Najljepše ljubavne pjesme

First topic message reminder :

Pablo Neruda
AKO ME ZABORAVIS

Hoću da znam
jednu stvar.

Znaš kako je to
ako gledam
kristalni mjesec, crvenu granu
spore jeseni u mom prozoru,
ako dotaknem
uz vatru neopipljiv pepeo
ili izborano tijelo klade,
sve me odvodi tebi
kao da je sve sto postoji,
mirisi,svjetlost, metali
poput barčica što plove
ka ostrvima tvojim koja me čekaju.

E, pa dobro,
ako malo - pomalo prestaneš da me voliš
i ja ću prestati tebe da volim
malo - pomalo.

Ako me odjednom zaboraviš
ne traži me
jer bih te ja već zaboravio.

Ako smatraš dugim i ludim
vjetar zastava
što prolazi kroz moj život
i odlučiš
da me ostaviš na obali
srca u kome imam korijena
zapamti
da ću toga dana,
toga časa
dići ruke
isčupati svoje korijene
u potrazi za drugim tlom.

Ali
ako svaki dan,
svaki sat,
prestaneš da mi budeš sudbina
s neumoljivom slašću,
ako se svakoga dana popne
jedan cvijet do tvojih usana tražeći me
o ljubavi moja, o moja
u meni se sva ta vatra ponavlja,
u meni ništa nije ugašeno ni zaboravljeno,
Moja ljubav se hrani tvojom ljubavlju, ljubljena,
i sve dok živis biće u tvojim rukama
ne napuštajući moje.

Ljubav je samo ljubav

Neka ljubav tutnji vjetrom,
neka se odmara tišinom,
neka treperi dušom
i neka zakorači srcem
u sve naše trenutke.

Neka bude večernica
u tami mojega sna,
i Danica u tvojem buđenju.
Neka bude vatra
u mojim venama
i voda u tvojim rukama
neka pali želje i gasi strahove.

Neka se ljubav zaigra
bojama nade i snova
neka treperi
strunama nebeske harfe
neka zapleše
ljepotom ovog svitanja
i neka bude blaga
životu tvom i mom.

čuješ li vjetre

lavandom su moja polja ljubavi
zasađena
čuješ vjetre, nježni vjetre iz
daljine...
zatalasaj plavo polje ljubavi
sve leptire u njemu probudi,
uznemiri ...
sve zrikavce na pjesmu
ljubavnu pozovi
mirise sve podigni,
pa sve ponesi
u daleke horizonte
gdje se nebo sa zemljom
ljubi...
čuješ vjetre ,snažni vjetre
željom me poželi....

TVOJE SUZE



Ne placi,

ljubavi moja,

pred onima koji te vole,

jer vise od svega na svijetu,

tvoje me suze bole.

Tvoje me vrele suze

od svega peku vise,

pusti da umjesto tebe

placu jesenje kise.

I ne gledaj me sreco,

tim dubokim crnim ocima,

ne daj da zaplacem i ja,

u dugim, besanim,nocima.

Molim te, ne placi ljubavi,

tvoje me suze bole,

jer one su najveca patnja

onima koji te vole.



Marijana Drinovac

Voljeh te u zoru
Poljubac još gori
Na jastuku ti kosa
Olujom što vijori.
Taj put su prošli mnogi
Što prolazimo sada
I sličan bje im osmjeh
Sred šume il' grada
Udaljismo se tako
A jalov trud nas mijenja
Dok tužne gledam oči
Ja ne mirim se s hladnim,
pukim: "Doviđenja!"

Ne tražim sada drugu
Dok lutam sam po gradu
Otprati me i čut ćeš
Zvuk koraka u skladu
Uz tebe je srce
I tvoje vatre gore
Smjenjuje se sve to
Ko obala i more
Al' nemojmo o lancu
Što čvrsći je od stijenja
Dok tužne gledam oči
Ja ne mirim se s hladnim,
pukim: "Doviđenja!"

Voljeh te u zoru
Poljubac još gori
Na jastuku ti kosa
Olujom što vijori.
Taj put su prošli mnogi
Što prolazimo sada
I sličan bje im osmjeh
Sred šume il' grada
Al' nemojmo o lancu
Što čvrsći je od stijenja
Dok tužne gledam oči
Ja ne mirim se s hladnim,
pukim: "Doviđjenja!"

L. Coen

Paul Eluard

Volim te

Volim te za sve žene koje nisam upoznao
Volim te za sva vremena u kojima nisam živio
Zbog mirisa velike pučine i mirisa topla kruha
Zbog snijega što se topi i prvih cvjetova
Zbog čednih zivotinja kojih se čovjek ne plaši
Volim te zbog voljenja
Volim te zbog svih žena koje ne volim

Jedino u tebi ja se dobro vidim
Bez tebe ne vidim ništa nego široku pustoš
Između nekad i danas
Postojale su sve te smrti što sam ih
ostavio za plotom
Nisam mogao probiti zid svog ogledala
Morao sam učiti život slovo po slovo
Kako se zaboravlja

Volim te zbog tvoje mudrosti koja nije moja
Zbog zdravlja
Volim te unatoč svim obmanama
Zbog tog besmrtna srca što ga ne zadržavam
Ti misliš da si sumnja a nisi nego razum
Ti si veliko sunce što mi na glavu sjeda
Kad sam siguran u sebe sama.

Georges Moustaki

Stranac

Sa ovim mojim licem stranca
Bez gospodara i bez lanca
Vama sam čudan bio ja
Sa ovim očima k'o more
Koje sanjaju i gore
Sa ovim očima bez sna
Napola pirat, napol' artista
I vagabund i flautista
Koji ukrade koliko da
S usnama koje piju sve
Vina i vode otrovne
I nikad neće reći ne
Sa ovim mojim licem stranca
Putovao sam pol života
A malo tko te pute zna
Bilo je lažnih, bilo vjernih
Hiljadu žena zaljubljenih
Uz njih sam odrastao ja
Činio zlo, al' čista lica
Što drugo može skitnica
Kad javu ne dijeli od sna
A duši mojoj zna se kraj
Ta neće ugledati raj
Već čuti vatre zagrljaj
Sa ovim mojim licem stranca
S uklete lađe, s njenog pramca
Mašem ti, došao je čas
Robinja odsad ti ćeš biti
Spletena u te zlatne niti
U ljubav koja traži nas
Kraljica bit' ćeš, imat' ćeš vlast
Dat' ću ti novac, dati čast
Morao raditi ili krasti
I ljubav ta će biti spas
Trajala vječno ili čas
Ni smrt ne može protiv nas…

ANNABEL LEE


Prije mnogo i mnogo godina,
U carstvu kraj mora to bi,
Djeva je živjela koju su zvali
Imenom Annabel Lee;
S tek jednom je živjela mišlju:
Da voli i da se volimo mi.

Bio sam dijete i bila je dijete
- U carstvu kraj mora to bi -
Al više neg ljubavlju mi smo se ljubili,
Ja i Annabel Lee -
I zbog toga nebeski krilati serafi
Bili su zavidni.


I to je razlog što jednom davno
- U carstvu kraj mora to bi -
Vjetar se spusti iz oblaka, noću,
Sledivši moju Annabel Lee.
I došli su plameniti roĂ°aci njeni,
Meni je oteli,
Da je zatvore u grobnicu tamnu
U tom carstvu što kraj mora bi.

Zavidjeli su nam anĂ°eli s neba,
- Ni upola sretni ko mi -
Da! To je razlog (kao što znaju
U tom carstvu kraj mora svi),
Ĺ to noću je vjetar iz oblaka došo
I sledio, ubio Annabel Lee.

Al ljubav nam bila je jača od ljubavi mnogih
Ĺ to stariji bili neg mi -
I mudriji mnogo neg mi -
I niti anĂ°eli, gore na nebu,
Ni podmorski demoni zli
Ne mogu mi razdvojiti dušu od duše
Lijepe Annabel Lee.

Jer mi ne bljesne mjesec, da sne ne donese
O lijepoj Annabel Lee.
Kada zvijezde se stvore, vidim kako gore
Tek oči Annabel Lee.
Tako ležim pored svoje drage do zore
Svoje drage. - drage, - života i mlade,
U njezinoj grobnici uz more
U njenom grobu uz sumorno more.

E.A.Poe

Nikica Petrak


VOLIM TE

Ja te volim

vrlo jednostavno

poput stupa

uz koji se veže da ne padne

mlada grana



ja te volim

tako obično

ko što je onaj crni kruh

koji jutrom jedemo zajedno

dobar gladnome čovjeku



i posve potajno

da nitko ne zna

ja te volim negdje među zvijezdama

u visokoj plavoj svjetlosti

gdje vrijeme nema više svoje značenje

i svake noći dok ti spavaš

ja stojim tamo i već te dugo čekam!

Jacques Brel:

KAD NEMAMO NISTA OSIM LJUBAVI


Kad nemamo sto podijeliti

na dan dugog putovanja

osim velike ljubavi

kao sto je nasa,



kad imamo samo ljubav

ti i ja , ljubavi moja

od radosti blista

svaki sat, svaki dan.



kad nemamo nikakvo drugo bogatstvo

da ispunimo obecanja

vec samo ljubav

i vjecno vjerovanje u nju,



kad imamo samo ljubav

da ostvarimo cuda

i prekrijemo suncem

ruznocu predgradja,



kad imamo samo ljubav

kao jedini razlog,

kao jedinu pjesmu,

kao jedini spas,



kad imamo samo ljubav

da siromahe i probisvjete

odjenemo zorom

u svilene ogrtace,



kad poput bezazelenog trubadura

nudimo samo ljubav

u molitvi, da bismo ublazili

zemaljske nedace,



kad imamo samo ljubav

da poklonimo onima

kojima je jedini smisao borbe

trazenje svjetlosti,



kad imamo samo ljubav

da trasiramo put

i pobijedimo sudbinu

na svakom raskrscu,



kad imamo samo ljubav

za pregovore s topovima,

i nista osim pjesme

da nadglasamo bubanj



- tada cemo, iako nemamo nista

osim snage da volimo -

steci prijateljstvo

cijeloga svijeta.

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je
zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice u pesku
ako nije tako slomite mi krila i pretvorite me u kamen.


Uzalud je budim
Branko Miljković
[img] [/img]

Neznosti

Smisao reci meri se
vestinom precutkivanja
lepotom neizgovorenog

sustina kazivanja samo je tisina
onog najglasnijeg unama
jedina prava vecnost
samo velicina prolaznosti

da li je vaznije kako TE reci
ili kako precutati

Uvek smo
samo ono sto nam nedostaje
ali
moze li ista
tako da se razlikuje od nas
kao mi sami

Nismo li samo neka granica
sustine i smisla
ono malo beskraja
izmedju nenadjenog i trazenog
neka najcudnija pogodba
UZROKA i POSLEDICE
u izazivanju postojanja
da li je neizvesnost - mogucnost izvesnog
da li je sreca - ne znati mnogo

Nista nije slucajno ili je slucajno sve
covek je ono sto cini
(dosada je najgluplji prigovor postojanju)
da li je jednostavnije biti izuzetak
ili pravilo

Umetnost vode nije u izvoru
vec u zedji
mudrost hleba nije u psenici
nego u gladi

(lepota razumevanja pociva u sumnji)

opravdanje prolaznosti je u stvaranju
u gradjenju necega sto je najvise TI

da li je sposobnost da osmislis
najlepsa umetnost postojanja

da li je vaznije - nadvladati daljine ili znacenja

Ono najvece sto se moze doziveti nije vecnost
vec trenutak

lepota beskonacnosti - mudrost je konacnog

Najvece zadovoljstvo nije u posedovanju vec davanju

da li je sramota biti nesrecan

Znam:
najepse JA nikada nece biti i jedino ja
najlepse OVDE nikada nece biti
i jedino ovde
i TAMO je ovde
sve
samo po sebi ponavljajuci se
ostaje neponovljeno

da li je postojanje - mudrost moguceg
da li je sreca - voleti mnogo.


Golic

PONOVNI SUSRET

Da li si mogla da zaboraviš
da je tvoja ruka nekad u mojoj ležala,
i da se neizmjerna radost
iz tvoje ruke u moju,
s mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava
čitavo jedno kratko proljeće
ogrtač sreće mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svijet, nekada mirisan i raspjavan,
sada siv i umoran,
bez ljubavnih oluja
i naših malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vrijeme briše i srce zaboravlja;
ali časovi sreće ostaju,
njihov je sjaj u nama.

H. Hese

LJUBAV SI TI


Ako ljubav ima ime,
tvojim se imenom zove...

jer ljubav je tvoj pogled,
tvoj osmijeh predivni...
ljubav je i tvoje suzno oko,
ljubav je tvoj glas umilni.

Ljubav je tvoj hod prema meni,
ruke koje se u zagrljaj šire,
usne koje k mojima žure,
tvoj šapat koji tiho izgovara moje ime.


Ljubav je moja čežnja za tobom,
kad su mi tobom snovi ispunjeni,
moj nemir kada mi nisi blizu,
kada se budim a prva si misao meni.

Ljubav...
opjevaše je mnogi pjesnici,
No najljepša pjesma, ime je tvoje,
Za mene jedina ljubav si TI.

Nemoj nikom tako
ponuditi usne
koje mirišu na jesen
jer ... osjetiće neko
kako moji poljupci još traju
i kako ti rukama struji
ova jesen i zima ...
Nikome nemoj tako ponuditi usne
jer znaš da te u meni ima
za pet stoljeća
i pet nedosanjanih proljeća ....

Nemoj ni to mnogo sjaja u očima
potrošiti s nekim u noćima
kad moja sjenka zaluta
iznad oblaka
pa ti na jastuk padne kao suza
neka kap kiše
i ne reci neće znati
i možda htjeti
da me se zauvijek tvoje srce sjeti ..... !

Ž. Krznarić

J.Sabines - Ja to zaista ne znam

Ja to zaista ne znam, ali pretpostavljam
da će se jednog dana voljeti
jedan čovjek i jedna žena,
malo - pomalo ostat će sami,
jer nešto im u srcu govori da su sami.
Sami iznad zemlje promiču,
prožimajući jedno drugo.
Sve se događa u tišini. Kao
što se svjetlo u oku stvara,
ljubav ujedinjuje tijelo,
u tišini se ispunjavaju jedno drugim.
Bilo kojeg dana kad se razbude, iznad ruku;mislim da će sve to razumjeti.
I odlaze obnaženi i sve to znaju.
(Ja to zaista ne znam. Pretpostavljam.)

Senzacije
Šćućurio sam se u kut
koji je neovisan o tebi,
a odakle se najbolje mogu
sporazumijeti s tobom
kad ti dobacujem mrvice od kojih postojim,
komadićke svoga pepela kao da sam već umro.
Ti možeš sve to i ne primiti
ili prezirati,
ali moja ježeva koža bezazleno miruje,
a to što ne razumiješ moj doziv
kriva su krila skakavca
na kojima gudim
ljubavnu lozinku,
i moj glas
neljudski,
i ruka koja ti dobacuje loptice
od stakla.
Ti možeš i ne nasmiješiti se mojoj cjepidlačivosti,
možeš mi zalupiti vrata pred nosom,
zabiti prozore daskama, pokriti kućicu šimširom
i zaustaviti da voda teče,
da voda bistro teče,
da odem, da nestanem
sa stvarčicama svojim jeftinim,
neznatnim,
ali ti nećeš zato znati
gdje su svi moji dijelovi:
moja ruka koja jest kao ja,
i moj trup koji jest kao ja,
gdje je moje dobrojutro i prijepodne,
moja večer i moja noć koji su isto kao ja,
svi oni crvenkasti papirići
u koje zamatam svoja stopala
da me ne prepoznaš po hodu,
dobacujem ti se još jednom
još dva puta, dok mi se ne umori ruka,
koja bi htjela poletjeti,
otpasti za tobom.

T. Sabljak
[i]