Svetac/Svetica dana

First topic message reminder :

Sv. Eugen i Makarije
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.

Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.

Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.

29. prosinac 2009.

Sveti Toma Becket (+ 1170)

Toma Becket kojega se danas spominjemo, prije nego je postao nadbiskup i primas Engleske bijaše kancelar engleskog kralja, poslušan dvorjanin, prijatelj raskoši i pristaša kraljevskog apsolutizma. postavši nadbiskupom god. 1162. pretvorio se u strogog asketu i vatrenog borca za prava Crkve protiv kraljevih presizanja. Jedna od glavnih značajki Tomina karaktera bijaše veoma razvijen osjećaj dužnosti. Stoga je smatrao da kao primas Engleske ima zastupati interese Crkve, a ne više interese kralja kao što je činio dok je bio njegov kancelar. Između kralja i Tome dolazi do sukoba a Toma se kazni pokorom u trajanju od 40 dana što je bio blizu popuštanju kraljevoj a ne Crkvenoj vlasti. Kralj Henrik II. osudi Tomu kao veleizdajnika i svrgne ga s nadbiskupske stolice. Toma pobjegne u Francusku Papi Aleksandru III. Nakon 6 godina izgnanstva Toma se kao Papin legat vrati u Englesku a kralj se bojao izopćenja pa mu ne učini nikakvog zla. Međutim, kralj je izrazi želju da ga se oslobodi toga čovjeka na što normanski vitezovi provale u katedralu 29. prosinca 1170. godine i ondje ubiju Tomu. Narod je Tomu odmah nakon smrti počeo častiti kao sveca a papa Aleksandar III. službeno ga kanonizira već 1173. godine. Da bi ublažio bijes naroda, sam kralj je hodočastio na grob Tome Becketa i ondje se podvrgao kazni javnog bičevanja godine 1174. a to je bila zadovoljština za sva zla koja je učinio protiv Crkve i Tome

30. prosinac 2009.

Prenositelji Božjeg nauma

Uz Josipa i Mariju koje nam biblijska izvješća spominju u Isusovu začeću i rođenju na zemlji, tu su anđeli kao oni koji stoje između Boga i čovjeka. Prenose ljudima Božje naume i na različite načine stoje čovjeku kao pripomoć duhovnoga svijeta. Dobro je toga se prisjetiti u svim životnim okolnostima, jer anđeli i danas imaju istu zadaću, i svaki čovjek ima svoga anđela čuvara. I ne samo to, nego i sve druge anđele kao pomoćnike.

Pastiri su prvi vidjeli znamenje na nebu i pohitili k čudesnoj svjetlosti. Dobro su znali u svojoj jednostavnosti osjetiti što bi moglo biti od pomoći Novorođenčetu. Mudraci s Istoka, tražeći mudrost i služeći joj, stigli su na vrijeme, i poklonili se izvoru svake Mudrosti, njezinu utjelovljenju i ne samo mudrosti nego i providnosti.

Starci Ana i Šumun, vjerni molitelji u hramu, kao nagradu i potvrdu svojih očekivanja doživjeli su da su prvi susreli Mesiju. Redovnici i drugi vjernici svaki dan ponavljaju hvalospjev starca Šimuna na kraju dana: 'Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru; ta vidješe oči moje spasenje tvoje koje si pripravio pred licem sviju naroda; Svjetlost na prosvjetljenje naroda i slavu puka svoga izraelskoga.'

31. prosinac 2009.

Sv. Silvester, Papa (+ 335)

Današnji svetac mnogo toga je vidio i proživio jer je živio u dva posve različita razdoblja kršćanstva. Razdoblju progona i ubijanja i razdoblju Milanskog edikta kojim kršćanstvo zadobiva slobodu. Godinu dana nakon Milanskog edikta tj. 314. izabran je Silvestar za papu kao 34. nasljednik sv. Petra. Svi njegovi prethodnici na papinskoj stolici bili su mučenici, iako svaki ne umire izravno od pretrpljenih muka. Kad je Crkva izašla iz katakomba, započela je s gradnjom svojih bazilika i hramova, veličanstvenih prostorija za bogoslužje. No, još važnije od toga bila je nutarnja izgradnja na koju se sveti papa Silvestar dao čitavim srcem. Za njegova pontifikata održan je i prvi opći sabor u Niceji god. 325. koji je osudio arijevsko krivovjerje. Pun zasluga za Crkvu umro je sveti papa Silvestar 31. prosinca godine 335.

1. siječanj 2010.

Svetkovina Svete Bogorodice Marije

Na osminu Božića i početak nove građanske godine Crkva nam stavlja pred oči najveću Marijinu odliku, njezino Bogo-majčinstvo. Marija nije nikakva božica već ljudsko stvorenje i osoba koja je Kristu dala samo ljudsku narav, koja od prvog časa postojanja pripada drugoj Božanskoj osobi, s kojom je bitno sjedinjena. Kad se u V. stoljeću ta istina počela nijekati, Crkva je odmah reagirala pa je na III. općem saboru u Efezu 431. godine svečano definirano, proglašeno vjerskom istinom da je Marija Bogorodica, a ne samo Kristorodica.

2. siječanj 2010.

Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi i crkveni naučitelji

Sveti Bazilije Veliki otac je i utemeljitelj kršćanskog redovništva na istoku. U njegovo pravilo o redovničkom životu ugledali su se kasnije svi veliki utemeljitelji redova. On je bio duboka redovnička duša i zato su mu pisana djela puna onoga što može unapređivati pravi redovnički život. On dobro zna da bez molitve i raznih pobožnih vježbi ne može biti redovničkog života. Sv. Bazilije spada u četiri najveća istočna oca. Obnovljeni kalendar slavi danas zajednički spomendan i sv. Grgura Nazijanskog, kao što su za života bili nerazdvojni tako ih i Crkva časti zajedničkim spomendanom. Sv. Grgur je rođen 330. godine u Maloj Aziji. Skupa s Bazilijem studira, a pobožnost i iste misli združe ih u nerazdvojno prijateljstvo. I Bazilije i Grgur moraju napustiti omiljenu samoću i preuzeti biskupske stolice u Cezareji i Carigaradu. Grgur je zbog zavisti kolega i optužbi da se sam nametnuo na biskupsku stolicu morao poći i preuzeti malu biskupiju u Nazijanu gdje je imao više vremena za molitvu, razmišljanje i pisanje. Od sv. Grgura ostalo nam je 500 pisama i 240 poslanica. Umro je 9. svibnja 389 ili 390. godine.

3. siječanj 2010.

Sveta Genoveva, djevica (+ 512)

Sveta Genoveva čijeg se lika Crkva danas sjeća, bila je dijete siromašnih roditelja i kao takva je bila pastirica. Odmalena bila je pobožna i bogobojazna a uz stada je imala mnogo vremena za molitvu i razmišljanje. Biskup German je oblači u redovničku odjeću a kralj Klodvig koncem V. st. uzima je za svoju savjetnicu na dvoru. Ondje se ona sprijatelji s njegovom suprugom sv. Klotildom. Sv. genoveva umire 512. god. a Pariz je štuje kao svoju zaštitnicu. Živjela je u vrijeme haranja divljih Huna na čelu s Atilom. Narod Pariza koji se našao na Atilinom udaru panično je pokušavao pobjeći u Orleans smatrajući da u tom gradu imaju veće izglede za opstanak. Na nagovor djevice Gertude mještani ostanu u Parizu i bivaju pošteđeni napada a Orleans bude sravnjen pred Atilinim naletom. Tvrdila je da joj je Bog objavio kako Pariz neće pasti i tako je i bilo. Sv. Genoveva nam može poslužiti kao uzor ljubavi prema Crkvi i domovini. Iako je živjela za Boga u posvećenom djevičanstvu, ipak je osjećala sa svim potrebama Crkve i svoga naroda kojemu postaje i spasiteljica.

4. siječanj 2010.

Blažena Anđela iz Foligna (1248-1309)

Rođena je u bogatoj obitelji u Italiji god. 1248. Udala se mlada i provodila svjetovni život prema modi tadašnjeg vremena. U braku je rodila više djece. Jednom zgodom upada u teški grijeh kojega se stidi ispovjediti te obavlja nreviewjanu ispovijed i tako ide na pričest. Drugom zgodom zbog grižnje savjesti odluči priznati svoj grijeh ali ne izvrši pokoru koju je smatrala pretjeranom. U snu joj se ukaže Spasitelj koji joj je poručio da će mnogo trpjeti zbog svojih grijeha. Nakon toga obavi temeljitu ispovijed i posve se promijeni nastojeći živjeti što savršenije. Svoju djecu odgaja u kršćanskom duhu a nakon muževljeve smrti odlazi u Asiz gdje je prime u Treći franjevački red gdje provodi život u pokori i odricanju. Čak je osnovala zajednicu trećoredica s jednostavnim zavjetima koje su se posvećivale djelima kršćanske ljubavi. Odmah nakon smrti počeli su je štovati kao sveticu. Svetu Angelu iz Foglina, koje se danas spominjemo, možemo ubrojiti među velike mistike Crkve, osobe koji su na poseban način bile sjedinjene sa svojim Spasiteljem. Život ove svetice nam pokazuje da je Božja milost i spremnost na praštanje tolika da okorjelog grješnika može dovesti do svetosti ukoliko mu se s povjerenjem otvori.

5. siječanj 2010.

Sv. Gerlach (oko 1120-1170)

Gerlach, kojega se danas po crkvenom kalendaru spominjemo, rođen je oko 1120 godine u Nizozemskoj. Život u mladenačkim danima bio je na sve nalik osim na svetost. Stekavši veliku vještinu u rukovanju oružjem bio je ponosan i bahat. Tomu je pridonijelo i lutanje od dvorca do dvorca, od turnira do turnira. Postajao je sve grublji i okrutniji da je čak dizao ruku i na rođenu majku. Kako je bio vrlo bogat brzo nalazi plemkinju koju oženi. Prema njoj je bio vrlo okrutan tako da je mladoj supruzi život postao pravi pakao. Dok je Gerlach jednom bio na turniru došla mu je vijest da je supruga umrla. Ta ga je vijest toliko potresla kao i pitanje što bi bilo s njim da je njega zatekla ovako nagla smrt prije koje se ne bi mogao pokajati za grijehe. Duboko potresen doživio je obraćenje, obukao siromašno odjeću, bio izvrgnut ruglu svojih poznanika i počeo činiti veliku pokoru. Odlazi na grobove apostolskih prvaka u Rim u znak pokore i obraćenja a sam papa Eugen III. naložio mu je vrijeme pokore od 7 godina i odlazak u Jeruzalem što Gerlach i izvrši. U Jeruzalemu je činio pokoru u jednoj bolnici i pomagao u dvorenju bolesnika. Nakon izvršene pokore od 7 godina vraća se u domovinu i započinje pustinjački život. Nastanio se u duplju starog hrasta. Dane je provodio u tihom i strogom pokorničkom životu, ali se nije zadovoljio samo time, već je svakodnevno činio djela ljubavi braći ljudima. Sve je to silno djelovalo na ljude s kojima se susretao tako da je mnoge lakomislenike potaknuo na ozbiljne misli, a zalutalog vratio s krivog na pravi put. Nekoliko desetljeća nakon smrti na Gerlachovu je grobu podignut samostan, a mjesto postade stjecište pobožnih hodočasnika.

6. siječanj 2010.

Bogojavljenje - Sveta tri kralja

Na današnji se dan Crkva sjeća događaja opisanog u Evanđeljima, kada dolaze trojica maga, trojica kraljeva sa željom da se poklone novorođenom kralju. Došli su izdaleka i tražili Krista. U bogojavljenskoj evanđeoskoj poruci glavna je stvarnost novorođeni kralj Isus Krist, na čijem se vanjskom obličju ne vide nikakvi tragovi kraljevskog dostojanstva. On stanuje u jednoj seoskoj kolibici među siromašnim ljudima. On je kralj koji ne daje svečanih primanja, on je skriven, stavljen u stranu. A ipak je njegovo rođenje navijestila zvijezda te dovela mudrace s Istoka s darovima, da mu se poklone. I oni su tu, ne radi sebe, nego da svrate pozornost na novorođenog Kralja, kojega i oni naviještaju.
Mage s Istoka, o kojima govori sv. Matej, ne spominjući im ni imena ni broja, kasnija je predaja pretvorila u kraljeve davši im imena: Gašpar, Melhior i Baltazar. Oko njih se stvorila dražesna legenda prema kojoj ih je pokrstio sv. Toma, apostol. Valjda zato što je on od apostola prodro najdalje na istok, čak do Indije. Poslije smrti triju kraljeva njihove bi relikvije bile odnesene u Carigrad, a odande u Milano, odakle budu prenesena u Koeln. Nad tim je relikvijama, što se čuvaju u prekrasnoj škrinji, podignut na njemačkom tlu najveličanstvenija katedrala koja je još i danas najveći ures grada Koelna, u kojem se veoma razvilo njihovo štovanje. Ti sveti magi ili kraljevi bili su predstavnici poganskoga svijeta koji se dođoše pokloniti Isusu i na taj način naznačiti da je on Spasitelj za sve ljude.

7. siječanj 2010.

Sv. Rajmund Penjafortski, prezbiter (+ oko 1275)

Početkom XIII. st. doživjele su vrhunac borbe za oslobođenje svetih mjesta u Kristovoj zemaljskoj domovini Palestini. Muslimani su križarima pružali sve snažniji otpor, a nesloga i razjedinjenost kršćanskih knezova pridonosila je njihovu porazu. U to vrijeme upalo je u ruke muslimanima mnoštvo kršćana koji postadoše bijedni robovi. Da bi se pomoglo, nastao je na kršćanskom zapadu red mercedarijevaca za otkup kršćana. Jedan od njegovih suosnivača je i svetac kojega danas slavimo, sveti Rajmund Penjafortski.
Rođen je kao sin plemića oko 1175. g. u blizini Barcelone. Već s 20 godina postaje profesor na sveučilištu u Barceloni a sa 30 godina odlazi na slavno sveučilište u Bolognu. Godine 1219. odazivajući se pozivu biskupa Berengara, vratio se u Barcelonu. Tu je postao svećenik, kanonik pa čak i generalni vikar. Otvarala mu se sjajna crkvena karijera koju on ne želi. Pridružuje se novoosnovanom dominikanskom redu prigrlivši redovničko siromaštvo, poniznost i poslušnost. Izašao je na glas kao sjajan propovjednik pa ga je papa Grgur IX. godine 1223. pozvao u Rim i tu je postao njegov ispovjednik i savjetnik. Bila mu je ponuđena biskupska čast koju on odbija i vraća se u svoj dominikanski red. Sa sv. Petrom Nolascom osniva red za otkup kršćanskih robova. Njegov dugi život, doživio je 100 godina, bio je u svakom pogledu plodan dobrim i svetim djelima. Godine 1601. Crkva mu je podijelila najvišu čast kada ga je proglasila svetim.

8. siječanj 2010.

Gospa od brze pomoći

U američkoj državi Louisiani, na pustom području rijeke Mississipija, položeni su 1718. g. temelji novog lučkog velegrada New Orleansa. Tadašnji je upravitelj želio djeci novog naselja osigurati solidan kršćanski odgoj te tako nekoliko sestara uršulinki iz Francuske stigne u ovaj grad u nastanku. Godine 1763. Louisianom zagospodari Španjolska pa se ovim sestrama pridruže i španjolske uršulinke. Zemljom kasnije ponovno zavladaju pa španjolske sestre moraju otići a mali broj francuskih sestara najavljivao je prestanak njihova apostolata. Međutim, jedna od redovnica pozove u pomoć svoju sestričnu majku Mihaelu Censoul, obdarenu rijetkim umnim sposobnostima i dubokom pobožnošću. Želji sestre Mihaele da pođe u Louisianu usprotivio se njen biskup koji ju je želio zadržati u svojoj biskupiji po svaku cijenu. Izjavio je da će sestru pustiti samo ako Sveti Otac to izričito dopusti. Papa Pio VII. bio je tada Napoleonov zarobljenik ali je ipak nakon izvjesnog vremena sestrino pismo dospjelo do njega na što Papa velikodušno pristane da ona pođe. Sestra se u svom iščekivanju odgovora zavjetovala Gospi slijedećom molitvom: "Presveta Djevice, ako mi isposluješ brz i povoljan odgovor na moje pismo, obećavam ti da ću u New Orleansu širiti tvoju čast pod nazivom 'Naša Gospa od Brze Pomoći'". Biskup se tako začudio Papinu pismu da je sam blagoslovio kip Naše Gospe koju je sestra dala isklesati i željela ponijeti sa sobom. Od trenutka dolaska sestre Mihaele na američko tlo pobožnost se prema Našoj Gospi od Brze Pomoći jako brzo širila. Pobožnost prema Gospi od Brze Pomoći 27. rujna 1851. odobrio je sveti otac pio IX. i odredio da se slavi 8. siječnja. Sveta Stolica je dekretom odredila 13. lipnja 1928. g. da Gospa od Brze Pomoći bude glavna zaštitnica grada New Orleansa i države Louisiane.

9. siječanj 2010.

Sv. Eerhard, biskup (+ oko 720)

Sv. Erhard je živio u doba poslije seobe naroda, a to je doba pokrštenje europskih naroda bilo od odlučujuće važnosti. Današnji svetac na europsko tlo dolazi iz daleke Škotske, a nakon biskupskog posvećenja započinje misionarsko djelovanje po raznim krajevima. Osniva veliki broj samostana, od kojih neki djeluju i danas, kako bi kao žive stanice vjere zračile svjetlo i toplinu kršćanskog života. Biskup Regensburga, današnji svetac, odlikovao se askezom i dušobrižničkim žarom kojega je prenosio i na svoje suradnike. Budući da je bio prava apostolska duša nije mogao biti neprestano u svom biskupskom gradu nego je neprestano putovao i propovijedao Kristovu vjeru. U večer života Erhard se opet vratio u svoj Regensburg gdje je i umro oko 720. g. Svetim ga je proglasio papa Leon IX. godine 1052.

10. siječanj 2010.

Sveti Agaton, Papa (+ 681)

O životu pape Agatona, kojega se crkva u svom kalendaru prisjeća na današnji dan, znamo jako malo. Kao papa na čelu crkve stajao je od godine 678. do 681. Papa Agaton, podrijetlom Sicilijanac, održao je u Rimu o Uskrsu 680. god. crkveni sabor s kojega je poslao poslanicu caru Konstantinu IV. u Carigrad. Uz papu poslanicu je potpisalo svih 125 prisutnih biskupa, među kojima i biskup iz Istre. Za hrvatski je narod ovaj podatak veoma bitan i iz ovoga se pisma vidi da su godine 680. među nekim slavenskim narodima djelovali biskupi, što znači da je taj narod čak i prije ove godine primio kršćanstvo. Taj narod može biti samo hrvatski jer su ostali slavenski narodi pokrštavani tek pod konac VIII. st. i početkom IX. st. a prema Agatonovoj poslanici već 680. god. među Hrvatima djeluje više biskupa i Hrvati su već u ovom razdoblju bili kršćani. Ovaj sveti papa, o kojem imamo jako malo biografskih podataka, jako je važan za povijesno utvrđivanje činjenica o ranom širenju kršćanstva na prostorima koje su tada naseljavali Hrvati.

11. siječanj 2010.

Sv. Teodozije, pustinjak

Sv. Teodozije rođen je iz Kapadocije u Maloj Aziji. Živio je kao pustinjak na prijelazu iz 5. u 6. stoljeće. Osnovao je znameniti samostan u pustinji Ginda uz Mrtvo more, u kojem je boravilo stotinjak eremita različitih narodnosti. Uživao je veliki ugled te ga je jeruzalemski patrijarh imenovao vizitatorom samostana u Palestini. Izliječio je jednu ženu te ga se smatra zaštitnikom bolesnih od rana.

12. siječanj 2010.

Sveti Arkadije

Današnji svetac, sv. Arkadije je živio u III. st. kao jedan od najuglednijih građana Cezareje za vladavine cara Valerijana, velikog progonitelja kršćana. Arkadije je bio revan kršćanin, a kada je car 253. god. izdao protiv kršćana svoje prve progoniteljske dekreta, Arkadije se povukao u samoću da se razmišljanjem, molitvom i pokorom pripravi za eventualno mučeništvo. Kad su mjesne vlasti primijetile da ga nema kod propisanih žrtava bogovima, poslaše vojnike da ga dovedu. Nisu ga našli pa dovedu njegovog slugu, a Arkadije čim ču za to dragovoljno se preda vlastima. Sudac mu je ponudio da se odrekne svoje vjere što sv. Arkadije odbije. Na to sudac zapovijedi da mu se odsjecaju udovi, jedan za drugim dok ne izdahne. Sv. Arkadije se posljednjim silama obratio okupljenom mnoštvu: "Vi, gledatelji ovoga krvavog prizora, znajte da su sve muke malene za onoga čiji je pogled upravljen na vječnu krunu!" Nakon tih riječi sveti je i neustrašivi mučenik preminuo. Njegova smrt bila je i njegova pobjeda.

13. siječanj 2010.

Sv. Hilarije, biskup i crkveni naučitelj (oko 315 - 367)

Sv. Hilarije živio je u burno doba IV. st. kada su kršćanstvo razdirale žestoke arijanske prepirke. Iako je I. opći sabor u Niceji 325.g. osudio arijansku nauku i jasno definirao da je Krist Bog, sukob je trajao i oni koji su valjano vjerovali bili su često metom progona. Žrtva tih progona bio je i sv. Hilarije, biskup Poitiersa (Poatjea) u današnjoj Francuskoj. Sv. Hilarije je rođen oko 315. g. u bogatoj poganskoj obitelji. Završio je najveće studije svoga vremena, oženio se i imao kćerku. Upoznavši kršćanstvo sav se dao na studij Sveto pisma, a nakon nekog vremena se krsti sa svojom obitelji i postane vatrenim kršćaninom. U kršćanskoj općini Poitiersa stekao je veliki ugled te ga nakon smrti biskupa vjernici izaberu za njegova nasljednika nakon što mu je supruga dragovoljno otišla u samostan. Kao biskup Hilarije se još žešće protivio krivom naučavanju arijanaca te ga car 359. g. progoni u Malu Aziju. Hilarije se i dalje borio protiv zabluda. Postao je glasovit pa je na povratku iz progonstva bio posvuda slavljen i svečano dočekan. Arleski metropolit Saturnin, režimski čovjek, zaražen krivovjerjem, želio je cijelu Galiju privesti arijanstvu, ali je na sinodi u Parizu najviše Hilarijevom zaslugom bio osuđen i svrgnut. Sv. Hilarije je bio dubok mislilac, vrstan teolog i dobar poznavalac Svetog Pisma pa je iza sebe ostavio veliki broj pisanih djela. Papa Pio IX. proglasio je sv. Hilarija godine 1851. crkvenim naučiteljem.

14. siječanj 2010.

Sv. Feliks iz Nole

Sv. Feliks iz Nole svetac je o kojemu imamo vrlo malo podataka. Sv. Paulin iz Nole (355.-431.) pronašao je Svečev grob i o njemu je napisao kratki životopis. Feliks je bio proganjan, više puta zatvaran i mučen. Umro je 260. godine. Njegovo je ime često među kršćanima, a na hrvatskom glasi – Srećko.

15. siječanj 2010.

Sv. Pavao, prvi pustinjak

Ljudi željni živjeti po duhu Evanđelja povlačili su se u pustinju i ondje su nesmetani od suvišnih briga i rastresenosti živjeli u molitvi, razmišljanju i pokori. Kao prvaka tih pustinjka Crkva slavi svetog Pavla. Sv. Pavao je rođen u Egiptu te za vrijeme strašnih progona sredinom III. st. odlazi u pustinju. U njegovoj blizini nalazila se mala oaza s palmama koje su mu pružale hranu. I tako je Pavao provodio najjednostavniji život, skroman i nepoznat svijetu, zadovoljan s malim, upravo najpotrebnijim. Doživio je duboku starost, nakon 113 godina života primio je vječnu nagradu za sva trpljenja prikazana iz ljubavi prema Kristu Patniku.

Sveta Margareta Ugarska
[ 18.1.2010 ]

Uz sv. Margaretu Ugarsku Crkva danas slavi i sv. Prisku, djevicu i mučenicu iz prvih kršćanskih vremena

Crkva danas slavi sv. Margaretu Ugarsku, kćerku ugarskog kralja Bele IV. Arpadovića. Rođena je 1242. godine i svoj kratki život od 28 godina provela je u samostanu kao redovnica dominikanki. Obavljala je obične svakodnevne poslove. Po ustrajnoj molitvi i sabranom razmatranju otajstava spasenja postala je velika mističarka srednjega vijeka.

Umrla je na današnji dan 1270. godine u blizini Budima. Grob joj je na jednom otočiću na Dunavu, blizu Budima. Mnogi se hodočasnici utječu svetoj Margareti za zagovor, i posjećuju njezin grob. Već nakon njezine svete smrti ljudi su je počeli štovati kao sveticu. Postupak za njezino proglašenje svetom započeo je već godinu dana nakon smrti, a završen je njenom kanonizacijom 1943. godine.

Danas slavimo i jednu od mučenica prvih kršćanskih vremena, sv. Prisku, djevicu i mučenicu. Živjela je u Rimu, a kao i o većini tadašnjih mučenika nemamo pouzdanih podataka. Zna se da je njezino štovanje u Rimu rašireno od starine. To je zapravo najjasnije svjedočenje o njezinu životu i mučeništvu u nasljedovanju Isusa Krista.

Prema kršćanskoj predaji, Prisku je krstio sv. Petar Apostol kad joj je bilo 13 godina. Svoju je kuću dala kršćanima za molitvu i druge potrebe. Mučeništvo je podnijela za vrijeme cara Tiberija. U Rimu joj je posvećena jedna bazilika.

19. siječanj 2010.

Mučenici iz Družbe Isusove

Na današnji dan prema liturgijskom kalendaru Družbe Isusove slave se blaženi i sveti mučenici Jakob Sales i Vilim Saultemouche koji su poginuli od hugenota 7. veljače 1593. a blaženim su proglašeni 6. lipnja 1926. Nazivaju se i mučenicima euharistije jer su prema toj tajni bili naročito pobožni, a za nju su žrtvovali i život. Sveti Melhior Grodziecki i Stjepan Pongracz poginuli su skupa s našim svetim Markom Križevčaninom uoči Male gospe godine 1619. u Košicama. Blaženim ih je proglasio na početku svoga pontifikata 15. siječnja 1905. sveti papa Pio X., a svetim Ivan Pavao II. 2. srpnja 1995. i to u Košicama u Slovačkoj gdje su položili i život za vjeru. Blaženi Ignacije de Azevedo s još 39-oricom, većinom mlade subraće, poginuo je na putu u misije u Brazil 15. srpnja 1570. Blaženim su proglašeni 11. svibnja 1854. Od te četrdesetorice mučenika bila su samo dva svećenika, a ostalo 7 skolastika, 8 braće pomoćnika te 23 novaka. Blaženi Jakob Bonnaud s još 22 subraće poginuo je godine 1792. za vrijeme Francuske revolucije u strahovitu rujanskom krvoproliću. Blaženim ih je proglasio papa Pio XI. 17. listopada 1926. Iako u času mučeništva Družba nije postojala, jer je bila dokinuta, mučenici su ipak bili vjerni njezinu duhu u kojem su odgojeni.

20. siječanj 2010.

Sveti Fabijan i Sebastijan

Crkva nam danas pred oči stavlja dvojicu svetaca: svetog Fabijana, papu i mučenika i svetog Sebastijana mučenika. Kao i inače o mučenicima prvih stoljeća i o papi Fabijanu imamo malo podataka. Papa je postao 236. godine i veliku je ljubav pokazivao prema siromasima a naročito je vodio računa da imena onih koji su krvlju zasvjedočili ime Kristovo ostanu zapisana i zapamćena. Za vrijeme Decijeva progonstva papa Fabijan je poginuo mučeničkom smrću i pokopan u Kalistovim katakombama.
Sv. Sebastijan vjerojatno je već od djetinjstva bio kršćanin. Posvetio se vojničkom staležu i u kratkom vremenu postao zapovjednik carske tjelesne straže. Bila je to straža cara Dioklecijana koji prvih godina vladanja nije progonio kršćane. Godine 298. Dioklecijan izdaje edikt po kojem kršćani postaju diskriminirani. Godine 303. nastaju najveći i najkrvaviji progoni protiv kršćana. Sebastijan, koji je ipak uspio ostati na carskom dvoru, bude tužen i kako se nije htio odreći vjere osude ga na smrt. Privezan je za stablo a vojnici su ga gađali strelicama. Misleći da je mrtav, pristupi mu kršćanka imenom Irena kako bi ga pokopala, međutim, on je bio živ. Odnese ga kući i tu ga njeguje dok nije ozdravio. Sebastijan nije htio završiti kao bjegunac od mučeništva pa je opet pošao u carsku palaču ususret samom caru. Car se strašno prestrašio misleći da pred sobom vidi duha. Došavši k sebi i uvjerivši se da pred sobom ima živa čovjeka dao ga je umlatiti i baciti u jedan kanal. Odande su ga kršćani izvukli i pobožno sahranili u katakombama. Kasnije mu je u Rimu podignuta veličanstvena bazilika.

21. siječanj 2010.

Sveta Janja, djevica i mučenica (+ oko 304)

Jedna od najslavnijih kršćanskih djevica je sv. Janja koju Crkva danas slavi. Bila je kći odlične patricijske obitelji, odrasla u bogatstvu i raskoši. Već kao dijete postala je kršćanka i učinila zavjet djevičanstva. Kako je bila bogata i lijepa zaprosio ju je za svog sina sam prefekt grada Rima. Kako je odlučila život posvetiti Kristu u djevičanstvu Janja odbije ovu ponudu što je proscu bilo čudno. Malo se raspitivao i doznao da je Janja kršćanka što je u to doba bio zločin protiv državnog poretka. Janja je izvedena pred sud, osuđena i oko 304. godine pogubljena mačem. U dobi od samo 12 godina bila je toliko hrabra da je tješila sve koji su za njom žalili i bez straha pošla u smrt.

22. siječanj 2010.

Sveti Vinko, đakon i mučenik; Sveti Vinko Palotti (1795-1850)

Današnji svetac, sv. Vinko bio je đakon u današnjoj Saragosi. Uz sv. Stjepana, prvog đakona i mučenika, sv. Lovru, rimskog đakona i mučenika, Crkva na osobit način štuje i trećeg đakona sv. Vinka. I on je bio žrtva krvavog Dioklecijanova progonstva. istog dana Crkva se sjeća i

Sveti Vinko Palotti (1795-1850)

Životni tijek ovoga sveca odvijao se u vrlo teškim vremenima. U djetinjstvu je doživio da su Napoleonovi vojnici osvojili Rim, papu Pija VI. odveli u sužanjstvo u Francusku a papinsku državu likvidirali. Također doživljava burnu 1848. s revolucijom u Rimu i bijegom Pija IX. u Napuljsko kraljevstvo. Proživljavajući ove velike udarce za Crkvu današnji svetac se još više učvrstio u spoznaji da Crkvu ni vrata paklena neće nadvladati. Osnovavši Družbu katoličkog apostolata svetac je htio ujediniti sve u apostolskom radu za Crkvu. Težeći za obnovom Crkve piše 1849. pismo dekanu kardinalskog zbora. Svetac nije dočekao I. vatikanski sabor. Umro je 20 godina prije njega, ali je njegovo pismo proučavao ne samo kardinal naslovnik već i papa Pio IX. koji će na svetkovinu Bezgrješne 1869. otvoriti I. vatikanski sabor. Sveti Vinko se posebno odlikovao kao dušobrižnik mladeži, bolesnika i zatvorenika, kao vođa duhovnih vježbi i pučki misionar. Odlikovao se i posebnim mističnim darovima i velikom poniznošću