Svetac/Svetica dana

First topic message reminder :

Sv. Eugen i Makarije
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.

Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.

Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.

9. studeni 2008.

Obljetnica posvete Lateranske bazilike

Poštujući načelo i slobodu molitve uvijek i posvuda, Crkva je ipak već tamo od apostolskih vremena osjećala stvarnu potrebu nekih mjesta u kojima će se njezine zajednice okupljati na molitvu, na slušanje Božje riječi i na slavljenje euharistije. Zato se i osjetila potreba za gradnjom crkava, koja traje kroz svu crkvenu povijest do danas. U početku su se kršćani na svoje euharistijske sastanke okupljali u privatnim kućama. Kada je Milanskim ediktom 313. rodine u rimskom Carstvu zadobila slobodu, počinju se posvuda graditi crkve.
Lateransku je baziliku dao sagraditi papa Melhijad (311-314) na zemljištu što mu je za tu svrhu kraj lateranske palače, do tada carske, a od tada papinske rezidencije, poklonio car Konstantin. I tako nastade majka svih crkava. Dakako da je i ona više puta doživjela sudbinu da je bila srušena pa onda opet ponovno sagrađena. U njoj je ili u susjednoj lateranskoj palači, gdje se danas nalazi rimski vikarijat, održano pet općih sabora, zvanih lateranskim, god. 1123, 1139, 1179, 1215, i 1512. Za nas ta crkva ima još jedno posebno značenje jer je u njenom baptisteriju papa Ivan IV. podigao kapelu solinskim mučenicima, o čemu još i danas svjedoči krasan mozaik.
Sve je to lijepo i kršćaninu drago, no dok slavimo obljetnice posvete crkava, ne smijemo zaboraviti ni ono što nas uči sv. Cezarije iz Arlesa: "Živi i pravi Božji hram moramo biti mi sami."

10. studeni 2008.

Sveti Leon Veliki, papa i crkveni naučitelj (+ 461)

Leon je bio prvi papa kojemu je povijest dala naslov "Veliki". Rođen svršetkom IV. stoljeća u djetinjstvu i mladosti prima izvanredni odgoj i obrazovanje. Bio je odličan poznavatelj rimske književnosti, govorništva, teologije i drugih znanosti. papom postaje 440. godine naslijedivši Siksta III. u veoma tekom trenutku crkvene povijesti. Crkva je bila razdirana herezama iznutra, a navalama barbara izvana. Bilo je to razdoblje seobe naroda. U profanoj je povijesti papa Leon postao velik po svom čudesnom i dramatičnom susretu s Atilom, vođom Huna, kojega je uspio odvratiti od napadanja Rima. Imao je visoko mišljenje o svojoj papinskoj službi i odgovornosti. Kada je na Kalcedonski sabor 451. uputio svoju poslanicu saborski su oci s oduševljenjem izjavili da je na Leonova usta progovorio sam sveti Petar. Papa Leon Veliki umro je nakon 21. godine papinskog služenja 10. studenoga 461. godine.

11. studeni 2008.

Sveti Martin, biskup

Sveti Martin je prvi svetac koji nije bio mučenik. Rođen je kao sin rimskog tribuna u današnjoj Mađarskoj 315. godine. Protiv svoje volje postaje vojnik, po želji oca i iz tog razdoblja imamo zgodu kada siromahu daje dio svoga plašta jer kod sebe nije imao novaca. Iduće je noći usnio Krista zaogrnuta njegovom polovicom plašta koji mu je rekao: "Ovim me je plaštem zaogrnuo Martin". Završivši vojnu služnu Martin je zaređen za egzorcista i za kršćanstvo pridobiva svoju majku. Odlazi u Milano i žestoko se bori protiv arijanske hereze koja niječe Kristovu istobitnost s Ocem. Martin biva protjeran iz Milana nakon čega se povlači u kontemplativni život. Godine 370. je posvećen za biskupa Turona. Uvijek je bio bliz siromašnima i progonjenima zbog čega se u 27 godina biskupstva suočava sa brojnim progonima i pritiscima. Život je posvetio brizi oko jedinstva Crkve i skrbi za najpotrebnije. Siromašan, skroman i blag ušao je u nebo nakon bitke za Božju stvar koju je vodio cijeloga života.

12. studeni 2009.

Sveti Jozafat, biskup i mučenik (1580-1623)

Jozafat Kuncewycz se rodio oko god. 1580. u Ukrajini od pravoslavnih roditelja. Na krštenju je dobio ime Ivan, a kad bude stupio u red bazilijanaca dobit će ime Jozafat. U taj je red stupio prihvativši katoličku vjeru, jedinstvo s Rimom, a sačuvavši kao i ostali sjedinjeni kršćani, takozvani unijati, istočni obred i običaje. Sad će postati velik čuvar i pobornik kršćanskoga jedinstva. To će biti i uzrok njegove mučeničke smrti.
Obukavši redovničko odijelo, Jozafat je imao povlasticu da je bio prvi novak bazilijanskog sjedinjenoga samostana Presv. Trojstva u Vilni. Bilo mu je tada 20 godina. On će u taj stari red s bogatom tradicijom i duhovnošću unijeti nov žar, nove ideje pod utjecajem isusovaca, koji su tada na teritoriju poljske države bili veoma aktivni. Učinio je to kad je u samostanu postao poglavar, a još više kad je postao nadbiskup u Polocku, u Ruteniji, koja je iz ruskih prešla u poljske ruke za vrijeme kralja Sigismunda III.
Kao nadbiskup Jozafat je bio barbarski ubijen od dvanaestorice zlikovaca 12. studenoga 1623. u Vitebsku, u Bijeloj Rusiji, budući da je njegova pastoralna revnost i zaslužna djelatnost za jedinstvo s Rimskom crkvom navukla na se mržnju pravoslavaca koji su odijeljeni od Rima. Jozafat je svojim protivnicima govorio: "Vi me smrtno mrzite, dok vas ja sve nosim u srcu i bio bih radostan da umrem za vas." Bile su to proročke riječi. Domogavši se građanske vlasti te iskoristivši trenutak političkih razdora u Poljskoj, rulja je fanatika, naoružana sabljama i puškama, nahrupila u Jozafatovo obitavalište te ga usmrtila. Golo tijelo bacili su mu u rijeku Dunu. No vjernici su čekali da dođu do njega i da ga časno sahrane. Njegova je smrt bila povodom mnogih obraćenja i učvršćenju unijatske Crkve. Jozafat je veoma brzo proglašen blaženim. Papa Pio IX. proglasio ga je god. 1867. kao prvog istočnjaka svetim.

13. studeni 2009.

Sveti Stanislav Kostka, redovnik (1550-1568)

On se rodio god. 1550. u krilu plemićke obitelji Kostka, u gradu Rostkowu. Bio je drugi sin bogate, moćne i ponosne obitelji, ponosne poljskim ponosom. Dječakova je majka željela da se njezinom drugom sinu dade ime svetoga krakovskog biskupa Stanislava, zaštitnika katoličke i uvijek vjerne Poljske. Stankova je majka bila duboko pobožna žena pa je i sina odgojila u religioznom duhu. Kod mlađega je više uspjela nego kod prvorođenca Pavla.
Kad je Stanislavu bilo 14 godina, poslaše ga roditelji sa starijim mu bratom Pavlom i odgojiteljem u Beč na klasične nauke. Kako je upravo tada austrijski car započeo nizom nasilja prema isusovcima, oduzeo im je doskora i zgradu koja je bila namijenjena za konvikt đacima koji su izdaleka dolazili u školu u njihov kolegij. I tako se i braća Kostka, pošto su jedno vrijeme proboravili u isusovačkom konviktu, moradoše pobrinuti za stan u gradu, gdje su izvan škole bili izvan kontrole jer je njihov odgojitelj po značaju bio laka roba i sam povodljiv za laganim i udobnim životom pa nije bio sposoban svojim odgajanicima nametnuti stegu ozbiljnog mladenačkog i đačkog života.
I sada se vidjelo tko je od njih trojice najzreliji. Bio je to najmlađi: Stanislav. Dok su se Pavao i odgojitelj odali rasipnu životu, često u sumnjivu i lošem društvu, dotle je Stanko nastojao oko pobožnosti i marljivosti u studiju. On je svoje vrijeme iskupljivao bolje od one starije dvojice.
Kad je Stanko jednoga jutra potajno napustio Beč te pošao prema Augsburgu k njemačkom provincijalu Petru Kaniziju, brat Pavao i odgojitelj dadoše se u potjeru za njim. No nisu ga uhvatili te su se vratili natrag neobavljena posla. Stanko je sretno stigao u Augsburg, no ne našavši ondje sv. Petra Kanizija, pošao je u Dillingen. U razgovoru sa Stankom i Petar Kanizije se uvjerio da se kod njega radi, zaista, o pravom zvanju. Zato je odlučio poslati ga u Rim generalu reda Franji Borgiji.
Na Stankov je korak otac mu reagirao žešće nego što se bilo nadati, reagirao onako nasilno i bahato, kao što su to znali činiti tadašnji zemaljski moćnici. Zaprijetio se da će, ako se Stanislav ne vrati u obitelj, potjerati iz Poljske sve isusovce.
Stanko je, međutim, sretno stigao u Rim te ondje u rimskom novicijatu Sv. Andrije započeo svoj novicijat. Bio je u svakom pogledu uzoran novak: šutljiv, čedan, poslušan, ne odavajući na vani ipak ništa izvanredno. Gospodin mu nije namijenio dug život jer on je u malo vremena ispunio mnoge godine, naglo dozrio za nebo. Koncem listopada 1567. stigao je u Rim, a već je 15. kolovoza 1568. umro. Dogorio je naglo u rimskoj vrućini kao svijeća. Bilo mu je tek 18 godina. Papa Benedikt XIII. proglasio ga je god. 1726. svecem.

14. studeni 2009.

Sveti Nikola Tavelić, prvi hrvatski svetac (1340-1391)

Nikola je ugledao svjetlo svijeta oko god. 1350. Potekao je od plemenite obitelji šibenskih Tavelića, starohrvatskoga plemena Šubića, što dokazuju i crveno-bijelo-plave kocke njegova obiteljskoga grba.
U mladosti je bio ponesen idealom sv. Franje pa je stupio u franjevački red. Želja za misionarskim radom dovela ga je god. 1379. u Bosnu, gdje je 12 godina u najvećim poteškoćama bogumilima-paterenima propovijedao pravu kršćansku vjeru te ih veliko mnoštvo vratio natrag u krilo Katoličke crkve.
Kad su nakon nenadane smrti prvog bosanskog kralja Tvrtka koji je umro 23. ožujka 1391., zbog nasljedstva na prijestolju, u Bosni nastali neredi koji su onemogućili svaki duhovni rad, Nikola Tavelić je s dvojicom svoje subraće franjevaca - fra Adeodatom iz Ruticinija i fra Petrom iz Narbone - kao misionar pošao u Svetu zemlju. To će ga s dvojicom spomenutih i još s fra Stjepanom iz Kunea dovesti do mučeničke smrti. I o tom se mučeništvu mnogo pisalo, raspravljalo, polemiziralo. Valja priznati da je sve ipak bilo temeljito proučeno, ispitano, odmjereno, jer inače ne bi nikad došlo do kanonizacije te četvorice mučenika.
Mi ćemo sada navesti prikaz toga mučeništva iz apostolskog pisma pape Pavla VI., kojim se podjeljuju svetačke počasti Nikoli Taveliću i njegovim drugovima mučenicima. To je pismo god. 1971. bilo objavljeno u Acta Apostolicae Sedis, službenom glasilu Svete Stolice, a sažetak je svega onoga što je u tom slučaju najvažnije. Nadalje, to je pismo i plod svih onih proučavanja i raspravljanja što su po veoma strogim crkvenim propisima nužno prethodili samoj kanonizaciji, zato ono nosi i pečat najvažnijega službenog dokumenta o našemu prvom svecu. Evo toga teksta:
"Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponosi ponajprije franjevačka redovnička obitelj, a s njom i čitava Crkva. To su: Nikola Tavelić, rođen u Šibeniku iz plemenite hrvatske obitelji; Deodat iz Ruticinija u Akvitaniji; Petar iz Narbone u Francuskoj; Stjepan iz Cunea u Italiji svećenici Reda manje braće, ljudi divnih vrlina duha, hrabri i postojani u podnošenju-smrtnih muka.
Po nauku i primjeru svoga oca i zakonoše svetoga Franje, oni su posvetili život na korist vjernika, a i o tome da druge narode, osobito islamski svijet, privedu kršćanskoj vjeri i bogoštovlju.
Oni su iz različitih zemalja došli u grad Jeruzalem, vodeni velikom pobožnošću prema mjestima Palestine kojima je hodao sam Otkupitelj ljudi. Nije se zatim bez Božje providnosti dogodilo da su se ondje složili ti Božji ljudi da one narode privedu Kristovu nauku, slijedeći primjer svetog Utemeljitelja, koji je radije ljude krepostima i svetim životom obraćao negoli naukom i riječima učio. Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su provodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.
Vodeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, podu k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do stana državnog službenika, pučki rečeno 'kadije', koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan pučkim jezikom nazvan 'Qurban Bajram', uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnoga službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I takvo ih očekivanje nije prevarilo.
Čuvši napad na svoj zakon, prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše, da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču, raznesu, da njihov pepeo kršćani ne bi možda sačuvali i štovali."
Šibenski biskup Antun Josip Fosco, postavši biskupom, pokrenuo je god. 1880 postupak da bi Sveta Stolica dopustila štovati Nikolu Tavelića kao blaženika. Ona je to učinila posebnim dekretom god. 1889. za šibensku biskupiju, a g. 1898. za cijeli franjevački red. Dvije godine kasnije štovanje je odobreno i za Svetu zemlju.

15. studeni 2009.

Sveti Albert Veliki, biskup i crkveni naučitelj (1206-1280)

Albert je rođen 1206. godine u pokrajini Švapskoj, a sa 16 godina odlazi u Padovu na studije. Tamo se upoznaje sa idealima redovničkog života i 1229. godine oblači dominikansko odijelo. Uočavajući njegovu ogromnu nadarenost za učenje poglavari ga šalju u Koeln a potom po raznim svjetskim učilištima toga doba gdje je zapanjivao svojom briljantnom inteligencijom u skoro svim područjima tadašnje znanosti. Rim ga postavi za biskupa u Regensburgu a Slbert nakon 3 godine traži da ga se razriješi ove dužnosti. nakon razrješenja opet se posvećuje poučavanju u Kolenu i redovničkom životu. Njegov najslavniji i najpoznatiji učenik bio je sv. Toma Akvinski. Umire u Koelnu na današnji dan 1280. godine. Svecem ga je proglasio tek 1931. godine papa Pio XI. Među skolastičkim naučiteljima ovaj svetac nosi naslov "doctor universalis" - sveopći učitelj.

16. studeni 2009.

Sveta Margareta Škotska (1046-1093)

Margareta je rođena 1046 kao kćerka engleskog kralja Eduarda ali je rođena u Ugarskoj radi ratnih zbivanja. Kada je imala 24 godina kralj Malcolm III. zaprosio je njenu ruku i tako ona postaje škotska kraljica. Sa mužem je živjela u sretnom braku i rodila mu šest sinova i dvije kćeri. Velikodušno je pomagala siromahe i svoju djecu odgajala u pravoj majčinskoj ljubavi. Umrla je 16. studenoga 1093., a svetom je proglašena 1249. godina. Za života nastojala je svima ublažiti boli i poteškoće. Pritjecala je svima u pomoć koji su trpjeli i mučili se.

17. studeni 2009.

Sveta Elizabeza Ugarska (1207-1231)

Elizabeta je bila kćerka ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. Rođena je u Ugarskoj, zaručena već sa 4 godine a vjenčana sa 14 ipak je ostvarila sretan brak. 1227. godine muž joj pogine u križarskoj vojni te ona biva protjerana iz dvorca a djecu joj oduzmu. Postavši franjevačka trećoredica prihvaća u potpunosti evanđeosko siromaštvo. Umrla je 17. studenoga 1231. Samo 4 godine kasnije papa Crrgur IX. proglasio ju je sveticom. Posebnu je ljubav pokazivala siromasima i bespomoćnim i sve svoje imanje je potrošila pomažući potrebnima.

18. studeni 2009.

Obljetnica posvete bazilika Sv. Petra i Sv. Pavla

Obljetnica posvete bazilika apostolskih prvaka Sv. Petra i Sv. Pavla u tijeku crkvene godine već je četvrta prilika da se sjetimo velebnih likova dvojice apostola kojima Crkva toliko duguje i koje zbog toga naročito i štuje.
Došavši već do predvečerja svoga života "Šimun Petar i apostol Isusa Krista, onima koji su pravednošću našega Gospodina, Spasitelja Isusa Krista, primili istu dragocjenu vjeru kao i mi" (2 Petr 1,1) u svojoj drugoj poslanici pokušava opisati ono što je Gospodin učinio preko njega. Poslanica je puna spasonosnih opomena. Iz nje kao naročito važno i današnjem spomendanu prikladno navodimo ovo:
"Smatram svojom dužnošću, dok sam god u ovom šatoru, da vas opomenama držim u budnosti, jer sam svjestan da ću brzo ostaviti svoj šator, kako mi i naš Gospodin kaza. Ali ću se pobrinuti da se i poslije moje smrti u svakoj prilici mognete sjećati ovoga.
Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.' I taj glas koji je došao s neba, mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori" (2 Petr 1,13-18).
I sv. Pavao, opraštajući se pomalo od ovoga zemaljskoga života, svome najmilijem učeniku Timoteju povjerava ovo: "Dijeli sa mnom tegobe za Radosnu vijest, oslanjajući se na snagu Boga koji nas je spasio i pozvao svetim zvanjem ne po našim djelima, već po vlastitoj odluci i milosti koja nam je od vječnosti dana u Kristu Isusu, a koja se sada objavila dolaskom našega Spasitelja Krista Isusa. On uništi smrt i obznani život i besmrtnost Radosnom vijesti, za koju sam postavljen glasnikom, apostolom i učiteljem.
Zbog toga ovo i trpim, ali se ne stidim, jer znam komu sam vjerovao i siguran sam da on može sačuvati povjereno mi blago do onoga Dana. Za uzor zdravog propovijedanja uzmi što si čuo od mene u vjeri i ljubavi koja je u Kristu Isusu! Čuvaj dragocjeno povjereno blago uz pomoć Duha Svetoga koji prebiva u nama.
Svi koji su u Aziji - to već znaš - ostaviše me. Medu njima su Figel i Hermogen. Neka Gospodin bude milostiv Oneziforovu domu jer me često utješio; nije se stidio mojih okova, već, naprotiv, kad je došao u Rim, brižno me potražio i našao - neka mu dadne Gospodin da nade milosrđe kod Gospodina u onaj Dan! - a koliko mi je usluga učinio u Efezu, ti to najbolje znaš" (2 Tim 1,1-18).
Vrline i zasluge apostolskih prvaka, njihov rad medu Božjim narodom i, napokon, njihovo svjedočanstvo što ga dadoše, prolivši svoju krv za Gospodina, privukoše štovanje vjernika odmah nakon njihove smrti. Veličanstveni svjedoci toga kulta divne su bazilike nad njihovim grobovima. Na grobu sv. Petra podigao je baziliku sveti Silvestar (314-335). Današnja Petrova bazilika u Vatikanu potječe iz XVI. stoljeća. Baziliku Sv. Pavla podigao je papa Siricije (384-399).

19. studeni 2009.

Sveta Matilda Von Hackenborn, djevica (1241-1299)

Rodila se god. 1241. od plemenitih roditelja. Bila je mlada sestra sv. Gertrude. Jednog je dana s majkom posjetila samostan Rodersdorf, u biskupiji Halberstadt, gdje je Gertruda bila već redovnica. Matilda, premda joj je bilo tek 7 godina, bila je tako zahvaćena svetim samostanskim mjestom da se iz njega više nije htjela udaljiti. Dopustili su joj da ostane u samostanu. Gertruda je od god. 1251. pa sve do 1292. bila opatica zajednice koja se god.
1258. preselila u Helftu, kod Eislebena. Kao marna poglavarica, kojoj je bilo mnogo stalo do duhovnog odgoja sestara, imala je u svojoj veoma sposobnoj sestri Matildi veliku i mudru pomoćnicu. Matilda se odlikovala dubokom poniznošću, nevinošću, ljubaznošću, tako da su je susestre, ali i ljudi izvan samostana rado tražili za savjetnicu. Dominikanci iz samostana Halle brinuli su se za duhovno vodstvo samostana u Helfti, a osobito kreposni fra Henrik iz Halle. Oni su redovnicama, pa tako i Matildi, veoma pomogli u duhovnom uzdizanju.
Unatoč tome što je visoko pokročila u duhu, znala se ipak optuživati zbog lijenosti i žalosti. Bog ju je tako zahvatio da joj je sve ono što je činila izgledalo premalo. Mnogo je trpjela od glavobolje koja je bila teška naročito zadnjih godina njezina života. Posljednje pomazanje primila je pobožno 18. listopada 1299., a umrla je "prikazujući svoje srce Spasitelju i uranjajući ga u njegovo" na današnji dan iste godine. Iako nikad nije bila službeno proglašena svetom, slavi se kao svetica u raznim samostanima što slijede pravilo sv. Benedikta. Blagdan joj spominje i Martirologij.

20. studeni 2009.

Sveti Feliks de Vvalois (1127-1212)

Suosnivač, skupa sa svetim Ivanom de Mathom reda Presvetog Trojstva ili S trinitaraca, rodio se god. 1127. u pokrajini Valois, sjeveroistočno od Pariza. Prema zavičaju je i njegovo prezime, a dvojbeno je da li je bio u srodstvu s francuskom kraljevskom kućom de Valois.
Šume i proplanci između Gaudelua i Montigny-Lalliera, gdje se nalazilo i mjesto Cerfroid (Cervus frigidus), bijahu veoma prikladno mjesto za tadašnje pustinjake. Ondje je i Feliks u mladosti, pa i kasnije, provodio samotnički pustinjački život zapadnoga tipa, kakav je tada bio u cvatu posvuda u Europi, a naročito u Francuskoj. Takvim je životom želio postići evanđeosko savršenstvo, preporučeno od našega Gospodina. U njemu je ustrajao nekoliko desetljeća. S vremenom se oko njega okupila skupina učenika koji su bili zahvaćeni istim idealom kao i on. Njima je bio duhovni voda i učitelj, iako su živjeli odijeljeno, svaki u svojoj zabiti i osami.
Godine 1194. došao je u Cerfroid Ivan de Matha, a bilo mu je tad 40 godina; prije nekoliko mjeseci bio je zaređen za svećenika. On se tada bavio mišlju o osnivanju reda Presv. Trojstva za otkup kršćanskih robova. Feliks de Valois i tri njegova sudruga oduševili su se za tu zamisao i stavili se na raspolaganje kako bi došlo do njezina ostvarenja. Od tada je njegov život vezan uz postanak i razvitak novoga reda koji je zadužio mnoge koji su bili tada žrtve gusarstva svojevrsni "terorizam" i nasilje onoga vremena.
Na početku života mnogih redova nalaze se sveci pa je to tako bilo i kod reda trinitaraca. Njemu na početku stoji osnivač sv. Ivan de Matha, a uz njega kao najrevniji suradnik, Božji svetac sveti Feliks de Valois. On je tome redu najviše pridonio svojom svetošću. Umro je u Parizu 4. studenoga 1212., a sahranjen je u glavnom samostanu svoga reda u Cerfroidu, sjeveroistočno od Pariza. Takozvanom ekvipolentnom kanonizacijom proglašen je svetim. Blagdan mu se od god. 1694. slavi na današnji dan.

21. studeni 2009.

Prikazanje Blažene Djevice Marije - Gospa od zdravlja

Današnji Gospin spomendan ima svoje značenje, svoj smisao, ne samo zato što se pobožno sjećamo jedne tajne iz života One koju je sam Bog odabrao za Majku svoga Sina, a kao posljedicu toga i za Majku Crkve, tajne njezina potpunog prikazanja, darivanja, posvećenja Bogu, već i zato što je današnja proslava jedan konkretan ekumenski čin prema našoj subraći kršćanima Istoka. U uvodnoj bilješci Časoslova Božjega naroda čitamo, naime, ovo: "Na današnji dan (god. 543) posvete crkve Svete Marije Nove, podignute pokraj jeruzalemskoga hrama, zajedno s istočnim kršćanima slavimo 'posvetu', kojom se od djetinjstva posvetila Bogu potaknuta od Duha Svetoga, čijom je milošću bila ispunjena u svome bezgrješnom Začeću."
O Marijinu prikazanju ne govori nam nijedna knjiga Svetoga pisma, no zato o njemu opširno pišu apokrifi, oni tekstovi koje Crkva ne priznaje kao nadahnute pa ih zato nije ni uvrstila u svoj službeni popis svetopisamskih knjiga. Kao zanimljivost navodimo kratko što apokrifi pišu o Marijinu prikazanju. Prema njima taj je čin bio veoma svečan. Popratili su ga čudesni događaji. Mariju su roditelji obećali Bogu i doveli je u hram kad su joj bile tri godine. Bilo je to u pratnji velikog broja hebrejskih djevojčica koje su u ruci nosile zapaljene baklje. U svečanosti su sudjelovale hramske vlasti, pa i sami anđeli, koji su vršili službu pjevača. Od radosti su pjevali.
Do ulaza u hram bilo je 15 stepenica, kojima se Marija sama uspela, premda je bila još tako malena. Apokrifi govore još da se Marija u hramu hranila neobičnom hranom, koju su joj donosili sami anđeli te da nije stanovala s ostalim djevojčicama, već u samoj svetinji nad svetinjama.
Sve su to samo pobožna i neutemeljena razmišljanja apokrifnih pisaca. Ipak, kao neka književna vrsta mogu imati neko značenje. Ono bi bilo u tome što se želi na izvanjski, osjetan način, opisati, dočarati onu stvarnost koja je nevidljiva, stvarnost da je Marija od prvoga časa svoga postojanja bila puna milosti, da je bila predodređena za dostojanstvo Bogomajke, kojim nadilazi i same anđele.
Bog je svojom milošću pripravio Marijino tijelo da ono postane hramom Božjega Sina, svetinjom nad svetinjama, u koju se spustio i nastanio Najsvetiji, Sin Božji. Ona je po svome odabranju prikazana, posvećena Bogu, određena za velike stvari, za ostvarenje Božjega plana o spasenju čovjeka. Kad čitamo one nadahnute tekstove Svetoga pisma, koji govore o Mariji, onda nam i današnji spomendan postaje tako jasan, rječit. Radi se o velikoj tajni utjelovljenja u koju je i Marija svim svojim bićem bila uvučena.
Blagdan Gospe od Zdravlja, kojoj su u krajevima negdašnje Mletačke Republike bile podignute brojne crkve, crkvice i kapele, vezan je s jednim događajem. Kad je god. 1630. na području Mletačke Republike harala strašna kuga, koja je u samoj Veneciji pokosila 80.000 života, mletački se Senat obratio Gospi za pomoć. Učinjen je zavjet baš na današnji dan god. 1631. da će Gospi, ako prestane kuga, podići crkvu. Kuga je prestala, a zavjet je ispunjen. Podignuta je god. 1687. velebna crkva Madonna della salute, koju i danas svaki posjetitelj Venecije može posjetiti. Pobožnost prema Gospi od Zdravlja došla je iz Venecije i u naše južne krajeve.

22. studeni 2009.

Sveta Cecilija, djevica i mučenica

Sveta Cecilija je jedna od najznačajnijih figura ranoga kršćanstva. Srednjovjekovni pisac Jakov da Voragine u svom djelu Flos sanctorum u imenu Cecilije gleda nebeske ljiljane - Coeli lilia. Pa ipak, kritički povjesničari u vezi života svete Cecilije stavljaju mnoge poteškoće, dakako ne moralne prirode, već što je legenda, a što stvarnost? Unatoč tome, kod obnove kalendara spomendan je sv. Cecilije ostao i to kao obvezatan. Hagiografi kažu da bi bez nje, koju glazbenici štuju kao svoju zaštitnicu, naš kalendar ostao siromašniji.
Sto se tiče sv. Cecilije, sigurne su i rječite barem dvije činjenice: prva je naziv bazilike Sv. Cecilije, koji je veoma star; datira sigurno iz vremena prije Milanskoga edikta, dakle, prije 313. godine. Blagdan se svetice slavio u njezinoj bazilici u Trastevereu - rimskoj četvrti - već godine 545.
Druga je činjenica također veoma značajna, a ta je da je bila pokopana u Kalistovim katakombama i to na počasnom mjestu, uz takozvanu "Kriptu papa". Kasnije je njezino tijelo papa Paskal I., koji je bio veoma pobožan prema svetici, dao prenijeti u kriptu bazilike u Trastavereu.
Koncem XVI. stoljeća sarkofag je sv. Cecilije ponovno otvoren, a tijelo pronađeno u još dosta očuvanu stanju, obučeno u odjeću od svile i zlata. Tada je slavni kipar Maderna isklesao poznati svetičin kip u mramoru koji je vjerna reprodukcija - kako se pripovijeda - pogleda i položaja tijela svete mučenice. Kopija toga kipa nalazi se još i danas u Kalistovim katakombama, podsjećajući tako da je svetičino tijelo najprije ondje počivalo.
U legendarnom opisu mučeništva sv. Cecilije, koji je nastao dosta kasno, ona se uzvisuje i slavi kao najsavršeniji uzor kršćanske žene koja je iz ljubavi prema Kristu ispovijedala djevičanstvo i podnijela mučeništvo.
Legenda kaže da je Cecilija bila plemenita roda, bogata, da je svaki dan išla na misu, koju je u katakombama pokraj Apijeve ceste služio papa Urban. Putem su je čekali brojni siromasi, prema kojima je uvijek bila milostiva i darežljiva srca. Kad su je dali za zaručnicu Valerijanu, na dan zaruka, "dok su odzvanjali glazbeni instrumenti, ona je u srcu pjevala samo Gospodinu". Odatle je došlo i do toga da su je kasnije glazbenici izabrali za zaštitnicu. Prije nje se slavio zaštitnik glazbe sv. Ivan Krstitelj čiji je otac Zaharija kod njegova rođenja zapjevao svoj kantik "Benedictus".
Kad je Cecilija, prema legendi, postala Valerijanova žena, rekla mu je prve noći: "Neka me ne dotakne nijedna profana ruka jer mene štiti anđeo. Ako me budeš poštivao, on će te ljubiti, kao što ljubi i mene." Valerijan se tada pokorio Cecilijinu savjetu, dao poučiti u vjeri i krstiti od pape Urbana te je onda skupa s Cecilijom i svojim bratom Tiburcijem podnio mučeništvo. Iako baš u takvu obliku, izvještaj je samo pobožna legenda, to ipak postoje povijesne osobe i to mučenici Valerijan i Tiburcije koji su pokopani u Pretestatovim katakombama.
Prema legendarnom opisu muke Cecilija je bila osuđena na smrt i to tako da joj se odrubi glava. Krvniku to nije uspjelo učiniti ni s tri udarca. Cecilija je tada zamolila da prije smrti smije još vidjeti papu Urbana. U očekivanju toga posjeta kroz tri dana je nastavila ispovijedanjem kršćanske vjere. Ne mogavši je više ispovijedati riječima, izrazila je prstima svoju vjeru u jedinoga trojstvenoga Boga. I upravo ju je u tom položaju i ovjekovječio slavni majstor Maderna.
Eto, to bi bilo sve o svetoj Ceciliji, nešto iz povijesti njezina kulta, a nešto iz legende.

23. studeni 2009.

Sveti Klement i., papa i mučenik (+ 101)

Kako nas izvješćuje sv. Irenej, Klement je bio četvrti rimski biskup, nakon Petra, Lina i Anakleta. Bio je na čelu Rimske crkve od god. 92. do 101. Podrijetlom je bio Židov iz dijaspore, a po kulturi Helen. Nije nam poznato gdje je i kako došao u dodir s kršćanstvom. Sv. Pavao doduše u Poslanici Filipljanima piše o nekom Klementu kao o "svom suradniku", no to je ipak i odviše malo da bi toga Pavlova suradnika mogli poistovjetiti s kasnijim papom Klementom. Tradicija je starih kršćanskih pisaca složna u tome da je Klement bio apostolski učenik, čak i u izravnim vezama sa svetim Petrom.
O pontifikatu pape Klementa, osim onoga iz njegove Poslanice Korinćanima, nemamo nikakvih drugih podataka. Umro je vjerojatno na Istoku, na Kersonezu, kamo je bio prognan.
Njegova ličnost i njegov veliki autoritet proizlazi iz Poslanice što ju je između god. 96. i 98. upravio u Korint. Bilo je to baš malo nakon drugog progonstva kršćana pod carem Domicijanom. Od tog je progonstva mnogo pretrpjela i Rimska crkva, koju je u tim teškim i kritičnim časovima podržavao njezin revni biskup Klement. I gle, kad se progonstvo smirilo, oborila se na Crkvu u Korintu ne manja oluja, no ovaj put iznutra. Takve su bure još neugodnije i opasnije. To dobro znamo iz vlastitog iskustva u našoj mjesnoj Crkvi.
Predmet spora u Korintu sastojao se u tome što je šačica mladih bunila mjesnu kršćansku zajednicu protiv zakonito postavljenih svećenika. Osporavatelji zakonite vlasti u Crkvi činili su svoj razorni posao vjerojatno iz zavisti, interesa ili nekih drugih nečasnih motiva. Žalosno je bilo to što su ti nepozvani glasnogovornici uspjeli zavesti jedan broj vjernika na svoju stranu, što je dakako crkvenu zajednicu u Korintu dovelo do veoma teškog stanja. To je išlo čak tako daleko da je prijetio i bio već na pomolu raskol.
O svemu tome bio je u Rimu kao prvi autoritet Crkve obaviješten i papa Klement. On je smatrao svojom dužnošću da umiri duhove te ponovno uspostavi mir i red. Stoga je Crkvi u Korintu uputio svoju Poslanicu, koja je puna i dobrote i čvrstoće. Poslanicu je uručio trojici pouzdanih ljudi: Klaudiju, Valeriju i Fortunatu, koji su se dali na ne baš lagan i kratak put iz Rima čak u Korint. Strepeći pomalo i za te pismonoše te nadajući se u sretan ishod njihova putovanja, Klement je ovako zaključio svoju Poslanicu: "Vratite ih natrag brzo s mirom kao glasnike radosti da nam što prije jave o miru i slozi, što ih tako zazivamo i želimo, da bismo se mogli radovati i mi zbog uspostave reda medu vama."
Klement se u pismu protiv uzročnika nereda u Korintu ne služi baš nekim baršunastim riječima jer je i on dobro znao da na ljutu ranu valja staviti ljutu travu. On zato piše: "Ustadoše nečasni protiv časnih ljudi, neslavni protiv slavnih, bezumni protiv mudrih, mladi protiv starih. I zbog toga su tako daleko pravda i mir jer je svak napustio strah Božji te je potamnila vjera u njega; nitko više ne koraca po normama njegovih zapovijedi, niti se ponaša na način dostojan Krista, već svatko ide za željama svog zloga srca, što je začelo onu opaku i bezbožnu zavist, zbog koje u svijet uđe smrt."

25. studeni 2009.

Sveta Katarina, djevica i mučenica

Najpoznatija svetica Katarina u povijesti književnosti svakako je sv. Katarina Sienska, u povijesti duhovnosti sveta Katarina Genovska, a u pučkoj pobožnosti sveta Katarina Aleksandrijska, koju danas slavimo. Šteta samo što je i njezin život ovijen legendom, lijepom doduše, ali bi nam bilo daleko draže o njoj ono što je povijesno pouzdano i zajamčeno.
Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali "Kinom staroga svijeta". O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama. Radilo se o legendama kojima je bilo više stalo do pobude, nego do povijesti. Isto, na žalost, moramo ustanoviti i za Pussio sanctae Catharinae martyris.
Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inačicama. Jedna je od njih i ova:
"Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio.
Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava." Prema toj legendi anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan Sv. Katarine koji postoji još i danas. Egipatski predsjednik Anvar El Sadat kraj tog je samostana 19. studenoga 1979. započeo gradnjom velikog religioznog središta za tri jednobožačke religije: kršćansku, židovsku i muslimansku, da to mjesto, gdje je Bog u Starom zavjetu Mojsiju predao 10 zapovijedi, bude mjestom molitve i klanjanja jedinome pravome Bogu.

26. studeni 2009.

Sveti Ivan Berchmans, redovnik (1599-1621)

Ivan Berchmans se rodio god. 1599. u selu Diestu, u današnjoj belgijskoj pokrajini Brabantu. Otac mu je po zanimanju bio obrtnik-kožar s dosta skromnim prihodima. Od god. 1612. Ivan se kao đak nalazio u Malinesu. Živeći u razdoblju u kojem je u ime vjere počinjeno mnogo okrutnosti, mogao je tada kao i mnogi drugi isusovački đaci dobro upoznati povijest tolikih mučenika pa se i sam želio, kao vojni kapelan, pridružiti vojskama protureformacije. Tu karijeru zbog prerane smrti doduše nije mogao ostvariti, ali ju je zato ostvario njegov mladi brat, također isusovac.
Ivan je bio mladić pun prirođenog poštovanja prema drugima, no bez infantilizma. Njegova je vatrena narav i odlučnost došla do izražaja u jednom pismu što ga je napisao roditeljima, kad je nakanio stupiti u Družbu Isusovu, a oni se toj namjeri opirali. Iz tog pisma, napisana u kolovozu 1916. godine, kad mu je bilo 17 godina i kad je u srcu gajio živu želju da se što prije Bogu sasvim posveti te predusretne sve namjere roditelja o njemu bez njega, saznajemo kako im je obrazložio ono što je odlučio. Pismo im je upravio iz Malinesa ovako:
"Poštovani oče i predraga majko! Već 4 mjeseca Gospodin nastavlja kucati na vrata moga srca koja sam ja do sada na neki način držao zatvorena. Od tog vremena opažam da mi ne dolazi druga misao bilo za učenje, bilo dok počivam, bilo na šetnji, bilo ako što drugo činim, osim misao koji ću stalež odabrati. Nakon što sam se više puta pričestio te učinio dobrih djela, odlučio sam napokon posvetiti se Bogu, našem Gospodinu, u redovničkom staležu, dakako, ako me u tom -bude pomagala njegova milost.
Doduše, prijatelji i roditelji običavaju teško podnositi kad im odlaze oni koje ljube. No ja sam o svemu tome drukčije mislim. Kad bi ovdje preda mnom bili prisutni otac i majka sa sestrom i ostalim rođacima, tamo pak Bog i Gospodin naš, sa svojom, no kako se nadam i mojom, blaženom Majkom te mi rekli: 'Nemoj nas ostaviti, dragi sine, to te molimo za trud i muke što smo za te podnijeli!' - Isus pak naprotiv: 'Radije slijedi mene koji sam se za te rodio, bio bičevima izudaran, trnjem okrunjen i napokon na križ pribijen: ovih pet rana što vidiš, nisam li za te podnio? i zar ne primjećuješ da sam do sada tvoju dušu svojim tijelom hranio i svetom krvlju krijepio?' - Jao, predragi moji roditelji, kad o svemu tome ponovno razmišljam, tako se zagrijem da bih odmah, kad bih mogao, u red pobjegao: niti će mi duša ni srce mir uživati sve dok ne otkriju svoga ljubljenoga.
Ja sam, dakle, odlučio radosne duše prikazati se Isusu Kristu te njegove bojeve u njegovoj Družbi vojevati. Sada samo očekujem da ne biste svoje namisli suprotstavili Kristovima.
Radije se preporučujem vašim svetim molitvama i molim Gospodina da me usliši i udijeli mi ustrajnost u svetim odlukama sve do konca života; a zatim da meni i vama udijeli vječni pokoj. Poslušan Kristov i vaš sin. Ivan Berchmans."
Ivan je u Malinesu god. 1616. stupio u novicijat Družbe Isusove. Bio je to veoma brojan novicijat, a na čelu mu odličan učitelj novaka. Poslije novicijata poglavari su Ivana poslali na studij u Rim, gdje je nakon kratke bolesti - bila je to groznica i zaraza crijeva - u žarkoj rimskoj vrućini 13. kolovoza 1621. u Gospodinu preminuo. Nije mu se ispunio životni san da kao misionar pode u Kinu ili da se bori protiv krivovjeraca. Gospodin se zadovoljio samo njegovim svjedočenjem vjernosti u malom, u običnom svagdašnjem životu.

27. studeni 2009.

Sveti Virgilije, biskup Salzburga (+ 784)

Taj je svetac po rođenju bio Irac, monah, a zatim opat samostana Aghaboe. Godine 743. napustio je svoj rodni otok da "Kristu za ljubav" započne dugo misijsko putovanje po europskim zemljama. Naviještao je Evanđelje u Bavarskoj, Koruškoj, Štajerskoj i Panoniji. Nakon smrti sv. Bonifacija, apostola Njemačke, bio je god. 755. posvećen za biskupa u Salzburgu, u današnjoj Austriji.
Virgilije kao čovjek veoma velike kulture bio je jedan od najodličnijih učenih ljudi svoga vremena. Toliko je bio upućen i što bismo rekli "kod kuće" u znanostima matematike da su ga nazivali Ngeometrom". Bio je tvorac "teorije antipoda", koja se sastojala u mišljenju da nasuprot našem svijetu postoji jedan drugi svijet s drugim ljudima, drugim suncem i mjesecom. Kao posljedicu takva stava nijekao je jedinstvo ljudskoga roda, o kojem govori Sveto pismo. Papa Zaharije označio je njegovu teoriju kao "naopaku".
Virgilije nakon toga u svoj poniznosti srca napušta svoju kozmološku raspravu te se s još većim žarom daje na ponovno i bolje organiziranje života i rada svoje biskupije. Osnovao je nekoliko benediktinskih samostana koji su postali važna i živa središta duhovnoga života i kulture. Medu tim samostanima i onaj je San Candido u južnom Tirolu.
Krepost i učenost svetog Virgilija dostojno je proslavio u jednoj poemi glasoviti Alcuin. Ta je poema na sreću sačuvana do danas. Svetac je umro u svom biskupskom sjedištu u Salzburgu na današnji dan godine 784., a sahranjen je u katedrali. Iz njegove djelatnosti još je važno spomenuti da je začetnik prve katedrale u Salzburgu, kamo je godine 774. prenio relikvije svetog Ruperta, prvoga biskupa toga sjedišta.

28. studeni 2009.

Sv. Jakov Markijski

Sveti Jakov Markijski, kao i sv. Bernardin Sienski te sv. Ivan da Capestrano, bijaše veliki propovjednik svoga vremena. Otkako je na blagdan Sv. Antuna Padovansko god. 1422. u Firenzi u crkvi San Miniato, započeo s propovijedanjem, ostao je tome vjeran sve do svoje blažene smrti 28. studenoga 1476. u Napulju. Više od pola stoljeća krstario je putovima Europe propovijedajući posvuda o imenu Isusovu, što bijaše stalna omiljela tema njegovih propovijedi, kao i njegova velikog učitelja sv. Bernardina Sienskog. Propovijedao je s velikim uspjehom u Italiji, Bosni, Češkoj i Poljskoj. Često je obavljao i veoma delikatne misije u službi papa: Eugena IV., Nikole V. i Kalista III. Bila je u tome upravo poslovična njegova poslušnost. Tako se jednom nalazio baš kod stola kad mu stiže od Pape nalog da putuje u Ugarsku. On odmah ustade od stola i pode na put. Poslušnost je uvijek shvaćao i tumačio u najstrožem smislu. Giacomo della Marca, u svijetu Domenico Gangali, rodio se god. 1394. u Monteprandoneu. Veoma rano je ostao bez oca pa su ga već u sedmoj godini poslali čuvati ovce. Onda to nije bio baš lak posao jer je posvuda bilo vukova. Tako se i mali Dominik prestrašio vuka, napustio stado te pobjegao u Offidu, jednom svećeniku, svome rođaku. Kasnije će toga vuka nazvati 'Božjim anđelom, a ne vukom, kako mu se nekoć činio'. Dominik je tada pošao u školu koja mu je veoma dobro išla. Svršivši osnovnu i srednju školu, dakako u obliku svoga vremena, upisao se na Sveučilište u Perugiji na studij građanskog prava. Postao je bilježnik te smio nositi naslov Ser Domenico. Nastanio se u Firenzi. Na povratku u zavičajne Marche, zbog nekih obiteljskih poslova, zaustavio se u Asizu, kolijevci franjevaštva. Ondje je nakon razgovora s poglavarom samostana Sv. Marije Anđeoske, odlučio i san stupiti u veliku franjevačku redovničku obitelj u kojoj će postati jednom od njezinih sjajnih zvijezda. Redovničke zavjete položio je 1. kolovoza 1416. U redu je dobio ime Jakov. Kao svećenik jednog je dana rekao fra Bernardinu Sienskom: 'Oče, ja idem propovijedati u Gubbio. A vi, kamo idete?' - Bernardin je odgovorio: 'Ja ću poći u Regno.' Htio je reći da ide u Abbruzze, u Aquilu. No nekoliko dana nakon to ga fra Jakov je prosvijetljen doznao da je njegov veliki i ljubljeni duhovni učitelj otišao u jedan drugi Regno, ta riječ u talijanskom znači kraljevstvo. Prekinuo je svoju propovijed te sa svima za velikog pokojnika izmolio pokornički psalam 'Miserere'. A zatim je izjavio: 'U ovaj čas pao je na zemlju velik stup!' I doista je tada umro Bernardin Sienski.
Fra Jakov Markijski bijaše velik pokornik. Velik dio života proveo je i strogom postu, često se zadovoljavajući porcijom boba kuhana na vodi. Trpio je velike napasti u tijelu pa je i po noći činio pokoru trapeći svoje tijelo. Često je bio bolestan te je tako 6 puta primio bolesničko pomazanje i to kao popudbinu za smrt. Pa ipak je kraj svega toga doživio 80 godina.
Kao propovjednik u propovijedima je udarao po lakomosti, škrtosti i lihvi. Ta pošast je u ono doba veoma cvala pa su bogatstvo i novac bili u rukama malog broja bogataša i lihvara koji su gulili narod. Te gulikože već je sv. Bernardin Sienski nazivao onima koji 'ispijaju Kristovu krv'. Da bi se što uspješnije borio protiv toga društvenog zla, sv. Jakov je osnivao takozvana brda dobrote Monti di Pieta, gdje su siromasi mogli dobiti pomoć i zajam uz najpovoljnije uvjete. Te će dobrotvorne ustanove kasnije najuspješnije širiti sveti Bernardin da Feltre. Fra Jakova je na njegovim putovanjima pratio brat Venancije koji pripovijeda da mu je, dok je propovijedao po Lombardiji, bila ponuđena biskupska stolica u Milanu, no on je to odbio. Bio je ponizan redovnik koji je o sebi ponizno mislio. To se vidi iz toga što je neprestano molio za oproštenje. Naročito je molio svoju redovničku subraću zbog - kako je on u poniznosti mislio - lošeg primjera što im je davao. Umirući je molio: 'Isus, Marija, blagoslovljena bila Isusova muka!' Brat Venancije, njegov dugogodišnji pratilac, nakon smrti svoga duhovnog učitelja Jakova Markijskog napisao je njegov životopis u kojem govori o mnogim čudesima što ih je taj svetac učinio za života i poslije smrti.

29. studeni 2009.

Sveti Saturnin i Sizinije, mučenici (+ 304)

Saturnin već u poodmakloj dobi, bio je za vrijeme cara Maksimijana zbog svoje velike vjere osuđen na prisilni rad nošenja pijeska za gradnju Dioklecijanovih terma na Viminalu. Đakon Sizinije s drugim kršćanima posvetio se duhovnoj i materijalnoj brizi za osuđenike. Otkriven u tom svom djelu ljubavi i požrtvovnosti, uhvaćen je i predan prefektu Laodiciju, bačen u Mamertinsku tamnicu, gdje mu je uz Božju milost pošlo za rukom obratiti mnogo vojnika rimske garde. Saturnin i Sizinije bili su tada podvrgnuti okrutnim ispitivanjima pred sudom u hramu Telude. Odlučno su odbili zahtjev da žrtvuju poganskim bogovima. Njihov je heroizam i među prisutnima na sudu pobudio veliko udivljenje pa se neki od njih obratiše na kršćanstvo. Obojici je svetih mučenika godine 304. na Nomentanskoj cesti bila odrubljena glava, a njihova je tjelesa na svom zemljištu na Salarijskoj cesti sahranio rimski bogataš Trason. Njima u čast podignuta je kasnije bazilika izvan Porta Collina. Na njoj se nalazila uklesana u mramoru pjesma što ju je u čast svetih mučenika sastavio papa Damaz (366-384), veliki poštivalac rimskih mučenika.
Za vrijeme pontifikata Pija XI. (1922-1939), nedaleko od Trasonova groblja sagrađena je župna crkva Sv. Saturnina pa tako Rim i danas čuva živu uspomenu na toga svetog mučenika.

30. studeni 2009.

Sveti Andrija, apostol (+ 60) ; uz svetkovinu Krista Kralja

Andrija, kao i brat mu Šimun Petar, bijaše ribar na Genezaretskom jezeru u Kafarnaumu, kamo obojica dođoše iz rodne Betsaide. U apostolskom zboru ribari bijahu u većini, iako su bili prisutni i zemljoradnici kao sv. Jakov Mladi i brat mu Juda Tadej, te trgovac i bankar, carinik Matej. Prvi koji je od dvanaestorice pošao za Isusom bijaše baš Andrija, zato je on i nazvan "prvopozvani". Uz njega je bio i sveti Ivan Evanđelist.
Oni su bili najprije učenici Ivana Krstitelja koji je propovijedao skori dolazak Mesije. Kad je na Jordanu upro prstom na njega, Andrija i Ivan, kao pravi idealisti, približiše se k Isusu u jednostavnosti srca, onako spontano, a on ih je tako i prihvatio. Bili su to iskreni i pošteni ljudi koji su željeli živjeti za nešto više i zato već nekako skloni da prihvate i slijede Isusa. Andrija je k Isusu brzo doveo i svoga brata Šimuna, zato ga evanđelisti Matej i Luka u apostolskom zboru stavljaju odmah iza Šimuna Petra. Novi zavjet još u nekoliko zgoda spominje Andriju: tako kod umnažanja hljebova i kad su stranci u Jeruzalemu željeli vidjeti Isusa.
Nakon Isusova uzašašća i silaska Duha Svetoga Sveto pismo Andriju više ne spominje. No zato o njemu pišu obilno mnogi apokrifni spisi koji, dakako, nisu vjerodostojni. Jedino ima neku vjerojatnost podatak da je Andrija propovijedao Evanđelje među Skitima, u današnjoj južnoj Rusiji, o čemu govori otac crkvene povijesti Euzebije. Za Andrijinu mučeničku smrt na takozvanom Andrijinu križu u obliku slova X znamo jedino iz jednog spisa, zvana Passio, u kojem je opisano apostolovo mučeništvo.
Predaja veli da je bio raspet u Ahaji u gradu Patrasu, odakle su mu relikvije prenesene u Carigrad, a zatim u Amalfi u Italiju. Svečeva glava bila je god. 1462. prenesena u Rim, a vratio ju je natrag grčkim pravoslavnim vjernicima papa Pavao VI. Spominjemo kao naročito pouzdan povijesni podatak da se blagdan sv. Andrije slavio 30. studenoga već u doba sv. Grgura Nazianskoga, dakle, u drugoj polovici IV. stoljeća.

Uz svetkovinu Krista Kralja

Svaka svetkovina i svaki blagdan ima svoj sadržaj i svoju poruku. To vrijedi i za svetkovinu Krista Kralja. Njezin je sadržaj Pavao izrekao u Poslanici Kološanima ovako: "Krist je savršena slika Boga nevidljivoga, prvorođenac svakoga stvorenja, jer je u njemu sve stvoreno - sve na nebu i na zemlji; vidljivo i nevidljivo, bilo prijestolja, bilo gospodstva, bilo poglavarstva, bilo vlasti; sve je stvoreno po njemu i za njega. On je prije svega, i sve se u njemu drži u redu. On je i Glava Tijela, Crkve: on je početak, prvorođenac od mrtvih, da u svemu bude prvi, jer Bog odluči u njemu nastaniti svu Puninu, i po njemu pomiriti za nj sve što je na zemlji ili na nebu, uspostavljajući mir krvlju njegova križa" (1,15-20).
A poruka je svetkovine Krista Kralja da je Krist naš konačni Kralj i Gospodar, kome smo jedinome konačno svi odgovorni. Nadalje, da je svakome od nas dan zadatak da prema svojim mogućnostima ostvarujemo Kristovo kraljevstvo već ovdje na zemlji.
Kako to konkretno možemo ostvarivati pokazuje nam Matejevo evanđelje, 25,31-46, a koje Crkva u Godini A svojim vjernicima čita baš na svetkovinu Krista Kralja.
Veoma zanimljiv, konkretan i pristupačan način ostvarivanja Kristova kraljevstva pokazuje nam i René Voillaume koji nas uči da svakome donosimo bratsku ljubav Isusa Krista. Takvo nešto uči nas i Novi zavjet.
"Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci" (Mt 7,12).
"Nikomu ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon. Uistinu: 'Ne učini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne
poželi!' - i ako ima koja druga zapovijed - sadržana je u ovoj riječi: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!' Ljubav ne čini bližnjemu zla. Dakle: ljubav je ispunjeni Zakon" (Rim 13,8-10). Taj tekst pokazuje kako je ljubav srž svih zapovijedi.
"Što se nas tiče, mi ljubimo, jer je on nas ljubio prije. Ako netko tvrdi: 'Ljubim Boga', a mrzi svog brata, lažac je; jer tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može ljubiti Boga koga ne vidi. Ovu zapovijed imamo od njega: tko ljubi Boga, neka ljubi i svoga brata!" (1 Iv 4,19-21).
Otac René Voillaume (rođen 1905), u svjetlu života i pouka Charlesa de Foucaulda i vjeran njegovu duhu, osnovao je u listopadu 1933. u El Abiodhu u Sahari, prvo bratstvo Male Isusove braće. U svojim djelima U srcu masa i Pisma bratstvima istančanim smislom za iskonsku duhovnost u najsiromašnijim ljudima otkriva lik Krista koji pati. On piše: "Valja imati na umu da je svaki čovjek Božja slika, dakle, nešto apsolutno pisano malim slovom. Zbog toga nije gubitak vremena ljubiti najmanjega između ljudi kao brata, kao da bi sam bio na svijetu: kakva god bila njegova moralna bijeda, usudio bih se reći da je isto tako vrijedan ljubavi kao i Bog sam. Isus želi da budete predani ljubavi svoje braće.. . "

1. prosinac 2009.

Sveti Edmund Campion (1540-1581)

Jučer smo sa svetim Andrijom putovali na Istok k našoj rastavljenoj kršćanskoj braći pravoslavcima. Danas putujemo na Sjever k rastavljenoj kršćanskoj braći anglikancima u Engleskoj. U XVI. stoljeću engleski kralj Henrik VIII. odcijepio je Englesku od Katoličke crkve. U tome žalosnom odcjepljenju bilo je i mučenika, od kojih su najpoznatiji: kancelar Engleskog kraljevstva sv. Toma More i biskup sv. Ivan Fisher. Henrikova kćerka Elizabeta nastavila je s progonima katolika. Najslavnija žrtva toga progonstva bio je blaženi Edmund Campion iz Družbe Isusove, koji je zajedno s dva svoja redovnička subrata obješen u Londonu baš na današnji dan god. 1581.
Edmund je rođen u Londonu na blagdan Obraćenja sv. Pavla 25. siječnja 1540. Imao je još dva brata i jednu sestru. Otac mu je bio knjigoveža i živio u dosta skromnim prilikama. Nije bilo nikakva bogatstva ni obilja. To, ipak, nije smetalo da djetinjstvo živahnog dječaka bude vedro i nasmijano. Kako je dečko bio veoma sposoban, otac bi ga rado dao na škole, ali nije bilo materijalnih sredstava. Na sreću, priskočio je u pomoć ceh trgovaca povrćem u Londonu te odlučio na svoj trošak školovati Edmunda. Otac je bio sretan, a isto tako i sin, koji poče polaziti školu u ulici Newgate u Londonu, gdje se školovao i sam Henrikov sin prijestolonasljednik Eduard VI. te sinovi kraljevske, grofovskih i trgovačkih obitelji.
Edmund je u školi veoma brzo natkrilio sve svoje drugove. Bio je prvi đak. Sve je shvaćao s lakoćom, a želja za znanjem rasla je iz dana u dan. Zauzimanjem lorda kancelara Whitea primljen je na glasovito Oxfordsko sveučilište, gdje također bijaše ponajbolji student koga je poznavao i divio mu se čitav Oxford. Kad je kraljica Elizabeta posjetila Sveučilište, Campion bi odabran da je pozdravi biranim govorom. Poslije toga branio je pred kraljicom dvije teze iz filozofije. Elizabeta je bila zapanjena učenošću mladoga studenta. Kad je svršio, pozva ga k sebi, pruži mu ruke te reče: "Čestitam vam na uspjehu!"
Zatim se obrati velikašu Dudleyju, pokrovitelju Sveučilišta: "Mylord, ovoga mladića stavljam pod vašu osobnu zaštitu. Čuvajte ga kao dragulj moje kraljevske krune!"
Pred Campionom se smiješila budućnost: bogatstvo, karijera, slava, užici. Samo treba da se pokloni kraljici te joj prisegne kao vrhovnoj glavi Engleske crkve. On je to učinio te, dapače, bio zaređen i za đakona Anglikanske crkve. Bio je to čas slabosti za koji će se Campion pokajati i vratiti natrag u krilo Katoličke crkve. Ta ga je prisega silno pekla u duši. Proganjala ga je čak i u snu. I još je mnogo godina trpio od te nutarnje muke.
Promatrajući trpljenje irskih katolika te mučeničku smrt 67-godišnjeg starca Storeyja, koji je izražavao sreću što smije umrijeti za vjeru, Campion je bio potresen u duši, požalio je svoju prisegu i odlučio prekinuti s anglikanstvom.
Pobjegao je u Flandriju gdje ga je dr. Allen opet primio u Katoličku crkvu. Tu je Campion nastavio nauke. Na okrajku knjige znao bi napisati kako je katolička istina vrijedna da je brani i krvlju. I tako se polako spremao na mučeničku smrt, koja ga je čekala.
No prije toga stupio je u Družbu Isusovu i to u Rimu. U red ga je primio general o. Eberhard Mercurian koncem travnja 1573. Poslao ga je u Češku, gdje je najprije u Pragu, a onda u Brnu obavio svoj novicijat. Nakon novicijata bio je briljantan profesor na Isusovačkom kolegiju u Pragu. Tu se okušao i na peru sastavivši dvije drame: Kralj Saul i Ambrozijanska tragedija, koje su se više puta davale i na kraljevskom dvoru.
U rujnu god 1578. bio je zaređen za svećenika, a na Malu Gospu rekao je svoju prvu misu. Iako je bio daleko od domovine, srcem je bio u njoj želeći se žrtvovati za nju. I neće morati dugo čekati. Na zapovijed oca generala otputovao je u Englesku god. 1580. Njegovo djelovanje u domovini bit će kratko, ali nadasve korisno. Obučen kao trgovac obilazi sela i gradove dijeleći sakramente i bodreći katolike da ustraju u vjeri otaca, u vjernosti Katoličkoj crkvi i papi. Potajno je uspio tiskati letke u kojima se bori za katolički nauk.
Dakako da se brzo saznalo za njegov dolazak u Englesku. Doušnici kraljice Elizabete bili su mu stalno za petama, dok ga nisu napokon ulovili uz pomoć jednog izdajnika. Campion blijed, ali posve miran, reče: "Neka bude Gospodin blagoslovljen!"
Sada je započeo njegov križni put. Preslušavanja i muke bili su mu svagdanji kruh. Mislili su ga slomiti, ali nisu uspjeli. Nisu pomogle ni prijetnje ni obećanja. Campion je ostao neslomiv. Sada je bila divna prilika da popravi svoj nekadanji kukavičluk i on ju je iskoristio. Hrabro je pošao na vješala, pomolivši se za kraljicu koja ga je predala smrti.
Campion je mrtav, ali njegov duh živi. Njegova mučenička smrt prouzročila je mnoga obraćenja na katoličku vjeru. Narod ga je počeo štovati kao sveca. To je štovanje službeno potvrdio tri stoljeća kasnije papa Leon XIII. proglasivši ga blaženim. Njegov životopisac, isusovac Karlheinz Riedel, u knjizi koja je godine 1940. prevedena i na hrvatski jezik, ovako završava njegov životopis:
"...Edmund Campion dovršio je svoje djelo. U najljućem progonstvu odlučio se on potpuno da se žrtvuje za Crkvu. I ostao je svojoj odluci vjeran cijeli život. Tu je postavljen temelj veličini njegova značaja. U stotinama teških prigoda, prkoseći stotinama pogibelji, podnoseći nebrojene nevolje, bezbrojne neprijateljske zasjede, ispunio je oduševljeno i predano svoje poslanje apostola Kristova: na to je smjerala svaka njegova riječ, svaki njegov korak uvijek i svagdje - do zadnjega daha.
U tom je nama slabima sjajan primjer!"
Papa Pavao VI. proglasio je god. 1970. Edmunda Campiona svecem.

2. prosinac 2009.

Blaženi Ivan Ruysbroeck (1293-1381)

U povijesti Crkve bilo je razdoblja koja su značila prekretnicu. Tako je -U to bilo i početkom XIV. stoljeća. Smrću pape Bonifacija VIII. god.
1303. svršava rani srednji vijek da ustupi mjesto kasnome srednjem vijeku u kojem će najveća institucija kršćanstva - papinstvo - proživljavati krizu. Kroz 70 godina pape će stolovati u Avignonu, pod velikim utjecajem francuskih kraljeva. To će, pak, roditi zapadnim raskolom koji će podijeliti kršćanstvo na tri skupine. Rim je opustio. Osjećaj zajednice, pouzdanje u moć ljudske inteligencije, realizam i objektivnost, koji su bili tako značajni za čovjeka XII. i XIII. stoljeća, ustupit će mjesto subjektivizmu te svemu onome što se već tada nazivalo "modernim". Sve se više budi nacionalni osjećaj, a s njime i novi tip svetosti i kršćanske službe. Težnja prema partikularizmu, kako u crkvenom tako u državnom životu, dovodi kod pojedinaca do slabljenja veza sa zajednicom i tradicijom.
U Crkvi, ipak, cvjeta propovjedništvo koje pridonosi duhovnom i moralnom odgoju znatnog dijela tadanjega društva koje razdiru ratovi, kužne bolesti, nestašica klera i redovnika. U takvim prilikama rodio se god. 1293. u Flandriji, u mjestancu Ruysbroeck kod Bruxellesa, čovjek koji će imati velik utjecaj na svoje a i na kasnija vremena. To je blaženi Ivan Ruysbroeck.
Bog ga je obdario lijepim sposobnostima te izvanrednom željom za znanjem. Ona ga je nagnala da je ostavio zatišje rodnog mjesta te pošao u Bruxelles, gdje je njegov stric bio kanonik u crkvi Svete Gudule. On će se pobrinuti da mu sinovac dobije lijep odgoj i temeljitu izobrazbu. Mladi Ruysbroeck stao se udubljivati u filozofiju i teologiju te svim srcem nastojati oko postizavanja kršćanske savršenosti. Uz veliku učenost združio je iskrenu, srdačnu pobožnost te strogu uzdržljivost. U međuvremenu postao je svećenik i brzo je izišao na glas zbog svetosti. Iako je bio udubljen u se, znao je apostolski djelovati kao uzoran pastir duša.
Duboko potresen bijedom svoga vremena osnovao je oko god. 1343. u samotnom mjestu Groenendaelu pobožnu Bratovštinu siromašnih svećenika koja je imala provoditi u djelo njegove reformatorske ideje. Šest godina kasnije morao je prihvatiti pravilo Regularnih kanonika sv. Augustina, a ujedno je bio izabran za prvoga priora te zajednice. Kao poglavar davao je svima najljepši primjer poniznosti i pokore obavljajući u samostanu i najniže poslove. Glas o njegovoj svetosti proširio se izvan Flandrije u Nizozemsku, Njemačku i Francusku. Stoga mu počeše dolaziti sa svih strana na duhovni razgovor i po savjete.
Svoj duhovni nauk o putu koji vodi iz aktivnog u kontemplativni život izložio je u 12 rasprava na flamanskom jeziku, od kojih najvažnija nosi naslov Nakit duhovnih zaruka. Ta je djela s flamanskog preveo na latinski jezik glasoviti kartuzijanac Surije (1522-1578), a prevedena su i na francuski i njemački jezik. Ruysbroeck je također napisao knjižicu punu pobožnosti pod naslovom Knjiga o 12 begina. To je pravi biser pjesništva koji nas uvodi u njegovu mističnu mislenost.
Ruysbroeck se ubraja među mistike pjesnike kojima u udubljivanju u Božje tajne veoma pomaže i dar naravne intuicije te moć doživljavanja najduhovnijih zbivanja u duši u časovima zanosa ili ekstaze. Bio je obdaren i darom psihološke introspekcije pa je u tom pogledu preteča svete Terezije Avilske.
Veoma duboko proživljavao je euharistijske tajne, osobito za vrijeme svete mise koju je tako pobožno služio da je više puta upao u mistični zanos. Bio je veliki štovatelj euharistijskog Srca Isusova pa je i on jedan od preteča novijeg oblika štovanja Srca Isusova. Kako je sav živio u nadnaravnom svijetu, nije se bojao smrti već joj je radosno i s čežnjom išao ususret. Povijest mu je dala dva naziva: "doctor admirabilis" i "doctor extaticus" - "čudesni" i "ushićeni" naučitelj.

3. prosinac 2009.

Sveti Franjo Ksaverski (1506-1552) i njegovi nasljednici

Franjo Ksaverski rodio se na dvorcu Xavier, u kraljevini Navari, 7. travnja g. 1506. Svršivši prve i osnovne škole u domovini, pun ambicije za karijerom, nije se htio natjecati sa svojom braćom koja od reda bijahu vojnici, već je svoj životni poziv tražio u crkvenoj službi. Stoga je kao mladić u rujnu 1525. pošao u središte europske znanosti, u Pariz, na studij. Ondje se upisao na glasovito Sveučilište Sorbonu. Nastanio se u Kolegiju sv. Barbare.
Nakon četiri godine studija stekao je akademski stupanj "doktora". Ondje je počeo sanjariti o jednoj višoj karijeri, bogatoj prihodima u svojoj domovini, u Pamploni. No njegov sudrug sa studija privukao ga je k sebi. Bio je to njegov zemljak Ignacije Loyola, kasniji osnivač Družbe Isusove. On mu je često ponavljao riječi iz Evanđelja: "Što koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život" (Mk 8,36). Smrt majke (1529) i svete mu sestre Magdalene (1553), otkriće revolucionara inovjeraca koji su pohađali Sveučilište, izopačeni primjer nekih profesora te mnogih studenata, na Franju je učinio toliki dojam da je položio zavjet u kapeli Svetih mučenika na Montmartru da će hodočastiti u Svetu zemlju te se posvetiti siromašnom životu i svetoj čistoći. Prije nego je započeo studij teologije pod vodstvom Ignacija Loyole obavio je velike duhovne vježbe od 40 dana koje ga zauvijek upraviše prema Božjoj ljubavi i spasenju duša.
Po osnutku Družbe Isusove Ignacije Loyola, kao general reda, poslao je Franju Ksavera u misije. Na molbu portugalskog kralja Ivana III. šalje ga kao misionara u Indiju, gdje počinje njegova plodonosna djelatnost najprije u Goi, zatim na Ceylonu, pa na obali zvanoj Travancor, na Malaci, na Molučkim otocima sve do otoka Celebesa. Vrativši se natrag u Indiju oko god. 1548 propovijeda u pokrajini Cochim. Od 1542. djelovao je u Indiji, a g. 1549. putuje čak u Japan i ondje udara temelje Crkve. Sve do g. 1551. djeluje u Japanu, a 1551-1552. pokušava prodrijeti i u Kinu. To je bilo vrlo teško jer je u tu zemlju bio strog ulaz. Blizu kineske obale na otoku Sancijanu, čekajući na pouzdano prijevozno sredstvo, Franjo se teško razbolio na plućima. Nikakvo čudo jer je vladala jaka i okrutna zima. Lišen svake njege, na otoku Sancijanu pred obalom Kine ujutro 3. prosinca 1552. predao je dušu svom Stvoritelju, nakon što je po svojevrsnom obraćenju proveo život u najpožrtvovnijem radu za duše.
Svetog Franju Ksavera smatraju pionirom misija novoga vijeka koje su vodene po jednom sustavnom planu, osvajanjem i prilagođivanjem. Ksavera je resila izvanredna revnost kojoj jedva da ima premca. Njegova su pisma puna žara za duše, poticajna za nove misionare, apostole onih koji nisu upoznali Krista i od njega nam doneseno spasenje. Njegov su način misionarenja proučavali pa i slijedili ne samo katolici nego i evangelici. Računa se da je sam Franjo Ksaver pridobio za Krista te krstio 30.000 duša. On je uz strogo misionarenje obavljao i druge dužnosti. Bio je Papin legat, provincijal, pionir koji mora izvješćivati o svojim misijama te spremati za novo misionaranje drugih područja.