Svetac/Svetica dana

First topic message reminder :

Sv. Eugen i Makarije
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.

Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.

Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.

23. siječanj 2010.

Zaruke Blažene Djevice Marije sa Sv. Josipom; Moć Presvete Djevice, Majke jedinstva

Neke biskupije, slave danas spomendan Gospinih zaruka sa sv. Josipom. On je biblijski utemeljen jer sv. Matej piše: "S rođenjem Isusa Krista bilo je ovako: Njegova majka Marija bijaše zaručena s Josipom" (Mt 1,18). Sv. Luka opisujući navještenje Isusova rođenja, izričito kaže: "Poslije šest mjeseci posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad, imenom Nazaret, k djevici zaručenoj s mužem iz Davidove kuće, komu je bilo ime Josip" (Lk 1,26-27).
Kod starih Židova zarukama je bio sklopljen brak sa svim pravnim učincima. Po njima je Marija postala prava Josipova žena, samo što je prema običaju ostala kod roditelja još punu godinu dana. U to vrijeme došao je k njoj i anđeo Gabriel da joj navijesti Isusovo rođenje.
Zaruke su se kod Židova obavljale veoma svečano predavanjem nekog zlatnog predmeta i to pred dvama svjedocima. Zato su i bile punovrijedne kao samo sklapanje braka. Evanđelja nam ne govore ništa kako je izgledala svečanost Marijinih zaruka s Josipom. Apokrifi daju maha mašti pa su stoga nepouzdani. Mi možemo u duhu vjere pretpostaviti da je ta svečanost bila jednostavna, dostojanstvena, a nadasve pobožna, jer su se zaručivale dvije najsvetije ljudske osobe: buduća Bogorodica i sv. Josip, koga Sveto pismo naziva "pravedan" (Mt 1,19); u tom su izrazu bile sadržane sve starozavjetne vrline.
Bog je htio da ljudska kolijevka njegova Sina bude okružena najčistijim i najsvetijim osobama i zato je te osobe obdario milostima više nego sve ostale smrtnike. Ono malo što nam Biblija o njima govori ipak je tako sadržajno da nas neprestano može hraniti najuzvišenijim mislima. Danas, kad je upravo brak uslijed velike pokvarenosti u tolikoj opasnosti, dobro je da kršćanski zaručnici i ženidbeni drugovi imaju neprestano pred očima nenadmašivi zaručnički i bračni par Josipa i Mariju. Od njih neka uče kako se obiteljsko gnijezdo čuva u čistoći i ljudskom dostojanstvu, kako prava ljubav ne poznaje strasti ni sebičnosti već međusobno poštivanje i upotpunjavanje.
Danas, kad se gaze tolike vrednote, vrijeme je da se naročito ugledamo u one koji su bili ljudi kao i mi, a ipak ostvarili zaruke i brak kako se samo poželjeti može. To su bili Josip i Marija, pa zato je posve opravdano da slavimo i uspomenu na njihove svete zaruke jer one su nadahnuće i za brak i za djevičanstvo.

Moć Presvete Djevice, Majke jedinstva

Kako se nalazimo u Svjetskoj molitvenoj osmini za jedinstvo kršćana, kad se naše molitve naročitim žarom dižu prema nebu za ostvarenje Isusove želje izražene na posljednjoj večeri: "Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno, kao mi!" (Iv 17,11) - spomenimo u jednom primjeru i moć zagovora one koju je Gospodin postavio da bude majka svih kršćana!
Bilo je to 12. veljače godine Gospodnje 1700. kad se jedan francuski trgovački brod, bogato natovaren dragocjenim teretom, vraćao iz Lisabona u svoju matičnu luku Le Havre.
Došavši do rta Finistere naišao je na strašnu oluju, u onim predjelima veoma čestu pojavu. Već je počeo svitati dan, ali je bura bjesnila nesmiljenom snagom prijeteći uništenjem. Brod je izgubio sve svoje potrebne predmete, jedra, konope, kormilo, kompas, pa ni posadi ni putnicima nije davao više nikakva utočišta ni sigurnosti. Beznadan položaj, neizbježna smrt! Svaka sekunda kao da je naviještala skoro potapljanje. U tom, doista, očajnom položaju jedan je normandijski mornar predložio: "Zavjetujmo se našoj Gospi od Oslobođenja!"
To je bila jedina riječ utjehe i ohrabrenja pa mnogi padoše na koljena da se pomole i preporuče zagovoru one koju mornari nazivaju "zvijezdom mora". Svi se osim kapetana i njegova dva brata zavjetovaše da će, ako se spase, poći u Gospino svetište da joj se od srca zahvale.
Zašto su ona trojica odbila položiti zavjet? Nisu bili nikakvi nevjernici, već su u srcu bili duboko pobožni. Oni su bili kalvini, a kao takvi odbacivali su zavjet Presvetoj Djevici kao nešto što sliči idolopoklonstvu. Kako su bili slabo poučeni o mjestu Bl. Djevice u planu spasenja, o njezinu bogomajčinstvu, zbog kojeg je postala i moćnom zagovornicom svih kršćana, nisu se usudili priključiti zajedničkom zavjetu i zaprositi njezinu pomoć.
Presveta Djevica kao dobra Majka znala je da je njihovo držanje u dobroj vjeri, bez njihove osobne krivnje, pa im je svojim zagovorom kod Sina htjela priteći u pomoć te izmoliti svjetlo kojim će više ući u kršćanske tajne. Kapetan je bio prvi dionik njezina zagovora jer je u onom beznadnom položaju izjavio: "Ako nas sveta Djevica može čuti i uslišati, onda ću je i ja zazvati." Rekavši to pao je na koljena i počeo se križati i moliti kao i drugi. Za njim se poveo i njegov mladi brat.
U taj čas počeše se vjetrovi ukrštavati i jedni druge polako smirivati. Srca se sviju ispuniše nadom i počeše življe kucati. Most broda, koji su valovi već davno pokrili, poče se polako podizati iz vode. More se sve više stišavalo, a smrtno ranjeni brod uplovi u luku. Kapetanov brat, videći očito čudo, zavapi: "O naša Gospo od oslobođenja, sveta Majko Božja, uzvišena Kraljice svijeta, ja sam tvoj zauvijek!"
Drugi kapetanov brat nije se ipak u svom držanju još promijenio. Kad mu je kapetan spočitnuo njegovu otvrdnulost, on je odgovorio: "U svemu tome još mogu vidjeti Božju dobrotu koja nam ide u pomoć, ali ne vidim razloga za promjenu vjere svojih otaca." Na to mu jedan od putnika dobaci: "Pa to su vaša braća koja prijeđoše na katolicizam, a što je to drugo nego prihvatiti vjeru vaših davnih otaca?" A onda će kapetan: "Nesretni sine, vidiš li u čemu je stvar?!" Na to mu pokaza jedini jarbol što je još stajao uspravno. Na njemu svi prisutni kao da opaziše blagi lik Djevice s djetetom u ruci koja moli za njihov spas. Dogodilo se i ono najveće čudo. I drugi kapetanov brat doživi promjenu u duši te pade na koljena kao i svi drugi.
Prva briga trojice kalvina nakon sretnog iskrcavanja u luci bila je da izvrše zavjet sa svima ostalima. Oni su ga izvršili u potpunosti jer su prihvatili i katoličku vjeru s njezinim naučavanjem o Presvetoj Djevici.
U sredini onih koji su nakon silaska Duha Svetoga povjerovali u Krista raspetoga i uskrsloga bila je Blažena Gospa. Tijekom povijesti uslijed ljudskih slabosti, ograničenosti i grijeha došlo je do teških raskola između Kristovih sljedbenika. Danas nije vrijeme da ispitujemo tko je za to više kriv i odgovoran. Više je vrijeme da poput prve Crkve "budemo jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom" (Dj 1,14). Plodovi takve molitve, sigurno, neće izostati.

24. siječanj 2010.

Sv. Franjo Saleški, biskup i crkveni naučitelj (1567-1622)

Sv. Franjo Saleški rođen je 1567. godine u plemičkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Roditelji su mu omogućili kvalitetno školovanje. Franjo se u to vrijeme bavio razmišljanjima o kalvinskom nauku prema kojemu je određen broj onih koji će biti spašeni. Franjo se bojao da nije u onom broju koji će biti osuđeni na vječnu propast. Otac mu se silno usprotivio kada je izjavio da želi postati svećenik. Nakon što je završio teološki studij i postao svećenika Franjo odlazi u pokrajinu pored Ženevskog jezera koja je bila središte kalvinizma i tu je ispravno naučavajući uspio 70 000 duša vratiti nazad u katoličku vjeru. Izašavši na glas kao izvanredan dušobrižnik i veliki borac za pravovjerje papa ga imenuje ženevskim biskupom. Kao biskup osniva dvije Družbe i razvija veliku spisateljsku djelatnost. Umire u 55. godini 1622. godine.
Njegovo najpoznatije pisano djelo Filotea namijenjena je onima koji žive u obiteljima, jurnjavama života i stoga smatraju da svetost nije za njih. Ovo veliko djelo doživjelo je više od tisuću izdanja a već 1656. godine biva prevedeno na 17 jezika. Bio je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju. Proglašen je zaštitnikom katoličkih novinara i pisaca.

25. siječanj 2010.

Obraćenje Sv. Pavla, apostola

Crkva se danas u svojoj liturgiji sjeća jednog događaja opisanog u knjizi Djela apostolska. Poslušajmo o čemu se radi: "Savao pak, sveudilj zadahut prijetnjom i pokoljem prema učenicima Gospodnjim, pođe k velikom svećeniku, zaiska od njega pisma za sinagoge u Damasku, da sve koje nađe od ovog Puta, muževe i žene, okovane dovede u Jeruzalem. Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. Sruši se na zemlji i začu glas što mu govoraše: 'Savle, Savle, zašto me progoniš?' On upita: 'Tko si, Gospodine?' A on će: 'Ja sam Isus kojega ti progoniš! Nego ustani, uđi u grad i reći će ti se što ti je činiti.' Njegovi suputnici ostadoše bez riječi: čuli su doduše glas, ali ne vidješe nikoga. Savao usta sa zemlje. Otvorenih očiju nije ništa vidio pa ga povedu za ruku i uvedu u Damask. Tri dana nije vidio, nije jeo ni pio. U Damasku bijaše neki učenik imenom Ananija. Njemu u viđenju reče Gospodin: 'Ananija!' On se odazva: 'Evo me, Gospodine!' A Gospodin će mu:'Ustani, pođi u ulicu zvana Ravna i u kući Judinoj potraži Taržanina imenom Savla. Eno, moli se; i u viđenju vidje čovjeka imenom Ananiju gdje ulazi i polaže na nj ruke da bi progledao.' Ananija odgovori: 'Gospodine, od mnogih sam čuo o tom čovjeku kolika je zla tvojim svetima učinio u Jeruzalemu. On ima od velikih svećenika i punomoć okovati sve koji prizivlju ime tvoje.' Gospodin mu odvrati: 'Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i krajeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti. Ananije ode, uđe u kuću, položi na nj ruke i reče: 'Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.' I odmah mu s očiju spade nešto kao ljuske te on progleda pa usta, krsti se i uzevši hrane okrijepi se". Nekoliko dana provede s učenicima u Damasku te odmah stade po sinagogama propovijedati Isusa, da je on Sin Božji.

26. siječanj 2010.

Sveti Timotej i Tit, biskupi

Sveti Timotej i Tit bili su najvjerniji učenici i pomoćnici svetog Pavla. Timotej je rodom iz Listre u Maloj Aziji. Otac mu je bio poganin a majka židovka. Timoteja je obratio sv. Pavao na svom prvom putovanju i on postaje najmiliji učenik. Pratio je Pavla na njegovim putovanjima i proživljavao s njime sve patnje na koje je često nailazio. Nakon Pavlovog procesa u Rimu, Timotej se vraća na istok gdje ga Pavao postavlja za predstojnika crkve u Efezu. Pavao ga u teškim okolnostima drugog rimskog sužanjstva kao najmilijeg i najvjernijeg suradnika poziva u Rim. Pavao Timoteju upućuje čak dvije svoje poslanice. U prvoj ga kao mladog crkvenog starješinu upozorava da bude budan protiv krivih učitelja. U drugoj poslanici sv. Pavao, predosjećajući skori svršetak, potiče vjernog suradnika Timoteja da sve sile posveti Evanđelju te da čuva pravovjerje. Tu poslanicu mnogi smatraju Pavlovom duhovnom oprukom.
Sveti Tit potječe iz poganske grčke obitelji a vjerojatno ga je obratio sam sv. Pavao. Kad je sv. Pavao poslije prvog rimskog sužanjstva pisao poslanicu Titu, on je upravljao crkvom na otoku Kreti. Tit je kasnije otišao u Dalmaciju. Poslanica Titu daje naputke o svojstvima kandidata za crkvene službe, o različitim skupinama vjernika, o odnosima kršćana s vlastima i ostalim građanima te o budnosti protiv krivih učitelja. Tit je bio među najrevnijim kršćanima pa je takav bio i kao dušobrižnik. Bio je osoba Pavlova velikog povjerenja pa ga je apostol poslao u Korint da ondje sredi crkvene prilike. Kasnije ga šalje opet u Korint kao nositelja Druge poslanice Korinćanima i kao organizatora sabiranja milostinja za jeruzalemsku Crkvu.

27. siječanj 2010.

Sveta Anđela Merici, djevica (1474-1540)

Osnivateljica uršulinki, sv. Anđela koju Crkva danas slavi, rođena je 1. ožujka 1474. u Desenzanu, a umrla je 27. siječnja 1540. Odlikovala se izvanrednom pobožnošću prema Srcu Isusovu, Kristovoj muci i presvetoj Euharistiji. Anđelu Merici, rođenu u skromnoj seoskoj obitelji, već kao djevojku njezini su suvremenici zapazili po mudrosti, dobroti i spremnosti da svakom pomogne. Velika očekivanja opravdala je ustanovljenjem Družbe svete Uršule, a osobito i institucije za odgoj i vjersko poučavanje mladih svjetovnih djevojčica, napuštenih od svojih roditelja. Po njezinu odgojiteljskom djelovanju sv. Anđelu Merici s pravom se moglo nazvati prethodnicom suvremenih pedagoga, a po mnogim stavovima i razmišljanjima utemeljiteljica uršulinki i u današnje doba koračala bi "daleko ispred svog vremena".

28. siječanj 2010.

Sv. Toma Akvinski, Svećenik i crkveni naučitelj (1225-1274)

Sveti Toma kojega se Crkva danas sjeća, pripada svakako u red jednog od najvećih crkvenih umova. Rođen je 1225. u dvorcu Akvino u južnoj Italiji. Od malena je pokazivao veliku želju za znanjem a završavajući visoke škole u Napulju upozna se s dominikanskim redom. Roditelji su se protivili da on kao plemićki sin stupi u prosjački red. Unatoč protivljenjima postao je dominikanac a poglavari vidjevši njegove ogromne intelektualne sposobnosti šalju ga učenjaku Albertu Velikom. Toma s 23 godine postaje profesor i predaje u Parizu, Rimu i Napulju. Unatoč velikoj učenosti ostao je jednostavan, ponizan i bezazlen redovnik koji je odbijao sve ponuđene mu crkvene časti. Najslavnije djelo mu je svakako Teološka suma u tri sveska gdje sustavno obrađuje cijelu teologiju. Toma je umro relativno mlad, u dobi od 49 godina. Bilo je to 7. ožujka 1274. Bio je na putu u Lyon, na opći sabor. Proglašen je svecem 1567. i crkvenim naučiteljem.

29. siječanj 2010.

Sv. Valerije

Sv. Valerije je prema predaji bio učenik sv. Apostola Petra. Bio je biskup u Trieru. U svome pastoralnom djelovanju mnoge je priveo na kršćansku vjeru, a Gospodin je preko njega činio velika djela i brojna čudesa. Njegov se grob nalazi u čuvenoj trierskoj bazilici.

30. siječanj 2010.

Sveta Martina, djevica i mučenica

Sveta Martina, koje se Crkva danas s poštovanjem sjeća, mučenica je III. stoljeća. Bila je kćerka uglednog Rimljanina koji je obnašao službu gradskog prefekta. Ostavši bez oba roditelja Martina iz ljubavi prema Kristu, sve podijeli siromasima i svoj život posveti dvorbi bolesnika i pomaganju siromaha. Martina je bila izvanredno lijepa djevojka tako da ju je htio za ženu uzeti sam car Aleksandar Sever što je ona odbila. Kad je car saznao da je Martina kršćanka, upao je u srdžbu, dao ju je zatvoriti te izvesti pred sud. Odbivši želju mučenika da se odrekne svoje vjere, prošavši vjerna kroz mnoge muke Martini je konačno odrubljena glava, ali to je bila njezina pobjeda jer je nisu mogli slomiti. Nad grobom sv. djevice i mučenice Martine uskoro je podignuta bazilika, a njezino se štovanje vrlo brzo proširilo. Štovana je kao sjajan primjer postojanosti i hrabrosti u vjeri.

31. siječanj 2010.

Sveti Ivan don Bosco, svećenik (+ 1880)

Svetac kojega se Crkva danas sjeća u svojoj liturgiji, don Bosco, roden je u siromašnoj seljačkoj obitelji kod Torina. U drugoj godini ostaje bez oca pa zajedno s majkom od ranog djetinjstva počinje se baviti poljskim poslovima. S 11 godina izrazio je želju da postane svećenik. Kako nije bilo opće školske obveze u Italiji toga vremena mali Ivan Bosco dnevno je prevaljivao 8 kilometara kako bi kod jednog svećenika učio latinski, tada za svećenički stalež neophodne potreban jezik. U 13-oj godini Ivan odlazi u najam kao sluga kako bi zaradio za svoje školovanje. Nakon 2 godine primi ga u kuću jedan svećenik ali on ubrzo umire te Ivan mora pješačiti 20 kilometara dnevno do prve latinske škole. Kad je Ivanu bilo 26 godina, došao je do željenog cilja: do svećeništva. Kao mlad svećenik dolazi u Torino gdje je bilo mnogo siromašnog proletarijata te on odmah započinje okupljanje zapuštene mladeži. Njegova blagost i ljubav ubrzo je privukla mnoge besposličare i osobe prepuštene ulici. Uz mnogo muke osnuje neku vrstu internata a kada su se iz ove zajednice počela javljati i duhovna zvanja don Bosco osniva Salezijansku družbu koja će se brinuti osobito za siromašnu i zapuštenu djecu i mladež, nju pomagati, odgajati i spremati za život. Skrbeći i za žensku mladež zajedno sa svetom Dominikom Mazarellom osniva i žensku granu svoje kongregacije. Don Bosco je uživao a i danas uživa glas idealnog i svetog svećenika i apostola mladeži. Don Bosco umro je 1880 godine. Svetim ga je proglasio papa Pio XI. 1934. godine. Salezijanska družba jedna je od najbrojnijih redovničkih zajednica u Crkvi. Bog je, doista, blagoslovio Don Boscovo djelo.

1. veljača 2010.

Sveti Arnold

Veoma raširena i poznata knjiga Sveta zemlja Bavarska pripovijeda nam o životu pobožnog redovnika po imenu Arnold koji je živio u augustinskom samostanu u Gornjoj Austriji. Bio je pobožan, izvanprosječan te je još za života smatran svecem. Podaci o njegovu životu i djelovanju vrlo su škrti ali je detaljno opisana njegova smrt. Godine 1166. Arnold je počeo pobolijevati. Kad je primijetio da mu se bliži kraj pozvao je redovničku subraću u svoju ćeliju da zajednički mole. Kada je nastupila smrtna borba Arnold je opazio čitav čopor nečistih duhova koji su se šuljali oko njegova ležaja želeći odnijeti njegovu dušu u vječno prokletstvo. Zadnjim naporima uzima križ te njime odgoni paklene nakaze te ugleda dio neba i blažen umre. O današnjem svecu nemamo puno podataka kako je živio ali barem znamo kako je umro boreći se protiv Sotone do zadnjeg trenutka svoga života. Živeći sveto preminuo je blažen gledajući otvorena nebesa.

2. veljača 2010.

Prikazanje Gospodinovo u hramu ili Svijećnica

"Kad je prošlo vrijeme njihova čišćenja, prema Mojsijevu zakonu, donesoše Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu, kako je pisano u Zakonu Gospodnjem: 'Svako muško novorođenče neka se posveti Gospodinu!' i dadnu za žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem, 'par grlica ili dva golubića'"(Lk 2, 22-24)
Bog je preko Mojsija svom izabranom narodu dao propis da 41. dan porodu svećenici u hramu moraju blagosloviti porodilju. A za uzvrat roditelji djeteta dužni su janje mlađe od godine dana ili mladu golubicu. Tome se propisu pokorila i Blažena Djevica Marija. S djetetom Isusom polazi u hram u pratnji Josipovoj. Prikazanje djece u hramu bio je gotovo svakidašnji obred, no ovdje se radilo o događaju koji je već u Starom zavjetu prorekao prorok Malahija: "I doći će iznenada u Hram svoj Gospod kojega vi tražite i anđeo Saveza koga žudite" (Mal 3, 1).Nitko nije slutio da će to staro proročanstvo po vanjskom obliku biti tako skromno. Gospodina nisu dočekale nikakve svirke, nikakvi poklici. Sve je prošlo tako tiho, nenapadno i gotovo nezapaženo. I to je stil Isusova skrovita života, stil poniznosti i skromnosti. Isus postaje Svijetlo svijeta i Grad na gori koji svijetli cijelu vječnost.

3. veljača 2010.

Sveti Blaž, biskup i mučenik (+ 317)

Na današnji dan svake godine po svim crkvama dijeli se blagoslov grla, a po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika. Ovaj se blagoslov temelji na prastaroj predaji po kojoj je sv. Blaž svojim blagoslovom spasio dječaka kome je u grlu zapela riblja kost. Današnji svetac bio je također jedan od brojnih mučenika prvih stoljeća kršćanstva. Potjecao je iz grada Sebaste u Armeniji a već od ranog djetinjstva i mladosti opredjelio se za Krista napustivši radosti i užitke ovoga svijeta. Bio je za ono doba veoma obrazovan čovjek i vršio je službu liječnika radosno pomažući siromasima. Pomagao im je ne samo kao liječnik, već je još više kao kršćanin u njima gledao i susretao samoga Krista. Svojim držanjem i dobročinstvima postao je u gradu veoma popularna i draga osoba. A kako je tada Božji narod birao biskupa, to su po biskupovoj smrti na njegovo mjesto izabrali Blaža. Za vrijeme cara Licinija buknuo je na istoku opet strašan progon kršćana a prvi su na udaru bili pastiri. Blaž je svoje vjernike bodrio da ustraju u vjeri. Na nagovor svećenika i vjernika Blaž se skloni pred neprijateljima ali ipak bude uhićen. Bio je mučen kako bi ga prisilili na otpad. Sveti biskup hrabro je podnio sve muke i nije se dao ničim zastrašiti. Krvnik mu je godine 317. odrubio glavu. Ta glava kao dragocjena relikvija godine 972. dospije u Dubrovnik. Grad ga izabra za svog zaštitnika i već 1000 godina stoji pod njegovom zaštitom. dubrovčani svake godine najsvečanije slave svoga zaštitnika, a u procesiji biskup nosi svečevu glavu koju pobožni vjernici sa strahopočitanjem ljube. Dubrovnik i sv. Vlaho, kako Dubrovčani nazivaju sv. Blaža, nerazdruživi su.

4. veljača 2010.

Blaženi Leon Mangin i tri Svećenika, mučenici (+ 1900)

Brojnoj četi isusovačkih misionara i mučenika, koji se slave na današnji dan, valja pridružiti i još četvoricu: Leona Mangina, Modesta Andlauera, Remya Isorea i Pavla Denna. Oni su poginuli godine 1900. za vrijeme tzv. bokserskog ustanka u Kini. Blaženim ih je proglasio 17. travnja 1955. papa Pio XII. O. Mangin, skupa s tisućom kršćana, bio je masakriran u jednoj crkvi. Njegov se apostolat odvijao u Kini u veoma burnom razdoblju njezine povijesti. Postao je žrtvom straha pred strancima, a ništa drugo nije želio ni radio nego samo posve apostolske poslove jer je želio pripomoći lakšem vječnom spasenju njemu dragih Kineza.

5. veljača 2010.

Sveta Agata, djevica i mučenika (+ 251)

Kult je svete Agate, djevice i mučenice, već zarana bio veoma raširen, ali su stvarni podaci o njezinu životu prilično škrti. Sporno je i njezino rodno mjesto. U raznim kalendarima i martirologijima spominje se gotovo uvijek Catania, na Siciliji. Svetica je živjela u prvoj polovici III. stoljeća a pretrpjela je mučeništvo za vrijeme cara Decija 5. veljače 251. godine. Prema legendarnim podacima potjecala je iz bogate i plemenite obitelji. Već kao djevojčica učinila je zavjet djevičanstva. Da ga obrani, morala se mnogo boriti, ali je iz svih borba izašla kao pobjednica. Kad je objavljen Decijev ukaz protiv kršćana, neki Kvintijan, znajući da je Agata kršćanka, dao je nalog da je uhvate i povjere nekoj pokvarenoj ženi. Ta je imala zadatak pokvariti Agatu. Pri tom se služila obećanjima kao i prijetnjama. Na sve to Agataje, krijepeći se neprestanom molitvom, ostajala postojana u dobru. Kvintijan, vidjevši izjalovljen pokušaj, dao ju je dovesti pred sud. U preslušavanjima je pokazala čvrstoću i neustrašivu vjeru. Tada su je stavili na muke. No i muke ne mogoše je slomiti. Ostala je postojana u vjeri i za nju poginula.

6. veljača 2010.

Sveti Pavao Miki i drugovi mučenici (+ 1597)

Sveti Pavao Miki, po narodnosti Japanac, a po zvanju isusovac, živio je u prijelomno doba povijesti svoga naroda. Nakon pada središnje vlasti Japan je postao oko 100 godina poprištem sukoba između feudalnih knezova. Sveti Franjo Ksaverski počeo je godine 1549. u Japanu prilično uspješno misionariti. Iako su novoobraćeni kršćani bili trn u oku japanskim religijama broj vjernika je rastao velikom brzinom. Militaristički vlastodršci pokazivali su ispočetka veliku naklonost prema kršćanima. Ipak je 1587. g. došlo do promjene držanja te je daljnje širenje kršćanstva zabranjeno a naređen je i progon svih misionara iz Japana. Od tada je Crkva u Japanu izložena velikim pritiscima i napadima. Godine 1593. dopušteno je skupini franjevaca iz Filipina da djeluju u Japanu ali zbog sukoba s Korejom i nesuglasica sa Španjolskom strah od stranaca je rastao. U toj napetoj atmosferi na smrt razapinjanjem na križ je osuđeno 6 franjevaca i 15 pomoćnika. Uz njih su osuđena i trojica isusovaca, među kojima se posebnom revnošću isticao Pavao Miki, te nekoliko vjernika. Tako je u svemu 5. veljače 1597. pogubljeno 26 osoba i su poput svoga Učitelja život završili smrću na križu.

7. veljača 2008.

Blaženi Nirvad, redovnik

Blaženi Nivard bio je najmlađi od petero braće slavnog srednjovjekovnog sveca sv. Bernarda. Kada su sva njegova braća odlučila stupiti 1112. godine u cistercitski samostan Nivard je bio dječačić od 10 godina. Braća su ga predala nekom svećeniku da ga nauči čitati i pisati. I tek što je nešto porasta primljen je kao novak u samostan gdje su mu bila i braća. Kasnije pođe sa svojim bratom u samostan Clairvaux. Nivard je kao redovnik uživao veliko povjerenje svoga brata Bernarda, koji mu je bio poglavarem te ga slao u razne misije. Posljednu vijest o Nivardu imamo iz godine 1150. kada je pratio svog svetog brata na putu u normandiju. Životopisvi ovoga blaženika smatraju da je umro na današnji dan pa ga se stoga Crkva danas i spominje u svojoj liturgiji.

8. veljača 2010.

Sveti Jeronim Emilijani (1486-1537)

Na svijetu ima mnogo siročadi i zapuštene mladeži za koju se nitko ne brine. Stoga je Božja providnost u krilu Crkve uvijek nalazila ljude koji su osnivali ustanove za zbrinjavanje siročadi. Jedan od njih bio je i sv. Jeronim Emilijani, koga papa Pio XI. 14. ožujka 1928. proglasi "zaštitnikom siročadi i zapuštene mladeži". Sv. Jeronim, osnivač reda somaska, rođen je godine 1486. u Veneciji. O njegovu se djetinjstvu i mladenaštvu ne zna ništa se dok nije stupio u vojsku. Sudjelovao je u ratu između Venecije i Lige Cambraia te pao u zarobljeništvo. Iskušan patnjama, ponižen, doživio je duboku nutarnju preobrazbu te se zavjetovao Gospi da će, ako se domogne slobode, promijeniti svoj dosadašnji neuredni život. Nakon pomalo nejasnog oslobađanja zavjetovao se da će svim raspoloživim sredstvima raditi oko pomaganja siromasima, bolesnicima i potrebnicima svake vrste. Kroz 3 godine u molitvi, pokori i djelima ljubavi spremao se za svoje veliko djelo a smatrao je da će moći bolje pomagati ako postane svećenik. Zaređen je u 32. godini života. Godine 1528. u njegovoj domovini bjesnila je glad i zaraze a sv. Jeronim je za potrebe bolesnika prodao svo svoje imanje i posvetio se skrbi nad potrebnima. U svom se radu i sam zarazio a nakon ozdravljenja 1531. odrekao se i ono malo dobara što mu je preostalo. Djecu bez roditelja okupljao je u jednoj kući i brinuo se o njima. Svoj rad je proširio po okolnim mjestima a njegov divni primjer potaknuo je mnoge bogataše da mu svojim materijalnim darovima pomognu. osniva i "Družbu slugu siromaha" koju je 1540. službeno potvrdio i papa Pavao III. Svetac je kao pedesetogodišnjak još jedanput doživio pošast kuge u kojoj je i sam bio zaražen te nakon bolesti i umro. Papa Benedikt XIV. 22. rujna 1747. proglasio je Jeronima blaženim, a Klement XIII. 12. listopada 1767. svetim.

9. veljača 2010.

Sveta Apolonija, djevica i mučenica

Za vrijeme posljednjih godina vladavine cara Filipa (244-249) podigla se u narodu buna. Kao odgovor na nju buknuo je progon u kojem su pogubljeni mnogi kršćani. njihova dobra bijahu pljačkana, paljena i uništavana. Poznato je kako su pograbili i djevicu Apoloniju, koja je već bila u poodmakloj dobi. Tukli su je i čupali zube a kako se nije odrekla svoje vjere izvan grada je naložena vatra i zaprijetiše joj da će je baciti u oganj ako se ne odrekne svoga Boga. ona zamoli da je načas oslobode. Kada su to učinili, sama skoči u vatru i bi sažežena. Ovaj se događaj odigrao godine 249. a biskup Dionizije u svojim spisima ne osuđuje ovakav način odlaska u smrt svete Apolonije. Čak i sv. Augustin u svom djelu O državi Božjoj osvrćući se na ovaj događaj ističe da je slobodno sam poći u smrt samo da bi se izbjeglo grijehu.

10. veljača 2010.

Blaženi Kardinal Slojzije Stepinac (1898-1960)

Na današnji dan godine 1960. umro je u svom rodnom Krašiću zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac, koji je po svom značenju imao nekih zajedničkih crta s papom Piom XI. Za njegova pontifikata bogoslov Stepinac, kao pitomac zavoda Germanikuma na Papinskom sveučilištu Gregoriani, studirao je filozofiju i teologiju. Samo 4 godine nakon svećeničkog ređenja, a bilo je to 1934. godine papa Pio XI. imenovao je mladog svećenika Stepinca zagrebačkim nadbiskupom - koadjutorom s pravom nasljedstva, kao najmlađeg nadbiskupa u svijetu. Potpunu upravu prostrane zagrebačke nadbiskupije preuzeo je 1937. po smrti nadbiskupa Bauera. Proživio je teško ratno i poratno stanje, mnogo učinio, a još više pretrpio. pio XII. imenovao ga je 1952. kardinalom. Nakon dugogodišnjeg kućnog pritvora pod komunističkim režimom umire i biva pokopan u zagrebačkoj katedrali. Za boravka u Mariji Bistrici blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II.

11. veljača 2010.

Blažena Djevica Marija Lurdska

Gospino ukazanje u Lurdu u jednom pismu opisala je sama vidjelica sv. Bernardica ovako: "Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave pobirati drva s dvije djevojčice kadli začuh nekekav šum. okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Na to podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na obadvjema nogvama imala je žutu ružu iste boje kao i njezina krunica. Kad to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se prekrižiti ali ne mogoh dići ruku ka čelu. A pošto se ona gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke, napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu. Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenje odmah nestade." Druge dvije djevojčice nisu ništa vidjele. Vidjelica ističe da joj je Gospođa progovorila tek za trećeg viđenja i pitala je hoće li dolaziti na isto mjesto kroz petnaest dana. Također je rekla da prenese svećenicima da joj n tom mjestu izgrade kapelicu. Bernardici je zapovijedila da se napije vode iz male lokvice koja se pretvara u potok u kojemu su mnogi bolesnici našli ozdravljenje. Zato današnji dan i proglašen svjetskim danom bolesnika. Nakon više upita Bernardice da se predstavi Gospođa je sa smiješkom odgovorila: "Ja sam Bezgrješno Začeće" što je kasnije proglašeno i kao dogma Katoličke crkve. Gospa je prigodom ukazivanja Bernardici povjerila i tri tajne. 10 godina nakon ukazivanja tj. 1868. Bernardica stupa u Družbu karitativnih i školskih sestara iz Niversa.
Lurd je prodor neba na zemlju, poziv na molitvu, pokoru i obraćenje. Gospa se za izvršenje svoje poruke poslužila siromašnom i neukom mlinarevom kćerkom. Da smo mi birali, vjerojatno bi izabrali nekoga drugoga. Ali Gospodnji su putovi i misli drugačiji od naših. On, a tako i Majka Božja, izabiru malene i ponizne. U njihovim očima povlašteno mjesto mogu imati samo ponizne duše. I to je jedna od velikih poruka Lurda. Neraspadnuto Bernardičino tijelo u Neversu svjedoči i danas kako su Gospodinu mile djevičanske, ponizne i patničke duše. Lurdske ukazanja potiču cijelu Crkvu na čistoću, skromnost, spremnost na žrtvu te na molitvu i ljubav prema bolesnicima i siromasima.

12. veljača 2010.

Sveti Ludano, hodočasnik (+ 1202)

Današnji svetac sveti Ludano bio je sin visokog škotskog gospodina i baštinik velikog imetka. U njemu se krilo plemenito srce koje je osjećalo za drugoga pa je odmah sredstvima svoje baštine sagradio bolnicu da ublaži bol onima koji pate i koji se često osjećaju ostavljenima, zanemarenima, nezbrinutima i zapuštenima. Ludano je živio u visokom srednjem vijeku kada je kršćanstvo dolazilo do izražaja i u velikim i dugim hodočašćima. Ludano je želio pohoditi Sveti grob u Jeruzalemu, cilj i čežnja mnogih hodočasnika, te grobove apostolskih prvaka Petra i Pavla. Nalazeći se na putovanju i primivši otajstva vjere, on je 12. veljače1202. godine umro u Northeimu. Dugo se raspravljalo gdje da pokopaju tog neobičnog i svetog hodočasnika, dok ga prosvijetljeni odozgora ne pokopaše u Hipsheimu. Oko toga groba, koji se nalazi u biskupiji Strassbourg, razvilo se veliko štovanje, a pomalo i legende koje iskitiše njegov život.

13. veljača 2010.

Blaženi pavao Loc, mučenik (+1859)

U prošlom stoljeću počelo se s intenzivnim misioniranjem Indokine pa ta zalaganja nisu ostala i bez ploda. Padala je, doduše i mučenička krv, što je doživio i današnji blaćenik Pavao Loc. Od djetinjstva ga je privlačilo svećeništvo pa odlazi u sjemenište nakon kojega djeluje kao kateheta. bio je izvanredno revan pa se to primijetilo i po plodovima i po zalaganju te ga biskup 1875. zaredi za svećenika i povjeri mu upravu zavoda za odgoj mladih. U međuvremenu se u Touranu iskrcala francuska kolonizatorska flota što domaće stanovništvo protumači kao čin agresije i odluče izvršiti prepad na sve koji su prešli na kršćanstvo tumačeći to kao izdaju. Kolegij u Thi-Nge biva raspušten a misionari se skloniše u sigurnije krajeve. Iako je kolegij raspušten Pavao je želio ostati uz svoje gojence te biva zatvoren. ponuđeno mu je mjesto prvog tajnika u mjesnoj upravi ako se odrekne kršćanstva. U međuvremenu su Francuzi sve više napredovalo i već su topovima bombardirali Saigon. Mandarini iz nisu htjeli dočekati neobavljena posla pa su Pavla osudili na smrt, Smrtna kazna je izvršena na brutalan način. Izvan grada 13. veljače 1859. odrubili su mu glavu. Ovoga mučenika iz dalekog Vijetnama proglasio je blaženim 2. svibnja 1909. papa Pio X. Njegova je domovina i zadnjih desetljeća bila poprištem krvavih obračuna, no Crkva ondje i danas živi, djeluje, trpi i nada se boljoj budućnosti.

14. veljača 2010.

Sveti Valentin (+269)

O današnjem svecu imamo malo povijesnih podataka. Znamo da je bio svećenik u Rimu i da se odlikovao mudrošću i kreposnim životom. Zbog toga je uživao velik ugled i kod pogana i kod kršćana. Car Klaudije II. Gotski (268-270) htio ga je osobno upoznati. Valentin je slutio što bi mu se nakon susreta s carem moglo dogoditi pa se zato molitvom spremio za skori svršetak, za mučeničku smrt. Na upit jednog od sudaca što misli o rimskim bogovima odgovorio je da su oni demoni na što je cijela skupština skočila na noge i tražila njegovu smrt. Car se pobojao pobune i Valentina preda gradskom prefektu a ovaj opet sucu Asteriju. Gradski je prefekt starca svećenika Valentina dao išibati a zatim naredi da mu odrube glavu. Bilo je to 269. godine na Flaminijskoj cesti.

15. veljača 2010.

Sv. Klaudije la Colombiere (1641-1682)

Kaludije je rođen na Svijećnicu 1641. u Francuskoj. Nakon preseljenja s obitelji započinje školovanje u Vienni a studij retorike i filozofije pohađa u Lyonu, U dobi od 17 godina stupa u novicijat Družbe Isusove a 1666. poslan je u Pariz na studij teologije. Postaje poznati profesor, odgojitelj i propovjednik. Nakon položenih svečanih zavjeta u Družbi Isusovoj preuzima službu rektora u neznatnom gradiću Paray-le-Monialu. mnogi su se čudili što je čovjek tako visokih kvaliteta poslan u maleni gradić, ali prava je istina u tome što je tu živjela ponizna redovnica Margareta Alacoque, kojoj je Gospodin objavljivao blago svog Srca, a ona je bila u velikoj tjeskobi i nesigurnosti. Njoj je sam Gospodin obećao da će poslati "vjernog slugu" i "savršenog prijatelja", bio je to Klaudije. Potaknuo je pobožnu redovnicu da napiše svoja viđenja kako bi se svijetom moglo proširiti štovanje Presvetog Srca Isusova. Nakon godine i po dana boravka u zabačenom gradiću Paray-le-Monialu godine 1676. Klaudije po nalogu poglavara odlazi u London za propovjednika na dvoru vojvotkinje od Yorka. Bila su to teška vremena vjerskih razdora te karlo krajem 1678. bude nenadano uhićen i klevetnički optužen da je umiješan u "papističku" zavjeru protiv Engleske. Nakon zatvora i već narušenog zdravlja Klaudija protjeraju iz Engleske i on se vraća u mali gradić Paray-le-Monial gdje je 15. veljače 1682. završio svoj kratak ali plodan život. Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 16. lipnja 1929. po mišljenju sv. Margarete Alacoque njegova je karizma bila u tome da duše privodi k Bogu slijedeći put ljubavi i milosrđa, koje nam je Krist objavio u Evanđelju.

16. veljača 2010.

Sveta Julijana, mučenica (+ 305)

Prema izvještajima o mukama ove svete mučenice saznajemo da je iz svoje obitelji bila jedina pripadnica kršćanske vjere, dok je njezin otac Afrikanac bio revan štovatelj poganskih božanstava. Julijana je bila obećana za brak jednom poganinu koji se zvao Evilazije. Ona bi se za njega i udala, ali samo uz uvjet da postane kršćanin. On se tada razgnjevio i izveo je pred sud. Ni prijetnje, ni muke hrabru djevojku nisu uspjele slomiti niti odvratiti od njezine čvrste odluke. Zbog toga je osuđena na smrt, pa joj je odrubljena glava, i tako je završila svoj zemaljski tijek. Bilo je to za cara Maksimilijana 305. godine. Relikvije ove svete mučenice prenesene su najprije iz Nikomedije u Puteole u Italiju, zatim u Cumu i napokon 25. veljače 1207. u Napulj.