništa
a da ljubav bude...

* * *

Ne govorim ti baš u zadnje vrijeme
da te volim
i ne gasim ti svjetlo u očima
prije spavanja
ne govorim ti nešto nježno
i ne grlim ti dušu
ali ovo ti moram reći
previše je gorkog
i ljudi su grubi
pa ako i ne govorim
još uvijek te ono najljepše u meni
voli i ljubi.

Željko Krznarić

Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati

Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
već mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša
i kad me možda više neće biti

Da li ćeš ponekad zaplakati noću
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ćeš pamtiti
po našoj nježnosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama

Da li ćeš ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeća
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetiš još jednom dodir moga dlana
kad me više možda neće biti

A sve će biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli

Da li ćeš me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znaš da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljećima.

Željko Krznarić

Grčih ruke ja pod tamnim velom ...
''Od čega si danas bleda, čega?''
- Zato što sam tugom neveselom
Do pijanstva napojila njega.
Pamtim. On je izašao tada
Iskrivivši usta najbolnije.
Ne taknuvši drvo s balustrada
Trčala sam za njim do kapije.
Zadihana viknuh: ''Šala sve je.
Ako odeš - ode život moj.''
Jezivo, a kao da se smeje,
Reče mi: ''Na promaji ne stoj''.

* * *

Pismo moje, mili, ne cepaj
Pročitaj ga dragi, i pazi:
Neću više da budem nepoznata
Tuđinka što te sreta na stazi

* * *

Ne gledaj tako, u ljutnji ne mršti se
Ja sam tvoja ljubljena, ja sam tvoja
Niti pastirka, niti kraljica,
Čak ni monahinja-bogomoljka
U ovoj sivoj sam haljini od tralja
U cipelama izlizanih potpetica ...
Ali, kao pre, dajem vreo zagrljaj
I strah nosim sred velikih zenica
Pismo moje ne cepaj, mili
Ne plači zbog laži istinske
I dobro ga, na samo dno, sakrij
Na dno svoje torbe sirotinjske


Ana Ahmatova

Nema u životu spokojnog sata
za koji bih rekla da sam ga zaslužila;
meni je dosta malo zvezdanog zlata,
da ne bih roptala i tužila.

Kad mi pošalješ bol sagnem se smerno;
kad koraknem bojim se da nisam što skrivila.
Nema dela tvog kom se ne bih divila,
pa ma kao crv malo neizmerno.

Ako ti želiš, zlikovci me vređati mogu,
Nezaslužene ću grehe da ispaštam.
Meni je slatko da patim i da praštam,
ako je to milo pravednom Bogu

***

Večernji sati nad stolom minu
Neopozivo - bela stranica
Mimoza miriše na Nicu i na vrućinu
Kroz mesečinu leti ogromna ptica
Čvrsto sam kosu noćas splela
Kao da će mi trebati kosa
Kroz prozor, bez tuge, dugo gledam
Na more puno talasa ko otkosa
Koliko snage imaju oni
Što čak ni književnost ne mole!
Ne podižu se kapci umorni
Čak ni kad čujem da me zove.

Ana Ahmatova

Zasto si tako lepa

Zašto si tako lepa?
Ne budi tako lepa
Hoću da budeš od mesa,
ne od sunčevog sjaja.

Zašto si tako lepa?
Kad bi bar imala pege
da ih večno po tvome licu skupljam.
Kad bi bar bila razroka!
Celog života bih na kolenima
ubeđivao razroko oko.
Ali ti si lepa.

Da, od sunčevog si sjaja.
Ali ja ne mogu stalno živeti u tom sjaju.
Ne mogu na pozornici živeti
Sve mi se vidi.
Svaka moja ružnoća.
Svaki posrtaj.
Ne mogu živeti pod reflektorom.
Shvati to.

Nemoj plakati.
Ne mogu živeti sa tobom.
Suviše si lepa.

Milan Kundera

Ja nemam mira


Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.

Amor me kazni da sred uža stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem, glas gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se plačući, žalošću se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.


Frančesko Petrarka

Što ćutim


Što ćutim, što je, ako ljubav nije,

Al ako je ljubav, bože što je ona?

Ako je dobra, zašto je zlu sklona,

Ako je zla, zbog čega slatka mi je?



Gorim li od sebe, čemu plač i tužba,

Kriv li sam tome, malo jauk vrijedi.

O žrtva smrti, slatkoćo u bijedi,

Ako vas neću, čemu ste mi družba?



Al ako vas hoću, zdvajat nemam prava,

Suprotni me vjetri, kroz šumu i bjesnoću,

Tjeraju u čamcu vrh bezdana plava.



Slab razbor i grijesi razlog su mi sjeti,

Tako da ne znam sam stvarno što hoću,

Te se znojim zimi a cvokoćem ljeti.


F. Petrarka

Biti sretan


U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti sretan.
Samo smo zato na svijetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
rijetko cinimo jedno drugoga sretnim,
jer i sebe time ne cinimo sretnima.
Ako covjek može biti dobar,
može to samo onda
kada je sretan,
kada u sebi ima sklada
dakle kada voli.
To je bilo ucenje,
jedino ucenje na svijetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svijetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolaci,
nose li se dragulji ili rite;
onda svijet zvuci zajedno s dušom,
onda je dobro.


Herman Hesse

Zavodnik


Pred mnogim vratima sam čekao,
Na mnoga uha šapnuo svoju pesmu.
I uvek kad se usta jedna predavala
i žed bila ugašena, jedna blažena iluzija u grob bi silazila…

Ostalo bi samo telo u prevarenoj ruci.
Poljupci koje strašno moljah,
duge noći koje groznicavo išcekivah…
na kraju behu kao zgažen cvet,
bez mirisa nestala lepota.
Iz mnogih postelja ustao bih tužan
kad je žudnja postala mi navika.

Bežeć od užitka tražio sam san
opet novu želju i svoju samocu…
taj užitak moje je prokletstvo
jer nesrećnim me cini
da svaki san o njoj stvarnost uništava.

Oklevajuci, ruku ka novom cvetu pružam,
da novom uhu svoju pesmu šapnem:

Brani se, najlepša moja, zakopčaj haljinu svoju,
opčini me, izmuci me nikad mi ne reci DA

Herman Hesse

Ponovni susret


Da li si mogla da zaboraviš
da je tvoja ruka nekad u mojoj ležala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
s mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava
čitavo jedno kratko proleće
ogrtač sreće mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svet, nekada mirisan i raspevan,
sada siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i naših malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vreme briše i srce zaboravlja;
ali časovi sreće ostaju,
njihov je sjaj u nama.


H. Hesse

Nedostojan ja sam, nedostojan svake ljubavi,
Od nje izgaram, ali za nju ne znam.
Ja sam bljesak, munja, vatra iz oblaka,
Ja sam vetar, oluja, ja sam melodija…

Ja samo uzimam ljubav
I upijam njenu slast,
Suze me vječno prate,
Jer vjeran nisam nikom, nit ikom pripadam.

Odan sam samo svojoj zvijezdi
Koja me na uništenje priziva,
Koja moj užitak u mučenje pretvara
A koju moje srce ipak voli i slavi.

Čarobnjak i zavodnik, to je moja sudbina!
Sijem gorka zadovoljstva što traju tek tren,
Gospod moj i vođa je smrt.


H. Hesse

Tako tuguje vetar

Kao što jecavi vetar kroz noć žuri,
tako moja želja tebi hrli,
tako se moja čežnja za tobom budi.

O, ti zbog koje bolujem,
šta znaš ti o meni!

Polako gasnu ova krasna svetla,
dolaze dugi i besani sati.

Noć ima tvoje lice,
i vetar koji o ljubavi priča
osmehuje se kao ti!

H. Hese

Zaljubljeni

U blaženoj noći tvoj prijatelj bdi,
još od tebe topao, još mirisom, tvojim pogledom,
kosom, poljupcima tvojim opijen.

O, ponoći,
o Meseče, zvezdo i plava izmaglice.
U tebe voljena moja, moj san uranja,
kao u duboko mora
ili planinski bezdan,
razbija se o hrid i nestaje u peni
postaje Sunce, koren,
životinja, samo da bi s tobom,
samo da bi pored tebe bio.

Daleki Saturn kruži, a Mesec ne vidim,
vidim samo lik tvoj bled kao cvet,
i smejem se muklo
i opijen plačem,
nema više radosti, ni bola nema više,
samo ti, samo ja i ti,tonemo u svemirski bezdan,
u duboko more,
gubimo se u njemu
umiremo i ponovo se vraćamo na svet.


H. Hese

Suviše kasno


S čežnjom ti pridjoh
da ponizan te molim
al zanosu mom smejala si se
i moja ljubav za tebe
samo igra beše.

Sad umorna i zasićena
dok tužne gledaju me
tvoje oči pune strepnje
onu ljubav kojom davno
goreo sam, ti bi htela.

Avaj, od nje je davno pepeo
postao, zaiskriti neće
ona jednom tvoja beše
sad pusti neka počiva sama.


H. Hese

ČEKAJ ME

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kad žute kiše
noći ispune tugom.

Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.

Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vreme da zaboraviš
i da te nade lažu.

Nek poveruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjista.

Čekaj. I nemoj sesti s njima,
i nemoj piti nista.

Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek kaze ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!

Ko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.

Nas dvoje samo znaćemo kako
preživeh vatru kletu, -
naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svetu.


Konstantin Simonov