Svetac/Svetica dana

Sv. Eugen i Makarije
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.

Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.

Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.

Sveta Franciska Cabrini
[ 12/22/2008 ]

Velika zaštitnica emigranata, utemeljiteljica družbe Misionarki Presvetoga Srca Isusova

Rođena je u Italiji kao trinaesto dijete i odgajana u pobožnom duhu vjernih talijanskih obitelji. Još kao djevojčica, Franciska je imala želju biti misionarka. Redovnička družba u koju je ušla kao djevojka ubrzo je dokinuta, no ona je nastavila sa svojim redovničkim i misijskim željama. Osnovala je družbu Misionarki Presvetoga Srca Isusova, ali se nije rado nazivala utemeljiteljicom. Sve svoje pothvate povjeravala je Mariji Majci Božjoj. U želji da ide misionariti u Kinu, molila je za pomoć samoga papu Leona XIII. Kada je saslušao njezine želje, Papa joj je preporučio da ide u Ameriku za mnogim izbjeglim Talijanima.

Franciska se u proljeće 1889. godine iskrcala u New Yorku i ubrzo postala majka talijanskih iseljenika. Po cijeloj Americi osnivala je škole, bolnice, sirotišta, konvikte, ubožnice i to u najvećim američkim gradovima. Birala je vedre i radosne djevojke i žene za svoje redovnice. Pred njih je stavljala teške zadaće, uvjerena da će uz Božju pomoć moći sve izdržati, ako je u njima duh predanosti u volju Božju. Dvadeset puta preplovila je ocean, prejahala Ande, proširila kuće u Južnu Ameriku, školovala sestre po mnogim europskih gradovima pripravljajući ih za službu ljudima. Umrla je na današnji dan 1917. godine u jeku Prvoga svjetskoga rata. Družba je tada brojila više od 2 tisuće redovnica u 70 kuća. Papa Pio XII. proglasio ju je svetom 28 godina nakon smrti.

27. prosinca
Sv. Ivan Evanđelist († oko 100)

Bio je sin Zebedeja i Salome. Kao učenik Ivana Krstitelja prvi je s Andrijom pošao za Kristom. U Isusovu javnom životu ima uz Petra i Jakova Starijega, brata svog, rekli bismo, kao neko povlašteno mjesto. Na posljednjoj večeri kao »onaj koga je Isus osobito ljubio nalazio se za stolom Isusu do krila« (Iv 13,23). A najveću vjernost i hrabrost pokazao je kad je jedini od apostola stajao pod Isusovim križem.

Nakon Kristova uskrsnuća i uzašašća na nebo pokazuje se Ivan u više navrata u povlaštenoj situaciji uz Petra, kao na primjer kod izlječenja čovjeka hroma od rođenja pred hramskim vratima ili kod dijeljenja sakramenta potvrde u Samariji. Za vrijeme Apostolskog koncila u Jeruzalemu, oko godine 50., uz Petra i Jakova Mlađega ubraja se među stupove prvotne Crkve. Sv. Pavao u Poslanici Galaćanima priznaje: »Jakov, Kefa i Ivan, koji su smatrani stupovima, dadnu desnice meni i Barnabi u znak međusobnog zajedništva, da mi idemo među pogane, a oni među obrezane« (2,9).

Povjesničari kršćanske starine misle da je Ivan ostao u svetom gradu, u Jeruzalemu, sve do smrti Isusove Majke, koju je Isus na križu povjerio baš njemu. Odlična predaja, koja potječe iz II. stoljeća, tvrdi da je Ivan, počevši od godine 60., djelovao u Efezu u Maloj Aziji postavljajući biskupe i osnivajući kršćanske zajednice. Doživio je veliku starost te umro naravnom smrću u početku vladavine cara Trajana, dakle negdje oko godine 100.

On u sebi ujedinjuje ne samo apostolsko i poapostolsko doba, već u svojim knjigama jasno odražava novu situaciju kršćanstva koja je nastala razorenjem Jeruzalema godine 70. Njegovo evanđelje, koje je Klement Aleksandrijski nazvao »pneumatsko«, napisano je za kršćane koji su potekli iz poganstva. On u njima želi utvrditi vjeru u mesijanstvo i božanstvo Isusa Krista. Osim Evanđelja napisao je tri poslanice i Otkrivenje. Sve su te njegove knjige pune najdublje teologije. On, na primjer, u Evanđelju ne opisuje samo gole činjenice, već i upozorava na njihovu dubinsku uvjetovanost i otkriva njihovo simboličko značenje.

Biblijski sladokusac starine, Origen, piše početkom III. stoljeća: »Cvijet Biblije jesu evanđelja, a cvijet Evanđelja jest Ivanovo evanđelje.« Ivanove poslanice mogu se nazvati, a navlastito prva, poslanicama ljubavi, jer u njima dolazi 31 puta glagol »ljubiti« te 21 puta imenica »ljubav«. On nam je njima dao i najdivniju definiciju Boga: »Bog je ljubav!«

Otkrivenje je proročka knjiga, teško se razumije, no ipak vrijedno je i nju češće uzeti u ruke te čitati jer ćemo u njoj naći mnogo ohrabrenja u podnošenju životnih poteškoća i mnogo nade u konačnu pobjedu Isusa Krista.

Kako je ova knjiga namijenjena široj publici, našem puku, želimo baciti pogled na svetog Ivana Evanđelistu i na jednostavniji način, onako kako ga je pučki opjevao u desetercu o. Milan Pavelić.
Šetnju šeta Spas čitava svijeta,
Po obali, što zelena cvjeta
Podno gora i podno timora
Ukraj jasna Galilejskog mora.
Namjera ga namjerila bila
Na dva momka, do dva brata mila,
Dva ribara iz malena grada,
Baš Jakova i Ivana mlada.
»Hajte za mnom«, reče Isus njima,
I oni se rastaše sa svima,
Sa mrežama oca ostaviše,
Za Spasom se smjesta otpraviše.

Al gle, djeva, sjetna oka crna,
Doskakuta potiho ko srna
Pa k Ivanu prikuči se bliže,
Šapćuć zbori, biser-suze niže:
»O Ivane, od očiju draži,
Kamo krećeš, što ti duša traži?
Zašto rodnu ostavljaš kućicu
sv. Ivan Evanđelist
I još mene svoju zaručnicu?

Kakvu to se tamo nadaš jadu?
Zašto sreću razaraš nam mladu?«
Tiha bola Ivi srce para,
Ne gledeć je njojzi odgovara:
»Da i život sav mi je u tebi,
Sestro moja, uzeo te ne bih.
Otkupitelj svijeta došao je
I u društvo pozvao me svoje,
Meni red je za života moga
Ljubit, služit Njega jedinoga,
Njemu živjet, Njemu umirati,
Dušu, tijelo Njemu darovati.
Sestro moja, Bog nam veze neće,
Pa gdje u njoj bilo bi nam sreće?
Budi, seko, duše uzvišene,
Sjekni srcem i pregori mene,
Još momaka rodila je mati,
Bog će tebi boljeg druga dati,
A djevom li ostaneš do kraja,
S lijerom ćemo naći se sred raja,
Tu će ljubav združiti nas nova
Čišća, slađa, trajnija neg ova.«

Gleda djeva duše zadivljene,
A Ivana Božje motre zjene,
Iz njih ljubav silnog Srca teče,
Kojom rane svakakve se liječe.

Od Isusa Ivan već se ne da,
Za Njim ide, Njega posvud gleda,
O Njem misli, o Njem u snu sniva,
Dan za danom sličniji Mu biva.
Čist ko dijete, pun ljubavi žarke,
Za tog svijeta on ne mari varke;
Od svih bolje Učitelja shvaća,
A Učitelj ljubavlju mu vraća:
S prva trena izabire njega
Za drugara, svoga najdražega,
Kod večere glava Ivanova
Ćuti kucaj Srca Isusova,
Isus s križa njega raspoznaje,
Majku svoju za majku mu daje,
Silnog orla krila pripinje mu,
Poput munja oči daje njemu.
U visine duh Ivanov leti,
Gdje se vidi Bog tri puta sveti,
Gdje od svega divnija i slađa
Riječ se vječna od svog Oca rađa.
Tu besjede on božanske piše
Sve krasote i strahote diše
Tajinstvenih čudesnih viđenja,
Što ih priča knjiga Otkrivenja.
Do starosti drevne živujući
U Gospodnjoj on revnuje kući,
A kad smrt mu u pohode zađe,
S Majkom Isus kod njega se nađe,
Dušu svoga ljubimca uzeše
I u rajske dvore je odniješe.

Silna, krotka dušo Ivanova,
Bjelja i od snijega Libanova,
Plamenija od munje za tmina,
Poletnija od orla s visina:
Gledni Crkvu, gdje u jada trista
Rat ratuje s vojskom Antikrista!
»Sine groma«, gromom s neba smjeri
Grdnu glavu stare strašne zvijeri;
S našom Gospom, s pukom svetitelja
Moli, moli našeg Spasitelja,
Da rasplamsa svećeničke grudi,
Sveti zanos u momcima budi,
Muževima muški duh da prene,
Snagom paše starce, djecu, žene,
Očajnima uzme misli crne,
Zalutale iz propasti vrne,
Da sred tmica Crkva Zaručnica
Sine Mu ko slavna Pobjednica!

15. siječnja
Sveti Pavao, prvi pustinjak

Evanđelje je zavodljivo. Ono je svojom snagom ili bolje, njegov začetnik Isus Krist, svojom milošću "zavelo" tolike na neobične i posve naravnom shvaćanju neshvatljive putove. Jedan je od tih putova i pustinjaštvo koje je kao neka prethodnica kasnijega redovništva. Ljudi željni živjeti po duhu Evanđelja povlačili su se u pustinje i ondje su nesmetani od suvišnih briga i rastresenosti živjeli u molitvi, razmišljanju, pokori i eventualno se bavili nekim ručnim radom. Kao prvaka tih pustinjaka Crkva slavi svetoga Pavla.

Stari časoslov kaže da se Pavao "začetnik i učitelj pustinjaka" rodio u Donjoj Tebaidi u Egiptu te za vrijeme strašnih progonstava sredinom III. stoljeća za rimskih careva Decija i Valerijana, pošao u pustinju u neku spilju. Bila je tu blizu neka mala oaza s palmom koja mu je plodovima pružala hranu, a lišćem odjeću, jer je od njezina lišća pravio plašt kojim bi se pokrivao. I tako je Pavao provodio najjednostavniji život, skroman i nepoznat svijetu, zadovoljan s malim, upravo s najpotrebnijim.

Promatrajući taj život dolaze nam na pamet naročito ove Isusove riječi: "Ne možete služiti Bogu i bogatstvu. Zato vam velim: ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući! Zar nije život vrjedniji od hrane, a tijelo od odijela?" (Mt 6,25). Sveti Pavao, pustinjak, shvatio ih je i po duhu i po slovu i bila je dostatna samo jedna palma da mu održi tjelesni život, i to ništa manje nego 113 godina. O, kad bismo imali vjere i evanđeoskih jednostavnosti, što bi sve Bog učinio i s nama!

Život sv. Pavla Pustinjaka za nas danas ima vrijednost da nas pouči kako bismo se u životu kao kršćani morali više nadahnjivati Evanđeljem i kako bi nam ono moralo postati glavno mjerilo u svim prilikama života.

Sveti Romedije

I ovaj svetac ima nešto sličnosti sa sv. Pavlom, pustinjakom, iako je živio poslije njega i to najprije kao grof od Hohenwarta. Već kao plemić provodio je krepostan i Bogu ugodan život. Nije, doduše, znao ni čitati ni pisati, što je u ranom srednjem vijeku bila posve normalna stvar i za takozvane visoke krugove. Na svome dvoru držao je ipak svećenika, a taj mu je čitao Sveto pismo i živote svetaca. Jednoga dana pročitao mu je ove Kristove riječi: "Ako želiš biti savršen, hajde prodaj što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!" (Mt 19,21). Te su ga riječi kao i tolike druge prije i poslije njega zahvatile i on ih je odlučio u svoj ozbiljnosti provesti u djelo.

Evo kako je to učinio! Svoj je dvorac pretvorio u neku vrstu samostanske naseobine, a onda je pošao na hodočašće. Cilj mu je bila Isusova zemaljska domovina, sveta zemlja Palestina. Na hodočašću su ga pratila dva pratioca koja su nosila biblijska strarozavjetna imena: Abram i David. Na svim svojim putovanjima nikad ne bi prošao kraj crkve, a da se ne bi u nju svratio i pozdravio u Euharistiji prisutnoga Spasitelja. To je osjećao i kao svoju dužnost, ali ne samo to, već i kao svoju najveću radost. Svaki takav posjet i poklon bio je za njega susret s Isusom, doživljaj vjere.

Nakon povratka iz Palestine Romedije je sa svojim pratiocima pošao u Rim, središte kršćanstva, na grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla i tolikih svetih mučenika. Tu su zamolili samoga papu, kao Kristova namjesnika na zemlji, da bi se negdje mogli nastaniti i provoditi život kao pustinjaci. Za takav način života željeli su imati blagoslov i odobrenje od samoga Svetoga Oca. Papa im je uslišao molbu i oni su pošli na sjever i nastanili se u današnjem južnom Tirolu. I tu je sveti Romedije kroz još nekoliko desetljeća provodio pustinjački život ispunjen molitvom i pokorničkim vježbama. Ljudi iz okolice dolazili bi da se preporuče u njegove molitve ili da zatraže pomoć u bolesti i nevolji. Romedije je umro sredinom V. stoljeća, a uspomena se na njega u južnom Tirolu i Bavarskoj stoljećima sačuvala. Njegovo je štovanje godine 1907. i Rim svečano potvrdio.

Jedan se svečev životopisac pita: "Ne bismo li i mi moderni ljudi u svojoj žurbi i nemiru morali bar malo što naučiti iz ovoga svetačkoga života: da je najbolje upotrebljavano vrijeme ono što ga provedemo pred Bogom?" Možda nam takav upit zvuči danas posve strano ili čak teološki neispravno. Nismo mi teolozi po struci, ali znamo ipak da moramo obavljati i sasvim ovozemske zadatke i da oni po nauku II. vatikanskog sabora imaju svoju vrijednost kao služba Bogu. Ali znamo također i to da čovjek kršćanin mora imati časova koje će isključivo upotrijebiti za susret s Gospodinom, bilo u zajedničkoj službi Božjoj bilo u osobnoj molitvi. Onaj upit gore želi nam reći da ni na ovo ne smijemo zaboraviti. Ako bismo zaboravili, onda više ne bismo bili kršćani.

5. veljače Sv. Agata, djevica i mučenica

Sv. Agata potječe iz imućne sicilijanske obitelji, a živjela je u Kataniji u 3. st. Došla je na glas po svojoj ljepoti ali i čestitosti, te predanosti Spasitelju Isusu kojem se posvetila. Upravitelj Sicilije Kvintijan u nju se zagledao, no ona ga je odbila. Okrutno ju je mučio te joj je odrezao dojke i bacio ih u vatru, a na koncu ju je pogubio oko 250. godine. Stoga joj se žene utječu u bolovima na grudima, osobito rodilje kad nemaju mlijeka za novorođenčad. Njezino se ime nalazi u Rimskom kanonu.

11. travnja



Sveti Stanislav, biskup i mučenik



Roditelji su ovog sveca naprosto izmolili molitvom i milostinjom. U početku braka nisu imali djece, a željeli su ih imati. Kao kršćani jake vjere i velikog pouzdanja u Boga 30 godina molili su za porod. Ta duga i ustrajna molitva najbolji je dokaz njihove vjere. Ljudi slabije vjere ne bi nikad imali snage tako dugo moliti. "Mnogo može molitva pravednika ako je žarka" (Jak 5,16), piše sveti Jakov. Ta je molitva u ovom slučaju izmolila dijete koje će postati svećenik, biskup i mučenik. Sveti Stanislav se rodio oko godine 1030. u gradu Sczepanowu u Poljskoj.

Kako je Stanislav bio dobre ćudi, sklon pobožnosti i znanju, poslao ga je njegov otac, koji je bio plemić, na studij prava i teologije u Pariz. Vrativši se sa studija, drage roditelje više nije našao na životu. Svoju baštinu podijelio je siromasima te stupio u krakovski stolni kaptol. Biskup Lambert zaredio ga je za svećenika. Iako je bio mlad, brzo se izdigao nad druge članove kaptola i to propovijedanjem, učenošću i pomaganjem svima onima koji su bili u kakvoj nevolji. Godine 1071. naslijedio je biskupa Lamberta na krakovskoj biskupskoj stolici. Kao dobar pastir predvodio je biskupiju, pomagao siromahe i veliku brigu vodio o svom kleru. Budući da je prekoravao kralja Boleslava II. zbog njegova sablažnjivog brakolomstva, ubio ga je sam kralj, i to za vrijeme svete mise. Mučenikovo tijelo počiva u katedrali u Krakovu, a Poljska ga slavi i zaziva kao svoga zaštitnika.





Sveta Gemma Galgani

(1878-1903)



O toj je svetici novijeg doba poznati talijanski hagiograf i pisac Piero Bargellini napisao: "Iza izgleda više no normalna, banalna krije se neobična svetica: mističarka u stalnom, osjećajnom razgovoru s Isusom; kontemplativka koja moli jednostavnošću djeteta i prodornošću teologa; osoba koja sa smiješkom nadvladava najstrašnije teškoće, puštajući se jednostavno vodstvu svog anđela čuvara. Nevina duša koja već kao djevojčica bilježi u svoje prve školske bilježnice misli i molitve svakog dana, s odlukama života uvijek sve čistijeg.

Razgovara sa svojim anđelom čuvarom i povjerava mu dvojbene naloge kao npr. da on prenaša njezinu korespondenciju s duhovnim vođom, koji boravi u Rimu. I pisma tajanstveno stižu na određenu adresu, a da ne prolaze preko redovite poštanske službe.

Rano ostaje siroče, gotovo napuštena u najvećoj bijedi. Razbolivši se, dolazi na rub groba da onda bude čudesno ozdravljena. U gradu koji nazivaju opkoljenim zidinama s drvećem - Lucca, zovu je 'djevojkom milosti'. Brzo se saznaje da njezine crne rukavice i njezina tamna odjeća krije znakove Muke. Njezine rane na rukama i nogama i boku otvaraju se bolne i krvave svakog tjedna.

Prihvaćena kao kćerka u pobožnu i imućnu kuću viteza Mattea Gianninija provodi ondje skrovit život između kuće i crkve. No upadljiva očitovanja njezine svetosti nadvladavaju zidove građanske kuće. Izvršuje obraćenja, predskazuje buduće događaje, upada u ekstaze. U molitvi se znoji krvavim znojem; na njezinu se tijelu osim rana od čavala pokazuju i rane od bičevanja.

A ona sama, Gemma Galgani, ne kaže ništa ili, bolje, govori uvijek: 'Da!'. Ne traži ništa, ili bolje, traži od Isusa još više boli, uvijek sve više boli.

Bijaše Velika subota, g. 1903. kad je Gemma Galgani umrla u dobi od 25 godina, razarana bolešću, no moleći sve do posljednjeg časa još više boli."

A sada pod vodstvom o. Giacinta, pasionista, dobrog poznavaoca sv. Gemme Galgani, upoznajmo "curiculum" - tijek njezina neobičnog života u kojem je na pragu XX. stoljeća na tako opipljiv način došlo do izražaja ono duhovno nadnaravno, a što izmiče svakom jeftinom umovanju.

Rodila se 12. ožujka 1878. na završetku pontifikata Pija IX. i početku pontifikata Leona XIII. Praktički će živjeti koliko bude trajao Leonov pontifikat, za koji bismo mogli reći da otvara moderno razdoblje Katoličke crkve. Rodno joj je mjesto Camigliano blizu Lucche u Toskani, jednoj od kulturno najbogatijih regija Italije, zemlji lijepe riječi i elegantne geste. Kćerka duboko pobožne majke bila je već od malena veoma poučljiva njezinim poukama. Majka se zvala Aurelija, rođena Landi. Pod njezinim mudrim odgojnim vodstvom rano je osjetila živu želju za nebom i neki poseban odnos prema raspetom Isusu. Ovo drugo dovest će je do vrhunaca mistike doživljavanja Kristovih muka.

U Lucchi je pohađala školu sestara svete Zite, a učiteljica joj je bila Helena Guerra († 1914), osnivateljica oblatkinja Duha Svetoga ili sestara svete Zite. Bila je to odabrana duša, velikodušna, pobožna Duhu Svetom, pa je mogla vrlo pozitivno utjecati na djevojčicu Gemmu Galgani. Uz put bilježimo da je i njezina učiteljica došla na oltar jer ju je Ivan XXIII. 26. travnja 1959. proglasio blaženom.

Gemma je u dobi od 8 godina ostala siroče bez majke, a oca apotekara izgubila je kad joj je bilo 19 godina. Tada je upala u najveću materijalnu bijedu. Iz samilosti ju je primila pobožna duša, Cecilia Giannini iz Lucche. Ondje će Gemma zajedno s brojnom obitelji Mattea Gianninija, također farmaceuta, proživjeti do svoje smrti.

Gospodin je u svojoj, nama nedokučivoj providnosti, Gemmu Galgani htio obogatiti posebnim darovima. Bila je to nagrada za njezinu izvanrednu vjernost. Gospodin ju je obdario ekstazama u kojima je vidjela Isusa, s njim srdačno razgovarala, Bl. Gospu, svece, a osobito svog anđela čuvara koji joj, kao poštar, bijaše na raspolaganju kad je pisala svom duhovnom vođi o. Germanu od sv. Stanislava.

Vrhunac njezine mistike bit će doživljavanje Kristove muke. Znojila se krvavim znojem, osjećala je boli bičevanja, trnove krune, rana na rukama, nogama i boku. Sve bi to ipak prestajalo po volji njezina ispovjednika, Božjega sluge, Giovannija Volpija, biskupa. Ipak nisu prestajali bolovi već samo vanjska očitovanja. Mnogo je trpjela uz to i od svojih dugih i teških bolesti. Sve je to velikodušno prihvaćala te prikazivala kao žrtvu za ljudske grijehe.

Gemmina glavna krepost bijaše žarka ljubav prema raspetom Isusu, povezana s neugasivom željom da što više trpi. Pri svemu tome bijaše jednostavno bezazlena bilo da je razgovarala s nebesnicima bilo pozemljarima. Iza sebe je ostavila obilnu korespondenciju pa i neke druge spise. Sve je to objavljeno, a pomaže čitatelju da uđe u razne etape njezinih mističnih doživljaja.

Poslije njezine blažene smrti pokrenut je postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom. Brzo je napredovao jer je bilo toliko, upravo opipljivih, dokaza da se radi o velikoj Božjoj odabranici Pio XI. proglasio ju je g. 1933. blaženom. Bila je to izvanredna jubilarna godina, 1900. obljetnica našeg otkupljenja. Beatifikacija se odlično uklapala baš u ono što se slavilo: jubilej Kristove muke i smrti na križu, a tu je muku Gemma Galgani proživljavala na najintenzivniji način. Papa Pio XII. proglasio ju je g. 1940. svetom. Tijelo joj se časti u svetištu podignutom u njezinu čast u Lucchi pokraj samostana redovnica pasionistkinja. Smatram i milošću i izvanrednim duhovnim doživljajem da sam se na grobu te svetice mogao pomoliti. Susret sa svecima dio je onog što je naročito lijepo u našem životu.

O svetici postoji i obilna literatura. Njezin je duhovni vođa, Germano di S. Stanislao, napisao djelo: S. Gemma Galgani, vergine lucchese (Sveta Gemma Galgani, djevica iz Lucche). Djelo je doživjelo više od 10 izdanja. Isti je pasionist izdao također: Lettere di S. Gemma Galgani (Pisma sv. Gemme Galgani, 1941), zatim Estasi, diario, autobiografia, scritti vari di s. Gemma Galgani (Zanosi, dnevnik, autobiografija, razni spisi svete Gemme Galgani, 1943). Potom postoji: Suor Gesualda dello Spirito Santo, S. Gemma Galgani: un fiore di Passione della citta del Volto Santo (Sveta Gemma Galgani, cvijet muke u gradu Svetog Lica, 1944). Lucca je poznata u cijelom svijetu po dragocjenom "Svetom Licu" - Licu Isusa Krista raspetoga, pa se zato i zove gradom Svetog Lica, kamo su u srednjem vijeku hodočastili mnogi hodočasnici. I poznati hagiograf Icilio Felici napisao je također svetičin životopis: Santa Gemma Galgani (Sv. Gemma Galgani, Firenze, 1940).





Blažena Helena Guerra

(1835-1914)



"Vjetar puše gdje god hoće" - rekao je Isus Nikodemu. I vihor ili dah Duha Svetoga puše gdje god hoće, u osobama koje On slobodno želi zahvatiti. Zašto je zahvatio baš ove a ne druge duše, ljude iz ovoga grada i naroda, a ne iz drugoga, ostaje nam tajna. To je tajna Božjega odabranja. Zato i ne možemo odgovoriti zašto je Helena Guerra iz grada Luke u Italiji, kćerka plemenitaša Antuna i Faustine Franceschi, koja se rodila 23. lipnja 1835., zadobila čast oltara. To je tajna Božjeg odabranja pred kojom je dobro da se poklonimo u strahopočitanju. Bog zna što radi i koga odabire.

Dobro stojeći bračni par Guerra imao je 6 djece. Troje od njih umrije vrlo rano i pođe među anđele. A Helena se rodila prije reda. Uzrok poroda bijaše pad majke, koja je navršila tek 7 mjeseci trudnoće. Dijete rođeno prije vremena ostat će čitav život prilično krhkog zdravlja. Sunce obitelji bijaše dobra mama koja će Heleni i njezinoj braći dati duboko kršćanski odgoj, nešto najbolje što kršćanska majka može dati svojoj djeci. Jedan od braće postat će svećenik.

Helena se razvila u čistu, pobožnu i dobru djevojku. S milosrdnim sestrama sv. Vinka Paulskoga od svoje dvadesete do tridesete godine marno je pohađala siromahe i bolesnike i pomagala im. Ta djelatnost činila je njezinu pobožnost vjerodostojnom. Kršćanstvo se bez djela ljubavi prema bližnjemu ne može zamisliti.

Helena se dala i na učenje latinskog jezika pa je u tome tako mnogo uznapredovala da je mogla čitati djela latinskih ili zapadnih svetih Otaca u izvorniku. Zato i njezini spisi odišu otačkom kulturom, onim duhovnim blagom zvijezda Crkve koje ne zalaze. Upisala se i u razna katolička društva te oko sebe skupljala prijateljice koje su imale smisla za duhovni život i apostolat. S njima skupa djelovala je u duhu Katoličke akcije u Luki i oko nje. Skupina koja se oko nje okupljala počela se nazivati "duhovno prijateljstvo", a Helena ju je stavila pod zaštitu Gospe. Iz te će se zajednice kasnije razviti Družba oblatkinja Duha Svetoga.

Prva kuća u kojoj je Helena organizirala jednu vrstu redovničkog života otvorena je u njezinom rodnom gradu Luki, i to 9. prosinca 1879. Tako Helena postade utemeljiteljica jedne redovničke družbe. Njoj je dala za život malo ali vrlo mudrih pravila. Svrha je družbe dvostruka: promicanje pobožnosti prema Duhu Svetome i odgoj ženske mladeži. Tako je Helena svojim tihim i neupadljivim radom utirala put duhovskom pokretu koji je na neki način započeo papa Leon XIII. svojim enciklikama o Duhu Svetom te koji svoj puniji cvat doživljava upravo u naše posaborsko doba.

U kolovozu 1873. utemeljiteljica je svoju malu zajednicu stavila pod zaštitu Madone od Cenakula, sv. Josipa i sv. Zite, zaštitnice grada Luke. Nadbiskup grada mons. Ghilardi članovima nove zajednice dao je dopuštenje da mogu nositi točno određenu redovničku odjeću, da mogu polagati zavjete, a potvrdio im je i pravila.

Gojenica te nove zajednice bila je i druga slavna kćerka grada Luke, kasnija svetica Gema Galgani, koja umrije g. 1903. baš na današnji dan. Gema je čak molila da bude primljena u tu zajednicu, ali joj molba bi odbijena.

Blažena Helena je napisala nekoliko školskih i drugih knjiga. U njima se zalaže za proširenje i produbljenje pobožnosti prema Duhu Svetom. Zbog svoga duhovskog nastojanja dobila je častan naziv "misionarka Duha Svetoga".

Isus svoje sljedbenike zove da Ga slijede, da budu dionici Njegova života, patnja i poniženja. Učeniku mora biti kao i njegovu učitelju, a sluzi kao i njegovu gospodaru. Isus je želio da Helena Guerra pije iz kaleža poniženja. U njezinoj družbi rodiše se razne poteškoće. Zbog toga joj je 20. rujna 1906. oduzeta uprava. Od toga dana kroz 7 gdina bila je samo obična sestra. Ona je to primila u duhu poniznosti i poslušnosti i tu se pokazala istinitost i vjerodostojnost njezine kreposti. Bio je to težak ispit, ali na kojem je blaženica prošla s odličnim uspjehom. Umrla je u 80. godini života 11. travnja 1914. Bila je baš Velika subota. Saborski papa Ivan XXIII. proglasio je na početku svoga kratkog pontifikata, tj. 26. travnja 1959., Helenu blaženom.

Družba blažene Helene Guerra takozvanim "dekretom pohvale" 8. ožujka 1911. potvrđena je i od Svete Stolice. Danas broji oko 150 članova u 12 kuća. Brojčano prilično skromno djelo, no postoje vrijednosti koje se ne mogu izmjeriti brojkama. I mala redovnička družba s dobrim duhom može biti vrjednija od velike, ali koja nema duha. Duh je ono glavno.

19. travnja



Sveti Leon IX., papa († 1054)



Jedan od vrlo zaslužnih papa za obnovu Crkve u XI. stoljeću bio je sveti Leon IX. On je bio grofovskog podrijetla. Zvao se Bruno, grof Egisheima i Dagsburga. Djetinjstvo je proživio u dvorcu Egisheim u krugu roditelja te braće i sestara. Grofovi Egisheima bili su u krvnim vezama s najodličnijim obiteljima kako u Francuskoj tako u Njemačkoj. Grofovija Egisheim nalazi se u pokrajini Elzasu; danas pripada Francuskoj.

Bruno je išao u školu u Toulu, koji je tada pripadao njemačkom carstvu, iako je po jeziku i kulturi bio strogo francuski grad. Bruno je bio vrlo dobroćudne naravi. Zvali su ga "der gute Brun" - dobri Bruno. Zbog toga je za vrijeme studija stekao mnogo prijatelja. Svečano bogoslužje i crkveno pjevanje oduševljavalo mu je srce. U lorenskom gradu Toulu tada se osjećao vrlo snažno i vjetar obnove, koji je dolazio iz slavnoga benediktinskog samostana u Clunyju. On će svojim dahom zahvatiti mladoga Brunu i uvući ga u strujanje obnove. Bruno je u međuvremenu postao svećenik te došao na dvor njemačkoga cara. Tada je upravo preuzeo carstvo car Konrad II. iz franačke kuće, koji je bio Brunin rođak. On ga je zapravo i pozvao na svoj carski dvor. Tu se mladi svećenik u carevom uredu susreo s velikim svijetom politike i carstva, a pomalo i Crkve u odnosu prema državi. Taj susret djelovao je na Bruninu osjetljivu narav bolno. Imao je srca za Crkvu, a boljelo ga je što je jedan dio klera, pogotovo onoga višega i najvišega bio posve svjetovnoga duha, sav zapleten u svjetske poslove. Korijen toga zla bile su laička investitura i simonija. Car je po svojoj volji postavljao biskupe i opate baš kao i svoje državne činovnike, a pri tom je često igrao važnu ulogu novac. Unosnu službu u Crkvi dobio je onaj koji je mogao više platiti. Mladi je svećenik na dvoru doživio i svoje prve uspjehe. Tako je posredovao da je došlo do pomirenja između cara i feudalne gospode Toula i Lorene. Na taj način je spriječio građanski rat, pljačku i prolijevanje krvi. Postao je mirotvorac, a mirotvorstvo Isus u Svome govoru na gori naziva blaženim.

Gospodin je Svoga vjernoga slugu malo-pomalo spremao za velike zadatke. Tako su jednoga dana, dok se nalazio u carskom taboru u Italiji, a bile su mu tada tek 24 godine, došli k njemu poslanici grada Toula tražeći od njega da im bude biskup. Iako je car imao s njime druge planove, Bruno je ipak prihvatio siromašnu, na rubu carstva smještenu, s mnogim nevoljama obremenjenu biskupiju. Vidio je da ga ondje trebaju i pošao je. Nije se otimao za bolja i unosnija mjesta. I u tome je pokazao pravi evanđeoski duh.

Godine biskupovanja u Toulu bit će za mladoga biskupa najsretnije godine njegova života. On sam je jašući na konju obilazio neumorno svoju biskupiju, osobito samostane. U njima je nastojao uspostaviti stegu i redovnike što više upraviti prema idealima njihova poziva. Obilazio je i župe te održavao sinode. Bio je to izvanredan obnoviteljski rad, koji je i nehotice sve više na sebe svraćao pozornost. Zapalilo se u Crkvi jedno novo svjetlo puno nade i obećanja. Revni biskup se brinuo i za siromahe, potrebne, potlačene. Sam bi svako jutro siromasima prao noge i posluživao ih kod stola. Sve opet u duhu Evanđelja.

Kroz pune 22 godine biskup Bruno je ulagao sve svoje sile ne štedeći se nimalo za dobrobit i obnovu svoje biskupije. U kolovozu godine 1048., samo nakon 23 dana vladavine, umro je papa Damaz II. Pravo imenovanja novoga pape imao je njemački car, koji je ujedno bio i rimski car. Bio je to tada Henrik III. Biskupi njegova carstva, okupljeni na saboru u Wormsu, nisu znali predložiti ni izabrati za tu službu boljega i vrjednijega kandidata od tulskoga biskupa. On se otimao tome izboru, ali su za nj jednodušno bili i car i knezovi i biskupi. Bio je to, doista, glas naroda - glas Božji. No, u isto su vrijeme u Rimu izabrali za papu Halinarda iz Lyona. Bruno je tražio, kao preduvjet da prihvati svoj izbor, da ga izabere i potvrdi za papu i rimski kler i puk. Stoga se usred ljute zime dao na veliko putovanje u Rim. Putovao je putem preko Velikoga svetoga Bernarda. U Rim je došao kao hodočasnik i pokornik. Rimski kler i puk bio je osvojen njegovom dobrotom i pobožnošću pa ga i oni izabraše za papu. Novi je papa imao 47 godina, a uzeo je ime Leon IX. Kao geslo svoga kratkotrajnoga ali vrlo aktivnoga i plodnoga pontifikata uzeo je riječi psalma: "Puna je zemlja dobrote Gospodnje!" I on sam želio je rasipati oko sebe dobrotu, što nipošto nije značilo neku popustljivost već spremnost na borbu i zalaganje u službi interesa Crkve i Božjega naroda.

Papa Leon IX. dobro je poznavao rane Crkve i nije bilo od potrebe da ih istražuje. On se odmah dao na posao da ih liječi. Kao da je predviđao da će njegov pontifikat biti kratak i stoga valja brzo raditi. Već na uskrsnoj sinodi, dakle, još u proljeće, stvara planove za što uspješnije djelovanje. Od svih prisutnika na sinodi tražio je račun kako su došli do časti u Crkvi, da li novcem ili bez novca, simonijom ili zakonitim putem? Svi oni prelati koji su se dočepali položaja u Crkvi na grješan način, bili su odmah svrgnuti. Papa je istim mjerama nastojao posvuda uspostaviti crkvenu disciplinu. Činio je to ne samo preko svojih izaslanika već i osobno. I tako započeše njegova velika putovanja po Europi, koja njegovu vladavinu obilježiše kao "leteći pontifikat". Rim je za novog Papu bio samo odskočna daska za putovanja i zimsko prebivalište, jer je više bio na putu nego kod kuće.

Nakon Uskrsa godine 1049. putovao je u Paviju, zatim u Besançon. U Kölnu je izvršio službu pomiritelja između cara i tamošnjega kneza. Papa je posvuda sazivao sinode, propovijedao, posvećivao crkve, pohađao samostane. Na tom je putovanju posjetio i svoj biskupski grad Toul. Brinuo se naročito za obnovu klera pa je klericima zabranio nošenje oružja i nećudoredan život u koji, na žalost, mnogi zapadoše. Borio se i protiv krivih nauka s obzirom na Euharistiju. Nastojao je oko saveza između bizantinskog i rimskoga cara, da bi se kršćanstvo lakše moglo suprotstaviti nadiranju polumjeseca.

U južnu Italiju prodriješe tada Normani koji je opustošiše i zaprijetiše i Papinskoj Državi. Papa je organizirao obranu. Pritekli su mu u pomoć samo njegovi zemljaci, ali su doživjeli poraz. Sam Papa je došao na bojno polje da sebe preda neprijatelju kao otkupninu za zarobljene. Normani su ga držali 9 mjeseci, ali su s njim postupali s poštovanjem i, 12. ožujka 1054., Papa se slobodan mogao vratiti u Rim. Bio je već na izmaku svojih sila, premda su mu bile tek 52 godine. Za njegova pontifikata dogodila se jedna od najvećih katastrofa u povijesti Crkve. Bio je to raskol Istočne i Zapadne Crkve, koji traje još i danas. Veliki je Papa umro 19. travnja 1054. Njegovi su legati u Bizantu vodili pregovore s carigradskim patrijarhom, a onda ga izopćili. Papa je bio već davno mrtav, ali raskol ostade. Veličina Leona IX. nije ipak umanjena. On je radio po savjesti. Revnovao je neobičnom revnošću za dom Gospodnji. Da li su njegovi legati u Carigradu najbolje postupili, teško je reći. Nije naše da to ovdje ispitujemo.

Papa Leon IX. već je za života uživao glas sveca. Taj se glas poslije njegove smrti još više proširio. Dogodila su se po njegovu zagovoru i neka čudesna ozdravljenja. Papa Viktor III. godine 1087. izložio je njegovo tijelo na štovanje vjernicima. Danas ono počiva u novoj bazilici Sv. Petra pod oltarom svetih mučenika Marcijala i Valerija. Godine 1762. grad Benevent izabrao ga je za svoga naročitog pokrovitelja. U Francuskoj ga štuju osobito svečano u biskupijama: Nancy, Saint-Dié, Strasbourg, Metz, Verdun, Reims, Langres i Le Puy.

I mi danas živimo u jednom vremenu nastojanja oko obnove crkvenoga života. Valja da se u tu obnovu svi uključimo i s njome surađujemo. Primjer svetog Leona IX. govori nam jasno o duhu crkvenosti, izgaranja za Crkvu, koji bi nas trebao prožeti. Taj je duh izjedao najbolje sinove Crkve, od svetog Pavla, preko svetog Leona IX. i tolikih revnih duhovnih pastira sve do naših dana. Njime su izgarali i toliki i tolike bez svetih redova. On bi morao biti kao neka značajka svakoga svjesnog člana Crkve. II. vatikanski sabor uči nas: "Neka pastiri Crkve, slijedeći Gospodinov primjer, služe jedan drugomu i drugim vjernicima, a ovi neka živo surađuju s pastirima i učiteljima. Tako u raznolikosti svi daju svjedočanstvo o divnom jedinstvu u Kristovu Tijelu: jer sama raznolikost milostî službi i djelovanja skuplja Božje sinove u jedno tijelo" (Dogmatska uredba o Crkvi Svjetlo narodâ, br. 32).

21. travnja



Sveti Anzelmo, biskup i crkveni naučitelj

(1033-1109)



Sveti Anzelmo u širokim slojevima Božjega naroda nije tako poznat, popularan i obljubljen svetac kao neki drugi. No tko čita njegova filozofska, teološka i mistična djela, osobito njegove molitve, ostat će zadivljen i pomalo od njega osvojen, zavoljet će ga. Njega su voljeli i njegovi suvremenici, a jedan je njegov učenik zapisao "da je Anzelmo bio najljubazniji čovjek svoga vremena".

Sveti Anzelmo rodio se godine 1033. u Aosti, u sjevernoj Italiji. Nije to velik grad. Danas broji oko 30.000 stanovnika, ali je zato vrlo star. Bio je poznat kao Augusta Praetoria već u rimsko doba. Iz toga se vremena sačuvao još i danas Augustov trijumfalni luk. Anzelmova je majka Ermenburga bila u srodstvu sa savojskim grofovima. Otac mu Gundulf bio je rodom iz Lombardije. Anzelmo je proveo mladost u rodnom gradu, gdje ostade sve do godine 1056. Već tada je osjećao sklonost prema monaškom životu. Benediktinci su tada bili glavna i gotovo jedina redovnička snaga Europe. Anzelmo je volio svoju majku pa ga je njezina smrt bolno pogodila. Poslije majčine smrti došao je u sukob s ocem i zauvijek ostavio rodnu kuću i grad. Kroz tri je godine provodio po Francuskoj lutalački život, o kojem malo znamo.

U normandijskom gradu Becu živio je tada kao prior benediktinskog samostana glasoviti učenjak Lanfranc, koji kasnije postade nadbiskup u Canterburyju. Glas o njemu privukao je i Anzelma u samostan u Bec. Prior je odmah uočio izvanredne sposobnosti mladoga čovjeka te ga počeo poučavati i to s najvećim uspjehom, jer je Anzelmova duša bila žedna znanja. Nakon zrelog razmišljanja, ali i kolebanja, Anzelmo je i sam prihvatio redovnički život, postao je godine 1060. benediktinac. Već tri godine kasnije postaje prior samostana, a godine 1078. opat. Našao je svoj poziv i u njemu se osjećao sretnim. Bit je toga poziva u tome što je na osobit način pronašao osobnoga Boga, Njime bio tako zahvaćen da Mu se posve predao i posvetio. Njegov život postade potpuna služba Bogu. Monah benediktinac nije nikad sam, on živi u zajednici braće i skupa s njima služi Bogu po benediktinskoj lozinci: "Moli i radi!"

Redovnička sredina bila je za Anzelma vrlo pogodna da se razviju njegovi bogati talenti, a još više da budu iskorišteni pisanjem i naučavanjem. Anzelmo je mnogo napisao. Njegovi najstariji spisi potječu iz godinâ 1070. do 1078. Bile su to godine nakon završene njegove duhovne formacije. On je dozreo i počeo stvarati. Iz toga razdoblja sačuvana su nam njegova prva pisma, molitve i razmatranja. No, osim njih nastadoše i njegova vrhunska ostvarenja o Božjoj opstojnosti i biti. To su: Monologion ili Primjer razmišljanja o vjeri te Proslogion ili Vjera koja traži razumno opravdanje. Tim je djelima Anzelmo pokazao svoju filozofsku zrelost. Proslogion mu nosi najjače značajke jasnoga i originalnoga djela. Navedimo iz toga djela bar jedan odsječak da upoznamo nešto od ljepote, zanosa i dubine Anzelmove misli:

"Jesi li našla, dušo moja, što si tražila? Boga si tražila i uvidjela si da je On nešto najviše od svega, od čega se nešto bolje ne da ni zamisliti. To nešto je sam život, svjetlo, dobrota, vječno blaženstvo i blažena vječnost. To nešto je posvuda i uvijek.

Gospodine Bože moj, Ti koji si me oblikovao i ponovno obnovio, reci duši mojoj koja čezne, što si drugo nego što vidi, kako bi čisto gledala što želi. Ona se trudi da vidi više, a ništa više ne vidi do toga što je vidjela, ako ne tmine. Pa čak ni tmine ne vidi, jer ih u Tebi nema. Ipak vidi da ne može više vidjeti zbog svoje tame.

Doista, Gospodine, ta je svjetlost nedostupna u kojoj Ti stanuješ. Doista nema nečega što bi proniknulo to svjetlo da bi Te spoznalo. Doista, radi toga njega ni ne vidim jer je odveć veliko. A ipak što gad vidim po toj svjetlosti vidim, kao što slabašno oko što vidi svjetlošću sunce vidi, iako ne može motriti samo sunce.

Moj razum ne može do nje. Odveć blješti, ne hvata je niti može oko moje duše u nju dugo gledati. Sjaj ga odbija, nadmašuje veličina, natkriljuje neizmjernost, zbunjuje punina.

O najviša i nepristupačna svjetlosti! O potpuna i blažena istino, kako si daleko od mene koji sam ti tako bliz! Kako si daleko od lica moga, a ipak sam tako prisutan tvojemu liku!

Posvuda si čitava prisutna, a ja te ne vidim. U tebi se gibam i u tebi jesam, a k tebi pristupit ne mogu. U meni si i oko mene, a ja te ne osjećam.

Molim, Bože, da Te upoznam i ljubim da bih se radovao u Tebi. Ako ne mogu u ovom životu do punine, nek dnevno napredujem dok dođe punina! Nek ovdje u meni napreduje spoznaja Tebe, a ondje nek bude potpuna! Nek ljubav prema Tebi raste, a ondje nek je potpuna, kako bi ovdje moja radost u nadi bila velika, a nek je tamo u stvarnosti potpuna!

Gospodine, po svome Sinu naređuješ, čak savjetuješ da tražimo i obećaješ da ćemo primiti da bi naša radost bila potpuna. Molim, Gospodine, što savjetuješ po Svom divnom savjetniku. Primit ću što obećaješ po Svojoj istini, da bi moja radost bila potpuna. Istiniti Bože, molim; primit ću da bi moja radost bila potpuna.

Stoga nek zasad moja pamet razmatra; stoga nek govori moj jezik! Neka to ljubi moje srce i nek o tom zbore moja usta! Neka gladni za tim duša moja i tijelo moje nek žeđa, sva moja bit nek čezne dok ne uđem u veselje Gospodina koji je trojstveni i jedan Bog, blagoslovljen u vjekove! Amen!"

Anzelmo je bio plodan pisac. Napisao je još čitav niz djela, kao što su: O istini, O slobodnoj volji, O padu đavla. U tim djelima ispituje odnos između istine, pravednosti i slobode. Oko godine 1090. Anzelmo je kao učenjak, pisac i teolog došao u sukob s Roscelinom, kanonikom iz Compiegnea. Taj ga je optužio da podupire krivovjerne poglede na nauk o Presvetom Trojstvu. Anzelmo se obranio protiv te optužbe u jednome pismu biskupu u Beauvais, ali je počeo i s pisanjem vrlo opširne rasprave u kojoj izlaže svoje poglede. Djelo je nakon mnogih odugovlačenja dogotovio tek godine 1094. i posvetio ga papi Urbanu II. Ono nosi naslov O utjelovljenju Riječi.

Godinu dana prije naslijedio je Lanfranca na nadbiskupskoj stolici u Canterburyju i tada počeše za njega teške godine borbi i sukoba s engleskim kraljevima, koji su se sve više uplitali u crkvene poslove. Zato ga i Časoslov Božjega naroda ovako veliča: "Anzelmo urešen bi biskupskom službom. Odvažno se borio za slobodu svete Crkve. Neustrašivim je glasom zasvjedočio da Crkva nije sluškinja, već slobodna Kristova zaručnica." Zbog svoga stava u obrani prava Crkve dva put je morao ići u progonstvo.

Zanimljivo je da je baš u vrijeme borbe s engleskim kraljevima napisao nekoliko teoloških djela od najveće vrijednosti. To su: Zašto je Bog postao čovjekom?, O izlaženju Duha Svetoga, O slaganju Božjega sveznanja, preodređenja i milosti sa slobodnom voljom. Prvo je od ta tri djela najvrjednije kao i Proslogion među filozofskim djelima.

Posljednje tri godine života Anzelmo je proveo u miru i spokoju u Engleskoj. Umro je 21. travnja 1109. u Canterburyju. Tek godine 1720. bio je proglašen naučiteljem Crkve, a da nikada formalno nije bio kanoniziran. No, o njegovu naslovu sveca nitko ne sumnja, jer Crkva samo kanonizirane svece uvrštava u broj svojih naučitelja. On je svoje visoke, ali i suhe teološke spekulacije nastojao ugrijati i dati im život izljevima svojih osjećaja, koji se pretvaraju u najljepše molitve. Tako on moli: "Učini, molim Te, Gospodine, da osjetim i po ljubavi što osjećam po spoznaji! Daj da osjetim i osjećajem što osjećam razumom!" Ljubav prema Bogu, kojom je bio prožet, budila je u njemu bol nad vlastitim grijesima pa moli: "Daj mi, Gospodine, u ovome progonstvu kruha boli i suza, za kojima čeznem više nego za obiljem svih naslada!"





Sveti Konrad von Parzham

(1818-1894)



Rodio se 22. prosinca 1818. u Parzhamu, u Bavarskoj. Umro je 21. travnja 1894. u Altöttingu, glasovitom svetištu Majke Božje, također u Bavarskoj, te je tamo i pokopan u kapucinskoj crkvi Svete Ane. Godine 1934. svečano je proglašen svetim.

Njegov je život bio vrlo jednostavan. Do 30. godine živio je pobožno i radišno u svom rodnom selu Parzhamu kod Passaua; bio je franjevački trećoredac i član Marijine kongregacije. U 30. godini ostavlja bogato očevo imanje te stupa u kapucine. Nakon novicijata postavljen je za vratara samostana Sv. Ane u Altöttingu kraj glasovitoga marijanskog svetišta. Na tom vrlo prometnom radnom mjestu ostao je preko 40 godina i tu se posvetio kako u molitvenom životu, tako u ljubavi prema bližnjemu, za koju je bilo prilike od jutra do mraka u susretu s nebrojenim hodočasnicima, posjetnicima, pokornicima, siromasima, putnicima, Ciganima.

Walter Nigg u svojoj knjizi Der verborgene Glanz (Skriveni sjaj) ovako opisuje šutljivost brata Konrada: "On bijaše šutljiv čovjek; nije govorio više nego što je bilo neophodno potrebno; ugodno ćaskanje nije mu ležalo u srcu. Mnogi ljudi nisu razumjeli toga šutljivca, a neki površni držali su ga za čangrizava i nepristupačna čovjeka. Čovjek je obično blagoglagoljivo biće, koje osjeća potrebu da priopći svoje ponajviše zbrkane misli prije nego ih do kraja domisli. Dan-danas javnosti žrtvuju drsko čak i svoje najintimnije doživljaje. Ta beskrajna razgovorljivost mnogima je ljudima postala navikom pa diskutiraju, raspravljaju od jutra do mraka, glavno im je da mogu diskutirati. Strast diskutiranja zahvatila je i Crkvu i sve se želi pretresti od najvećega do najmanjega. A što iz toga proizlazi? - Ništa! Jer istinoljubivost nije istovjetna s brbljavošću. Tim putem, svakako, nije nikad došlo do prave obnove Crkve. Zato su jasan dokaz obnoviteljski sabori u kasnom srednjem vijeku. Uvijek je nesmetano raspravljanje odvodilo od misterija, a nikad nije dovodilo k njemu.

Brat Konrad nije bolovao od beskonačne bolesti raspravljanja. On nije raspravljao, govorio, nego šutio i tako snažno da se ta šutnja osjećala. On je želio i htio obdržavati šutnju koliko je samo moguće. U govoru je želio biti škrt da se tako očuva od mnogih pogrješaka i da može tim bolje s Bogom razgovarati.

Promatran izvana davao je dojam neprijazne nepristupačnosti i njegova je šutljivost često put bila krivo shvaćena, a to je zato što se nije znalo da je šutnja jedno religiozno ponašanje. Brat Konrad ubraja se među velike šutljivce u Crkvi, od kojih izlazi dobrotvorni mir i tišina, nutarnjost i sabranost. Šutljivi ljudi obuzeti su uvijek nekom tajnom i jedino su oni sposobni provoditi život skrovitosti. Brat Konrad je zapisao da valja pravo ljubiti šutnju, jer duša koja mnogo govori neće nikad doći do istinskoga nutarnjeg života. A na samrtnoj postelji je rekao da više neće govoriti, budući da se mora spremiti za vječnost. Ta izjava podsjeća na umirućega sv. Augustina, koji također više nije htio s ljudima voditi nikakve razgovore. Šutnja je obremenjena posvetom, ona je mistički važna, jer samo šutljiv čovjek doživljava sjedinjenje s božanskim. Jednostavni samostanski brat shvatio je to u svoj prostodušnosti deset puta bolje nego svi glasnogovornici skupa. U šutnji Bog cjeliva dušu, i u njoj se zbiva čudesan, bez riječi susret s vječnim..."

Izreke svetog Konrada:

"Križ je moja knjiga. Samo jedan pogled na križ uči me kako da se vladam u svakoj prilici.

Moj način života sastoji se ponajviše u tome: ljubiti i trpjeti, klanjati se i diviti bezimenoj ljubavi prema nama siromašnim stvorenjima... I kod mojih mnogih poslova često sam s Njim intimno sjedinjen. Tada razgovaram posve povjerljivo kao dijete sa svojim ocem.

Za mene bi čitanje novina bilo gubitak vremena. Na porti čujem i bez toga dosta...

U bolesti se nauči mnogo samo ako se pravo hoće..."

Brata Konrada fotografirali su na njegovoj smrtnoj postelji, što je tada bilo protiv svih samostanskih običaja. I na sreću, jer je to njegova jedina fotografija.

Od njega je sačuvano 9 pisama braći i sestrama te 1 pismo nepoznatoj ženi i napokon nešto kratkih bilježaka, što ih je napisao vlastitom rukom. To je sva njegova ostavština, ali vrijedna kao i čitav njegov svetački život. Vrijednost svetačkog života dubokoumni španjolski mislilac Donoso Cortes ovako je formulirao: "Danas su jedino još sveci sposobni donijeti željeno spasenje bolesnim narodima."

Ipak mnogi današnji teolozi, kako kaže Walter Nigg, prolaze mirno preko svetaca, ni ne zapažajući ih. Možda je to zato što će za svoje spise naći više publike ako se oni budu bavili Rilkeom, Schelerom i Teilhardom de Chardinom. No pitanje je tko bi mogao više dati suvremenu čovjeku: sveci ili učenjaci? - Mislimo, oni prvi, ne želeći nipošto podcjenjivati dostignuća i misli poštenih učenjaka.

Umješnost svetaca sastoji se u tome da sa što manje troška izvanjskih, bilo materijalnih bilo duševnih sredstava, što više aktiviraju svoje duhovne energije i postignu vrlo bogat nutarnji život koji je sav u Bogu. Slijepo trčanje samo za onim što je vanjsko, što zablješćuje, previše upada u oči, što budi senzacije, ima učinak da u duši nastane očajna praznina. Sveci, nutarnji ljudi, nisu nikad poznavali nutarnje praznine, štoviše, osjećali su i imali nutarnje bogatstvo i puninu od koje mogu i nama mnogo dati.

22. travnja



Majka Družbe Isusove



Danas isusovci slave blagdan Blažene Djevice Marije kao kraljice i majke svoga reda. Taj je blagdan uveden u povijesti njihova reda. Uveden je na današnji dan, prigodom 400. obljetnice Družbe Isusove, a želi svima isusovcima dozvati u pamet Marijinu prisutnost jer je u taj isti dan sv. Ignacije godine 1541., postavši već general reda, u kapeli Presv. Sakramenta, a pred slikom Majke Božje u bazilici Sv. Pavla izvan zidina u Rimu, položio svečanu profesiju i primio zavjete svoje subraće.

"Majka Božja je moja majka" - izrekao je sv. Stanislav Kostka, a njegovo duhovno iskustvo dijele svi isusovci. O tome je pisao već sv. Petar Kanizije ovo: "Svi su iz Družbe imali i moraju imati posebnu pobožnost prema Mariji, našoj Majci..." Pogledajmo kakvu su pobožnost prema Gospi gajili najodličniji Družbini sinovi!

Marija je posredovala u obraćenju i izgradnji osnivača reda sv. Ignacija. On sam u svojoj autobiografiji svjedoči kako je jedne noći, dok je još bolovao od smrskanog koljena, posve budan, vidio Majku Božju s djetetom Isusom na rukama, i to ga je ispunilo nebeskom radošću i utjehom. Osjetio je potpunu i konačnu promjenu srca. Potpuna odvratnost prema prijašnjem životu uklonila je iz njega sve uspomene i od tada si više nije morao predbaciti niti najmanju pogrješku u nekom pristajanju na nečiste napasti.

Prema patru Codini i drugima, Marija je imala svoj udio u sastavljanju knjižice Duhovnih vježbi. Ona je u njima trajno prisutna kao posrednica duhovnoga napretka. Sv. Ignacije zazivao Je i osjetio Njezinu pomoć i prosvjetljenje i u sastavljanju Konstitucija reda. Pater Jeronim Nadal tumačeći 4. glavu 4. dijela Konstitucija Družbe Isusove, tvrdi: "Novonastala Družba Isusova gleda u Mariji Djevicu Majku, koja je nad Družbom uzela opće pokroviteljstvo." I stoga nije čudo da je i čitava povijest Družbe, kako pojedinaca tako i zajednica, usko vezana s BD Marijom.

Ponajbolji sinovi Družbe Isusove, kao što su sv. Petar Kanizije, Suarez, Cornelius a Lapide, Hugo Rahner i toliki drugi stavili su svoje pero u službu Bogomajke te o njoj napisali djela vrijedna spomena. Već je sv. Ivan Eudes, koji nije bio isusovac, u svoje vrijeme zapisao ovo: "Preko 300 isusovačkih autora posvetilo je svoje pero pohvalama Majke Božje."

Slavljenje mjeseca svibnja kao Marijina mjeseca dugujemo jednom talijanskom isusovcu iz XVIII. stoljeća, isto tako molitvu za čistoću "O Gospođo moja, o Majko moja!". Apostolat molitve, koji je u prošlom stoljeću nastao u jednom kolegiju Družbe Isusove, preporučuje vršenje svakidašnjega jutarnjeg prikazanja Srcu Isusovu po bezgrješnom Marijinom Srcu. Isusovac o. Leunis osnovao je prvu Marijinu kongregaciju.

Ne nabrajamo sve to da se hvalimo, već da na današnji dan dademo poniznu hvalu Bogu što nam je Mariju dao za Majku, i to ne samo isusovcima, već svima redovima i družbama, štoviše svima kršćanima.

Kad je sv. Franjo Ksaverski prilično osamljen umirao, zavapio je: "Majko Božja, sjeti me se!" To isto vapimo i svi mi putnici u ovoj dolini suza. Mi vjerujemo da naš vapaj nije u prazno, već da prodire u srce najdivnije Majke.





Sveti Kajo, papa († 296)



Po predaji papa Kajo bio je rodom iz rimske Dalmacije. Na ulazu u Split uz cestu nalazi se još i danas vrlo stara kapela njemu u čast. U Splitu i okolici on je bio vrlo štovan svetac. O njegovu životu, kao i o životu papâ prvih stoljeća uopće, vrlo se malo zna. Spominju ga opisi mučeništva svetog Sebastijana i svete Suzane. Za vrijeme progonstva obavljao je bogoslužje po privatnim kućama. Prema novijim istraživanjima čini se da nije bio mučenik. Umro je u Rimu 22. travnja 296. naravnom smrću u jednom za Crkvu kratkotrajnom mirnom razdoblju. Pokopan je u Kalistovim katakombama. Tamo je pronađen i natpis na njegovu grobu. U milanskoj katedrali nalazi se velik kip pape Kaja s tijarom na glavi i križem na prsima, što ga je u ovom stoljeću izradio kipar Manfredini.

Prema papinskom godišnjaku od godine 1965. sveti papa Kajo, rodom Dalmatinac, upravljao je Crkvom od godine 283. do 296. Ono što je Krist u Petru kao apostolskom prvaku ustanovio ostaje trajno. Nosioci toga bili su Petrovi nasljednici, rimski biskupi i pape. O tome lijepo kaže sveti Lav Veliki: "I kao što trajno ostaje ono što je Petar u Kristu vjerovao, tako trajno ostaje i ono što je Krist u Petru ustanovio. Ostaje, dakle, uredba istine; i blaženi Petar, ustrajući u primljenoj čvrstoći stijene, ne napušta kormilo Crkve koje je primio."





Sveti Leonida, mučenik

(† 204)



Jedan od najvećih učenjaka i genija prve Crkve bio je Origen. On je bio sin svetog Leonide, mučenika, čiji se spomendan danas slavi. Poginuo je za cara Septimija Severa, čiji je ukaz o progonu kršćana, kako piše Klement Aleksandrijski, Egipat ispunio mučenicima. Crkveni povjesničar Euzebije među tim mučenicima spominje Leonidu, kome je godine 204. odrubljena glava. Taj je sveti mučenik ostavio iza sebe 7 sinova sirotana, od kojih je upravo Origen kao najstariji imao tek 17 godina. Očevo mučeništvo mladiću se duboko usjeklo u srce i dušu.

U svetom Leonidi imamo divan uzor kršćanskog oca, u koji se može ugledati i danas svaki onaj koji nosi odgovornost kršćanskog očinstva. On je svoju djecu dobro odgajao. Tome je odgoju posvetio mnogo brige. Odgoj je smatrao svojim važnim životnim zadatkom i poslanjem. I s pravom. Naročitu je pažnju posvetio svome prvijencu Origenu potičući ga na čitanje i proučavanje Svetoga pisma. Tome je nauku davao prednost pred svima ostalima. Kad je kod sina naišao na odziv, zahvaljivao je Bogu što je u njemu našao dijete koje oduševljava i zanosi pisana Božja riječ. Pobožni otac, koji je sav živio od vjere, u noći bi se prikučio ležaju svoga sina i cjelivao mu grudi, vjerujući da je njegovo tijelo hram Duha Svetoga. Kad je Leonida radi vjere dospio u zatvor, Origen mu je upravio pismo bodreći ga na mučeništvo. Nije to bilo potrebno jer je bio postojan u vjeri, no ocu je bilo drago da i njegov sin tako cijeni duhovne vrednote, pa i mučeništvo za vjeru. Sveti je Leonida ostao vjeran do kraja. Život vjere zapečatio je mučeničkom krvlju i time mu udario najljepši pečat.

24. lipanj



Rođenje svetog Ivana Krstitelja



Rođenje Isusova preteče i događaje u vezi s njime opisuje nam sveti evanđelist Luka u I. glavi svoga evanđelja ovako:

»Elizabeti dođe vrijeme da rodi. I rodi sina. Kad njezini susjedi i rodbina doznaše da joj je Gospodin iskazao veliko milosrđe, radovali su se s njom.

Osmoga dana dođoše da obrežu dijete. Htjedoše ga po ocu nazvati Zaharijom, ali majka njegova reče: ’Ne tako, nego neka se zove Ivan!’ Odvrate joj: ’Pa nitko se u tvojoj rodbini ne zove tim imenom.’ Znakovima upitaju oca njegova kako bi on htio da se zove. On zatraži pločicu i napisa: ’Ivan mu je ime.’ Svi se tome začude. U isti čas otvore mu se usta, a jezik mu se razriješi te je govorio i hvalio Boga.

I strah spopade sve žitelje u okolici. I u svoj se planini judejskoj pripovijedahu ti događaji. Svi koji su čuli za njih pohranjivali su ih u srcu i govorili: ’Što će biti ovo dijete?’ I, doista, ruka Gospodnja bijaše s njim.

Tada se Zaharija, otac njegov, napuni božanskog nadahnuća te proročki kaza:

’Neka je hvaljen Gospodin, Bog Izraelov, jer se udostojao da otkupi narod svoj.

I da nam podigne silna Spasitelja među potomstvom Davida, sluge svoga, kao što obeća od davnine na usta proroka svojih svetih, Spasitelja od naših neprijatelja i iz ruke svih koji nas mrze, da učini milosrđe koje obeća ocima našim i da se sjeti svetoga Zavjeta svoga, zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu, da nam dopusti da mu bez straha, izbavljeni iz ruke neprijatelja, služimo u svetosti i pravednosti pred njim u sve naše dane.

A ti ćeš se, dijete, prorok Previšnjega zvati, jer ćeš ići pred Gospodinom da mu pripraviš putove, da narodu njegovu pružiš spoznaju spasenja, koje biva oproštenjem grijeha njegovih, zahvaljujući milosrdnom srcu Boga našega, zbog koga će nas pohoditi Sunce s visine, da obasja one koji prebivaju u tami i sjeni smrtnoj, da upravi korake naše na put mira.’

A dijete kako je raslo tako je jačalo duhom. Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno očitovao Izraelu« (Lk 1,57–80).

Izvještaj svetog Luke o Ivanovu rođenju nije isključivo usredotočen i upravljen na sam događaj rođenja, on smjera dalje, jer pokazuje na ulogu djeteta u povijesti spasenja. Već je samo njegovo ime puno značenja. Ono znači: »Bog se smilovao.« Kome? – Svome narodu, poslavši mu nakon duljeg razdoblja opet velikog proroka, dapače najvećeg između svih proroka, koji će neposredno pripremiti put pojavku Mesije, njegovu javnom nastupu. Da je Bog milosrdan, osjetio je kod Ivanova rođenja njegov otac Zaharija koji je, nakon devetmjesečne nijemosti, opet progovorio, a njegov se govor pretvorio u hvalospjev koji svako jutro ponavljamo moleći Pohvale.

Neobičnost toga djeteta, rođena u ljupkom Ain Karinu, pokazala se čim je malo poodraslo. Ivan je još veoma mlad ostavio toplo obiteljsko gnijezdo, svoje prijatelje i znance te pošao u pustinju da se što bolje spremi za svoje veliko poslanje. On će se na nj pripremati u Božjoj blizini, u molitvi i razgovoru s njime.

Kod Ivanova rođenja svi su se u okolici pitali što će biti od njega? – Na to je pitanje nama odgovor posve jasan. On je postao jedna od najznačajnijih ličnosti u Božjem planu o spasenju. Štoviše, on je postao tako velik da je sam Isus o njemu izrekao nečuvene riječi: »Velim vam, nije nitko između rođenih od žene veći od Ivana« (Lk 7,28). Sam Ivan sebe je nazvao »Zaručnikovim prijateljem«. Taj je zaručnik Isus Mesija. Njemu se Ivan veseli i govori: »On mora rasti, a ja se umanjivati!« (Iv 3,30). »Ivan je pripremio svadbu, sve je pozvao na svečanost, sve doveo u Zaručnikovu blizinu. A on sam je u svatovima nevažan. Zaručnik ne pripada njemu. On tu samo stoji i raduje se Zaručnikovu glasu. On nije sebičan; on je zahvalan i radostan zbog prijateljstva s njime« (Rainer Kaczynski).

Što traži danas od nas sveti Ivan Krstitelj, Zaručnikov prijatelj? – Ne traži toliko da se u njega ugledamo, već prstom upire na Krista i poziva nas da njega slijedimo i za njim idemo. Ivan nam kao rijetko koji svetac želi biti vodič Kristu.

Pokrajinski sabor u Agdi g. 506., govoreći o blagdanima crkvene godine, govori o svetkovini rođenja Ivana Krstitelja kao o jednoj od većih svetkovina. Takvo se shvaćanje učvrstilo još više u srednjem vijeku, koji je Ivanje slavio kao »ljetni Božić«. Do XI. stoljeća na taj se dan isto kao i na Božić slavilo tri svete mise. U čast sv. Ivanu Krstitelju podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale, te glave i majke svih crkava na svijetu.

Naš hrvatski glavni grad Zagreb ima lijepu baroknu crkvu s lijepim cintorom, posvećenu sv. Ivanu Krstitelju. Inače je najpoznatije svetište svetog Ive u našim krajevima ono u Podmilačju, nedaleko od Jajca, kamo svake godine još i danas hodočasti veliko mnoštvo vjernika preporučujući se toplo i usrdno Isusovu preteči.

U svome sam djetinjstvu često promatrao lijepi barokni pokrajni oltar sv. Ivana Krstitelja u župnoj crkvi u Valpovu i to bijaše moj prvi susret s tim velikim svecem. Njegov mi je lik uvijek imponirao. U njemu gledam čovjeka jakoga značaja pred kojim se zadivio i sam naš Gospodin. Za njim su se Ivanu divili i veličali ga toliki sveti Oci i crkveni naučitelji. U ime svih njih nek nam danas progovori genijalni sveti Augustin.

»Crkva promatra Ivanovo rođenje koje je na neki način posvećeno. Među ocima nema nikoga čije bismo rođenje svečano slavili. Proslavljujemo Ivanovo i Kristovo rođenje. To ne može nedostajati, a ako ga možda zbog dostojanstva takve stvari manje tumačimo, ipak o tome plodonosno i uzvišeno razmišljamo. Ivan je rođen od neplodne starice, a Krista je rodila mlada djevica.

Kod Ivana ne vjeruju da će se roditi, i otac postaje nijem. Kod Krista se vjeruje, te je vjerom i začet. Iznijesmo što bi valjalo istražiti i rekosmo o čemu bi trebalo raspraviti. Ali o tome sam govorio. A ako nam za istraživanje svih skrovitih mjesta takvog otajstva nedostaje ili sposobnosti ili vremena, bolje će vas poučiti onaj koji u vama govori, makar mi bili i odsutni, onaj o kojemu pobožno razmatrate, koga ste srcem prihvatili, čiji ste hramovi postali.

Čini se, dakle, da je Ivan postavljen kao neka međa između obaju saveza, Staroga i Novoga. Sam Gospodin svjedoči da je Ivan na neki način međaš: Zakon i proroci su do Ivana Krstitelja. On u sebi, dakle, nosi i značaj drevnosti i nagovještaj novosti. Poradi značaja drevnosti rađa se od ostarjelih, a zbog značaja novosti očitovan je još kao prorok u majčinoj utrobi. Već tu bijaše označen prije rođenja. Pokazano je čiji će biti preteča prije nego ga je vidio. Božanske su to stvari i nadilaze mjeru ljudske slabosti. Napokon se rodio i dobio ime: jezik se ocu razriješio. To što se zbilo, prenesi na slikovito značenje tih stvari.

Zaharija šuti i gubi glas dok se ne bude rodio Ivan, Gospodinov preteča. Tad će početi opet govoriti. Što je Zaharijina šutnja ako ne prikriveno proroštvo, proroštvo koje je prije Kristova propovijedanja na neki način skrovito i zatvoreno? Ono biva otvoreno njegovim dolaskom i postaje jasno kad bude došao onaj koji je prorican. Otvaranje Zaharijina glasa kod Ivanova rođenja isto je što i kidanje zastora na Kristovu križu. Jezik se odrješuje jer se rodio glas. Ivanu, naime, koji već tada naviješta Gospodina, rečeno je: Tko si ti? A on odgovori: Ja sam glas onoga koji viče u pustinji. Ivan je glas, a Gospodin bijaše u početku Riječ. Ivan je privremena riječ, a Krist vječna Riječ od početka.«

Prije nego s Crkvom upravimo toplu molbu velikom Krstitelju, spomenimo da ga obično slikaju kako krsti Isusa ili kao propovjednika pokore obučena u odijelo od kože, sa štapom u obliku križa i natpisom: »Evo Jaganjca Božjeg!« Prikazuju ga i s janjetom pokraj sebe ili čak na ruci. Slikari koji su željeli prikazati njegovu smrt prikazuju mu glavu na pladnju. Dakako da su brojni slikari nastojali na platnu dočarati i rođenje Ivana Krstitelja. Tako je osobito poznata slika Ivanova rođenja u Lodiju, u Italiji, a naslikao ju je u XVI. stoljeću slikar Callisto da Lodi. Svetom Ivanu Krstitelju kao svome pokrovitelju preporučuju se pastiri, seljaci, razni obrtnici. U pomoć ga zazivaju i bolesnici pogođeni raznim bolestima. Dobro je da mu preporučujemo i svoje duhovne potrebe, osobito da bi nam izmolio milost da Isusa što bolje upoznamo, ljubimo i slijedimo.

28. lipanj



Sveti Irenej, biskup i mučenik

(† 202/3)



Sveti Irenej, slavni lyonski biskup, napisao je prvi prikaz svega poklada kršćanskog nauka i na taj način postao utemeljitelj kršćanske teologije ili »otac katoličke dogmatike«, kako ga neki nazivaju. Potjecao je iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne. Tamo je još bila veoma živa tradicija o apostolima koji su ondje djelovali, a osobito o sv. Ivanu i sv. Pavlu. Ne znamo za godinu Irenejeva rođenja. Ono se zbilo vjerojatno sredinom II. stoljeća. Podrijetlom je bio Grk, a u mladosti je stekao izvanredno bogatu i svestranu izobrazbu. Dobro je poznavao Sveto pismo i prve spise ranih kršćanskih pisaca, uz to je bio načitan djelima klasične književnosti, a poznavao je i spise raznih krivovjeraca svoga vremena.

Glavni je pak Irenejev učitelj bio sveti Polikarp, biskup u Smirni. Prema vlastitom priznanju, njegov je nauk požudno u srce upijao i njime se hranio. Ličnost toga biskupa učinila je na njega silan dojam. On ga više nikad nije mogao zaboraviti pa je još i u starosti rado pripovijedao o svojim susretima s Polikarpom, koji je bio učenik apostola Ivana.

Ne znamo točno godinu kad je Irenej iz Male Azije došao u Galiju, u Lyon, a nije nam sa sigurnošću poznato ni koji je razlog njegova dolaska. Kršćanstvo se u Lyonu ukorijenilo već u prvoj polovici II. stoljeća i to među pučanstvom što se doselilo iz Azije. Vodenim putem to baš i nije bilo nemoguće. Oko g. 177. u Lyonu se već nalazila brojna kršćanska zajednica, dobro organizirana, kojoj je kao biskup stajao na čelu devedesetogodišnjak Potin. Među njegovim svećenicima nalazio se i Irenej. Sv. Grgur Turonski, biskup, piše u svojoj Povijesti Franaka »da je Irenej u biskupstvu naslijedio mučenika Potina i da je svojim propovijedanjem u kratko vrijeme učinio kršćanskim cijeli grad Lyon«.

I otac crkvene povijesti, Euzebije iz Cezareje, dao nam je jedan siguran i dragocjen podatak iz Irenejeva života. On piše: »U to se vrijeme, to jest oko g. 190., razbuktala rasprava od velike važnosti. Crkve iz cijele Azije, oslanjajući se na jednu veoma staru predaju, mislile su da Spasiteljev Vazam (Uskrs) valja slaviti četrnaestoga dana u mjesecu nisanu, u kojigod dan sedmice pao. (Točno onako kako su stari Židovi slavili svoju Pashu.) Crkve pak svega ostaloga svijeta nisu slijedile taj običaj – već su slavile Uskrs u nedjelju poslije četrnaestoga nisana.«

O istom se pitanju slavljenja Uskrsa već raspravljalo koncem g. 154. ili početkom 155. između pape Aniceta i sv. Polikarpa, koji baš zbog toga bijaše došao čak u Rim. Tada se pitanje nije riješilo. Za vrijeme pape Viktora održane su tri biskupske sinode na kojima su se svi biskupi, osim onih iz Azije, izjasnili za slavljenje Uskrsa u nedjelju.

Euzebije nastavlja: »Zbog takvog držanja azijskih biskupa htio je pročelnik Rimske crkve Viktor iz crkvene zajednice isključiti cijelu Aziju. No mnogi su mu biskupi pisali i poticali ga na promicanje mira, jedinstva i ljubavi. Među njima je bio i Irenej, koji je pisao u ime crkava Galije, kojima je predsjedao.« Euzebije, navodeći odlomke iz Irenejeva pisma, zaključuje ovako: »Irenej, čije ime znači mirotvorac, bio je to i u svome ponašanju.« Čitavo se to mučno pitanje između zapadne i istočne Crkve, na sreću, povoljno riješilo i tako nije došlo do raskola. I azijske su se crkve u slavljenju Uskrsa složile s Rimskom crkvom.

Unatoč Isusovoj jasnoj želji i molitvi za jedinstvo Crkve, u njoj je kroz cijelu njezinu povijest sve do danas u većoj ili manjoj mjeri prisutna opasnost raskola. Ona je rodila velikim istočnim raskolom, rodila je raskol u doba reformacije, rodila je brojnim manjim, ali ipak tragičnim raskolima. Ta je opasnost naročito prisutna onda kad fanatizam pobijedi istinsku evanđeosku ljubav. U tome pogledu od povijesti, na žalost, nismo mnogo naučili. Da smo naučili, u današnjoj Crkvi u tolikoj mjeri ne bi bile prisutne opasnosti od raznih razdora i raskola, koji trgaju ne samo nešivenu Kristovu haljinu, već i samo njegovo otajstveno tijelo. Sveti Irenej, mirotvorac, svojim primjerom i držanjem uči nas kako da promičemo crkveno jedinstvo.

O mučeničkoj smrti sv. Ireneja govore sv. Jeronim i sv. Grgur Turonski. Ovaj posljednji izričito tvrdi da je Irenej »život završio mučeništvom«. Bilo je to za Septimija Severa i njegova progonstva kršćana između 202. i 203. godine. Grgur piše: »Irenej je pokopan u bazilici Svetog Ivana, pod oltarom. S jedne mu je strane položen Epipodij, a s druge mučenik Aleksandar. Prah, s vjerom sabran iz tih grobova, liječi odmah bolesnike. U toj se kripti krije velika slava koja je, mislim, vrijednost mučenika.«

Ta je bazilika tijekom vremena promijenila svoje ime, a za vrijeme hugenotskih ratova u Francuskoj bila je g. 1562. opustošena te njezine relikvije obeščašćene. Na brežuljku Fourvière, u starom dijelu Lyona, nalazi se danas crkva Sv. Ireneja koja čuva trajnu uspomenu na njega. Na ulazu u kriptu te crkve stoji natpis: »Tu je kriptu dao sagraditi sv. Pacient, lyonski biskup u V. stoljeću, na mjestu gdje su sv. Potin i sv. Irenej, poslani u Lyon od sv. Polikarpa, učenika apostola Ivana, sakupljali prve kršćane. Tu su bili pokopani brojni mučenici.«

Od vjerodostojnih djela sv. Ireneja sačuvane su nam dvije rasprave: Dokazivanje apostolskoga propovijedanja i Izlaganje apostolskoga propovijedanja. U njima sv. Irenej na kratak i sažet način izlaže tradicionalni nauk Crkve o Bogu Ocu, stvoritelju; o Bogu Sinu, otkupitelju; o Duhu Svetom, koji je prosvjetljivao proroke i vodio pravednike.

Međutim je Irenej izišao na glas kao teološki pisac svojim djelom Protiv hereza. U prvom dijelu toga djela svetac raskrinkava lažne nauke gnostika Ptolomeja, Valentina, Marka, kao i njihovih prethodnika sve tamo do Simona Maga. To čini prema načelu »da valja razotkiti teorije, kako bi na vidjelo došla zabluda«. Svim tim krivim naucima Irenej kao mjerilo istine postavlja tradicionalan nauk Crkve. Zlatno pravilo koje od svoje vrijednosti i suvremenosti ni danas nije ništa izgubilo. I kad bi ga se u Crkvi svi s poštovanjem držali, manje bi bilo krivih i problematičnih teoloških stavova.

U drugoj knjizi toga velikoga djela Protiv hereza Irenej razlozima razuma pobija gnostički nauk. U trećoj isto čini, ali samo iz nauka apostola, koji se nalazi sadržana i sačuvana u Svetome pismu i apostolskoj predaji. U četvrtoj knjizi istoga djela Irenej pobija gnozu Gospodinovim govorima, riječima samoga Gospodina u Novom, pa čak i u Starom zavjetu, jer su prema njemu Mojsijevi i proročki spisi riječi samoga Krista Gospodina. I napokon, u petoj i posljednjoj knjizi Irenej zaključuje svoju borbu protiv krivih nauka ostalim Gospodinovim govorima te apostolskim pismima, osobito poslanicama svetoga Pavla.

Prema svetom Ireneju, dragocjeni poklad vjere »kao dragocjeni napitak, čuvan u najboljoj posudi, pod utjecajem Duha Svetoga, neprestano pomlađuje i priopćava svoju mladost samoj posudi što ga sadrži«. Ta je posuda Crkva. Crkvena se tradicija, do koje Irenej kao i toliki drugi apostolski oci i učenici toliko drži, nalazi u svakoj crkvi, a pogotovo u onima koje su osnovali sami apostoli. To vrijedi za Crkvu u Efezu, koju je osnovao sv. Pavao, a vodio sv. Ivan, za Crkvu u Smirni, koju je vodio apostolski učenik sv. Polikarp, a na najosobitiji način za Crkvu u Rimu, osnovanu od sv. Petra i sv. Pavla, i s kojom se zbog njezina ugleda moraju slagati sve druge crkve. Tu je silno naglašena uloga rimske u sveopćoj Crkvi. Ona ima pravo vodstva, ona mora biti počelo jedinstva svih mjesnih crkava u jednoj sveopćoj-katoličkoj Crkvi.

Dragocjena je Irenejeva nauka i o Euharistiji, zatim o Blaženoj Djevici Mariji, koju naziva »novom Evom«, tj. novom majkom svega otkupljenoga čovječanstva.

Zanimljivo je i veoma poučno uočiti motiv koji je Ireneja vodio kod pisanja njegova velikog djela Protiv hereza. Bila je to ljubav. On sam o tome piše u uvodu: »Ja sam, doduše, nenaviknut na pisanje, nemam u tome nikakve vježbe, ali me na to tjera ljubav.« Njemu nije do toga da osudi one u zabludama, već da ih pridobije za »Isusa Krista, koji je iz neizmjerne ljubavi postao ono što smo mi, da bi nas usavršio u onome što je on«. Ljepšeg motiva za pisanje doista nije mogao imati. Taj motiv govori o njegovoj izvanrednoj ljudskoj i kršćanskoj plemenitosti.

Veliko djelo svetog Ireneja svoju vrijednost ima još i danas. Po njemu je postao svjetionik ne samo svog vremena, već i kasnijeg doba. Na njega su se pozivali toliki sveti Oci, crkveni naučitelji i teolozi. U novije doba veliki je švicarski teolog Hans Urs von Balthasar g. 1943. sastavio lijepu antologiju tekstova sv. Ireneja, preveo ih, protumačio te izdao pod naslovom Geduld des Reifens (Strpljivost dozrijevanja). Isti je vrijedni teolog i pisac izdao veliku zbirku Menschen der Kirche (Ljudi Crkve). U njoj u prvom licu govore osobe koje su uzori crkvenoga života. Među prvima je sveti Irenej. I s pravom, jer je on svojim životom, pisanim djelima i mučeničkom smrću divan uzor života u Crkvi i s Crkvom.

Djelo svetog Ireneja Protiv hereza i Henri de Lubac, drugi veliki teolog današnjice, smatra orijentacijskim za čitav svoj teološki rad. On ga je čitao kao mlad teolog i veliki ga lyonski naučitelj više nije ostavljao. Postao mu je u teologiji životnim pratiocem. Poznavaoci velikog teološkog djela, što ga je stvorio de Lubac, uvidjet će da je taj u svetom Ireneju imao odličnog teološkog pratioca i vodiča. Henri de Lubac, Hans Urs von Balthasar, Jean Danielou, Hugo i Karl Rahner, sve od reda veliki suvremeni teolozi, znali su uranjati u djela svetih Otaca te u njima otkriti poruke koje su potrebne i dragocjene baš za naše vrijeme. Sveti Oci, pa tako i sveti Irenej, veoma su zanimljive i snažne ličnosti koje i našem vremenu mogu uliti novu životnost, ono od čega su sami živjeli i što im je bilo nepresušno nadahnuće za njihova velika i sadržajna teološka djela.

Okusimo još po koju Irenejevu misao! – »Božji je sjaj životvoran. Na životu imaju, dakle, udjela oni koji Boga gledaju. To je razlog zbog kojega se onaj koji je nedohvatljiv, neshvatljiv i nevidljiv nudi da ga ljudi vide, shvate i dohvate kako bi oživio one koji ga shvaćaju i vide. Nemoguće je, naime, živjeti bez života, i nema života osim dioništvom na Bogu, a to se dioništvo sastoji u gledanju Boga i uživanju njegove dobrote.

Stoga će ljudi vidjeti Boga da bi živjeli postavši besmrtnima tim gledanjem i doprli do samoga Boga. Upravo su to, kako sam već rekao, slikovito predoznačili proroci, naime da će Boga vidjeti ljudi koji nose njegova Duha i vazda očekuju njegov dolazak…«

3. srpnja

Sv. Toma apostol

Toma Apostol, također zvan Juda Toma, Nevjerni Toma ili Didim, bio je jedan od Isusovih dvanaestorice apostola. Možda je najpoznatiji po nevjeri u Isusovo uskrsnuće nakon što je čuo za nj, no ubrzo nakon što je vidio Isusa rekao je "Gospodin moj i Bog moj!" Prema tradiciji otišao je u Indiju propovijedati evanđelje. Rimokatolička Crkva slavi njegov spomendan 3. srpnja. U tradicionalnom katoličkom kalendaru, njegov je spomendan bio 21. prosinca (najkraći dan u godini). Pomaknut je kako bi se na taj dan prisjećalo na sv. Petra Kanizija koji je umro 21. prosinca.

Toma se javlja u nekoliko redaka u Ivanovu evanđelju. Kada je Lazar umro, učenici su se usprotivili Isusovoj odluci o povratku u Judeju gdje su židovi prethodno pokušali kamenovati Isusa. Isus je bio odlučan u svojoj namjeri, pa je tada Toma hrabro rekao: "Hajdemo i mi da umremo s njim!" (Iv 11:16)

Toma je također govorio na Posljednjoj večeri (Iv 14:5). Isus je uvjeravao svoje učenike kako znaju gdje ide, no Toma se bunio kako oni uopće ne znaju ništa. Isus je na to i na Filipov zahtjev odgovorio detaljnim objašnjenjem svoje povezanosti s Ocem.

Ipak, najpoznatije Tomino javljanje u Novom zavjetu zasigurno je ono kada sumnja u Isusovo uskrsnuće i zahtjeva da dodirne Isusove rane prije nego se sam uvjeri (Iv 20:24-29). Caravaggiova slika Nevjera svetog Tome (prikazana iznad) prikazuje tu scenu. U ovoj se priči nalazi podrijetlo sintagme Nevjerni Toma. Nakon što je vidio živog Isusa (Biblija nigdje ne tvrdi je li Toma uistinu dotaknuo Kristove rane), Toma je iskazao svoju vjeru u Isusa uzviknuvši "Gospodin moj i Bog moj!"; a prema ovome se ponekad naziva i Toma Vjernik.[1] Toma je također poznat kao Apostol koji je krstio Tri kralja (Mudrace s Istoka).

4. srpanj

Sveta Elizabeta Portugalska

(1271–1336)

Kod opisivanja života nekih svetaca čovjek poželi da je pjesnik pa da pjesničkim jezikom opjeva svu ljepotu svetačke duše. U te bih svece, svakako, ubrojio i svetu Elizabetu, portugalsku kraljicu, veliku kršćansku mirotvorku, vjernu ženu nevjernoga muža, majku siromaha.

Elizabeta se rodila g. 1271. kao kraljevska kćerka aragonskog kralja Petra III. i Konstancije, koja potjecaše iz sicilijske kraljevske kuće. Tek što joj je bilo 12 godina, zbog dinastijskih interesa, morala se udati za portugalskoga kralja Dionizija. Nije se, dakle, radilo o ljubavi – što bi morao biti normalan preduvjet braka – već o političkim probicima. Druga bi žena na Elizabetinu mjestu kukala i jalovo oplakivala svoju sudbinu, a ona je izabrala bolji način. Kao kršćanka i svetica prihvatila je stvarnost i nastojala se u njoj ponašati kako je najbolje znala i mogla te činiti ono što je dobro.

Elizabeta je rodila jednoga sina, kome dade ime Alfonz, a koji će oca naslijediti na kraljevskome prijestolju, i jednu kćerku po imenu Konstanciju, koja će se udati za kastilskoga kralja Ferdinanda IV. Brak joj, na žalost, nije bio sretan, jer je kralj bio vjeroloman čovjek te podržavao nezakonite i grješne veze sa svojim ljubavnicama. S njima je imao čak i nekoliko nezakonite djece. Elizabeta je upravo evanđeoskom strpljivošću i nadljudskom dobrotom podnosila preljubničke čine svoga muža. Promatrajući sve to, ona je pronalazila smisao svoga života u djelima ljubavi prema bližnjemu, u molitvi i pokori za obraćenje svoga muža. Plakala je, ali više zato što se muževljevim preljubom Bog vrijeđa, nego što je njoj samoj i nepravda i sramota nanesena. Njezin heroizam u kreposti išao je tako daleko da je s ljubavlju prihvatila čak i nezakonitu djecu svoga muža.

Kad joj je poodrastao sin Alfonz i došao u sukob s ocem, Elizabeta se kao anđeo mira postavila između dvije zavađene i naoružane strane spriječivši tako krvoproliće. Kralj ju je, spočitavajući joj da pristaje uz Alfonzovu stranku, dao prognati u Alenquer, ali spoznavši kasnije da je krivo sudio, pozvao ju je natrag i primio s najvećim počastima.

U vezi s kraljevim preokretom pripovijeda se jedna afera koja se sa sigurnošću ne može potvrditi. Navodimo je ipak kao jednu zanimljivost. Neki je paž bio oklevetan da održava s kraljicom Elizabetom nedopuštene veze. U stvari, kraljica se njime samo služila u dijeljenju milostinje. Kralj je odlučio pogubiti ga i to u vapnenoj peći. Za to su bili postavljeni nadglednici koji će izvršiti taj zločin. Paža je, koji nije slutio nikakva zla, kralj poslao k njima. Na putu je ušao u jednu crkvu i ondje se malo duže zadržao na misi. To ga je spasilo od sigurne smrti. Na mjesto zločina poslan je i klevetnik da se uvjeri je li izvršen kraljev nalog. Nadglednici su ovoga bacili u goruće vapno, misleći da je on onaj pravi koga moraju usmrtiti. Kad je kralj saznao što se zapravo dogodilo, upoznao je u tom događaju Božji zahvat koji je Bog učinio da potvrdi nedužnost njegove žene.

Ovo dalje nije legenda već dokazana stvarnost. Kad se kralj Dionizije teško razbolio, kraljica ga je Elizabeta sama brižno dvorila. Njezina nesebična ljubav tako je djelovala na njega da se i on posve preokrenuo te raskajano i sveto u Gospodinu preminuo. Bilo je to godine 1325.

Ostavši udovica, kraljica se još većom revnošću dade na dobra djela u korist siromaha i nevoljnika. Prodala je svoj imutak, svoje dragulje, a novac podijelila sirotinji i samostanima. Obukla je siromašni habit franjevačke trećoredice te pošla na hodočašće u Compostellu, na grob sv. Jakova. Kad se vratila, stupila je u samostan klarisa u Coimbri. Zavjete je položila tek na smrtnome času. Prije toga je kao mirotvorka opet pošla na put da smiri spor između svoga sina Alfonza i kastilskog kralja Ferdinanda. Vratila se umorna te u Estremozu 4. srpnja 1336. Bogu predala dušu.

Tijelo su joj prenijeli u Coimbru, a grob te divne žene i majke brzo postade metom hodočašća. Ljudi su dolazili i po njezinu zagovoru molili i zadobili razne milosti. Urban VIII. proglasio ju je 25. svibnja 1625. svečano svetom. Ta svetica uči nas kako moramo biti mirotvorci te ondje gdje među ljudima postoji jaz graditi mostove. Na ljudsku gledajući njezin je život bio veliki »torzo«, nešto promašeno. Ali ta žena velike vjere, svetosti i najveće ljubavi znala je to pretvoriti u pravu epopeju herojske kreposti i djelotvorne ljubavi prema Bogu i bližnjemu. I jer je bila sposobna mnogo ljubiti, svoj je život pretvorila u ružičnjak svetosti. Razumijemo posve one brojne hodočasnike što su stoljećima dolazili na njezin grob. Nisu oni na njemu tražili samo čudesna uslišanja, već su htjeli odati poštovanje jednoj velikoj ženi koja je znala biti velika u teškom životu, u okolini koja joj je zadala mnogo boli.

Sveta Berta († 725)

Danas se u francuskoj biskupiji Arras slavi blagdan Svete Berte, rekluze. U srednjem su vijeku rekluze bile žene koje su živjele posve odvojene od svijeta, neke od njih čak zazidane u ćeliji bez vrata, jedino s prozorčićem kroz koji su dobivale potrebnu hranu i piće. U našim je stranama najpoznatija rekluza bila blažena Hozana Kotorka. Kako je tada u javnom životu vladao kršćanski mentalitet, mnogi su gradovi željeli da u svojoj sredini imaju kao Bogu posvećenu dušu bar po koju rekluzu koja će za grad moliti i činiti pokoru. Pobožni su se pak ljudi brinuli da takvim osobama priskrbe ono najosnovnije za život.

Sveta Berta, rekluza, bila je kćerka franačkoga grofa Rigoberta. Udala se za nekog velikaša Sigfrida, kome je rodila pet kćeri. Poslije smrti muža, ostavši udovica, sa svojim dvjema starijim kćerkama: Deotilom i Gertrudom, stupila je u samostan Blangy, koji je sama bila osnovala g. 686. Izabrali su je za opaticu samostana, no ona taj izbor što iz poniznosti što iz želje da živi kao jednostavna rekluza, nije prihvatila. Život je provodila povučeno, moleći, posteći i spremajući se za vječnost. Umrla je g. 725., a relikvije su joj g. 825. prenesene u Erstein kod Strassbourga. Razlog je prijenosa bila navala Normana koji su iza sebe ostavljali pustoš. Kad su prestale normanske provale, g. 1032. tijelo je svete Berte natrag preneseno u Blangy, koji je u međuvremenu postao benediktinski samostan.

Već ta briga za svetičine posmrtne ostatke pokazuje koliko su je štovali i koliki je ugled u puku uživala. Ona je, kao i tolike druge svete žene i majke, živjela najprije u braku, a zatim u redovničkom staležu, proslavivši i posvetivši tako i jedan i drugi način života. Sveci su bili snalažljivi jer su bili sposobni da u svim prilikama ostvaruju svoj svetački ideal – ono što je volja Božja, a to je naše posvećenje.

Sveti Ulrich, biskup (890–973)

U svijetu hagiografije sveti je Ulrich poznat kao prvi od pape svečano proglašeni svetac. Prije njega su pojedine biskupije i samostani sami odabirali svoje zaštitnike, slavili ih kao svece. Koncem X. stoljeća papa je to pridržao sebi i tako je ostalo do danas. Prva je, dakle, službena kanonizacija bila god. 993. u Lateranskoj bazilici, kad je Papa proglasio svetim augsburškoga biskupa Ulricha. Bilo je to 20 godina nakon njegove smrti. Papinska bula, upućena biskupima Galije i Germanije, govori da se u Božjoj Crkvi na slavu Svevišnjega sveti Ulrich, biskup, uvijek može slaviti kao svetac. Oko te kanonizacije radio je treći Ulrichov nasljednik na augsburškoj biskupskoj stolici biskup Liutolf. Inače je Ulrich odmah nakon smrti bio općenito štovan kao svetac.

Starodrevna augsburška biskupija počela je odmah svoga svetoga biskupa sa starokršćanskom mučenicom Afrom štovati kao svoga zaštitnika. On je i pokopan u njezinoj crkvi, u grobu koji si je sam pripremio. Münster sv. Ulricha i sv. Afre – današnja je zgrada veličanstvena kasnogotska i renesansna građevina – uz mjesnu katedralu najslavnija su svetišta Augsburga, mjesta za hodočašća iz cijele biskupije, ali i izvan njezinih granica. Svecu su po njemačkim zemljama podignute brojne crkve, a ima ih i u Sloveniji. Slovenci ga nazivaju sveti Urh. Na svojim se putovanjima blaženi Petar Faber iz Družbe Isusove rado zaustavljao na grobovima sv. Ulricha i sv. Afre u Augsburgu. Koliko je sv. Ulrich bio popularan i štovan svetac svjedoči jedno pismo monaha Otloka iz St. Emmerama iz g. 1050., u kojem stoji da miomiris svetosti svetog Ulricha struji kroz cijeli kršćanski svijet. U kasnom srednjem vijeku sveti je Ulrich bio često zazivan u raznim potrebama kao opće poznati pučki svetac. On je već za života bio poznat i ljubljen kao pravedan i blag čovjek, kome se mogao svatko bez straha približiti, pa je i kasnije kao svetac za puk postao privlačiv svetački lik.

Ulrich je po rođenju pripadao plemićkoj obitelji grofova iz Dillingena. Rodio se kao sin Ukbalda i Ditberge iz Švapske g. 890. u Augsburgu, u Bavarskoj. Crkveni je odgoj i izobrazbu primio u švicarskom samostanu San Gallen, jednom od žarišta vjere i kulture. Ondje ostade do g. 908. Zatim je godinu dana proboravio kod svoga rođaka Adalberona, biskupa u Augsburgu. Njega je naslijedio na biskupskoj stolici Iltin, a njegov će nasljednik biti Ulrich, koji će biskupovati pedesetak godina. Njegovo je biskupovanje prorekla sveta Viborada. Ulrich je kao augsburški biskup bio u svakom pogledu revan duhovni pastir, dobar upravitelj i u duhovnom i u materijalnom pogledu, čovjek sveta života, koji je i sam veoma strogo živio.

Vjerojatno je dobrota svetoga biskupa postala tako popularna i zbog njegove velike ljubavi i dobrohotnosti prema siromasima. Ti su osjetili njegovu darežljivu ruku. Ulrich je bio i veliki promicatelj redovničkoga života. Radi toga je g. 968. osnovao samostan Sv. Stjepana i obnovio samostan Sv. Afre. Taj je veoma stradao uslijed provale Mađara. Te je provale baš na Leškom polju kod Augsburga zaustavio car Oton I. Veliki potukavši hametom 10. kolovoza 955. glavninu mađarske vojske. I Ulrich se mnogo brinuo za obranu svoga grada Augsburga te ga je zato opasao i zidinama.

Ulrich je bio uvjereni potpomagač politike cara Otona I. pa ga je podržavao protiv autonomaških težnja njemačkih feudalaca. Smatrao je da će jako carstvo biti u stanju promicati ispravan društveni poredak te da će u njemu i Crkva bolje i sigurnije moći vršiti svoju misiju. U ono doba kad se Europa tek počela oblikovati, to je bilo od velikog značenja. Ulrich je nastupio i kao mirotvorni posrednik između careva buntovnoga sina, a švapskoga vojvode Liudolfa, koga je pomirio s ocem.

Godine 972. Ulrich se našao u Ravenni kod cara Otona I. te se odrekao biskupije da bi ostatak života proveo u samostanu. Nakon napornoga biskupskoga rada umro je u Augsburgu 4. srpnja 973. godine. Bio je sahranjen u katedrali Svete Afre, koja je kasnije bila njemu posvećena. Svetim ga je proglasio 31. siječnja 993. na koncu Lateranske sinode papa Ivan XV. Sveti Ulrich je napisao nekoliko biskupskih poslanica, ali su se, na žalost, sve izgubile.

Osim u Augsburgu sveti se Urlich svečano slavi i u Ivreji u Italiji, gdje je na svom trećem putovanju u Rim godine 971. uskrsnuo mrtvoga dječaka. Ondje mu je već koncem X. stoljeća bila podignuta crkva, kasnije posve preuređena. Svetog Ulricha zazivaju u pomoć umirući, bolesnici raznih bolesti te porodilje moleći za lak porod.

15. srpanj

Sveti Bonaventura, biskup

i crkveni naučitelj (1221–1274)

Ličnost je sv. Bonaventure tako bogata da bi pisanje o njoj tražilo obujam knjige, a ne nekoliko sažetih stranica. O serafskom su naučitelju i napisane čitave knjige i studije, pa ipak se istraživanje i pisanje i dalje nastavlja. Iz obilja duhovnog nauka sv. Bonaventure želim naročito istaknuti njegovu pobožnost Srcu Isusovu, tim više što baš to smatram veoma suvremenim. O suvremenosti pobožnosti Srcu Isusovu neka nam progovori mladi Španjolac Luis Fernando, također sudionik televizijske emisije na španjolskom religijskom programu o Apostolatu molitve, o čemu je jučer bila riječ.

Luis Fernando je na televiziji izjavio: »Drugi je bitni, a možda i najznačajniji element duhovnosti Apostolata molitve pobožnost Srcu Isusovu koja nije – kako se često misli – neka površna i sladunjava stvarnost, već koja pravo shvaćena sadrži možda u sebi ono što je u kršćanskoj poruci najvažnije. Kristovo je Srce najočitiji znak da Bog nije neko apstraktno biće, daleko od čovjeka, bez zanimanja za njega, već biće koje je čovjeku blizu i posjeduje ljudsko srce. Pobožnost su Srcu Isusovu nazvali objavom o Bogu koji ima Srce. S druge pak strane, otvoreno Srce Isusa Krista divno izriče da je Bog ljubav i doziva nam u pamet ovu misao sv. Ivana: ’Bog je tako ljubio svijet da je poslao svoga jedinoga Sina’, i onu sv. Pavla: ’Krist me je ljubio i predao se za me u smrt.’ Srce Isusovo doziva nam u pamet isto tako da je Bog milosrđe te da se više raduje zbog jednog obraćenog grješnika nego zbog 99 pravednika kojima nije potrebna pokora. Ta pobožnost traži od vjernika posvetu svoje osobe i svojih čina, zadovoljštinu za uvrede učinjene prema milosrdnoj Kristovoj ljubavi, predanje njegovoj božanskoj providnosti i pouzdanje…«

Prikazavši najprije život sv. Bonaventure, zaustavit ćemo se na njegovoj pobožnosti prema Srcu Isusovu, dakle, na onome o čemu i današnji mladi idealni kršćani znadu tako lijepo svjedočiti, kako je to učinio Luis Fernando.

Bonaventura, po krštenju Ivan, rodio se god. 1221. u Civiti, danas dio Bagnoregia. Otac mu Giovanni da Fidanza bijaše po zanimanju liječnik, inače veoma imućan čovjek. Majka mu se zvala Marija, rođena di Ritelo.

Sam svetac u svojim djelima spominje da je kao dječačić po zagovoru sv. Franje bio čudesno ozdravljen od jedne teške bolesti. Serafskome je ocu za njegovo ozdravljenje učinila zavjet pobožna majka. Veoma je vjerojatno da je mali Ivan bio odgojen i poučen u franjevačkome samostanu svoga rodnoga grada. Odatle je oko g. 1236. pošao na daljnje nauke na slavno Sveučilište u Parizu. Ondje je studirao najprije filozofiju te iz nje postigao doktorat. Kad mu je bilo 25 godina, nakon zrelog i ozbiljnog razmišljanja, stupio je u franjevački red dobivši ime Bonaventura, s kojim će imenom ući u povijest Crkve i svoga reda kao jedna velika i slavna ličnost.

Svršivši propisani novicijat, kroz pet je godina pod vodstvom svoga časnog »učitelja i oca« Aleksandra Haleškoga, a i nekih drugih franjevačkih učitelja, proučavao sveto bogoslovlje. Postigavši sve akademske stupnjeve i sam je počeo poučavati u teologiji. U dobi od 40 godina bio je izabran za generala franjevačkoga reda. Tu je službu obavljao kroz 17 godina, od 1257–1274. U njoj se istaknuo mudrim i razboritim upravljanjem reda, vjeran duhu serafskoga utemeljitelja, ali i otvoren prema potrebama što ih je nalagalo vrijeme. To dvoje nije uvijek lako spojiti.

Svojim je redovnicima sv. Bonaventura preporučivao odmjerenost, duh suradnje i sloge sa svima. Kamo sreće da su se franjevci kroz svoju povijest tih preporuka uvijek držali pa bi izbjegli mnoge neugodne afere. Mislim da je ta svečeva preporuka veoma suvremena i danas. Svoj je red obogatio mnogim mudrim zakonima, duhovnim naukom, običajima, koji su bili kadri promicati duboku pobožnost. U redu je uz kreposti promicao i gajenje znanosti te razna apostolska djela. Mnogo je radio i za sjedinjenje Rimske s Grčkom crkvom. Zbog njegovih zasluga za procvat reda franjevci ga smatraju kao nekim svojim drugim utemeljiteljem.

Bonaventura je kao general mnogo putovao. Proputovao je gotovo cijelu Europu. Na svojim je putovanjima održao mnoštvo propovijedi puku, redovnicima, redovnicama, svećenicima, crkvenim dostojanstvenicima. Zbog svojih je velikih zasluga za Crkvu od pape Grgura X. 28. svibnja 1273. bio imenovan kardinalom. Sudjelovao je i na Općem saboru u Lyonu. Ondje se i razbolio te 15. srpnja 1274. u zoru – a bila je baš nedjelja – i umro. Pogrebnim je svečanostima prisustvovao Papa i svi saborski oci. Pokopan je u crkvi Sv. Franje u Lyonu. Iza sebe je ostavio 45 pisanih teoloških djela. Crkva ga zbog njegova uzvišenog nauka smatra svojim naučiteljem.

Među asketskim djelima sv. Bonaventure ističe se osobito Vitis mistica (Tajanstveni čokot), u kojem sebi svojstvenim žarom pripovijeda o životu, muci i slavi našega Gospodina. U tom su djelu protumačeni i glavni elementi pobožnosti Srcu Isusovu, o kojoj Bonaventura raspravlja kao teolog i mistik. Dajmo mu riječ!

»David govoraše: Pronašao sam svoje srce da bih se molio svome Bogu; to isto usuđujem se i ja kazati, jer sam pronašao Srce Gospodina, moga kralja, moga brata, moga prijatelja; to je Srce moje, ako mi je Krist Glava! Pa u tome i nema ništa čudno, dopustivši da je i mnoštvo prvih vjernika bilo samo jedno jedino srce.«

Bonaventura na taj način sjedinjuje ranjeno Srce s metafizičkim pojmom božanskoga Srca. Raspravljajući o činjenici da je Srce Isusovo bilo ranjeno, da bismo kroz vidljivu ranu vidjeli nevidljivi izvor njegove ljubavi, nastavlja ovako: »Vidljiva nam, dakle, rana pokazuje duhovnu ranu. Tko ne bi ljubio to ranjeno Srce? Tko ne bi prigrlio to Srce tako čisto?« Svetac moli Srce Isusovo da ga k sebi privuče te da živi uronjen u plamenovima njegove bezgranične ljubavi.

Kod sv. Bonaventure na nalazimo samo izraze nekog trenutačnog oduševljenja, već smo svjedoci jednoga života koji je sav prožet svjetlom i ljubavlju Srca Isusova. Za njega je srce simbol ljubavi. Danas je u teologiji to opće prihvaćena stvar i na tome se gradi sva teologija Srca Isusova. Njoj je dao znatan i dragocjen prilog davno sveti Bonaventura. Zato Crkva i u obnovljenome Časoslovu Božjega naroda kao drugo čitanje na svetkovinu Srca Isusova donosi odsječak iz djela sv. Bonaventure Drvo života. To se djelo dijeli u 4 dijela, a svaki u 12 poglavlja ili plodova te 48 razmatranja. Ono je u povijesti duhovnosti izvršilo izvanredan literarni, umjetnički, mistični pa čak i glazbeni utjecaj.

Govoreći o sv. Bonaventuri bila bi prava grehota ne spomenuti njegovo remekdjelo Itinerarium mentis in Deum (Put duše k Bogu). To je filozofska, teološka i mistička rasprava kako se čovjek preko šest stepenica uzdiže do Boga, sve do mira prave kontemplacije.

Spomena je također vrijedna Bonaventurina Legenda maior seu Vita, tj. životopis sv. Franje Asiškoga. Taj životopis Longpre naziva jednim »književnim remekdjelom srednjovjekovne hagiografije«. Njegova je vrijednost u tome što ga je napisao čovjek koji je isto osjećao i proživljavao što i serafski otac sv. Franjo. Bonaventurin suvremenik, njemu posve kongenijalan, sv. Toma Akvinski, čuvši da piše Franjin životopis, uskliknuo je: »Pustimo da jedan svetac piše o drugome!«

Sastavljač saborskih akata Lyonskoga sabora ovako je zaključio svoj izvještaj o sv. Bonaventuri: »Gospodin mu je dao tako čarobnu ljubaznost da je svatko tko ga je vidio odmah i samo u srcu bio zahvaćen od ljubavi.« Zato mu je povijest s pravom dala časni naslov »doctor seraphicus« – serafski naučitelj, a to zapravo znači naučitelj koji poput serafa gori od ljubavi. Koje onda čudo da su se njegova djela, a osobito njegov životopis sv. Franje, tako rado čitala?! Možemo čak reći da je taj životopis bio najomiljelije srednjovjekovno štivo. Iz njega je zračio ne samo opisani junak, već i pisac djela sv. Bonaventura, za koga su mnogi suvremenici govorili da od njega nema ljepšega, svetijega i učenijega čovjeka. Svakako lijep kompliment, ali ne samo to, jer se iza svih tih pohvala i superlativa, zaista, krije izvanredan čovjek, redovnik, mislilac i mistik, čija su djela sposobna zagrijati svetim žarom.

Sveti Bonaventura je bio zaljubljenik Srca Isusova. Iz njegove ljubavi crpio je snagu za svoju ljubaznost kojom je sve osvajao. Ta je bila tolika da je na Saboru u Lyonu barem za kratko vrijeme uklonila raskol između Grčke i Rimske crkve. Sveti Bonaventura je svojom ljubaznošću snažan dokaz odgojne vrijednosti pobožnosti Srcu Isusovu. Poslušajmo stoga njegovu preporuku:

»Ustani, dakle, prijateljice Kristova, i budi poput golubice u spiljama kamenim, u skrovištima vrletnima; ondje poput vrapca koji nalazi sebi kuću bdij bez prestanka; ondje poput grlice čiste ljubavi sakrij ptiće svoje; ondje usta svoja primakni da s radošću crpiš vodu iz izvora spasenja! On je naime izvor. On je rijeka što je izvirala u Edenu i odatle se granala u četiri kraka te, izlijevajući se u pobožna srca, oplođuje i navodnjava svu zemlju.

Živom željom trči k tom izvoru života i svjetlosti, ti Bogu odana dušo, pa iz dna svoga srca njemu zavapi: ’O neizrecivi uresu velikoga Boga i najčistiji sjaju vječnoga svjetla, živote što svaki život oživljuješ, svjetlosti što svako svjetlo svjetlošću napajaš te činiš da mnogobrojna svjetla ustrajno blistaju pred prijestoljem tvoga božanstva sve od prvog praskozorja!

O vječno i nepristupno, sjajno i slatko vrelo izvorno koje je skriveno od očiju svih smrtnika, ti si bez dna, dubina ti je beskrajna, širina neobuhvatna, čistoća nepokvarljiva…’«

Sveti Vladimir (oko 960–1015)

Želim bar kratko nešto reći o tome svecu zato što je njegovo ime i u našem narodu veoma rašireno. Možda će njegove nositelje zanimati život njihova zaštitnika i imenjaka.

Vladimir je bio potomak jedne varjaške obitelji u Kijevu. Sin je kneza Svjatoslava, koga su u proljeće 973. ubili Pečenezi, i Maluše, jedne od sluškinja kneginje Olge, kneževe bake. Vladimir se rodio oko g. 960. Njegovo posve slavensko ime govori da su se Varjazi veoma brzo slavenizirali. Vladimir je vjerojatno bio odgojen i pod budnim okom svoje pobožne bake Olge. Ona je već g. 957. pošla još kao poganka u Carigrad te ondje bila pokrštena. U Kijev se vratila kao veoma revna kršćanka. Sa sobom je povela i nekoliko svećenika te ponijela za bogoslužje potrebne knjige, posuđe i ruho. Olga je sve do svoje smrti g. 969. bila pobožna i zauzeta kršćanka koja je mnogo učinila za pokrštenje svoga naroda. Zbog toga se štuje kao svetica. Blagdan joj se slavi 11. srpnja.

Vladimir je još veoma mlad postao novgorodski knez, dakle, u Novgorodu na sjeveru Rusije. Bilo mu je tek 14 godina pa je umjesto njega vladao rođak mu Dobrinja. Kad je Vladimiru umro otac, između njega i brata mu Jaropolka, kijevskoga kneza, nastade razmirica. Ugrožen od brata, Vladimir je g. 977. morao bježati u Skandinaviju. Ondje je organizirao dobru vojsku, vratio se te g. 978. zauzeo Novgorod. Nakon smrti svoga brata Jarogolka g. 979. Vladimir postade kijevski knez.

Iz teksta jednog bizantskoruskog ugovora, sklopljena još g. 944., vidi se da je dobar dio poklisara ruskoga kneza Igora bio već kršćanski. To se vidi iz toga što su položili prisegu po kršćanskom obrascu i što su kao kršćani imali u Bizantu prednost pred poslanicima koji su bili pogani. Za kristijanizaciju Rusije bio je značajan utjecaj kneginje Olge koja ipak nije uspjela privesti krštenju svoga sina Svjatoslava, Vladimirova oca.

Za razliku od svoga bata Jaropolka, koji je vodio prokršćansku politiku, Vladimir je ispočetka bio stravstveni čuvar ruskoslavenskih poganskih običaja. Preokret je polako počeo nastajati kad je u borbi protiv dvojice pobunjenika bizantski car Bazilije II. zatražio Vladimirovu pomoć. U proljeće 988. Vladimir je poslao u Carigrad vojsku od 6.000 vojnika, koja je cara spasila iz velike političke krize, u kojoj se nalazio, a i od Bugara, koji su mu ugrozili carstvo.

Kao nagradu za pruženu pomoć Vladimiru je obećana za ženu bizantska princeza Ana. No, on je prije toga obećao da će postati kršćanin. Obećanje je održao pa se koncem g. 987. i pokrstio. Ana je stigla u Rusiju u pratnji nekoliko metropolita, biskupa i drugoga klera noseći sa sobom razne darove. Podržavajući stalne veze s Bizantom te raznim zapadnim kršćanskim državama i Kijevska je kneževina sve više postajala kršćanska. Oko g. 990. došlo je do masovnog pokrštavanja naroda u rijeci Dnjepru. Nije to bilo neko naročito temeljito pripremljeno krštenje, nije se kod svih uvijek poštivala ljudska sloboda, no to nas ne smije previše zbuniti. Ti ljudi nisu bili na razini današnjega ljudskoga i kršćanskoga razvitka.

Što se pak tiče samoga kneza Vladimira, on je nakon svog službenog obraćenja pokazao veliku revnost za širenje, učvršćenje i produbljenje vjere u svojoj kneževini. Pomagao je i hijerarhijsku organizaciju Crkve na svome području. Kneginja je Ana donijela sa sobom u Kijev nekoliko lijepih ikona koje će postati uzorom za razvoj ruske ikonografije, u povijesti umjetnosti dobro poznate i veoma cijenjene. Knez Vladimir je podržavao veze ne samo s Bizantom, već i s papom u Rimu. Iz ruskih povijesnih izvora znamo da su već g. 988. došli u Kijev poslanici iz Rima noseći sa sobom djeliće relikvija sv. Klementa Rimskoga. Papa Ivan XV. poslao je u Kijev g. 991. drugo poslanstvo. Poslanici su se kod Vladimira zadržali nekoliko godina. U Kijev je dolazilo poslanstvo također iz Moravske i Ugarske. God. 1001. Vladimir je poslao svoje poslanike u Rim papi Silvestru II.

Znamo da je Vladimir podržavao veze i s kršćanskim kraljevima svoga vremena: Olafom Tryggvensonom, norveškim vladarom i svetim Stjepanom, ugarskim suverenom. Te značajne veze sa Zapadom odlučile su o osnivanju metropolije u Kijevu. Bizant za to ispočetka nije pokazao sklonost, ali je pred sve uglednijim Vladimirom kod drugih kršćanskih crkava morao napokon popustiti. Pretpostavlja se da je prvi kijevski metropolit bio Bizantinac Teofilakt, nekadašnji metropolit Sebastije. Vladimiru se pripisuje i crkveni ustav po kojem je bila organizirana ruska Crkva.

Posljednje godine Vladimirova života opečaćene su nevoljama. God. 1011. umrla mu je vjerna žena kneginja Ana, također veoma zaslužna za širenje kršćanstva i bizantske kulture po Rusiji. Toj smrti uslijedila je pobuna dvojice Vladimirovih sinova protiv oca. Knez je, skrhan tim nedaćama, umro 15. srpnja 1015. u dobi od 55 godina.

Prelazeći preko nekih slaboća iz mladosti Vladimirova života, ne može se poreći da je njegov kasniji život bio u službi širenja kršćanstva. O njemu s mnogo simpatija govori katolički misionar koji je bio poslanik cara Henrika II., Bruno iz Querfurta. Jedan kijevski metropolit iz kasnijih vremena nazvao je Vladimira »novim Konstantinom«. Neki su mu pripisivali zasluge jednake apostolima. Zbog svih tih zasluga brzo su ga počeli štovati kao sveca. Blagdan mu se slavi danas.

20. srpanj

Sveti Ilija

Danas slavimo u Bosni, Hercegovini i Slavoniji mnogo štovanoga sveca. On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene provincije BosneHercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači »Jahve je moj Bog«, a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu:

»I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.

Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život« (Sir 48,1–11).

Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.

Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Mislim da njegovu borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: »Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život« (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.

Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: »Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: ’Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.’ Elizej odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: ’Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ’I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ’Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.’ Ali on odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: ’Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ’I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ’Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.’ Ali on odgovori: ’Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I tako pođoše obojica.

I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: ’Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?’ A Elizej odgovori: ’Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!’ Ilija odgovori: ’Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.’ I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: ’Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!’ I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: ’Gdje je Jahve, Bog Ilijin?’ I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe« (2 Kr 2,1–14).

Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije »velikoga Jahvina dana«. Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana.

Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: »Ilija je iščeznuo između ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti.«

U Rječniku biblijske teologije XavierLéon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: »Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen ’u vihoru’, ’u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim’, a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo.«

Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelistasinoptika uz Mojsija nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i prorokâ ili najznačajnije likove Staroga zavjeta.

Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. »Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod« (Jak 5,16b–18).

Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih Otaca. Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti!

Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: »Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje.«

Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: »Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica.«

Sv. Izidor Iliju naziva »velikim svećenikom i prorokom«. Njegovo svećeništvo izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi.

Sv. Ambrozije Iliju naziva »pročelnikom proroka«.

Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista.

Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak: »Naš poglavica«.

Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.

Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. »Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio« (Francesco Spadafora).

U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva »Ilija gromovnik«. Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.

Blaženi Modest Andlauer, isusovac

(1847–1900)

Celestino Testore, DI, pisac u glasovitoj kući revije La Civilità Cattolica, autor mnogih biografija, osobito iz Družbe Isusove, u Biblioteci svetaca, (Prima Appendice, str. 64–65), prikazuje sažeto život oca Modesta Andlauera, misionara i mučenika u Kini, koga je Crkva 17. travnja 1955. proglasila blaženim. Bilo je to za pontifikata Pija XII.

On se rodio u Marijinu mjesecu svibnju, 22. svibnja 1847. u Rosheimu, u Alsahu. Školovao se u malom i velikom sjemeništu u Strassbourgu. Privučen isusovačkim načinom života, a osobito Družbinim misijama u dalekim zemljama, 8. je listopada 1877. stupio u Družbu Isusovu. Po završetku isusovačke formacije i studija bio je zaređen za svećenika. Najprije je kao profesor djelovao u Amiensu, Lillu i Brestu. Bilo je to od 1877. do 1882. godine. I to bijaše prvi period njegova života.

Drugi počinje kad mu se ispunila žarka želja za misijama. Onamo je stigao 22. studenog 1882. i to u misiju vikarijata Tcheli (Čeli) u Kini. Pošao je u tu zemlju nadajući se da će mu se ondje ispuniti vruća želja za mučeništvom koje su u svom idealističkom zanosu prije njega postigli toliki isusovci.

Tek što je otac Andlauer svladao ne lak kineski jezik, dobio je dispoziciju da obilazi i djeluje u kršćanskim okružjima u Koangpingfua, i u distriktu Weihienu (1885–1887). Nakon toga je dobio upravu od godine 1888. do 1900. nad drugim misijskim područjima.

Međutim se počela rasplamsavati mržnja na misionare, kojoj se pridružiše i zloglasni Boxeri. Oni su mrzili sve što nije kinesko, već tuđinsko. Kud su prolazile njihove horde, svuda su ostavljale pustoš i palež. Ti su zlikovci pogubili toliko nevinih ljudi, bilo misionara bilo kršćanskih vjernika. Otac Andlauer je u tim teškom trenucima kao dobar pastir ostao uz svoje vjernike. S njim bijaše i njegov subrat otac Isoré. Boxeri su ih budno pratili dok nisu ugrabili priliku da ih pogube. Ti su misionari 19. lipnja 1900. klečali u kapeli. Boxeri nahrupiše te ih doslovno dotukoše. Odsjekoše im glave te ih povješaše na gradska vrata. Blaženi Modest Andlauer slavi se kao mučenik 20. srpnja.

5. kolovoz

Sniježna Gospa

Službeno
se današnji Gospin spomendan naziva Obljetnica posvete svete Marije
Velike. To je slavna rimska bazilika, jedna od četiri velike, u Rimu
zvana Santa Maria Maggiore. Nju je na rimskom brežuljku Eskvilinu,
jednom od sedam brežuljaka, dao sagraditi papa Liberije (352–366), pa
se po njemu naziva i liberijanska bazilika. Tu je crkvu, na uspomenu
što je Efeški sabor g. 431. proglasio dogmu o Marijinu bogomaterinstvu,
svečano posvetio presvetoj Bogorodici
papa Siksto III. Ona je sve do dana današnjega najznačajnija, a i
najčasnija Gospina crkva na kršćanskome Zapadu. Građena je u stilu
starokršćanskih bazilika s monumentalnim stupovljem te velebnim
mozaicima. U njoj su duhovni velikani našega stoljeća: papa Pio XII. i kardinal Stepinac služili svoju prvu misu, a davno prije njih sv. Ignacije Loyolski.
U crkvi je grob sv. Jeronima, sv. Pija
V. te milosna Gospina slika zvana »Spasenje rimskoga puka«. Raniji
pučki naziv »Sancta Maria ad nives« – Sniježna Gospa veže se uz legendu
po kojoj je usred ljeta na Eskvilinu pao snijeg i taj događaj bio je
povod papi Liberiju da uz materijalna sredstva jednog bogatog rimskog
patricija započne gradnjom te bazilike. Crkva se zove i »Sancta Maria
ad praesepe« – Gospa od jaslica,
jer je u njoj već koncem IV. stoljeća načinjena špilja, nalik na onu u
Betlehemu gdje se rodio Isus. U toj je kapelici sv. Ignacije Loyolski
na sam Božić velikom pobožnošću i u suzama služio svoju prvu misu. Za
nju se pripremao velikim duhovnim žarom godinu i pol dana jer je bio ređen već 24. lipnja 1537., a prvu misu služio na Božić 1538.
Kako je današnji spomendan vezan uz
Efeški sabor, dobro je prisjetiti se da je baš taj sabor dao silan
zamah kako teološkom naučavanju o Blaženoj Djevici Mariji, tako i
pobožnosti prema njoj. Nakon toga sabora počeše se dizati crkve Gospi u
čast, na Istoku izrađivati brojne ikone, a sveti Oci svojim perom
slaviti Bogorodicu. U zaključnoj je propovijedi na završetku Efeškog
sabora zagrijani branič Marijina bogomajčinstva
protiv Nestorija, aleksandrijski patrijarh sv. Ćiril, Bogorodicu
označio kao »neugasivu svjetiljku«, iz koje nam je zasvijetlio Krist,
kao »nerazorivi hram«, kao »posudu neobuhvatljivoga« i kao »žezlo
pravovjernosti«.
Sve to nije samo lijep govor
o Mariji, još manje govornički ukrasi, već slike i usporedbe koje
označuju jedan veoma dubok i bogat sadržaj. One, kako misli suvremeni
mariolog Leo Scheffczyk, dovode Mariju u uski odnos s Crkvom koju je
Krist osnovao i sebi je kao glavi podložio. Zato
je i sv. Ćiril Aleksandrijski u istoj propovijedi mogao reći: »Po
Mariji nastaju sve crkve na svijetu, po njoj se narodi privode k
pokori.« Tim se riječima ističe Marijino mjesto u povijesti spasenja.
Marija vrši pomoćničku spasiteljsku ulogu.
Tu je ulogu
II. vatikanski sabor ovako označio: »Marijino materinstvo u ekonomiji
milosti neprekidno traje, od časa pristanka, koji je vjerno dala kod
navještenja i koji je nepokolebljivo održala pod križem, sve do trajnog
proslavljenja svih odabranih. Jer, nakon uznesenja
na nebo nije napustila tu spasonosnu ulogu, nego nam mnogostrukim
svojim zagovorom i dalje pribavlja milosti vječnoga spasenja.
Materinskom ljubavlju brine se za braću svoga Sina koji još putuju i
nalaze se u pogibeljima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni
u sretnu domovinu. Zato se Blažena Djevica u Crkvi zaziva imenima
Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica. Ipak se to tako shvaća
da ništa ne oduzima niti dodaje dostojanstvu i moći Krista, jedinoga
Posrednika« (Dogmatska uredba o Crkvi Svjetlo narodâ, br. 62).
Danas,
na taj lijepi Gospin spomendan, puni zanosa zajedno sa svetim Ćirilom
Aleksandrijskim izrecimo ovu pohvalu Mariji Bogorodici: »Zdravo, Ti
koja si u svom svetom djevičanskom krilu obuhvatila onoga koji je
neizmjeran i koji se ne može obuhvatiti. Po Tebi se slavi sveto
Trojstvo i iskazujemo mu poklon; po Tebi je slavljen predragocjeni križ
i klanjaju mu se po svemu svijetu; po Tebi se raduje nebo; po Tebi se
vesele anđeli i arkanđeli; po Tebi bježe zli dusi; po Tebi je s neba
odstupio zavodnik đavao; po Tebi je
stvorenje što je palo uzeto u nebo; po Tebi je svekoliko stvorenje,
sapeto prije otrovima idola, dospjelo do spoznaje istine; po Tebi se
vjernicima ostvaruje sveto krštenje; po Tebi ulje radosti; po Tebi su
po svemu svijetu zasnovane Crkve; po Tebi se narodi vode pokori.
Što
da dalje nabrajam? Po Tebi je jedinorođeni Božji Sin zasjao kao svjetlo
onima koji su sjedili u tminama i u sjeni smrti; po Tebi prorokovahu
proroci; po Tebi su apostoli naviještali spasenje narodima; po Tebi uskrsavaju mrtvi; po Tebi vladaju kraljevi, po svetom Trojstvu.
Kojem bi od ljudi pošlo za rukom da po
dostojanstvu proslavi preslavnu Mariju? Ona je i majka i djevica. Divne
li stvari! To me čudo zapanjuje. Tko je ikada čuo da bi sam graditelj
zabranio boraviti u hramu što ga on sagradi? Tko bi trpio sramotu
poradi toga što je vlastitu služavku uzeo za majku?
Eto, dakle, sve se veseli. Štujmo i klanjajmo se jedinstvu, bojmo se
i častimo nedjeljivo Trojstvo! Slavimo uz hvale Mariju koja je vazda
Djevica, sveti Božji hram, i njezinog Sina, i bezgrješnog zaručnika!«

Sveta Nona († 374)

Sveta
Nona ne bijaše samo sveta žena i majka, već i majka svetaca. Ona je
majka velikog istočnog svetog oca Grgura Nazijanskoga, svete Gorgonije
i svetoga Cezarija. Rodila se u Kapadociji, a otac joj se zvao
Filantios. Iako je bila kršćanka, udala se ipak za Grgura koji je bio
pripadnik židovskopoganske sekte. Sljedbenici te sekte zvali su se
ipsistari, tj. klanjatelji Svevišnjega. Noni je uz Božju milost pošlo
za rukom muža pridobiti za
kršćanstvo. On je postao tako dobar i revan kršćanin da je bio čak
izabran za biskupa u Nazianzu i tu je časnu službu obavljao 40 godina
umrijevši na glasu svetosti kao stogodišnjak oko g. 373. I on se
poštuje kao svetac tako da je to jedinstven slučaj jedne obitelji u kojoj su svi članovi postali sveci.
Nona je silno željela roditi sina.
Nalazeći se u blagoslovljenom stanju, u snu joj bi objavljeno da će
roditi sina i da će se zvati Grgur. Bit će to slavni sveti Grgur
Nazijanski, veliki biskup, sluga Božji i teolog prvoga reda, koji će
svojim djelima prosvijetliti Crkvu. Upravo njemu, koji je gajio
izvanrednu ljubav i poštovanje prema svojoj svetoj majci, dugujemo ono
malo što se o njoj znade. On je spominje u svojim pogrebnim govorima
prigodom smrti svoga oca, svoga
brata Cezarija i svoje sestre. Nije ju mogao mimoići ni u svojoj
autobiografiji Poema de vita sua – pjesmi o svome vlastitome životu.
Prema profilu koji je zacrtao njezin
sin Grgur, Nona je bila uzor žene i majke koja nastoji živjeti prema
kršćanskim načelima vježbajući se u svim krepostima. Bila je veoma
pobožna, u crkvi se uvijek savršeno ponašala, obdarena čednošću i
skromnošću. Kozmetička je sredstva, toliko draga drugim ženama i u ono
doba, prepuštala glumcima i komedijašima, a svoje
je srce ušteđenim novcem otvarala siromasima i potrebnima. Čvrsto je
prianjala uz svoju vjeru i to je dala do znanja onima koji kršćanstvo
nisu prihvaćali.
Neka nam o njoj bar kratko izravno progovori sam Grgur. On piše: »Takve je vrline rese: jedna u
kućnim poslovima, druga u dobrim djelima ili u njezinoj čistoći, treća
opet u njezinim činima pobožnosti, u pokorama što ih nalagaše svome
tijelu, u suzama, u molitvama, u brizi kojom se njezine ruke otvarahu
prema siromasima; no Nonu valja slaviti zbog svih tih kreposti zajedno…«
Eto,
divnog profila jedne prave kršćanske majke koja se odgojila u nauku
Evanđelja nastojeći živjeti prema njemu. Umrla je godine 374. dok se
nalazila u crkvi na euharistijskom slavlju, a pokopana je uz grobove
svetih mučenika. Prigodom njezine smrti Grgur nije sastavio ni održao
govor, kao što je to učinio za druge pokojne članove svoje obitelji.
Možemo ga razumjeti. Možda od ganuća ne bi mogao govoriti kraj mrtve
takve majke. On je kasnije ipak opjevao smrt svoje majke u dva epigrama.
Njezino je štovanje proširio na Zapad učeni Baronije stavivši je 5.
kolovoza u Rimski martirologij. Vrijedno je da uspomena te svete majke
bude trajno živa na pobudu svima, a osobito našim dragim kršćanskim
majkama, koje su ures i ponos naše svete vjere.

6. kolovoz

Preobraženje Gospodinovo

Danas
slavimo veoma uzvišen događaj iz Kristova javnoga života, o kojem nas
izvješćuju sva tri sinoptika Matej, Marko i Luka te sv. Petar u svojoj
drugoj poslanici. On je s Ivanom i Jakovom bio povlašteni očevidac toga
događaja, koji cijeloga života nije zaboravio, pa o njemu u spomenutoj
poslanici piše: »Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega
Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo
bili očevici njegova (božanskog)
veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od
tako uzvišene Slave došao glas: ’Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga
sam odabrao.’ I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili
s njim na svetoj gori. Tim držimo vrlo sigurnim
sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku
koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli
Danica u vašim srcima« (2 Pt 1,16–19).
U drugoj polovini svoga apostolskoga
života Isus se jedne večeri s trojicom odabranih apostola popeo na
Tabor, što se jedinstveno poput kakvog divovskog stošca iz plodne
Ezdrelonske doline diže nebu pod oblake. Bila je noć, Gospodin je po
običaju molio, a učenici su od umora pozadrijemali. I dok je Isus
molio, »lice mu zasja kao sunce«
(Mt 17,2), a »njegove haljine postadoše tako sjajnobijele kako ih ne
može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji« (Mk 9,3).
Ostatak događaja prepustimo majstoru
pera svetom Luki, neka nam ga što više dočara. »I gle, dva čovjeka,
Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a
govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu.
Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe
ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali
od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: ’Učitelju, dobro je da
ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju,
jednu Iliji.’ Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad
zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše,
a iz oblaka doprije glas: ’Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega
slušajte!’ U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli
i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli« (Lk 9, 30–36).
U svojim Duhovnim vježbama sv. Ignacija
u svjetlu svetoga Luke poznati bibličar, isusovac kardnial Carlo M.
Martini na držanje Petrovo na Taboru stavlja ove primjedbe: »Petar
Učitelju želi priskrbiti tri sjenice – ne znajući što govori. On želi
misliti na Isusa i goste – Mojsija i Iliju – on na svoja
ramena uzima Božje kraljevstvo. Ima pouzdanja u samoga sebe,
velikodušan je – sjenice želi za druge ne za sebe. Osjeća se sposobnim
da nešto učini. Takvo držanje prožima i nas kad se poistovjećujemo sa
svojim radom te ga činimo više svojim nego Gospodinovim.«
Ta je zadnja primjedba naročito na mjestu.
Pius Parsch se pita što nam blagdan Preobraženja želi reći te nabraja četiri poruke.
Prva je da sa strahopočitanjem punim
vjere i klanjanja gledamo na Krista, vječnoga i neizmjernoga Kralja. I
današnji je blagdan dan koji nas podsjeća na Krista Kralja. To se očito
vidi u Časoslovu Božjega naroda kad nas Crkva u antifoni pred Jutarnju
poziva: »Dođite, poklonimo se Višnjem kralju Slave!«
Druga je da u Isusovu preobraženju
gledamo sliku i našega preobraženja, »kad on, Krist, iz zemlje uskrisi
mrtve i ovo naše smrtno tijelo suobliči slavnome tijelu svome«.
Treća je poruka moralne prirode, a
sastoji se u tom da u svjetlu Isusova preobraženja živimo, radimo i
žrtvujemo se cijeli život. To konkretno znači da se neprestano
nastojimo produhovljivati – voditi duhom – da gajimo nutarnji duhovni
život te da se ne damo zarobiti materijalnim, sjetilnim i zemaljskim.
Četvrta je napokon poruka da mi imamo i
sakramenat preobraženja. To je Euharistija. U misnoj nam se žrtvi
očituje i nalazi u našoj sredini preobraženi, proslavljeni Gospodin, a
u pričesti primamo »sjeme preobraženja«.
Tko je imao milost i sreću pohoditi
sveta mjesta u Palestini, danas će se s naročitom radošću i
oduševljenjem sjetiti uspona na Tabor. Odvajajući se od glavne ceste
što prolazi Galilejom, uputit će se u duhu kroz seoce Dabbouryeh prema
vrhuncu Tabora. Vijugava cesta ukosnica omogućuje uspon autobusom, ali
ne i do vrha. Donde, zbog prevelike strmine, mogu samo manji
automobili. Popevši se na visoravan
na vrhu kroz velika srednjovjekovna vrata, ulazi se k veličanstvenoj
novoj bazilici Preobraženja, koja je dovršena i posvećena g. 1924.
Bazilika je građena u stilu starokršćanske rimskosirske arhitekture IV.
i V. stoljeća. Njezina ljepota, kombinacija
istočnih i zapadnih stilskih elemenata, odmah osvaja. Stupovi je dijele
na tri lađe. Srednja je viša od ostalih dviju, a kulminira u apsidi, na
kojoj se nalazi veličanstveni mozaik Gospodinova preobraženja.
Spomenimo i to da joj je strop posvođen slavonskom hrastovinom.
Uz
baziliku se nalazi franjevački samostan te svratište za hodočasnike.
Tu, u toj veličanstvenoj tišini odakle pucaju bajoslovni vidici na sve
strane, franjevci i drugi redovnici Svete zemlje običavaju obavljati
godišnje duhovne vježbe. Mjesto je za molitvu i razmišljanje veoma
lijepo, da se ljepše poželjeti ne može.
U Starom zavjetu Tabor se uz Karmel i
Hermon spominje u pjesničkom i prenesenom smislu kao simbol ljepote i
veličajnosti. Događaj koji se u Novom zavjetu na njemu zbio, a kojeg se danas spominjemo, to u potpunosti opravdava.
Stoga
i mi s Anastazijem Sinajskim, razmišljajući o Gospodinovu preobraženju
na Taboru, uskliknimo: »Bez sumnje, Petre, ustinu je dobro nama biti tu
s Isusom i u vijeke tu ostati. Gdje je veća sreća, što je uzvišenije,
što odličnije od boravljenja s Bogom, od suobličenja s njim, od toga da
se nađemo u svjetlu? Doista, svatko od nas, kad u sebi ima Boga i kad
je preobražen u njegovu božansku sliku, s veseljem uzvikuje: Dobro nam
je ovdje biti. Tu je sve svjetlo,
tu je radost, blaženstvo, ugodnost, u srcu je sve mirno, vedro i blago.
Tu gledamo Krista Boga. Tu se nastanjuje s Ocem, te dolazeći govori:
Danas je došlo spasenje ovoj kući. Tu je s Kristom nagomilano blago
vječnih dobara. Tu se ocrtavaju kao u ogledalu prvine i slike budućih vjekova.«

12. kolovoz

Blaženi Inocent XI. (1611–1689)

U
red najznačajnijih papa XVII. stoljeća ide, bez svake sumnje, blaženi
Inocent XI. On se rodio u Comu 19. svibnja 1611. kao peti sin bogatog i
plemenitog Livija Odescalchija i Paule Castelli. Na krštenju je dobio ime Benedikt.
Nakon prvog odgoja, što ga je primio u
obitelji, te osnovne izobrazbe, koju mu je dao svećenik Casanova,
Benedikt je pohađao školu u isusovačkom kolegiju u Comu, gdje je stupio
i u Marijinu kongregaciju.
Benedikt je u Comu kod isusovaca
završio ono što bismo današnjim jezikom mogli nazvati srednjom školom.
Nakon toga se počeo zanimati za vojnički stalež, u želji da postane
visoki časnik. No to je bilo samo zanimanje jer se ipak opredijelio za
studij prava. Studirao je u Napulju
te ondje postigao i doktorat ili pravni doktorski šešir. Tada je došlo
do njegova konačnoga izbora zvanja, opredijelio se za svećeništvo.
Kao klerik načinio je veoma brzo
vrhunsku karijeru. Bile su mu tek 34 godine, a već je postao kardinal.
Na sreću nije bio karijerist, a ni prelat lagodna i udobna života, već
čovjek koga je resio uzoran život, čestitost i poštenje, jednostavnost
i dobrotvornost.
Posljednjih godina 30godišnjeg rata
Odescalchi je obavljao službu legata u Ferrari. Kad su trupe mnogih
naroda prolazile kroz venecijansku dolinu te ispaćeni i izgladnjeli
narod još više pritisnule, legat je Odescalchi gladnima i nevoljnima
obilno pritjecao u pomoć pa je zadobio častan naslov oca siromahâ. U
makinacijama francuskoga kralja Luja XIV. protiv Pape Odescalchi
je čvrsto držao uz Papu. To mu častohlepni i apsolutistički francuski
monarh nije mogao tako lako zaboraviti. »Kralj sunce« bijaše strašno
osjetljiv na svoje dostojanstvo i stavove pa je one koji se s njime u
svemu nisu slagali držao na oku.
G. 1670.
održavao se konklave za izbor novoga pape. Najviše je šanse za tu
službu imao kardinal Odescalchi, ali je njegov izbor za papu Luj XIV.
svojim diplomatskim intervencijama zapriječio. Šest godina kasnije opet
je bio konklave i Odescalchi je kao »papabile«
opet ušao u prvi plan. Taj put su kardinali bili čvršći. Izbor je
trajao 2 mjeseca, Lujev je otpor bio slomljen i Inocent je izabran za
papu jednoglasno. Europski su se vladari tada, pa sve do početka našega
stoljeća, mnogo uplitali u izbor papâ, eliminirajući
raznim »vetima« sebi nepoćudne kandidate. Toj je zloporabi učinio kraj
sv. Pio X. Odescalchi je kao papa uzeo ime Inocent XI.
Pred novim su Papom stajali mnogi i
teški zadaci, no on im je svojom intelektualnom spremom, a još više
produhovljenošću i čvrstoćom značaja bio dorastao. On je nad
raspuštenošću što je vladala u kraljevskom dvoru u Versaillesu bio glas
savjesti, koji je ozbiljno opominjao. On je bio borac za Božja prava,
koji se od zacrtanoga puta nije dao ničim odvratiti. On je bio branič
Crkve protiv tiranije kralja i svemoći apsolutističke monarhije, visoko
iznad čiste diplomacije, klanjajući se jedino Božjem veličanstvu i
jedino njega ozbiljno uzimajući.
Papa se energično suprotstavio i
laksističkim ćudorednim shvaćanjima nekih teologa i profesora morala
osudivši odlučno 56 neispravnih tvrdnja. Od kršćanskih je vjernika
ozbiljno tražio obdržavanje Božjega zakona i zalaganje za vječno
spasenje. Papa se usprotivio isto tako shvaćanju da svaka ćudoredna
djelatnost dolazi od Zloga jer Bog, tobože,
u nama bez nas želi djelovati; usprotivio se mišljenju da se sav
nutarnji život sastoji jedino u potpunom predanju Bogu, dok je sve
drugo sporedno, kao na primjer usmena molitva ili vanjska pokornička
djela te štovanje svetaca. Papa nije poštedio zastupnike
takvih krivih shvaćanja kao što su bili slavni rimski duhovni vođa
Španjolac Molinos i kardinal Petrucci. Prvoga je dao zatvoriti, a drugi
je morao opozvati svoje poglede.
Inocent XI. morao se upustiti u borbu s francuskim kraljem Lujom XIV. zbog takozvanih
regalija, nekih povlastica koje su si na račun Crkve prisvajali
francuski kraljevi. Zato je izdao tri brevea u kojima je nastupio
protiv kraljevih presizanja u prava Crkve. Glasoviti povjesničar Ludwig
von Pastor piše o tom: »Protiv najmoćnijeg europskog
vladara, kome su laskali sa svih strana, nitko se još nije usudio
upotrijebiti sličan rječnik. Začudio mu se i sam Luj XIV.« Papa je
slično nastupio i protiv skupštine francuskoga klera. Ranke kaže u
svojoj Povijesti papinstva: »Sa svim tim Inocent XI. nije učinio nijedan ustupak.« Kad se radilo o pravima Crkve, bio je do krajnosti principijelan.
Taj veliki Papa ima još jednu veliku povijesnu zaslugu. Pridonio je otporu protiv Turaka, koji su sve više nadirali u srce Europe.
Uspio je sklopiti ligu protiv Turaka između austrijskoga cara i
poljskoga kralja Jana Sobieskoga. Zahvaljujući toj ligi Turci su 12.
rujna 1683. bili potučeni kod Beča. Pišući papi Inocentu o toj pobjedi,
pobožni poljski kralj Jan Sobieski pripisivao
ju je Bogu, a onda i Papinu zalaganju. Na uspomenu te pobjede Papa je u
Crkvu uveo blagdan Imena Marijina. Nekoliko godina kasnije,
zahvaljujući ligi između austrijskog cara, Venecije i Rusije 2. rujna
1686. Turci su bili otjerani i iz Budima.
U ratu protiv
Turaka Papa je kršćanskoj vojsci za njezino uzdržavanje dao velike
svote novca. Jakov II., engleski kralj, videći Papino zalaganje za
obranu Europe od Turaka, rekao je: »Sveti Otac kako je oslobodio Beč,
tako je zauzeo i Budim. Stoljećima na Petrovoj stolici nije sjedio papa koji bi mu bio sličan.«
Protestantski povjesničar Ranke ovako
je sažeo zasluge pape Inocenta XI. »Taj strogi, ponizni, krotki,
pobožni Papa, koji je u privatnom životu prema sebi bio tako strog,
poticao je i druge da vrše svoje dužnosti s dobrim nakanama.« Njegova
se veličina pokazala i kroz 2 mjeseca teške bolesti u kojoj je
neprestano ponavljao: »Gospodine, umnoži mi bol, ali mi umnoži i
strpljivost!« Umro je svetački na današnji dan g. 1689. Narod ga je
slavio kao sveca i počeo mu se
odmah utjecati u zagovor. Pokopan je u bazilici Sv. Petra, a nećak mu
je don Livio dao podignuti nadgrobni spomenik, djelo glasovitog
umjetnika Monnota.
Odmah je pokrenut i postupak za
proglašenje Pape blaženim. No u Francuskoj se protiv njega podigla
nedostojna hajka, koja ga je klevetala i ocrnjivala. Proces je bio
zaustavljen i tek je u našem stoljeću obnovljen od pape Pija XI., a
Pija XII. zapala je čast da je Inocenta XI. 7. listopada 1956.
proglasio blaženim. Totalitaristički se režimi boje nekih
blaženika i svetaca pa nastoje omesti beatifikacije i kanonizacije. No,
koga Bog želi proslaviti, on će to u svoje vrijeme i izvesti. Primjer
Inocenta XI. to potvrđuje.

15. kolovoz

Velika Gospa

Među
najomiljelije marijanske pučke blagdane spada današnji: Marijino
uznesenje na nebo. Još do nedavna naši su se vjernici u Bosni za taj
dan spremali devetodnevnim postom. A tko god može, za Veliku Gospu
nastoji hodočastiti u koje marijansko svetište. Zato su naša marijanska
svetišta toga dana puna proštenjara, sva raspjevana u dragoj
hodočasničkoj pjesmi, ožarena ne samo ljetnim suncem nego još više
žarom, molitvom, pobožnošću naših romara. Božji je narod onim svojim
vjerničkim osjetilom osjetio da je to dan Marijine slave i zato u
molitvi, pjesmi, djelima pobožnosti daje oduška svojoj radosti.
Teologija nas uči da je Marijino
uznesenje dušom i tijelom na nebo kruna njezina bogomajčinstva, vječnog
djevičanstva i bezgrješnog začeća. Nauk o Marijinu uznesenju na nebo po
završetku njezina zemaljskoga života proglasio je člankom vjere 1.
studenoga 1950. papa Pio XII. Iako je ta dogma proglašena tek u novije
vrijeme, njoj prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i sama Crkva.
Sveti Epifanije u četvrtom stoljeću
prvi je istočni otac koji govori izričito o Marijinu uznesenju na nebo.
On piše: »Kako je moguće da Marija svojim tijelom ne posjeduje nebesko
kraljevstvo, ona koja nije učinila u tijelu nikakvo ružno djelo, već je
ostala bezgrješna?« Prema njemu razlozi bi Marijinom uznesenju na nebo
i u tijelu bili u njezinoj potpunoj bezgrješnosti. Na njoj se prvoj i u
punini ispunilo šesto blaženstvo: »Blago onima koji su čista srca jer
će Boga gledati!« (Mt 5,8).
Sveti Grgur Turonski († 593) prvi je zapadni crkveni pisac koji izričito govori o Marijinu uznesenju na nebo.
Sveti Modest, jeruzalemski patrijarh (†
634), uči izričito ovo: »U nebesku ložnicu ulazi ona koja postade
preslavna zaručnica hipostatske unije dviju naravi u Kristu… Zbog toga
je Marija, budući preslavna majka Krista Spasitelja, našega Boga koji
je davalac života i besmrtnosti, oživljena od njega samoga, sudionica s
njime kroz sve vjekove u neraspadljivosti, a on ju je probudio iz groba
i uzeo k sebi onako kako on jedini zna.«
Sveti German, carigradski patrijarh (†
733), u prilog Marijina uznesenja navodi ove razloge: »Kako bi smrt
mogla progutati onu, uistinu preblaženu, koja je slušala Božju riječ,
bez požude i sudjelovanja muža začela osobu Božje Riječi, rodivši je
bez boli te koja se posve sjedinila s Bogom? Kako bi raspadljivost
mogla zahvatiti ono tijelo od kojeg je došao život? Te se stvari
protive i potpuno su tuđe duši i tijelu koje nosijaše Boga...«
Sveti Ivan Damaščanin († 749) ostavio nam je tri govora o usnuću BD
Marije, a koja su pod dogmatskim vidom izuzetno važna. U drugome od
njih kaže: »I tako je presveto tijelo položeno u veoma lijep i bogat
grob, a odande nakon tri dana odneseno u nebeske šatore.«
Sveti Bernard († 1153) u svom govoru o uznesenju kaže: »Djevica, uzlazeći danas slavna na nebo, bez sumnje umnožava obilno užitke građana.
Možemo misliti kakva je bila njihova slava kad su zaslužili čuti njezin glas, vidjeti lice te uživati blaženu prisutnost?«
Sveti Toma Akvinski († 1274) naučava:
»Zbog grijeha su čovjeku bila dana tri prokletstva… Od trećeg je bila
netaknuta Blažena Djevica, jer je s tijelom bila uznesena na nebo.«
Veliki srednjovjekovni propovjednik sv.
Antun Padovanski († 1231) u jednoj propovijedi na Veliku Gospu kaže:
»Gospodin je uskrsnuo kad je uzašao s desne Oca. Uskrsnula je i škrinja
njegova posvećenja, kad je na ovaj dan Djevica Majka bila uznesena u
vječnu ložnicu…«
Od XIII. stoljeća pa dalje čitava je kršćanska tradicija jednodušna u vjerovanju u Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom.
Učeni
papa Benedikt XIV. u XVIII. stoljeću, raspravljajući o blagdanima Majke
Božje, piše: »Tkogod se potrudi da prouči stare dokumente, u kojima se
ovaj blagdan naziva usnuće, naći će ovaj odgovor: usnuće je i uznesenje
jedna te ista stvar.«
Spomenut
ću i velikog pobožnika i teologa kardinala Newmana. Njemu je svetkovina
Marijina uznesenja bila naročito draga. On bi svaki put kad bi u
Lauretanskim litanijama ponavljao zaziv »Ružo otajstvena«, i sam
krilima duha zalepršao u nebo slijedeći onamo Mariju uznesenu.
O
tome piše ovako: »Marija je otajstvena ruža, a to znači tajanstvena i
sakrivena, jer to označuje pojam ’rosa mystica’. Zašto na zemlji ne
čujemo da bi Marijan grob bio ovdje ili ondje, meta hodočašća, niti se
označavaju i izlažu – kao u slučaju svetaca – Marijine relikvije?
Ako pak postoji koje tijelo – prije
svakog drugog dostojno da mu bude posvećena naročita pažnja – onda bi
to bilo upravo tijelo naše Gospe.
Zašto je Marija uvijek bila tako
sakrivena ruža? Zar je lako prihvatljivo da bi oni koji su bili tako
puni poštovanja i brige za tjelesa svetaca i mučenika, zanemarili nju,
Kraljicu mučenika i Kraljicu svetaca, samu Majku našega Gospodina?
To je nemoguće.
Zašto je ona, dakle, ruža tako sakrivena? Razlog je u sebi jasan: njezino je sveto tijelo na nebu: ono je dignuto sa zemlje.«
Istini
za volju, u Newmanovo tumačenje valja unijeti neke neznatne ispravke
koji njegov nauk u biti ne mijenjaju. Na brdu Sionu u Jeruzalemu nalazi
se crkva Marijina usnuća iz novijeg doba, gdje je Marija, prema
predaji, usnula u Gospodinu. Nedaleko pak od Getsemanija nalazi se
njezin grob, danas crkva u rukama pravoslavaca. Dakako da je i prema
pravoslavnoj i katoličkoj predaji taj grob prazan jer je Marija, ne samo dušom, već i tijelom uznesena na nebo.
II. vatikanski sabor u osmom poglavlju
Uredbe o Crkvi doslovno navodi riječi dogmatske bule o Marijinu
uznesenju Pija XII.: »Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od
svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s
dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu.« A zatim izriče
kristološku svrhovitost te Marijine povlastice ovim riječima: »Ona je
od Gospodina bila uzvišena sa svojim Sinom, Gospodarom gospodarâ i
pobjednikom nad grijehom i smrću.«
Veliki pobornik za proglašenje dogme o
Marijinu uznesenju, naš zemljak o. Karlo Balić, koji je po nalogu Pija
XII. skupljao dokumentaciju Svjedočanstva o uznesenju BD Marije iz svih
stoljeća, Rim 1948–1950., tumačeći navedeni saborski tekst, naglašava
kristološki vid dogme o Marijinu uznesenju. On doslovno kaže: »Krist,
pobjednik grijeha i smrti, zadobiva u Mariji najveću od svojih pobjeda
izuzimajući je od grijeha i dajući joj unaprijed – tj. prije općeg
uskrsnuća tjelesa – proslavu u duši i tijelu.
Time je Marija, uzeta na nebo, jamstvo budućeg uskrsnuća i proslave
svih onih koji vjeruju u Krista, a zbog toga isti motiv nade i utjehe
za Božji narod u očekivanju parusije.«
O tome nam govori i II. vatikanski
sabor. »Međutim, Isusova Majka, kao što je, tijelom i dušom već
proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u
budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli
putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe« (Svjetlo
narodâ, br. 68).
O. Karlo Balić misli da nauk i dogma o
Marijinu uznesenju baca svjetlo i na teologiju o posljednjim stvarima,
ukoliko će u Kristu i po Kristu doći do konačne i savršene proslave
čitavog čovjeka i svega stvorenja, kad dođu nova zemlja i nova nebesa.
Slaveći ovu veliku Marijinu svetkovinu,
kao uostalom i druge njezine blagdane i spomendane, možemo se s pravom
pitati: a kakve veze Marija ima s današnjim svijetom, što mu ona može
dati? Tim se pitanjem pozabavio na međunarodnom Marijanskom kongresu u
Zagrebu u svojoj konferenciji, što
ju je održao 12. kolovoza 1971., i nadbiskup MalinesBruxellesa,
belgijski primas kardinal Suenens. Uočivši ponajprije čovjekov silni
napredak na području znanosti i tehnike, koji sa sobom nosi ne samo
prednosti već i vrlo moguće strahote, nastavio je
ovako: »Današnjem je svijetu potreban susret s licem njegova Spasitelja
i licem njegove Majke. Svijet je sit ideologija i filozofija koje,
kakav god bio njihov prilog, ne odgovaraju ipak na njegovu životnu
potrebu, na njegova bitna pitanja: koji je konačno
posljednji smisao čovjekove avanture i moga života ovdje na zemlji? Što
se nalazi s onu stranu smrti, makar se ona po volji umjetno odgađa?
Eto, u tome se nalazi čovjekov istinski nemir i o čemu se čovječanstvo
pita. Na ta nam je pitanja po svaku cijenu potreban
odgovor. Nije dosta samo umnožavati sredstva za život i unapređivati
tehniku; čovjek ima još dublju potrebu da zna razlog zašto živi, kako
to veoma dobro reče kardinal Marty.
Nedavno sam upitao njemačkog teologa
Karla Rahnera kako tumači opadanje marijanske pobožnosti u Crkvi?
Njegov odgovor zaslužuje pažnju: ’Odviše kršćana, kakva god bila
njihova religiozna pripadnost, ima težnju da od kršćanstva učini
ideologiju, apstrakciju. A apstrakcijama nije potrebna majka.’
Ono što Marija nudi svijetu danas
jest živa i konkretna stvarnost Spasitelja svijeta u njegovu
utjelovljenju. Ona nas tjera na vjeru u Krista, ali ne onakvoga kakvim
ga katkad i nesvjesno zamišljamo, kao biće koje je djelomično Bog i
djelomično čovjek, već kao biće koje je potpuno božansko i potpuno ljudsko. Marija je čuvarica stvarnosti utjelovljenja.«
Uvrstimo se, dakle, i mi u dugu povorku
Marijinih hodočasnika i onih danas i onih iz prošlosti; i onih učenih,
koji su o njezinu uznesenju tako učeno i tako lijepo raspravljali, i
onih neukih s krunicom u ruci i s pjesmom na usnama, koji srcem slave najljepši Marijin dan.

.

22. kolovoza 2009.

Blažena Djevica Marija Kraljica


Tijekom cijele liturgijske godine Crkva pred nas svaki mjesec stavlja neki marijanski blagdan. Danas je blagdan Blažene Djevice Marije Kraljice, svojevrsna dopuna blagdana Marijina uznesenja na nebo ili Velike Gospe.

Ovu je svetkovinu utemeljio papa Pio XII. na kraju svete marijanske godine i najprije se slavila 31. svibnja. Nakon Drugoga vatikanskoga sabora premještena je tjedan dana nakon Velike Gospe, upravo radi toga što u sebi krije ista otajstva kao i slavljenje Marijina uznesenja na Nebo, kako to stoji u saborskom dokumentu Lumen gentium 'Bezgrešna Djevica (...) ispunivši tijek zemaljskoga života, s dušom i tijelom bila je uznesena u nebesku slavu i od Gospodina bila uzvišena kao kraljica svih stvari, da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom, Gospodarom gospodara i pobjednikom nad grijehom i smrću.'

Temelj je ove svetkovine to što je Isus Krist kralj, kako ga slavimo u svetkovini Krista Kralja na završetku liturgijske godine. Stoga je i Marija Kraljica, okrunjena za Kraljicu Neba i Zemlje. Ona je prvakinja među svim stvorenjima, iako nije u istom redu s Isusom Kristom. U dokumentu o štovanju Blažene Djevice Marije 'Marialis cultus', papa Pavao VI. ističe: 'Svetkovina uznesenja nalazi svoje produbljenje u proslavi Blažene Djevice Marije Kraljice tjedan dana kasnije, u kojoj promatramo onu koja, sjedeći uz Kralja vjekova, blista kao kraljica i zauzima se za nas kao Majka.'

Marijina proslava i njezin zagovor ulijevaju nam kao vjernicima nadu da će se i na nama ispuniti Kristova riječ zapisana u Lukinu evanđelju: 'Vi ste sa mnom ustrajali u mojim kušnjama. Zato vam u baštinu predajem kraljevstvo što ga je meni predao moj Otac: da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mome i sjedite na prijestoljima, sudeći dvanaest plemena Izraelovih.'

23. kolovoz

Sveta Ruža Limska (1568–1617)

Ono
što je sv. Katarina Sienska za Italiju, sv. Terezija Avilska za
Španjolsku, to je sv. Ruža Limska za Peru i cijelu Latinsku Ameriku.
Toj svetici u čast podignute su katedrale, crkve i kapele, kao
zaštitnicu časte je biskupije i župe. Ona je u svoj Latinskoj Americi
najpopularnija svetica. Kako taj kontinent dobiva sve više važnosti,
upoznajmo se sa cvijetom koji je u njoj propupao, rascvao se i svojim
vrlinama zamirisao.
Ruža se rodila u Limi, glavnom gradu
Perua, 20. travnja 1568., kao kćerka Gašpara Floresa i Marije de Oliva,
španjolskoga podrijetla. Na krštenju je po baki dobila ime Izabela. No
jedna Indijanka, kućna pomoćnica, promatrajući lijepo lice djevojčice,
nalik na ružu, prozva je Ružom, a
to lijepo ime prihvati cijela obitelj. Štoviše, kad je biskup Lime sv.
Turibije djevojčicu krizmao, učinio je to na ime Ruža. Tim imenom ona
uđe u povijest svoje domovine i cijele Crkve.
Liječnik dr. Castillo i svećenik o.
Lorenzano imali su dužnost podrobno ispitati neobičan život Ruže
Limske. Oni o njoj među inim svjedoče i ovo: »Čim je Ruža došla do
potpune upotrebe razuma, njome je ovladala odvratnost prema grijehu. I
kad bi se u njoj budili pokreti protiv razuma, ona ih je odbijala i
nadvladavala bez velikog
naprezanja.« Time se želi reći da je djevojčica držala savršeno u
vlasti ona niža nagnuća. U njoj je vladao zakon i nadmoć duha.
Svaki svetac ima svoju karizmu, nešto
na što ga Duh Božji naročito potiče. Kod Ruže je to bila cijeli život
tražena i prakticirana pokora. Ona je bila upravo dovitljiva i neumorna
u traženju novih oblika i čina pokore. Kako je bila lijepa, roditelji
su je htjeli udati za mladića iz jedne dobre obitelji. No Ruža je za
zaručnika izabrala Isusa Krista i njemu se sva predala.
Da
bi nekako onemogućila udaju, ošišala je svoju lijepu kosu te svoje ruke
umočila u vapno i tako ih nagrdila. Oko bokova je cijeli život nosila
opasan lanac, a na glavi željeznu bodljikavu krunu. Nosila je i
pokorničku košulju, bičevala se, postila te stanovala u maloj kolibi
što ju je sagradila u vrtu roditeljske kuće.
Ljudskom mudrošću tko da to shvati? U
svemu tome možemo joj se diviti, a ne moramo je i nasljedovati. No,
ipak treba da je nasljedujemo u duhu pokore, a kojega opet nema bez
smisla za žrtvu i odricanje. Ne moramo činiti pokoru na način Ruže
Limske. Činimo je na svoj način, ali ozbiljno i odgovorno kao sredstvo
preporučeno od samoga Gospodina, bez kojega se ne možemo spasiti.
Nosimo strpljivo i dragovoljno u duhu pokore svaki križ koji nam Gospodin šalje. Štoviše, smatrajmo ga posebnim darom njegove ljubavi prema nama.
No
nije se aktivnost Ruže Limske iscrpla jedino u pokori. Ona se vježbala
i u drugim krepostima, a stekla je naobrazbu i kulturu kakvu je malo
koja žena u ono doba imala. I tako njezin život za njezine suvremenike
postade znak i poticaj. Ljudi su joj se divili, no i osjećali se
potaknuti da i sami budu bolji.
Ruža je dobro znala da sva njezina
pokornička i druga djela ne bi ništa vrijedila ako ne bi bila prožeta
ljubavlju. Zato se nastojala vježbati u toj kraljici svih kreposti.
Marno je slijedila stope sv. Katarine Sienske, koja je bila dominikanka
kao i ona, revno je čitala duhovne spise brata Luisa iz Granade i Ivana
od Križa te se divila velikim apostolskim pothvatima sv. Franje Solana. Žarko se molila za njegov misionarski rad, koji se protezao po nepreglednim predjelima Latinske Amerike.
Ruža je u 20. godini života obukla
odijelo dominikanske trećoredice. Ono je nije dijelilo od svijeta, već
joj je dalo još veći ugled da u svome rodnome gradu, idući među ljude,
čini dobro svake vrste. Kraj svega toga našla je uvijek vremena da sate
i sate moli i razmatra. Molitvu bi prekidala ručnim radom, u kojem je
stekla veliku vještinu.
Njezin je život bio neprestan hod u
Božjoj prisutnosti, razgovor s Gospodinom. Kao duhovna učenica sv.
Ivana od Križa – čitajući njegove spise – i ona se nastojala iz
»ništavila« stvorenja po Gospodinovoj milosti uzdići sve do »duhovnih
zaruka«, najvišeg stupnja mističnoga života. Ona nije bila
neka naivna svetica, već je jasno znala što hoće, što radi i zašto
radi. Fra Luis de Bilbao svjedoči o njoj: »Ruža je radila pod vodstvom
Božjega Duha; bila je ispunjena milošću mudrosti te je uživala posebnu
prisutnost ulivenog znanja.«
Pobožnost je Ruže Limske bila
kristocentrična. Neka to potvrdi ova njezina izjava: »Stajala sam puna
udivljenja u svjetlu mirnoga razmatranja što sve ujedinjuje, kad sam
poradi te jasnoće vidjela kako Spasiteljev križ prosipa svuda oko sebe
pramenove svijetlih zraka; a usred
toga svijetloga luka ugledala sam presveto čovještvo mojega Gospodina
Isusa Krista. Osjećala sam kako iz toga čovještva Isusa Krista padaju
na dno moje duše neobjašnjivi plamenovi slave, tako da sam mogla
pomisliti: ja sam potpuno slobodna, prenesena u blaženu radost vječnoga blaženstva.«
Enrique Dussel spominje tri veoma
značajna djela što ih grad Lima duguje svojoj velikoj svetici. Ona je
osnovala prvi kontemplativni samostan u Južnoj Americi. Sama svetica u
svom pismu od 5. svibnja 1613. piše o tom ocu Jeronimu Bautisti ovo:
»Dragi oče, htjela bih govoriti jezikom anđela da izvijestim o
izvanrednoj milosti koju mi je Gospodin, bez mojih zasluga, udijelio.
Na svoju veliku želju mogla sam utemeljiti samostan moje majke Katarine
Sienske.« Ona je sama za tu nadasve hvale vrijednu ustanovu
pronašla mjesto, zacrtala planove gradnje te prikupila potreban novac,
a što sve govori o njezinoj velikoj poduzetnosti.
Njezino
je drugo djelo stalna služba siromasima. Na to je poticala i svoju
majku ovim riječima: »Majko, nemoj odviše paziti da svoju odjeću ne
zamažeš gnojem bolesnika. Daleko su nečasnije oni okrutni krvnici
svojim pljuvanjem okaljali lice moga Spasitelja.«
I napokon, treće djelo Ruže Limske
bijahu misije te nam u tome i danas može poslužiti kao lijep primjer
misijske svijesti i zalaganja za misije. »Da nisam žena – govorila je –
prva bi mi briga nakon završenih nauka bila da se sva posvetim misijama
i naviještanju Evanđelja; željela bih poći u najdivnije i najudaljenije
krajeve, gdje su ljudi još ljudožderi; bilo bi mi stalo jedino do toga
da Indijancima donesem spasenje i ozdravljenje uz cijenu znoja i krvi,
snagom naviještanja i nauka. Obratite se, grješnici, obratite!« Ruža
Limska je kao Katarina Sienska prije nje i Mala Terezija poslije nje
poticala svećenike na herojsku
savršenost, da bi mogli biti misionari. U pismu Bartolomeju de Ayala
pisala je ovako: »A sada bih vam, oče moje duše, htjela reći da sav vaš
dug primam na se i molim Boga da mi za kaznu dade ono što ćete vi kao
takvo zaslužiti.«
Iz svega
se navedenoga vidi da je Ruža Limska bila velika duša. Iako je živjela
samo 31 godinu, u malo vremena učinila je mnogo, ispunivši u kratko ono
što bi dostajalo i za jedan dugi vijek. Umrla je 24. kolovoza 1617.
ponavljajući u agoniji neprestano ove riječi:
»Isuse, Isuse, ostani kod mene!« Papa Klement X. proglasio je 12.
ožujka 1672. Ružu Limsku svetom kao prvi cvijet svetosti novoga
svijeta. Svetica je pokopana u Limi u samostanu Rosario. To je u tom
gradu najveći dominikanski samostan. S njome su pokopana još dva sveca: sv. Martin de Porres i sv. Ivan Macias, obojica dominikanci.
Dominikanac
Luis Getino pronašao je g. 1923. neka pisma i spise sv. Ruže Limske.
Njezina pisana riječ kao i sav njezin život odiše žarom velike
mističarke, koja se s pravom može staviti u red velikih žena što ih je
dala sveta Rimokatolička crkva. Okusimo zanos njezinih riječi iz
njezina pisma liječniku Castillu.
»Gospodin Spasitelj prozbori i
neusporedivom uzvišenošću reče: ’Neka svi znaju da milost dolazi tek
nakon iskušenja, i neka razumiju kako je nemoguće dospjeti do vrhunca
milosti bez tereta poteškoća. Neka shvate da mjera darova raste
usporedo s posvećenjem napora. Nek se ljudi boje da ne zalutaju i ne
pogriješe. To su jedine prave ljestve za raj, i bez križa nema puta kojim bi se mogli popeti do neba.’
Kad
začuh te riječi, obuze me silan žar i kao da me ostavio posred ulice da
bih mogla snažnim glasom doviknuti sinovima bez obzira na dob, spol i
položaj: ’Slušajte narodi; počujte, puci! Po Kristovoj naredbi i
služeći se riječima što su ih izgovorile same njegove usne, sve vas
opominjem: Milost ne možemo steći ako ne podnosimo tegobe; uz mnogu
muku treba nagomilati silan trud da bismo postigli najprisnije
sudjelovanje u božanskoj naravi, slavu Božjih sinova i potpunu duševnu
sreću.’
Isti me poticaj silno nagonio da
propovijedam ljepotu božanske milosti. Ono što me pritiskivaše
tjeskobom, sililo me da u to uvjeravam i o tome govorim. Činilo mi se
da je više nemoguće zadržati dušu u zatvoru tijela, već da je,
rastrgavši okove, valja pustiti da ide slobodna sama i s većom
pokretljivošću po svemu svijetu te da govori: ’O kad bi smrtnici
spoznali kolika li je božanska milost, kako li je lijepa, plemenita,
skupocjena; kolika li bogatstva u sebi krije, kolika blaga, koliko
veselje i užitke! Nema sumnje,
svim bi onda marom i brigom prionuli stjecati sebi muke i poteškoće!
Svi bi po svemu svijetu tražili neprilike, a ne bogatstvo. Tražili bi
nemoći i muke, da bi stekli neprocjenjivo blago milosti. To je utrženo
dobri i zadnji dobitak strpljivosti.
Kad bi upoznali tezulju na kojoj se važu da bi se razdijelili ljudima,
nitko se ne bi tužio na ’križ i na napore na koje možda nailazi’.«
Kad smo već kod sv. Ruže Limske, nek
bude spomenut i ovaj mali doživljaj. U rujnu 1977. vraćao sam se sa
svećeničkog kongresa iz Pompeja u Rim. Do mene je u autobusu sjedio
subrat isusovac Peruanac. Čavrljali smo, a i ozbiljno razgovarali o
svemu, pa tako i o svecima. Pitao me za hrvatske svece, blaženike,
kandidate oltara. Slušao je sve pozorno pokazujući živo
zanimanje. Urednik je jednog lista pa ga sve i zanima. A onda mi je s
neprikrivenim ponosom rekao: »Vidite, oče, svi su južnoamerički sveci
iz Perua: sv. Ruža Limska, sv. Martin de Porres, sv. Ivan de Macias,
sv. Turibije Mongrovejski – on je doduše bio
rodom iz Španjolske, ali je bio nadbiskup Lime – te napokon sv. Franjo
Solano.« Da, Lima je dugo vremena bila kao neki Rim i kršćansko
središte Južne Amerike. Najdivniji je cvijet u tom središtu bila sv.
Ruža Limska. U njemu se nad svetičinom rodnom kućom i danas diže njezino veliko nacionalno svetište za cijeli Peru.

Sv. Sidonius Apollinaris
(oko 432–480/490)

Alexis
Curvers (1906–1992), pisac brojnih djela i članaka, dobitnik nagrade
»Le Prix Sainte Beuve« i »Grands Prix littéraires de Monaco«, čovjek
velike klasične i humanističke kulture, u svojoj velikoj raspravi La
fin d’un monde (Svršetak jednog svijeta), tuži se na činjenicu da danas
možda i doktor latinskog jezika i književnosti nikad ništa nije čuo o
jednom Sidoniju Apollinarisu. Da i na nas, koji
želimo barem biti kulturni Europejci druge polovine XX. stoljeća, ne
padne ista tužba velikog intelektualca i našeg suvremenika Curversa,
upoznajmo se barem kratko s jednim od nosilaca rimske klasične kulture
iz V. stoljeća, kad je ona bila na zalasku i u smrtnoj agoniji.
Sidonius
Apollinaris rodio se oko g. 432. u senatorskoj kršćanskoj obitelji
starog Lugdunuma, danas Lyona, a umro između 480. i 490. u Clermontu,
sjedištu starodrevne biskupije Claromontanae, kojoj je on jedno vrijeme
bio na čelu i štuje se kao svetac, jedan od jedanaestorice biskupâ
svetaca te biskupije, iz njezina najranijeg razdoblja. Mladi je
Sidonije u svom rodnom Lyonu te u Arlesu primio odlično gramatičko i
retorsko obrazovanje koje bî temeljem njegove kulture, što će se
kasnije daleko više razviti. Bio je
učenik i prijatelj Claudianusa Mamerta iz stare Vienne, pisca tada
nadaleko poznata djela De statu animae (O stanje duše). Djelo odaje
neobično talentirana i naobražena pisca, a vrlo je značajno za
filozofiju, retoriku i stilistiku onog vremena.
Sidonius se najprije posvetio
političkom životu. Oko g. 450. oženio se kćerkom prefekta Galijâ,
kasnijeg »cara u sjeni« Avitusa (455–456). Pohvalna pjesma carevima
Avitusu, Majorianu i Anthemiusu pribavila mu je 456. spomenkip na
Rimskom forumu. Bila je to svakako velika čast i priznanje.
Sidonije se s vremenom sve više i više uspinjao u karijeri.
Godine 461. postaje patricijem Auvergne, g. 468. rimskim prefektom. A
g. 469/470. protiv svoje volje postade biskupom Averne sa sjedištem u
današnjem ClermontFerrandu. Vjerojatno je
tada bio već udovac. U biskupiji je – tvrdi sveučilišni profesor dr.
Vinzenz Buchheit – svojim simpatičnim karakterom i jakom religioznošću
vršio više političku nego crkvenu ulogu. Nakon što su g. 474–476.
njegovu pokrajinu držali pod
okupacijom zapadni Goti, biskup Sidonius bijaše privremeno u
progonstvu. Spomenuti sveučilišni profesor u Giessenu, kao i Alexis
Curvers, a nisu sigurno jedini, drže da je Sidonius Apollinaris
posljednji značajni predstavnik antiknokršćanske
naobrazbe u staroj Galiji, kasnijoj Francuskoj. Prije svoje biskupske
službe bio je proslavljeni pjesnik. Od njegovih pjesama Carmina
sačuvano je dvadesetičetiri. To su po antičkim uzorima Vergiliju i
Horaciju nešto kićenije i mitologijom snažno prožete pjesme.
Kad je Sidonius postao biskup, po uzoru na Plinija Mlađeg i Simaha
posvetio se epistolografiji, pisanju literarnokroničkih pisama. Ostavio
je iza sebe u 9 knjiga 147 pisama, vrlo vrijednih za povijest kulture
te ga po njima možemo ubrojti u velike kulturne
Europejce V. stoljeća, a Francuzi ga smatraju »dragocjenim duhom
Galije«. Spisi su mu djelomično ušli u glasovitu patrističku seriju
Migne: Patrologia Latina.
U talijanskoj Katoličkoj enciklopediji
(Enciclopedia Cattolica) Michele Pellegrino, izvanredni profesor stare
kršćanske literature na Sveučilištu u Torinu, kasniji torinski
nadbiskup i kardinal, piše o Gaiu Solliju Modestu Sidoniusu Apollinaru
da je posljednje godine života proveo žrtvujući se neumorno za svoje
stado, da su ga cijenili i vjernici
i subraća. Zbog toga je i vrijedan da se stavi uz bok brojnih duhovnih
pastira svog vremena koji su se pokazali veoma svjesni svoje misije,
promičući mudro, hrabro i snažno dobro svog naroda u prvom razdoblju
Crkve kad se rimsko društvo već moralo suočavati s navalama barbara sa svih strana.

Sveti Filip Benicij, svećenik
(1233–1285)

Peti general reda Slugu Bl. Djevice Marije (ili servita), Filip
Benicij, rodio se g. 1233. u Firenzi kao sin Jakova Benizija i
Albaverde. Kad je poodrastao, dao se na studij,
ali ne zanemarujući ni moralnu izgradnju svoje ličnosti. I sam je
obavljao mnoge praktične pobožne i pokorničke vježbe, koje tada bijahu
u običaju kod onih kršćana dubljega duhovnoga života. Postio je, u noći
bdio hvaleći Gospodina, pohađao crkve u Firenzi
i Fiesoleu, molio Mali časoslov BD Marije, Časoslov za pokojne te 7
pokorničkih psalama. Dobro je znao da to nije još dosta, zato se dao i
na karitativno pomaganje siromaha, da njegova ljubav prema Bogu bude
još vjerodostojnija. Provodeći takav život prema načelima Evanđelja, u njemu se rodila želja da napusti svijet i služi Bogu svim silama svoga srca.
Stupio je u red Slugu BD Marije u kojem
je četiri godine živio kao brat pomoćnik, a kasnije bio ubrojen među
klerike te g. 1259. zaređen za svećenika. U redu je obavljao važne
službe, dok g. 1267. nije bio izabran za generala. Kao general mnogo je
učinio za proširenje servita te je postao i jedan od njihovih značajnih
zakonodavaca. Iako je bio vrhovni poglavar reda, nastojao je sačuvati
poniznost koja je bila glavna značajka njegove duhovnosti.
Tu je krepost učio od Gospe kojoj je od
malih nogu bio odan i pobožan. Toliko je volio Blaženu Gospu da su
ljudi govorili: »Ona je Filipovo srce.« Kad se Filip jednom nalazio na
putovanju, a u pratnji subraće, netko ga je upitao: »Kakav je habit što
ga nosite?« On je odgovorio: »Mi se zovemo Marijini sluge, a nosimo
habit njezine žalosti« – naime, zadaća je reda Slugu Bl. Djevice
Marije, kojega su u Firenzi osnovali 7 svetih utemeljitelja, da njegovi
članovi razmišljaju o Gospinim
žalostima i bolima, o onome što je starac Simeon prorekao Majci Božjoj:
»Gle! Ovaj je određen za propast i uskrsnuće mnogih u Izraelu, za znak
kojemu će se protiviti – a tebi će samoj mač probosti dušu – da bi se
otkrile misli mnogih srdaca« (Lk 2,34–35).
Filip je kao servit taj zadatak tako
savršeno izvršavao da je o njemu zapisano: »U srcu nije imao drugo doli
muke Isusa Krista i velike bole Djevice Marije.« Taj je veliki Božji
sluga umro g. 1285. u Todiju, u Toskani, baš kad je zvonilo na Gospino
pozdravljenje, držeći u rukama raspelo, koje običavaše nazivati svojom
knjigom, odakle je neprestano učio. Njegova je životna mudrost bio
raspeti Krist.