Svetac/Svetica dana

First topic message reminder :

Sv. Eugen i Makarije
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.

Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.

Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.

17. veljača 2010.

Sedam Svetih utemeljitelja reda Blažene Djevice Marije

Sva sedmorica svetih Utemeljitelja po zanimanju su bili trgovci i pripadali su moćnom cehu koji je vršio veliki utjecaj na život grada Firenze. Ova sedmorica trgovaca koji su početkom XIII. st. putovali po Italiji vidjeli su mnoga dobra, bujan procvat kršćanstva ali i sekte heretika koje su širile krivovjerje, sektaški duh, rascjep i sukobe među vjernicima. Potaknuti milošću Božjom ova se sedmorica ljudi udruži u pokornički pokret živeći strogo i čineći dobro potrebnima. Osjećajući potrebu za dubljom kontemplacijom sedmorica muževa povukoše se 1241. g. na Monte senario, 18 km sjeverno od Firenze i počeše ondje provoditi pustinjački život baveći se isključivo Božjim stvarima. Svoj red nazvaše Družba Presvete Djevice Marije. Red je konačno potvrdio sam papa 1255. godine. Kao središnje točke svoga zajedničkog života novi je red uzeo božansko čitanje, misu, molitvu u koru, službu siromasima i djela milosrđa uopće. Primjer ovih svetih slugu Blažene Djevice Marije djelovao je na mnoge, ponajviše bogataše. Oni su svojim životom obogatili život Crkve, navodeći je da što više bude u skladu s Evanđeljem. Svetima ih je proglasio 15. siječnja 1888. g. papa Leon XIII. , iako im se uspomena i štovanje počelo širiti već u XIV. st. Na Veliku Gospu 1933. kosti su im skupljene u jedan relikvijar te prenesene u kapelu njima posvećenu, sagrađenu prigodom 700. obljetnice ove družbe.

18. veljača 2010.

Sveti Šimun, biskup i mučenik (+ 107)

Za sv. Šimuna, drugog jeruzalemskog biskupa, misli se da je bio sin Kleofe, jednog og dvojice učenika kojima se Isus ukazao na putu u Emaus. Nakon mučeničke smrti sv. Jakova Mlađeg, prvog jeruzalemskog biskupa oko godine 62. preostali učenici izabrali su Šimuna za njegova nasljednika. To je zabilježio otac crkvene povijesti Euzebije u svojoj Crkvenoj povijesti. Sv. Šimuna su za progonstva prvih godina carevanja cara Trajana optužili pogani i Židovi da je kršćanin i Davidov potomak. Godine 107. bio je dugo mučen, a zatim raspet. Pobudio je i čuđenje i divljenje gledatelja pa i samog konzularnog legata Tiberija Klaudija Attika, jer je bio starac od 109. godina a od toga biskup 43 godine.

19. veljača 2010.

Sv. Corrado Confalonieri iz Piacenze (1290-1351)

Svetac kojega se danas sjećamo od rane mladosti posvetio se oružju. Kad su mu bile 23 godine nalazeći se u lovu naredio je da se vatrom potjera divljač ali je požar zahvatio mnoge posjede. Čovjeka kojega su vlasti uhvatile, smatrajući da je on podmetnuo požar, osude na smrt. Sada je savjest proradila kod sv. Corrada i on se preda vlastima obećavši nadoknaditi štetu što je i učinio. Ali tada je postao siromašan, bez ičega jer je sve morao prodati i dati oštećenim ljudima. Nakon ovoga događaja njegova žena Eufrozina pođe u franjevački samostan sv. Klare a Corrado postane franjevački trećoredac. Obavio je nekoliko velikih hodošašća i čeznu za samotnjačkim životom živeći u ćelijama i špiljama. Molitvom, postom, pokorom i dobrim djelima zaslužio je da bude proglašen svetim. Umro je 19. veljače 1351. g. a 1485. g. tijelo mu je ekshumirano te položeno u srebrnu urnu. Sv. Corrado postao je zaštitnik gradića i biskupije Noto.

20. veljača 2010.

Sveti Eleuterije, biskup

Biskup Eleuterije živio je i biskupovao u burnom razdoblju seobe naroda, za vrijeme provale Franaka. Biskup je bio od godine 484 do prvih godina VI. st. Kako se iz toga vremena sačuvalo malo pouzdanih dokumenata, o njemu ne znamo gotovo ništa. Pučka mašta, a i neki pisci, stvorili su o njemu mnoge anegdote. U latinskoj patrologiji pripisuju mu se neki govori, molitve te ispovijest vjere u Presveto Trojstvo. No nije sigurno da li je baš on autor tih spisa. Unatoč nesigurnim podacima o njegovu životu narod ga ipak mnogo štuje u Flandriji, a blagdan mu se slavi na današnji dan.

21. veljača 2010.

Sveti Pier Damiani, crkveni naučitelj (1007-1072)

Današnji svetac bio je jedan od najpoznatijih pisaca XI. st. te jedan od najvećih sudionika tzv. predgrgurovske crkvene obnove. Rođen je 1007. u Raveni. Rano ostaje bez roditelja a brigu oko njegova odgoja i velike izobrazbe koje mu je omogućena, preuzima njegov brat i sestra. Stekao je izvanrednu sposobnost polemike a jedno je vrijeme radio kao profesor. U 28.-oj godini pridruži se pustinjacima koji su živjeli u blizini. Ubrzo postaje njihov poglavar te sastavlja pravila življenja za svoju i druge zajednice. Zahvaljujući mnogobrojnim napisanim djelima postaje teoretičarem pustinjačkog života. Bio je naročito obnovitelj ćudorednog života. U spisima se oštro borio protiv zala u Crkvi, a ta su bila: simonija, kupovanje i prodavanje duhovnih dobara i crkvenih časti, te neodržavanje svećeničkog celibata. Pier je u veoma burnim vremenima rimskim biskupima pomagao u obnovi Crkve. Često im je u raznim misijama bio izaslanik. Papa Stjepan IX. postavio ga je za kardinala i biskupa Ostije. Dante ga u svojoj Božanstvenoj komediji smješta u sedmo nebo među kontemplativce, opisujući ga u njegovu bijelom odijelu kako oštro šiba po pokvarenosti što se uvukla u Crkvu. Proglašen je crkvenim naučiteljem 1. listopada 1828. godine.

22. veljača 2010.

Katedra Svetog Petra, apostola

Blagdan Katedre sv. Petra slavio se na današnji dan u Rimu već od IV. st. kao znak jedinstva Crkve sazidane ne Apostolu. Stoga je danas dan kad nam se naročito valja uživljavati u tekst sv. Mateja po kojem je Petar temelj Crkve. Isus je Petru rekao: "Ti si Petar- Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crvku svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima". Metafore kojima se Gospodin služi govoreći o Petru i samom Petru, a to su "ključevi" koji označuju vlasti, i "stijena" koja ističe solidnost zgrade, posve su razumljive svakom dobronamjernom čitatelju. One se posve jasno odnose na Petrovu osobu, a ne samo na njegovu vjeru ili čak na nekog drugoga. Već od ranih kršćanskih vremena nakon tjelesnih ostataka sv. Petra najviše se štovala njegova katedra kao simbol učiteljske vlasti. Katedra koja je sačuvana do danas, prema velikom arheologu De Rossiju, čini se da je sastavljena od tri dijela. Jedan potječe iz doba od IX-XI. st. drugi od bjelokosti iz V.- VI. st. dok se treći, najstariji pripisuje razdoblju apostolskih vremena. Svetkovina 22. veljače vuče korijene čak iz I. st. a tada se taj dan slavio sveti Petar kao zaštitnik kršćana.

23. veljača 2010.

Sveti Polikarp, mučenik (+ 155)

Oko godine 190. sv. Irenej, lyonski biskup zapisao je o Polikarpu slijedeće: "Bio je učenik apostola te prijatelj mnogima koji su vidjeli Gospodina. Sami apostoli postavili su ga za biskupa Azije u crkvi Smirne". Polikarpa je za biskupa postavio sam sv. Ivan apostol. Bilo je to oko 100. godine. Bio je dobar pastir nepokolebljive vjere te veliki borac za Kristovu stvar. Koncem 154. godine Polikarp odlazi u Rim kako bi s papom Anicetom raspravljao o danu Uskrsa. Iako se nisu složili, rastali su se u miru. Sv. Polikarp je pretrpio mučeništvo na stadionu u Smirni 23. veljače 155. godine u dobi od 86 godina. Spaljen je na lomači. Kada su ga mučitelji htjeli prikovati za stup, a to se smatralo kao pomagalo, on je to odbio. Dok se vatra širila oko njega on nije sličio opaljenom tijelu nego je sjao poput užarene peći a istovremeno, po pisanju očevidaca, širio se miris tamjana ili koje druge ugodne tvari. Svojom je pojavom ulijevao poštovanje a čestim pisanjem hrabrio je crkvene zajednice da ne klonu u trenucima kušnji i progona.

24. veljača 2008.

Sveti Modest, biskup (+ 486)

Sveti Modest bio je jedan od biskupa drevne biskupije u Trieru. O njegovu životu imamo samo posve kratke podatke iz raznih martirologija ili rukopisa iz Njemačke i Nizozemske. Odatle je njegovo ime upisano u Rimski martirologiji, najveći popis mučenika i svetaca. Sveti Modest je upravljao biskupijom u Trieru u zadnjoj četvrti V. Stoljeća, kada se raspadalo Zapadno Rimsko carstvo i kada je svuda po Europi zbog seobe naroda i provala barbara vladala sama nesigurnost. Pljačke, osvajanja i masovna ubijanja bila su svakodnevno prisutna. U to teško doba jedina svijetla točka bili su neustrašivi sveti biskupi koji su se i uz opasnost gubljenja vlastitog života znali izložiti za svoje stado. Takav je bio i biskup Modest. On je prema prilično pomnom proučavanju umro godine 486. Pokopan je u crkvi svete Marije u Trieru. Ta je crkva slavna kao proštenišna jer se u njoj čuvaju relikvije svetog apostola Matije. Blagdan sv. Modesta slavi se danas, kad se prije obnove kalendara slavio i blagdan svetog Matije.

26. veljača 2010.

Sveti Aleksandar Aleksandrijski (+ 328)


Sveti Aleksandar, aleksandrijski patrijarh, naslijedio je Achillasa godine 313. a umro je 18. travnja 328. Od godine 318. do 323. vodio je dogmatsku borbu protiv svećenika Arija koji je nijekao Kristovo Božanstvo. Osudio je njegovo učenje brojnim pismima, a neka su sačuvana. Aleksandar je odigrao i veliku ulogu na saboru u Niceji a isti je sabor potvrdio njegovu vlast nad Egiptom, Libijom i Pentapolisom. Kad je riječ o sv. Aleksandru, aleksandrijskom patrijarhu, možemo mirne duše ustvrditi da se radi o velikom čovjeku koji je u vremenima arijanske krize odigrao veliku i pozitivnu ulogu. Aleksandru je u borbi protiv arijanaca pomagao njegov đakon Atanazije, kasnije njegov nasljednik i veliki svetac te crkveni naučitelj.

27. veljača 2010.

Sveti Gabrijel od Žalosne Gospe (1838-1862)

Francesco Possenti, kako se zvao današnji svetac, rođen je u Asizu 1. ožujka 1838. godine. Otac mu je bio guvrener u Papinskoj državi, besprijekorna značaja, duboke i proživljene kršćanske vjere. Majka mu je bila žena iskrene kršćanske pobožnosti a kao supruga i majka sva se posvetila svojoj brojnoj obitelji. Francesco bez majke ostaje u četvrtoj godini života, škole pohađa kod redovnika Školske braće. U 19-oj godini stupa u red pasionista sv. Pavla od Križa u kojemu nakon novicijata dobiva ime Gabrijel od Žalosne Gospe. Nakon toga otputovao je u Isola del Gran Sasso na studij filozofije. Tu je ostao sve do svoje blažene smrti 27. veljače 1862. godine. Primio je samo tzv. niže redove. Trideset godina zbog teških prilika u Italiji šutjelo se o mladom redovniku. Tek godine 1891. njegov nekadašnji drug na studijima, a kasnije general pasionista pokrenuo je proces za proglašenje Gabrijela blaženim. To nastojanje je okrunjeno uspjehom pa je papa Pio X. 31. svibnja 1908. Gabrijela proglasio blaženim. S procesom se nastavilo i dalje pa je Benedikt XV. 13. svibnja 1920. Gabrijela proglasio svecem. Gabrijel je proglašen suzaštitnikom talijanske mladeži u Katoličkoj akciji a papa Ivan XXIII. godine 1959. proglasio ga je i zaštitnikom talijanske pokrajine Abruzzo. Njegov grob postao je veliko proštenište na koje hodočaste mnogobrojni vjernici.

28. veljača 2010.

Sveti Roman, opat (+ oko 465)


Sveti Roman, rođen oko 400. godine već je za rana osjetio želju za pustinjačkim životom koja je još više porasla kada je čuo o životu egipatskih pustinjaka u Tebaidi. Sveti Roman se odazvao neodoljivom pozivu i ubrzo osnovao samostan za pustinjake čiji je broj neprestano rastao. Glas o Romanovoj svetosti dopro je i do Hilarija, biskupa u Arlesu koji ga zaredi za svećenika. Od samostana koji je osnovao ubrzo nastadoše novi, pa čak i jedan ženski kojemu je na čelu stajala kao opatica Romanova sestra. U samostanima se održavala najstroža klauzura. Roman je ljude osvajao svojom smirenom dobrotom, darovima razlučivanja duhova i širokogrudnošću prema novacima pustinjačkog života. Današnjem se svecu pripisuje i dar ozdravljenja bolesnika. Svetog Romana životopisi nazivaju "Kristovim herojem". On je to i bio jer je svojim životom posve pripadao Bogu. Umro je oko godine 465. prepustivši svome bratu brigu za tri samostana. Preminuo je u miru i u Kristovoj radosti u samostanu La Balme, kamo je pošao da kaže posljednje zbogom svojoj sestri redovnici. Tamo je i pokopan, a na njegovu grobu po njegovu zagovoru Bog je izveo mnoga čudesa.

1. ožujak 2010.

Sveti Albin, Biskup (469-550)


Današnji svetac je rođen oko godine 469. u Vannesu, u Bretanji, i to u plemičkoj obitelji. Postao je monah, a godine 504. opat samostana u Tincillacu. Kroz gotovo četvrt stoljeća mudro i sveto vodio je svoju opatiju pa nije ni čudo da se glas o njegovim vrlinama raširio daleko i široko. Taj dobar glas je pridonio da je na želju naroda izabran za biskupa u Angersu, premda se tome vrlo opirao. Postavši biskupom naročito se istaknuo u borbi protiv jednog prilično raširenog ćudorednog zla. Bile su to incestuozne, tj. rodbinske ženidbe među plemićima. Sv. Albin kao biskup sudjelovao je na pokrajinskom saboru godine 538. i 541. u Orleansu. Zbog svog energičnog stava došao je u sukob s nekim biskupima a plemićima se tako zamjerio da su mu prijetili i smrću. Novi narodi koji su tek primali kršćanstvo a baštinili stare loše navike, sv. Albin je nastojao naučiti jednom savršenijem životu. Iscrpljen godinama a još više radom, biskup Albin je umro 1. ožujka 550. u Angersu te ondje i pokopan u crkvi sv. Petra. Kult sv. Albina se ubrzo proširio iz Francuske u Njemačku, Englesu, pa čak i Poljsku. Sv. Albin je u srednjem vijeku bio jedan od popularnijih svetaca. Kao borac za ćudoređe u ženidbi i obitelji može nam i danas biti uzorom. I danas je ta Božja ustanova i osnovna stanica društva ugrožena mnogim zlima. Potrebni su nam sveci koji će štititi i čuvati obitelji.

2. ožujak 2010.

Sveti Simplicije, papa (+ 483)


Sveti Simplicije upravljao je Crkvom od godine 468. do 483. Bilo je to vrlo teško razdoblje. Za njegova pontifikata 476. propalo je Zapadno Rimsko Carstvo. U isto vrijeme Crkva je na Istoku bila uznemiravana posljedicama monofizitskog krivog nauka, osobito u sjedištima patrijarhata u Aleksandriji i Antiohiji. O djelatnostima pape Simplicija znamo, na žalost, vrlo malo. U Rimu je obnovio i posvetio neke crkve, a u glavnim grobljanskim bazilikama postavio je zbor svećenika koji su naizmjence obavljali bogoslužje. Recimo nešto i o Simplicijevoj aktivnosti na Istoku. Nakon smrti cara Leona I. godine 474. prigrabio je vlast nametnik Baziliskos. Da bi što više povećao broj svojih pristaša godine 475/476. izdao je naredbu po kojoj su i monofiziti, koji su sve više nadirali iz Egipta i Palestine, zadobili službeno priznanje ili bar snošljivost. Na to je odmah protestirao papa Simplicije tražeći od Baziliskosa da se ogradi od krivog nauka monofizita. No, Papin je protest ostao bez učinka. Iz njega se ipak vidi koliko je Papi bilo stalo do pravovjerja.

3. ožujak 2010.

Blaženi Petar-Renato, mučenik (1758-1796)


Jedna od mnogobrojnih žrtava krvave Francuske revolucije bio je i lazarist Pierre-Renato Rogue. Rođen je 11. lipnja 1758. u Bretanji. Neprijatelji vjere iz mržnje na vjeru pogubili su ga giljotinom na današnji dan godine 1796. kad je Francuska revolucija bila u punom jeku. Nakon što je postao svećenik, blaženi Petar stupa u Kongregaciju misija ili lazariste a poglavari ga šalju za profesora u sjemeništu Vannes. Za vrijeme revolucije energično je odbio prisegnuti na ustav koji mu se činio nepravednim. Ovim je činom bio stavljen izvan zakona. Pod prijetnjama revolucije protiv neprisegnutih svećenika htio je zaštititi svoju subraću pa ih je posla na sigurnije mjesto dok je sam ostao u Vannesu i ondje potajno vršio svećeničku službu. Kad je na sam Badnjak 1795. nosio poputbinu jednom bolesniku, bio je uhvaćen i zatvoren. Pričestivši se sam svetim prilikama vedro je pošao u zatvor u kojemu ostaje sve do procesa 1. ožujka slijedeće godine. Od revolucijskog sudišta bio je osuđen na smrt što on prima vedro i bez straha. Poslije podne 3. ožujka 1796. pogubljen je giljotinom te istu večer pokopan na zajedničkom groblju. Blaženim ga je proglasio 10. svibnja 1934. papa Pio XI. Sve redovničke obitelji sv. Vinka Paulskog slave ga na današnji dan.

4. ožujak 2010.

Sveti Kazimir (1458-1484)


Sveti Kazimir je zaštitnik Poljske i Litve. Rođen je 5. listopada 1458. na kraljevskom dvoru u Krakowu, a umro 1484. u Grodnu. Bijaše treće dijete Kazimira IV. Jagelovića , poljskog kralja i velikog litvanskog kneza. Odgojila ga je njegova majka Elizabeta, koja bijaše iz kuće Habsburgovaca, te kanonik Ivan Dlugosz, povjesničar poljske. Godine 1471. izabraše ga, kao trinaestogodišnjaka, na ugarsko prijestolje, no na nj nije nikad stupio jer je u međuvremenu na to prijestolje zasjeo Matija Korvin. Kazimir je ipak jedno vrijeme kraljevao u Poljskoj, dok mu je otac boravio u Litvi. Godine 1481. odbio je ženidbu s jednom kćerkom cara Friedricha III. Kazimir imaše drugu zaručnicu: Blaženu Djevicu Mariju. Možda mu je i njegova smrtonosna bolest sušice izoštrila još više pogled za nadzemaljske neprolazne vrednote. Papa Pio XII. proglasio je Kazimira posebnim zaštitnikom litvanske mladeži. Njegovo tijelo počiva u litvanskoj prijestolnici Vilni.
Svetog su Kazimira uz druge naročito resile ove vrline: ljubav prema Kristu u Euharistiji, pobožnost prema Gospi, ljubav prema siromasima te revnost i zauzetost za Crkvu. Papa Leon X. proglasio je tog kraljevića godine 1521. svecem. Bila je to godina potpunog raskida Martina Luthera s katoličkom crkvom te godina obraćenja sv. Ignacija Loyole.

5. ožujak 2010.

Sveti Ivan Josip od Križa (1654-1734)


Ivan Josip od Križa u svijetu zvan Karlo Gaetano rođen je na otoku Ischiju u Italiji. Mali je Karlo primio prvu humanističku izobrazbu kod redovnika augustinaca, a među svojim vršnjacima isticao se iskrenom i dubokom pobožnošću. Naročito je bio pobožan prema Kristovoj muci pa se, iz želje da se što više suobliči s Kristom patnikom, znao bičevati sve do krvi. Karlo se već kao petnaestogodišnjak odlučio za redovnički život bosonogog franjevca i uzima ime Ivan Josip od Križa. Postavši svećenik kroz više od 15 godina vršio je naizmjence službu učitelja novaka i gvardijana. Na kapitulu godine 1703. izabran je za provincijala i otvara nekoliko redovničkih kuća u Napulju.
Sv. Ivan Josip od Križa, obasut karizmatičkim darovima, postao je duhovni vođa i savjetnik mnogih duša. Životopisci nabrajaju njegove darove proricanja budućnosti, ispitivanja srdaca, ukazanja kojima su ga odlikovali Isus i Marija te mnoga čudesa. Najslavnije čudo bilo je uskrišenje mladog markiza Januarija Spada. Umro je 5. ožujka1734. u samostanu Santa Lucia al Monte. Grob mu ubrzo postade mjesto velike pobožnosti. Godine 1789. proglašen je blaženim. Papa Grgur XVI. proglasio ga je svecem 26. svibnja 1839., skupa s druga dva napuljska sveca Franjom de Geronimom i Alfonzom Liguorijem.

6. ožujak 2010.

Sveta Koleta (1381-1447)

Koleta Boylet dar je pobožnim roditeljima koji su već bili u poodmakloj dobi. Po primjeru svojih roditelja mala je djevojčica već zarana počela proživljavati kršćansku vjeru. Ostavši bez roditelja skrb za nju preuzmu benediktinci i povjere je franjevkama trećoredicama. Koleta je četiri godine živjela zatvorena u maloj ćeliji iz koje nije izlazila. Zbog ukazanja sv. Franje koji ju je pozvao da obnovi njegov red Koleta je izašla iz svoje stroge klauzure. Bilo je to u doba zapadnog raskola kada je Crkva imala dvojicu papa: jednog u Rimu i jednog u Avignonu. Koleta se uputila u Avignon papi, kojega je u dobroj vjeri držala pravim papom. Od njega je zatražila ovlaštenje da bi mogla prigrliti stalež evanđeoskog života, te da obnovi franjevački red. Benedikt XIII. avignonski papa, primio je njezine zavjete te ju imenovao generalnom poglavaricom svih samostana koje će osnovati i pridobiti za obnovu. Obnova samostana u početku je išla teško ali se kasnije broj obnovljenih samostana popeo na 17. Koletina reforma klarisa značajna je po tome što su se redovnice vratile prvotnoj strogosti u siromaštvu kako pojedinačno tako i zajednički, zatim strogom pokorničkom životu i napokon moljenju božanskog časoslova. Čitav je Koletin život bio protkan snažnim božanskim zahvatima. kroz cijele dane i tjedne znala je biti u neobičnom molitvenom i mističnom zanosu. Odlikovala se karizmom proroštva i čudesa. Pripisuje joj se uskrsnuće preko 100 djece, koja su oživjela da bi mogla biti krštena, a 5 se spominje i u dokumentima kanonizacije. Svi ti neobični zahvati u Koletinu životu zajamčeni su nam kao vjerodostojni od pouzdanih svjedoka. Koleta je svoju velikodušnost očitovala u molitvama, pokorama, postu, siromaštvu, djelima pobožnosti. Bolio ju je raskol u zapadnom kršćanstvu pa je sa svecima, svojim suvremenicima, radila na njegovu dokončanju. Umrla je 6. ožujka 1447. a svetom ju je proglasio 24. svibnja 1807. papa Pio VII.

7. ožujak 2010.

Sveta Perpetua i Felicita, mučenice (+ 202/203)


Mučeništvo ovih dviju svetica dogodilo se u amfiteatru grada Kartage. Perpetua je bila žena odlična roda. Otac joj je bio poganin, a majka kršćanka. I sama je bila majka jednog djeteta. Felicita joj je bila vjerna sluškinja koja je svoju gospodaricu pratila i u smrt. Obje su nakon tamnice, u kojoj je Perpetua rodila kćerku, bile bačene pred divlju kravu da ih razdere. Mučeništvo sv. Perpetue i Felicite zbilo se 7. ožujka 202. ili 203. godine za vladavine rimskog cara Septimija Severa.

8. ožujak 2010.

Sveti Ivan od Boga, redovnik (1495-1550)


Život ovoga sveca bijaše prava pustolovina. Rođen je 8. ožujka 1495. u Portugalu. Već kao dječak od 8 godina bježi od kuće u susjednu Španjolsku. Nakon dugog lutanja čuo je glas koji mu je govorio: "Idi kući!" Po povratku u rodnu kuću doznao je da su mu roditelji pomrli od tuge. Zato je htio ispaštati i iskupiti se djelima milosrđa prema bližnjima. Jednom je zgodom iz goruće bolnice spasio nekoliko bolesnika koji su nakon požara ostali bez krova nad glavom, bez svoje bolnice. Tako je Ivan osnovao prvu bolnicu s 42 kreveta, koju će ubrzo slijediti i druge. Oko njega su se počeli okupljati oni koji su bili spremni dvoriti i njegovati bolesnike. Ivan se gotovo 12 godina žrtvovao za bolesnike. Jednog je dana vidio dječaka koji je upao u rijeku i bespomoćno zapomagao. Ivan mu je pokušao pomoći i smrtno se prehladio te obolio od groznice koja ga je dovela do smrti. Umro je na svoj rođendan, 8. ožujka 1550. Ivanovom smrću djelo oko bolesnika nije propalo. Papa Pio V. dao je njegovim sljedbenicima 1572. poseban habit i odredio pravila življenja. Već 1648. red je brojio samo u Španjolskoj preko 80 bolnica. Nad svečevom rodnom kućom podignuta je crkva i bolnica. Soba u kojoj je umro pretvorena je u kapelicu.

9. ožujak 2010.

Sveta Franciska Rimska, redovnica (1384-1444)


Današnja svetica proživjela je jedno od najtežih razdoblja povijesti Crkve, tzv. zapadni raskol, kada je kršćanstvo imalo čak trojicu papa i bilo podijeljeno. Još kao djevojčica, zajedno je s majkom, obilazila rimske bazilike, klečala na grobovima svetih mučenika i dijelila milostinju brojnim siromasima. Imala je zvanje za redovnicu, ali se ipak morala udati za plemića Lorenza jer je tako tražio njezin otac. Rodila mu je šestoro djece, kojima je bila dobra i uzorna majka, ali ne samo njima već i rimskoj sirotinji. Uvijek je nalazila vremena za dugu molitvu. Poslije smrti svoga muža i djece pridružila se bratovštini Oblata u Tor de Specchi u Rimu, koju je 1433. sama osnovala uz suradnju drugih rimskih odličnih gospođa posvećujući se brizi za siromahe i bolesnike. Umrla je 1444. a grad Rim je štuje i danas kao svoju veliku zaštitnicu.
Život sv. Franciske satkan je od viđenja, objava i duhovnih zanosa. Resile su je naročito slijedeće kreposti: poniznost, poslušnost, ljubav, strpljivost, duh vjere. Provodila je strogo pokornički život. Jela je samo povrće, nosila kostrijet, išla od kuće do kuće te prosila milostinju za siromahe. Mnogo je molila a osobito za grješnike.

10. ožujak 2010.


Četrdeset mučenika


O četrdeset svetih vjernika mučenika u Sebasti, koji su kao vojnici služili u slavnoj XII. legiji, zvanoj »Legio fulminata Melitensis«, sačuvani su nam slavni govori koje su na njihov blagdan držali veliki crkveni govor­nici IV. stoljeća, među njima i sv. Bazilije Veliki. Ti govori, iako u pojedinostima nemaju stopostotnu vrijednost, ipak su vjerodostojno svjedočanstvo za hrabrost svetih mučenika koji su se radije posmrzavali u vodi negoli odrekli svoje vjere. Već sama činjenica da su o njima najpohvalnije govorili i pisali uz spomenutog sv. Bazilija, sv. Grgur Nisenski (dva govora), sv. Gaudencije iz Brescije (jedan go­vor), sv. Efrem Sirski (dva govora), sv. Grgur Turonski, Sozomen, znak je da je to mučeništvo udivljenjem ispunilo mnoge.

Iz pisanih povijesnih izvora može se prilično točno ustanoviti potresan događaj mučeničkog svjedočenja četrdesetorice mučenika. Za vrijeme progonstva cara Licinija pohvatano je 40 kršćanskih vojnika te stavljeno pred izbor: ili umrijeti ili se odreći vjere. Svi odabraše prvo iako se radilo o vrlo okrutnoj smrti: da umru u vodi koja se ledila. Dok su se nalazili još u zatvoru, napisali su oporuku u kojoj traže da po smrti budu zajedno sahranjeni u Sareimu kod Zele, selo danas poistovjećeno sa selom Kyrklar u Maloj Aziji, a koje znači upravo broj 40. Stoga su zamolili i vjernike da ne bi iz motiva pobožnosti raz­vukli njihove relikvije. Odredili su također da najmlađi između njih, sluga Eunoik, ako bude pošteđen od smrti i zadobije slobodu, postane čuvarom njihova groba. Na koncu oporuke, nakon kratkih opomena braći u vjeri, pozdrava roditeljima i prijateljima, svi se potpisaše svojim imenima.

Mučeništvo se zbilo 9. ožujka 320. u dvorištu gimnazija uz kupalište grada Sebaste u Maloj Armeniji, danas Siwas u Turskoj. Uz ledeno kupalište pripre­mljeno je i toplo da primami po kojega koji će biti slab u mukama. Našao se jedan slabić pa je prešao u vruću vodu, ali je uslijed nagle promjene temperature odmah poginuo. Na njegovo je mjesto stupio među mučenike sam čuvar ski­nuvši odjeću i priznavši se kršćaninom. Kad svi izginuše, tijela im iznesoše izvan grada, spališe i pepeo prosuše u rijeku. Progonitelji su se bojali i mrtvih, pa su željeli uništiti svaki spomen na njih. Vjernici, željni svetačkih relikvija, uspjeli su ipak barem nešto spasiti. Iako su ovi sveti mučenici mučeni 9. ožujka, od vremena pape Inocenta X. njihov se blagdan u zapadnoj Crkvi slavi na današnji dan.

»Crkva je u tijek godine unijela spomene mučenika i drugih svetaca koje je mnogovrsna Božja milost uzvisila do savršenstva, pa su već postigli vječno spasenje te u nebu pjevaju savršenu hvalu Bogu i nas zagovaraju. O rođendanima sve­taca Crkva navješćuje vazmeno otajstvo u svecima koji su zajedno s Kristom trpjeli te su s Njime suproslavljeni, a vjernicima predlaže njihove primjere, koji po Kristu sve privlače k Ocu, i njihovim zaslugama moli i postizava Božja dobro­činstva« (Konstitucija o svetoj liturgiji, br. 104).

11. ožujak 2010.

Blaženi Dominik Cam, mučenik (+ 1859)

Kršćanstvo je u Indokini zaliveno potocima mučeničke krvi bilo domaćih bilo stranih misionara. Jedan je od njih i blaženi Dominik Cam koji je već kao dječak primljen u "Božju kuću", kako su nazivali misijsku postaju. Dominik je osjetio Božji poziv za svećeništvom te je sretno završio teološke nauke. Kao svećenik na udivljenje svih velikom je revnošću obavljao pastirsku službu. To se pokazalo naročito kad je buknulo progonstvo protiv kršćana.
Dominik se u početku progonstva najprije sakrio, ali je ubrzo uvidio da mu mjesto nije u sigurnom skrovištu. Njega kao pastira trebaju njegovi vjernici. Zato je počeo obilaziti te ljude, dijeliti sakramente i buditi nadu. Njegova se prisutnost i aktivnost brzo uočila pa ga je mandarin, kao predstavnik mjesne vlasti dao zatvoriti a Dominik je ubrzo odveden u glavni grad pokrajine Hung-yen. Pred sucima je otvoreno priznao da je katolički svećenik te izjavio da je spreman radije podnijeti bilo kakvu vrstu muka nego pogaziti križ, što su kao znak otpada od vjere tražili njegovi neprijatelji. Mučenik je čekao u zatvoru nekoliko mjeseci zatvoren u kavez. I tu je nastavio sa svojim plodonosnim apostolatom, jer su mu neprestano dolazili brojni posjetitelji. Napokon je bio osuđen na smrt te na današnji dan 1859. i pogubljen. Bila je to teška smrt. Krvnici su mu tri puta pokušali odrubiti glavu. Kako to nisu uspjeli, naprosto su je pilom otpilili. Bog je svoga mučenika u groznim mukama okrijepio i on je muku hrabro izdržao. Crkva ga je 25. travnja 1951. uvrstila u broj blaženika.

12. ožujak 2010.

Časni Dionizije, kartuzijanac (1402/3-1471)

Ovaj je ponizni i šutljivi redovnik po svojim brojnim i učenim spisima postao vrlo rječit. Rođen je 1402. ili 1403. u današnjoj Belgiji. Završava humanističke znanosti u obližnjim gradovima. Već je od rane mladosti osjetio snažan zov za samoćom ali ga zbog mladosti nisu mogli primiti u kartuzijanske samostane. Dionizije odlazi u Köln gdje se usavršava u svetim i svjetovnim znanostima. Vrativši se u Nizozemsku bio je primljen u kartuziju. Glavni posao uz posao i ručni rad mladog, inteligentnog redovnika bilo je pisanje. Napisao je mnogo vrijednih stranica. Kasnije je imenovan prokuratorom svoga reda i bio zadužen za osnivanje novog samostana što uspješno i izvrši. Iscrpljen, molio je da ga se oslobodi svih dužnosti. Lišen tako svih odgovornosti posljednje je dane života provodio u strogoj šutnji, molitvi i kontemplaciji. Umro je na današnji dan nakon duge i teške bolesti koju je strpljivo podnosio.
Pisao je biblijska, filozofska, asketska i mistična djela. Sačuvana djela svjedoče o velikom poznavanju grčkih, latinskih i arapskih filozofa. U duhovnom je nauku bio vrlo oštrouman i osoban, dakle originalan. Njegovo gotovo enciklopedijski svestrano poznavanje tolikih pisaca i njihovih djela, njihovo iskustvo u dodiru s dušama i njegovo vlastito iskustvo u želji za što višim stupnjem duhovnog života, dali su mu zasluženi naslov "doctor extaticus" - zanosni naučitelj.

13. ožujak 2010.

Sveti Nicefor, Carigradski patrijarh (+ 828)

Sveti Nicefor je rođen u Carigradu, a njegovi roditelji bijahu odličnici u gradu, a uz to i vrlo pobožni. U vrijeme Niceforova rođenja vođena je velika borba s kipoborcima tako da je Niceforov otac, koji je bio carski tajnik, zbog vjernosti svojim načelima nekoliko puta bio progonjen da bi na koncu i umro u progonstvu. Niceforova majka nakon smrti svoga muža prigrlila je monaški život, a umrla je nakon uzdignuća svoga sina na čast patrijarha.
Nicefor je izabran za carskog tajnika ne navršivši ni 30 godina života. Sudjelovao je na II. nicejskom saboru, koji je odobrio štovanje svetih slika. Zabrinut za spasenje duše te privučen samostanskim mirom i željom za razmatranjem, Nicefor je napustio dvorski život te se povukao u samoću s onu stranu Bospora. Tamo je osnovao samostan sv. Teodora. Uz strogi asketski život vrijeme je provodio u daljnjem nastojanju oko duhovne i klasične izobrazbe. Da bi ga spremio za patrijaršijsku stolicu, car Nicefor I. pozvao ga je u Carigrad te mu povjerio upravu nad najvećom ubožnicom. Nakon smrti patrijarha Tarazija 18. veljače 806. u toj visokoj i odgovornoj službi naslijedio ga je Nicefor. To je bila careva volja, a njegov se izabranik opirao izboru svim silama, no uzalud. I tako je 12. travnja 806. posvećen za biskupa. Niceforov patrijarhat bio je vrlo buran. Razni sukobi s biskupima, monasima i dvorom učinili su teškim njegove dane. Dospio je i u progonstvo zbog obrane štovanja svetih slika. Razbolivši se na smrt, sveti je Nicefor nakon 14 godina izgnanstva umro 828. godine.
Godine 843. došlo je do konačnog trijumfa štovatelja svetih slika. To je bila kanonizacija svih onih koji su zbog njih trpjeli, pa tako i Nicefora. Godine 847. svečano su prenesene njegove relikvije u Carigrad. Nicefor je bio jedan od vodećih bizantskih povjesničara VII. i VIII. stoljeća. U svojim djelima Nicefor odlučno brani rimski primat te opravdanost štovanja svetih slika.

14. ožujak 2010.

Sveta Matilda (oko 895-968)

Sveta Matilda je rođena oko 895. godine u Saskoj. Roditelji su je još kao dijete predali jednoj ženskoj redovničkoj ustanovi na odgoj. Ondje je njezina baka bila čak opatica. Glas o njenoj ljepoti i sposobnostima brzo se proširio pa jednog dana vojvodski sin zaprosi njenu ruku. Matilda je u braku rodila petero djece, a uz muža je postala ne samo vojvotkinja , već i kraljica i majka čitave saske zemlje. Kad je kralj bio na vojni, ona je upravljala zemljom, a imala je prema svakomu vrlo podatljivu ruku. Skupa s mužem sagradila je brojne crkve i utemeljila nove samostane. Kako je Matilda silno voljela muža, njegova smrt silno ju je ražalostila te je utjehu tražila u vjeri. Za nasljednika na prijestolju izabraše Matildina najstarijeg sina Otona, a kasnije on, Oton I. Veliki, postade i rimski car. Majka je bila dobra savjetnica svoga sina vladara a još bolja majka siromaha, hodočasnika, kojima je iskazivala gostoprimstvo. Nakon smrti sina Henrika, Matilda otklanja od sebe sav kraljevski sjaj te živi povučenim udovičkim životom. Svoj uzorni život Matilda je završila 14. ožujka 968. godine. Službeno nije proglašena svetom, ali je Nijemci štuju i ljube kao svoju prvu svetu kraljicu.