Svetac/Svetica dana

First topic message reminder :

Sv. Eugen i Makarije
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.

Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.

Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.

15. ožujak 2010.

Sveta Lujza de Marillac (+ 1660)

Današnja svetica Lujza de Marillac, suutemeljiteljica Kćeri milosrđa sv. Vinka Paulskog, bila je nezakonito dijete. Iako obdarena velikom tjelesnom ljepotom i umnim sposobnostima u obitelji je držana po strani, prednost su imala zakonita djeca. Kao djevojku šalju je k sestrama dominikankama gdje stječe odgoj i izobrazbu. S godinama je počela osjećati poziv na kontemplativni život. Kapucinski provincijal smatrao je da tjelesno nije sposobna podnijeti strogi način kontemplativnog života te se Lujza odluči na udaju. U braku rodi sina, ali ubrzo se počela kajati što je stupila u brak pa je utjehu tražila u pomaganju siromaha. Česti razgovori sa sv. Franjom Saleškim pomogli su joj da prebrodi duševnu krizu. Odlučan čas za Lujzu kucnuo je kada se susrela sa svećenikom Vinkom Paulskim. U razgovoru s njim dobila je samopouzdanje i shvatila što Bog od nje očekuje. Tri godine nakon muževe smrti Lujzin sin stupa u sjemenište a Lujza obnavlja svoju posvetu Gospodinu položivši zavjet udovištva. Sada je bila slobodna posvetiti se najljepšem od svih djela, djelu kršćanske samarijanske ljubavi. Vinko Paulski, koji je na mnogim mjestima osnovao mnoge karitativne ustanove, povjerio je Lujzi da ih pohađa i nadgleda te ona ubrzo postade duša svih karitativnih ustanova. Vinko joj povjeri i svoje duhovne kćeri milosrdnice a Lujza ih je poučavala kako se valja brinuti za bolesnike, siromahe, starce, nahočad i svakoga onoga tko je bio u potrebi.
Benedikt XV. proglasio je 9. svibnja 1920. Lujzu de Marillac blaženom, a papa Pio XI. 11. ožujka 1934. svetom. Dobri papa Ivan XXIII. proglasio ju je 10. veljače 1960. zaštitnicom socijalnih radnika. Njezine relikvije počivaju u kapeli kuće matice Kćeri milosrđa u Parizu.

16. ožujak 2010.


Sveti Hilarije i Tacijan, mučenici (+ 284)


Rimski martirologij 16. ožujka spominje da su akvilejski biskup Hilarije i njegov đakon Tacijan godine 284. podnijeli mučeničku smrt za vrijeme cara Numerijana. Jeronimski martirologij također govori o tim mučenicima, a njegovo se svjedočanstvo može smatrati vjerodostojnim. Ljetopis patrijarha u Gradu pripovijeda kako se akvilejski patrijarh u VI. stoljeću prigodom provale Langobarda preselio u Grado noseći sa sobom tjelesa mučenika Hilarija i Tacijana. To je pak znak da su u Akvileji bili u velikoj časti. Nažalost, o ovoj dvojici mučenika imamo jako malo podataka.

17. ožujak 2010.

Sveti Patrik, biskup (oko 385-461)

Današnji svetac sv. Patrik rođen je oko 385. godine od kršćanskih roditelja u Britaniji. Otac mu je bio đakon a izgleda da je u starosti postao i svećenik. Patrik je provodio lagodan život ne mareći ni za znanost ni za vjeru. Kad mu je bilo 16 godina, jednog se dana nalazio na očevu imanju i tada ga s tisućama drugih ugrabiše irski gusari te odvedoše u Irsku i prodaše kao roba. Patrikov gospodar odredio ga je za pastira ovaca. Nalazeći se uz stada u samotnim brdima i šumama, Patrik je našao Boga i to je bilo sudbonosno otkriće čitava njegova života. On se predao životu pokore i molitve. nakon 6 godina ropstva čuo je glas da će uskoro biti oslobođen. Pobjegao je od svoga gospodara i vratio se kući. Uskoro je usnio san u kojemu ga Irci zovu k sebi da ih pouči u kršćanskoj vjeri. Otputovao je u Galiju gdje se spremao za svećeništvo ali ga biskup nije htio poslati u Irsku u koju je Patrik želio poći. Napokon je bio posvećen za biskupa u Irskoj. Patrik se u naviještanju najprije obraćao kraljevim odličnicima, a njihov prijelaz na kršćanstvo slijedio je onda i priprosti puk. Još je jedno veliko djelo Patrik učinio u Irskoj. Uveo je monaštvo kakvo je vidio da cvate u Galiji. Kasnije će Irski monasi odigrati veliku ulogu u cijeloj Europi, postat će vjerovjesnici novih europskih naroda. Patrikovo naviještanje i rad imali su silan uspjeh. Kršćanstvo je dopiralo i onamo gdje ga prije njega nije ni bilo. Bilo je i problema u naviještanju, tako je jednom bio 15 dana zatvoren sa svojim suradnicima i tek na intervenciju vrlo utjecajnih prijatelja bio je oslobođen. Patrik je organizirao biskupije koje su se poklapale s područjem pojedinih plemena. Na početku misionarenja svećenici su dolazili iz Galije i Britanije a Patrik je nastojao odgojiti domaći kler. Ovaj apostol Irske umro je 461. godine ali se točan datum smrti ne zna.

18. ožujak 2010.

Sveti Ćiril Jeruzalemski, biskup i crkveni naučitelj (oko 315-387)

Ćiril je rođen u Jeruzalemu oko godine 315. Roditelji su mu bili kršćani pa su i svoje dijete poučili i odgojili u kršćanskom duhu. Uveden je u monaški život, u poznavanje svetog pisma i raznih crkvenih pisaca. Zaređen je za đakona i svećenika u doba oštrih teoloških raspravljanja, političkih i unutarcrkvenih sukoba. Godine 348. postao je jeruzalemskim biskupom. Jedno je vrijeme vrlo plodno i nesmetano djelovao, ali se kasnije upustio u raspravu s Akacijem iz Cezareje, koji je bio napola arijanac, a smetalo ga je da je I. nicejski sabor u svome 7. kanonu dao počasni primat jeruzalemskom biskupu. Radilo se o posve ljudskom prestižu. Zato je oklevetao Ćirila podvalivši mu vjerske zablude te da je prodao neki dragocjeni crkveni palij. Ćiril je prognan u Tarz. Ondje je svojim propovijedanjem zadobio naklonost kršćanskog puka i biskupa. Oni su u njemu prepoznali pravovjernog biskupa i čovjeka bez mane koji je nevin otjeran u progonstvo. Od 38 godina svoga biskupstva Ćiril je 16 proveo u progonstvu. I. carigradski opći sabor g. 381. priznao mu je pravovjernost i zakonitost biskupovanja na jeruzalemskoj biskupskoj stolici.
Ovaj je sveti biskup i crkveni otac veoma poznat kao vrstan kateheta. On je svojim slavnim katehezama dao sjaj književnoj vrsti kateheza, naviještanju preko sustavne pouke. Kroz svoje 24 kateheze, u kojima razvio i protumačio vjerske istine, prema tome i nauk o tri kršćanska inicijacijska sakramenta: o krštenju, potvrdi i Euharistiji, dao nam je vrlo vrijedan uvid u svoje doba tj. u IV. stoljeće, osobito u vjerske i liturgijske prilike u Jeruzalemu.
Ćiril je umro godine 387. Već od davnina štuje da kao sveca i istočna i zapadna Crkva. Papa Leon XIII. proglasio ga je g. 1893. crkvenim naučiteljem.

19. ožujak 2010.

Sveti Josip, zaručnik BDM

Sv. Josip, muž Marijin zakonski je otac Isusov. On je zaštitnik hrvatskog naroda. Bio je kraljevskog roda, u njegovo vrijeme vrlo siromašnog. Radio je kao stolar. Sv. Matej apostol i evanđelist kaže za nj da je bio pravednik, što znači krepostan i svet muž. Ostao je zbunjen kada je vidio da je Marija trudna, a nije znao na koji način je ostala trudna. Bio je siguran da je čestita žena te da izbjegne govorkanja i sve negativno što bi za nju slijedilo, odlučio ju je potajno otpustiti. No kada ga je Božji anđeo poučio da je trudna po Duhu Svetome, prihvatio je bez bojazni Božji plan. Išao je s Marijom u Betlehem na popis pučanstva i tada se rodio Isus. Potom je bježao u Egipat pod Herodovom smrtnom prijetnjom Isusu. Hodočastio je s dvanaestogodišnjim Isusom i Marijom iz rodnog Nazareta u Jeruzalem i zabrinuto je tražio Isusa, koji im se bio izgubio. O kasnijem životu i kada je umro ne znamo ništa.
Štovanje sv. Josipa započelo je oko 850. godine u Reinchenau, a kasnije su ga osobito promicali sv. Bernard iz Clairevauxa, sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, Ivan Gerson, Franjevci i papa Siksto IV, koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu. U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio ga je zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli "da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljulje sve peripetije oko svoga suvereniteta…" Nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu.
Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te kako se služi Isusu spasitelju čovjeka.

20. ožujak 2010.

Blaženi Mauricije Csák (oko 1270-1336)

Današnji je blaženik mađarske narodnosti i rođen je u zapadnoj Ugarskoj u vrlo bogatoj obitelji. Oženio se kćerkom kraljeva zamjenika palatina Amadeja Aba ali je taj brak bio kratka vijeka. Već nakon tri godine bračni se drugovi dogovoriše da će poći u dva dominikanska samostana - muški i ženski. Palatin je Aba svoga zeta ipak izvukao iz samostana te ga na silu htio učiniti upraviteljem svojih velikih dobara, no to je bilo uzalud. Zato ga je u Budimu dao zatvoriti. Nakon šest mjeseci Mauricije se oslobodio zatvora te opet pošao k dominikancima. Ovi, poučeni prijašnjim iskustvom te iz straha pred njegovim roditeljima, poslaše ga u svoj samostan daleko u Bolognu. Tamo je uz grob osnivača reda sv. Dominika primio solidnu redovničku formaciju i tek kad je bio zaređen za svećenika, vratio se u svoju domovinu Ugarsku.
U redu je proživio 30 godina razvijajući veliku djelatnost po raznim samostanima u Ugarskoj. Umro je u samostanu u Györu 20. ožujka 1336. te je ondje i pokopan. Smatra se blaženikom Crkve od godine 1494.

21. ožujak 2010.

Blažena Klemencija od Hohenburga (+ 1176); Sveti Serapion Thmujski, biskup

Prema Tritemijevu Ljetopisu Klemencija je bila kćerka grofa Adolfa od Hohenburga. On ju je obećao za ženu grofu Kraftu od Sponheima. Do stvarnih zaruka je došlo godine 1149. No kako je Klemencija svoje djevičanstvo posvetila Gospodinu, zamolila je zaručnika da bi smjela stupiti među redovnice. On joj je to, iako teška srca, dopustio pa je stupila u samostan benediktinki kod Triera, gdje je ostala sve do smrti. Bila je primjerne dobrote, uvijek svima na pobudu. Umrla je na glasu svetosti 21. ožujka 1176. I njezin je zaručnik Kraft kasnije postao monah benediktinaca u opatiji Sponheim, postavši čak i opatom. On je umro 5. svibnja 1174.

O ovom, u krugovima učenjaka inače poznatom svecu, prije njegova biskupovanja u Thmuisu (od 340. do 356) zna se samo to da se sa svojim prijateljem Amounom povukao u pustinju te postao jednim od najslavnijih učenika sv. Antuna, pustinjaka. Zato je u povijesti Crkve uvijek uživao veliku popularnost. Sv. Jeronim u svom poznatom djelu O slavnim muževima posvetio mu je jedno poglavlje. Daje mu naslov "skolastik". Hvali njegovu inteligenciju i slavi njegovo prijateljstvo sa sv. Antunom, opatom. Spominje i njegovu spisateljsku djelatnost.
Serapion Thmujski bio je skupa sa sv. Atanazijem veliki pobornik Nicejskog vjerovanja, dakle, borac za istinu o Kristovu božanstvu. Zbog toga povjesničar Sozomen ubraja Serapiona među slavne ličnosti njegova vremena, a izvješćuje i o tome kako je na čelu delegacije od pet egipatskih biskupa pošao u Carigrad caru Konstansu II. da posreduje u obranu velikog pobornika nicejske vjeroispovijesti sv. Atanazija, koji je bio nepravedno proganjan.

22. ožujak 2010.

Sveti Nikola Owen, mučenik (+ 1606)

Od desetorice engleskih mučenika što ih je 25. listopada 1970. Pavao VI. proglasio svetim, jedan je brat pomoćnik Družbe Isusove, a to je sv. Nikola Owen. O životu ovoga sveca prije ulaska u Družbu Isusovu godine 1580. ne znamo gotovo ništa, čak niti gdje se rodio ni što je radio. U Družbu je ušao kao brat pomoćnik, i to uvrlo teško doba, kad je u Engleskoj biti isusovac značilo biti spreman na najokrutnije mučeništvo. Bio je čovjek duboke duhovnosti, pobožan i nevin. Uz to je bio izvanredan graditelj pa je u kućama katoličkih velikaša gradio skloništa za svećenike, gdje je katolička vjera stavljena izvan zakona. Svi koji su odbacivali Anglikansku crkvu bili su proganjani. Tako je i Nikola nekoliko puta bio zatvaran ali se svaki put uspio spasiti. Konačno je uhapšen i stavljen na muke kako bi otkrio imena svećenika kojima je gradio skloništa. Nikola je ostao postojan u svim mukama. U strašnim je mukama 2. ožujka 1606. izdahnuo. Njegovi su ga progonitelji oklevetali da je počinio samoubojstvo želeći tako osramotiti njegovu časnu i svetu uspomenu.

23. ožujak 2010.

Sveti Turibije Mongrovejski (1538-1606)

Današnji je svetac rođen 18. studenoga 1538. u malom španjolskom selu. Studirao je u mnogim mjestima a u prosincu 1573. imenovan je inkizitorom u Granadi. Iako je još uvijek bio laik, svoju je službu obavljao vrlo ozbiljno, odgovorno i obazrivo. Životopisci hvale njegovu pobožnost, askezu, osjećaj za pravednost te ljubav prema siromasima. Evangelizacija je nakon Tridentskog sabora uzela velikog maha te je tako npr. sveobuhvatno evangeliziranje Meksika bilo završeno za manje od devet godina nakon Tridenta. Španjolski kralj Filip II. smatrao je svojom dužnošću da u svojim kolonijama zasadi Kristov križ. Kralju je oko zapelo za mladog Turibija i želio je da taj savjesni, pobožni pravnik, premda još laik, postane nadbiskup u Limi. Turibije koji nije studirao teologiju iz osjećaja odgovornosti odbio je tu ponudu. No 21. ožujka 1579. kralj je imao već u rukama dokument o Turibijevu imenovanju za nadbiskupa u Limi. Došavši u svoju nadbiskupiju novi se nadbiskup sav dao na posao. Borio se protiv raznih nepravdi i zato se često sukobljavao s velikašima. Uz veliki socijalni rad podizao je crkve, redovničke kuće, bolnice a 1591. osnovao je i prvo sjemenište u novom svijetu. U drugom dijelu svoga biskupovanja Turibije je sazvao tri pokrajinska sabora a onaj iz 1583. godine zacrtao je program za pastoralni rad za svu Južnu Ameriku. Održao je i 13 biskupijskih sinoda, a četiri puta je osobno izvršio pastirski pohod kroz svoju prostranu nadbiskupiju. U pismu kralju Filipu II. navodi da je prevalio 15 000 kilometara te krizmao preko 60 000 vjernika. Drugi pastirski pohod biskupije trajao mu je šest, treći četiri godine, a s četvrtog se nije živ ni vratio. Umro je među Indijancima u jednoj maloj, siromašnoj crkvi.
Najodličnija crta na liku sv. Turibija bila je njegova bezgranična ljubav prema indijancima.

24. ožujak 2010.

Sveta Katarina Švedska (oko 1331-1381)

Katarina Švedska, kćerka svete Brigite, nije nikad službeno proglašena svetom, ali se ipak već stoljećima štuje kao svetica. Rođena je negdje oko 1331. kao četvrto od osmero djece u obitelji. Vrlo rano je bila zaručena ali je u braku živjela u potpunoj uzdržljivosti što u srednjem vijeku nije bilo ništa neobično. Godine 1350., za velikog jubileja, nalazila se s majkom u Rimu. Ondje ju je zatekla vijest o muževoj smrti. Otada Katarina prati svoju majku na njezinim velikim hodočašćima, često i uz životnu opasnost. Sudjeluje u svim majčinim pothvatima za dobro Crkve koje je tada, zbog stolovanja papa u Avignonu bila u bijednom stanju, osobito u Rimu. Nakon smrti svoje majke Katarina prati njezino mrtvo tijelo u Švedsku. Ulazi u samostan, ali se ubrzo vraća u Rim i boravi kući svoje majke čekajući njezinu kanonizaciju. Godine 1380. biskup ju je imenovao opaticom u samostanu Vadsteni, a ona je već slijedeće godine ovaj život zamijenila boljim.

25. ožujak 2010.

Navještenje Gospodinovo: Blagovijest

"Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabrijela u galilejski grad imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, komu je bilo ime Josip. A djevici bijaše ime Marija. Kad anđeo uđe k njoj reče joj: 'Raduj se milosti puna! Gospodin je s tobom!' Na te riječi ona se prepade i počne razmišljati što znači taj pozdrav. Anđeo joj reče: 'Ne boj se, Marijo, jer si našla milost kod Boga. Evo ti ćeš začeti i roditi Sina komu ćeš nadjenuti ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Previšnjega. Gospodin Bog dat će mu prijestolje Davida, oca njegova. On će vladati kućom Jakovljevom dovijeka. I kraljevstvo njegovo neće imati svršetka.'
-Kako će to biti - reče Marija anđelu - jer se ja ne sastajem s mužem?
-Duh Sveti sići će na te - odgovori joj anđeo - sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim. Gle! I tvoja rodica Elizabeta zače sina u svojoj starosti. Već je u šestom mjesecu ona koju zovu nerotkinjom. Jer Bogu ništa nije nemoguće. Marija mu reče: 'Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!' Tada je anđeo ostavi" (Lk 1, 26 - 38).

26. ožujak 2010.

Sveti Montan i Maksima, srijemski mučenici (+ 304)

Za vrijeme Dioklecijanova progonstva godine 304. sklonio se u Sirmij svećenik Montan sa svojom ženom Maksimom. Tu je bio nepoznat. Međutim, prijavljen kao kršćanin, uhvaćen je zajedno sa svojom suprugom, Kvadratom, Teodozijem, Emanuelom i 40 drugih, mučen i bačen u Savu. I to je sve što znamo o tim svetim mučenicima.

27. ožujak 2010.

Sveti Ivan Damašćanski, svećenik i crkveni naučitelj (oko 650-749)

Svetac je živio između 650. i 750. godine a rođen je u Damasku u kojem je i proživio prvu polovinu svoga života. Damask je od godine 660. bio prijestolnica kalifa, prorokovih nasljednika, a to znači duhovnih i svjetovnih predstojnika islama. Ivanov je otac, iako kršćanin, na kalifovu dvoru bio ministar financija. Kad je Ivan odrastao bio je najprije suradnik, a zatim nasljednik u poslovima svoga oca. Koncem stoljeća počela se za kršćane u Siriji situacija mijenjati. Novi kalif Abd el Malek (685-705) više nije bio sklon kršćanima kao njegovi prethodnici a to je ubrzo osjetila i Ivanova obitelj. Da bi izbjegao sve veći pritisak, Ivan je sa svojim pobratom pošao u Jeruzalem gdje obojica ulaze u glasoviti samostan sv. Sabe. Jeruzalemski patrijarh Ivan V. Ivana iz Damaska redi za svećenika oko 700. godine te Ivan postaje sve aktivniji u crkvenom životu. Ivan ubrzo postade glasovita ličnost, uvažen teolog, čija se učenost proširi po cijelom Istoku. Ivan nije bio toliko originalan mislilac i teolog, koliko vješt kompilator koji je mudrost velikih svetih Otaca prenio na kasnija pokoljenja. Glavno Ivanovo djelo nosi naslov Izvor spoznaje kojim on daje istočnoj Crkvi dogmatiku koja postade sveopćim teološkim priručnikom. Ivan Damašćanski je u svom vremenu vrlo hrabro ušao u borbu oko štovanja svetih slika i hrabro nastupa protiv careva ukaza o zabrani štovanje svetih slika jer je bio uvjeren da se bori za Božju stvar. Duhovne značajke Ivanove ličnosti su ove: Prvo izvanredna poniznost, druga je značajka Ivanova života vjernost tradiciji, predanom nauku prijašnjih stoljeća i kao treća je izvanredno istančan i razvijen osjećaj za Crkvu.
Papa Leon XIII. počastio je Ivana Damašćanina godine 1890. naslovom naučitelja Crkve.

29. ožujak 2010.

Sv. Bertold

Sv. Bertold rodom je iz mjesta Salignac u jugozapadnoj Francuskoj. Živio je kao pustinjak u 12. st. na gori Karmel u Palestini. Bio je na čelu skupine pustinjaka od koje je poslije 1200. god. nastao Red karmelićana. Ondje je umro 1195. god.

30. ožujak 2010.

Sveti Leonard Murialdo (1828-1900)

Izvan obiteljskog doma Leonardo je primio odgoj najprije kod redovnika u Savoni, odakle je pošao u sjemenište u Torino. Ondje je završio teologiju postigavši i doktorat. Odmah se dao na odgoj siromašne mladeži što ju je brižno okupljao u Ordinarijatu, a surađivao je i u Oratoriju sv. Alojzija, što ga je u Torinu osnovao Don Bosco. Od 1866. određen je za upravitelja djela Mladih radnika u Torinu. Bila je to ustanova vrlo slična onima što ih je u Njemačkoj i drugim zemljama osnivao Adolf Kolping. Mladima se pružala mogućnost odgoja, učenja kakvog zanata da bi, našavši posao, mogli materijalno osigurati svoju budućnost. Leonardo je upotrijebio sve svoje sile u promicanju djela za pomoć siromašnoj mladeži. Skupljao je milostinju da bi ga mogao uzdržavati. Dakako da se svojski brinuo i za kršćanski odgoj mladih radnika. Poticao ih je na česti primanje sakramenata te upućivao na prave putove. Neki su od odgajanika izbirali i duhovni stalež, neki su postali redovnici, osamdesetorica biskupijski svećenici. 19. ožujka 1873. osniva Pobožnu družbu sv. Josipa koja otvara kuće po Italiji ali i drugim zemljama. Nicali su oratoriji, patronati, kolegiji, sirotišta, apostolske škole, poljoprivredne škole, gradile se obiteljske kuće. Razvila se dakle, izvanredna socijalna djelatnost. Uz sav taj posao Leonardo je obilazio bolesnike po bolnicama, zatvorenike i otvarao razne karitativne ustanove. Promicao je i Katoličku akciju te razne ustanove i odbore za dobro naroda. Osnovao je i zadrugu - za dobar tisak. I na taj je način promicao Božje djelo te se ubrojio među velike socijalne radnike XIX. stoljeća. Papa Pavao VI. proglasio ga je 3. studenoga 1963. blaženim, a 3. svibnja 1970. svetim. Prigodom kanonizacije objavljena je u 5 svezaka svečeva korespondencija.

31. ožujak 2010.

Sveti Amos, prorok

Sveto pismo Staroga zavjeta poznaje 4 velika i 12 malih proroka. U male proroke ubrajamo i Amosa, čiji blagdan istočnogrčka Crkva slavi 15. lipnja, a zapadna na današnji dan. Njegov se navodni grob u Tekoi pokazivao hodočasnicima sve tamo do XII. stoljeća. Ime Amos u hebrejskom znači nosilac. Prorok je to i bio: nosilac jedne velike Božje poruke. Vrlo škrte biografske podatke o proroku Amosu crpimo iz njegove knjige. Rođen je u VIII. stoljeću prije Krista u Tekoi, u Judeji, seocu oko 8 kilometara jugoistočno od Betlehema. Bio je pastir sve dok ga Božji glas nije izvukao od stada i postavio na pozornicu javnog života u Judeji. Njegov siromašni život razvio je u njemu smisao za Božju veličinu, za Njegovo gospodstvo nad svijetom. Prožet dubokom sviješću o Bogu prorok je postao Njegov glasnik, koji govori glasno, slobodno, s ponosom, jezikom punim energije. Knjiga proroka Amosa sadrži u sebi čudesnu suvremenost, osobito u onim dijelovima u kojima šiba na bogoslužje koje se svelo na puku vanjštinu, bez sadržaja i duha. Prorok udara na lažnu sigurnost u vlastiti stav pred Bogom. Vrlo su suvremene i njegove socijalne misli. On je branitelj siromašnih i potlačenih.

1. travanj 2010.

Sveti Hugo, biskup (+ 1132)

Današnji svetac, sveti Hugo mlad 1080. postaje biskupom namjesto prethodnika kojega je sinoda morala skunuti s biskupske stolice radi simonije. Sv. Hugo je živo u vrijeme velikih sukoba s carem Henrikom IV. koji je nastojao svoju volju nametnuti Crkvi. Stupivši na čelo biskupije nastojao je u duhu grgurovske reforme obnoviti povjerenu mu crkvu. Sveti Hugo je bio poznat po izvanrednoj aktivnosti ali i duhu molitve i kontemplacije. Poznat je po velikim graditeljskim sposobnostima i mudrim presudama u sukobima između dijecezanskih i redovničkih svećenika. Vršio je silan utjecaj na javni život svojim propovijedima, koje su bile vrlo rječite. Bio je veliki prijatelj sv. Brune, osnivača kartuzijanaca. Prvih 48 godina djelovanja kartuzijanaca usko je povezano s imenom sv. Huge. Kartuzijance je sve do smrti podupirao savjetima i raznim dobrima. Sveti Hugo je umro 1. travnja 1132. godine okružen mnogobrojnim kartuzijancima kojima je bio prijatelj i zaštitnik. Već dvije godine nakon smrti proglasio je papa Inocent II. 22. travnja 1134. Hugu svecem.

2. travanj 2010.

Sveti Franjo Paolski, pustinjak (1416-1507)

Sveti Franjo Paolski rođen je 1416. godine u Italiji a umire 2. travnja 1507. u Francuskoj. Redovničkoj zajednici koju je osnovao daje naziv "najmanji" i propisuje vrlo strog život s neprestanim postom , odricanjem uživanja mesa i vina. Njegov je život bio ispunjen radom, šutnjom, postom i noćnim bdjenjima. Crkva je Franji odala priznanje proglasivši ga svecem već 12 godina nakon smrti. Bilo je 1519. godine kad je poplava reformacije s teškim posljedicama počela plaviti Njemačku i velik dio Europe. Dobro je da je renesansni papa Leon X., vođen Duhom Svetim, kanonizirao sv. Franju i time upravio pogled kršćanskog puka prema jednom kršćaninu koji je istinski živio prema Evanđelju.

3. travanj 2010.

Sveti Rikard, biskup (1197/8-1253)

Sveti Rikard je rođen nepoznatog datuma 1197. ili 1198. godine u Engleskoj kao sin malog posjednika koji zarana ostaje bez roditelja pa brigu oko njega preuzimaju skrbnici. Rikard je vrlo rano osjetio želju za naukom i svećeništvom. U vrijeme studija marljivo je radio kako bi priskrbio potrebna sredstva za školovanje. Odlazi na studij u Oxford a potom u Pariz i Bolognju gdje 7 godina studira kanonsko pravo. Godine 1235. Rikard se vraća u Oxford te je doskora bio imenovan rektorom Sveučilišta. Njegov nekadašnji profesor i pokrovitelj postao je u međuvremenu biskup te je svog vrijednog đaka Rikarda postavio za kancelara svoje nadbiskupije. U njemu je dobio vrijednog suradnika i pomoćnika koji je nastojao oko obnove klera, a i borio se protiv kraljeva presizanja u crkvene poslove. Rikard još nije bio svećenik. Kad je umirao njegov nadbiskup, odlučio je postati svećenikom. Zato je još kroz 2 godine studirao teologiju kod dominikanaca u Orleansu. Nakon svećeničkog ređenja godine 1242. vratio se u domovinu kao jednostavan svećenik te djeluje kao župnik. I novi ga nadbiskup uzima sebi za kancelara. Godine 1244. Rikard je izabran za biskupa u Chichesteru, ali je protiv toga izbora odlučno bio kralj Henrik III. Rikard je bio pristalica crkvenih reformi, a to kralju nije odgovaralo. Međutim je njegov izbor potvrdio papa Inocent IV. te ga sam posvetio za biskupa. Kralj je tvrdokorno odbijao novog biskupa pa Rikard neko vrijeme boravi kod jednog od svojih svećenika. Kad je Papa zaprijetio kralju izopćenjem, on je napokon popustio i Rikard ulazi u posjed svoje biskupije. Rikard je bio čovjek velike ljubavi prema bližnjemu. Uvijek je prema svakome bio uslužan, prijazan, gostoljubiv, prema grješnicima pun milosrđa i samilosti. Svima koji su u potrebi rado je i obilno dijelio milostinju. Od svećenika je tražio da sa strahopočitanjem i dostojno služe misu, da obdržavaju celibat, da žive u svojoj rezidenciji i da nose svećeničko odijelo. Od vjernika je tražio da nedjeljom i blagdanima pribivaju svetoj misi, da nauče napamet osnovne molitve. Iscrpljen velikim radom teško se razbolio te 3. travnja 1253. ovaj život mijenja boljim. Papa Urban IV. proglasio je Rikarda 22. siječnja 1262. svetima. 16. lipnja 1276. njegovo je tijelo u prisutnosti kralja Eduarda I., brojnih biskupa i dostojanstvenika preneseno iz groba i položeno ispred glavnog oltara katedrale u Chichesteru. Tom je zgodom kraljevom darežljivošću načinjen vrlo bogat svečev relikvijar. 20. studenog 1538. uništio ga je kralj Henrik VIII. tako da se od tada ne zna za svečeve relikvije. Sveti Rikard je bio doista uzoran i vrlo aktivan biskup. Brinuo se mnogo za trajnu izobrazbu i odgoj svojih svećenika. Svoju je imovinu ostavio u dobrotvorne svrhe, za pomoć sirotama i udovicama.

4. travanj 2010.

Sveti Izidor Seviljski, biskup i crkveni naučitelj (556-636)

Izidor je rođen oko godine 556. u gradu Sevilli kao sin uglednog časnika. Ostavši vrlo rano bez oba roditelja, brigu oko Izidorova odgoja preuzima njegov brat Leander koji je bio opat jednog samostana. Odgojio je brata tako da je već zarana osjetio ljubav prema knjizi i znanstvenom radu. Pridruživši se redovničkoj zajednici u 30-oj godini Izidor je naslijedio brata u opatskoj službi. Postavši opat Izidor se svim silama trudio oko jedinstva braće koja su živjela u samostanu. Napisao je djelo Regula monachorum u kojemu ističe da se redovnički život mora sastojati od punog odricanja samog sebe, strogog siromaštva, postojanosti u dobru, liturgijske molitve i rada. Veliki poklonik i prijatelj knjige posebnu je pozornost pridavao proučavanju Biblije. Godine 601.morao je naslijediti na biskupskoj stolici u Sevilli svoga brata Leandra. Biskupovao je 30 godina, a resila ga je svestrana učenost i veliki govornički dar. I sam učen čovjek Izidor je nastojao da i njegovi svećenici po svojoj učenosti budu na visini svoga poslanja. Stoga je njegova teološko škola u Sevilli postala najuglednija znanstvena crkvena ustanova u čitavoj Španjolskoj onoga vremena. Svoju domovinu a i čitavu Europu zadužio je svojim glavnim djelom Etymologiae. To je prva poznata enciklopedija. To je djelo u srednjem vijeku poslije Svetog pisma bilo najviše čitano i ponovno izdavano. Taj, možda najslavniji čovjek stare Španjolske, umro je 4. travnja 636. u svom rodnom gradu Sevilli.

5. travanj 2010.

Sveti Vinko Ferrer, prezbiter (1350-1419)


Današnji svetac, sv. Vinko rođen je 1350. kao sin gradskog bilježnika u Valenciji. u 17-oj godini u rodnom gradu stupa u dominikanski red, tu je započeo i nauke koje nastavlja u Leridi i Barceloni. Kao profesor počeo je predavati filozofiju, a kasnije i teologiju, što svjedoči o njegovim iznimnim intelektualnim sposobnostima. Njegov ga je učitelj uveo u pravi duh redovništva tako da sv. Vinko postaje jedan od najvažnijih propovjednika onoga vremena. Propovijedajući pokoru obišao je ne samo svoju domovinu Španjolsku, već i gornju Italiju, Savoju, Švicarsku i Francusku. Imao je velikih uspjeha, a ponajviše zato što je njegov život odgovarao pokori koju je naviještao. Meso nije jeo nikada a kroz 40 godina, osim nedjeljom, jeo bi samo jedanput na dan. Pokornički i isposnički život davao mu je izvanrednu moralnu snagu koja je djelovala na mnoštvo. Kroz 20 godina bavio se misionarskim radom koji je dovršio u Bretanju među jednostavnim pukom. Sveti Vinko je umro 5. travnja 1419. u Vannesu.

6. travanj 2010.

Sveti Celestin I., papa (+ 432)


Papa Bonifacije I. umro je 4. rujna 422. Šest dana kasnije naslijedio ga je vrlo energični Celestin I. koji je Crkvom upravljao jedno desetljeće. Ta vladavina je bila vrlo aktivna. Papa je očitovao aktivnost prvo u borbi protiv raznih krivovjernih nauka a zatim i u graditeljstvu. Za vrijeme pontifikata Celestina I. održan je III. opći sabor u Efezu, koji je osudio Nestorijev nauk, a Mariju svečano proglasio Bogorodicom. Saborska odluka u Efezu o Marijinu bogomajčinstvu smatrana je u Rimu kao pobjeda za koju je rimski prvosvećenik bio vrlo zauzet. Papa Celestin je stekao zasluge i time što je godine 431. poslao u Irsku opata Paladija da ondje propovijeda Evanđelje. Iako je Celestin I. preminuo 27. srpnja 432., Rimski martirologij spominje njegov blagdan 6. travnja. Godine 817. papa Paskal I. prenio je Celestinovo tijelo u baziliku svete Praksede.

7. travanj 2010.

Sveti Ivan Krstitelj de la Salle, prezbiter (1651-1719)

Današnji svetac je jedan od onih koji su sav život i sve energije posvetili poučavanju i odgoju djece i mladeži. Ivan de la Salle, osnivač je reda Školske braće. Ivan je rođen 30. travnja 1651. godine u Reimsu u Francuskoj a umro 7. travnja 1719. u St. Yonu kod Rouena. Ivan je svoj životni vijek proveo za vladavine Luja XIV., "kralja sunca" i u to se vrijeme stvarao proleterijat građanskog staleža koji je jadno životario dok su plemići živjeli u izobilju. Djeci siromašnog proleterijata posvetio se današnji svetac. U svom plemenitom poslu Ivan je puno pretrpio ali je ipak u njemu ustrajao punih 40 godine. Ljudska zloća, nerazumijevanje i nezahvalnost nisu ga mogli slomiti. Hrabro je podnosio sva poniženja koja su nemilo padala na njegov svijetli lik. Odgajajući djecu za bolji i čistiji život, pružajući im osnove znanja i uvodeći ih u visine vjere Ivan de la Salle uz Božju milost zaslužio je da bude uzdignut na čast oltara.

8. travanj 2010.

Sveta Julija Billiart (1751-1816)


Današnja svetica je rođena u Francuskoj, u siromašnoj obitelju te je već u ranom djetinjstvu osjetila svu težinu bijede i siromaštva. Ističući se pobožnošću mimo običaja već u devetoj godini prima prvu svetu pričest. U 22. godini života, kao posljedica jednog velikog pretrpljenog straha, zahvatila ju je uzetost obiju nogu. Strpljivo podnoseći svoju bolest Julijana nije bila besposlena. Ne samo da se bavila ručnim radom, već je oko svoje postelje okupljala djecu i poučavala ih u kršćanskom nauku. Tada svakodnevna sveta pričest nije bila u praksi. Njoj je ipak dopuštena. Kad je 1789. buknula Francuska revolucija, Julijana je zbog svog apostolskog djelovanja morala pobjeći u drugi grad gdje je nastavila sa svojim prijašnjim aktivnostima. Počela se zanimati za svećenike koji nisu položili prisegu na revolucionarni ustav te zbog toga bili proganjani. Julijana im je pribavljala pomoć i sklonište te u tom radu pronašla i suradnice. U radu oko katehizacije djece počela se sve više javljati misao o osnutku nove redovničke družbe koja bi se posvetila vjerskoj pouci siromašne i zapuštene djece. Prvi su pokušaji propali. Godine 1801. u Ameins, gdje je živjela Julijana, dolazi isusovac o. Varin koji je 1773. doživio ukinuće svoga reda. Postaje duhovnim Julijaninim voditeljem shvativši da je od Gospodina obasuta mnogim milostima. 1. lipnja 1804. Julijana je od svoje uzetosti čudesno ozdravila. Već 15. listopada Julijana i nekoliko drugih žena položiše prve zavjete i tako udariše temelje svojoj družbi. Svrha joj bijaše besplatno poučavanje, odgoj i briga za siromašnu djecu. Kada je jedan svećenik htio promijeniti pravila družbe na njegovu stranu je stao i biskup te sestre odlaze u Namur i ondje nastavljaju sa svojim radom. Julijana Billiart umire u Namuru 8. travnja 1816. Papa Pio X. proglasio ju je godine 1906. blaženom, a Pavao VI. u lipnju 1969. svetom.

9. travanj 2010.

Sveta Marija Kleofina


Očevidac, sv. Ivan Evanđelist piše: "Kod Isusova križa stajale su njegova majka i sestra njegove majke, Marija Kleofina i Marija iz Magdale" (Iv 19, 25). U tom za povijest čovječanstva najpresudnijem času pod žrtvenikom križa, dok se na njemu prinosila Isusova žrtva, stajala je i Marija Kleofina. Već samo zbog toga ona zaslužuje da joj u povijesti svetaca ostane trajan spomen. Prema evanđeoskim izvorima ona je i majka apostola Jakova Mlađeg i Josipa. Josip je vjerojatno bio samo Isusov učenik, dok je Jakov pripadao onome užem krugu oko Isusa tj. apostolskom zboru koji postade stup Kristove Crkve. Marija Kleofina ostaje na Kalvariji i nakon Isusove smrti, prisustvuje njegovu pokopu, a na uskrsno jutro s ostalim ženama polazi na grob da pomaže Isusovo tijelo.