Svetac/Svetica dana

First topic message reminder :

Sv. Eugen i Makarije
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.

Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.

Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.

25. kolovoz
Sveti Ljudevit, kralj (1214–1270)
Sveti Ljudevit IX. bio je najodličniji predstavnik francuske kraljevske dinastije Kapetovića. Kao kralj vladao je mudro i pravedno, dajući primjer i potrebne strogosti i velike ljubavi te samilosti prema siromasima. Njega smatraju idealnim likom kršćanskoga srednjovjekovnoga vladara. Kralj se cijeloga života trudio oko mira u Europi, vodeći veoma pomirljivu politiku, a u želji za obranom svetih mjesta u Palestini sudjelovao je u VII. i VIII. križarskoj vojni na kojoj je, nalazeći se u Tunisu, zahvaćen kugom, preminuo 25. kolovoza 1270.
Ljudevit se rodio u Poissyju g. 1214. Francuski je kralj postao već g. 1226., u dobi od 12 godina, no zbog njegove maloljetnosti jedno je vrijeme mjesto njega vladala kao regentkinja njegova majka Blanka Kastilska, sveta i kreposna žena, koja ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. On je uvijek bio dubok kršćanin koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja velike zahtjeve i koje traži žrtve. Od majke je primio i vrlo uzvišen pojam o kraljevskoj vlasti.
Sveti je kralj Ljudevit ljubio Boga svim svojim srcem te nasljedovao njegove čine; kad je uvidio da je sam Bog umro iz ljubavi za svoj narod i on je više put svoje tijelo izložio avanturi iz ljubavi prema svome narodu. Da je htio, lako se od toga mogao osloboditi.
U jelu je bio tako umjeren da ga nikad u životu nisam čuo govoriti o jelima, kako to inače čine mnogi bogati ljudi, već je dobroćudno jeo onu hranu što su je njegovi kuhari stavljali pred njega. Vino bi odmjereno razblaživao vodom, videći da bi ga ono moglo zanijeti.
Kralj je bio tako darežljiv da bi posvuda kuda je po svome kraljevstvu prolazio, dijelio obilnu milostinju siromašnim crkvama, bolnicama za gubavce, općim bolnicama, svratištima te siromašnim malim plemićima. Svaki dan bi davao obilno hrane siromasima ne računajući one koji su jeli u njegovoj sobi. Kralj je od ranog djetinjstva imao samilost prema siromasima i patnicima; i bijaše običaj svagdje, kuda bi kralj došao, da se u njegovoj kući nahrani 120 siromaha kruhom, mesom, ribom, da im se dade vina, i to svaki dan. U Korizmi i Adventu broj bi se siromaha povećavao. Više put se događalo da bi kralj sam posluživao siromahe stavljajući hranu pred njih, režući im meso te bi im na odlasku sam dijelio novac. Naročito bi u predvečerje velikih svetkovina posluživao siromahe sa svim gore spomenutim stvarima, dok sam ne bi jeo ni pio. Sa svim tim svaki je dan imao na ručku i večeri starih i hromih ljudi, dajući im od one hrane koju je sam jeo. A kad bi jeli, odnijeli bi sa sobom svotu novca što su je dobili. Povrh svega toga kralj bi svaki dan davao tako veliku i obilnu milostinju siromašnim redovnicima, siromašnim bolnicama, bolesnicima i drugim siromašnim zajednicama, siromašnim malim plemićima i plemkinjama, palim ženama, siromašnim udovicama i bolesnicima, onima koji zbog starosti ili bolesti nisu mogli raditi ni voditi svoj zanat, da bi se sve to jedva moglo izbrojiti.
Ideal je sv. Ljudevita, prema vlastitom priznanju, bilo poštenje.
Kraljeva je pobožnost i nutarnja umrtvljenost sličila redovničkoj. Sudjelovanje u bogoslužju, misi, časoslovu sačinjavalo je velik dio njegova dana. Kralj se ispovijedao svaki petak, a ispovjednik mu je nalagao dosta oštru pokoru, koju bi radosno izvršio. Pričešćivao bi se prema tadašnjoj praksi samo šest puta na godinu: na Uskrs, Duhove, Veliku Gospu, Sve svete, Božić i Svijećnicu. Činio je to s najvećim poštovanjem.
Kralj je strogo postio u Adventu i Korizmi, između Spasova i Duhova, u predvečerje blagdana, u kvatrene dane, petkom. Često se tada zadovoljavao samo kruhom i vodom. Ideal je pokore uvijek bio prisutan u njegovu životu. Kralj se bio oženio Margaretom iz Provanse i nježno je i odano ljubio. S njome je imao jedanaestero djece. Kako su mu djeca rasla, pridruživao bi ih k sebi u vježbama pobožnosti. Uvečer prije spavanja davao bi im spasonosne pouke i savjete.
Kralj je Ljudevit već za života uživao glas sveca. Svetim ga je proglasio g. 1297. papa Bonifacije VIII. Njegov je svetački život, doista, čudesan. Na kraljevskom prijestolju, u bogatstvu, u vođenju državnih poslova nastojao je ostvarivati kršćanski ideal svetosti i u tome je posve uspio. Toliko toga u njegovu životu još i danas može služiti za primjer. On je svjetionik koji svojim životom pokazuje put prema najuzvišenijim idealima. Sav je njegov život veliki ideal, pun poleta za ono što ima vječnu vrijednost.

26. kolovoz 2008.
Sveti Anastazije, solinski mučenik



Jeronimov martirologij spominje na današnji dan solinskoga mučenika sv. Anastazija, koji je bio rodom iz Akvileje. Za vrijeme Dioklecijanova progonstva došao je u Salonu da ondje ohrabri kršćane. To je znak da je i sam bio veoma zauzet kršćanin kome je bilo mnogo stalo do dobra Crkve. Ime je tog mučenika pronađeno zapisano na konfesiji mučenikâ u Manastirinama. I on je s ostalim slavnim solinskim mučenicima prikazan na poznatom lateranskom mozaiku, što ga dade u krstionici lateranske bazilike izraditi papa Ivan IV., rodom iz Dalmacije.
Sveti je Anastazije žrvnjem oko vrata bio potopljen u rijeci Jadru. Tijelo mu je ugledna matrona Asklepija pokopala na Marusincu. Tu mu je u V. stoljeću bila podignuta veličanstvena bazilika. Njezin se pod od mozaika sačuvao sve do danas. Uz svetog Dujma i Venancija sveti je Anastazije bio najviše štovan solinski mučenik.
U svojoj Poslanici Filipljanima sv. Polikarp, apostolski učenik i sam mučenik, ovako ih je sokolio da budu čvrsti i nepokolebljivi u vjeri: "Sve vas potičem da budete poslušni riječi pravde te da ustrajete u strpljivosti koju ste vidjeli svojim očima ne samo u blaženom Ignaciju (antiohijskom biskupu), Zozimu i Rufu, već i u tolikim drugima koji bijahu kod vas, i u samome Pavlu i drugim apostolima; uvjereni da svi oni nisu trčali uzalud, nego u vjeri i pravednosti te da su na mjestu koje im pripada kod Gospodina s kojim su trpjeli. Oni nisu ljubili sadašnji svijet već Krista koji je umro za nas te koga je Bog za nas i uskrsnuo."
Mi tu Polikarpovu poruku možemo primijeniti na naše solinske, srijemske i druge mučenike. Oni su na našem tlu pokazali kako se svjedoči za vjeru, kako se ostaje vjeran Kristu, kako se ljubi Crkva. Oni su s nama po istoj zemlji na osobit način u općinstvu svetih. Budimo uvijek dostojni tako odličnog društva, tako odličnih naših prethodnika u vjeri!
"Sjetite se da su naši oci kušani časte li zaista Boga. Sjetite se kako je kušan otac naš Abraham i kako je, prokušan mnogim nevoljama, postao prijatelj Božji. Tako i Izak i Jakov i Mojsije, i svi miljenici Božji: vjerni prođoše kroz mnoge nevolje" (Jdt 8,21-23).

27. kolovoz 2008.

SVETA MONIKA (332.-387.)

Ljubav prema Božjoj utjelovljenoj mudrosti rodila se kod sv. Monike već u roditeljskoj kući u Tagasti, jer je bila član jedne odlične kršćanske obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne stare sluškinje. Pa ipak, unatoč dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu Augustinu, Monika se kao mlada djevojka odala piću. Kad su je roditelji slali u podrum po vino, ona je iz neke djevojačke obijesti ispijala požudno pune čaše vina. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala "pijanicom". Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane.
Kad se Monika rascvala u lijepu i zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije. On još nije bio kršćanin; inače po naravi čuvstven čovjek, autoritativan i lak na srdžbu. Patricije voljaše svoju ženu pa ipak je, kao vruć i strastven Afrikanac, nije poštedio duboke boli zbog svoje bračne nevjernosti i preljuba. Monika ga je nastojala obratiti Kristu. A govorila mu je o njemu više životom nego riječima, strpljivo podnašajući njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporođenja postavši po krštenju kršćanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo te velike žene u kojem je vjerno surađivala s Božjom milošću i nadahnućima.

Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorođenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga će još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i riječima bude dovela do obraćenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj ne znamo ime. Svima im je dala dubok kršćanski odgoj, no unatoč tome, Augustin će krenuti putem strasti i grijeha. No i tada je ipak, zahvaljujući majčinu odgoju, sačuvao ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vječnoga života. Za kćerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup.

Kad je Moniki bilo 40 godina, umro joj je muž, a tada započinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi čovjek. Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obraćenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum. Poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Taj je sveti sakrament primio 24. travnja 387. Nakon toga su se uputili put Afrike. No, došavši u Ostiju, na ušću Tibera i čekajući na lađu, Monika se razboljela i umrla. Ondje bi i pokopana, no ne trajno.


Svetu Moniku slavimo kao ženu izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha, oštroumnost i profinjena osjećajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga autoriteta. Sin joj je Augustin postavio besmrtan spomenik u svojim Ispovijestima, osobito u IX. knjizi, koja je jedan od najljepših opisa majke u svjetskoj literaturi. Njezine se relikvije veoma časte u crkvi Sv. Augustina u Rimu, a pučka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki.

31. kolovoz 2009.

Sveti Rajnund Noat, kardinal (1200-1240)

Rajmund, jedan od najslavnijih članova Reda Majke Božje za otkup robova, zvanih mercedarijevci, rodio se g. 1200. u Portellu, kod Barcelone. Zapravo, nije ni bio pravim putem rođen jer mu je majka u porodu umrla, a dijete su iz majčina krila naprosto izvadili; odatle i njegov nadimak "nonnatus", što znači nerođeni. O njegovoj obitelji ne znamo mnogo. Čini se kao da je bila u rodu s vikontima iz Cardone.
Kad su Rajmundu bile 24 godine, stupio je u Barceloni u red mercedarijevaca. Taj je red tek nekoliko godina ranije osnovao sv. Petar Nolasco, veliki Rajmundov prijatelj. Stupivši među mercedarijevce, Rajmund se svom dušom posvetio oslobađanju i obraćenju španjolskih robova iz ruku Saracena i Maura. Španjolska je tada gotovo sva bila u njihovim rukama. Rajmund se svojim velikim ugledom svestrano zalagao za napredak reda mercedarijevaca pa je zbog toga putovao u Rim.
Po povratku s toga puta Rajmund je prenio polje svoga rada u Alžir. Ondje zbog svoje aktivnosti mnogo pretrpio. Kao talac držan je u zatvoru oko osam mjeseci, podvrgnut u više navrata okrutnim mukama. Svetac je sve to podnio herojskom strpljivošću i ustrajnošću. Da bi mu spriječili naviještanje Evanđelja, Saraceni su mu lokotom zatvorili usta. Prije toga su mu usijanim željezom probušili usta. Unatoč tome on je čudesno nastavio hvaliti Boga, propovijedati, robove sokoliti, a nekršćane na obraćenje pozivati.
Zbog tolike revnosti i neopisive hrabrosti papa Grgur IX. imenovao ga je g. 1239. kardinalom svete Rimske crkve, podijelivši mu kao naslovnu crkvu Sv. Eustahija u Rimu. Htio ga je kao vrsnog suradnika i dobrog savjetnika imati uza se u Rimu. Rajmund se na Papinu želju dao na put, ali Vječnoga grada taj put nije vidio jer je, zahvaćen jakom groznicom, umro na putu u Cardoni, nedaleko od Barcelone, i to 31. kolovoza 1240. Sahranjen je u maloj crkvi Sv. Nikole, koja je brzo pretvorena u njegovo svetište. Ljudi su uvelike hodočastili na njegov grob, preporučivali se njegovu zagovoru, a Bog je na taj zagovor učinio mnogo čudesa, što je svečevu slavu pronijelo po cijeloj Kataloniji pa i dalje.
Papa Aleksandar VII. uvrstio je ime sv. Rajmunda kao sveca u Rimski martirologij, službeni popis svetaca. Zbog okolnosti svečeva rođenja primalje ga zazivaju kao zaštitnika.

1. rujan

Sveti Egidije, opat

Sveti je Egidije, u francuskom Gilles, veoma popularan svetac u Francuskoj, gdje petnaestak općina nosi njegovo ime, u Belgiji, gdje u Bruxellesu jedna gradska četvrt nosi njegovo ime, a ubrojen je i u broj svetih pomoćnika, što mu je proširilo štovanje i izvan granica Francuske. Središte je njegova štovanja jedna opatija u okružju grada Nîmesa, gdje mu se nalazi grob. Iz toga su groba njegove relikvije po srednjovjekovnom običaju dijeljene i prenašane po Francuskoj, Belgiji i Njemačkoj. Najveći se dio svečeva tijela čuva u Toulouseu, u crkvi Saint Sernin.

Sveti je Egidije živio kao pustinjak u Provanci. Oko g. 680., najvjerojatnije uz pomoć zapadnogotskog kralja Wambe, sagradio je na ušću Rhone samostan, u kojem je kao opat vodio skupine redovnika. Taj je samostan po njegovu imenu kasnije nazvan SaintGilles. Umro je na glasu velike svetosti, a grob mu je bio jedna od omiljelih postaja na hodočasničkom putu što je vodio u Compostellu. Hodočasnici svetom Jakovu neminovno su se s velikom pobožnošću zaustavljali i molili i na grobu sv. Egidija. Danas, kad se polako opet budi smisao za pučku pobožnost, njezino bolje razumijevanje i vrednovanje, lakše ćemo razumjeti tu srednjovjekovnu odanost svecima i hodočašćenje na svetačke grobove.

Svetog su Egidija kao pomoćnika zazivali u pomoć protiv straha i duševnih bolesti. Blagdan mu je upisan u Rimski martirologij na današnji dan. Svecu su u Francuskoj podignute brojne crkve, tako u Parizu, BourgleReineu, Thiaisu. Koji put ga na slikama prikazuju skupa s biskupom Sensa sv. Lupom. U divnoj katedrali u Chartresu, remekdjelu kršćanske umjetnosti, sveti je Egidije prikazan na pročelju – tamo je njegov kip – i u samoj crkvi na dva prozora.

Pius Parsch, pišući o sv. Egidiju, kaže: »Sveca zazivaju u pomoć kao jednoga od 14 pomoćnika u bolesti i pošasti. Sveci nam žele olakšati i naš zemaljski udes, a kad je to podređeno našem vječnom spasenju, žele nas osloboditi i od bolesti i patnje. Ako je pak koja bol ili bolest potrebna za naše spasenje, tada nam u tom slučaju sveci ne mogu pomoći. Samo u tom smislu – u vidu našega vječnoga spasenja – smijemo zazivati svece pomoćnike u nevolji.« Sve, dakle, mora biti podređeno volji Božjoj i našem vječnom udesu.

2. rujan 2009.

Sv. Kalista, sv. Evodije i sv. Hermogen

Prema Jeronimovu Matrirologiju 2. rujna se slavi spomendan jedne sestre i dvojice braće: sv. Kaliste, sv. Evodija i sv. Hermogena. Imena su grčkoga značenja, ali su živjeli na Siciliji gdje je u starini doselilo mnogo Grka. Mučeništvo su podnijeli 302./3. u Siracuzi za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana. Ime "Kalista" su u nas prevodi s Divna, jer grčka riječ "kalistos" znači krasan, divan. I u nas se ženskoj djeci daje ime Divna.

3. rujan 2009.

SVETI GRGUR VELIKI, papa i crkveni naučitelj (540.-604.)

Dosada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena. On je živio i djelovao u veoma teškim i složenim okolnostima. Pa ipak je taj rad, zahvaljujući Božjoj milosti, svečevoj neumornoj revnosti, ugledu što je proizlazio iz njegove svetosti i bogate osobnosti, njegovu izvanrednom talentu za upravu, bio izvanredan; a rezultati su njegova 14-godišnjeg pontifikata bili izuzetno veliki ne samo za njegovo nego i za kasnija vremena.
On je Petrovoj Stolici, kako na Zapadu tako i na Istoku, pribavio silan ugled. Udario je temelj odnosima s carskim vlastima u Bizantu, na bazi većeg dostojanstva i veće slobode, osobito na duhovnome području. Radio je na obraćenju Langobarda u Italiji te Angla u Britaniji. U životu je bio učitelj narodu, redovnicima, kleru i biskupima, a po smrti je to svojim brojnim pisanim djelima.

Grgur se rodio oko god. 540. u Rimu, u krilu jedne stare i ugledne rimske senatorske obitelji. U sebi je nosio najbolje vrijednosti rimske baštine. Kao rođeni Rimljanin osjećao se uvijek duboko vezan i s Rimskim Carstvom. To ga ipak nije smetalo - što je također dokaz da je bio velik duh, čovjek širokih pogleda - da svoj pogled upravi i izvan granica Rimskoga Carstva, na nove germanske narode što su nadirali prema zapadu i jugu. Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode ne samo obratiti i pokrstiti, već i u sebe uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada.

Od svog je oca baštinio na Siciliji veliko imanje pa mu je tako bilo moguće osnovati ondje 6 benediktinskih samostana. Jedan je osnovao u Rimu u svojoj rodnoj kući, koju je pretvorio u samostan, posvetivši ga svetom Andriji. Jedno je vrijeme bio visoki državni činovnik, rimski prefekt, a onda se nenadano god. 575. povukao iz javne službe te postao redovnik svoga rimskoga samostana Sv. Andrije. Tu se osjećao veoma ugodno, no nije mu bilo dano dugo uživati sveti samostanski mir. Papa Benedikt I. i Pelagije II. uzeše ga u svoju službu. Pelagije II. ga je zaredio za đakona te kao svog apokrizijara - nuncija - poslao god. 579. u Carigrad. Ondje Grgur ostade sve do god. 585. živeći na carskome dvoru u redovničkoj povučenosti i siromaštvu, provodeći vrijeme usred dvorske vreve i meteža isključivo u molitvi i teološkom proučavanju.

Nakon povratka u Rim živio je opet jedno vrijeme u svome dragom samostanu, no i dalje je bio Papin savjetnik i vodio brigu o njegovoj korespondenciji s Istokom. Protiv svoje volje i odlučnog protivljenja izabran je god. 590. za Pelagijeva nasljednika na Petrovoj Stolici. Njegov će pontifikat u povijesti Crkve biti jedan od velikih. Grgur je odmah od početka svoga pontifikata imao jasnu svijest o svojim papinskim dužnostima. Za biskupa je posvećen baš na današnji dan godine 590. Izabran je bio već prije i odmah je počeo djelovati. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, zatim glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija kako bi se izmolilo Božje smilovanje. Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava. Tako kler kod Sv. Kuzme i Damjana, redovnici kod Sv. Gervazija i Protazija, redovnice kod Sv. Petra i Marcelina, dječaci kod Sv. Ivana i Pavla, udovice kod Sv. Eufemije, udate žene kod Sv. Klementa, a svi drugi vjernici kod Sv. Stjepana. Iz tih su crkava svi išli moleći u crkvu Sv. Marije Velike. Tom je zgodom Grgur izrekao vjernicima svoju prvu propovijed. U njoj se kao brižan pastir potrudio da svoje ovce utješi, obodri, upravi im srce prema Bogu, koji pripušta takve nevolje da bi se ljudi obratili. Sve ih je potaknuo također na ustrajnu molitvu i pokoru.

Grgur je bio i veliki obnovitelj bogoslužja. On je dao rimskome kanonu mise, koji još i danas upotrebljavamo, konačan oblik. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. On je obnovitelj liturgijskoga pjevanja. Da li je i u kolikoj je mjeri on i tvorac takozvanoga gregorijanskog korala, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. Osnovao je rimsku školu pjevača. Grgur je i kao papa i usred najveće aktivnosti bio velik mistik koji je neprestano žalio za smirenim kontemplativnim redovničkim životom. To je njegovoj pastirskoj službi davalo poseban čar. I nije čudo što su svi njegovi brojni duhovni spisi duboko utjecali na srednjovjekovnu pobožnost.

Grgur je pun zasluga preminuo 12. ožujka 604. Glas svetosti uživao je već za života, a nakon smrti samo se još povećao.

4. rujan

Sveta Rozalija, djevica († 1160)

Pisati o svetoj Rozaliji, na Siciliji veoma popularnoj i štovanoj svetici, zaštitnici grada Palerma, nije lako. Razlog leži jednostavno u tome što o njoj postoje doduše razne predaje, ali iz kojih se ne može s točnošću rekonstruirati njezin život. Prema predajama što ih je početkom XVII. stoljeća skupio Ottavio Gaietani, Rozalija se rodila u Palermu, metropoli Sicilije. Ondje se jedno vrijeme nalazila na dvoru kraljice Margarete, žene kralja Vilima. Zatim je stupila u red augustinki. No vođena željom za pustinjačkim životom, povukla se u jednu špilju na Monte Pellegrino kod Palerma, gdje je do smrti provodila veoma strog pokornički život. Umrla je 4. rujna 1160. Relikvije joj se nalaze u divnoj katedrali u Palermu.

Bolandist Ivan Stilting, koji je proučavao njezin kult, tvrdi da je svetičino štovanje na Siciliji veoma staro, a povijesno dobro utvrđeno već svršetkom XIII. stoljeća. Njoj su u čast, osim kapele na Monte Pellegrinu u blizini špilje gdje je živjela, podignute i posvećene crkve u Palermu, po cijeloj Siciliji i po kopnenoj Italiji. Njezino se štovanje naročito proširilo nakon što je jedna komisija, sastavljena od teologa i liječnika, utvrdila 11. veljače 1625. vjerodostojnost svetičinih relikvija. Već prije toga datuma dva su palermska zidara u jednoj špilji kod Quisquine otkrila 25. kolovoza 1624. jedan latinski natpis na kojem piše: »Ja Rozalija, kćerka Sinibalda, gospodara Quilquine, iz ljubavi prema mome Gospodinu Isusu Kristu, odlučila sam stanovati u ovoj špilji.«

Papa Urban VIII. uvrstio je god. 1630. ime svete Rozalije u Rimski martirologij, i to na dva datuma: 15. srpnja, na obljetnicu kad je po Božjoj volji bilo pronađeno njezino tijelo, i 4. rujna, kad se slavi njezin blagdan. Martirologij kaže da Rozalija vuče lozu »od kraljevske krvi Karla Velikoga«. Papa Aleksandar VII. dopustio je god. 1666. svetičin Časoslov svoj Siciliji, a Inocent XII. dopustio je god. 1693. to isto Španjolskoj.

O velikom štovanju sv. Rozalije govori dosta i bogata ikonografija. Umjetnici je obično prikazuju u pustinjačkoj odjeći s krunom od bijelih ruža na glavi, s križem, mrtvačkom glavom i lancem, znakovima njezine pokore. Neki je slikaju u habitu augustinki. Glasoviti majstor A. Van Dyck prikazao ju je god. 1624. na jednoj slici kako je krune dva anđela, dok ona zagovara svoj grad Palermo. Ta se slika čuva u Oratoriju svete krunice u Palermu. Od istog se majstora jedna slika sv. Rozalije čuva u glasovitoj galeriji Ermitage u Lenjingradu. Svetičinih slika ima i drugdje, a potječu od učenika ili iz škole Van Dycka.

Lik je sv. Rozalije trajno prisutan i u hrvatskoj književnosti, zahvaljujući isusovcu ocu Antunu Kanižliću (1699–1777). On je tu sveticu opjevao u svom spjevu Sveta Rožalia, panormitanska divica. Iako je djelo napisano u proljeće ili u rano ljeto 1759., tiskano je tek poslije Kanižlićeve smrti, točno god. 1780. u Beču. Stručna pera naše književnosti ocijenila su taj Kanižlićev spjev kao veoma vrijedno umjetničko djelo.

Tako akademik Tomo Matić piše o njemu: »Kanižliću se ne može poreći da je u ’Rožaliji’ stvorio pjesničko djelo, s kojim se po umjetničkoj izradi ne mogu takmiti književna djela što ih je hrvatska književnost dala Slavoniji prije Preporoda.«

Još bolje ocjene Kanižlićevu djelu daje Matko Peić u svojoj zapaženoj i strogo znanstvenoj studiji Barok i rokoko u djelima Antuna Kanižlića. U njemu tvrdi: »Sv. Rožalija je djelo najveće direktne opservacije prirode u XVII. i XVIII. stoljeću hrvatske literature«, štoviše, »jedan od vrhova europske rokoko književne opservacije«. Prema Peiću opis Rožalijine haljine »jedan je od vrhunskih dometa starije hrvatske književnosti«. Zbog svega toga Peić kaže da je Kanižlić »rokoko genij«, a Rožalia je vrhunac njegova umjetničkoga pjesništva.

5. rujan 2009.

Sveti Lovro Giustiniani, patrijarh (1381-1456)

Život i naučavanje sv. Lovre Giustinianija, prvog mletačkoga patrijarha, sav je prožet mišlju i vjerom u Božju mudrost. Rođen je 1. srpnja 1381. u Mlecima, u jednoj od najodličnijih obitelji "Serenissime". Rano je ostao siroče bez oca. Mlada majka udovica, u dobi od samo 24 godine s petero djece, odgojila ga je kako je najbolje znala i mogla. Prema tradiciji obitelji primio je i primjerenu književnu izobrazbu, premda njegov stil pisanja zaostaje za stilom brata mu Leonarda, koji bijaše jedan od najglasovitijih humanista onoga doba.
U svome spisu Fasciculus amoris (Sveščić ljubavi) svetac sam opisuje doživljaj koji je za sav njegov kasniji život bio od najveće važnosti. Iz toga opisa možemo zaključiti kako je izgledao unutarnji razvoj njegove duhovnosti i njegova apostolata.
Nakon toga viđenja ili doživljaja mladi je Lovro - a bilo mu je tada 19 godina - započeo gajiti izvanredan asketski duhovni život. Njegova je majka mislila da on u tome pretjeruje pa, da ga nekako rastrese, nađe mu veoma lijepu, plemenitu i bogatu djevojku.
Lovro je otkrio svoju dušu i svoje namjere ujaku Marinu Queriniju, a taj ga je doveo u samostan augustinaca u San Giorgio in Alga. Primljen je u Družbu kanonika sv. Augustina. Glava i vođa te skupine mladih poletnih crkvenjaka bijaše Gabriele Condulmer, koji će kasnije postati papa Eugen IV. Kad je on otišao u Rim, Lovri je bila u više navrata povjerena briga za tu granu kanonika svetog Augustina. On ju je obavljao veoma dobro tako da je postao preteča obnove redovničkoga života koju će kasnije nadahnuti i pokrenuti Tridentski sabor.
U tome svome redovničkom razdoblju svetac je napisao 9 knjiga. Taj je rad god. 1443. bio prekinut jer ga je papa Eugen IV. imenovao biskupom Castella.
Obnovu je biskupije počeo s kaptolom. Zatim je otvorio sjemenište za siromašne klerike. Izdao je odredbe i propise za promicanje liturgijskoga života po svim crkvama. Da bi sva svoja nastojanja sažeo, sredio, sazvao je sinodu, koja je onda izdala Synodicon. Tu je važnu pastoralnu knjigu potvrdio i sam papa Eugen IV.
Lovro se posvetio i promicanju ženskih redova. Na početku svoje biskupske službe zatekao je u biskupiji dvadesetak ženskih samostana, a iza sebe je ostavio 35 samostana, u kojima je upravo cvjetao redovnički život. Njegovi su vjernici osjećali da su dobili pravoga pastira, koji je dolazio do sviju, a da nikome "nije bio težak".
I papa Nikola V. pokazao je veliko poštovanje prema Lovri, a osobito time što je dokinuo patrijaršijsku stolicu u Gradu, biskupsko sjedište u Castellu te oboje prenio u Mletke, imenovavši Lovru prvim mletačkim patrijarhom.
Nekoliko dana prije svoje smrti Lovro je završio svoje posljednje pisano djelo De perfectionis gradibus (O stupnjevima savršenosti), u kojem se osvrće na duhovni put kojim je išao. Umro je ujutro 8. siječnja 1456., nakon što je u zadnja dva dana života gledao kako prolazi kraj njegove bolesničke postelje gotovo cijeli grad. Građani su željeli vidjeti kako umire jedan svetac. Tijelo su mu ostavili izloženo na štovanje kroz 67 dana. Nama čudno, no nema razloga da u to sumnjamo, kad nam o tome svjedoče vjerodostojni izvori.
Lovru je proglasio svecem papa Benedikt XIII. god. 1727. Tijelo mu se čuva u konkatedrali u Castellu, a blagdan mu se slavi danas, kad je preuzeo patrijaršijsku stolicu u Mlecima.


Bl. Majka Terezija

Bl. Majka Terezija (1910.-1997.) rodila se u katoličkoj albanskoj obitelji 1910. u Skopju i dobila je na krštenju ima Agneza. Godine 1928. stupa u samostan sestara "loretki". Odlazi u Kalkutu gdje od 1929. do 1948. godine radi kao bolničarka te nastavnica.

Osjetivši Božji poziv da služi siromašnima i bolesnima, napušta zajednicu u 38. godini života, oblačeći indijski sari i počinje živjeti za najsiromašnije i najnapuštenije. Osniva družbu "Misionarke ljubavi" te joj pristupaju najprije djevojke Indijke te sve više iz drugih naroda. Godine 1963. osniva i mušku granu družbe - "Braća misionari ljubavi".

Služeći nevoljnicima sve se više o njoj čuje te se prepoznaje pod imenom "Majka Terezija". Dobila je Nobelovu nagradu za mir 1979. godine.

Umrla je 5. rujna 1997. u Kalkuti. Blaženom ju je proglasio papa Ivana Pavao II. 2003. godine.

6. rujan

Sveti Zaharija, prorok

Pretposljednji je od takozvanih malih proroka Zaharija, čije ime na hebrejskom znači »Jahve opominje«. On sam u svojoj knjizi kaže da je sin Berekjin, a ovaj opet Idonov. Inače o njegovu životu znamo malo. Raspravlja se da li je osim proročke obavljao i svećeničku službu.

Prema sv. Augustinu, Epifaniju, Izidoru Seviljskom, Zaharija je obavljao svoju proročku službu sve do pod svoje staračke dane u Babiloniji, a onda se vratio u domovinu iz babilonskoga sužanjstva. Bio je suvremenik Hagajev i zato je kao i on, u doba sveopće obnove poslije babilonskog sužanjstva, sav usredotočen na obnovu hrama, vjere i ćudoređa, u očekivanju velikih mesijanskih nada. Naš ga bibličar u uvodu i napomenama naše Biblije naprosto naziva »prorokom mesijanskih nada«.

Bibličar franjevac Bonaventura Mariani kaže da je prorok Zaharija u svome narodu uživao veliko poštovanje te da je imao velik utjecaj na rješenje tadašnjih društvenih problema u Izraelu. Iz svojih se proroštava pokazuje kao čovjek koga u životu vodi velika ljubav prema domovini pa nam u tome može služiti kao uzor zdravog rodoljublja. Prorok je isto tako pun revniteljske ljubavi prema hramu i Gospodnjem zakonu. Za njega je Gospodinov zakon izvor svake sreće i napretka, svakog blagostanja. On nikad ne govori o žrtvama, ali mnogo govori o potrebi socijalne pravde, i u tom je pogledu veoma suvremen.

Prorok veoma žestoko žigoše one koji gaze socijalnu pravdu, koji varaju one priproste, osobito ako to čine loši pastiri i lažni proroci. Za njega ni post – inače hvalevrijedno djelo – nema vrijednosti ako nije povezan s konkretnim dobrim djelima.

Prorok ima veoma uzvišene, plemenite i jasne pojmove o Bogu. Prema njemu, »ovako govori Jahve nad vojskama: Ljubavlju ljubomornom gorim za Jeruzalem i za Sion« (Zah 1,14). Bog je vjeran prijatelj, a svetost mora biti značajka religiozne i građanske vlasti i svega izabranoga naroda. Bog sam je onaj koji čisti, oslobađa, daje milost pokajanja i duh molitve.

Prorokova noćna viđenja i obilje mesijanskih proroštava svjedoče da je bio u najužem mističnom sjedinjenju s Bogom. Njegova velika ljubav prema vlastitom narodu nije ga priječila u zdravoj otvorenosti prema svim drugim narodima. To pak njegovo rodoljublje čini još ljepšim. Uravnoteženost je također jedna od lijepih značajki proroka Zaharije. On nikad ne naviješta prijetnje i kazne, a da ne bi naviještao i oproštenje i sreću i blagostanje.

Knjiga se proroka Zaharije dijeli u dva dijela. U prvom dijelu (1–8 gl.) u 8 noćnih viđenja pokazuje se Božja briga prema teokraciji kod Židova nakon babilonskoga sužanjstva. U drugom dijelu veoma tamnim i upravo apokaliptičkim proroštvima pretkazuju se događaji mesijanske teokracije. Prvi dio se izričito pripisuje proroku, dok se o drugome raspravlja da li zaista potječe od njega ili je zbirka različitih tekstova, sabranih negdje u IV. stoljeću i dometnutih njegovoj knjizi. U tom se dijelu nalaze tekstovi bogati mesijanskim idejama o obnovi doma Davidova, o Knezu mira, o dobrom pastiru, što će kasnije i novozavjetnim nadahnutim piscima poslužiti da orišu lik Isusa Mesije.

Iz drugog je dijela najznačajniji ovaj tekst:

»Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.

On će istrijebit kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit luk ubojni. On će navijestit mir narodima; vlast će mu se proširiti od mora do mora od Rijeke do rubova zemlje« (Zah 9,9–10).

Knjiga Sirahova, govoreći o posljednjim kraljevima i prorocima, kaže: »A što se tiče dvanaest proroka, procvale im kosti iz rake njihove, jer su utješili Jakova i izbavili vjerom i nadom« (Sir 49,10). Tim je riječima sažeta misija svih 12 malih proroka: Amosa, proroka pravde; Hošee, proroka Božje ljubavi; Miheja, proroka navjestitelja Mesijina dolaska; Sefanije, navjestitelja Jahvina dolaska; Habakuka, navjestitelja Božje tajnovitosti; Hagaja, proroka obnove; Zaharije, Malahije, prorokâ novog bogoštovlja; Obadije, apokaliptičkog proroka; Joela, proroka Duha Božjega; Jone, proroka sveopćeg spasenja i Nahuma, proroka Božje pobjede.

Slaveći danas spomendan proroka Zaharije, dobro je da se sa zahvalnošću sjetimo sve dvanaestorice malih proroka te da ih rado čitamo kako bismo se i sami njima utješili i izbavili se iz svih naših problema vjerom i nadom.

7. rujan 2009.

Sveti Marko Križevčanin, mučenik (1580-1619)

Više podataka iz životopisa trećega kanoniziranog hrvatskog sveca Marka Križevčanina jasno potvrđuje kako je taj svetac uvijek "mislio svojom glavom", ostavši pritom do kraja vjeran Kristu i Crkvi. Snažna individualnost na najizvrsniji način povezala se s poslušnošću, a sve to u doba velikih europskih previranja kad je gospodar neke države svojim izborom vjere "birao vjeru" i za svoje podanike, kad je doista teško bilo "postati i ostati svoj".

To se najveličanstvenije potvrdilo mučeničkom smrću Marka Križevčanina 1619. u Košicama (kad je svojim mučiteljima odgovorio da je za svoju vjeru "u svakom trenutku spreman dati život", iako su mu oni za prijelaz na kalvinizam nudili i bogatstvo i visoki položaj), no i drugi životni trenuci ocrtavaju ga kao izuzetno samosvojnu osobu.

Još kao mladić, rođen 1588. ili 1589. u obitelji hrvatskoga graničarskog časnika, Marko Križevčanin, umjesto namijenjene vojničke karijere, bira svećenički poziv koji je u sebi osjetio. Tako nakon završene gimnazije u Beču odlazi na isusovačko sveučilište u Graz. I tamo, iako okružen isusovačkim klericima, Marko se ne priključuje isusovačkom redu jer vjerojatno u sebi jednostavno nije osjetio redovnički poziv. Nakon studija teologije u rimskom kolegiju Germanicum-Hungaricum, te nakon svećeničkog ređenja 1615. Marko kraće vrijeme djeluje u svome rodnom gradu.

No, visoke sposobnosti odvode ga, kao i tolike druge Hrvate kroz stoljeća, u "veliki svijet". Na poziv ostrogonskoga nadbiskupa Petra Pazmanyja poslušno odlazi u Ostrogon gdje obavlja niz odgovornih službi. Ipak, i opet dosljedan sebi, kao upravitelj opatije u slovačkoj Krasnoj nije se bojao svome biskupu napisati: "Ne možemo svi sve. Jedan može jedno, drugi drugo. Moja je narav takva da ne mogu biti upravitelj imanja. Stoga molim da mi se odredi drugačiji način služenja u kojem ću biti korisniji." Takva Markova samosvijest i čvrstina pridonijela je, uostalom, i tome da su nakon njegove mučeničke smrti prosvjedovali i košički katolici ali i protestanti osjećajući da se u ime vjere ne može i ne smije ubiti čovjeka.

Zato je i papa Ivan Pavao II, prilikom kanonizacije sv. Marka Križevčanina i njegovih sudrugova-sumučenika Melchiora Grodzieckoga i Istvana Pongracza u srpnju 1995. u Košicama, za sv. Marka rekao da je primjer odanosti Kristu i Petrovu nasljedniku te da njegov život pokazuje kako je potrebno raditi da i danas bude ljudi koji će dati svjestan odgovor svome vremenu.

8.rujan 2009.

Mala Gospa

Danas slavimo rodendan toga divnoga Božjega hrama, rodendan Bogomajke, presvete Bogorodice Blažene Djevice Marije. Nju su u Starom zavjetu pretkazali i navijestili Bogom nadahnuti pisci i proroci. Ona ima svoju povijest daleko prije svoga rodenja. Ona je zapisana vec na prvim stranicama Svetoga pisma. Nakon pada praroditelja u grijeh Bog im se ukazuje, prekorava ih zbog neposlušnosti i tjera ih iz raja. A zatim Bog sam govori zmiji - zavodniku: "Neprijateljstvo ja zamecem izmedu tebe i žene, izmedu roda tvojeg i roda njezina: on ce ti glavu satirati, a ti ceš mu vrebati petu" (Post 3,15). Drugi vatikanski sabor izricito uci da je Marija prorocki oznacena u tome obecanju o pobjedi nad zmijom, a koje bi dano našim praroditeljima pošto su sagriješili (usp. Lumen gentium, br. 55). Mariju naviješta prorok Izaija kad govori o znaku Emanuela. "Evo, zacet ce djevica i roditi sina, i nadjenut ce mu ime Emanuel!" (Iz 7,14). Isto tako prorok Mihej, govoreci o nevolji i slavi doma Davidova, kaže: "Zato ce ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi" (Mih 5,2). Drugi vatikanski sabor uci: "S Marijom, uzvišenom kceri sionskom, poslije dugog cekanja obecanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav, da otajstvima svoga tijela oslobodi covjeka od grijeha." Marija je Božje remek-djelo, pretkazano unaprijed tolikim slikama, simbolima i usporedbama. Miris je haljina tvojih kao miris libanski. Ti si vrt zatvoren, sestro moja, nevjesto, vrt zatvoren i zdenac zapecacen. Mladice su tvoje vrt mogranja pun biranih plodova: nard i šafran, mirisna trska met, sa svim stabljikama tamjanovim, smirna i aloj s najboljim mirisima. (Pjesma nad pjesmama 4,10-14) Na Mariju, Crkva u prenesenom znacenju primjenjuje i ove divne Sirahove slike: Uzrastoh kao cedar na Libanu i kao cempres na gori Hermonu. Uzrastoh kao palma u Engadu i kao ružicnjaci u Jerihonu. Kao divna maslina u dolini, uzrastoh kao makljen nad vodama. Rasuh miomiris svoj kao cimet i drvo bagremovo, i zamirisah mirisom kao smirna izabrana, kao galban, oniks i stakte, i kao vonj tamjanov u šatoru. Raširih grane svoje kao terebinta, i grane su moje divne i ljupke. Propupah kao trs mladicama ljupkim, i cvjetovi su moji porod slave i bogatstvu. (Sir 24,13-17) Velike su starozavjetne žene Debora, Judita, Estera bile takoder Marijine slike, slike one koja ce nam roditi Spasitelja i osloboditelja od zla. Zato nas Crkva danas poziva: "Radosno svetkujmo Rodenje Blažene Marije Djevice: iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist Bog naš!" (Ulazna pjesma). To sunce ce zasjati siromašnima, neznatnima, potlacenima, onima koji su progonjeni zbog pravednosti. Njezino je rodenje, doista, navijestilo radost cijelom svijetu. Tu radost Crkva danas na Malu Gospu u svom bogoslužju naviješta svijetu. U Pripjevnom psalmu klice: Radujem se u Gospodinu, radujem! Ja se u tvoju dobrotu uzdam, nek mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat cu Gospodinu koji mi ucini dobro, pjevat cu imenu Gospodina Svevišnjega! (Ps 13). A svoje bogoslužje na današnji dan u popricesnoj molitvi Crkva ovako sažima: "Klicala, Gospodine tvoja Crkva, okrijepljena svetim otajstvima i obradovana Rodenjem blažene Marije Djevice, koja svemu svijetu bijaše nada i zora spasenja!"

9. rujan

Sveti Petar Claver, misionar

(1580–1654)

U broj stvarno velikih misionara i velikih socijalnih radnika uopće valja, svakako, ubrojiti i sv. Petra Clavera, isusovca, apostola crnačkoga roblja u Kolumbiji. Njegov život i rad zadovoljava i najstroža mjerila istinskoga heroizma. Njega bez pretjerivanja, mirne duše, možemo nazivati herojem kršćanske samaritanske ljubavi. On je svojim služenjem robovima ispisao najljepše stranice djelotvorne ljubavi prema bližnjemu.

Petar Claver je sin Katalonije. Rodio se najvjerojatnije 25. lipnja 1580. u Verdu, u krilu dobre i duboko kršćanske radničke obitelji. Odgojen kršćanski, rano je počeo misliti na duhovni stalež. Prema tadašnjem običaju veoma mlad je na blagdan Bezgrješnog začeća 1594. primio kleričku tonzuru. Od godine 1596. započeo je s višim naukama na isusovačkom sveučilištu u Barceloni. Tamo je dobio zvanje za Družbu Isusovu pa je 7. kolovoza 1602. stupio u isusovački novicijat u Tarragoni. Dvije godine kasnije s velikom je pobožnošću i duhovnom utjehom položio prve redovničke zavjete.

Nakon toga je nastavio studij filozofije u kolegiju Montesión u Palmi, na otoku Mallorki. Kroz tri godine živio je ondje pod istim krovom sa svetim vratarom kolegija, bratom Alfonzom Rodriguezom, koji je na njega izvršio izvanredan utjecaj. Često je s njim razgovarao, govorio mu o svome misionarskom zvanju, a sveti ga je starac poticao na rad u misijama. Petar će kasnije priznati da su to bile najljepše godine njegova života.

Studij teologije Petar je završio u kolegiju Belèn u Barceloni. Još nije bio ni zaređen za svećenika kad ga poglavari odabraše za misiju Nova Granada u Kolumbiji. Pod dubokim dojmom brata Alfonza Rodrigueza Petar je, unatoč studiju teologije, više puta otklonio svećeničko dostojanstvo. Činio je to iz poniznosti. Na nagovor oca Alonsa de Sandovala, apostola crnačkoga roblja, koji je tražio pomoćnika, Petar se konačno god. 1616. dao zarediti. Tada mu je iz Rima pisao sam general o. Mucio Viteleschi ovako: »Briga za duhovnu pomoć i pouku crnaca zadatak je što ga ja visoko cijenim i smatram hvalevrijednim.«

Sveti Petar Claver za svoj veliki apostolat oboružao se dobro. Oružje mu se sastojalo u spremnosti na sve, u herojskoj poniznosti i ljubavi, u apsolutnoj poslušnosti prema Crkvi. Uz to je imao uza se kao učitelja oca Sandovala. Taj je čovjek sve do u naše dane ostao gotovo nepoznat, a ipak je činjenica da je on bio jedan od prvih apostola povijesti, a pogotovo crkvene, kome je do svijesti došla nepravda što se činila crncima, koje su lovili i prodavali kao radnu snagu. I upravo njemu valja zahvaliti za početak apostolata među crnim robovima u Cartageni, velikom lučkom gradu, kamo su dovodili robove iz Afrike. Za taj se apostolat iz Europe naročito zalagao nadbiskup Seville, don Pedro Castro y Quionones.

Petar Claver se od prvoga dana svoga rada svojski stavio na službu i raspolaganje crnim robovima, koji su ga zbog toga zavoljeli kao oca, a njegov je rad ispunjao udivljenjem i mnoge dobronamjerne bijelce. Revni je apostol u isusovačkome kolegiju u Cartageni u blizini porte izabrao izbicu u koju su mogli dolaziti crnci. Tu je imao svega: duhana, datula, šećera i stotinu drugih stvarčica za koje znaše da ih crnci vole. I to bi im davao, a s time i svoje srce. Robovi, s kojima se neljudski postupalo, imali su u njemu pravoga oca i najvjernijega prijatelja. Zato su običavali govoriti: »Pater Claver bi zapravo morao biti crnac jer nas jedan bijelac nikad ne bi znao tako ljubiti.«

A kad bi se koji brod, natovaren crnačkim robljem, približavao Cartageni, cijeli bi se grad pokrenuo. U tropskoj žegi čekali su »los Patronos« na svoju »robu«, da ustanove u kakvom je stanju. Među silnim mnoštvom u luci, koje nije mislilo da su i ti crnci ljudska bića, da su Božji stvorovi i Božja djeca, da su osobe koje bi morale uživati temeljna ljudska prava, dakle, i slobodu, našla su se dva čovjeka koja su na njih gledala onako kako je trebalo i koja su im najljudskije pristupala. Bili su to oci Sandoval i Claver. Na dan svoje profesije u travnju 1622. Petar Claver je svojim redovničkim zavjetima dodao još i taj da će raditi oko obraćenja crnaca. Tu je obvezu potpisao ovim riječima: »Petrus Claver, Aethiopum semper servus« – Petar Claver, zauvijek rob Etiopljana. Tim su imenom tada nazivali sve crnce.

Sveti je i revni apostol vodio statistiku o broju krštenja. Iz nje doznajemo da ih je imao preko 30.000. Svaki je pokršteni crnac kod krštenja dobio medalju koju bi nosio oko vrata, a to je ujedno bio vanjski znak da je kršćanin. U požrtvovnom radu oko crnaca u Cartageni Petar Claver je ustrajao 34 godine.

Njegov se apostolat nije zaustavio samo na krštenju. On je i dalje o pokrštenima vodio svestranu brigu. Među njima je promicao čestu pričest, a zbog toga je sate i sate prosjedio u ispovjedaonici marno ispovijedajući. Svojim je vjernicima usađivao u srce pobožnost prema Isusovoj muci, ranama i prema Raspetome. To je za njegove patnike bilo najbliže i najpotrebnije. Poticao ih je na pobožnost prema Gospi, a za crnce je osnovao i vodio Marijinu kongregaciju.

Uz taj veoma naporan rad, u vrlo teškoj i sumornoj klimi, Petar si je nadodavao još i druge dragovoljne pokore: postio je, po noći bdio i molio, živio u krajnjem siromaštvu, pristupao bolesnicima koji su zbog svojih rana strašno izgledali i ljudskoj naravi bili odbojni. Sv. Petar Claver se u svome duhovnome životu, uz razmatranje Evanđelja, hranio i duhovnim naukom sv. Bernarda, svoga učitelja sv. Alfonza Rodrigueza – čini se da je imao kod sebe bilježnicu s uputama što ih je od njega u mladosti primio – a zatim i spisima časnoga oca Luisa de la Puente.

Sv. Petar Claver je bio mistik u potpunom smislu. Gospodin ga je obdario i nekim izvanrednim darovima: lakoćom da čita u ljudskim srcima, darom proroštva i ozdravljenja bolesnika. Ostao je svjež i dorastao svome poslu sve do u starost. Sve je probleme znao energično rješavati te nije ustuknuo ni pred kakvom poteškoćom.

Kad se god. 1651. razbolio, prikazivao je sve svoje molitve i patnje za ljude crne rase. Za njih je radio i žrtvovao se. Njima je ostao vjeran i na bolesničkoj postelji, na njih je mislio do posljednjega časa. Nije čudo da je 8. rujna 1654. cijeli grad Cartagena bio potresen njegovom smrću. Blaženim je proglašen god. 1851., a papa Leon XII. proglasio ga je svetim 15. siječnja 1888. zajedno s njegovim duhovnim učiteljem Alfonzom Rodriguezom. Isti ga je Papa proglasio »univerzalnim zaštitnikom misija među crncima«.

Blaženi Francisco Gárate (1857–1929)

Ivan Pavao II. proglasio je 6. listopada 1985. skromnoga brata pomoćnika iz Družbe Isusove, Francisca Gáratea, blaženim. Taj sada blaženi brat bijaše drugo od sedmero djece jedne siromašne seljačke obitelji u blizini Azpeitije, nedaleko od dvorca Loyole u pokrajini Baskiji u Španjolskoj. Rodio se 3. veljače 1857. u pravoj potleušici. U dobi od 14 godina pošao je u Orduñu (Vizcaya) u isusovački kolegij »Nuestra Señora de la Antigua«, ali ne kao đak već kao kućni pomoćnik. Siromaština ga je nagnala na to.

Promatrajući život isusovaca, pa i njihove časne braće, oduševio se za to zvanje te g. 1874. stupio u isusovački novicijat koji se tada za španjolske isusovce provincije Loyole, prognane iz domovine, nalazio u Poyannu, u južnoj Francuskoj.

Na Svijećnicu 1876. položio je prve redovničke zavjete te g. 1877. bio poslan u kolegij Santiago Apostolo u La Guardiji (Pontevedra). Ondje je zdušno i savjesno 10 godina vršio službu bolničara. Brinuo se za oboljele đake u kolegiju, a vršio je i službu sakristana. Njegovo suosjećanje, njegova revnost, susretljivost i ljubav prema bolesnicima, probudila je u brojnoj zajednici kolegija sveopće udivljenje te iskrenu simpatiju. Nakon što je na Veliku Gospu 1887. položio zadnje zavjete, bio je poslan 1888. za vratara u Kolegij za više nauke sveučilišta Deusto (Bilbao). U toj je službi ostao sve do svoje blažene smrti 9. rujna 1929.

Kad je isusovački genenal, p. Vladimir Ledóchowski jednom zgodom opisivao glavne crte brata Gáratea, izrekao je ukratko ono što su svi uočavali i čemu su se divili. Koje su to crte? Evo ih: udivljenja vrijedna diskretnost, povjerljivost koju iskazivaše preko 41 godinu službe na vrlo izloženom mjestu jedne vrlo prometne porte kroz koju su prolazile osobe svake dobi i staleža, a koje su ga koji put stavljale i na tešku kušnju; zatim poniznost što se očitovala jednom upravo čarobnom nenametljivošću, napokon ljubav koja je brzo uočavala što je potrebno učiniti, ljubav susretljiva te uvijek na vrijeme na djelu.

Sve te vrline bijahu preduvjet da je vrijedni brat Gárate mogao danomice proživljavati svoju vrlo tešku svagdašnjicu. On je uvijek s istom prijaznošću, uvijek s istim smiješkom primao sve posjetitelje, i one bogate i one siromašne. S jednakom je srdačnošću postupao sa svima. Uvijek s istim marom, ne tužeći se ni jadikujući penjao se i spuštao stepeništima velikog Kolegija noseći poštu za patre i profesore ili za studente.

Brata Gáratea dobro je osobno poznavao i Pedre Arrupe, kasnije general Družbe Isusove, a nekoć student u Deustu. On je o njemu posvjedočio: »Brat Gárate je za svakoga imao prikladnu riječ, gestu, dobrotu, susretljivu pažnju; uvijek otvoren, prijateljski raspoložen, dobrohotan, pun počitanja prema svima. Pa ipak uza sve to, uvijek bijaše jednostavan i prirodan. U njemu nije bilo ništa namještena, ukočena, a pogotovo ne neke lakovjernosti.«

Nalazeći se na apostolskom putovanju po Španjolskoj Ivan Pavao II., došavši u zavičaj sv. Ignacija i sv. Franje Ksaverskog, rekao je: »Ovim svetim i blaženima, uzdignutima na čast oltara, utješno je pridružiti i toliku drugu vašu braću koja zbog svojih vrlina čekaju da Crkva službeno prizna njihovu svetost. U tom smislu milo mi je spomenuti da sam upravo prošlog 11. veljače imao radost proglašenja herojskog stupnja kreposti poniznog i dragog brata pomoćnika Francisca Gáratea, koji je umro prije 50 godina, a po rođenju je iz iste zemlje koja je vidjela rođenje vašeg svetog utemeljitelja Ignacija Loyole.« Papa je te pohvalne riječi izrekao 27. veljače 1982.

Evo još jedno dragocjeno svjedočanstvo! Navodi ga p. Domenico Mondrone. Kad je o. Pietro Boetto, kasniji kardinal i nadbiskup u Genovi, kao vizitator u ime Generala Družbe Isusove posjetio Deusto, bio je pod silnim dojmom kako je brat Gárate uspio toliku svoju zaposlenost povezati s istom tolikom smirenošću. Jednog mu je dana postavio pitanje: »Kako uspijete, dragi brate, svraćajući stalnu pozornost na tolike stvari, uvijek ostati tako smiren, ne gubeći nikada strpljivost?« Dobri je brat odgovorio: »Činim što bolje mogu da obavljam svoje poslove, a ostalo čini Gospodin koji može sve. S njegovom je pomoću sve lako i slatko jer služimo dobrom Gospodaru.«

12. rujan

Ime Marijino

Blagdan se Imena Marijina počeo slaviti u španjolskoj biskupiji Cuenca već g. 1513. Taj je blagdan u XVII. stoljeću bio proširen na čitavu Španjolsku kao i na Napuljsko Kraljevstvo. Nakon izvojevane pobjede nad Turcima kod Beča papa Inocent XI. proširio ga je na cijelu Crkvu. Tako je to ostalo sve do posljednje reforme kalendara kad se opet slavi samo u mjesnim Crkvama. Kako je taj blagdan u našem puku još uvijek prilično uvriježen, mi ćemo ga i dalje pobožno slaviti na današnji dan. Neka što boljoj našoj proslavi Imena Marijina pomogne i ovaj prikaz.

Najprije ćemo opisati pobjedu kršćanske vojske nad Turcima koja se zbila 12. rujna 1683. U drugoj polovini XVII. stoljeća Turci su opet počeli ugrožavati ne samo pogranične krajeve svoga carstva u Hrvatskoj i Ugarskoj, već sa silnom vojskom od 250.000 vojnika pod vodstvom Karamustafe opkoliše i Beč. Da im je pao u ruke taj grad, imali bi otvoren put daljnjem nadiranju prema Zapadu.

Beč se, kako bijaše dobro utvrđen grad, dulje vremena opirao neprijatelju koji ga je opsjedao. Ali ni neprijatelj nije popuštao, već je svoj smrtonosni obruč oko opsjednutoga grada sve više stezao. Trebalo je napokon doći do odlučna i konačna okršaja. U tim, po iskušani grad sudbonosnim, časovima došlo je do velikog požara u jednoj crkvi koji se naglo stao širiti približavajući se opasno velikom skladištu municije. Izgledalo je kao da je razornu stihiju ognja upravo nemoguće obuzdati. Eksplozija skladišta baruta naprosto bi otvorila vatra neprijatelju, a grad bi potonuo u smrti svojih ruševina. Jeziva opasnost.

U tim teškim časovima, kad je ljudska mudrost i moć bila nesposobna i nedorasla, građani se Beča i njihovi vojnici obratiše za pomoć Blaženoj Gospi. Bio je to jednodušan molitveni vapaj izmučenih srdaca, izloženih teškoj kušnji. I dogodilo se pravo čudo. Požar se nenadano zaustavio, a barutana ostade na sigurnom. Bilo je to baš na svetkovinu Velike Gospe. To čudo u sve uli nadu i ohrabrenje. Vojnike zahvati volja za daljnjom obranom i pružanjem otpora nadmoćnom dušmaninu.

Bečke crkve danju i noću bijahu pune vjernika koji su svi molili za pomoć. Svima je bilo na usnama Marijino Ime. Svi su vapili: »Sveta Marijo, Majko Božja, moli za nas sada!« No izgledalo je kao da nebo na tolike molbe ipak ostaje gluho. Prošle su već tri tjeskobna tjedna čekanja na pomoć. Očekivao se još samo jedan napadaj i grad će pasti. Već su se zapovjednici obrane sabrali na vijećanje, raspravljajući o mogućnosti predaje. I upravo u taj kritični čas došla je nenadana pomoć. Gradom se prolomio radosan poklik: »Dolaze nam u pomoć Poljaci!« S bečkih se tornjeva u daljini opazila dobro organizirana i poredana poljska vojska koju je vodio sam njihov kralj Jan Sobieski. Radilo se o časti kršćanskoga imena i Poljaci su pritekli u pomoć. Došli su pod Beč baš na Malu Gospu i Bečani opet osjetiše izravnu pomoć Blažene Djevice Marije.

Kršćanska se vojska pod zapovjedništvom Jana Sobieskoga i vojvode Karla iz Lorene smjestila na Kahlenbergu poviše Beča. Dvojica se vođa zagrliše u crkvi Majke Božje. Rano ujutro 12. rujna 1683. u kapeli na Kahlenbergu služio je svetu misu kapucin o. Marko iz Aviana, kod koje posluživaše kralj Jan Sobieski i pod kojom se pričesti. Vojnici su se također svi pričestili. Svi su molili i krunicu. Nakon mise i molitve kralj dođe pred svoje vojnike i reče: »Pouzdavajući se u sveto i nepobjedivo Ime Marijino, hrabro naprijed!«

Poljaci su takvom snagom nahrupili na Turke da oni, preplašeni, pobjegoše glavom bez obzira ostavivši i svoju ratnu zastavu, mnoštvo ranjenih i ubijenih i gotovo svu svoju municiju. Poljska je pobjednička vojska u trijumfu umarširala u Beč. Malo i veliko, građani i vojnici nagrnuše u katedralu da se zahvale zagovoru Majke Božje za tako sjajnu pobjedu nad neprijateljem. Na uspomenu te pobjede papa Inocent XI. proširi blagdan Imena Marijina na cijelu Crkvu, koji se slavio u nedjelju u osmini Male Gospe. Pio X. ga je utvrdio na 12 rujan, baš na dan kad je izvojevana pobjeda nad Turcima kod Beča.

Naš suvremenik, prilično poznat teolog, Leo Scheffczyk, govoreći o dogmatskim temeljima današnjega blagdana, mudro kaže onima koji ne vide njegovu svrhovitost: »Pobožna se vjera ne vodi i ne pokreće kategorijama svrhovitosti.« Rekli bismo: osim one suhe Aristotelove logike, koja graniči s matematikom, postoji i jedna druga nepisana logika srca, koju diktira život. Iz te logike srca proizašao je i današnji blagdan i pobožnost kršćanskoga puka prema Imenu Marijinu.

Leo Scheffczyk dalje kaže: »U odlučnoj bitki g. 1683., ususret Turskoj vojsci išlo se s Marijinim zastavama i zazivanjem njezina Imena. Za religiozno je mišljenje i osjećanje onoga vremena bilo jasno kao na dlanu da se u takvim, za povijest kršćanstva odlučnim, događajima Marija po zazivanju svoga Imena potvrđuje kao sila koja spasava.« Ona je Gospa od sveudiljne pomoći ne samo u sitnim svakidašnjim problemima, već isto tako u sudbini naroda, Crkve i čovječanstva. Ona ima posredničku ulogu kod svoga Sina, jedinoga posrednika između Boga i ljudi, osobito u teškim i presudnim vremenima.

Beč nije bio prvi ni jedini grad koji bi se kao »bedem kršćanstva« – nalazeći se u opasnoj situaciji – stavio pod posebnu zaštitu Majke Božje. Prema staroj predaji, već je carigradski patrijarh German I. naredio god. 718. da se svake godine na Blagovijest u čast Majke Božje pjeva himan »Akathistos« u zahvalu što je grad na Bosporu tri puta bio spašen: god. 627., 677. i 718. Iz divnih zaziva toga himna razvili su se i drugi koje nalazimo i u homilijama patrijarha Germana I. († 733), a i daleko prije njega bilo je sličnih zaziva kod Theodota iz Ancire. Ti zazivi govore baš o vjeri u zaštitu Majke Božje. Evo nekih od njih: »Ti pomoćnice svijeta!« »Ti utočište kršćana!« »Ti naša nado i naša snago!« Na Zapadu istu vjeru izriče molitva »Zdravo Kraljice«, koja se pripisuje Hermanu Grbavcu († 1054). Ta se vjera u zapadnoj ikonografiji, počevši tamo od XIII. stoljeća, izriče na slikama koje prikazuju kako Gospa svojim plaštem pruža sigurnu zaštitu onima koji joj se u obranu utječu. I naši hodočasnici u Mariju Bistricu pjevaju još i danas:

Sa svojim svetim plaštem Ti zakrili nas,

O Marijo Bistrička, moli se za nas!

I mi danas, s naraštajima prije nas, vjerujemo da je opravdano i spasonosno častiti Ime Marijino.

13. rujan

Sveti Ivan Zlatousti, crkveni naučitelj

Najvećeg crkvenog govornika, kome je povijest dala časni naslov »zlatousti«, možemo ubrojiti u red izuzetno velikih ličnosti kršćanske starine. On je na Istoku već stoljećima uživao neosporan ugled, a na Zapadu najveću popularnost poslije sv. Augustina. Iako nije bio veoma originalan teolog te ga po teološkoj dubini nadvisuje ne samo sv. Augustin, već i sv. Atanazije i Grgur Nisenski, to je kao dušobrižnik neusporediv. Isto tako možemo reći da su propovijedi sv. Ivana Zlatoustoga, od svih svetih Otaca, najmanje izgubile na svojoj svježini i izražajnosti.

Ono što je Demosten u povijesti svjetovnoga, to je Zlatousnik u povijesti crkvenoga govorništva. On je posjedovao u neobičnoj mjeri cio niz vrlina koje su potrebne dobrom govorniku: inteligenciju i srce, živahnost mašte, smisao za mjeru, psihološku prodornost, pastoralnu revnost, nesebičnost. Sve su te osobine učinile od njega idealnoga crkvenog govornika, velemajstora propovijedi i svetoga govorništva. Njegove su propovijedi pune života, kolorita, a iz njih odsijeva srce, što je poput Pavla gorjelo za Krista. Zlatousnikovi se govori temelje na Svetome pismu, koje odlično poznavaše, ali i na poznavanju ljudskoga srca, kome upravljaše svoje propovijedi. Zato od njega kao propovjednika možemo učiti još i danas. Upoznajmo se stoga s tim velikanom govorne riječi.

Ivan se rodio između 344. i 347. godine u kozmopolitskom gradu Antiohiji u Siriji, trećem po važnosti u Rimskome Carstvu. Otac mu je Secundo obavljao službu visokoga časnika u Rimskoj vojsci. Umro je brzo nakon Ivanova rođenja, a osim njega imao je još jednu kćerku. Majka Antusa, ostavši veoma mlada udovica, nije se više udavala, već se sva posvetila odgoju svoga sina. Bila je to žena takvih vrlina da je probudila udivljenje i jednoga Libanija, glasovitoga poganskoga govornika koji, promatrajući je, reče: »Kakve divne majke imaju ti kršćani!«

Ivan je kod Libanija s oduševljenjem studirao književnost i govorništvo. U filozofiji mu je bio učiteljem neki Andragacije. Krštenje je primio kao dvadesetogodišnjak pa će ga se kasnije u svom govoru novokrštenicima još uvijek tako živo sjećati. Iako je po izobrazbi bio Grk, duša mu je bila posve kršćanska. Zato kod njega nikad nije bio u pitanju izbor između Platona i Krista. On je posve pripadao Kristu te je od svih svetih Otaca najmanje bio vezan uz helenizam.

Antiohija je tada, uz Aleksandriju, bila najpoznatija na Istoku po svojoj slavnoj teološkoj školi i tradiciji. U toj je školi Ivan kod Diodora iz Tarza, prvog učitelja onoga vremena, slušao predavanja iz Svetoga pisma. Što ga je u tome najviše zanimalo nisu bile duboke teološke rasprave, već ono što je u Svetome pismu glas Božji, u Evanđeljima glas Krista. Naročito mu je bilo drago Matejevo evanđelje. Prema sv. Pavlu gajio je takvo udivljenje da je njegove poslanice pročitao svakih 14 dana. Hraneći se tako solidnom duhovnom hranom, sve je više u duhu rastao i usavršavao se.

Ivan se, protiv volje svoje majke, konačno povukao u brda, gdje je među monasima provodio veoma strog život molitve i pokore, koji mu je prilično narušio zdravlje. Mogli bismo se pitati: što je on onako sposoban među monasima tražio? Tražio je nutarnji mir i neprestanu pobudu koja dolazi od života u zajedništvu. No nije samo to tražio, tražio je i način na koji će najbolje ostvarivati evanđeoski ideal. Ne mogavši zbog slaba zdravlja izdržati sve zahtjeve strogoga monaškog života, dosta prokušan, vratio se u Antiohiju, gdje ga je biskup Melecije zaredio za đakona. Bile su mu tada 23 godine. Pet godina kasnije bio je zaređen i za svećenika. Tome je zvanju davao prednost pred monaškim govoreći da je između jednoga i drugoga tako velika razlika kao »između položaja podanika i cara«. Postavši svećenik, Ivan se naročitim žarom posvetio službi propovijedanja jer je za nju posjedovao izrazit talenat. Često je kao propovjednik zamjenjivao i svoga biskupa koji se baš nije odlikovao rječitošću.

Ivan je kroz 12 godina u Antiohiji velikom revnošću obavljao propovjedničku službu. Propovijedajući, imao je pred očima jasan cilj: naviještanje Božje riječi, ali i izravnu borbu protiv poroka, koji su tada u gradu vladali. Grmio je protiv poganskih običaja, stare strasti za cirkuske igre i kazalište, slavljenja poganskih praznika. Sigurno da to nije činio zato što je bio protiv zabave kao takve ili protiv lijepe umjetnosti, već zbog niskih strasti koje su se u takvim zabavama nedolično iživljavale. Nije štedio ni kler ni redovnice, ukoliko ne bijahu na moralnoj visini svoga staleža. Zalažući se za siromahe, žigosao je socijalne nepravde. Njegove su, dakle, propovijedi bile vezane uz stvarne probleme tadašnjega života, zato su i bile tako žive i prodorne. Uz propovjedničku službu bavio se veoma živo i pisanjem.

»Ivan Zlatousti bijaše rođeni govornik. Znao je plastično i slikovito govoriti; znao je biti sarkastičan; vladao je vještinom igre riječima (što će ga kasnije skupo stajati), znao se služiti izravnim, nezaobilaznim, strastvenim govorom. Taj je odlični propovjednik bio u isto vrijeme moralist, koji je tajne srdaca oštroumno i s velikim psihološkim razumijevanjem umio analizirati. Njegove slike značajeva, a pogotovo njegovi kritički opisi mana, odišu neumoljivim realizmom« (Adalbert Hamman).

Da je Ivan Zlatousti bio samo takav propovjednik, a u isto vrijeme ne i svetac, možda bi neke njegove propovijedi ljude odbile jer ljudi obično nerado slušaju kad netko žigoše njihove mane. No ljudi su nekako nagonski osjećali da taj svećenik tako govori samo zato da ih privede na pravi put, njemu je jedino stalo do Božjega kraljevstva i do dobra duša; on govoreći, koreći, žigošući, nema nikakvih svojih probitaka. Naročito su mali ljudi i siromasi osjećali koliko je tome svećeniku stalo do njih i njihova dobra jer on je nemilosrdno šibao po pretjeranom luksuzu i obilju jednih, kraj kojih su od bijede skapavali drugi. On se neustrašivo borio za ono što mi danas nazivamo ljudskim pravima i bio svojevrsan disident tadašnjega društvenoga poretka.

Glas se o tom velikom antiohijskom propovjedniku proširio daleko izvan Antiohije, sve tamo do Carigrada, tadašnje prijestolnice Rimskoga Carstva. I kad je god. 397. u Carigradu umro patrijarh Nektarije, čovjek koji je provodio luksuzan život, a inače bio beznačajan, predložio je Ivana Zlatoustoga za njegova nasljednika Eutropije, svemoćni ministar beznačajnoga cara Arkadija. Ljudski gledano, to će visoko promaknuće svecu postati uzrokom mnogih nevolja i svršetka u progonstvu. On se za to mjesto nije borio, već ga gotovo na prijevaru i preko volje prihvatio. Lukavi se Eutropije poslužio lukavstvom da ga pridobije za carigradsku patrijaršijsku stolicu. No Bog je i u tom slučaju po krivim crtama pisao ravna slova.

I tako je sv. Ivan Zlatousti, tako rekavši preko noći, postao biskup prve biskupske stolice Istoka i carski dvorski propovjednik. Njegova propovjednička vještina vjerojatno je kod tog izbora izbila u prvi plan, no oni koji su ga predlagali za Carigrad nisu znali da se u njemu po mentalitetu krije i pravi monah te dušobrižnik koji ljude neće puštati u njihovu miru, već ih poticati na obraćenje. Ivan reformator zamjerit će se mnogima, doživjet će osamljenost i završiti u progonstvu.

Ivan je počeo s reformom u vlastitoj kući, na patrijaršijskom dvoru. Iz njega je uklonio sav luksuz što se nagomilao za njegova prethodnika, dokinuo sva svečana primanja. To pak nije godilo kleru na Patrijaršiji i oko nje, koji se u raskošu natjecao s visokim carskim činovnicima. Novi je patrijarh nastojao i oko stege u kleru. Svećenicima je branio da žive u zajedničkom kućanstvu sa svitom svoje rodbine, a monahe je, što su lutali po gradu, pohađajući bogate kuće i obitelji, potjerao u samostane. Kao primas Istoka uplitao se i u život drugih biskupija uklanjajući po Maloj Aziji nevrijedne biskupe s njihovih biskupskih stolica. Takvi su postupci spasonosni, ali zbog ljudske slabosti uvijek nepopularni i tako se oko sv. Ivana Zlatoustog malopomalo počela stvarati opozicija, koja će bivati sve glasnija i glasnija.

Ivan se i u Carigradu na osobit način brinuo za siromahe, zapuštene, one na rubu društva. U toj brizi izdatno su ga pomagale neke bogate plemenite gospođe. Brinuo se i za misionarenje u provinciji pa mu je pošlo za rukom privesti pravoj vjeri mnoštvo Gota. Borio se čvrstom rukom protiv heretika novacijana i arijanaca. Uza svu ljudskost prema njima bijaše neumoljiv.

Otpor prema njegovu radu, povezan s raznim spletkama, započeo je od nekih dvorskih gospođa koje su imale utjecaj na caricu Eudoksiju. No dolazio je i izdaleka od aleksandrijskog patrijarha Teofila. Povod za napad bijaše činjenica što je Zlatousnik primio k sebi četiri monaha koje bijaše prognao aleksandrijski patrijarh. Teofil, neprijateljski raspoložen prema carigradskom patrijarhu, jedva je to dočekao i prešao u napad na njega, potpomognut nekolicinom nezadovoljnih biskupa.

Kad je zbog svega toga bio pozvan u Carigrad da se opravda, pošao je onamo s pratnjom egipatskih biskupa, a pratila ih je posebna straža. U prijestolnicu je ušao trijumfalno kao kakav pobjednik, što je svakako bilo izazovno i drsko. Ivan Zlatousti nije poznavao umijeća politike i diplomacije pa je odbio da predsjeda sinodi koja je imala suditi aleksandrijskom patrijarhu. Neki misle da je takav stav bio kobno držanje, što meni osobno baš nije jasno. Teofil je iskoristio čas pa je preokrenuo svu sinodu i od optuženoga pretvorio se u tužitelja.

Teofil je god. 403. sazvao svoju sinodu, takozvanu »sinodu kod hrastova«, koja je svrgla s biskupske carigradske stolice samoga Zlatoustoga. Car je bio tako slab i nekarakteran da je potpisao zaključke te nazovi sinode. I Ivan je osuđen na izgnanstvo iz Carigrada. Ono je trajalo samo kratko jer je zbog općeg nezadovoljstva u gradu carica Eudoksija dala povući carski dekret i Ivan se vratio u Carigrad.

Bitka time nije bila ipak završena. Došlo je samo do kratka zatišja. Sveti je biskup oštro napao neke bučne svečanosti koje su ometale Božju službu u katedrali. Na to je, poput Herodijade, planula protiv patrijarha sama carica Eudoksija i nije mirovala dok ga se nije konačno riješila. Ivan je bio osuđen na drugi izgon. Bio je uhvaćen u svojoj katedrali baš za vrijeme uskrsnoga bogoslužja. Održao je oprosno slovo i zauvijek se oprostio od svoje biskupske crkve.

Ovaj put je Ivan bio osuđen na izgnanstvo u Kukusus, gradić na armenskoj granici. Zdravlje mu je tada bilo već teško narušeno. No njegova je ljubav ipak »sve podnijela«. Naučio je tu ljubav iz Poslanice sv. Pavla Korinćanima, koju je tako često čitao i o njoj propovijedao. Na putu u progonstvo revni je prognanik postao misionar koji je posvuda naviještao Evanđelje. To baš nije odgovaralo carskim vlastima pa su ga prognale još dalje, čak tamo na Crno more. Prognanik je, unatoč slabom zdravlju, morao putovati i po žegi i po kiši i po nevremenu. Kalež muke valjalo mu je ispiti do dna.

U predvečerje svoje smrti stigao je u Komanu, gdje je bio dobro primljen. Nastavio je put, ali je nakon 5 km klonuo. Ondje bi doveden u kapelicu svetog mučenika Baziliska. Tu je obučen u bijelu mrtvačku košulju te je s najvećom pobožnošću primio Euharistiju, o kojoj je znao tako divno propovijedati. Na to se prekrižio i izrekao svoje posljednje riječi na zemlji: »Bogu budi hvala na svemu! Amen.« Bile su to riječi dostojne najvećega crkvenog govornika. Njima je udario doličan pečat svim svojim govorima.

Za života toliko napadan i osporavan, odmah poslije smrti doživio je svestrano i jednodušno priznanje. Na svetačkome i otačkome nebu sjaji kao zvijezda prvoga reda.

Povjesničar o. Ludwig Hertling ovako sažima životno djelo Ivana Zlatoustog: »Njegovo se teološko i literarno djelo sastoji osobito iz više od 300 govora, neprocjenjivo vrijednih egzegetskih komentara Svetoga pisma, koji su po svom dogmatskom i moralnom sadržaju te po tisuću psiholoških pojedinosti iz kršćanskog života onoga razdoblja riznica silne vrijednosti. Svetac žarkom rječitošću raspravlja o Euharistiji, svećeničkom dostojanstvu, odgoju djece. Taj vrhunski govornik, u kršćanskoj starini jedan od najvećih, znao je biti veoma prodoran vođa savjesti.«

Od svih spisa sv. Ivana Zlatoustog najglasovitiji je O svećeništvu. U njemu svetac raspravlja o uzvišenosti svećeničkog dostojanstva, o strašnom udesu koji čeka nedostojne svećenike, o kvalitetama propovjednika, o aktivnom životu ukoliko traži veću savršenost od kontemplativnoga. Ta je rasprava oduvijek smatrana kao klasično djelo o svećeništvu i kao biser otačke literature. Prevođeno je na mnoge jezike.

Sv. Ivan Zlatousti veoma je cijenio i redovnički život o čemu svjedoči naročito njegovo djelo Protiv klevetnika monaškoga života. Povod za pisanje toga djela bijaše prava eksplozija redovničkih zvanja među mladima u Antiohiji. Sve je hrlilo u pustinje i samostane. Zbog toga neki očevi, zabrinuti za svoje obitelji, počeše napadati monaštvo. Ivan je taj stalež uzeo u obranu dokazujući da one koji odabiru monaštvo ne valja progoniti već nasljedovati jer oni jedini žive istinskim kršćanskim životom.

U nekim svojim spisima svetac veliča udovički, a još više djevičanski stalež. Udovicama po primjeru sv. Pavla savjetuje da se ponovno ne udaju, a djevičanstvo smatra uzvišenijim od braka.

Veoma je vrijedno svečevo djelo O odgoju djece, u kojem potiče roditelje na odgoj njihove djece i neka to smatraju svojom najsvetijom dužnošću. Djelo je veoma zanimljiv dokument kršćanske pedagogije.

I svečeve su homilije neiscrpiva riznica duhovnoga blaga. Dijele se na svetopisamske, koje sačinjavaju tri četvrtine njegova propovjedničkoga djela, na apologetske, na pouke o krštenju i bogoslužju i, napokon, na prigodne, uvjetovane raznim prilikama. Jasno je da ima krasnih blagdanskih homilija za Božić, Veliki petak, Uskrs, Uzašašće, Duhove.

Od toga velikoga sveca imamo i 236 pisama.

Sveta Notburga (oko 1265–1313)

»Milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju…

rasprši one koji su oholi u misli srca svoga;

zbaci s prijestolja vladare, a uzvisi neznatne« (Lk 1,46–56).

Tko prolazi Tirolom, tom prekrasnom pokrajinom Austrije, gotovo na svakom koraku može vidjeti sliku ili kip mlade djevojke sa srpom u ruci. To je u onom i drugim krajevima veoma štovana svetica, sveta Notburga. Božji je narod seljačkog staleža brzo uočio u njoj skromnost, poniznost, osobu koja obavlja sve seljačke poslove i tome još kao sluškinja, pa ju je kao sebi najsličniju zavolio svim srcem i počeo je štovati kao svoju sveticu, što je Crkva kasnije svojim autoritetom i potvrdila.

Najveći dio svog života Notburga je provela u službi grofa Henrika od Rattenberga. To je stari grad u Tirolu, nastao u srednjem vijeku. Njegov zamak (tvrđa) potječe iz XI. stoljeća. Stara župna crkva potječe također iz davnina. U XV. je stoljeću bila proširena. Crkva pak redovnika augustinaca potječe iz godine 1348. U gradu su sačuvane mnoge srednjovjekovne kuće pa tako i kuća u kojoj je prebivala sveta Notburga. Ona bijaše pobožna i marljiva radnica, a rado je koliko je mogla pomagala siromasima. Umrla je g. 1313., a kasnije joj je tijelo bilo preneseno u Eben na Achenu, gdje se i danas nalazi. Njezino je štovanje Crkva službeno potvrdila 27. ožujka 1862. Neobično je popularna među svecima. Mnogo je štuju poljodjelci u Tirolu, Bavarskoj, Sloveniji, a kod nas u Istri. U tim su krajevima podignute njoj u čast mnoge crkve i oltari. Zaštitnica je i sluškinjâ, seljakâ, stočarâ koji je zazivaju u pomoć kad među domaće životinje dođe kakva pošast. Zazivaju je i porodilje. Njezini su simboli: srp, metalni vrč i hljeb, što aludira i na njezinu ljubav prema siromasima, te sveščić ključeva koji označuju kućne poslove jedne skrbne domaćice.

Inge Dollinger u svojoj je vrlo informativnoj knjizi Tiroler Wallfahrtsbuch (Knjiga o tirolskim prošteništima) našla mjesto i za nju u poglavlju »Pfarr und Wallfahrtskirche zur hl. Notburga« u Ebenu na Achenskom jezeru. Za bolje upoznavanje drage svetice uvrstit ćemo i dragocjene podatke koje nam pruža ta ugledna spisateljica.

Ona odmah piše da je tamo od 15. stoljeća Eben jedno od najvažnijih tirolskih proštenišnih mjesta, a što dokazuje popularnost svete Notburge. Ona je zaštitnica seljačkog staleža te služinčadi, kojih još uvijek ima. Oni, kao skromni staleži, sretni su što u Crkvi imaju svoju posebnu zaštitnicu. Hodočasnici iz Tirola i Bavarske mole za zagovor te svetice u svim svojim obiteljskim i staleškim potrebama ili za dobar služinski personal. Nebrojene oslikane i izdjelane slike pokazuju prizore iz svetičina života. Obično je prikazuju obučenu u seljačku odjeću s neizostavnim srpom u ruci, što je znak njezine prepoznatljivosti. Ona se tako lijepo uklapa u prekrasni tirolski pejzaž da bi bez njezine prisutnosti, uza svu svoju ljepotu, ostao lišen nečega upravo čarobna.

Prema jednoj legendi svetičin bi srp lebdio u zraku dok bi ona obavljala svoju molitvenu pobožnost. Kad je kasnije njezino tijelo bilo iz Rattenberga prenešeno u Eben, i to u procesiji, na prijelazu preko rijeke Inn dogodila su se dva čuda: »Sichelwunder« i »Hostienwunder« – sa srpom i svetom hostijom.

Od g. 1740., na glavnom oltaru crkve u Ebenu, u staklenom kovčegu, čuvaju se posmrtni ostaci sv. Notburge, obučeni u dragocjenu odjeću. Oltarni pak likovi potječu iz god. 1760. To su: sv. Leopold, zaštitnik Austrije, sv. Ignacije, sv. Rupert, sveti arkanđeli Mihael i Rafael. U koru se pak nalazi slika sv. Notburge koja ju prikazuje kao pomoćnicu. Slika potječe iz 19. stoljeća. Svetica se slavi 13. rujna, a u nedjelju po tom datumu, ako ne padne baš na 13., bude veliko slavlje sa svečanom propovijedi i procesijom. Na 13. rujna je »Notburgatag« (Dan sv. Notburge), a onda slijedi »Notburgasonntag« (Nedjelja sv. Notburge).

Uzvišenje svetoga Križa

BLAGDAN
Povijesna je pozadina današnjega blagdana osvajanje relikvije svetoga Križa iz ruku nevjernika caru Herakliju. Prema jednoj predaji, sveti je Križ pronašla na Kalvariji carica Jelena. Ta za kršćane najsvetija relikvija u jednom je ratu istočnorimskoga cara s Perzijancima pala u njihove ruke. Car Heraklije (610-641) na čudesan je način pobijedio perzijskoga kralja, a kao prvu pogodbu za mir postavio zahtjev da kršćanima bude natrag vraćen sveti Isusov križ. Uvjet je bio ispunjen i sam je car na svojim ramenima prenio dragocjenu relikviju u Jeruzalem. Pri tom se zbilo čudo. Car je na putu prema Kalvariji bio zaustavljen od jedne više sile. Nije nikako mogao proći kroz vrata što su vodila na Golgotu. Na savjet jeruzalemskoga biskupa Zaharije odložio je sjajno carsko odijelo i onda ponizno u pokorničkoj odjeći prenio sveto breme na mjesto gdje je ono poslužilo kao sredstvo našega spasenja, kao oltar na kojem je bila prinesena Spasiteljeva krvna žrtva.

Konstantin Porfirogenet u 32. poglavlju svoga djela De administrando imperio govori da je car Heraklije pozvao Hrvate iz Velike ili Bijele Hrvatske, sa središtem oko Krakova, u ove naše današnje krajeve, da mu zaštite zapadne granice protiv Avara. Bilo je to upravo u vrijeme kad je on na Istoku vodio rat za oslobođenje svetoga Križa. Hrvati su tada bili još pogani, ali su se već kao takvi neizravno borili "za krst časni", osiguravajući caru, borcu za Križ, zapadne granice njegova carstva. Našem je narodu dao zadatak da se bori "za krst časni", za križ kao simbol našega spasenja i kršćanstva uopće. I zato naša narodna povijest već od svojih početaka stoji u znaku svetoga Križa. To je njezina najveća čast i slava, a na nama je danas da tome svetome znaku kao narod ostanemo vjerni i u buduće. Osim pojedinih povijesnih motiva za svetkovanje današnjega blagdana ima i drugih. Najdublji je od njih proslava križa, znaka spasenja. Sveci su o križu mnogo razmišljali, od križa mnogo učili, križ im je bio svjetlo i snaga u životu, nada u času smrti. Zato su i umirali stiskajući u rukama časni znak svetoga križa. S tim su se znakom htjeli predstaviti na Božjem sudištu. Križ neka ima časno mjesto i u našem životu! Ne dao Bog da bi se ikada zastidjeli toga znaka našega spasenja!

15. rujan 2009.

Blažena Djevica Marija žalosna

Pobožnost prema Gospinim žalostima ima svoj biblijski temelj u proroštvu starca Simeona Mariji: "A tebi će samoj mač probosti dušu" (Lk 2,35). Te riječi s kontekstom naviještaju Kristovu muku. A budući da nitko nije s Isusom tako usko povezan kao njegova Majka, nikoga kao nju neće pogoditi tako da će Isus biti "znak kojemu će se protiviti" (Lk 2,34), nikoga kao nju neće potresti njegova muka.
O Marijinim žalostima počeli su u srednjem vijeku naročito pobožno razmišljati redovnici serviti. Njihov general sv. Filip Benicije nazivao je redovničku odjeću servita "odijelom Marijina udovištva". Tu su odjeću kao škapular nosili i mnogi svjetovnjaci pa su tako među njima nastale mnoge bratovštine Gospinih žalosti. Spomena je osobito vrijedna ona koju je koncem XV. stoljeća osnovao Nizozemac Ivan Goudenberg, a potvrdio je papa Aleksandar VI. Ta se bratovština veoma brzo proširila. Gospa je raznim čudesnim uslišanjima pokazala da joj je pobožnost prema njezinim žalostima draga i tako je ona u kršćanskom puku sve više zauzimala maha. Širili su je zdušno i revno posvud i serviti. Njima je god. 1668. Sveta Stolica dopustila i posebnu svetkovinu u čast Gospe od sedam žalosti, a koja se slavila na treću nedjelju u rujnu. Ta je svetkovina godine 1735. proširena na čitavo španjolsko kraljevstvo. Papa Pio VII. proširio ju je na spomen svoga povratka iz Napoleonova sužanjstva godine 1814. na cijelu Crkvu.
Počevši tamo od srednjega vijeka kršćanska je pobožnost nabrojila sedam događaja koji su bili uzrokom Marijinih žalosti pa se ona slavi i kao Gospa od sedam žalosti. Te žalosti su ove:
Simeonovo naviještanje Marijine žalosti,
Bijeg u Egipat,
Isus se kao dvanaestogodišnji dječak na hodočašću u Jeruzalem, bez znanja roditelja, zadržao u hramu,
Marijin susret s Isusom na križnome putu,
Marijine boli dok su Isusa pribijali na križ,
Skidanje Isusa s križa
I napokon Isusov pogreb.
Budući da se u svemu tome radi o nečemu veoma stvarnome, što je sposobno djelovati na ljudsko srce, kršćanski je puk, vođen onim svojim osjećajem vjere i pobožnosti, odmah shvatio o čemu se radi i prihvatio pobožnost prema Gospinim žalostima. Možemo reći da su sedam Marijinih žalosti sedam naročitih zgoda, odabranih između tolikih drugih, kojih je bio pun njezin život. U njima se kao u središtu usredotočuju sve Marijine boli. One očituju istovjetnost s Isusovim bolima i mukama jer se rađaju iz istog počela i jer su upravljene prema istom cilju, otkupljenju čovječanstva.

15. rujan 2009.

Sv. Kornelije i Ciprijan

Ovi sveci se nikada nisu vidjeli a zajedno se slave jer ih je povezalo prijateljstvo i vjera u Krista.

Crkva danas slavi mučenike: sv. Kornelija papu, i sv. Ciprijana biskupa. Ova dva sveca nikada se nisu susreli, a slave se zajedno jer ih je povezala vjera u Krista i prijateljstvo. Kornelije je bio papa u Rimu, a Ciprijan glavni afrički biskup u Kartagi. Živjeli su u vrijeme Decijevih i Valerijanovih progona kršćana.

Kornelije je 251. godine izabran za rimskoga biskupa. Imao je protivnika otpalog biskupa Nacijana koji je htio umjesto njega biti biskup. Ali, imao je i veliku potporu biskupa Ciprijana. Kada je bio prognan iz Rima, Ciprijan ga je svojim pismima ohrabrio. To je Korneliju dalo snagu da se vrati u Rim i mučeništvom posvjedočio svoju vjeru. Tijelo mu je pokopano u Kalistovim katakombama.

Ciprijan je rođen u Kartagi u poganskoj obitelji. Obavljao je najprije službu odvjetnika. Potom se obratio na kršćanstvo i postao svećenik, a poslije i biskup u Kartagi. Za Valerijanova progonstva bio je najprije prognan, a zatim i pogubljen.

Vjerodostojna Prokonzularna djela otkrivaju da je Ciprijan podnio mučeništvo 14. rujna. Prije smaknuća ponuđeno mu je da se odrekne svoje vjere, što je odbio. Mačem mu je odrubljena glava, a vjernici su ga pokopali na Sekstijevu polju gdje je i pogubljen.

I na kraju rubrike 'Svetac dana' podsjećamo tko danas slavi imendan. To su oni koji nose sljedeća imena: Kornelije, Edita i Vital. Donosimo i nekoliko zanimljivosti vezanih uz ova imena. Kornelije je latinsko ime i Cornelius prvotno znači 'onaj koji pripada starorimskom Kornelijevom plemenu'.

Neki smatraju da sama riječ dolazi od imenice 'cornu' i znači rog, krilo vojske, lijevak od roga, svirala. Drugi ističu da je imenu izvor riječ cornum koja znači dren, koplje od drena. Kornelij, Kornelija, Korno, Kornel, Nelo, Nelica, Lilika, neki su oblici imena Kornelij kojeg susrećemo u hrvatskom jeziku.

Iz engleskog područja dolazi ime Edita. Korijen imena čine staroengleske riječi ead - posjed, blago, sreća i guth – boj, rat. Hrvatske su inačice Dita, Eda, Etka, Itica. Od latinske imenice vita, što znači život, dolazi ime Vital. Prevedeno na hrvatski jezik ovo je ime Živko. No u hrvatskom području susreće se izvorno ime Vital, Vito, Tale, Vitalija, Vita, Vitica.

17. rujan 2009.

SVETI ROBERT BELLARMINO, crkveni naučitelj (1542.-1621.)

Isusovac, kardinal i teolog Roberto Bellarmino, rodio se 4. listopada 1542. u Montepulcianu, u talijanskoj pokrajini Toscani. Bio je nećak pape Marcela II. Školu je započeo u isusovačkom kolegiju u svom rodnom gradu. G. 1560. stupio je u red Družbe Isusove, a 1570. zaredio ga je za svećenika biskup Jansenius. U Louvainu je djelovao kao propovjednik i sveučilišni profesor g. 1570-1576. Bio je prvi isusovac koji je s dopuštenjem luvenskog sveučilišta u isusovačkom kolegiju javno tumačio Summu sv. Tome Akvinca.
Na želju pape Grgura XIII. od 1576. do 1588. na Rimskom je kolegiju tumačio tzv. kontroverznu teologiju. I tako je nastalo njegovo slavno djelo u kojemu se manje-više nalazi sve ono što su tada novovjerci širili i naučavali. Bellarmino je na sve to dao odgovor pravovjernog katoličkog nauka. Kao duhovnik u Rimskom kolegiju Bellarmino je upoznao Alojzija Gonzagu za čiju će se beatifikaciju kasnije žarko založiti. Od g. 1592. bio je rektor Rimskog kolegija, a već 1594. postaje provincijal Napuljske provincije Družbe Isusove te vrši tu službu do g. 1597. kad ga papa Klement VIII. pozove u Rim za papinskog teologa, savjetnika Sv. zbora oficija te rektora Penitencijarije kod sv. Petra. Godine 1597. Bellarmino je objavio svoj glasoviti "Mali katekizam" - Dottrina cristiana breve, koji će doživjeti rekordan broj izdanja i prijevoda na strane jezike. Godinu dana kasnije objavit će veći Katekizam za katehete. Riječ je o opširnijem i bogatijem tumačenju kršćanskog nauka. Papa Pavao V. Bellarmina je imenovao članom više kongregacija, među njima i Svetog oficija te protektorom redovnika celestinaca i Zavoda Germanicuma. Od g. 1607. dulje je vremena Bellarmino upravljao svojom rodnom biskupijom Montepulciano. Bio je kao posrednik uvučen u razne sporove između Pape i nekih država. U sporu s Galileom Gallilejem, gledano s današnjeg stajališta, nije imao sreće braneći stari Ptolomejev sustav odnosa zemlje i sunca.

Pun zasluga, veliki je Bellarmino 17. rujna 1621. preminuo u Rimu. Prijatelji su mu u životu bili veliki i sveti ljudi, među inim kardinal Cesare Baronio, sv. Franjo Saleški. Proces za proglašenje Bellarmina blaženim pokrenut je već g. 1627., ali ga je proglasio blaženim tek papa Pio XI. 13. svibnja 1923., a svetim isti Papa 29. lipnja 1930. te crkvenim naučiteljem g. 1931.