Svetac/Svetica dana

First topic message reminder :

Sv. Eugen i Makarije
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.

Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.

Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.

11. srpanj 2010.

Sveti Benedikt, zaštitnik Europe (480-547)


Sveti Benedikt je umro 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u Korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan je sv. Benedikta premješten na današnji dan, da mu se može nesmetano posvetiti dolična i zaslužena pažnja. Grob mu se nalazi u crkvi slavne opatije Monte Cassino.
Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće.
Benedikt je rođen oko g. 480. u Norci, malom biskupskom sjedištu na podnožju sabinskih brda. Bio je sin dobrostojeće obitelji koja ga je poslala u Rim na odgoj i stjecanje znanja. Rim je tada još uvijek blistao od sjaja i stare slave, i dičio se grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Ipak nije bio ono što je bio negda. Prijestolnica je carstva bila u Bizantu, na Istoku. Istina, rimski je biskup bio glava cijele Crkve, ali baš za vrijeme papina izbora g. 498. Benedikt je morao vidjeti i doživjeti mnogo neugodnosti. Rimski kler nije bio na visini. U gradu se živjelo lakoumno, pohlepno trčalo za užicima, premda je opasnost od barbara bila trajna. Rimske prilike nisu oduševile mladoga i ozbiljnoga Benedikta. Njegov je duh težio za nečim višim i sadržajnijim. Zato je i napustio Rim i studije. Da bi našao Boga u što većoj mjeri, nastojao se osloboditi svih spona koje bi ga u tome mogle spriječiti.
Želja za svojim idealom odvela je mladoga Benedikta u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. U njoj je Benedikt ostao kao ponizni učenik tri godine i stekao mnogo vrijednih duhovnih spoznaja i iskustava. Zatim ga je Bog iz tamne špilje izveo van na svjetlo da bi kao veliki svjetionik svijetlio u njegovoj Crkvi. Poučio ga je kako valja osnovati zajednicu te u njoj zajednički tražiti Boga. Benedikt je proučio i redovničko pravilo sv. Bazilija Velikog te došao do spoznaje kako pojedine samostanske zajednice treba da postanu crkve u malom, što savršenije ostvarenje crkvene zajednice. Međusobna povezanost članova treba da je slična povezanosti udova u jednom živom organizmu, a prava će glava svakoj zajednici biti sam Krist, koji je glava otajstvenoga svoga tijela, to jest Crkve.
Benedikt se iz Vicovara vratio u Subiaco. I tu su ga razne skupine monaha zamolile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se malo-pomalo počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, "škola služenja Gospodinu", u kojoj je vladao duh prve Crkve u Jeruzalemu. U tome načinu apostolskoga života - po uzoru apostola - naročito su se poštovale kreposti poslušnosti, molitve i rada, stvarao se benediktinski ideal: "Moli i radi!"
Papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zaštitnikom Europe. Razlog je tome što se njezina povijest bez Benedikta i njegova djela ne može zamisliti.
Sv. Benedikt je svojim zajednicama kao glavno pravilo dao ovaj program: "Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!" Zato je sav benediktinski život uokviren i prožet svetom liturgijom. "Sveti Benedikt je stvorio idealne liturgijske obitelji koje su liturgijsku hvalu Bogu stvarno pjevale, a s njome povezivale i najozbiljniji rad na svim područjima" (Pius Parsch)..

12. srpanj 2010.

Sveti Ivan Gualberto († 1073)


Ivan Gualberto rođen je koncem X. stoljeća u jednoj odličnoj firentinskoj obitelji. Po običaju svoga vremena odgojen je za ratnika, a tada je u razjedinjenoj Italiji bilo mnogo zadjevica koje su se rješavale oružjem. Zato je ratnički zanat bio čest. Ivan je u njemu ostao sve dok jednog dana u nekoj slijepoj ulici nije susreo ubojicu svoga rođaka - ili čak brata. Taj je susret bio na sam Veliki petak. Ubojica je pao pred njim na koljena, raširio ruke u obliku križa i zamolio za oproštenje. Zamolio je u ime onoga koji je za sve nas na Veliki petak nedužan poginuo na križu. Da je Ivan slijedio tadašnje ratničke zakone, bio bi ga sigurno ubio i tako osvetio prolivenu krv. On to nije učinio, a takav je postupak bio za njega čas velike milosti. Oprostivši ubojici, stupio je u obližnju crkvu, kleknuo pred veliko raspelo te vidio kako Isus sagiba glavu prema njemu u znak da odobrava njegovo praštanje. U taj se čas u njegovoj duši zbila velika promjena - prava metanoja - i on odluči odsada služiti jedino Raspetome. Odluku je proveo u djelo priključivši se benediktincima u samostanu San Miniato u Firenzi.
Crkva se u to doba morala boriti s jednim velikim zlom. Bila je to simonija: kupovanje i prodavanje crkvenih časti preko koje su mnogi nevrijedni dolazili na vodeće i veoma odgovorne položaje nemajući za njih uopće potrebnih svojstava. Smrću opata u San Miniatu, koji je primio u zajednicu Ivana Gualberta, došao je na čelo te zajednice čovjek koji si je taj položaj kupio novcem od samoga firentinskoga nadbiskupa, dakle, nedostojnom trgovinom. Ivan je, uočivši to, došao u sukob sa svojom savješću. Smije li on slušati jednoga takvoga poglavara? U svojoj stisci obratio se nekom firentinskom pustinjaku, po imenu Teuzu, a taj mu je savjetovao neka napusti samostan. On je poslušao te pošao u samostan Camaldoli kod Arezza nadajući se da će ondje naći bolje stanje. Nada ga nije prevarila.
Međutim, Ivan je u Camaldoliju pod utjecajem milosti Duha Svetoga došao do spoznaje da Gospodin od njega očekuje osnivanje nove redovničke zajednice. Božji je naum nastojao ispuniti kad mu je g. 1038. opatica Itta darovala jedno zemljište. Na njemu je sagradio samostan zvan Vallombrosa, postavši opat i osnivač nove grane benediktinskoga reda koja dobi ime po prvome samostanu. Život je u Vallombrosi bio veoma strog. Pazilo se na kućnu stegu, šutnju, siromaštvo u hrani i odjeći. Ivan je, prema zamisli sv. Benedikta, opet uveo za početnike novicijat. To je, na žalost, u mnogim benediktinskim samostanima palo u zaborav, a na štetu redovničkoga duha i izgradnje. I tako Ivan Gualberto postade jednim od velikih obnovitelja redovničkoga života.
Dobar duh iz Vallombrose širio se dalje. Ivan je bio zamoljen da osniva nove samostane ili da neke već postojeće reformira. Uz taj posao posvećivao je naročitu pažnju skrbi za siromahe i bolesnike. Za njih je uz svoje samostane osnivao posebna svratišta, ubožnice i bolnice. Samostanskim je poglavarima nalagao da nijednoga siromaha ne otpuste praznih ruku. Redovnici su sami bili siromašni, ali su svoju siromaštinu dijelili i s drugima.
Ivan je pomagao i pape u nastojanju oko obnove Crkve, u borbi protiv simonije. Za lakše i bolje održavanje zakona celibata biskupijskim je svećenicima preporučivao da žive u malim zajednicama. Prije nego je postao redovnik, nije znao ni čitati ni pisati. Kasnije je, slušajući čitanje o životu svetih otaca, stekao izvanredno duhovno znanje tako da je mogao biti dobar duhovni vođa. Umro je 12. srpnja 1073. u samostanu San Michele Arcangelo u Passignanu. Papa Celestin III. proglasio ga je godine 1193. svetim.

13. srpanj 2010.


Sveti Henrik (973-1024)


U svetom Henriku svetost se popela na carsko prijestolje, što dokazuje da je ostvariva u svakom staležu. Bog sve zove na svetost, svima daje milost, sveci su bolje od drugih čuli taj zov, bolje prihvatili darovane milosti. I to je njihova temeljna poruka svima nama.
Henrik je bio najstariji sin bavarskog vojvode Henrika Svadljivca. Rođen je 6. svibnja 973. u Abbachu kraj Regensburga. Nitko nije slutio da će on jednog dana postati njemački car, i još više od toga: svetac Katoličke crkve, u svojoj domovini naročito od puka štovan. Odgoj i izobrazbu dobio je u katedralnoj školi u Hildesheimu. Car Oton II. spremao ga je zapravo za duhovni stalež jer je bio u napetim odnosima s njegovim ocem pa ga je kao njegova prvorođenca želio udaljiti od politike i vladavine.
Kad se Henrik iz Hildesheima vratio u Bavarsku, predan je regensburškom biskupu Wolfgangu da pod njegovim vodstvom završi svoje naukovanje. Nakon smrti svog oca Henrik je g. 995. postao bavarski vojvoda. Kao veoma izgrađen i zauzet kršćanin odmah je uočio opalu redovničku stegu po benediktinskim samostanima, sve veće udaljavanje od onog ideala što ga je benediktincima namro i u svome slavnome Pravilu veoma mudro opisao njihov utemeljitelj. Revni je vojvoda samostane na svome području htio vratiti tome prvotnome idealu, nailazeći pri tom na otpore kako kod redovnika, tako i kod nekih bavarskih biskupa. Povijest nas uči da je tako teško obnoviti pale samostane, redovnike i redove. Oni kao da su najokorjeliji. Henrik će samostanima posvećivati veliku brigu za vrijeme cijele svoje vladavine.
Poslije smrti cara Otona godine 1002. Henrik je kao posljednji potomak saksonske kuće postao njemački kralj. Okrunjen je 8. rujna u Aachenu za kralja zajedno sa svojom ženom Kunigundom, kćerkom luksemburškoga grofa Sigfrida. Na svetkovinu Sviju svetih 1007. osnovao je u Bambergu biskupiju i to je jedna od njegovih najdražih zadužbina. Papa Benedikt VIII. 14. veljače 1014. okrunio ga je zajedno sa ženom u crkvi Sv. Petra u Rimu za rimskoga cara.
Na povratku iz Rima Henrik je samostan Bobbio uzdigao na dostojanstvo biskupije, a u Veroni se susreo s velikim svecem sv. Romualdom. Odviše bogatim crkvama oduzimao je suvišna dobra, a pomagao one siromašnije. U braku s Kunigundom nije imao djece.
Car Henrik je za svoga života bio poznat kao veoma pobožan čovjek koji je svoju pobožnost provodio na razne načine, a bio je i pokornik. Znao je dobro vrijednost pokorepa se za svoje duhovno usavršavanje često laćao i toga sredstva. Nenadano je umro 13. srpnja 1024. u Groni kod Göttingena. Tijelo mu je preneseno u Bamberg te ondje sahranjeno u katedrali što ju je sam bio podigao. Papa Eugen III. proglasio je 12. ožujka 1146. Henrika II. svecem i to je jedini sveti njemački car. Narod ga je kao sveca dijelom štovao već za života, a u još većoj mjeri odmah poslije njegove smrti. Crkva je Henrikovom kanonizacijom posvjedočila da je on kao vladar prema svojim silama nastojao što pravičnije vladati i Bogu služiti.

14. srpanj 2010.

Sv. Kamilo de Lellis (1550-1614)


Govoriti o tom svecu znači govoriti o kršćanskoj ljubavi prema bolesnicima, o brizi za one koji po bolnicama na ležaju boli trpe i pate. Kako god ta bol zna biti teška, mučna, dosadna i neugodna, ona postaje divna kad se nad nju sagne milosrdna samaritanska ruka. Svojom Družbom za dvorbu bolesnika sv. Kamilo de Lellis silno je umnožio takve ruke.
Kamilo de Lellis, sin jednog časnika, rođen 25. svibnja 1550. u Bucchianicu, u Abruzzima u Italiji, nije bio rođeni svetac. Štoviše, posve suprotno tome: dijete s ćudi veoma teškom za odgoj. Ta se nedaća još i povećavala s činjenicom što mu je otac radi službe često bio odsutan, a majka umrla kad mu je bilo tek 12 godina, dakle, u času kad mu je roditeljski odgoj bio najpotrebniji.
Ostavši udovac, otac je Kamila poslao u školu, no dječak za učenje i obuku nije pokazivao baš nikakve volje. Zato se često okolo skitao, kockao i kartao. Otac mu je bio na sto muka pa ga je uvukao u vojsku. Tada to nije bila neka redovita državna već plemićka vojska u kojoj je bilo avanturista svake vrste i boje.
Kad se spremala glasovita lepantska bitka, tome su se vojnome pohodu htjeli pridružiti i otac i sin de Lellis. Na putu prema Anconi, gdje se trebao ukrcati u brod, časnik je de Lellis naglo obolio i umro, a bolest zahvati i sina mu Kamila. Kod njega se radilo o groznici koja nije bila opasna. No tome je pridošlo još nešto, ispočetka bezazleno, ali što se kasnije pretvorilo u trajnu neiscjeljivu ranu na desnoj nozi. Kamilo se našao u nevolji videći kako mu se noga gnoji i ne zacjeljuje. U strahu i tjeskobi za svoje zdravlje, ali i bez ikakvih materijalnih sredstava, učinio je zavjet da će postati franjevac. Zdravstveno mu se stanje nešto poboljšalo i on brzo zaboravi na svoj zavjet. Još uvijek je bio lakomisleni momak koji je život i obećanja premalo ozbiljno shvaćao. Umjesto u samostan htio se pridružiti vojsci što je kod Lepanta izvojevala veliku pobjedu nad Turcima. No rana na nozi bi zapreka da se to ostvari.
Kamilo se tada uputi u Rim u bolnicu Sv. Jakova na liječenje. Nije to bila bolnica u današnjem smislu te riječi, već više ubožnica, sirotište, u kojem su nalazili utočište bolesnici, siromasi, prosjaci, ali u njoj je znalo biti i neugodnih tipova. Takav je bio i naš Kamilo de Lellis koga zbog nediscipliniranosti, svadljivosti, strastvenog kartanja moradoše brzo otpustiti.
Ne mogavši baš na ulicu, Kamilo se opet javio u vojsku. Taj put je stupio u venecijansku vojsku te s brodovljem Republike sv. Marka, a u borbi protiv Turaka, došao je sve do Kotora. Kasnije prijeđe u španjolsku vojsku te sudjelovaše na jednom vojnom pohodu u sjevernoj Africi. Nalazeći se na moru u strašnoj oluji, gledajući smrti u oči, sjeti se opet svoga nekadašnjeg zavjeta te ga ponovno obnovi. Ako iz oluje izvuče živu glavu, postat će franjevac. Glavu je doduše izvukao živu, ali je na zavjet opet zaboravio. Predavao se i dalje svojim strastvenim igrama te je prokartao i prokockao sav novac što ga je u vojsci zaslužio, vojničku kabanicu, pa čak i košulju. Kamilo je pao na prosjački štap. Neki mu je čovjek tada našao zaposlenje pri gradnji jednog kapucinskog samostana. Rad ispočetka Kamilu nije baš osobito prijao. No, vidio je da dotadašnjim načinom više ne može i ne smije živjeti, svladao se, prionuo uz posao i tada prvi put u životu poče osjećati neko smirenje i unutarnje zadovoljstvo. Kod posjeta jednom drugom samostanu Kamilo je doživio pravo obraćenje. Kapucini su ga stoga primili kao pripravnika za svoj red. Revni je obraćenik svojim duhom pokore i dubokom poniznošću svima bio na pobudu. Kapucini ga zbog zloćudne rane na nozi proglasiše ipak neprikladnim za svoj red i otpustiše.
Kamilo ode opet u Rim u bolnicu Sv. Jakova. Prošlo je više od tri godine dok mu noga nije opet zarasla. Vratio se tada kapucinima, ali rana se opet otvori, i on, iako je želio, nije mogao položiti redovničke zavjete. Sad mu je bilo posve jasno da od njegova kapucinskoga zvanja neće biti ništa pa se konačno vratio u bolnicu Sv. Jakova gdje je bio primljen s velikom radošću. Bio je, naime, posve drukčiji nego kad je ovamo prvi put došao i zbog slaba vladanja morao biti otpušten. Uzoran u svemu, brzo je izabran za pročelnika cijele bolnice. Svim se žarom dao na dvorbu bolesnika s ljubavlju, trpeći mnogo zbog spoznaje što kod svih dvoritelja bolesnika nije bilo dosta potrebne ljubavi prema njima. Stoga mu se po glavi sve više vrtjela misao kako bi pronašao ljude koji će u bolesnicima gledati samoga Krista i Njemu u njima služiti. Bio je na najboljem putu da u Božjem svjetlu pronađe svoje životno poslanje.
Prve suradnike za svoju misiju pronašao je u četvorici svjetovnjaka i jednome svećeniku. Ti su bili spremni skupa s njime, živeći u zajednici, služiti istom i uzvišenom kršćanskom idealu. Taj tako plemeniti i idealni plan u bolnici, na žalost, nije naišao na dobar odjek pa je stvorio pravi razdor. Najbolje namjere, najnesebičniji planovi, ali uslijed ljudske uskrogrudnosti naiđoše na otpor. I samome Kamilovu ispovjedniku sv. Filipu Neriju činilo se preuzetnim da jedan neizobraženi laik postane voditelj jedne zajednice. Kamilo se kao pravi svetac, međutim, nije dao ničim smesti. U dobi od 32 godine još jednom sjede u školske klupe i poče marljivo učiti latinski. Pod duhovnim vodstvom sv. Filipa Nerija u isto je vrijeme moralno dozrijevao. Nakon dvije godine studija latinskoga, a i nešto teologije, bio je g. 1584. zaređen za svećenika.
Bolnica Sv. Jakova u Rimu nije shvaćala Kamila i njegove drugove i oni su bili prisiljeni napustiti je. Sada su, barem, bili slobodni dvoriti bolesnike po drugim bolnicama i privatnim kućama. Broj se dragovoljnih dvoritelja bolesnika povećao pa g. 1591. papa Grgur XIV. odobri i kanonski podigne novu Družbu za dvorbu bolesnika. Kamilo joj je jednoglasno bio izabran za vrhovnoga poglavara.
Uz svoj naporan posao sv. Kamilo je cijeli život trpio od otvorene rane na nozi, a radi poslova morao je ipak mnogo putovati što pješke što na konju, a to je teret bolesne noge još samo povećavalo. Toj nevolji nadošli su i bubrežni napadi pa bolest želuca. Sam bolestan, još je bolje razumijevao druge bolesnike. Pred konac života doživio je neugodnost i od neke subraće koja su smatrala da se od njih previše traži, a neke su bolnice upale i u teške dugove. Svetac je zbog toga trpio strašne duševne muke. God. 1607. dao je ostavku na službu generalnog poglavara reda, ali je i dalje neumorno radio dvoreći bolesnike sve dok su mu sile to iole dopuštale.
Umro je u Rimu 14. srpnja 1614. Grob mu se nalazi u crkvi sv. Magdalene. Papa Leon XIII. proglasio je sv. Kamila zaštitnikom svih bolnica, bolničara, bolesnika i umirućih. Taj divni svetac ljubavi prema bližnjemu svojih pet bolesti nazivaše pet Božjih smilovanja prema njemu. On je u njima gledao Božju ljubav koja će iz trpljenja proizvesti čudesna djela.

15. srpanj 2010.

Sveti Bonaventura, biskup i crkveni naučitelj (1221-1274)


Bonaventura, po krštenju Ivan, rodio se god. 1221. u Civiti, danas dio Bagnoregia. Otac mu Giovanni da Fidanza bijaše po zanimanju liječnik, inače veoma imućan čovjek. Majka mu se zvala Marija, rođena di Ritelo.
Sam svetac u svojim djelima spominje da je kao dječačić po zagovoru sv. Franje bio čudesno ozdravljen od jedne teške bolesti. Serafskome je ocu za njegovo ozdravljenje učinila zavjet pobožna majka. Veoma je vjerojatno da je mali Ivan bio odgojen i poučen u franjevačkome samostanu svoga rodnoga grada. Odatle je oko g. 1 236. pošao na daljnje nauke na slavno Sveučilište u Parizu. Ondje je studirao najprije filozofiju te iz nje postigao doktorat. Kad mu je bilo 25 godina, nakon zrelog i ozbiljnog razmišljanja, stupio je u franjevački red dobivši ime Bonaventura, s kojim će imenom ući u povijest Crkve i svoga reda kao jedna velika i slavna ličnost.
Svršivši propisani novicijat, kroz pet je godina pod vodstvom svoga časnog "učitelja i oca" Aleksandra Haleškoga, a i nekih drugih franjevačkih učitelja, proučavao sveto bogoslovlje. Postigavši sve akademske stupnjeve i sam je počeo poučavati u teologiji. U dobi od 40 godina bio je izabran za generala franjevačkoga reda. Tu je službu obavljao kroz 17 godina, od 1257-1274. U njoj se istaknuo mudrim i razboritim upravljanjem reda, vjeran duhu serafskoga utemeljitelja, ali i otvoren prema potrebama što ih je nalagalo vrijeme. To dvoje nije uvijek lako spojiti.
Govoreći o sv. Bonaventuri bila bi prava grehota ne spomenuti njegovo remek-djelo Itinerarium mentis in Deum (Put duše k Bogu). To je filozofska, teološka i mistička rasprava kako se čovjek preko šest stepenica uzdiže do Boga, sve do mira prave kontemplacije.
Spomena je također vrijedna Bonaventurina Legenda maior seu Vita, tj. životopis sv. Franje Asiškoga. Taj životopis Longpre naziva jednim "književnim remek-djelom srednjovjekovne hagiografije". Njegova je vrijednost u tome što ga je napisao čovjek koji je isto osjećao i proživljavao što i serafski otac sv. Franjo. Bonaventurin suvremenik, njemu posve kongenijalan, sv. Toma Akvinski, čuvši da piše Franjin životopis, uskliknuo je: "Pustimo da jedan svetac piše o drugome!"
Sveti Bonaventura je bio zaljubljenik Srca Isusova. Iz njegove ljubavi crpio je snagu za svoju ljubaznost kojom je sve osvajao. Ta je bila tolika da je na Saboru u Lyonu barem za kratko vrijeme uklonila raskol između Grčke i Rimske crkve. Sveti Bonaventura je svojom ljubaznošću snažan dokaz odgojne vrijednosti pobožnosti Srcu Isusovu.

16. srpanj 2010.


Karmelska Gospa


Danas slavimo blagdan Gospe od brda Karmela. To lijepo brdo u Palestini uz obalu Sredozemnoga mora bijaše mjesto odakle je prorok Ilija vatreno branio vjeru u Izraelu. U srednjem vijeku vjernici su počeli slaviti uspomenu na zaštitu Majke Božje, što ju je Gospa pružila nosiocima karmelskoga škapulara.
Škapular je, zapravo, komad gornje odjeće što je nose mnogi redovnici: benediktinci, cisterciti, premonstratenzi, karmelićani. Simbolički škapular, koji se sastoji od komadića platna, počeli su kasnije nositi i svjetovnjaci kao znak sudjelovanja u povlasticama i zaslugama pojedinih redova. Najpoznatiji je od tih škapulara karmelski koji nose kao zalog posebne zaštite Majke Božje u prvom redu karmelićani i karmelićanke, a onda i mnogi vjernici u svijetu koji na taj način postadoše dionicima duhovnih dobara karmelskoga reda. Taj je red za vrijeme križarskih vojna g. 1155. osnovao križar Bertold iz Kalabrije. U lijepoj karmelićanskoj crkvi na brde Karmelu u Haifi razni natpisi uklesani u mramor još i danas svjedoče o postanku karmelskoga reda. Novoosnovani je red doživio bujan procvat za vrijeme svoga trećega generala sv. Šimuna Stocka, koji je upravljao karmelićanskom zajednicom od 1242-1262. Tome se generalu pripisuje i nošenje škapulara, odjeće koju je redu kao zalog svoje zaštite dala sama BD Marija.
Jednoj privatnoj objavi pripisuje se i tzv. "subotnja povlastica", a koju je g. 1322. potvrdio papa Ivan XXII. Povlastica se sastoji u tome da će Gospa nosioce njezina škapulara, koji budu savjesno izvršavali obveze što iz prihvaćanja škapulara proizlaze, prve subote nakon smrti izbaviti iz čistilišnih muka. Povijesna je činjenica da su pape nosiocima karmelskoga škapulara podijelile mnoge oproste.
U Svetom pismu, u Knjizi proroka Izaije, govori se o pustinji u kojoj je "dana divota Karmela" (Iz 35,2), da "vidi slavu Jahvinu, divotu Boga našega". Te ćemo riječi razumjeti iz samoga značenja imena "Karmel". To ime znači "plodna vrtna zemlja". Kad palestinski hodočasnik prolazi kraj divnih karmelskih nasada, onda mu je za to brdo takav naziv posve opravdan. Tumači Svetoga pisma misle stoga da je Karmel slika prisutnosti pravoga Boga, slika ljupkosti i plodnosti njegove milosti, slika Djevice Marije, osobe što je nepodijeljena srca sva pripadala Bogu. Ona, osjenjena Duhom Svetim, postade mjestom, u kojem se Božja prisutnost na osobit način očitovala na blagoslov svima onima koji "gladuju i žeđaju za pravednošću". Slaveći danas Gospu od brda Karmela dobro je da mislimo baš na tu stvarnost.
Kao sveto brdo Karmel je slika i naročite Božje blizine. Najveći mistik i naučitelj iz karmelskoga reda sv. Ivan od Križa dao je naslov svome djelu, u kojem je sadržana uputa kako će čovjek naći Boga, Uspon na brdo Karmel. Za njega taj uspon u prvom redu znači oslobođenje od svega onoga što nije Bog. Ne može se uspeti do Božje blizine bez žrtvovanja osjetnih stvari. Ne dolazi se do kontemplacije Boga ako srce nije što više očišćeno od svega onoga što nije Bog.
Zanimljiva je činjenica kako jednostavan puk voli pobožnost prema Karmelskoj Gospi i kako rado nosi njezin škapular. U prošlosti je to bilo daleko jače izraženo nego danas. Tako znamo da je koncem XVII. stoljeća na svijetu bilo više od tisuću karmelskih bratovština. U njima su se nalazili i mnogi svjetovni i crkveni odličnici. Sve su te bratovštine, skupa s karmelskim redom, u znak zahvalnosti za zaštitu Presvete Djevice slavile s najvećom svečanošću današnji blagdan. Tko je primio karmelski škapular, neka ga pobožno nosi kao znak da je na osobit način posvećen Majci Božjoj. Noseći ga, neka moli i radi za svoje vječno spasenje, ali neka to isto čini i za spasenje svih ljudi! Majci Mariji - Spasiteljevoj i našoj Majci - ne može učiniti draže djelo.

17. srpanj 2010.

Sveti Aleksije († 417)


Aleksije potjecaše iz jedne odlične plemićke obitelji u Rimu. Mlad, lijep, bogat, na dan je svoga vjenčanja iz žarke ljubavi prema Isusu Kristu, a na poseban Božji poticaj, ostavio netaknutu svoju zaručnicu te kao hodočasnik pošao na hodočašće u najglasovitija svetišta kršćanstva. Kad je već 17 godina posve nepoznat proveo na svome hodočašću i u Edesi u Siriji bio od jedne slike Majke Božje nagovoren svojim imenom, dakle i prepoznat, on se odmah ukrca u lađu te ostavi taj kraj. Želio je i dalje ostati nepoznat.
Iskrcao se u luci grada Rima te kao stranac i prosjak pošao prema rodnoj kući. Otac ga je iz samilosti primio, označivši mu izbicu pod velikim kućnim stubištem, ne znajući da je taj neznanac njegov davno nestali sin. On je tu proživio još 17 godina izložen bijedi, uvredama slugu, a njegovi su živi roditelji i zaručnica mu neprestano plakali i tugovali za njim ne znajući da se nalazi u njihovoj blizini. Aleksije izabra takav život iz ljubavi prema Kristu, njemu za ljubav sve je drage volje trpio.
Nakon smrti 17. srpnja 417. ostavio je iza sebe spis u kojem točno opisuje svoj život i svoje duhovne avanture. Legenda kaže da su kod njegove smrti sama od sebe zazvonila i sva zvona s rimskih crkava. Roditelji su ga prepoznali i još jedanput oplakali. Svečano je pokopan u crkvi Sv. Bonifacija na Aventinu, koja se kasnije prozva i po njemu.
Pius Parsch, pišući o sv. Aleksiju, nudi čitatelju ovu primjenu: "Život nam toga sveca pokazuje izvanredan put i volju kojom se ljubi Krist. Pa ipak mu se možemo više diviti negoli ga nasljedovati. Unatoč tome on nam pokazuje do kakve junačke veličine može dovesti takva ljubav. Takvom ljubavlju prema Kristu želimo se i mi danas ispuniti…"

18. srpanj 2010.

Sveti Bruno, biskup Segnia u Laciju (1049-1123)


Bruno je rođen g. 1049. u krilu jedne odlične obitelji u Astiju. Nauke je svršio u Bologni i Sieni, gdje postade katedralni kanonik. G. 1079. prisustvovao je saboru u Rimu. Tada je došao u vezu s papom Grgurom VII., koji ga je 1080. imenovao biskupom u Segniju, a povjeravao mu i druge važne misije, što je znak da je bio osoba njegova velikog povjerenja.

Bruno je bio snažna ličnost, čovjek borben, pa je u borbi protiv laičke investiture aktivno sudjelovao ne samo uz bok Grgura VII., već i njegovih nasljednika Viktora III., Urbana II. i Paskala II. Poput svog velikog uzora Grgura VII. i Bruno je veoma odlučno perom i radom branio slobodu Crkve protiv svih onih koji su je sputavali. To su u prvom redu bili svjetovni knezovi i vladari koji su htjeli i Crkvom vladati.
God. 1095. Bruno je pratio u Francusku papu Urbana II. te bio prisutan na Saboru u Clermontu gdje je papa održao svoj glasoviti govor kojim je kršćanske vladare i vitezove pozvao na križarsku vojnu za oslobođenje svetih mjesta. Na putovanju kroz Francusku Bruno je posjetio slavnu opatiju Cluny te u tamošnjoj crkvi posvetio tri oltara. Sudjelovao je i na Saboru u Toursu potpisavši saborske dokumente, a s velikom je pobožnošću obišao i grob svetog Martina, turonskoga biskupa, u srednjem vijeku veoma poštovanoga sveca.
Vrativši se iz Francuske u Segni, bio je od svjetovnog kneza toga grada po imenu Ainulfa progonjen i bačen u zatvor. Oslobođen nasilja smatrao je mudrim skloniti se u Monte Cassino, gdje je oko g. 1107. izabran za opata sačuvavši ipak i vlast nad svojom biskupijom. U dva je navrata obavljao službu papina legata. G. 1110. putovao je ponovno u Francusku, a zatim na Siciliju. Posvuda je nastojao oko obnove klera.
Unatoč borbama i poteškoćama Bruno nije nikad ustuknuo natrag. Kad je papa Paskal II. sklopio ugovor s carem Henrikom V., a Bruno taj čin smatrao po Crkvu štetnim, nije se ustručavao Papi upraviti veoma oštro pismo. No kad mu je Papa naredio da se vrati u Segni, on je najspremnije poslušao. Razvoj događaja dao je Bruni za pravo jer je Sabor u Lateranu 1112. poništio povlasticu što ju je Papa onim ugovorom dao caru. Te iste godine i Bruno se povukao iz borbe i javnoga života da se spremi za smrt. Poživio je još 11 godina dok nije umro u svome biskupskome gradu na današnji dan godine 1123.
Kad se papa Lucije III. prigodom jedne skupštine kardinala i biskupa nalazio u Segniju, uvrstio je 5. rujna 1183. Brunu u katalog svetaca. Papa Honorije III. posvetio mu je g. 1223. oltar u katedrali u Segniju.
Hagiografi se slažu da je sv. Bruno iz Segnija bio veoma složena ličnost. Uz svoje brojne poslove i veliku radinost uspio je mnogo i napisati pa je u povijest kršćanske književnosti ušao kao hagiograf, polemičar, teolog, govornik i liturgičar. Od njegovih hagiografskih djela spomena je vrijedan životopis svetog pape Leona IX., životopis Petra, biskupa u Anagniju, te opis prijenosa relikvija sv. Stjepana u Rim. Kao teolog Bruno je napisao brojne komentare knjigama Svetoga pisma. Na tome području nitko mu se u Italiji od VI. do XII. stoljeća ne može staviti uz bok. Veoma su vrijedni i njegovi govori što ih je upravljao svojoj zajednici.

19. srpanj 2010.

Blaženi Hermann iz Reichenaua (1013-1054)


Čovjek od svojih suvremenika nazivan "čudom našega vremena" bio je od svoga djetinjstva - vjerojatno od dječje paralize - hrom, cijeli život vezan uz stolicu na kojoj je bio nošen. Tjelesno sakat, duševno je bio izvanredno obdaren pa se bavio raznim znanostima i umijećima, proučavanjem povijesti, matematike, zvjezdoznanstva, glazbe, a bio je i pjesnik te ispjevao vrijednih pjesama, koje su se u obliku himana sačuvale u upotrebi sve do danas.

Rođen je 18. srpnja 1013. u Saulgau kao sin grofa Wolfrada II. od Altshausena i Hiltrede, koja potjecaše iz Burgundije. Već od svoje sedme godine boravio je u samostanu Reichenauu. Hermann je u njemu u vrijeme opata Berna (1008-1048) primio temeljitu i za ono doba svestranu izobrazbu. I sam je postao redovnik, položio redovničke zavjete te je g. 1043. zaređen za svećenika. Opatija je Reichenau tada bila na vrhuncu svoga cvjetanja. Posjetio ju je car Henrik III. i papa sveti Leon IX.
U tome duhovnome i kulturnome središtu Hermann je razvio sve svoje sposobnosti te napisao brojna djela, pjesme i studije. Njemu se pripisuje molitva "Zdravo Kraljice" te himan "Spasitelja Majko slavna", časoslov nekih svetaca: sv. Grgura, sv. Afre, sv. Wolfganga, zatim neke korizmene i uskrsne sekvencije. Proučavajući glazbu, uveo je novu diobu u sustav nota te pronašao novo pismo za same note. Napisao je djelo De musica i De monochordo, po kojima je postao najbolji poznavalac i učitelj glazbe svoga vremena. "S njime je i s opatom Bernom gajenje glazbe u Reichenauu postiglo svoj vrhunac" (B. Senger).
Hermannu se pripisuje i šest-sedam djela iz matematike i zvjedoznanstva. On je osim svojim himnima i sekvencama kršćansku pobožnost i duhovnost obogatio i drugim pjesničko-poučnim spisima, od kojih je naročito poznat i cijenjen O osam glavnih mana. Istaknuo se i kao vrstan povjesničar napisavši Kroniku Švapske te Opću kroniku. To, uistinu, monumentalno djelo seže od smrti Kristove pa sve do godine 1054. Resi ga ozbiljna znanstvena metoda jer se pisac obilno služio pisanim izvorima: raznim ljetopisima, životopisima svetih, popisima biskupa itd. Pišući o svome vremenu, Hermann je bio veoma opširan te zalazio u mnoge pojedinosti. Njegov učenik Bertold, koji je nastavio i pisanjem njegove Opće kronike, hvali ga kao strpljivog, ljubaznog, poslušnog, čistog, mudrog, radu odanog redovnika, koji sam sebe ipak uvijek smatra grješnim čovjekom te koji sa svom ozbiljnošću misli na smrt i za nju se pripravlja.
Hermann je umro 24. rujna 1054. u dobi od 41 godine, ostavivši nakon tako kratkog razdoblja života iza sebe tako bogatu književnu ostavštinu da je zbog nje s pravom nazvan "miraculum saeculi" - čudom svoga stoljeća. Bio je pokopan u Altshausenu, no tijekom vremena grob mu se posve zameo. Sačuvano je ipak nešto od njegovih relikvija, što se nalaze i časte u Altshausenu, Zürichu i drugdje. Zbog njegovih marijanskih himana nazivaju ga "marijanskim naučiteljem".

20. srpanj 2010.


Sveti Ilija


Danas slavimo u Bosni, Hercegovini i Slavoniji mnogo štovanoga sveca. On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene provincije Bosne-Hercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači "Jahve je moj Bog", a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu:
"I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.
Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život" (Sir 48,1-11).
Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.
Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: "Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život" (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.
Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: "Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: 'Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.' Elizej odgovori: 'Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!' I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: 'Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?' On reče: 'I ja to znam; tiho!' Ilija mu reče: 'Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.' Ali on odgovori: 'Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!' I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: 'Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?' On reče: 'I ja to znam; tiho!' Ilija mu reče: 'Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.' Ali on odgovori: 'Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!' I tako pođoše obojica.
I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: 'Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?' A Elizej odgovori: 'Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!' Ilija odgovori: 'Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.' I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: 'Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!' I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: 'Gdje je Jahve, Bog Ilijin?' I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe" (2 Kr 2,1-14).
Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije "velikoga Jahvina dana". Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana.
Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: "Ilija je iščeznuo između ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti."
U Rječniku biblijske teologije Xavier-Léon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: "Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen 'u vihoru', 'u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim', a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo."
Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelista-sinoptika uz Mojsija nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i prorokâ ili najznačajnije likove Staroga zavjeta.
Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. "Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod" (Jak 5,16b-18).
Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih Otaca. Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti!
Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: "Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje."
Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: "Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica."
Sv. Izidor Iliju naziva "velikim svećenikom i prorokom". Njegovo svećeništvo izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi.
Sv. Ambrozije Iliju naziva "pročelnikom proroka".
Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista.
Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak: "Naš poglavica".
Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.

Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. "Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio" (Francesco Spadafora).
U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva "Ilija gromovnik". Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.

21. srpanj 2010.

Sveti Lovro iz Brindisija, crkveni naučitelj (1559-1619)


Jedan je od velikih likova potridentske crkvene obnove kapucin Lorenzo Russo, poznatiji kao Lovro iz Brindisija. On se rodio u tom gradu u Apuliji 22. srpnja 1559. Ostavši siroče bez oca, još kao dječak bijaše primljen među konventualske učenike te započe svoje humanističke nauke. Kad mu je umrla i majka - u dobi od 14 godina života Lovro napusti sjemenište svoga rodnoga grada te pođe k stricu u Veneciju. Ondje se upoznao s kapucinima i stupio u njihov red.
21. srpnja
Novicijat je svršio u Veroni. Nakon prvih zavjeta počeo je studijem logike u Padovi, a zatim je u Veneciji studirao filozofiju i teologiju. Kako je bio veoma nadaren smislom za znanost, oštrouman, dao se svim žarom na proučavanje Biblije. U tom je postigao izvanredne uspjehe zahvaljujući osobito studiju starih biblijskih jezika. Hebrejski je tako dobro naučio da je svojim znanjem iznenađivao i same židovske rabine.
Lovro je u Veneciji bio zaređen za svećenika 18. veljače 1582. Povjerena mu je služba profesora teologije pa je tako mogao nastaviti omiljelim daljnjim proučavanjem bogoslovske znanosti ne zanemarujući pri tom ni pastoralni rad, osobito propovijedanje. Za to je imao mnogo smisla i talenta. Kako si je svojim znanjem i krepošću brzo stekao velik ugled, počeli su mu povjeravati odgovorne službe. Postao je gvardijan, učitelj novaka, pa onda provincijal toskanske provincije. Kroz dvije godine obavljao je u Rimu službu propovjednika za Židove, a onda je postao opet provincijal pa generalni definitor svoga reda.
God. 1599. poslan je u Prag, a g. 1601. mnogo je pridonio pobjedi kršćanske vojske nad Turcima u Stolnome Biogradu u Ugarskoj. Vrativši se u Italiju izabran je za kapucinskoga generala. Za te službe kroz tri je godine pješke obišao sve kapucinske provincije po Europi, otklanjajući posvuda zloupotrebe što se bijahu u red uvukle, brinući se za obnovu redovničkoga života i stege. Svojom je revnošću braću ispunjao udivljenjem, a i zanosom za redovničke ideale.
Ostatak svoga života Lovro je proveo kao izvanredan propovjednik koga su posvuda rado slušali, kao diplomatski posrednik između raznih knezova i kraljeva. Zbog svega toga gotovo je stalno bio na putu. Koncem svibnja 1619. došao je u Lisabon. Ondje se nakon mjesec dana razbolio te 22. srpnja u dobi od 60 godina preminuo, oplakan od kraljevskoga dvora i svih onih što su ga poznavali.
Sv. Lovro je mnogo propovijedao, no znao je da za obranu vjere i obnovu kršćanskoga života samo to još nije dostatno. Traži se više od propovijedanja. Zato je običavao govoriti: "Oružje kojim želimo braniti vjeru jest ovo: svet život njezinih propovjednika i učitelja te strpljivo podnesene muke i progonstva; srca se ne osvajaju mačem nego uvjerenjem."
Misu je znao u velikoj pobožnosti i utjehi i po nekoliko sati služiti pa je u tom pogledu u povijesti svetaca jedinstven slučaj.

Svojim se teološkim spisima sveti Lovro proslavio ne samo u mariologiji nego i u drugim granama svetih znanosti. Sva su mu sačuvana pisana djela zaslugom venetskih kapucina objavljena tek g. 1956. Ta zbirka sadrži njegovih 10 glavnih djela u 15 svezaka. Ona se mogu podijeliti na 4 vrste: propovijedi, svetopisamske rasprave i tumačenja, vjerske prepirke, osobni i autobiografski spisi. Zbog tih ga je djela papa Ivan XXIII. 19. ožujka 1959. proglasio naučiteljem Crkve, davši mu naslov "apostolski naučitelj".

22. srpanj 2010.


Sveta Marija Magdalena


Časoslov naroda Božjega na obvezni spomendan sv. Marije Magdalene kaže posve kratko ono bitno. "Bila je primljena među Kristove učenike. Nazočna je bila kod njegove smrti i na Uskrs veoma rano vidjela je Otkupitelja koji je od mrtvih uskrsnuo. Njezino se štovanje u zapadnoj Crkvi raširilo posebno u XII. stoljeću."
Što je prethodilo Magdaleninu životu prije nego je primljena među Kristove učenike, to je među tumačima Svetog pisma, svetim Ocima i hagiografima veoma sporno. Njihova su mišljenja ne samo različna, već i posve suprotna. U srednjem vijeku bilo je snažno naglašeno da je bila velika grješnica i da se obratila Gospodinu te postala velika pokornica: najodličniji predstavnik svih obraćenika. Mi se ovdje nećemo i ne možemo upuštati u ta raspravljanja, već jednostavno u sv. Mariji Magdaleni štujmo Gospodinovu učenicu, onu Magdalenu što je stajala pod njegovim križem, o čemu govore svi evanđelisti, i onu koja je prva vidjela Uskrsloga te postala blagovjesnicom njegova uskrsnuća. "Kad uskrsnu u prvi dan sedmice, Isus se najprije ukaza Mariji iz Magdale, iz koje bijaše istjerao sedam zlih duhova. Ona ode i to javi onima koji bijahu njegovi pratioci, a sad bijahu u tuzi i suzama" (Mk 16,9-10).
Prazan grob te kako se Isus ukazuje Mariji iz Magdale krasno je opisao sv. Ivan u 20. glavi svoga evanđelja.
Sveta Marija Magdalena bila je za umjetnike, propovjednike, duhovne pisce uvijek veliko i trajno nadahnuće. Ona je i u puku veoma popularna svetica. U našim krajevima posvećene su joj brojne crkve i podignuti oltari. I pravo je da je štujemo te od nje naučimo onu čuvstvenu i djelotvornu ljubav prema Isusu. Ona je uz Gospodina pod križem, kad su ga gotovo svi ostavili, zato je postala tip vjernoga Isusova učenika, kakav bi trebao zapravo biti svaki Kristov sljedbenik.
Popularnost svete Marije Magdalene očituje se i u tome što je kao svoju zaštitnicu slave žene, pokornice, frizeri, tvorničari parfema i pomada, vrtlari, vinciliri, vinogradari i učenici. Njezino ime nose mnoge žene.

23. srpanj 2010.

Sveta Brigita Švedska (1302-1373)


Brigita je rođena oko g. 1302. kao kćerka odlične švedske obitelji u Finstadu kod Upsale. Kad joj je bilo deset godina slušala je jednu propovijed o muci Isusovoj, koja je na nju silno djelovala i pod njezinim je dojmom, tako reći, ostala cijeloga života. Prvu noć nakon te propovijedi ukazao joj se raspeti Gospodin i pozvao je na trajno razmatranje svoje muke. Ona se tome pozivu odazvala, pogotovo kad je godinu dana kasnije izgubila dragu majku. Do svoje udaje već u 14. godini živjela je kroz tri godine kod svoje tetke, odijeljena od oca i svoje obitelji, što joj je bilo veoma teško. U takvom stanju sve više se sjedinjavala s Kristom, čovjekom boli, pa je iz toga upoznala povezanost između grijeha i poniženja u čovjeku s jedne te pomirenja i milosti u Kristu s druge strane.
Udavši se po očevoj volji veoma mlada za Ulfa Gudmarssona, rodila mu je osmero djece, postavši uzornom suprugom i majkom. U braku je poput "jake žene" iz Biblije provela 28 godina. Imala je sreću da je i njezin muž bio dobar čovjek, po naravi blag te bogobojazan. On je uz nju u svakom pogledu lijepo uznapredovao. Brigita je svoju djecu veoma dobro odgojila. U jednom viđenju rekla joj je Blažena Gospa: "Nastoj oko toga da tvoja djeca postanu i moja!" Ona je tu preporuku savršeno ispunila tako da je u jednom spisu zavrijedila ovu pohvalu: "Brigita je iz Švedske imala četvero muške i četvero ženske djece, i sve ih je imala svete."
Brigita je bila srce i duša brojne obitelji, velike kuće s brojnom služinčadi te bogatog imanja. Na sve je stigla, za sve se brinula, ali je našla vremena i za molitvu i omiljelo razmatranje Kristove muke. Da se što više suobliči s Kristom patnikom, činila je velike pokore, mnogo postila, a osobito strogo u korizmi. Uz to je vršila i mnoga djela milosrđa za siromašne, bolesne, patnike, pale djevojke.
Nakon muževljeve smrti Brigita je sve više ulazila u javni život Crkve i Europe svoga vremena. Višeput je među zavađenim kraljevima izvršila mirotovornu posredničku ulogu, zauzimala se za povratak papa iz Avignona u Rim, za poboljšanje ćudorednoga života biskupâ i svećenikâ. Došavši u Rim, ondje je godinama stanovala u jednoj kući na Piazza Farnese. Tada se mnogo brinula za hodočasnike što su dolazili u Rim s europskog Sjevera. Brinula se ne samo za njihov smještaj, već još više da im svećenici u njihovu jeziku pružaju vjerske usluge, osobito propovijedanjem i ispovijedanjem.
Svetica se trajno bavila mišlju o osnutku Otkupiteljeva reda. Poticaj za to dolazio joj je od samoga Spasitelja. Tu će zamisao ostvariti njezina kćerka Katarina te uz odobrenje pape Urbana V. u Vadsteni osnovati slavni samostan od dva dijela: za muškarce i za žene.
Godine 1372. Brigita je pošla na hodočašće u Svetu zemlju. U svibnju je stigla pred Jafu gdje se brod nasukao, ali se nijednom putniku nije ništa dogodilo. U Jeruzalem je prispjela 13. svibnja. Ondje se nastanila u franjevačkom svratištu za hodočasnike. U Isusovoj je domovini ostala četiri i pol mjeseca. Imala je u programu pohoditi mjesta Isusova rođenja, krštenja, muke i smrti. Nalazeći se u bazilici Svetoga groba i moleći se, vidjela je u duhu cijelu Isusovu muku. Posjetila je i Betlehem, mjesto Isusova rođenja. Kad je bila u blizini Getsemanija na grobu Majke Božje, primila je objave o Marijinu životu i njezinu slavnom uznesenju na nebo. Druge manje objave primila je u dvorani Zadnje večere, na Maslinskoj gori i na Jordanu.
U Svetoj zemlji kao majka doživjela je veliku radost i utjehu jer su franjevci samostana na brdu Sionu njezina sina Birgera posvetili za viteza Svetoga groba.
Uz sv. Franju Asiškoga sv. Brigita se ubraja među najglasovitije srednjovjekovne hodočasnike Svete zemlje. Ta je svetica u katoličkom svijetu postala slavna još i po svojim spisima koji su sakupljeni u jedan svezak i nose naslov Objave. Oni su trajni mistički i literarni spomenik po kojima je svetica ušla u povijest "kao Božji apostol i prorok", kao "vidjelica i mističarka Sjevera".
Objave sv. Brigite stručnjaci smatraju pravim književnim i mističnim remek-djelom, jer su pisane živim, slikovitim, kojiput i dramatskim stilom. To je djelo puno poezije pa je kadro očarati i najprofinjenije književne sladokusce. Pisano je latinskim jezikom, ne doduše klasičnim, ali unatoč tome dostojanstvenim. U Objavama kao ideje vodilje dolaze do izražaja misli o Božjem gospodstvu, njegovoj pravednosti, ali s kojom je uvijek povezano njegovo preobilno milosrđe. Objave izražavaju na osebujan način velike srednjovjekovne pobožnosti, osobito onu prema Kristovu čovještvu i Presvetoj Djevici. Sv. Brigita veliča Marijino bezgrješno začeće. Od svetaca slavi sv. Josipa i one svete kojih je svetišta kao pobožna hodočasnica pohodila, osobito ono sv. Jakova u Compostelli. Mnogo govori i o anđelima, osobito o čuvarima.
Sv. Brigita je u prisutnosti svoje kćerke Katarine i svoga ispovjednika umrla u Rimu na današnji dan godine 1373. Njezini zemni ostaci preneseni su u Švedsku te ondje sahranjeni u crkvi u Vadsteni.

24. srpanj 2010.

Mučenici vjernosti Kristu, Crkvi, Papi i zvanju


Usvojoj prvoj enciklici Ecclesiam suam Pavao VI. je zapisao: "Krist je ustanovio svoju Crkvu, da bi svim ljudima bila dobra majka i služiteljica spasenja. Stoga se razumije, samo od sebe, zašto su joj tijekom stoljeća zasvjedočili posebnu ljubav i posvetili naročitu brigu svi oni kojima je na srcu ležala slava Božja i vječno spasenje ljudi. Među onima što su tako činili, isticali su se naročito pape, Kristovi namjesnici na zemlji, zatim nebrojeni biskupi i svećenici te udivljenja vrijedan broj kršćanskih svetaca…"
Mi ih danas ne želimo sve nabrajati, jer je to i nemoguće, nego ćemo se zadovoljiti da spomenemo neke. Uvjereni smo da pod tim kršćanskim svecima Sveti Otac razumijeva i sve one koji su se također istakli svojom vjernošću, a vjerojatno neće nikad doći na oltar. Među njima mislimo naročito na one koji su u ne tako davnom razdoblju osporavanja pokazali naročitu vjernost Crkvi i njezinoj hijerarhiji.
Na čelo svih onih koje danas želimo spomenuti stavljamo blaženog Josipa Fernandeza, mučenika u Tonkingu, čiji se spomendan danas i slavi. On se rodio 3. rujna 1775. u Ventosa de la Cueva, u Španjolskoj. Stupio je u Valladolidu u dominikanski red 12. kolovoza 1796. Završivši redovite nauke bio je g. 1805. zaređen za svećenika. Te iste godine kao misionar pošao je na Daleki istok u Tonking.
Kroz 32 godine apostolskoga rada, većinu je od toga vremena proveo u selu Kien-Lao, mnoge je obratio na kršćanstvo, a kršćane odgojio u vjernosti, u revnosti prema Kristu i Crkvi. Kad je u zemlji buknulo progonstvo, morao je napustiti svoje drago selo te potražiti sigurnije mjesto. No 18. lipnja 1838. napola uzet bio je uhvaćen i zatvoren.
Nalazeći se u gajbi od bambusove trstike, bio je neprestanim pokušajima, prijetnjama i obećanjima napastovan da otpadne od svoje vjere. Mučenik je na sva ta nastojanja izjavljivao da je došao u Tonking naviještati Isusa Krista te da je u taj posao utrošio sve svoje sile. Zbog toga je osuđen na smrt. Upravitelj pokrajine Lę-Vanh-Duc pokušao je s mučenikom 24. srpnja 1838. još jedanput sreću i dao mu ovaj prijedlog: "Sada ti valja odrubiti glavu. No, ako budeš pogazio križ, bit će ti vraćena sloboda pa ćeš se moći vratiti u Europu. Inače ćeš ginuti." Mučenik vjernosti na to je odgovorio: "Ne, mandarine! Ako hoćeš, daj me pogubiti, samo te molim da mi ne govoriš o obešćašćenju onoga znaka spasenja po kojem su svi ljudi spaseni."
Mučenik je istoga dana pogubljen ostavši nepokolebljivo vjeran svome Kristu. Leon XIII. proglasio ga je 27. svibnja 1900. blaženim.
A sada se u promatranju junaka vjernosti primaknimo bliže našem vremenu. Glasoviti i zaslužni redovnik o. Werenfried van Straaten, poznat po nadimku "Speckpater" u svome listu Ostpriesterhilfe broj 2. g. 1969. iznosi ovo:
"Kako su sredstva društvenog priopćavanja, što Crkvi u slobodnom svijetu stoje na raspolaganju, često glasilo samo ljevičarskih novinara, ovdje dajem riječ čovjeku koji je zbog onoga što je za Boga pretrpio više od mnogih drugih pozvaniji da govori. On živi kao svećenik-radnik u jednoj potkrovnoj sobici u Rumunjskoj. Prije toga je 15 godina proveo u zatvoru, a pripada Grkokatoličkoj crkvi, koju neki smatraju zaprekom za ekumenski pokret. Za bezbrojnih preslušavanja njegovo je tijelo nepopravljivo oštećeno. No njegov je duh ostao neslomljen. S poštovanjem su zabilježene njegove riječi: 'Mi smo zbog Petrova prvenstva godinama trpjeli muke, udarce, glad, studen, golotinju, podrugivanje. Naše okove, lisičine i željezne rešetke ćelije cjelivali smo kao posvećene predmete, a naše robijaško odijelo poštivali smo kao kakvu svetu odjeću. Mi smo svoj križ dragovoljno nosili, makar su nam neprestano kao plaću za otpad od Rima nudili slobodu, novac i udoban život. Naši su biskupi, svećenici i vjernici zajedno osuđeni na preko 5.000 godina zatvora, a od toga su preko tisuću godina nepravedne kazne već i podnijeli. Šest je biskupa za jedinstvo s Rimom, što su ga naši pradjedovi prije 270 godina ponovno uspostavili, umrlo u zatvoru. Unatoč tim krvavim žrtvama, naša Crkva broji sada isto toliko biskupa kao i u vremenu kad su je Staljin i pravoslavni patrijarh Justinijan trijumfirajući proglasili mrtvom. Činjenica što naša Crkva kroz 21 godinu najnečovječnijih patnja nije bila uništena, za nas je znak da Bog čeka na svoj čas. On, koji nam je dao milost postojanosti, dat će nam i milost uskrsnuća… Ako vas mi u svojim mukama pozivamo na strpljivost, onda to znači da smo za svoju vjeru spremni i umrijeti. A Krist je rekao da će pšenično zrno kad umre donijeti obilan plod. Mi ne sumnjamo u njegovu riječ.' Progonjena Crkva živi u toj nadi i u suosjećanju s Kristom. Ona ne želi nikakav kompromis koji bi previdio onu istinu za koju je Krist umro. Zbog toga moramo moliti jakost za progonjene, mudrost za diplomate, vjeru za nas same i vjernu ljubav za papu i cijelu Crkvu."

25. srpanj 2010.

Sveti Jakov Stariji, apostol


Jakov je bio sin Zebedeja i Salome, a brat Ivana evanđelista. Rodio se u Betsaidi na Genezaretskom jezeru. Na apostolat je pozvan u proljeće ili ljeto g. 28. od samoga Krista. Sveti Matej o tom u svom evanđelju piše: "Idući odatle dalje, Isus opazi drugu dvojicu braće, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana, u lađici, s ocem, gdje krpe mreže. Pozva ih. Oni odmah ostave lađicu i svog oca te pođu za njim" (Mt 4,21-22). Sveti Jakov, zajedno s Petrom i Ivanom, pripada onome najužem krugu oko Isusa. S njima je prisutan uskrsnuću Jairove kćerke, Isusovu preobraženju na Taboru, njegovoj smrtnoj borbi u Getsemaniju.
O njegovu naglom karakteru govori zgoda iz Isusova života kada ga negostoljubivi Samarijanci ne htjedoše primiti. "Kad to vidješe učenici, Jakov i Ivan, rekoše: 'Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi?' Isus se okrenu pa ih ukori. I odu u drugo selo" (Lk 9,54-56). Ono što još sigurno znamo o sv. Jakovu zabilježeno je u Djelima apostolskim. "U ono vrijeme kralj Herod poče zlostavljati neke članove Crkve. Mačem pogubi Ivanova brata Jakova" (Dj 12,1-2).
Klement Aleksandrijski i Euzebije Cezarejski spominju i obraćenje sudskoga sluge ili pandura, koji je Jakova vodio na sud. Vidjevši taj kako je apostol hrabro primio smrtnu osudu, priznao se i sam kršćaninom. Jakova je zamolio za oproštenje za sve što mu je učinio. Apostol ga je poljubio i rekao mu: "Mir s tobom!" Poslije toga je obojici odrubljena glava. Tijelo sv. Jakova bijaše preneseno u Compostellu, u Španjolskoj, gdje njegov grob u srednjem vijeku postade uz Rim i Jeruzalem najviše pohađano hodočasničko mjesto. Španjolska ga je izabrala za svoga zaštitnika, a kad njegov blagdan padne u nedjelju, onda je ona cijela godina jubilarna Jakovljeva godina. Svetog su Jakova kao svog naročitog zaštitnika poštivali tijekom stoljeća hodočasnici i putnici, zatim srednjovjekovni vitezovi, pa onda apotekari, kožari, ratari i voćari. Slikari ga obično prikazuju kao putnika sa štapom u ruci, koji put i s mačem, što podsjeća na njegovu smrt, jer je od kralja Heroda Agripe bio pogubljen mačem i tako prvi od apostola pošao u mučeničku smrt. Sv. Ivan Zlatousti kaže o njemu: "Od početka ga je prožimao veliki žar: zapustio je sve ljudsko, te se popeo do neizrecivog vrhunca i ubrzo bio pogubljen."

26. srpanj 2010.

Sveti Joakim i Ana, roditelji BDM


Danas slavimo onaj blaženi bračni par što je poklonio život Majci Sina Božjega. O Joakimu i Ani u Svetom pismu doduše nema spomena, no zato se njihovo ime prvi put spominje u jednom apokrifnom spisu iz II. stoljeća, koji se općenito naziva Protoevanđelje sv. Jakova. U prvih osam poglavlja toga spisa iznesene su neke pojedinosti što se odnose na Marijino čudesno rođenje. Taj spis govori o sv. Joakimu kao o veoma bogatu čovjeku, ali koji je bio i pobožan i dobar pa je prihode svojih dobara dijelio u dvoje: jedan je dio davao narodu, a drugi prinosio kao žrtvu Gospodinu za otpuštenje svojih grijeha. Kad se jednog dana nalazio u hramu, prinoseći svoju žrtvu, nagovorio ga je neki Ruben, predbacujući mu nevrijednost zbog koje sa svojom Anom nema djece. U Izraelu, naime, nijedan pravednik nije ostao bez potomaka. To je Joakima veoma pogodilo u srce pa se za četrdeset dana povukao u pustinju posteći i moleći kako bi od Gospodina isprosio potomka.
U međuvremenu je i Ana vapila Gospodinu moleći za plodnost svoga krila. U to joj se ukazao Božji anđeo i navijestio da će dobiti dijete. O toj je stvari po anđelu bio obaviješten i Joakim te pozvan da se iz pustinje vrati kući. Joakim je poslušao te u zahvalu prinio Gospodinu za žrtvu deset jaganjaca. Bogato je nadario i svećenika i narod. Ana je u velikoj starosti rodila kćerku i dala joj ime Marija. U trećoj godini roditelji su je prikazali Gospodinu. Protoevanđelje Jakovljevo ne spominje ime mjesta Marijina rođenja. Kasniji pisci misle da je to bio Nazaret, drugi opet Seforis, Jeruzalem ili Betlehem. Isti spis drži da se Joakim oženio Anom kad mu je bilo 20 godina, a o kasnijem njegovu i Aninu životu nakon Marijina prikazanja ne spominje ništa.
Istočni sveti Oci u svojim su propovijedima na Marijine blagdane s mnogo ljubavi, oduševljenja i pobožnosti slavili i njezine roditelje. Štovanje se sv. Joakima na Zapadu razvilo mnogo kasnije nego na Istoku, a na Zapadu je sv. Ana daleko više popularna nego sv. Joakim. Njezinom je štovanju veoma pridonio Ivan Trithemius svojom knjigom Tractatus de laudibus sanctissimae Annae (Rasprava o pohvalama presvete Ane - Mainz, 1494). Kult sv. Ane naročito je raširen na europskom sjeveru: u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj. Ondje su glasovita svetišta sv. Ane u Dürenu u Njemačkoj te u Aurayu u Bretanji. Bretonci su taj kult prenijeli i u Kanadu, gdje se u Beaupréu nalazi također veliko svetište sv. Ane.

27. srpanj 2010.


Sveti Kordovski mučenici


Skupinu kordovskih mučenika sačinjavaju: Juraj, Aurelije, Feliks, Natalija i Lilioza. Aurelije se rodio u gradu Cordobi u Španjolskoj od oca muslimana i majke kršćanke. Ostavši siroče u nježnoj dobi, bi odgojen od jedne svoje rođakinje kršćanke, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu.
Aurelije se kasnije oženio Natalijom. S njom je živio potajno kao kršćanin. No jednog je dana bio svjedok izvanredne hrabrosti i vedrine nekog kršćanina Ivana koji je, usred napadaja i pogrda, vjerno svjedočio svoju vjeru u Krista. To je Aurelija tako duboko potreslo da je u dogovoru sa svojom ženom odlučio živjeti isključivo u molitvi i pokori. Dok su u zatvoru pohađali zbog kršćanske vjere pozatvarane mučenike Ivana, Eulogija, Floru i Mariju, i u njima se sve više budila čežnja za mučeništvom. Jedina su im zapreka na tom putu bile njihove dvije kćerke: jedna od 5, a druga od 8 godina. Roditelji su se bojali za njih da poslije njihove smrti ne bi postale muslimanke jer bi ih netko mogao odgojiti za islam.
Iznijevši svoj problem sv. Eulogiju, taj im je savjetovao da kćerke povjere na brigu jednom obližnjem samostanu. Oni su prihvatili taj savjet, a za djecu se u samostanu starala neka udovica Izabela, žena mučenika Jeremije. Njoj su kao opskrbninu za djecu dali i priličnu svotu novaca. Istim idealom mučeništva bio je tada zahvaćen još jedan kršćanski bračni par: Feliks i Lilioza. Oboje potjecahu od maurskih roditelja, no po vjeri bijahu kršćani. Toj se skupini pridružio i Juraj, monah iz samostana Sv. Sabe u Jeruzalemu koji je, proseći milostinju za svoj samostan, iz sjeverne Afrike prešao u Španjolsku.
Aurelije i Natalija te Feliks i Lilioza bijahu osuđeni na smrt kao oni što pogaziše islam, dok je Jurja kao stranca sud lišio kazne. Taj pak nije želio da mu izbjegne mučenička kruna pa je riječima napao muslimanima svetog proroka Muhameda. To ga je stajalo glave jer je bio pogubljen skupa s ostalom četvoricom mučenika. Bilo je to 27. srpnja 852. Kršćani su njihova tjelesa pohranili kao najčasnije svetačke relikvije.

28. srpanj 2010.

Sveti Nazarije i Celzo, mučenici


Podatke o ovoj dvojici svetih milanskih mučenika zahvaljujemo Paulinu, životopiscu sv. Ambrozija, koji kao očevidac pripovijeda da je taj slavni milanski biskup nakon smrti cara Teodozija, tj. g. 395. pronašao mučenička tjelesa u dva groba izvan grada. Najprije bi pronađeno tijelo sv. Nazarija, nakvašeno krvlju, "a bila je tako svježa kao da je upravo taj dan bila prolivena. I glava istoga, što je od bezbožnih bila odsječena, čitava i netaknuta s kosom i bradom…" A odmah zatim sv. Ambrozije po nekom nadahnuću u susjednom grobu otkri i tijelo svetog mučenika Celza.
Iz Paulinova pripovijedanja i natpisa što potječe od svetog Ambrozija te iz natpisa što ga u X. stoljeću postavi biskup Landulf, podigavši kraj groba sv. Celza samostan, očevidno proizlazi, iako bijahu pronađena tjelesa obojice mučenika, bilo je preneseno u grad samo tijelo sv. Nazarija te položeno u baziliku svetih apostola. Tu je baziliku još g. 385. posvetio sv. Ambrozije, a kasnije bi posvećena sv. Nazariju. Tijelo je sv. Celza ostalo na istom mjestu sve dok ga biskup Landulf nije prenio.

O životu tih mučenika ne može se pouzdano znati ništa. Legenda, koja se oko njih kasnije splela, nema nikakve povijesne vrijednosti. Jedino što o njima pouzdano znamo jest njihov kult u Milanu. Sam sv. Ambrozije poslao je jednu relikviju sv. Nazarija u Nolu, tamošnjem biskupu sv. Paulinu. Za mučenikove relikvije otimale su se i druge mjesne crkve u Italiji, Galiji, Španjolskoj, Africi pa čak i Carigradu. U gradovima koji su dobili dio mučenikovih relikvija (obojice mučenika) podignute su im u čast lijepe crkve.

Ikonografija na području milanske nadbiskupije sv. Nazarija prikazuje uvijek kao starijeg, s bradom, a Celza kao mladića. Često su prikazani u rimskim vojnim odorama s mačem u ruci, kojim bijahu pogubljeni, i s palmom, znakom svoga mučeništva.

29. srpanj 2010.

Sveta Marta


Ono najvrjednije što znamo o sv. Marti nalazi se u Evanđelju. Sv. Luka o njoj piše ovako: "Dok su putovali, uđe Isus u jedno selo, gdje ga neka žena imenom Marta primi u svoju kuću. Ona je imala sestru zvanu Marija, koja je sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ. A Marta bijaše mnogo zauzeta posluživanjem. Ona mu pristupi i reče: 'Gospodine! Tebi nije ništa stalo do toga što me moja sestra ostavila samu da poslužujem? Reci joj da mi pomogne!' 'Marta, Marta! - odgovori joj Gospodin - brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti," (Lk 10,38-42).
Sv. Ivan, opisujući potanko Lazarovo uskrsnuće, piše: "Isus je ljubio Martu, njezinu sestru i Lazara" (Iv 11,5). Sestre su poručile po njega dok je Lazar bio još bolestan. Bilo je to na posve diskretan način: "Gospodine, bolestan je onaj koga ljubiš" (Iv 11,3). Isus se uputio u Betaniju tek nakon Lazarove smrti.
"Marta, čim ču da dolazi Isus, iziđe mu u susret, dok Marija ostade u kući. Marta reče Isusu: 'Gospodine, da si bio ovdje, ne bi bio umro moj brat. Ali i sada znam da će ti Bog dati sve što god zatražiš od njega.' 'Uskrsnut će brat tvoj', odgovori joj Isus.
'Znam da će uskrsnuti - odvrati mu Marta - o uskrsnuću, u posljednji dan.'

'Ja sam uskrsnuće i život - reče joj Isus. - Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo?' 'Da, Gospodine, ja tvrdo vjerujem da si ti Mesija, Sin Božji koji je došao na svijet.'
Kad to reče, ode i zovnu sestru Mariju: 'Učitelj je ovdje - reče joj tiho - i zove te.' Čim ona to ču, brzo se diže i ode k njemu. Isus ne bijaše još ušao u selo, već je i dalje bio na onome mjestu gdje ga susrete Marta. A Židovi koji bijahu s Marijom u kući i koji su je tješili, kad vidješe da se ona brzo diže i iziđe, pođoše za njom, uvjereni da ide na grob plakati. A Marija, kad dođe tamo gdje bijaše Isus i kad ga opazi, pade mu pred noge pa mu reče: 'Gospodine, da si bio ovdje, ne bi umro brat moj.' Kad je opazi gdje plače i gdje plaču Židovi koji su došli s njom, Isus se potrese u duši, uzbudi i zapita: 'Gdje ste ga položili?' 'Gospodine - rekoše mu - dođi pa ćeš vidjeti!'
Isus proplaka. Nato su Židovi govorili: 'Gledaj kako ga je ljubio!' Neki od njih ipak rekoše: 'Zar nije ovaj koji je slijepcu otvorio oči mogao učiniti da Lazar ne umre?' Isus se opet potrese u sebi te se uputi na grob, što bijaše rupa u špilji i na kojoj je ležao kamen. Isus reče: 'Dignite kamen!' 'Gospodine, već zaudara - reče mu pokojnikova sestra Marta. - Četiri je dana što je umro.' 'Ne rekoh li ti - odvrati joj Isus - da ćeš vidjeti slavu Božju ako budeš vjerovala?' Tada digoše kamen. A Isus podiže oči i reče:
'Oče, zahvaljujem ti što si me uslišao. Ja sam znao da me uvijek uslišavaš, ali ovo rekoh radi ovdje prisutnog svijeta, da vjeruju da si me ti poslao.'
Rekavši to, viknu jakim glasom: 'Lazare, iziđi!' Pokojnik iziđe obavijen povojima po rukama i nogama. Lice mu bijaše zamotano ručnikom. Isus im naredi: 'Razvežite ga i pustite ga da ide!'" (Iv 11,20-44)
Sv. Ivan opisujući pomazanje Isusovo u Betaniji spominje: "Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje stanovaše Lazar koga Isus uskrisi od mrtvih. Tu mu pripremiše večeru na kojoj Marta posluživaše" (12,1-2).

30. srpanj 2010.

Sveti Petar Krizolog († 450)


Biti dvorski biskup rijetko je odlikovanje, a veoma često opasnost da se čovjek izgubi u dvorskom životu, intrigama i politici. To je bila napast i za današnjega sveca Petra Krizologa, zlatorječitoga. Odrastao u gradu Forum Cornelii, današnja Imola kod Bologne, i tamo odgojen pod zaštitom biskupa Kornelija, mladi je đakon prvi put došao u dodir s velikim svijetom kad je pratio svog biskupa u Rim. Papa Celestin I. u razgovoru s njime brzo je uočio izvanrednu govorničku nadarenost te izobrazbu, zatim točno poznavanje Svetog pisma i djelâ velikog istočnog oca Ivana Zlatoustoga. Zlatorječiti bio je sličan Zlatoustome i kao govornik i kao teolog. No još je više na Papu djelovalo, kao i na sve koji su se susretali s Krizologom, njegova velika težnja za kreposnim životom. Vjerojatno nadahnut odozgora, Papa je posvetio mladog đakona za biskupa i odredio ga za biskupsku stolicu u Raveni, tada prijestolnici Zapadnog Rimskog Carstva.
Za mladoga biskupa oduševila se i glasovita carica Galla Placidia, koja je upravljala Carstvom umjesto maloljetnog sina Valentinijana. Rado je tražila kod njega savjete da uzmogne što bolje i pravednije vladati. I mnogi carski dvorjanici, slušajući Petrove propovijedi, počeše vršiti dobra djela: dijeliti milostinju siromasima, izbjegavati nećudoredne igre i plesove, što bijahu posljednji izdanci poganstva na izdisaju. Obraćali su se i mnogi krivovjerci, a nekršteni su molili za krštenje.

Petar je bio i veliki prijatelj sirotinje. Dijelio je od svoga i šakom i kapom, na carskom dvoru molio za siromahe, obilazio siromašne gradske četvrti pomažući svima kako je znao i mogao. Osobita briga bila mu je sjaj Božje službe. Otprilike 20 godina nosio je nekadašnji đakon iz Forum Cornellija biskupski štap i teret jedne važne biskupije. Iako je još bio u najljepšoj muževnoj dobi, počeo je sve više osjećati da slabi. Tijelo izmučeno radom i brigama počelo je otkazivati. Stoga se sveti biskup povukao iz gradske vreve u tišinu svog rodnog grada da se pripremi na smrt u blizini groba svog svetog zaštitnika, svetog mučenika i biskupa Kasijana. Umro je 3. prosinca 450. i tako se ugasilo veliko svjetlo koje je rasvjetljivalo Crkvu u ona teška i nemirna vremena.
Grad Ravena zavio se u tugu za svojim nenadoknadivim biskupom, kome nije bilo ravna do dana današnjega. No, Petar Krizolog živi još i danas i to ne samo u nebu kao Božji svetac, već i na zemlji u svojim govorima, od kojih je sačuvano 200, te u uspomeni Crkve, koja slavi njegov blagdan 4. prosinca.
Zapamtimo bar jednu njegovu glasovitu izreku koja glasi: "Tko se namjerava šaliti s vragom, ne može se veseliti s Kristom!"

Crkva je svetog Petra Krizologa zbog njegovih nastojanja u naviještanju vjere i ćudoređa proglasila godine 1729. svojim naučiteljem.

31. srpnja 2010.

Sveti Ignacije Lojoski (1491-1556)


Živio je u jednom prijelomnom razdoblju povijesti kad su veliki moreplovci Kristofor Columbo i Magellan otkrili nove putove i svjetove, kad je srednji vijek bio na zalasku, a rađao se novi, kad je unutar Crkve buknula Lutherova i Calvinova buna i kad je Crkva na nju odgovorila tridentskom obnovom. Tome razdoblju ali i kasnijima Ignacije je udario snažan pečat svoje jake ličnosti.

Iako je Ignacije prije obraćenja bio vojnik, časnik, kako je svome redu dao prilično čvrstu organizaciju, naglasio važnost poslušnosti, mnogi su počeli držati da su isusovci posve vojnički red. No to ne stoji. Ignacije bijaše veoma čovječan, elastičan i više je držao do duha nego do slova, do ljubavi nego do stroge vanjske stege.
Ignacije potjecaše iz jedne od 24 baskijske plemićke obitelji u pokrajini Guipuzcoi, koja od davnine obrađivaše svoje posjede. Rodio se jednoga nama nepoznatoga dana godine 1491. kao posljednje od dvanaestero djece. Kao paž na dvoru jednog španjolskog grandija, a kasnije kao mladi časnik, sanjao je o sjajnoj budućnosti. Sam je u zrelim godinama priznao da je uživao u baratanju oružjem te u sebi pohranjivao misao i želju za slavom. Nije bio slobodan ni od drugih mladenačkih slabosti i poroka.
Na Duhove 1521., braneći tvrđavu Pampelonu, bio je topovskim tanetom teško ranjen u koljeno. Jedna mu je noga, unatoč svim liječničkim zahvatima, cijeli život ostala kraća. Dok se kao bolesnik dugo nalazio na bolesničkoj postelji u svom rodnom dvorcu Loyoli, čeznuo je za zabavnim štivom. No na dvoru su bile samo dvije knjige: Život Isusov od Ludolfa kartuzijanca i Legenda o svecima od Jakova de Voragine. Bolesnik, pritisnut dosadom, počeo je ipak čitati te knjige, iako mu se ispočetka nisu baš milile. Čitao je i listao po tim knjigama i one ga doskora počeše zanimati i malo-pomalo osvajati. U njemu je započet jedan proces koji će ga dovesti do toga da jednom posve upozna Božju volju, ono što Bog hoće od njega.
Nakon posvemašnjeg ozdravljenja Ignacije najprije pomišljaše na život u kojoj kartuziji ili barem na nešto slično tome. Još uvijek neodlučan, krenuo je na hodočašće u Gospina svetišta Aranzazu i Montserrat. Zatim je pošao u grad Manresu, gdje se kanio posve kratko zadržati, no ispalo je obratno. Ondje se u jednoj špilji blizu grada zadržao gotovo godinu dana. Bilo je to vrijeme u kojem je molio i razmišljao te doživljavao duhovnu utjehu, a zatim tjeskobe što su graničile s očajem, da konačno dođe do prave mistične preobrazbe.
O tom je razdoblju u Manresi Ignacije sam ovako sudio: "Bog je sa mnom postupao kao učitelj s djetetom i ja bih uvrijedio Božje veličanstvo kad bih o tom posumnjao da je Bog sa mnom tako postupao." U Manresi mu je Bog "otvorio oči duše, da su mu se od tada sve stvari činile drukčijima, o čemu je u 62. godini života rekao da sve one spoznaje što ih je u životu stekao nisu ništa prema onom što je jednom iskusio" - kako piše o tome njegov životopisac Pedro de Ribadeneira. U Manresi je nastala i Ignacijeva knjižica Duhovne vježbe, koja će obratiti nebrojene ljude te mnogim svjetovnjacima i redovnicima postati sredstvo duševnog očišćenja. "Knjižica je duhovnih vježbi odgojna knjiga za sva vremena te je, kako to netko reče, učinila više svetaca nego što sadrži slova" (Pius Parsch).
Iz Manrese je Ignacije kao hodočasnik pošao u Rim, pa onda u Veneciju i napokon u Svetu zemlju. Ondje je želio ostati i obraćati nevjernike, no to je u onim prilikama za njega postalo neizvedivo. Zato se vratio u Europu te, da bi mogao pomoći dušama, dao se na nauke najprije u Barceloni, zatim u Alcali, Salamanki i napokon u Parizu. Počeo je s latinskom gramatikom a završio kao magister artium, tj. doktor filozofije. Dakako da je svršio i teologiju. Uz studij je nastojao pomagati i dušama poučavajući neuke u katekizmu te pojedincima dajući duhovne vježbe.
Ignaciju se već u Barceloni rodila želja da oko sebe okupi u jedan savez nekoliko ljudi koji bi onda bili trublje Isusa Krista. To će mu poći za rukom tek u Parizu. Ondje je okupio oko sebe skupinu sposobnih studenata. Bili su to: Petar Faber, Franjo Ksaver, Diego Lainez, Šimun Rodriguez, Nikola Bobadilla i Alfonso Salmeron. Svi su oni najprije kod Ignacija obavili duhovne vježbe te odlučili "posve ostaviti svijet i dati se na put siromaštva i križa", kako je to jedan od njih - Diego Lainez - izrekao.
Ta prva Ignacijeva četica zapečatila je svoju odluku na Veliku Gospu 1534. zavjetom u Kapeli mučenika u Parizu. Zavjetovali su se da će služiti Bogu i pomagati dušama u savršenom siromaštvu i čistoći te poći u Palestinu. Ako im to ne pođe za rukom, onda će se staviti na raspolaganje papi, Kristovu namjesniku na zemlji, "da im Krist preko njega udostoji se pokazati put savršenije službe."
Poslije zavjetovanja nastojali su u Parizu dovršiti svoje nauke, a zatim su se početkom godine 1537. našli u Veneciji u nadi da se odatle prebace u Svetu zemlju. Dok su na to čekali, Ignacija je rapski biskup 24. lipnja zaredio za svećenika. On je čekao da rekne svoju mladu misu u Betlehemu. Barem je to želio, no Providnost je odredila drugačije. Zbog rata s Turcima bilo je nemoguće putovati u Svetu zemlju. Zato je zavjet valjalo drukčije ispuniti: poći u Rim Papi. Na putu u Rim Ignacije se zaustavio u crkvici u La Storti. Ondje je doživio jednu veliku milost. Njegov suputnik Lainez kao očevidac ovako ju je opisao: "Kad smo bili na putu cestom iz Siene u Rim, dogodilo se da je naš otac doživio mnogo duhovnih utjeha. Rekao mi je da mu se dogodilo kao da mu je Bog Otac utisnuo u srce ove riječi: 'U Rimu ću vam biti milostiv.' Budući da naš otac nije znao što bi te riječi imale značiti, dodao je: 'Ne znam što će se s nama dogoditi, možda ćemo u Rimu biti raspeti.' Tada je rekao da mu se učinilo kao da vidi Krista s križem na ramenu, a pored njega vječnoga Oca koji mu je rekao: 'Hoću da ovoga uzmeš za slugu.' I tako ga je Isus uzeo i rekao mu: 'Hoću da mi služiš.' Odatle je zadobio veliku pobožnost prema Isusovu imenu te htio da se njegova Družba nazove Isusovom."
To viđenje u La Storti za Ignacija je bila potvrda njegova duhovnoga puta, ali i jasan smjer za budućnost: ne željeni Jeruzalem u Svetoj zemlji, već Rim i Kristov namjesnik na zemlji. Ondje se Ignacije sa svojim drugovima stavio na raspolaganje papi Pavlu III. Na sam Božić 1538. služio je svoju prvu misu u bazilici Santa Maria Maggiore na oltaru jaslica. To je bilo umjesto u Betlehemu. U Rimu su pariški magistri s Ignacijem na čelu ili "svećenici-hodočasnici", kako ih je puk nazivao, započeli svoju budućnost. Ondje su nakon dugih molitava i savjetovanja odlučili svoju zajednicu pretvoriti u red kome će dati ime Družba Isusova. Nju će Pavao III. bulom Regimini militantis ecclesiae 27. rujna 1540. potvrditi kao novi red. Taj dan Družba sa zahvalnošću slavi i danas kao svoj rođendan.
Ignacija su njegova prva subraća izabrala za svoga prvoga generalnoga poglavara. Izbor je bio jednoglasan. Svetac ga je prihvatio kao izraz Božje volje, premda bi volio da je to mjesto preuzeo netko drugi. Taj će teret kroz 15 godina nositi sve do svoje smrti. U Družbi je generalni poglavar do danas doživotno.
Ignacije kao general deset je godina radio na Konstitucijama, koje će redu dati čvrsto ustrojstvo. Unatoč stalnoj boležljivosti Ignacije bijaše u obavljanju svojih dužnosti neumoran. Umro je 31. srpnja 1556. ostavivši iza sebe već čvrsto razgranat red s brojnim kolegijima i ustanovama. Isusovaca je tada bilo tisuću, no njihovo je značenje i utjecaj daleko prelazio njihov broj.

1. kolovoz 2010.

Sveti Alfonz Marija de Liguori (1696-1787)


Alfonz je rođen 27. rujna 1696. u Napulju kao sin velikoga admirala Napuljskoga Kraljevstva. Bio je veoma nadaren, volio je glazbu, pjesništvo i slikarstvo, ali se po očevu nalogu morao posvetiti studiju prava. Već sa 17 godina života postao je doktor pravne znanosti. Dvije godine kasnije postao je samostalan odvjetnik. Izgubio je veliki proces između vojvode od Gravine i velikoga toskanskoga vojvode. Tada mu se zgadilo nepoštenje u takvim procesima pa je zauvijek napustio odvjetničku karijeru.
Htio je najprije stupiti u družbu oratorijanaca sv. Filipa Nerija, ali se tome usprotivio njegov otac. Tako je postao biskupijski svećenik i počeo djelovati u svome rodnom Napulju, ali s izvanrednom pastoralnom svježinom i novošću. Posvetio se vjerskoj pouci malih i velikih, brizi za bolesnike. Silna aktivnost naškodila mu je zdravlju pa je teško obolio te bio poslan na podulje bolovanje.
Kako je tada imao vremena, mnogo je razmišljao i u njemu je dozrio njegov životni plan. Više neće davati prednost pastvi u gradu, već na zapuštenim selima. Da bi to postigao, osnova i novi red nazvavši ga redom Presvetog Otkupitelja. Njegovi se redovnici zbog toga zovu redemptoristi. Kao što je Isus slao svoje učenike dvojicu po dvojicu, osobito po selima, da propovijedaju blagu vijest Evanđelja, tako će raditi i duhovni sinovi sv. Alfonza. Zato je sastavio mnogo pastoralnih priručnika i katekizama. U njima se često puta očituje svečeva neobična domišljatost.
Veliko područje djelovanja sv. Alfonza bila je moralna teologija, u kojoj njegov rad otvara novu epohu, koja se u mnogo čemu kao vrijedna zadržala još i danas.
U dobi od 66 godina Alfonz je morao preuzeti biskupsku stolicu postavši biskupom biskupije Santa Agata dei Goti. Bila je to mala, ali veoma raštrkana biskupija. Zbog sve veće kostobolje i uloga svetac je mnogo trpio te molio da bude oslobođen biskupske službe, koju je obavljao vrlo vjerno i savjesno. No Papa mu je na molbu ovako odgovorio: "Meni je draže da vi i dalje upravljate biskupijom, pa bilo to i iz kreveta." U 79. godini mogao se ipak povući u svoj samostan u Noceri dei Pagani, gdje je proživio daljnjih 12 godina. Ispunio ih je radom oko pisanja nabožnih knjiga kao što su: Veliko sredstvo molitve, Pohodi Presvetom sakramentu, Vječne istine, U Božjoj službi i još mnoge druge.
On je tolikim dušama donio mnogo svjetla i utjehe, ali je sam morao u posljednjim godinama života mnogo pretrpjeti od skrupula i drugih tjeskoba. Umro je kao 91-godišnji starac. Bio je velik štovatelj Majke Božje i njoj u čast napisao je glasovitu knjigu Marijine slave, prevedenu na mnoge jezike, i koja je tolike uvela u pravu pobožnost prema Majci Božjoj. Papa Grgur XVI. proglasio je g. 1839. Alfonza svecem. Kasnije ga je papa Pio IX. proglasio naučiteljem Crkve, a Pio XII. nebeskim zaštitnikom svih ispovjednika i moralista.

2. kolovoz 2010.

Sveti Stjepan I., papa († 257)


Najstarija i najpouzdanija vijest o štovanju Stjepana I. sadržana je u spisu Depositio Episcoporum, u kojem se spominje da je 2. kolovoza bio pokopan na Kalistovu groblju. Neki martirologiji kažu da je umro kao mučenik, međutim su kasnija istraživanja utvrdila da je umro prirodnom smrću te da je pokopan na Kalistovu groblju na Apijevoj cesti.
Pontifikat mu je bio kratak. Trajao je samo tri godine… (254-257). On je raznim zahvatima uz pristanak drugih biskupa neosporno utvrdio primat rimskoga biskupa. Za njegove je vladavine došlo do vrlo žestoke rasprave o ponovnom podjeljivanju krsta i to između njega i slavnoga kartaškoga biskupa sv. Ciprijana. Taj je - kao uostalom i dio biskupa Male Azije - zastupao mišljenje da krivovjerce kao takve, koji su bili rođeni i kršteni u kakvom krivovjerju, kad prelaze u Katoličku crkvu, valja nanovo krstiti jer je heretički krst nevaljan. Međutim je papa Stjepan I., a s njim i cijeli Zapad, kao i najveći dio Istoka, držao da je krštenje valjano pa makar bilo podijeljeno i od heretika. Zbog toga je Papa, pozivajući se na sv. Petra, tražio od Ciprijana da one koji su već kršteni ponovno ne krsti. Sukob je u tome pitanju prijetio raskolom do kojega nije došlo zbog smrti kartaškoga biskupa i pape Stjepana, koji umriješe u razmaku od godine dana.
Papa Stjepan se u obrani primata rimskoga biskupa pozivao na Matejevo evanđelje, u kojem je riječ o Petrovu primatu. Budući da je rimska stolica Petrova stolica, to je i njezin primat prešao na njegove nasljednike. Zbog obrane primata rimskoga biskupa neki povjesničari stavljaju papu Stjepana I. na istu liniju s jednim Grgurom VII. i Inocentom III. u srednjem vijeku.

3. kolovoz 2010.


Blaženi Augustin Kažotić (1260/65-1323)


Pišući o njemu u I. svesku Biblioteke svetaca, Carlo Sisto kaže da je rođen u Trogiru, u Dalmaciji oko g. 1260., da je po narodnosti Hrvat te da mu se majka zvala Radoslava. Augustin je djetinjstvo i prvu mladost proveo u svome lijepom rodnom gradu, a onda, čuvši Božji glas, stupio u red svetoga Dominika.
Blaženi papa Benedikt XI., također dominikanac, koji je upoznao našega Augustina najvjerojatnije za vrijeme jednog boravka u Rimu, imenovao ga je g. 1303. zagrebačkim biskupom. Augustin je bio 20 godina biskup prostrane zagrebačke biskupije, uvrstivši se u broj njezinih najznačajnijih biskupa. Kao biskup bio je veoma aktivan i poduzetan. Često je obilazio svoju biskupiju propovijedajući i dijeleći potvrdu. Zdušno se brinuo ne samo za duhovno dobro i ćudoređe svoga puka, već mu je nastojao pomoći i u materijalnom uzdizanju. U želji za obnovom zagrebačke Crkve Augustin je održao tri biskupijske sinode. Mnogo je brige posvećivao uređenju bogoslužja, svećeničkim pripravnicima, da se duhovno i teološki izgrade, a onda i svećenicima po župama. Sve to svjedoči da je nastojao biti brižan pastir koji se ozbiljno i odgovorno brine za povjereno stado. Kao član biskupskoga zbora sudjelovao je na Općem saboru u Viennu. Bilo je to g. 1311-1312.
Augustin je bio zagrebačkim biskupom u doba kad su Hrvatska i Ugarska proživljavale teški građanski rat zbog kraljevskoga prijestolja. Kao biskup osobito se brinuo o svećeničkom podmlatku. Bogatiji su za svoje školovanje u sjemeništu plaćali, a siromašniji su se školovali besplatno. Augustin je u zagrebačkoj stolnici uredio bogoslužje: preuredio je dotadašnji posebni zagrebački obred: nešto prema papinskim odredbama, a nešto prema dominikanskom obredu. Mnogi su ga plemići zbog njegova značaja i kreposti uzimali kao suca u svojim međusobnim sporovima. Kad je i sam kao zagrebački biskup doživljavao nepravdu od plemića, na silu nije odgovarao silom. Zna se da je zbog toga živio u velikoj oskudici i siromaštvu.
Augustin Kažotić, zagrebački biskup, zbog svoje svetosti života, velike kulture, snažne rječitosti među svim ugarskohrvatskim biskupima uživaše velik ugled. Zato mu državni staleži god. 1318. povjeriše jednu diplomatsku misiju kod pape Ivana XXII. u Avignonu, gdje su pape tada stanovali. On je morao pred Papom iznijeti tužbe na zloupotrebe što su ih činili i plemići i dvorjanici mladoga kralja Karla Roberta Anžuvinca, kao i sam kralj.
Papa je Augustina dulje vremena zadržao na svome dvoru jer se neprijateljski raspoloženi kralj protivio njegovu povratku u Zagreb. I tako je kralj tuđinac jednom od najodličnijih hrvatskih sinova priječio povratak u domovinu. Papa je zbog toga bio prisiljen Augustinu dodijeliti drugu biskupiju. To je učinio g. 1322. premjestivši ga u Luceru, u Napuljskom Kraljevstvu, odakle su Anžuvinci i došli u Hrvatsku. Ondje se biskup Kažotić veoma posvetio obraćenju Saracena.
Augustin je u Luceri biskupovao samo godinu dana jer je umro 3. kolovoza 1323. No i kroz to kratko vrijeme ostavio je ondje glas svetog i revnog pastira koga odmah nakon smrti počeše štovati kao sveca.
Augustinovo je tijelo bilo sahranjeno najprije u crkvi Svetog Dominika, a poslije bi preneseno u katedralu, gdje se i danas poštuje. Carlo Sisto piše da su "Hrvati uzalud pokušavali kradom oteti blaženikovo tijelo" - pa nastavlja: "Narod ga je poradi brojnih čudesa što ih izvedoše njegove relikvije, među ostalim ozdravljenje nijemih i opsjednutih, brzo počeo štovati. To je štovanje g. 1702. službeno potvrdio papa Klement XI. U novije vrijeme opet je sve ispitano pa ima nade i za njegovu kanonizaciju."
D'Amato zaključuje: "Bio je primjer apostolske revnosti i svake kreposti pa je odmah poslije smrti bio štovan kao svetac. Njegovo štovanje odobrio je Inocent XII. (17. srpnja 1700), a Klement XI. ga bijaše proširio na Hrvatsku, Dalmaciju i biskupiju Luceru (1702)."
Blaženikovo se tijelo nalazi danas u srebrnoj urni, koja je izrađena g. 1937. Dio relikvija dan je i zagrebačkoj katedrali, a čuva se u kapeli blaženog Augustina i drugih hrvatskih blaženika. Blagopokojni kardinal Alojzije Stepinac kao mladi zagrebački nadbiskup poveo je prvo hrvatsko narodno hodočašće u Luceru, koje ondje bi veoma svečano i srdačno primljeno.

4. kolovoz 2010.


Sveti Ivan Marija Vianney, župnik (1786-1859)


Jedva je kojem poniznu, čak i ponizivanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Ivanu Vianneyju, koji je rođen 8. svibnja 1786., baš uoči same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obrađujući očinska polja. U selu tada nije bilo nikakva učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se u kući pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svećenika koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav. Vianneyjeva je obitelj rado primala takve svećenike jer oni su i u najtežim časovima, uz opasnost od nasilne smrti, ostali vjerni Crkvi.
U noćnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obučene u građansko odijelo. Na taj se način pripremao na prvu pričest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražila dobrovoljna straža. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako tako smirile, došao je u susjedni Ecully, danas predgrađe Lyona, a onda još selo, za župnika pobožni i učeni svećenik Balley. Došao je čak iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uočio pobožnog mladića Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za svećeništvo.
Taj je plan bio osujećivan raznim zaprekama. Najveća je bila Ivanova nesposobnost za učenje. Želio je biti svećenik, ali kako će kad je nesposoban za učenje i školu? Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa. Bilo je to g. 1808. Pošao je onamo pješice, ne kupujući ništa, već proseći hranu. Sv. Franjo Regis mu je pritekao u pomoć: "Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost.
Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura i on se vratio kući da nastavi s učenjem, zapreka bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu.
Zahvaljujući posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Balleyjeva osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svećenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: "Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo." Nije se prevario u svome sudu, ni morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je više nego opravdao dano mu povjerenje.
On je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke. Posljednji ispit što ga je uspio položiti čak je dokazao i stvarni napredak u naukama. Svećeničko ređenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, učinilo ga je Isusovim svećenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca svetoga reda. Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeći dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je časni svećenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se upravo natjecala u svetosti.
Vianney je brzo nakon toga, već g. 1818., bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: "U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi ćete je u nju unijeti." Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu.
Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio već pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je odmah uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu se zahvalio rekavši: "Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo." Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše.
Arški je župnik brzo počeo sudjelovati i na pučkim misijama što su ih revni svećenici činili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, među svećenicima "isticao kao seoski blesan", ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars i tako je polako počeo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed.
"Ars više nije Ars…", mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošću Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noći uznemirivao.
Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje.
Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište za siromašne i izložene djevojčice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva, pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su naročito u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed.
Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u dobi od 51 godine, izjavio je: "Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno dvorište u Arsu došao neki mladić, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyeresa u Provenci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: 'Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?' Mladić se silno začudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa čak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao."
Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika.