Poezija i proza - najljepše pjesme

First topic message reminder :

Pišete li pjesme ili samo volite poeziju, slobodno ovdje upišite svoju omiljenu pjesmu.

Za mnom stoje mnogi dani i godine,
Mnoge noći i časovi očajanja,
I trenuci bola, tuge, greha, srama
I ljubavi, mržnje, nade, i kajanja.

Sve to stoji na gomili trenutaka
U neredu, po prošlosti razbacano,
Dok nju vreme vuče nekud, nekud nosi
I odnosi bez otpora i lagano.

Nemam snage da se borim sa vremenom,
Da odbranim, da sačuvam, ne dam svoje,
Nego gledam čega imam, šta je bilo:
I sve više, ništa više moje nije.

Kao miris, kao zraci, kao tama,
Kao vetar, kao oblak, kao pena,
Odvojeni dani, noći, lebde, kruže
I prilaze u obliku uspomena.

Al’ kad mis’o i sećanja budu stali,
Onda kud će i kome će oni poći?
Onda kud će da isčeznu i da odu
Uspomene, moji dani, bivše noći?

Pa kud idem, da li idem, je l’ opsena?
Ko me goni, koga nosim, pre ili sada?
Za mnom stoji čega nemam, a preda mnom:
Mrtva prošlost sa životom pokrivena.
Dok budućnost polagano pokrov skida,
Nje nestaje i u prošlu prošlost pada.

D.P.V.

Jedne veceri
sam imao neke cudne
želje.
Poželio sam
mašinu za pisanje
pepeljaru sa lažnim
otiscima cigare
i osjecanja
zbunjenog junaka
kratke
simpaticne price.
Poželio sam
velicanstvenu sobu
punu dima
i zvuk saksofona;
pomislio sam na nju.
Poželio sam
da je još uvijek
nemam
i da je želim
da o tome pišem
da je takvu volim.
Poželio sam
da je nadem
i da je izgubim
da je opet tražim.
Iste veceri
poželio sam još neke cudne
stvari
i mašinu za pisanje.

Na stolu ispred mene
olovka
kutija
upaljac
šolja bijele kafe
Vracam se
da te pronadem u sobi
Nešto cemo vec smisliti

Dok cekam na mesara
ja ne tvrdim da te volim
vec samo da si moja najsavršenija iluzija
Hodam puno po Južnom Gradu
i valjda mi je, zbog one pjesme
najdraža šetnja kroz Merien Strasse
Usudio sam se zapoceti
novu potragu za smislom
Bolje je reci – novu potragu
za novim smislom
Još sam otkrio da gradovi nisu neosvojivi
Stara zabluda opet pada u vodu
Gradovi su sada samo blještave tacke
koje se poput žiga utiskivaju
po mapama moje mašte
Odloži svoje obaveze
i dozvoli telefonima da zvone
Vraticu ti ljubaznost koja mi je
pružena ranije
Cekam te
Zaboravi planove
i dodi u Grad Cijelog Svijeta
Dacu ti kljuceve od novih skloništa
Samo pokucaj na vrata ovog stana
i prepolovi
krevet u kojem spavam
Pokaži mi svoja bedra i grudi
bez razmišljanja o samoci
Samoca je prestala biti problem
Ona je dama poput tebe
i želi da je zabavljam
Da bicu vaš klaun
kao i ranije
smijacete se istim pokretima šeprtlje
Pokaži da postojiš
Pokucaj slušalicom svog telefona
na moja vrata
Udahni molitve za koje se cijelog života spremam
Progovori mojom tišinom
Ja se
odricem skromnosti
Jer sam tvoj covjek
Jer sam najbolji na svijetu

Na stanicama koje pronalazim negdje na pola puta

STRAŠNO JE VOLJETI TE

Strašno je voljeti te na mjestu tako krhkom
kao što je svijet.
Mučno je voljeti te u tom kraju,
punom nesavršenstva.
Gdje nas sve lomi i ušutkuje.
Gdje nas sve vara i rastavlja.

Sofija Andersen

MUNJA
Čak i njena kratka vječnost
nadmašuje te.
za kišu
koja te pratila u snovima
nema gore glazbe:
jedna svjetlosna putanja
koja se unaprijed javlja
kao stvarna grmljavina.
Sjaj usukane munje
samo najavljuje
da ćemo imati oluju.

FATAMORGANA
Ti si iluzija na mome putu.
Ti si lažna voda
i sjena u pustinji.
Moje oči te gledaju
i ne vjeruju ti.
Nisi na mom horizontu, ne svetliš,
iako to činiš svjetlošću vode.
Ne gorčiš, iako zagorcavas život.
Ne stižeš, iako si tu.
Refleks u tvojim očima
lažna je voda.
Kroz njih stvaraš iluziju
o srebrnom gradu,
zelenilu koje ne postoji,
svježini bez vjetra,
vatrenoj riječi koju nitko
i nikada nije napisao na zidu.
I sama sam bila
projekcija noći u mome snu.
Ne zračiš, iako se to čini.
Tvoj poljubac ne ljubi.

DVIJE PTICE
Zabludila morska ptica
U daljine kopne zemlje
I susrela kosovicu,
Gdje u gaju slatko pjeva.

“Kako možeš pjevat tužna
U pustinji ovoj suhoj,
Gdje ni kapi vode ne ima?” -

“Pjevahu i moji stari
U istome ovom gaju. ” -

Domovina kakva bila,
Rođenom je sinku mila.

Ona zove se Nebo

I priđi joj tiho.. Sasvim lagano s leđa,
dodirni je usnom.. Obećaj joj jutro,
I uzet će te cijelog.. I brisati iznutra..
I pasti ćes prazan.. Nasmijanih usta..
Ona zove se, ona zove se Nebo...

I plakat ćes k'o nekad dok željet' ćes sve više,
al' uzet' će noć sve što ona nije,
al' jedno ćes znati, jedan broj u redu,
jednu bajku boli i njeno ime što zvoni..

Ona zove se, ona zove... .
Zove se Nebo!..

Ako nekad mozda cujes,
gdje sonatu kisa svira,
i gdje neki oluk place,
kroz tisinu nocnog mira.
Gdje dolazih, tebe cekah,
i gdje korak moj odzvanja,
u mirisu ispod granja,
pod prozorom tvoga svijeta,
Znaj, to sam ja...

I kad ponoc grad poljubi
kad umukne zvon' sa sata
kao andjel' neki vihor
kad odskrine tvoja vrata
takne li te kakva ruka
drhtec' da te ne probudi
i daleko od svih ljudi
ako mine kakva sjena
znaj,
to sam ja...
znaj,
to sam ja...

To sam ja
To sam ja...
Ako polja stanu sjetna
ako nebo umre s tugom
kroz noc tamnu voz zapisti
dok u maglu tone prugom
a kroz puste staze parka
miris tuzan ako zaluta
i prije nego svane sjutra
ako tebi zora bane
znaj, to sam ja...

Dusa tvoja ako jednom
mimo volje sama krene
trazit spokoj, mir i ruke
dusu moju, trazit mene
a ne znade kud da krene
kad je ovi puti lazu
tad stihovi nek joj kazu
sto ih svira struna moja, da zna
to sam ja...


Miladin Sobic

Nježnu noć i nasmijano jutro......

Znat ćeš da te nevolim i da te volim,
jer živjet je moguće na dva načina,
riječ je samo krilo tišine,
a vatra čuva polovinu studeni.

Volim te da bih te počeo voljeti,
da bih ponovo počeo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.

Volim te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama ključeve sreće
i nesigurnu sudbinu nesretnika.

Moja ljubav ima dva života da bi te voljela.
Zato te volim kada te ne volim
i zato te volim kada te volim.

Pablo Neruda

Nije misterija
da srce ne miruje

Istina je
u par koraka
htjelo bi preći
prag neosvjetljenog hodnika
Suvišne su riječi
da kaže što je njemu
tone li to u tamu? -

Lice se studira
pitaju ogledalce
pitaju srce
dva oka puna žara.

Spustit ću se
poput jutarnje rose
u mirišljavi rajski vrt
i neću biti tako škrt
da korak po korak krenem
ka tom mirisu koji me mami.

Na tren ću oči zatvoriti
da probdijem
trn koji neće osjetiti
bol koja u meni ćuti
i zamišljat ću da smo sami.
U zagrljaju
ljubav će zaboraviti
sva iskušenja
koja ne mogu biti
takva da nadjačaju
sva osječanja.

BRANKO KUŠEC

KAJANJE

Da sam znala, kako će godine da me bole,
otišla bih odavno ,iz tuđine ove, otišla bih,
negdje, nekom svome.

Zaboravila bi, da sam ovdje bila, kao
ne pozvani gost,od nekud zalutali,
otišla bih tamo, gdje su mi korijeni ostali.

Mislila sam s'vremenom, zavoljeti ću ja tuđinu
živ se čovjek na sve privikne,
govorila sam sebi, za neku bijednu utjehu,
i hladnoću njenu.

Da sam znala, kako će da boli,
rodnog kraja komad neba
otišla bih, vratila bi se.

Korijenje svoje sada ovdje imam
da ih ostavim, sada ne bih mogla
oni ne razumiju, kako me boli
zov rodnog praga moga.

Tragom svog nemira koračam,
idući lagano,putevima tuge,
pokušavam svoju bol da nadjačam,
bdijući sam i ove noći duge.
A moj najveći bol si ti,
i prevelika želja za tobom,
i svi moji nedosanjani sni,
sve rječi sa samim sobom.
I bdijem nad mislima svojim,
mislima u kojima si ti, i ove noći,
i svake večeri ,govorim sa likom tvojim,
prije nego što ću na počinak poći.
Ne, ne čuješ ti , ni ove riječi,
riječi koje ti srce šalje,
i nije istina , da "vrijeme rane lječi"
već da kroz život s tugom, nastavimo dalje.
I svaka noć novu stranicu piše,
novu priču tužne duše moje,
ovo srce koje za tebe diše,
i u grudima kuca, samo za nas dvoje.

..Tamo negdje...

U očima snenim..čekam ..ne..nije zora..ni mjesec žut .
Čekam ..ne,nije svaki oblak pust ..
Ni tijelo bez daha ..ni usna bez traga ..
Čekam..što ?
Čekaj ..da kažem ..
Da ti obojim misli ..u stihove snene ..
Da se izrazim kroz morske pjene ..i tamo da pričekamo zajedno..
Jedno vrijeme ..jedan tren..
Jedno objašnjenje..
..novi dan ..
Novi trag ..
Novi stih ..
Novi smiraj u suton --začet pod smjelom jelkom..
Da ti kažem ..da sam u svakoj pori ...na svakoj životnoj odori .

Mi smo se sreli na ovoj zvijezdi što se zove Zemlja.
Naš put kroz vrijeme u ovaj čas (čas svijetli kao cilj)
stoji za nama dalek, gotovo beskrajan,
da smo već zaboravili naš početak odakle smo pošli.
Sada stoji ruka u ruci, pogled u pogledu.
Kroz naše ruke, i kroz naše poglede zagrlile su se naše duše.
O kada se opet rastanemo i pođemo na naše
tajne puteve kroz beskraj,
na kojoj ćemo se opet sresti zvijezdi?
I hoće li pri novom susretu opet naše duše zadrhtati
u tamnom sjećanju da bijasmo nekada ljudi
koji su se nekada ljubili na nekoj zvijezdi
što se zove Zemlja?....

A.B.Šimić

RAINER MARIA RILKE

Samoća

Samoća je poput kise,
U veceri iz mora se dize,
Iz ravnica pustih I dalekih stize,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.
I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije neg svijetlost je izasla,
kad ulice se okrecu spram zore,
I kad se tijela sto nisu nista nasla,
Razocarano dijele puna mora,
I kada ljudi sto od mrznje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće…

NAPREDAK

Opet moj dubok život glasno huči,
kao da šire korito rnu biva.
Svaka se slika sve više otkriva,
svaki mi predmet sve prisnije zvuči.
Moje se biće s bezimenim sliva:
pa svakim čulom, proniknuv iz granja,
ko ptica nebom vetrovitim sanja,
a dušom, što leluja ko da sva
na crnim stoji ribama, uranja
u prekinuti dan jezerskog dna.
R.M.Rilke

Epilog

Nisam li drugacije zamisljao ovu noc,
purpurnu do zvijezda,
biserno-hladnom sobicku bez zidova
i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu.
Bit ce da jesam jer samo klovnovi znaju
koliko je najcesce tuzno ono sto izaziva smijeh...

A ja jos uvijek nosim one iste
vagone neistovarene njeznosti ispod koze
kao usnulu obalu vrele krvi
u ocima koje su ponekad zelene.

Na sto te nocas sjeca sve to?
Dva svjetla u jednom mraku sta cine?
More ili moru...
Okean ili kap...
Trijumpf ili elegiju...

Znam,
vrijeme je rastanka
i svaka staza nekuda vodi...
osim unatrag.
A ja bih nocas upravo unatrag...

Ti dobro znas, biseri u mom oku ne poticu od kapi
vec od uplasenih svitaca koji ti vise ne pripadaju.
Rukama sada gutam prazninu dok tisina postaje bodljikava,
kao noc usamljenog vojnika.
Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine?
Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije?
U praskozorje kad nas vise ne bude
ostace samo milion pahulja vrelog snjega na vrsku granate.

I mjesec je svjestan da postoji jos samo dok pliva na povrsini vode,
kao posljednji camac u posljednoj noci,
a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mac sudbine
koja ga dijeli na pola.
Zatvori vrata,
iza crvene zavjese je i crvena svjetlost.
manje crvena, a
ja iza nje ucim da zaboravim.

U svijetu slavuja i cvrcaka osim krvi postoji jos pjesma,
nemoj nikad bar to da zaboravis,
ostalo je uglavnom nevazno.

Mali moj svicu, ciji mrak nocas cinis blagim.

M.Beric

Drveni lutak


Noćas bih htio da budem
tvoj mali drveni lutak
čije će oči da svijetle
kao fenjer sa seoskih kola
da budem tvoj jastučić
u jedan plačni trenutak
raznježen cvjetak sreće
što raste iz cvjeta bola.

Nemoj da ga bereš po mraku
jer mrak te nebeskom crta
zbog te sam slike probao
opojno vino od gloga
sto zrije na tvojim usnama
u stakleniku rajskoga vrta
gdje sam vec jednom bio
sjenovit u naručju Boga.

Noćas bi htio da budem
jedini mornar na brodu
što plovi od mora do mora
tvojih usnulih svjetova
napravio sam ga od lokvanja
pa ponekad propušta vodu
i zato ti letucka u oku
i nije mu do drugih letova.

Sve sto se u srcu krije
jednom se zarumeni
jer srce za svaku ružu
predvidi tajni kutak
kada ti zaspim na ruci
zaspi i ti u meni
hoću noćas da budem
tvoj mali drveni lutak.

M.Beric

Dođe mi ponekad
Da legnem kraj reke,
Da se istečem sa njom ili
Da ostanem na dnu, da mi isperu vode
Srce i dušu.
Dođe mi ponekad
Da brojim rastajuće zvezde
I da gledam plavetnilo neba kuda
Krstare namrgođeni oblaci.
Dođe mi ponekad
Da legnem kraj reke,
Jer obuhvata me neka luckasta tuga
Onda kad stojim i pratim
zelene talase
Od obale do obale.
Dođe mi ponekad
Da se valjam po travi
Zajedno sa senkama pasa koji laju
Na duvarskom satu,
(Sat koji ne otkucava ponoć).
Dođe mi ponekad
Da pijuckam reku od izvora
do ušća,
Jer hoću da sretnem
zlatnu ribicu
I da je zamolim da mi nacrta
Svoj lik, da je ne bih izgubio
U bezdanu svojih sećanja.

D.Bajski

Gavran
Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše",
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".
Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".
Tad će Gavran "Nikad više".
Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".
Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
O n a ne će nikad više.
Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat ne će - nikad više!

Edgar Allan Poe

Obletao je oko mene
Za vreme mnogih meseca dana i časova
I stavio je najzad ruku na moje grudi
Nazivajući me svojim malim malim srcem
Istrgao mi je obećanje
K'o što se istrže cvet iz zemlje
I zadržao ga u svome sećanju
K'o što se čuva cvet u zimskoj bašti
A ja
Zaboravila sam na svoje obećanje
I cvet je brzo svenuo
Oči su mu se iskolačile
Pogledao me je popreko
I uvredio tesko
A drugi je došao i nije mi ništa tražio
Ali me je celu obuhvatio pogledom
U času za njega bila sam naga
Od glave do pete
I kada me je svukao
Dopustila sam mu da od mene čini šta hoće
A nisam znala ni ko je on

J.Pervert

U vrijeme kad se slavio moj rođendan,
bio sam sretan i nitko nije bio mrtav.
U staroj kući proslava mojeg rođendana bijaše nešto poput vjekovne predaje,
i radost sviju, i moja, bila je stanovita kao neka religija.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan,
imao sam potpuno zdravlje što se sastojalo u tomu da ništa ne pojmim
da za obiteljski krug budem uman,
i da nemam nada koje su drugi imali za mene.
Kad dođe vrijeme da imam nade, ja ih više ne znadoh imati.
Kad dođe čas da gledam život, bijah izgubio smisao života.

Da, ono što bijah od pretpostavljenoga u pogledu sebe,
ono što bijah po srcu i rodbini,
ono što bijah u polupokrajinskim predvečerjima,
ono što bijah u ljubavi drugih i kao dijete,
ono što bijah - o, dragi Bože, ono što samo danas znam što bijah...

u kojoj je razdaljini!...
(Ne nahodim...)
Vrijeme kad se slavio moj rođendan!

Ono što sam danas poput vlage je u hodniku u dnu kuće,
što rađa plijesan po zidovima...
ono što sam danas
(i kuća onih što me ljubljahu trese se cijela od mojih suza ),
ono što sam danas, to je činjenica da su prodali kuću,
i da su svi mrtvi,
i da sam preživio sebe kao hladna šibica.

U vrijeme kad se slavio moj rođendan...
Kako sam to ljubio, kao osobu, ono vrijeme!
Tjelesna žudnja duše da se opet tamo nađe
u jednom putovanju metafizičkom i ćutilnom,
s dvojnošću mojega ja...
Jesti prošlost kao kruh izgladnjelog, bez okusa maslaca među zubima!

Vidim nekadašnje s jasnoćom što me osljepljuje za sve ono što je ovdje...
Prostrt stol s više stolnjaka, s boljim crtežima na posuđu, s više čaša,
kredenac s mnoštvom stvari - slatkišima, voćem i ostalim u sjeni namještaja-
stare tetke, razni rođaci, i sve to radi mene,
u vrijeme kad se slavio moj rođendan...

Zaustavi se srce!
Ne mO, moj Bože, moj Bože, moj Bože.
Danas više nemam rođendana.
Trajem.
Moji se dani zbrajaju.
Bit ću star kad to budem bio.
Ništa više.
Bijes što nisam ponio u džepu ukradenu prošlost!...

Vrijeme kad se slavio moj rođendan!...i