Svetac/Svetica dana

First topic message reminder :

Sv. Eugen i Makarije
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.

Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.

Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.

4. prosinac 2009.

Sveta Barbara (+ 306)

Kao i kod tolikih drugih svetaca i mučenika iz prvih kršćanskih vremena, tako i kod svete Barbare moramo priznati da znamo jako malo pouzdat, noga o njezinu životu i smrti, već smo upućeni na kasnije nastale legende koje su se plele oko njezina lika. Pri tom je, također, dobro imati na pameti ono što kaže Hans Hummeler, koji je napisao veliku knjigu o svecima, da vjera ima drugo vrednovanje nego razum. Vjera u moćni zagovor svetaca uvrstila je svetu Barbaru među 14 velikih pomoćnika u nevoljama. Kršćanski puk zaziva je osobito kao zaštitnicu dobre smrti. Znamo koliko je tu svetu djevicu štovao mladi poljski svetac sv. Stanislav Kostka i osjetio njezin moćni zagovor u svojoj teškoj bolesti. Svetica mu se ukazala u pratnji dvaju anđela, od kojih ga je jedan i pričestio, jer njegov stanodavac, fanatični protestant, nije dopustio pristup katoličkom svećeniku u svoju kuću.
Seljaci zazivaju sv. Barbaru za nevremena protiv groma. Njoj se utječu i rudari koji su, radeći pod zemljom, uvijek u opasnosti. Zanimljivo je da su sv. Barbaru za vrijeme ratova zvali u pomoć artiljerci i to ne samo katolici već i protestanti koji donekle zaziru od štovanja svetaca. Njezine uspomene nije nestalo ni u protestantskim zemljama kad je reformacija zbrisala spomen mnogih svetaca.
S blagdanom Svete Barbare povezani su i neki adventski običaji. U nekim našim krajevima stavlja se žito u tanjuriće, koje proklija, zazeleni se te postaje božićni ures u kućama i crkvama. Drugdje opet siju pšenicu tek na blagdan Sv. Lucije, devet dana kasnije. U zemljama njemačkog jezičnog područja odrežu na blagdan Sv. Barbare grančicu s trešnje, stave je u vodu i na toplo pa ta grana za Božić procvjeta. Tako je sveta Barbara jedna od adventskih glasnica koja nam naviješta Božić, dan u koji je procvao najljepši cvijet na stablu čovječanstva, Isus Krist. To je već naviješteno u Starom zavjetu od proroka Izaije: "Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena" (Iz 11,1).
I sveta Barbara divan je cvijet koji je procvao na stablu kršćanstva. Legenda pripovijeda je bila kćerka Dioskorusa, bogatog trgovca purpurom u gradu Nikomediji u Maloj Aziji. Otac ju je htio udati za bogatog prosca. Kako je bila lijepa, čuvao ju je kao dragulj i, prije nego je otišao na jedno dulje putovanje, zatvorio ju je u neki toranj s dva prozora. Možda i zato da ne bi došla pod utjecaj kršćanstva. Kad se vratio, našao je na tornju probijen treći prozor, a na pragu njemu mrski znak križa. Barbara mu je hrabro priznala da je ona dala učiniti oboje: tri prozora, da je podsjećaju na tajnu Presvetog Trojstva, a križ, da je podsjeća na otkupljenje. Otac je pobjesnio od gnjeva i predao je na muke. Kako je Bog čudesno iscijelio njezine rane, otac ju je ponovno predao sucima i sam je ubio vlastitom rukom. Tako legenda.
Neki misle da je, po svoj prilici, poginula za svoju vjeru god. 306. A iz mučeničke smrti i sv. Barbare i tolikih drugih mučenika izrastao je život i snaga duha koja nadvladava svako progonstvo. Vjerujemo da se pobožni kršćanski osjećaj ne vara zazivajući u pomoć svetu Barbaru.

5. prosinac 2009.

Sveti Saba, opat

Jedan od velikih osnivača i promicatelja redovničkog života na Istoku, uz sv. Pahomija i sv. Bazilija, jest i sv. Saba. Prije nego opišemo život sv. Sabe, recimo najprije nešto o podrijetlu redovničkog ili monaškog života.
Pošto je kristijanizirala gradove, Crkva je, prije nego je osvojila sela, zauzela pustinje zahvaljujući monaštvu. Taj oblik kršćanskog života, jednako važan za povijest Crkve i civilizacije kao i drugi, ne predstavlja ipak novost, nego samo u svom razvijenom obliku. Možemo zapaziti njegovu prethodnu fazu u kršćanskom asketizmu (asketai, continentes, virgines), koji je bio veoma raširen, a koji se temelji na "evanđeoskim savjetima":
"Jer ima ljudi koji su od rođenja nesposobni za ženidbu; ima takvih koje su ljudi učinili nesposobnima;
a ima i takvih koji se odriču ženidbe radi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti neka shvati!..."
"Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu!
Onda dođi i slijedi me!" (Mt 19,21.22).
"Ja bih htio da svi budu kao i ja; ali svatko ima od Boga svoj poseban dar; jedan ovakav, drugi onakav.
Neoženjenima i udovicama ipak velim da je za njih dobro ako ostanu kao i ja..." (1 Kor 7,7-8).
"Za djevice nemam nikakve zapovijedi (od Gospodina), ali dajem savjet kao onaj koji, zahvaljujući Gospodnjem milosrđu, zaslužuje povjerenje...
Htio bih da budete bez briga. Neoženjeni se brine za Gospodnje: kako će ugoditi Gospodinu...
I neudata žena i djevica brine se za Gospodnje: da bude sveta tijelom i dušom..." (1 Kor 7).
Kod nekih je osoba asketski polet, vlastit kršćanstvu od početka, dopro dotle da su se tamo od III. stoljeća askete počeli odvajati od društva u zabačena, samotna mjesta i pustinje. Zbog njihova samotnog života počeli su nazivati te askete monasima (monahoi, monazontes) ili anahoretama (od anahorein, što hrvatski znači: pobjeći, udaljiti se), a kasnije eremitama, pustinjacima.
Razlog za takav način života nisu dala ni progonstva protiv kršćana, o kojima govori Sozomen, ni, kada su ona prestala, gađenje nad porocima civilizacije onoga doba te nad mlakošću koja je zahvatila i kršćane, nego bitno asketski ideal koji se nije mogao postići dostatno u prijašnjim oblicima života. Takav je ideal prigrlio i sveti Saba.
On se rodio u Kapadociji, u Maloj Aziji. Otac mu je bio rimski časnik. Kad je bio premješten u Egipat, pošao je onamo sa ženom, a sina je ostavio kod njegova ujaka. No, ujna nije trpjela dječaka, zato on ode k stricu. To je proizvelo svađu između te dvije obitelji. Da bi se Saba tome uklonio, pode u samostan. Nakon 10 godina poniznog i pokorničkog života dobije dopuštenje da hodočasti na sveta mjesta u Jeruzalemu. Usput je bio i u Aleksandriji, gdje se susreo s ocem koji ga je počeo odgovarati od redovničkog života. Ali, mladi se redovnik nije dao nagovoriti da napusti redovničko zvanje.
Došao je u Jeruzalem i tu je u obližnjim brdima osnovao glasoviti samostan Mar Saba, koji je na Istoku poznat kao "velika lavra". Kao opat toga samostana borio se protiv vjerskih zabluda tadanjega vremena. Pripisuju mu i bogoslužni red, tzv. "tipikon", za čitavu crkvenu godinu te redovničko pravilo koje nosi njegovo ime. Umro je u dubokoj starosti od 92 godine. Časti ga kao sveca istočna i zapadna Crkva. U Rimu na Aventinu sagrađena je u čast sv. Sabe u IX. stoljeću lijepa bazilika. Svečeve relikvije nalazile su se dugo godina u Veneciji. U znak približavanja istočne i zapadne Crkve te za svjedočanstvo ljubavi prema istočnoj kršćanskoj braći odobrio je papa Pavao VI. da se prenesu u samostan Sv. Sabe blizu Jeruzalema. Tako su nas zajednički sveci, uz svetog Andriju i sveti Saba, koje slavi istočna i zapadna Crkva, počeli približavati.

6. prosinac 2009.

Sveti Nikola, biskup

O ljubavi, o diko najveća!
Kćerko Božja, koju otac uda
Za svijet bijedan, da po njemu svuda
Srećom rađa i na oca sjeća;
Ti svetice, kojoj svatko dube
Hram u srcu, jer sva srca ljube,
Tebe pjevat danas mi je sreća!
(Petar Preradović)


Slaveći danas blagdan velikog zaštitnika tolikih naših župa, svetog Nikolu, željeli bismo vam progovriti o onome što je na njemu najljepše i najprivlačivije, o onome što našu katoličku vjeru čini božanskom, nebeskom, a to je ljubav.

U blizini roditeljske kuće sv. Nikole imao je svoj dom neki čovjek, nekad bogat, ali je, izgubivši carsku službu, izgubio skoro sav imetak i postao siromah. Imao je tri kćeri koje bi se mogle udati, jer su lijepe i pristale, ali im ne može dati miraza. I nesretni otac odluči trgovati ljepotom i mladošću svojih kćeri da tako nešto zaradi. One se jadnice usrdno pomoliše Bogu da ih izbavi od toga zla i spasi njihovu čast i poštenje.

I sveti je Nikola nekako doznao za tu crnu odluku nesavjesnog oca pa uzevši vrećicu, napuni je dukatima, umota u platno i, prišuljavši se noću potajno do kuće onog nesretnika, ubaci zamotak kroz prozor, brzo se udaljivši. Možemo lako zamisliti kako se otac onih djevojaka začudio kad je ujutro našao onoliki novac. Prebroji ga i reče: »Otkuda ovo ovdje?« Razmišljajući dođe do uvjerenja da mu je to ubacio neki prijatelj jer je svako drugo tumačenje bilo nemoguće. Vidjevši kako je svota upravo dostatna da časno udade jednu kćer, opremi je i miraz joj dade. Kad li se ono dogodi i po drugi put; nađe, naime, jednog jutra i drugu vrećicu s dukatima. Spremi on i srednju kćer. A kad je i to bilo gotovo, sve mu je nešto govorilo da će onaj dobrotvor i po treći put doći pa ga je u zasjedi čekao nekoliko noći. I doista, baš kad sv. Nikola ubaci svoj dar i za najmlađu kćer, skoči otac, stigne neznanca i prepozna u njemu Nikolu. Unatoč svem zaklinjanju neka šuti, sretni otac nije imao preče brige negoli razglasiti što mu je učinio Nikola – prijatelj sirotinje.

A kod koga je naučio sv. Nikola tu divnu krepost ljubavi?
Odgovor: Kod Učitelja i uzora ljubavi, kod Isusa Krista!

Krist govori o ljubavi prema bližnjemu kao o svojoj zapovijedi, kao o novoj zapovijedi. A u čemu se sastoji ta nova zapovijed?
Odgovor možemo sažeti u četiri misli:

1) Za Krista je zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu jedna zapovijed.
Od Njega samoga potječe riječ: »Što god ste učinili jednome od najmanjih, meni ste učinili.«
Na sudnjem će danu Krist naglasiti da je sve što je učinjeno gladnima, žednima, golima, bolesnima, Njemu samome učinjeno.
2) Krist daje primat – prvenstvo ljubavi.
Zapovijed ljubavi stoji iznad svih drugih zapovijedi. Ljubav je duša i srce sve kršćanske savršenosti i svetosti. Ona nije samo sastavni dio kršćanske etike, i to najvažniji, ona nije samo naročita strana kršćanskog morala, i to najdragocjenija, nego je sadržaj svega onoga što kršćanstvo od nas traži.
Kad bismo govorili ljudskim i anđeoskim jezicima, dakle, kad bismo bili u najvećoj mjeri nadareni, a ljubavi ne bismo imali, bili bismo kao mjed koja ječi i praporac koji zveči. Kad bismo imali dar proroštva, sve znanje, kad bismo razumjeli svaku tajnu, dapače kad bismo imali i vjeru koja pomiče bregove, a ljubavi ne bismo imali, bili bismo ništa.
3) Krist je sam došao na svijet da zasvjedoči ljubav.
»Duh je Gospodnji na meni, govori On u nazaretskoj sinagogi, zato me pomaza da naviještam evanđelje siromasima. Posla me da propovijedam zarobljenima otkup i slijepima vid, da oslobodim potlačene, da propovijedam milosnu godinu Gospodnju« (Lk 4,18–19).
Da zasvjedoči ljubav, Krist je došao na ovaj svijet, trpio i umro. A ljubav je razlog opstanka Crkve, apostola i svećenika. Ljubav mora biti također raison d’être – razlog opstanka i nas kršćana. Naša je sveta dužnost ljubavi da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta, i to ne samo u riječi, nego u čitavom našem bivstvovanju i djelovanju.
4) Krist je proširio granice ljubavi u beskraj.
To je smisao prispodobe o milosrdnom Samaritancu. Svaki je čovjek naš bližnji, pa i neprijatelj. Mi ne smijemo nikoga isključiti iz svoje ljubavi. Ljubav ne smije pitati za osobu, za rasu, za stalež, za zanimanje, dapače ni za vjeroispovijest. Gospodin daje da Njegovo sunce izlazi dobrima i zlima i da kiša pada pravednima i grješnima.

Najljepši nam je pak primjer ljubavi prema bližnjemu dao sam Krist Gospodin. Njegov divni primjer možemo sažeti u tri misli:

1) Krist je imao povjerenja u ljude.
On je vjerovao preljubnici, grješnici koja mu je ležala do nogu, Samarijanki, razbojniku i cariniku. I ti su se muškarci i žene uhvatili za to povjerenje kao za sidro i spasili iz oluje. Krist je vjerovao i svojim apostolima unatoč svim njihovim pogrješkama. On je vjerovao jednome Petru i onda kad je taj zatajio.
2) Krist je nastojao usrećiti ljude.
I doista, kolike je bolesnike usrećio povrativši im zdravlje, grješnike podijelivši im oproštenje i smirenje savjesti, djecu koju je grlio i blagoslivljao!
3) Krist je podigao ljude na nov, na božanski život, davši im milost i snagu za to.
On nam je, dakle, najljepši primjer ljubavi prema bratu čovjeku, osobito patniku. On sam završava prispodobu o milosrdnom Samaritancu riječima: »Idi i ti čini tako!«

Jedan prastari natpis na nekoj kapelici u Gornjoj Bavarskoj govori u jeziku pobožnog srednjeg vijeka o bitnom u ljubavi prema bližnjemu:

»Ako ne prosuđuješ i ne osuđuješ nijednog čovjeka, draže mi je nego da si sve svoje imanje i posjed podijelio siromasima.

Ako opraštaš svom neprijatelju, draže mi je nego da bosonog hodočastiš k Sv. Jakovu u Compostelu u Španjolskoj i na svakoj se milji biješ.

Ako kojem čovjeku štogod dobro ispripovjediš ili pročitaš iz Svetog pisma, draže mi je nego da 7 godina živiš samo o kruhu i vodi.

Ako poštivaš i najmanjeg čovjeka i ne uznosiš se nad njim, draže mi je nego da sagradiš most i sve ljude, koji preko njega prelaze, primaš na konačište.«

A jedna druga njemačka izreka lijepo veli:

Budi uvijek spreman davati,
I nikad nemoj škrto mjeriti svoje darove!
Znaj da tvoja smrtna košulja
neće imati džepova!
sv. Nikola


U tom je kršćanska ljubav naročito u srednjem vijeku znala biti nenatkriljiva. Vitezovi-redovnici ivanovci nazivali su bolesnike po svojim bolnicama »gospodo«, a sebe od bolesnika »braćo«. Bolesnici su dobivali hranu iz srebrnih zdjela na srebrnim tanjurima, dok su sami vitezovi-redovnici jeli iz drvenih posuda.

Pripovijeda se o nekom biskupu koji je upravio na svoje bogoslove ove riječi: »Od svih vaših ispita najvažniji je ispit iz ljubavi!« Ne vrijedi li to za svakoga od nas? Što ćemo biti svi mi bez razlike pitani na najsudbonosnijem ispitu, o kojem će ovisiti čitava naša sretna ili nesretna vječnost, na sudu Božjem, što drugo nego o ljubavi, kako smo vršili zapovijed ljubavi prema bratu čovjeku?

Da li ste već čuli za sestru Rozaliju? Bila je to redovnica milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. Proživjela je tri francuske revolucije. Onu veliku iz god. 1789. još kao dijete, a one manje iz god. 1830. i 1848. kao redovnica, i to stanujući od god. 1806. sve do smrti god 1856. u nekom pariškom predgrađu, gdje je još od prve revolucije bilo sve puno mržnje i želje za osvetom i odraslo bez ikakve vjere. A ipak, ne samo što se njoj kroz cijelo to vrijeme ništa nije dogodilo, nego je ona god. 1848., kad je već općenito bila poznata i priznata kao »Majka«, bez ikakva rizika smjela odbrusiti revolucionarima u lice što god je htjela.

Kad su oni dovukli u dvorište njezina doma nekog zarobljenog časnika da ga strijeljaju, doleti ona kao furija i zavikne: »Ovdje se ne ubija!« – i mnoštvo je uzmaknulo.

Znala je doći na barikade i održati revolucionarima ovakvu lekciju: »Ta prestanite već jednom s pucanjem; zar nemam dosta udovica i siročadi da ih hranim pa mi hoćete priskrbiti još drugih?« – i paljba je popustila, a narod bi govorio: »Pustite Majku neka svoje čini!«

Kad su joj jednom ipak prigovorili zašto ide na barikade, jer je i protiv njihove volje može pogoditi ubojito zrno, odvrati im ona: »Mislite li da sam sretna što živim kad se moja djeca ubijaju?«

Nekom se liječniku već uzdigla nad glavom smrtonosna sjekira, a on zavapi: »Što radite? Ja sam prijatelj sestre Rozalije!« – i mnoštvo ga upravo s poštovanjem pusti da slobodno prođe kroz njihove redove.

Jedna izjava sestre Rozalije dostatno otkriva temelj i izvor iz kojega je mogao poteći njezin neograničeni utjecaj na ljude, a to je: »Nešto me guši i oduzima mi svaki tek, a to je misao da tolike obitelji nemaju kruha.« Zato se njezino lice redovito ponešto razvedrilo samo onda kad je gledala radost onih kojima je pomogla.

Sigurno su sestra Rozalija, sv. Vinko Paulski i Ozanam, a danas apostol beskućnika u Parizu abbé Pierre ispisali svjetlije i časnije stranice francuske i crkvene povijesti nego Richelieu, Mazarin, Talleyrand i drugi.

Blagdan sv. Nikole, prijatelja i dobrotvora sirotinje i djece, neka bude za nas povod da se ispitamo kako vršimo veliku zapovijed ljubavi!

7. prosinac 2009.

Sveti Ambrozije (339-397)

Današnjega sveca ubrajamo među četiri velika zapadna sveta oca. A to su oni pisci koji su se u starini odlikovali svetošću života te velikim teološkim znanjem. Oni su stvorili zlatno doba kršćanske književnosti, osvijetlivši mnoge kršćanske tajne te protumačivši za život svetopisamske istine. Svoje zlatno pero stavili su u službu Bogom objavljene istine obogativši na taj način ne samo svoje već i sva kasnija vremena. Veselimo se stoga i pozdrav
ljamo prijevode iz djela svetih otaca, koje nam priređuje kolekcija "Crkveni oci i pisci". To će uz Bibliju biti najbogatiji prilog našoj duhovnoj kulturi.
A sada u kratkim crtama prikažimo život sv. Ambrozija. On se rodio, vjerojatno, u gradu Trieru oko god. 339. Potjecao je iz veoma ugledne rimske obitelji. Otac mu je bio visoki carski činovnik u Galiji. Ambrozije je studirao u Rimu govorništvo i pravo. Oko god. 370. postao je guverner (legatus consularis) u sjevernoj Italiji sa sjedištem u Milanu.
Kad je u tom gradu umro arijanski biskup Auksencije, kler i narod jednodušno su izabrali Ambrozija za njegova nasljednika na biskupskoj stolici, premda je bio tek katekumen, tj. pripravnik za sveto krštenje. Taj izbor sigurno nije bio bez višeg nadahnuća. Milano je tada trebao nadbiskupa Ambrozijeva kova.
Ambrozije se dao krstiti, a u roku od 8 dana primio je sve redove sve do biskupskoga. Pod vodstvom svećenika Simplicijana, koji će ga kasnije naslijediti, radio je ozbiljno oko toga da stekne što temeljitiju teološku izobrazbu studirajući osobito grčke svete oce. Kao biskup istakao se osobito u poučavanju svoga stada, u obrani Crkve protiv poganstva, arijanstva - naučavanja što je nijekalo Kristovo božanstvo - te protiv drugih hereza. Bio je vrstan i utjecajan savjetnik i pomoćnik careva: Gracijana, koji se prvi od rimskih careva odrekao naslova "vrhovni svećenik", Valentinijana II. i Teodozija Velikog, koji je kršćanstvo proglasio državnom vjerom, a poganstvo zakonom zabranio.
Ambrozije je, također, bio velik pobornik neovisnosti Crkve o državnoj vlasti, izbjegavajući ipak sukobe s državom, no, kad se radilo o pravdi i zakonu, bio je neumoljiv. Tako je prisilio cara Teodozija da čini pokoru što je u naglosti skrivio strahovit pokolj u Solunu god. 390. Sam veliki car morao je priznati da je Ambrozije jedini prelat koji je dostojan imena biskup.
Svoju literarnu djelatnost razvio je sv. Ambrozije ponajviše u propovijedi i katehezi, kojima se posvećivao svim žarom svoga pastirskog bića. Mnogo je tumačio i Sveto pismo općenito u prenesenom i mističnom značenju, izvodeći iz njega moralne pouke za život. Pisao je i dogmatske te polemičke spise o vjeri, o Duhu Svetome, o otajstvima, o pokori, o sakramentima. Glasovito mu je i moralno-poučno djelo o Dužnostima službenika.
Sv. Ambrozije, koji je na današnji dan god. 374. bio posvećen za milanskog biskupa, umro je u istom gradu 4. travnja 397. pun zasluga za svoju biskupiju, a i za opću Crkvu. Ljubav i briga za dobro Crkve nagnala ga je na putovanje čak u naše krajeve u stari Sirmium, današnju Srijemsku Mitrovicu. Kad je, naime, čuo da je ondje umro biskup Germinije, došao je da se uplete u izbor novoga biskupa jer je prijašnji bio zatrovan arijanizmom i tek se pred smrt pomirio s Bogočovjekom. Carica Justina nastojala je omesti Ambrozija u tom časnom poslu pa je nahuškala arijanske žene u Sirmiju da navale na Ambrozija. I zbilja, navalile žene na Ambrozija. Jedna ga je djevojka usred crkve dohvatila, počela mu trgati misno ruho, vući ga od oltara među žene, gdje su ga čekale šake i oštri nokti. Ali Ambrozije, malen i krhak kakav je bio, okrene se i dostojanstveno pozove djevojku na red: "Ako sam i nedostojan svećeništva, tebi ipak ne priliči na bilo kojega svećenika stavljati ruku! Boj se suda Božjega!" Ambrozijev tajnik Paulin zabilježio je da je ta djevojka malo poslije toga umrla i sutradan ju je sam Ambrozije otpratio na groblje! Za sirmijskog biskupa izabran je zaslugom svetog Ambrozija pravovjerni Anemije, čovjek nicejske vjeroispovijesti, koja priznaje i ispovijeda Kristovo božanstvo.
Ambrozije bijaše u svakom pogledu snažna ličnost, svet biskup, koji se osim Boga nije nikoga bojao, pa ni cara državne vlasti. Sačuvano nam je jedno Ambrozijevo pismo što ga je upravio caru Teodoziju, koje je divan dokument kako treba da se drži jedan kršćanin prema državi i svjetovnoj vlasti.
Kršćanin je u savjesti dužan pokoravati se zakonitoj državnoj vlasti, ali samo dotle dok ona tu vlast ne zlorabi i dok se ne drzne sebe postaviti namjesto Boga. Udari li država krivim putem, kršćanin se ravna prema riječima Svetog pisma, koje kaže: "Više se valja pokoravati Bogu nego ljudima!" To dakako sadrži i spremnost na okove i smrt, ako država traži ono što je protiv moralnoga zakona ili što je protiv objavljene istine.
Spomenimo još i to da se, slušajući snažne Ambrozijeve propovijedi, obratio na kršćanstvo veliki sveti Augustin.

8. prosinac 2009.

Bezgrješno Začeće

Crkva nas uči da je jedno stvorenje ostalo savršeno na svom mjestu usred općeg nereda. Taj je nered prouzročio grijeh naših praroditelja koji je prešao na sve ljude i zove se izvorni grijeh. To je stvorenje ostalo nepokolebljivo jer ga nije pokolebao istočni grijeh kao druge smrtnike i koji su prema tome potrebni da budu ponovno postavljeni u stanje prije izvornoga grijeha, to jest u stanje milosti Božje. To je stvorenje ostalo netaknuto od sveopće zaraze i nije bilo potrebno liječenje; ostalo je na ispravnom putu i prema tome nije ga trebalo popravljati. Ono u izvorima svoga bića nije poznavalo nikakav nered. To je stvorenje Blažena Djevica Marija. Ona je me8u nama jedina ostala netaknuta, u tijelu, ali posve čista, u vremenu, ali ipak u vječnoj istini.
II. vatikanski sabor uči o Marijinu bezgrješnom začeću:
"Nije čudo da je kod svetih Otaca (sv. Germana, Anastazija Antiohijskog, sv. Andrije Kretskog, sv. Sofronija) nastao običaj po kojemu su Bogorodicu nazivali svu svetom i slobodnom od svake grješne ljage, oblikovanu od Duha Svetoga i učinjenu novim stvorenjem. Urešena već od prvog časa svoga začeća sjajem
sasvim osobite svetosti, nazaretska je Djevica po Božjoj zapovijedi bila pozdravljena od anđela navještenja kao milosti puna..."
Dogmu o bezgrješnom začeću proglasio je papa Pio IX. 8. prosinca 1854. Sto godina kasnije veliki marijanski papa Pio XII. izdaje encikliku Fulgens corona i proglašava godinu 1954. marijanskom. Uz ljubav prema Bezgrješnoj Djevici Papa je htio skupiti nove duhovne energije s kojima bi se suprotstavio zlima modernog vremena: ratu, klasnoj mržnji, materijalizmu, izopačenosti života. Marijanski ideal imao bi nas podsjetiti da je nemoguće pred očima zajedničke majke među sobom se mrziti a još manje ubijati, jer ona je Majka ljubavi. Papa Pio XII. za vrijeme svoga teškoga pontifikata u ratno i poratno doba stavljao je sve svoje pouzdanje u Blaženu Gospu. I nije bilo uzalud jer je njegov pontifikat doista jedno sjajno razdoblje crkvene povijesti kad su vjera i jedinstvo Crkve bili jači nego ikad prije i poslije.
Četiri godine nakon proglašenja dogme o bezgrješnom začeću uslijedila je milosna Gospina ofenziva ukazanjima u Lurdu, koja još i danas traje ne samo u Lurdu, već i u Fatimi i Sirakuzi. Recimo nešto i o toj Gospinoj milosnoj ofenzivi.
Kada je u petak 19. veljače god. 1858. Bernardica Soubirous opet klečala u Masabjelskoj špilji, i po četvrti put joj se ukazala prelijepa Gospoda. Djevojčica, sva zadivljena, promatra nadzemaljsku ljepotu. Oči joj se žare od neopisive sreće, obrazi gore, a usne nešto šapću. Bila je kao nevin anđeo koji se bacio na koljena pred napola otvorenim rajskim vratima.
Najedanput začuje iza sebe divlju riku, kao da se svađa i prepire razjareno mnoštvo. Od nepoznate buke dolazio je glas: "Spasi se, spasi!" Nebeska je prikaza pogledom koji zapovijeda pogledala prema rijeci Gavi, odakle je iz podzemnih dubina dolazila buka. I u tren oka umuknuli su glasovi, kao da se razbježalo mnoštvo.
Općenito misle da je ta buka i vika dolazila iz paklenog bezdna. Podigao ju je sotona sluteći koliko će mu duša oteti Imakulata svojim ukazanjima u Lurdu, za kojima će slijediti ukazanja u Fatimi i suze u Sirakuzi.
Drugo veliko uporište Imakulate na našem globusu jest Fatima. I onamo hodočaste milijuni, i tamo Imakulata vraća srca natrag Bogu. Dapače, iz Fatime se dala Imakulata kao hodočasnica - romarka, na put oko zemlje, da osvoji što više srdaca. Prošla je kroz brojne zemlje, dočekivana svuda neiskazanim slavljem i to ne samo od katoličke nego i od protestantske, muslimanske, budističke i animističke djece. Svi su duboko osjetili i proživjeli kako prolazi zajednička Majka. Svi su osjetili blagu ofenzivu ljubavi.
Treće veliko uporište Imakulate na našem globusu jest Sirakuza, otkako je Gospa u jesen godine 1953. proplakala u kući radnika Angela Giusta. Događaj je filmom snimljen, suze su kemijski ispitane. Započeše hodočašća do 30.000 ljudi. Otvorila se apokaliptička slika "razbaštinjenih" i svake vrste bolesnika. Događala su se svaki dan čudesa. Do 15. III. 1954. javilo se 653 ozdravljenja. Komisija psihijatara, ortopeda, rentgenologa i drugih specijalista smatra izvanrednim 500 ozdravljenja.
Sirakuza se duhovno preporodila. Mnogi pijanci, psovači i preljubnici uskrsnuše na nov život. Udaljeni od sakramenata i kreposti približili su se Srcu Isusovu i Imakulati u tolikoj mjeri da se može govoriti o pravom i čudesnom obraćenju.

9. prosinac 2009.

Sveti Petar Fourier (1565–1640)

Prigodom 400-godišnjice svečeve smrti, koja je pala baš na završetku II. vatikanskog sabora, izdale su duhovne kćeri svetog Petra Fouriera, hrvatska grana Sestara Naše Gospe, njegovu biografiju pod naslovom Tragom četiri stoljeća (Zagreb, 1965). Odatle uzimamo gotovo čitavo prvo poglavlje u kojem je sažet svečev životopis i koji nam daje lijep uvid u njegov bogati život.
Sv. Petar Fourier rodio se 30. studenoga 1565. u Mirecourtu u toulskoj biskupiji. Djed mu je bio bogat seljak. Njegov otac prepusti očevinu starijem bratu te se preseli u grad, gdje se poče baviti trgovinom i postade uvažena ličnost. Od četvero djece bio je Petar prvorođenac. Kao što su kraljevi od kolijevke kraljevi, kaže njegov stari životopisac, tako je i Petar već od ranog djetinjstva pokazivao izvanredne sklonosti za krepost. Pun dobrote, blag, susretljiv, radije je podnosio pogrde i udarce nego da sudjeluje u sukobima. Često se povlačio u kapelicu, posvećenu Presvetoj Djevici. Zvukom zvonca okupio bi oko sebe nevinu skupinu pred kojom je tako rado bio »mali svećenik«.
U 15. godini pošao je na Sveučilite u Pont-à-Mouson, koje su vodili isusovci. Stupio je u Marijinu kongregaciju koja mu je dala solidnu duhovnu formaciju. Nauke je završio odličnim uspjehom. Izvrsno je govorio latinski i grčki, a naročitu brigu posvetio je studiju francuskog književnog jezika da bi mogao što bolje govoriti i pisati. Ako bi u pismu naišao na koju pogrješku, rekao bi: »To je dosta da čovjek izgubi ugled!«
Bio je ustrajan u radu, a imao je i izvrsno pamćenje. Studij Svetog pisma, svetih Otaca i sv. Tome Akvinskoga bio mu je uz molitvu svagdanji kruh. »Ima li učenijeg i pobožnijeg studenta?« – pitali su se njegovi prijatelji pokazujući na njega.
U filozofiji je posve pristao uz tradicionalnog učitelja Aristotela te je još poslije četrdesete godine mogao bez poteškoća razložiti načela njegove logike, fizike i metafizike, a da ih prije ne ponovi.
Njegov duh, što je tako rano dozrio, zarana je počeo i stanovati u pokorničkom tijelu. On je svoju vatrenu narav i krv krotio bičem i pokorničkim pojasom. Uz to se toliko uzdržavao od hrane i sna da je otac, koga su isusovci o tom obavijestili, došao napose u Pont-à-Mouson da ga ukori. Ta ljubav prema pokori rasla je iz dana u dan. Ona će se najviše rasplamtjeti kada ga pritisnu kušnje, što ih tajnovita Providnost priprema svojim ljubimcima.
Za Petra je, napokon, došlo vrijeme da konačno odabere neko zvanje. U dobi od 20 godina stupio je u opatiju Chamousey, gdje su boravili regularni kanonici sv. Augustina. Njihovo pravilo, što je bilo uzeto iz djela sv. Augustina, stavilo ih je pod zaštitu tog velikog crkvenog naučitelja. Kad je polovinom srednjeg vijeka izbila jasna razlika između dijecezanskog i redovničkog klera, regularni kanonici pripali su velikoj samostanskoj obitelji ne izgubivši pri tom župničke službe. Koncem XI. i početkom XII. stoljeća bilo je u Lotaringiji, zavičaju sv. Petra Fouriera, 8 opatija regularnih kanonika koje su bile posve neovisne jedna o drugoj, jedino ih je vezalo zajedničko pravilo.
Mladi redovnik Petar Fourier proboravio je u opatiji Chamousey prvi puta otprilike 4 godine, od 1585–1589. Koncem 1586. položio je zavjete. Nakon dvije godine primi đakonat, a 25. veljače 1589. bi zaređen za svećenika. Mladu misu služio je na blagdan Svetog Ivana Krstitelja iste godine.
Poslije toga počelo je za njega opet drugo petogodišnje razdoblje nauka u Pont-à-Mousonu, gdje je studirao čistu teologiju, građansko i crkveno pravo. Kaže se da se kasnije iz poniznosti uklanjao govoru o svom uspjehu na sveučilištu i, ako je što spominjao, samo bi to rekao da je u kolegiju bio na četvrtom mjestu. Ne zna se da li je postigao doktorat. Njegov kasniji život pokazao je u njemu čovjeka okretna u poslovima, dobra poznavaoca zakona i ljudskog srca, a nadasve čovjeka Crkve, koji se othranio srčikom i jezgrom naučavanja svetih Otaca te ih je citirao po volji i iz obilja srca. Još kao mladić bio je poznat da zna gotovo napamet Teološku sumu sv. Tome Akvinca.
Nakon svršenih nauka vrati se u opatiju Chamousey, gdje se dade na župničku službu. Tu je imao priliku da se prvi puta okuša i očeliči usred protivština svoje redovničke braće. Lekcije koje je Fourier svojim primjerom pružao loše su se primale u onoj sredini. On se, međutim, nimalo ne uskoleba. Možda je onda zaslužio da kasnije postane reformatorom svoga reda. Nakon dvije godine odlazi kao »dobri pastir« u Mattaincourt.
U to doba, zapravo, počinje njegov javni život. Bile su mu 32 godine. Fourier je već onda bio svetac. On će uskoro u čitavom kraju postati slavan; nazivat će ga samo imenom »Otac iz Mattaincourta« ili »Dobri otac«. Sudeći po njegovim pismima, on je bio utjelovljeni razbor i savršeno praktičan duh. Staložen, promišljen i razborit bio je neprijatelj svake naglosti tako da je u svakom pothvatu bio upravo neugodno spor. Govorio je samo o onome što je doista poznavao; bio je upućen u mnoge stvari; oštrouman, oprezan, spreman da se radije povuče nego da se istakne, ako to nije zahtijevao viši interes.
Već nakon dva mjeseca po dolasku u Mattaincourt dogodio se prvi susret između Fouriera i lijepe mlade djevojke Alix le Clerc. Susret, koji je Providnost brižljivo pripremala i koji je nagovještaj velikog djela u kojem će oboje – Petar Fourier i Alix – biti ponizni suradnici u osnivanju Kongregacije Naše Gospe.
Drugi veliki pothvat sv. Petra Fouriera bila je reforma regularnih kanonika Lorene, kojih je član i on bio. To je bila delikatna i teška dužnost. Samo naredbe njegovih crkvenih poglavara mogle su ga na to natjerati. Monsinjor de Maillane, biskup iz Toula, naoružan breveom Grgura XV., naredio je svecu da započne taj teški posao. Stvar je na kraju uspjela, a on joj je posvetio 20 godina rada.
Ovaj tako puni život nije se istrošio jedino za duhovne staleže u Crkvi. Petar Fourier ne bi sačuvao svoje popularnosti ni omiljenosti, kojom se diči i slavi njegovo ime po Loreni, da nije bez prestanka izlazio iz sjene i hlada, gdje se zaklanjao bilo u svojoj crkvi, bilo u zbornicama i kapelicama svojih samostana. U tome redovniku i župniku krije se čovjek koji je bio upleten u velike poslove i stvari svog vremena, koji je za svoje vladare, za zemljake svakog sloja, za cijeli kršćanski puk bio proročište, opći dobročinitelj i živa Providnost.
Kad je mattaincourtski župnik, osnivač kćeri Naše Gospe i general regularnih kanonika počeo stariti, bio je znamenita ličnost. Cijela je Lorena postala njegovom župom. Plemići i njihove gospođe dolazili bi tome svećeniku, čiji se glas nadaleko pročuo; oni su na njegovu čelu i na njegovim usnama gledali zrake Božjega svjetla te su u njega iskali savjeta za dobar život i utjehe za sretnu smrt.
Loreni su u to vrijeme prijetila velika zla. God. 1630. počeo je rat. U sukobu između Francuske i Austrije Lorena se kompromitirala. Nakon rata nastala je strašna glad. Fourier je obilazio zaposjednutu zemlju, pohađao redom vjernike i samostane. Ti su pohodi bili oproštaj i zadnji zbogom. U tim teškim časovima bio mu je Saint Mihael najmilije boravište. U radnoj sobi uredio je kapelicu. U to je doba mnogo pisao. Osim pisama sastavljao je tada duhovne knjige za redovnice, a ponajviše je radio na Velikim konstitucijama. Polako je radio na tom djelu i, premda je imao veliko i dugo iskustvo, ipak je svaku riječ savjesno mjerio i prosuđivao.
Koncem god. 1635. preplaviše svu zemlju stranci, neprijatelji koji su plijenili i klali po miloj volji. Redovnice Naše Gospe i regularni kanonici bili su kao i ostali narod izloženi gladi, kužnim bolestima i razbojništvu. Stoga se moradoše razići ili iseliti. Sam Fourier htjede se zakloniti u neutralnu zemlju jer se bojao da neće moći izbjeći političkoj prisezi koju je njegova savjest odbijala. Dva puta pokuša ne bi li se probio do nizozemske granice, ali mu put bude zakrčen te se morade po zimi i snijegu vratiti.
Redovnice iz Mirecourta očitovaše mu svoju volju da bi se zaklonile u utvrđeni grad Gray u Burgudniji. Stanovale bi u kući što je pripadala obitelji jedne od tih redovnica. On im 15. siječnja 1636. odgovori: »I ja bih želio tamo biti i bio bih sretan kad bih našao kakvu malu službu, npr. da budem crkveni otac u kojoj seoskoj crkvici. Ili bi djecu učio čitati, ali ne i pisati, jer ne pišem lijepo da bi se to drugima moglo pokazati. Pa možda bih i od vrata do vrata prosio koricu kruha kad bih znao da će tko dati.« Dne 12. travnja krene na put s 14 redovnica. Posjedali su u troja kola i mala je karavana pošla. No, Fourier ipak uđe pješice u grad u kojem će umrijeti.
Grad Gray postao je zaklonište gdje će lotaringijski izagnanik provesti svoje posljednje četiri godine života. Rastao je sa svojom župom i sa svojom duhovnom djecom u takvoj dobi i u takvu stanju kada se nije mogao nadati da će ikada više vidjeti ono što je ljubio. Uza svu njegovu nemoć i svakidašnje muke i tjeskobe bio mu je apostolski rad plodan. Dapače, izdaleka je djelotvorno bdio i nadzirao velike stvari i poslove što ih je već prije bio preuzeo na sebe. Njegova sobica od 4 četvorna metra imala je za ures veliki kamin na kojem se još i danas čitaju ove riječi: »Spes mea Deus!« (Bog je moja nada!). One su bile njegova trajna utjeha. Mali četvrtasti prozori otvarali su pogled na tri strane: na zvonik crkve, na kuće što su se uz brežuljak nizale i na zidine gradske, na rijeku i obzorje, što se gubilo u daljini po okolnim poljima.
Odavde ne bi nikada izlazio osim što bi pohađao bolesnike. Pa, ipak, doskora dođe na takav glas te je veliko mnoštvo naroda grnulo k njemu i posvuda su ga s jednodušnim štovanjem primali. Dovikivali bi mu da je svetac, što je on uvijek sa stidom od sebe otklonio. »Kad bih ja imao pristup ili ugled kod Boga, zar se ne bih najprije njime poslužio sam za sebe?« – uskliknuo je jednom.
Poslije prve zime što je Fourier provede u Grayu strašna kuga stade harati gradom. Usred općeg straha i smrti što je pustošila, lotaringijski svećenik-izbjeglica bio je pravi »anđeo Providnosti«. Oboljele je tješio a sokolio one koji su ih iz nužde ili po dužnosti njegovali. Mnogi su nadu, što im je dolazila iz njegovih usta i koju su od njega tražili, smatrali čudesnim obećanjem spasenja.
U proljeće i ljeto 1638. mnogo je već trpio od staračke nemoći. Kada ga sredinom listopada 1640. uhvati groznica, osjeti da se neće više pridići. Uredi svoje stvari i poslove i po četvrti put pregleda i popravi Velike konstitucije, a zatim posla i jedan primjerak u Mirecourt da se u sve glavne samostane pošalje taj izričaj njegove misli i volje. Još ujutro njegova smrtnog dana čuše ga gdje reče: »Ja nikako ne držim za redovnice one koje ih neće primiti i obdržavati.« Zadnjih dana života čitali su mu Nasljeduj Krista i Smrt sv. Augustina. Isusovački poglavar u Grayu pohodi ga. Tri kanonika kraj njega zastupali su Kongregaciju našeg Spasitelja. Jedan od njih dade mu svetu popudbinu. »Mi imamo dobroga Gospodina i dobru Gospu«, ponavljali su mu oni koji su bili oko njega. Tako je s nadom i pouzdanjem u Spasitelja i Gospu, koji su bili ljubav njegova života i zaštitnici njegovih duhovnih obitelji, ušao 9. prosinca u 11 i pol sati navečer u nebesko blaženstvo kamo je već 75 godina mučno putovao.
Jedva što je izdahnuo u Grayu kadli nastade prava prepirka za njegovo tijelo. Grad koji ga primi među svoje zidove i njegovi učenici, što su ga pratili u progonstvo, otimahu se za nj. Nakon 5 mjeseci pregovaranja Gray odustane od svojih zahtjeva, ali uz uvjet da u njemu ostane svečevo srce s ponutricom. U proljeće 1641. izvadiše Fourierovo tijelo iz grobnice te s velikim slavljem krenuše u Lorenu. Tijelo bi sahranjeno u župnoj crkvi u Mattaincourtu. Divna bazilika podiže se nad slavnim grobom kojega je častila cijela okolica pa i čitava Francuska. Sve do g. 1732. vodila se parnica između regularnih kanonika i župe Mattaincourt. Završila je nagodbom: tijelo pripada kanonicima, ali mora ostati u župi Mattaincourt jer njoj pripada uporaba svetih moći.
Međutim je Fourier god. 1679. dobio naslov »časni sluga Božji«, a blaženim ga proglasi papa Benedikt XIII. 10. siječna 1730. Papa Leon XIII. proglasi ga svetim 27. svibnja 1897. na Spasovo u crkvi Sv. Petra u Rimu. Tu stoji i njegov golemi mramorni kip među osnivačima redova.

10. prosinac 2009.

Loretska Gospa

Među velika marijanska svetišta spada i ono u Loretu u Italiji. Onamo još i danas hodočasti godišnje preko milijun hodočasnika. Mjesto je kroz povijest pohodilo veliko mnoštvo svetaca, a čak je i Ivan XXIII. tjedan dana prije početka II. vatikanskog sabora išao u Loret isprositi blagoslov za rad sabora.
Kako je nastalo Loretsko svetište? - Pobožna predaja pripovijeda kako su 10. svibnja 1291. sveti anđeli prenijeli nazaretsku kućicu Svete Obitelji na Trsat, gdje se danas nalazi glasovito svetište Majke Božje od Milosti. Nakon 3 godine i 7 mjeseci, tj. 10. prosinca 1294. anđeli su prenijeli svetu kućicu u Loreto kod Ankone i tako je ondje nastalo veliko marijansko svetište. Iako se ne može povijesno dokazati prijenos nazaretske kućice, ipak je Božja providnost htjela da se i na Trsatu i u Loretu razvije Gospino svetište u kome se čine mnoga dobra djela. Papa Benedikt XV. proglasio je Loretsku Gospu zaštitnicom zrakoplovaca.

11. prosinac 2009.

Sveti Papa Damaz (+ 384)

Nakon smrti pape Liberija, koji je ovjekovječio svoje ime gradnjom crkve u Rimu Santa Maria Maggiore, naslijedio ga je na Petrovoj stolici njegov vjerni đakon Damaz koji je upravljao Crkvom od 366. do 384. godine. Njegov izbor je odmah suočen s poteškoćama jer je paralelno s njim izabran i protupapa, drugi papa, koji na koncu ipak prizna valjanost izbora pape Damaza. Za svog pontifikata Damaz je održao u Rimu tri sinode na kojima se raspravljalo, uz drugo, o obnovi vjerskog života u svećenstvu i Božjem narodu. U dogovoru s carem Teodozijem 381. saziva II. opći sabor u Carigradu na kojemu je definirano božanstvo Duha Svetoga. Nad grobovima mučenika gradio je velebne crkve. Obogatio je liturgiju uvođenjem svetkovanja crkvene godine, a također je konačno odredio kanon biblijskih knjiga, tj. onih koje su pisane Bogom nadahnute i prema tome sačinjavaju Sveto pismo.
Veliko je djelo pape Damaza što je povjerio jednom od tadašnjih najvećih učenjaka, našem zemljaku sv. Jeronimu, prijevod sv. Pisma na latinski jezik i tako je nastala glasovita Vulgata. Sv. Jeronim prevodi između 383. i 406. godine. Prijevod Vulgate važan je osobito zato što je gotovo isključivo istom po njemu Biblija postala pristupačna cijeloj Europi i što se na njemu temelje svi europski prijevodi gotovo do naših dana.
Papa Damaz umro je u dobi od 80 godina, bogat zaslugama i uspješnim djelima. Upravljao je Crkvom 18 godina pripremivši

12. prosinac 2009.

Sv. Ivana Franciska Fremyot de Chantal (1572 - 1641)

Ivana Franciska je rođena u Dijonu 28. siječnja 1572, otac joj bijaše predsjednik Burgundskog parlamenta, a majku izgubi već u ranom djetinjstvu. Djetinjstvo provodi pod nesretnom zvijezdom hugenotskih ratova. Nakon udaje u skladnom braku rodi šestoro djece, koju odgaja u pravoj kršćanskoj vjeri. Veliku je brigu posvećivala bolesnicima, siromasima i svima koju su u potrebi. Ostavši udovicom u 29.-oj godini učini zavjet da se više neće udavati.
U to doba upoznala je svetog ženevskog biskupa Franju Saleškog i izabrala ga za ispovjednika. Svetac se već dulje vremena bavio mišlju osnivanja reda od Marijina pohođenja, koji ne bi živio u kaluzuri da bi se lakše mogao baviti službom bolesnima, siromašnima i utamničenima. Tako godine 1610. Franciska na sebe stavlja redovničku koprenu. Sada je smogla snage oprostiti ubojici svoga muza cijem je djetetu postala kuma na krštenju. Red se uz skrb oko bolesnika posvećuje i odgoju ženske mladeži. Franciska je dočekala sreću da se njezin rad brzo proširi te je u godini bilo već 82 samostana Od pohođenja. Svetom ju je proglasio godine 1767. papa Klement XIII.

13. prosinac 2009.

Sveta Lucija

Od svete Lucije do Božica ima samo još 12 dana. Lucijino ime znači "svijetla". Ona kao da na neki način već naviješta veliko svjetlo božićne noći. U našem narodu vlada uvjerenje da će naredne godine biti u pojedinim mjesecima onakvo vrijeme kako je kroz 12 dana od svete Lucije do Božića. O životu sv. Luciji znamo samo malo pouzdano. Ona je jedna od posljednjih žrtava velikog progona za cara Diokecijana, a blagdan joj se već spominje u 400. godini. Kao o mnogim drugim svecima, tako je i o njoj nastala legenda koja joj stavlja na usta ove lijepe riječi "Kad cisto živim, tijelo je moje stan Duha Svetoga". Razjaren poganski mučitelj zgrozio se na to "Dat ću te otpremiti u kuću bludnica da ti bude oskvrnjena čistoća i onda će te ostaviti tvoj Duh Sveti". A mudra je djevica odgovorila "Ako mi budeš na silu oduzeo čistoću, moja duša neće biti oskvrnjena, nego ću imati na nebu dvostruku krunu. Grijeh je samo ono što čovjek učini slobodnom voljom". Bog je sačuvao pred poganima djevičanstvo svoje službenice. Krvnik ju je probo mačem. Zato je umjetnici rado tako i prikazuju. U Sirakuzi nalazi se glasovita bazilika sv. Lucije kamo još i danas mnogi hodočaste.

14. prosinac 2009.

Sveti Ivan od Križa (1542-1591)

Rođen kao siromah, Ivan je od djetinjstva nastojao naći zaposlenje koje bi pomoglo u uzdržavanju obitelji. Okušavši se u mnogim zvanjima uspjeh i zadovoljstvo nalazi u dvorenju bolesnika u bolnici, u kojoj usput i studira. U vremenu odbira životnog poziva, odlazi u Kramel i postaje poniznim novakom. Zahvaljujući velikoj inteligenciji i željom za istinom postaje nadstojnikom studenata. Ubrzo postaje nezadovoljan životom u Krmelu zbog slabe stege i nedovljne pokore te zaželi otići u kartuzijanski samostan. Tu mu želju poremeti susret sa svetom Terezijom Avilskom, te njih dvoje zajednički odluče karmelski život vratiti korijenima. Od strane braće koja ga nisu razumjela mnogo je pretrpio jer su smatrali da on unosi razdor u Družbu. Devet mjeseci provodi u samostanskoj samici, a sve to podnosi strpljivo. Zahvaljujući patnjama i ustrajnosti Ivana od Križa reforma je ipak pobijedila, Godine 1580. papa Grgur XIII. odobri osnutak bosonogih karmelićana. Obnovitelj karmelskog reda umire u 49-oj godini od čega je 28 godina proveo u Karmelu. Provodeći strogi život i reformirajući karmelski red Ivan od Križa postigao je da bude uzvišen na čast oltara.

15. prosinac 2009.

Sveta Kristijana

U trećem stoljeću živjela je kršćanska ropkinja koja je na upit kako se zove odgovarala "Chrisitana" te tako dolazi do njena imena Kristijana. Dospjela je u kuću nekog bogataša gdje je morala obavljati teške fizičke poslove, a najteže joj je bilo što su oko nje živjeli samo pogani pa se često bavila mišlju o bijegu. Ipak je odlučila ostati i sve svoje patnje prikazivati za obraćenje naroda među kojem je živjela. Postala je apostol molitve i žrtve. Jednog dana razboli se majka i sin kralja Miriana. Kako je i prije svojim molitvama ozdravila jedno dijete, Kristijanu pozovu da se pomoli za zdravlje kraljeve rodbine. Nakon što se pomolila oni ozdrave. Kada ju je kralj htio nagraditi ona je samo zatražila da se obrate na kršćansku vjeru. Ubrzo se pokrsti kralj i njegov dvor, a s njima i cijeli narod. Tako sveta Kristijana postane apostolom Georgije. Velikom žrtvom i ustrajnom molitovm obratila je cijeli jedan narod na pravu Kristovu vjeru

16. prosinac 2009.

Sveti Euzebije, biskup

Rođen oko 293. još za vrijeme progonstva, na otoku Sardiniji. Posvetio se duhovnom staležu i postao svećenik, a papa Julije I. posvetio ga je i za biskupa. Žestoko je branio pravovjerje protiv arijanstva koje je zarazilo čitavu Crkvu. Budući da je car bio sklon arijanstvu, biskupa Euzebija pošalje u progonstvo gdje mnogo trpi. Po povratku iz progonstva nepokolebljivo brani vjeru u Kristovo božanstvo. S tom vjerskom istinom stoji i pada kršćanstvo. Ako Krist nije Bog, onda je kršćanska vjera obična ljudska tvorevina. Zato su neprijatelji kršćanskog imena uvijek napadali Kristovo božanstvo, a kršćani su branili baš tu dogmu. Sveti je Euzebije bio svjestan ove činjenice i stoga ju je branio po svaku cijenu. U svojoj biskupiji svećenike združuje u zajedničkom životu tako da je taj stil duhovnog življenja u neku ruku prethodnica redovništva.

17. prosinac 2009.

Sveti Ivan de Matha

Rođen je 23. lipnja 1154. godine u današnjoj južnoj Francuskoj. Poučen od pobožnih roditelja od djetinjstva je činio mnoga dobra djela siromasima i potrebnima jer je živio u imućnoj obitelji. Svršivši bogoslovne nauke dao se zarediti za svećenika. Kod mlade mise imao je viđenje koje je protumačio kao Božji znak da se pobrine za pomoć kršćanima koji su pali kao robovi u ruke muslimana. A takvih je u ono doba bilo mnogo. U tu svrhu osniva red Presvetog trojstva ili trinitaraca. Nakon što papa Inocent III. 1198. godine odobri red oni odlaze u Maroko gdje otkupljuju robove i vraćaju ih kućama. koliko se ovaj red proširio vidimo po tome što je u XV. stoljeću imao čak preko 800 samostana. Iz potanko opisanih kronika doznajemo da su trinitarci do konca XVIII. stoljeća otkupili 900 000 kršćanskih robova. Najveću žrtvu dao je red što je od 1198. do 1622. godine žrtvovao 7 115 svojih članove. Zahvaljujući ovom redu oslobođen je iz ropstava nakon pet godina sužanjstva i veliki španjolski pisac Cervantes kojega je 1575. god. ugrabio alžirski gusar Mami. Sveti Ivan umire u Rimu ali njegovo tijelo kasnije prenose u Madrid gdje se i danas časte njegovi zemni ostaci. Red trinitaraca postoji i danas a bavi se misijama i karitativnim radom.

18. prosinac 2009.

Očekivanje poroda Blažene Djevice Marije

Ovaj se blagdan slavi od 657. godine i uveden je u Španjolskoj. Blagdan Očekivanja poroda Blažene Djevice Marije posebnim pismom potvrđuje papa Grgur XIII. 1573. godine. Veliku zaslugu u širenju ovoga blagdana ima toledski nadbiskup Ildefonz koji je ustrajno branio Marijino djevičanstvo. U zadnjim godinama svoga života jednom je u procesiji ušao u svoju katedralu 17. prosinca da uoči Gospina blagdana sa svećenicima moli. Katedralu je najedanput posve ispunila neobična svjetlost, a na biskupskom tronu opazili su Mariju, okruženu anđelima i svecima. Tada je Ona ljubazno pozvala Ildefonza da joj se približi. Kad je on to učinio, Gospa je pohvalila njegovu vjernost u biskupskoj službi te mu stavila na ramena plašt koji neka obuče na sutrašnji njezin blagdan. Za nas će biti dobro da na današnji blagdan obnovimo vjeru u ulogu Majke Marije.

19. prosinac 2009.

Blaženi Urban V., papa (+ 1370)

Razdoblje Avignonskog sužanjstva povjesničari uglavnom negativno ocjenjuju, ali je i u tom vremenu, među avignonskim papama bilo i onih koji su proglašeni blaženim. To je papa Urban. Prije stupanja na papinsko prijestolje bio je redovnik benediktinac i obnašao visok službe u svom redu. Za papu je izabran 1362. godine i vladao je 8 godina. Odmah na početku odlučno nastupa protiv raznih zlouporaba u crkvenom životu. Pokreći i križarsku vojnu 1365. god. kada je osvojena Aleksandrija. Najvažniji događaj u pontifikatu Urbana V. je što se, unatoč opiranju francuskog dvora odlučio vratiti u Rim. Papa je svečano ušao u Vječni grad 16. listopada 1367. godine. No, kako je 1370. god. u Rimu nastala bune, papa Urban V. nagovoren od francuskih kraljeva opet se vratio u Avignon. Sveta Brigita mu je prorekla da će, ako se vrati, još iste godine umrijeti, a to se i dogodilo. Umro je na glasu svetosti. Papa Pio XI. potvrdio je štovanje Urbana V. kao blaženika.

20. prosinac 2009.

Sv. Ingacije Antiohijski (+ 110/115)

Otkuda je rodom te kako je proživio mladost nije nam poznato. Bio je biskup Antiohije, koja je poslije Jeruzalema bila drugo središte kršćanstva. Vjerojatno je mogao vidjeti sv. Petra, Ivana, Pavla, a možda i kojeg drugog apostola. Sigurno je umro mučeničkom smrću u Rimu za cara Trajana. Iako malo znamo o njegovu životu, puno je poznato o dobroti njegova srca. Sačuvano je 7 njegovih poslanica koje se ubrajaju među najljepše spomenike stare Crkve. U njima potiče vjernike na jedinstvo, povezani sa svojim biskupom, neka žive po Božjim zapovijedima, neka se čuvaju krivih nauka, neka traže spasenje u križu, neka ljube apostole i proroke. Svojim životom i djelom doprinosio je ranom širenju vjere da je Isus Krist Sin Božji, obećani Mesija.

21. prosinac 2009.

Sv. Petar Kanizije (1521-1597)

Na današnji dan 1597. umorne oči zaklopio je drugi apostol Njemačke sv. Petar Kanizije. Naziv apostola njemačke zadobio je zbog neumornog rada u XVI. st. u doba reformacije, kada je uspio sačuvati da dio naroda ostane u Katoličkoj crkvi. Rođen je 8. svibnja 1521. dakle, iste godine kada je Martin Luther izopćen iz Katoličke crkve. Petar Kanizije i Ignacije Lojolski borili su se svim silama za vjernost Rimu i papi. Oni u toj Crkve vide Krista koji i dalje živi. Bio je pučki misionar, propovjednik, začetnik novih metoda u proučavanju katekizma, teolog na Tridentinskom saboru, papin delegat u veoma delikatnim misijama, savjetnik cara Ferdinanda I. na više državnih sabora, veoma plodan duhovni pisac koji je pisao djela o spornim pitanjima između katolika i protestanata te djela pučke pobožnosti.
Doktor filozofije je postao u 20-oj godini. Polaže zavjet vječnog djevičanstva i izabire siromaštvo poput siromašnog Krista. Na svoj 23. rođendan kao prvi Nijemac stupa u Družbu Isusovu. U Koelnu osniva prvi njemački isusovački kolegij. Više puta bila mu je ponuđena biskupska stolica i kardinalski grimiz, ali on je sve poduzeo da to spriječi. Htio je ostati siromašan redovnik u jednostavnom isusovačkom talaru. U njemu je će i umrijeti 21. prosinca 1597. te biti pokopan. S njegovom smrću završit će jedan izvanredno plodan život koji je bio na blagoslov Crkvi u njemačkim zemljama. Blaženim će biti proglašen tek godine 1864. a svetim i crkvenim naučiteljem 1925.

22. prosinac 2009.

Sveta Franciska Cabrini (+ 1917)

Prema službenim statistikama 1876-1914. oko 14 milijuna Talijana napustilo je rodnu grudu i u potrazi za kruhom uglavnom odseljavalo u Ameriku. U proljeće 1889. iskrcala se u New Yorku mala talijanska redovnica Franciska koja će ubrzo postati majka talijanskih iseljenika. Poticana željom za misijama na prijedlog pape Leona XIII. umjesto u afričke zemlje odlazi u Ameriku. Tamo je bez predaha osnivala bolnice, škole, ubožnice i pomagala talijanima i ostalima pomoći potrebnim ljudima. Posebnu je skrb sa svojim sestrama posvećivala i zatvorenicima. Kad je Franciska Cabrini 22. prosinca 1917. u punom jeku Prvog svjetskog rata umrla u Chicagu, daleko od rodne grude, njezina je družba brojila već 2.000 sestara u 70 kuća. Franciska je prva državljanka Sjedinjenih Američkih Država koja je proglašena svetom. Uzvisio ju je na čast svetice 7. srpnja 1946 papa Pio XII. tek 28 godina nakon smrti, također je proglašena zaštitnicom svih emigranata.

23. prosinac 2009.

Sveti Ivan Kentski (+ 1473)

Već odmalena Ivan Kentski, kojega se danas sjeća Katoličke crkva diljem svijeta, odlikovao se nevinošću i blagim ponašanjem. Postavši svećenik još je više uznastojao oko kršćanskih kreposti. Aktivno se posvećuje pastoralnom radu, studiju i molitvi. Jedno je vrijeme bio i profesor na Krakovskoj visokoj školi. Zanimljivo je da posljednjih 35 godina života iz pokore nije htio jesti meso. Iskazivao se neobičnom darežljivošću prema siromasima. Ispunivši tijek zemaljskog života, pun zasluga preminuo je uoči Božića godine 1473. Papa Klement XIII. proglasio ga je svecem, a poštuje se među prvim zaštitnicima Poljske i Litve.

24. prosinac 2009.

Badnjak

Danas je dan iščekivanja i priprave na najdraži blagdan u Katoličkoj crkvi. Pripravljamo se na svečanu noć koju će obasjati svijetlo Božjega rođenja. Bog je postao čovjekom i mi to proslavljamo po 2000. puta. Najbolje je da se podsjetimo kako se zbio ovaj veliki događaj kojega je opisao evanđelista Luka slijedećim riječima:
"U ono vrijem iziđe zapovijed cara Augusta da se provede popis pučanstva u svoj zemlji. To je bio prvi popis za Kvirinijeva upravljanja Sirijom. Svi su išli, svatko u svoj grad, da se upišu. Tako i Josip, jer bijaše iz Davidove kuće i porodice, uziđe sa svojom ženom Marijom, koja bijaše trudna, iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u Davidov grad zvani Betlehem, da se upiše. Dok su tu bili, njoj dođe vrijeme da rodi. I rodi sina svoga, prvorođenca, te ga povije u pelenice i položi u jasle, jer u gostionici nije bilo mjesta za njih. U tom istom kraju boravili pastiri; noćivahu pod vedrim nebom, bdijući nad stadom svojim. Najedanput im pristupi anđeo Gospodnji, i sjaj ih Gospodnji obasja, pa se vrlo uplašiše. Anđeo im reče: Ne bojte se, jer vam, evo, donosim radosnu vijest o velikom veselju za sav narod: Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj, Krist, Gospodin. I neka vam ovo služi kao znak: Naći ćete Djetešce povijeno u pelenice gdje leži u jaslama!
Odjedanput se anđelu pridruži mnoštvo vojske nebeske koja je hvalila Boga: Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!
Kad anđeli od pastira odu na nebo, pastiru počnu govoriti jedan drugomu: Hajdemo, dakle, do Betlehema i vidimo ovaj događaj s kojim nas upozna Gospodin!
Odu žurno i nađu Mariju i Josipa s Djetešcem gdje leži u jaslama. Kad ga vide, saopće što im je rečeno za to Djetešce. Svi koji su čuli pastire, divili su se onomu što su im rekli. A Marija je pamtila sve te događaje i razmišljala o njima u srcu svome. Zatim se pastiri vrate slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli onako kako im bijaše rečeno"

25. prosinac 2009.

Božić

"Bog je došao. On je tu. I stoga je sve drukčije nego što mi mislimo. Vrijeme se iz vječnog tečenja dalje pretvorilo u jedan događaj koji vodi posve određenom završetku da mi i svijet možemo stajati pred otkrivenim Božjim licem. Kad kažemo: Božić je, tada govorimo: Bog je izrekao svoju posljednju, svoju najdublju, svoju najljepšu riječ o utjelovljenoj Riječi, koja nikad više ne može biti opozvana, jer je konačni Božji čin, jer je sam Bog u svijetu. A ta riječ glasi: Ja te ljubim, svijete i čovječe!" (Karl Rahner, DI).
"Svatko je od nas već upoznao sreću svete Noći. Međutim, nebo i zemlja još nisu postali jedno. Danas, kao i nekada, Betlehemska Zvijezda sja u tamnoj noći.
Već sutradan nakon Božića Crkva odlaže svoje bijele svečane haljine i odijeva se bojom krvi; četvrtoga dana ona nosi ljubičastu boju tuge. (Tako je bar bilo nekoć; danas nosi istu crvenu boju kao na dane mučenika.) Stjepan, mučenik koji je prvi slijedio Gospoda u smrt, i Nedužna Djeca, dojenčad Betlehema i Judeje, koju su umorile okrutne ruke krvnika, okupljaju se oko Djeteta u jaslama, čineći mu pratnju. Što sve to znači? Gdje je, dakle, sada veselje nebeskih vojski, gdje je tiha sreća svete Noći, gdje je mir na zemlji? Mir na zemlji ljudima dobre volje! Ali svi nisu dobre volje. Tajna je moć zla ovila svijet u noć, tako da je bilo potrebno da Sin vječnog Oca side s nebeske slave.
Tmine su pokrivale zemlju i On dođe kao svjetlo koje sja u tminama i tmine Ga ne primiše. Onima koji su Ga primili, On je donio svjetlo i mir: mir s nebeskim Ocem, mir sa svima onima koji su isto tako sinovi svjetla i djeca Očeva, i duboki mir srca; ali nipošto mir sa sinovima tmina. Njima Vladar mira ne donosi mir, već rat. On je za njih kamen smutnje prema kojem jure i koji ih krši. To je teška i ozbiljna istina koja nam ne treba prikriti poetski čar Djeteta u jaslama. Misterij Utjelovljenja i misterij zla usko su povezani. Svjetlosti, koja je sišla s neba, suprotstavlja se toliko mračnija i kobnija moć grijeha. Dijete u jaslama pruža ručice i njegov smiješak izgleda da već želi reći ono što će kasnije izgovoriti usne čovjeka. 'Dođite k meni, svi vi koji trpite i koji ste umorni pod teretom!' Neki su odgovorili na njegov poziv. Tako siromašni pastiri, koji su u betlehemskom polju, vidjevši svjetlost neba, čuli radosnu vijest od anđela, puni povjerenja rekoše: 'Hajdemo u Betlehem!', i pođoše na put. Tako kraljevi koji su, došavši iz Dalekog istoka, slijedili s istom jednostavnom vjerom čudesnu zvijezdu; s ruku Djeteta rasipa se rosa milosti na njih i oni se obradovaše velikom radošću.
Te ruke istovremeno daju i traže. Vi, mudri, ostavite svoju mudrost, i postanite jednostavni kao djeca. Vi, kraljevi, dajte svoje krune, svoja blaga, i ponizite se pred Kraljem kraljeva: uzmite bez oklijevanja svoj dio muka, patnji i umora koje njegova služba traži. Vi, maleni, koji ne možete ništa dati od sebe samih: ruke Djeteta uzimaju vaš nježni život, prije čak nego je započeo. On ne bi mogao bolje poslužiti nego što je poslužio žrtvom za Gospodara svih hvala.
'Slijedite me!', kažu ruke Djeteta, kao što će to kasnije reći usne čovjeka. Tako su one pozvale mladog učenika što ga je Gospodin volio i koji sada i sam sudjeluje u pratnji jaslica. Sveti Ivan, mladi čovjek čista srca, otputio se a da se nije pitao: kamo? ni zašto? On je napustio kolibu svojeg oca i slijedio je Učitelja na svim putovima, sve do Golgote.
'Slijedite me!' Taj je poziv mladi Stjepan također čuo. On je slijedio Učitelja u njegovoj biti, protiv sila mraka, protiv zasljepljenosti tvrdokornog nevjerovanja, i svjedočio je za Njega svojom riječju i svojom krvlju. On je išao slijedeći Njegov duh, duh Ljubavi, koji se borio protiv grijeha, ali ljubi grješnika, i koji, sve do smrti, brani, pred licem Božjim, ubojicu.
Oni koji su na koljenima oko jaslica jesu sinovi svjetla: nježni nevini ljudi, pastiri puni vjere, ponizni kraljevi, Stjepan, nadahnuti čovjek učenik, i Ivan, apostol ljubavi, svi oni koji su slijedili poziv Učitelja. U noći neobjašnjive otvrdnulosti i zasljepljenosti pred njima stoje naučitelji Zakona koji se ipak nisu zaputili u Betlehem iako su znali u koje će se vrijeme i na kojem mjestu roditi Spasitelj, ni kralj Herod koji je također želio zadati smrt Gospodaru Života.
Pred Djetetom u jaslama dijele se duhovi. On je Kralj kraljeva, Učitelj Života i Smrti. On kaže: 'Slijedite me', i tko nije s njime protiv njega je.
On to kaže također i nama i poziva nas da odaberemo između svjetla i tmine..." (Edith Stein).

26. prosinac 2009.

Sveti Stjepan, prvomučenik

Kako je broj kršćana rastao iz dana u dan Apostoli su osjetili potrebu oformiti svoje pomoćnike i tako nastaju đakoni. Prvotna im je zadaća bila paziti na red kod zajedničkih molitvenih susreta, dijeliti vjernicima poklone i nositi Euharistiju bolesnima i utamničenima. Najugledniji i najenergičniji među đakonima bio je Stjepan. Tek što je počeo djelovati istaknuo se revnošću i čudesima koja je Duh Sveti činio preko njega. Navukao je na sebe mržnju starih Židova zbog plemenite i smione slobode kojom je naviještao Evanđelje u svakoj prigodi. Tako jednog dana, kad im je predbacio što su progonili proroke i ubili Krista, oni ga izvedoše izvan grada i tu ga kamenuju. Stjepan je tako postao prvi mučenik, prvi je prolio krv za Krista. U trenucima umiranja moli za one koji su mu oduzimali život. Stjepan je ubijen nebili se razbila nova "sekta" koja u raspetome Isusu vidi obećanog Mesiju. Činjenica je da je ova mučenička smrt još više ujedinila prve kršćane i pobudila u njima spremnost čak i krvlju svjedočiti svoje uvjerenje: Isus je obećani Mesija, on je Spasitelj svijeta. Svima koji danas slave imendan upućujemo iskrene čestitke i želimo čvrstu vjeru poput Stjepanove.

27. prosinac 2009.

Sveti Ivan Evanđelista (+ oko 100)

Osnovne podatke o Isusovim apostolima, pa tako i o sv. Ivanu, nalazimo u Novom Zavjetu u evanđeljima i poslanicama. Više podataka o njihovu životu i smrti nudi nam kršćanska predaja (tako se smatra da je sv. Ivan jedini od dvanaestorice apostola umro nenasilnom smrću u dubokoj starosti).
Sv. Ivan apostol bio je sin Zebedeja i Salome. Kao učenik Ivana Krstitelja, prvi je s Andrijom pošao za Kristom. U Isusovu javnom životu ima uz Petra i Jakova Starijeg, svoga brata, rekli bismo, neko povlašteno mjesto. Najveću je hrabrost pokazao kada je jedini od apostola stajao pod Isusovim križem. Nakon Kristova uskrsnuća i uzašašća na nebo pokazuje se Ivan u više navrata u povlaštenoj situaciji uz Petra. Za vrijeme prvog Apostolskog koncila u Jeruzalemu, oko 50. godine, ubraja se među stupove prvotne Crkve. Povjesničari kršćanske starine misle da je Ivan ostao u svetom gradu, u Jeruzalemu, sve do smrti Isusove Majke, koju je Isus na križu povjerio baš njemu. Predaja iz II. st. tvrdi da je Ivan, počevši od 60. godine djelovao u Efezu u Maloj Aziji postavljajući biskupe i osnivajući kršćanske zajednice. Doživio je veliku starost te umro naravnom smrću u početku vladavine cara Trajana, dakle, negdje oko 100. godine. Osim evanđelja napisao je tri poslanice i Otkrivenje. Sve su mu knjige pune najdublje teologije. Origen piše početkom III. st. : "Cvijet Biblije jesu evanđelja, a cvijet evanđelja jest Ivanovo evanđelje.

28. prosinac 2009.

Nevina dječica

Danas Crkva slavi spomen na Nevinu dječicu. Najbolje je da ovo razmišljanje započnemo odlomkom svetog teksta iz Matejevog evanđelja: "Tada se Herod, vidjevši da su ga magi izigrali, veoma rasrdi te naredi da se poubijaju u Betlehemu i njegovoj okolici sva muška djeca od dvije godine pa naniže, prema vremenu za koje se pomno raspitao u maga. Tada se ispuni riječ proroka Jeremije: 'Glas u Rami ču se - plač i jauk mnogi: to za djecom Rahela tuži - neutješena što ih nema'".
S pravom se zgražamo nad nasiljem jednog vlastodršca koji beskompromisno želi sačuvati vlast i prijestolje. Radi svojih sebičnih interesa okrutno je pogazio pravo na život malene dječice. Nažalost, i danas se ta krv prolijeva kada se vrše pobačaji začete a još nerođene djece. Ljudski je život svetinja. Bračni parovi koji ubijaju svoje dijete su grobari svoje obitelji i svoga naroda.
Dok slavimo mučeničku uspomenu Nevine dječice, želimo dozvati u pamet svim našim obiteljima da su odgovorne pred svojim narodom, pred poviješću, pred budućnošću, pred savješću, i što je najvažnije pred samim Bogom. Obitelji moraju svoje postupke uskladiti sa stvaralačkom Božjom namjerom izraženom u samoj naravi braka i njegovih čina.