Najljepše ljubavne pjesme

Pablo Neruda
AKO ME ZABORAVIS

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi,svjetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo - pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo - pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vjetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korijena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
isčupati svoje korijene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
prestaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvijet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
Moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živis biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

Pablo Neruda

Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.

A.G.Matoš
Samotna ljubav

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvoje vlasi-
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi-
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća! - znaš li kad mi reče?
Ljubav to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli.

Teško, teško onom koji voli-
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam - ko kamen

JA SAD IDEM VAN

Ja sad idem van i vratit ću se tek ujutro.

Bit ću vani, ne čekaj me, idi spavati, ondje ću sjediti
i čučati i doći ću pijan.

Ja sad idem van i vratit ću se možda tek za tristo godina,
pa zar je to neko vrijeme?

Past ću ti na prozor u spodobi jednog bezprizornog
razrokog fotona.Posadit ću se u obliku
prašine, spale nelome s cipela,
na prag tvojih vrata.

A ti onda ne budi zla i pusti me k sebi.Ne pravi mi
scene. Ljubavnike
ćemo pokupiti u pokrivač i izbaciti kroz prozor.

I ostavit ćemo sebi svjetlo.Ma pusti me k sebi.

Ma pusti me već k sebi, pa pusti me već,zašto ti
to toliko traje, to je nekoliko trenutaka, ma to je
grozno dugo,pa ja ću tu usahnuti umrijeti umrijet od
žalosti,ma molim te ipak otvori il' ću ti ta vrata razvaliti,
kožu ću ti izgrebsti, oči ću ti iskopati

ljubavi moja

Sotola Jiri

Molitva ljubavi

Kad me ispuniš
postajem svijetao iznutra
i, svijetleći, obasjavam prostor
u koji te unosim

Kad te nestane
odjednom potamnim

Tvoje useljavanje i iseljavanje
preobražava me
kao što mijene preobražavaju godine

Ako sam godina koja po tebi ima svoja doba
daj
u trenutku moga djela
ostani prisutna u meni

Tek tako bih
nestvaran za život
sjao
iz krute skamenjene prošlosti
u nedodirnute zrakama tvoje nježnosti
tamne ponore duša

Josip Pupačić

Dobro jutro tugo di si bila ti do sad
Okrenut će na jugo ovi dan
Da me sitiš s kin si snila
Pa da puknem na dva dila
Od ljubomore


Još sam na te bisan al se nisam pomaka
Ni trepnija nisam kad si s njime utekla
Priznat ja ti neću da sam rukom pokrija
Jednu kaplju ča san za te pustija

autor: srebra

http://rapidshare.com/files/216842381/Adry-Love_1.mp3.html
jesi li ikad volio,
a bio samo sjena
jesi li ikada trebao,
ali pomoci od nikoga nema

ako jesi, zasto me pustas da patim?
jednom, kada budes sam,
pozeljet ces da ti se vratim
ali tada ce biti kasno,

ruku ti pruziti necu
i tada ce ti biti jasno
da ubio si nasu srecu,
ne znas mi ni ime,
mozda je i bolje tako ne zelim da ti bude zao
jer VOLJETI NIJE LAKO!

Kad procitas pjesmu moju
ne dvoumi se, samo je spali
neka zauvijek ostane tajna,
tajna velike nesretne ljubavi,
ubio si dio mene
a onaj drugi dio,
za tobom jos uvijek vene....






http://rapidshare.com/files/216844407/Adry-Love_2.mp3.html
Uvijek sam pitala sebe
Zasto su ljubomorni drugi?
Zasto su se morali...
Takvi roditi ljudi?

Ljubomora je najgore nesto
Sto covijeku boli stvara
Zato zaboravi ljubmoru
Ljubomora nije prava.

Svi su danas ljubomorni
Zasto mora biti tako?
Zasto nemozes da zivis....
Zivot koji ti je Bog dao?

Zasto ljubomoran mora narod biti?
Zasto ljubomora probleme stvara?
Zasto najsretniji par na svijetu...
Ljubomora razocara?





http://rapidshare.com/files/216845406/Adry-Love_3.mp3.html
Mozes baciti sve u proslost
slike moje... pisma moja... Sve
jer ja nepostojim
nas nema nigdje.

sve je to proslost
tzo dobro znaj
medju nama sto je bilo
tome je sada kraj.

sve je sada proslost
nas nema nigdje
drugima ce biti cudno
ali mora se zivjet.

sve je proslo brzo
ali najljepsi trenutci su ostali
mozda zaboravim sve
ali tebe ne.

necu tebe moci zaboraviti
jer si bio prvi...
zato cujem i nije laz
prva se ljubav ne zaboravlja...

Ljubav
Zbog tebe,
u vrtovima rascvjetanog cvijeća me bole mirisi proljeća.
Zaboravio sam tvoje lice,
ne sjećam se više tvojih ruku;
kako su se tvoje usne osjećale na mojima?
Zbog tebe,
volim bijele uspavane kipove po parkovima;
bijele kipove bez glasa i bez vida.
Zaboravio sam tvoj glas,
tvoj sretan smijeh;
zaboravio sam tvoje oči.
Poput cvijeta sa svojim mirisom,
vezan sam za maglovito sječanje na tebe.
Živim sa boli koja je poput rane;
dotakneš li me samo,
nepovratno ćeš me povrijediti.
Tvoja milovanja me obavijaju,
poput bršljana na sjetnim zidovima.
Zaboravio sam tvoju ljubav,
mada još uvijek vidim odraz tvog lika u svakom oknu.
Zbog tebe,
opijajući mirisi ljeta mi nanose bol;
zbog tebe,
opet oko sebe tražim znake koji požuruju želju;
padajuće zvijezde,
padajuće objekte.
Pablo Neruda

NE BUDIM TE TEK TAKO

Nocas je ulicama naseg grada
prolazila kocija bijela
i bijela mecava vije
mutan dan.

Do utajene sobe nase stare ljubavi
trpim i svoje i tudje sto me bije
i mrzlo mi je u srcu.

Ne trebam rakije,ne grije
za tebe ljubavi govorim ove rijeci
za tebe koju nosim u mozgu
kao uzarenu kuglu djetinjstva
kao ranu koju sam bolovao toliko puta
za tebe koja si dio mene
duboko ukopana skoljka u kamenu
miris borovine
zauvijek zaboden u krv moju prokletu.

Za tebe,zbog tebe,zbog sebe.

Predlazem da saberemo nase siromastvo
u dodir koji lijeci nasa srca
u koja je rdja pala
s bijelom igrom u samoci.

Moj kriz placa racun ove noci.

Ne kuni me imenom
na koje je moja krv postala imuna,oguli narandzu
operi lice,otvori se utjeho,zagrli me jako
i probudi se dragana.

Ne budim te tek tako.

Za tebe ljubavi govorim ovu pjesmu
za tebe koja si dio mene,duboko ukopana skoljka
u kamenu
za tebe sto u toplim rukama nosis ruze njeme
i prosipas ih u suhu fontanu
za tebe,zbog tebe,zbog Prevera,
zbog svih pjesnika ljubavnih stihova i uprkos njima
ne budim te tek tako.

Otvori oci ljubavi i pogledaj kroz prozor
vani su zasijane gorcine,tumaraju pomrcine i studen
i bijela mecava u gradu vije,mutan dan.

A i srce je pocelo sumiti
divljak,ovdje je kvar
ne treba rakije,ne grije
dok bije u grudima,dobro nam je
gledaj,nemoj da ti trazim oci,
primakni se blize,zagrli me ljubavi,
zagrli me jako i probudi se vec jednom

Ne budim te tek tako.

Uzalud,uzalud,uzalud je budim!


Rade Serbedzija

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi—

Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si.
Gdje si?
Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća znaš li kad mi reče?

Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,
Teško, teško onom koji jako voli.

Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam—ko kamen.

A.G.Matoš

Pero Zubac - Ne bira se ljubav


Ne bira se ljubav
kao ni smrt.
Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.
Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se odupreti mozeš
niti preskočiti dan.
Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.
Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim

legija je napisao/la:

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi—

Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si.
Gdje si?
Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi
Poginut ću noćas i za dragom poć.

Ljubav nije sreća znaš li kad mi reče?

Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
Ljubav boli, boli, kao život boli,
Teško, teško onom koji jako voli.

Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam—ko kamen.

A.G.Matoš

Nisam pročitala dvije predivne pjesme u jednom danu..nikada..ne jer nisam čitala..jesam....ali danas ....obje su nemam rijeći..sve su rijeći premale..jer su pisci rekli sve osjećaju...a tko ih nije osjetio...nije ništa shvatio..
PREDIVNO...

Pablo Neruda - Svidjas mi se kad sutis

Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čujes me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini mi se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stvari, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si reči melanholija.
Sviđas mi se kada šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiricu u gukanju.
I čujes me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
Pusti me da šutim s mučanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim takođe s tvojom šutnjom
jasnom kao sveća jedna, prostom kao jedan prsten.
kao noć si, šutljiva, zvezdana.
Šutnja tvoja je zvezdana, tako daleka i jednostavna.
Sviđas mi se kad šutis jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna reč tada, osmeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što nije tačno.

Dragana Konstantinovic - Tebi ljubavi

Volela bih da mogu
da te prelijem osmehom...
Da ti u oko pretočim
ovaj moj iskričav sjaj
koji kroz osmeh zaživi
kad ti se spomene ime...
Da ti stočim jos smelije
pogled sa jasnim podstrekom
koji vidi početke
i ne priznaje kraj...

Kako da ti ga predam?
Ne postoje te rime...
Kako sve da prenesem
kad putevi ne postoje...?
Nazirem samo drhtaj,
kao dah, treperav, sneni
u ono nemušto vreme
kad noć smenjuje dan...

I već mi sve nade streme
put tog tananog zračka
koji se niotkud razli
u niti žute boje...
I osmeh puče u meni
poput zrelog maslačka
i ode nošen nečim
da ti oblije san...

Volela bih da mogu
svu ljubav da ti prenesem,
taj oblak beskrajne čežnje
i nežnosti i topline...
Da se duž zlatnih niti
sva moja ljubav raznese
i raspline po tebi
i nastavi da teče...
Da obavijem ti sve bi'
najčulnije dubine...

Prizivam bledo veče
protkano žutim sjajem.
Da li je ovo već bilo
ili će sve tek da bude?
Svejedno.
Ljubav mi teče
i ja bih samo da dajem
dok se juče kroz danas
u isto trajanje slilo.

Da li ce stići do tebe?
Ne sumnjam više ni trena.
U meni čežnje ima
da poruši sve planine.
U meni nežnost snena
jača od svih morskih plima
uz nebo ljubavi greje
i gazi sve daljine.

Samo se pitam tiho
dok niti šaraju sne:
hoće li zaista moći
da ti prenesu sve...?

Volela bih da mogu
da ti dotaknem lice...
Da te usnama svojim
toplo osetim žudim...
Da talasava vatra
u dubinama mojim
kroz dodir izroni negde
gde skupa s tobom postojim...
I da svojom toplinom
i tvoju vatru budim...

Negde u odbljesku zlata
moj dah se meša s tvojim.
Kroz neke žućkaste niti
osećam tvoju kosu.
Dok modro, kasno veče
tvoje mi telo krije,
počinjem da postojim
kroz zlato koje se prosu.

I nije sve ovo varka.
Ja sam ti dala sebe,
svu plam što iz mene lije,
vrelinu svakog mog kutka...
I nije mi više bitno
da li sam ja još ja
ili postojim kroz tebe
dok je tog večnog trenutka...

Moj požar obojen žutim...
Znam da do tebe stiže...
jer s tvojim plamenom sluti,
zašto mi nisi bliže...?

Odraz Sunca u meni,
toplina koja me greje,
i žudnja i dah sneni
dok strujimo u jedno...
I meki odbljesak snova
što se treperi i smeje,
i čini od zajedništva
sve drugo manje vredno...
I sve drugo što šaljem
kroz ove zlatne niti,
sve ono što imam
do čega mi je stalo...
Nisu dovoljni u biti...
Ne dopiru istim sjajem...

Jer:
koliko god da ti dam,
još toga u meni ima...
koliko god da dajem,
u meni je još scvalo...
koliki god bio žuti sjaj,
još veća postoji plima...

I znam da ti nisam dala dovoljno,
da je sve to malo...

Što sam ? Tko sam?
Sto sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
ciji pogled gasne u magli i memli,
zivio sam kao usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici, dijete
zato sto sam mnoge ljubio boleciv,
zato usput, ko sto palim cigarete,
govorim i sapcem zaljubljene rijeci.
“Uvijek” i “ljubljena” i “upamtit cu”,
a u dusi vazda ista pustos zraci;
ako dirnes strast u covjekovu bicu,
istine, bez sumnje, nikad neces naci.
Zato moja dusa nezna sto je jeza
odbijenih zelja, neshvacene tuge.
Ti si, moja gipka lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.
Ali, ako trazec neku srodnu dusu,
vezan protiv zelje, utonem u sjeti,
nikad necu da te ljubomorom gusim,
nikad necu tebe grditi ni kleti.
Sto sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
ciji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.
S.Jesenjin 1925

Ne volim je
Daleku i nepoznatu
Skrivenu
U ocima neuhvatljivih boja.

Ne volim je
Plahu i ustreptalu
Skrivenu
Skrivenu u svakom mom nemiru.

Ne volim je
Svijetlu i nedodirljivu
Skrivenu
U svakoj uzavreloj rijeci.

Jedino vise
Na svijetu mrzim sebe
Sto nocas
Lazem
bezocnije nego ikad.

Jovica Letic

F.Petrarca


JA NEMAM MIRA
Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet čitav grlim.
Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omču driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, nit da odveže,
Neće me živa, ne smatra me svojim.
Bez vida vidim, nijem glasane gubim:
Umrijeti žudim, a pomoći tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.
Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se plačući, žalošću se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi

OVE NOCI


Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Napisati na primer: "Noc je puna zvezda,
trepere modre zvezde u daljini".
Nocni vetar kruzi nebom i peva.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene volela.
U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.
Volela me je, a katkada sam i ja nju voleo.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.
Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.
Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.
Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvezdovita i ona nije uz mene.
I to je sve.U daljini netko peva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Kao da je zeli pribliziti moj je pogled trazi.
Moje srce je trazi, a ona nije uz mene.
Ista noc odeva belinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.
Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug zaborav.
Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.
Iako je ovo poslednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi poslednji koje za nju pisem.
Pablo Neruda

Annabel Lee

Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.

I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti rođaci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anđeli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Što noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Što stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti anđeli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee.
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage. - drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz sumorno more.

Edgar Allan Poe