Svetac/Svetica dana

First topic message reminder :

Sv. Eugen i Makarije
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.

Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.

Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.

30. kolovoz 2010.

Blažena Margareta Ward, mučenica († 1588)

Da Margareta Ward nije za katoličku vjeru pretrpjela mučeništvo, pala bi u zaborav i o njoj se gotovo ništa ne bi znalo. Taj zaključak izvodimo iz činjenice da se o njezinu životu prije mučeništva znade veoma malo. Živjela je u XVI. stoljeću, a potjecala je iz Congletona u Cheshiru. Njezina se obitelj ubrajala među najodličnije u Engleskoj. Posljednje je razdoblje života provela u Londonu, u kući plemenite gospođe Whital.
Saznavši jednoga dana da je žrtva progona protiv katolika u Engleskoj postao i svećenik Vilim Watson, kao i za muke kojima je u zatvoru stalno bio izložen, Margareta ga je ondje posjećivala, pružala mu pomoć, tješila ga i bodrila te činila sve što je bilo u njezinoj moći da mu olakša patnje.
Margareta je u samilosti prema tom zatvoreniku zamislila da ga spasi bijegom iz zatvora. To joj je pošlo za rukom, ali je sumnja za taj čin pala na nju sa svim strašnim posljedicama. Zatvorenik se užetom spustio niz prozor, ali je nespretno pao, dok je uže ostalo visjeti na prozoru. Čuvari su odmah posumnjali u Margaretu, koja je zatvorenika posjećivala. Tako ona bi zatvorena.
Dovedena pred suca, nakon nekoliko teških dana provedenih u zatvoru, Margareta je ne samo hrabro priznala svoj čin, nego je i odbila da otkrije skrovište bjegunca Watsona. Hrabru ženu ništa nije moglo slomiti. Ona se za svoje uvjerenje borila kao lavica. Progonitelji su joj obećali pomilovanje, ali uz uvjet da kraljicu Elizabetu zamoli za oproštenje i obeća da će ići na novotarsko kalvinsko bogoslužje.
Margareta je neustrašivo izjavila da kraljicu nema za što moliti za oproštenje jer joj savjest ne predbacuje da ju je ičim povrijedila. A ići na krivovjersko bogoslužje bilo bi posve protivno glasu njezine savjesti. Doista je vrijedna udivljenja neobična hrabrost te žene. Ona se sa svojom vjerom i načelima nije šalila. Bila je dosljedna onome u što je vjerovala.
Margareta Ward se, po primjeru tolikih engleskih katolika iz doba duge Elizabetine vladavine, hrabro uspela na stratište Tyburn te 30. kolovoza 1588. žrtvovala svoj život za katoličku vjeru koje se ni po koju cijenu nije htjela odreći niti je zatajiti. Ona je za svoju vjeru s radošću pošla u smrt. Papa Pio XI. proglasio ju je 15. prosinca 1925. blaženom.

31. kolovoz 2010.

Sveti Rajnund Noat, kardinal (1200-1240)

Rajmund, jedan od najslavnijih članova Reda Majke Božje za otkup robova, zvanih mercedarijevci, rodio se g. 1200. u Portellu, kod Barcelone. Zapravo, nije ni bio pravim putem rođen jer mu je majka u porodu umrla, a dijete su iz majčina krila naprosto izvadili; odatle i njegov nadimak "nonnatus", što znači nerođeni. O njegovoj obitelji ne znamo mnogo. Čini se kao da je bila u rodu s vikontima iz Cardone.
Kad su Rajmundu bile 24 godine, stupio je u Barceloni u red mercedarijevaca. Taj je red tek nekoliko godina ranije osnovao sv. Petar Nolasco, veliki Rajmundov prijatelj. Stupivši među mercedarijevce, Rajmund se svom dušom posvetio oslobađanju i obraćenju španjolskih robova iz ruku Saracena i Maura. Španjolska je tada gotovo sva bila u njihovim rukama. Rajmund se svojim velikim ugledom svestrano zalagao za napredak reda mercedarijevaca pa je zbog toga putovao u Rim.
Po povratku s toga puta Rajmund je prenio polje svoga rada u Alžir. Ondje zbog svoje aktivnosti mnogo pretrpio. Kao talac držan je u zatvoru oko osam mjeseci, podvrgnut u više navrata okrutnim mukama. Svetac je sve to podnio herojskom strpljivošću i ustrajnošću. Da bi mu spriječili naviještanje Evanđelja, Saraceni su mu lokotom zatvorili usta. Prije toga su mu usijanim željezom probušili usta. Unatoč tome on je čudesno nastavio hvaliti Boga, propovijedati, robove sokoliti, a nekršćane na obraćenje pozivati.
Zbog tolike revnosti i neopisive hrabrosti papa Grgur IX. imenovao ga je g. 1239. kardinalom svete Rimske crkve, podijelivši mu kao naslovnu crkvu Sv. Eustahija u Rimu. Htio ga je kao vrsnog suradnika i dobrog savjetnika imati uza se u Rimu. Rajmund se na Papinu želju dao na put, ali Vječnoga grada taj put nije vidio jer je, zahvaćen jakom groznicom, umro na putu u Cardoni, nedaleko od Barcelone, i to 31. kolovoza 1240. Sahranjen je u maloj crkvi Sv. Nikole, koja je brzo pretvorena u njegovo svetište. Ljudi su uvelike hodočastili na njegov grob, preporučivali se njegovu zagovoru, a Bog je na taj zagovor učinio mnogo čudesa, što je svečevu slavu pronijelo po cijeloj Kataloniji pa i dalje.
Papa Aleksandar VII. uvrstio je ime sv. Rajmunda kao sveca u Rimski martirologij, službeni popis svetaca. Zbog okolnosti svečeva rođenja primalje ga zazivaju kao zaštitnika.

1. rujan 2010.

Sveti Egidije, opat


Sveti je Egidije živio kao pustinjak u Provanci. Oko g. 680., najvjerojatnije uz pomoć zapadnogotskog kralja Wambe, sagradio je na ušću Rhone samostan, u kojem je kao opat vodio skupine redovnika. Taj je samostan po njegovu imenu kasnije nazvan Saint-Gilles. Umro je na glasu velike svetosti, a grob mu je bio jedna od omiljelih postaja na hodočasničkom putu što je vodio u Compostellu. Hodočasnici svetom Jakovu neminovno su se s velikom pobožnošću zaustavljali i molili i na grobu sv. Egidija. Danas, kad se polako opet budi smisao za pučku pobožnost, njezino bolje razumijevanje i vrednovanje, lakše ćemo razumjeti tu srednjovjekovnu odanost svecima i hodočašćenje na svetačke grobove.
Svetog su Egidija kao pomoćnika zazivali u pomoć protiv straha i duševnih bolesti. Blagdan mu je upisan u Rimski martirologij na današnji dan. Svecu su u Francuskoj podignute brojne crkve, tako u Parizu, Bourg-le-Reineu, Thiaisu. Koji put ga na slikama prikazuju skupa s biskupom Sensa sv. Lupom. U divnoj katedrali u Chartresu, remek-djelu kršćanske umjetnosti, sveti je Egidije prikazan na pročelju - tamo je njegov kip - i u samoj crkvi na dva prozora.

2. rujan 2010.

Sv. Kalista, sv. Evodije i sv. Hermogen

Prema Jeronimovu Matrirologiju 2. rujna se slavi spomendan jedne sestre i dvojice braće: sv. Kaliste, sv. Evodija i sv. Hermogena. Imena su grčkoga značenja, ali su živjeli na Siciliji gdje je u starini doselilo mnogo Grka. Mučeništvo su podnijeli 302./3. u Siracuzi za vrijeme Dioklecijanova progona kršćana. Ime "Kalista" su u nas prevodi s Divna, jer grčka riječ "kalistos" znači krasan, divan. I u nas se ženskoj djeci daje ime Divna.

3. rujan 2010.

Sveti Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj (540–604)


Dosada je u povijesti Crkve 16 papa nosilo ime Grgur. Prvome između njih povijest je dala počasni naslov Veliki. To je znak da se radi o izvanrednoj osobi čiji je utjecaj trajne vrijednosti kroz sva vremena. On je živio i djelovao u veoma teškim i složenim okolnostima. Pa ipak je taj rad, zahvaljujući Božjoj milosti, svečevoj neumornoj revnosti, ugledu što je proizlazio iz njegove svetosti i bogate osobnosti, njegovu izvanrednom talentu za upravu, bio izvanredan; a rezultati su njegova 14godišnjeg pontifikata bili izuzetno veliki ne samo za njegovo nego i za kasnija vremena.
On je Petrovoj Stolici, kako na Zapadu tako i na Istoku, pribavio silan ugled. Udario je temelj odnosima s carskim vlastima u Bizantu, na bazi većeg dostojanstva i veće slobode, osobito na duhovnome području. Radio je na obraćenju Langobarda u Italiji te Angla u Britaniji. U životu je bio učitelj narodu, redovnicima, kleru i biskupima, a po smrti je to svojim brojnim pisanim djelima.

Grgur se rodio oko god. 540. u Rimu, u krilu jedne stare i ugledne rimske senatorske obitelji. U sebi je nosio najbolje vrijednosti rimske baštine. Kao rođeni Rimljanin osjećao se uvijek duboko vezan i s Rimskim Carstvom. To ga ipak nije smetalo – što je također dokaz da je bio velik duh, čovjek širokih pogleda – da svoj pogled upravi i izvan granica Rimskoga Carstva, na nove germanske narode što su nadirali prema zapadu i jugu. Svojom je oštroumnošću odmah shvatio da je zadaća rimske Crkve te narode ne samo obratiti i pokrstiti, već i u sebe uključiti, učiniti ih svojima, da se u njoj osjećaju kao u vlastitoj kući. I tako je Rim pod njegovom vladavinom postao misionarsko središte Zapada.
Od svog je oca baštinio na Siciliji veliko imanje pa mu je tako bilo moguće osnovati ondje 6 benediktinskih samostana. Jedan je osnovao u Rimu u svojoj rodnoj kući, koju je pretvorio u samostan, posvetivši ga svetom Andriji. Jedno je vrijeme bio visoki državni činovnik, rimski prefekt, a onda se nenadano god. 575. povukao iz javne službe te postao redovnik svoga rimskoga samostana Sv. Andrije. Tu se osjećao veoma ugodno, no nije mu bilo dano dugo uživati sveti samostanski mir. Papa Benedikt I. i Pelagije II. uzeše ga u svoju službu. Pelagije II. ga je zaredio za đakona te kao svog apokrizijara – nuncija – poslao god. 579. u Carigrad. Ondje Grgur ostade sve do god. 585. živeći na carskome dvoru u redovničkoj povučenosti i siromaštvu, provodeći vrijeme usred dvorske vreve i meteža isključivo u molitvi i teološkom proučavanju.
Nakon povratka u Rim živio je opet jedno vrijeme u svome dragom samostanu, no i dalje je bio papin savjetnik i vodio brigu o njegovoj korespondenciji s Istokom. Protiv svoje volje i odlučnog protivljenja izabran je god. 590. za Pelagijeva nasljednika na Petrovoj Stolici. Njegov će pontifikat u povijesti Crkve biti jedan od velikih. Tko bi se s njime htio podrobno upoznati, morao bi pročitati njegova 854 pisma koja jasno i nedvojbeno svjedoče o njegovoj mnogostrukoj i svestranoj djelatnosti.

Grgur je odmah od početka svoga pontifikata imao jasnu svijest o svojim papinskim dužnostima. Za biskupa je posvećen baš na današnji dan godine 590. Izabran je bio već prije i odmah je počeo djelovati. U Rimu su tada vladale velike elementarne nepogode: poplava, zatim glad i kuga. Novi je papa odredio da se održi svečana pokornička procesija kako bi se izmolilo Božje smilovanje. Kao dobar organizator naredio je da sav Božji narod sudjeluje u procesiji, ali da se pojedine kategorije okupe i svrstaju kod pojedinih rimskih crkava. Tako kler kod Sv. Kuzme i Damjana, redovnici kod Sv. Gervazija i Protazija, redovnice kod Sv. Petra i Marcelina, dječaci kod Sv. Ivana i Pavla, udovice kod Sv. Eufemije, udate žene kod Sv. Klementa, a svi drugi vjernici kod Sv. Stjepana. Iz tih su crkava svi išli moleći u crkvu Sv. Marije Velike. Tom je zgodom Grgur izrekao vjernicima svoju prvu propovijed. U njoj se kao brižan pastir potrudio da svoje ovce utješi, obodri, upravi im srce prema Bogu, koji pripušta takve nevolje da bi se ljudi obratili. Sve ih je potaknuo također na ustrajnu molitvu i pokoru.
Grgur se pobrinuo da se za gladni narod dopremi pšenica sa Sicilije i pritjecao mu je u pomoć na sve moguće načine. Nakon biskupskog posvećenja nastavio je redovitom i sustavnom službom propovijedanja, koju smatra jednom od glavnih biskupskih dužnosti i kojoj će posvetiti čitavu treću knjigu svoga monumentalnog djela Liber regulae pastoralis – način na koji se vrši pastva. Sačuvan nam je velik broj Grgurovih homilija koje su nadahnute, u prvom redu, knjigama Svetoga pisma, a zatim spisima sv. Augustina, koga je veoma cijenio i štovao.
I sva je Grgurova teologija živo povezana s bogatim duhovnim svijetom ranoga i otačkoga kršćanstva. Povjesničari kažu da je on Augustinova djela prenio u srednji vijek. Grgur je bio dijete svoga vremena, jer se u njegovim spisima osjeća ljubav prema onome što je čudesno; on vrlo rado govori o anđelima, o đavlu, o nebu, o paklu, o čudesima, u čemu se razlikuje od visoke duhovnosti grčke i latinske patristike. No taj je način bio bliži običnome puku.
Grgur je bio i veliki obnovitelj bogoslužja. On je dao rimskome kanonu mise, koji još i danas upotrebljavamo, konačan oblik. Od njega potječe i po njemu se zove Grgurov sakramentar. On je obnovitelj liturgijskoga pjevanja. Da li je i u kolikoj je mjeri on i tvorac takozvanoga gregorijanskog korala, to se ne može sa sigurnošću utvrditi. No osnovao je rimsku školu pjevača. Pius Parsch, oduševljen Grgurovim liturgijskim radom, smatra da je na području liturgije baš on najveći od svih papa. Njegovih četrdesetak homilija na Evanđelje sačinjavale su dobrim dijelom čitanja u starome Breviru. Parsch kaže čak da nijedan svećenik ne bi smio slaviti svetu misu ako ne bi išao Grgurovim stopama. On je na svu našu rimsku liturgiju najviše utjecao, on nas uči da je što dublje proničemo, no prema njoj i svoj cjelokupan život oblikujemo.
Grgur je i kao papa i usred najveće aktivnosti bio velik mistik koji je neprestano žalio za smirenim kontemplativnim redovničkim životom. To je njegovoj pastirskoj službi davalo poseban čar. I nije čudo što su svi njegovi brojni duhovni spisi duboko utjecali na srednjovjekovnu pobožnost.

Grgur je pun zasluga preminuo 12. ožujka 604. Glas svetosti uživao je već za života, a nakon smrti samo se još povećao. Nepoznati ga pjesnik naziva »Božjim konzulom«. Sv. Izidor Seviljski, uvrštavajući ga među slavne ljude, kaže da mu je od naučitelja jedva tko ravan. Slično misli o njemu i sv. Ildefons Toledski kad kaže da je Grgur »svetošću pobijedio Antuna, rječitošću Ciprijana, a mudrošću Augustina.« S tim se sudom, osobito što se tiče sv. Augustina, većina povjesničara i patrologa ne slaže. Unatoč tome, sva predaja Grgura stavlja u veliku četvorku zapadnih svetih Otaca: Ambrozije, Jeronim, Augustin, Grgur Veliki.

Završavajući ovaj sažeti i zbog toga nužno nedostatan prikaz o sv. Grguru navest ću što o njemu reče 3. rujna 1978. blagopokojni papa Ivan Pavao I., koji je baš toga dana službeno preuzeo svoju papinsku službu. Obraćajući se vjernicima sabranim na Trgu sv. Petra, s prozora svoje sobe prije Anđeoskog pozdravljenja, rekao je:

»Tamo sam dolje u Veneciji čuo govoriti: ’Svaki dobri razbojnik ima svoju pobožnost.’ Papa ih ima nekoliko; među inima i svetom Grguru Velikom, čiji je danas blagdan. U Bellunu se sjemenište naziva gregorijansko u čast sv. Grgura Velikoga. Ondje sam kao student proveo 7, a kao učitelj 20 godina. Slučaj je da je on na današnji dan bio posvećen za rimskoga biskupa, a ja službeno preuzimam svoju službu služenja općoj Crkvi. Bio je Rimljanin, postavši prvi upravni činovnik grada. Tada je sve dao siromasima, postao redovnik i papin tajnik. Kad je papa umro, izabraše njega, ali on to nije htio prihvatiti. Prihvatio je tek posredovanjem cara i naroda. Tada je pisao svom prijatelju Leandru, biskupu u Sevilli: ’Više bih plakao nego govorio.’ A carevoj je sestri pisao: ’Car je htio da jedan majmun postane lav’; vidi se da je i u ono vrijeme bilo teško biti papa. Bio je tako dobar prema siromasima; obratio je Englesku. A nadasve, napisao je veoma lijepih knjiga; jedna je Pastoralno pravilo: u njoj uči biskupe njihovoj službi, a u posljednjem dijelu ima ove lijepe riječi: ’Opisao sam dobroga pastira, ali to nisam, pokazao sam obalu savršenosti do koje valja doći, ali ja se osobno nalazim još u valovlju svojih pogrješaka, nedostataka, i onda: da ne bih doživio brodolom, molim vas, bacite mi dasku spasa svojim molitvama!’ To kažem i ja; pa ipak nisu samo papi potrebne naše molitve, nego i čitavom svijetu. Jedan je španjolski pisac zapisao: ’U svijetu je zlo jer ima više bitaka nego molitava.’ Nastojmo da bude više molitava a manje bitaka!«

4. rujan 2010.

Sveta Rozalija, djevica († 1160)

Pisati o svetoj Rozaliji, na Siciliji veoma popularnoj i štovanoj svetici, zaštitnici grada Palerma, nije lako. Razlog leži jednostavno u tome što o njoj postoje doduše razne predaje, ali iz kojih se ne može s točnošću rekonstruirati njezin život. Prema predajama što ih je početkom XVII. stoljeća skupio Ottavio Gaietani, Rozalija se rodila u Palermu, metropoli Sicilije. Ondje se jedno vrijeme nalazila na dvoru kraljice Margarete, žene kralja Vilima. Zatim je stupila u red augustinki. No vođena željom za pustinjačkim životom, povukla se u jednu špilju na Monte Pellegrino kod Palerma, gdje je do smrti provodila veoma strog pokornički život. Umrla je 4. rujna 1160. Relikvije joj se nalaze u divnoj katedrali u Palermu.

Bolandist Ivan Stilting, koji je proučavao njezin kult, tvrdi da je svetičino štovanje na Siciliji veoma staro, a povijesno dobro utvrđeno već svršetkom XIII. stoljeća. Njoj su u čast, osim kapele na Monte Pellegrinu u blizini špilje gdje je živjela, podignute i posvećene crkve u Palermu, po cijeloj Siciliji i po kopnenoj Italiji. Njezino se štovanje naročito proširilo nakon što je jedna komisija, sastavljena od teologa i liječnika, utvrdila 11. veljače 1625. vjerodostojnost svetičinih relikvija. Već prije toga datuma dva su palermska zidara u jednoj špilji kod Quisquine otkrila 25. kolovoza 1624. jedan latinski natpis na kojem piše: »Ja Rozalija, kćerka Sinibalda, gospodara Quilquine, iz ljubavi prema mome Gospodinu Isusu Kristu, odlučila sam stanovati u ovoj špilji.«

Papa Urban VIII. uvrstio je god. 1630. ime svete Rozalije u Rimski martirologij, i to na dva datuma: 15. srpnja, na obljetnicu kad je po Božjoj volji bilo pronađeno njezino tijelo, i 4. rujna, kad se slavi njezin blagdan. Martirologij kaže da Rozalija vuče lozu »od kraljevske krvi Karla Velikoga«. Papa Aleksandar VII. dopustio je god. 1666. svetičin Časoslov svoj Siciliji, a Inocent XII. dopustio je god. 1693. to isto Španjolskoj.

O velikom štovanju sv. Rozalije govori dosta i bogata ikonografija. Umjetnici je obično prikazuju u pustinjačkoj odjeći s krunom od bijelih ruža na glavi, s križem, mrtvačkom glavom i lancem, znakovima njezine pokore. Neki je slikaju u habitu augustinki. Glasoviti majstor A. Van Dyck prikazao ju je god. 1624. na jednoj slici kako je krune dva anđela, dok ona zagovara svoj grad Palermo. Ta se slika čuva u Oratoriju svete krunice u Palermu. Od istog se majstora jedna slika sv. Rozalije čuva u glasovitoj galeriji Ermitage u Lenjingradu. Svetičinih slika ima i drugdje, a potječu od učenika ili iz škole Van Dycka.

Lik je sv. Rozalije trajno prisutan i u hrvatskoj književnosti, zahvaljujući isusovcu ocu Antunu Kanižliću (1699–1777). On je tu sveticu opjevao u svom spjevu Sveta Rožalia, panormitanska divica. Iako je djelo napisano u proljeće ili u rano ljeto 1759., tiskano je tek poslije Kanižlićeve smrti, točno god. 1780. u Beču. Stručna pera naše književnosti ocijenila su taj Kanižlićev spjev kao veoma vrijedno umjetničko djelo.
Tako akademik Tomo Matić piše o njemu: »Kanižliću se ne može poreći da je u ’Rožaliji’ stvorio pjesničko djelo, s kojim se po umjetničkoj izradi ne mogu takmiti književna djela što ih je hrvatska književnost dala Slavoniji prije Preporoda.«
Još bolje ocjene Kanižlićevu djelu daje Matko Peić u svojoj zapaženoj i strogo znanstvenoj studiji Barok i rokoko u djelima Antuna Kanižlića. U njemu tvrdi: »Sv. Rožalija je djelo najveće direktne opservacije prirode u XVII. i XVIII. stoljeću hrvatske literature«, štoviše, »jedan od vrhova europske rokoko književne opservacije«. Prema Peiću opis Rožalijine haljine »jedan je od vrhunskih dometa starije hrvatske književnosti«. Zbog svega toga Peić kaže da je Kanižlić »rokoko genij«, a Rožalia je vrhunac njegova umjetničkoga pjesništva.

5. rujan 2010.

Sveti Lovro Giustiniani, patrijarh (1381-1456)


Život i naučavanje sv. Lovre Giustinianija, prvog mletačkoga patrijarha, sav je prožet mišlju i vjerom u Božju mudrost. Rođen je 1. srpnja 1381. u Mlecima, u jednoj od najodličnijih obitelji "Serenissime". Rano je ostao siroče bez oca. Mlada majka udovica, u dobi od samo 24 godine s petero djece, odgojila ga je kako je najbolje znala i mogla. Prema tradiciji obitelji primio je i primjerenu književnu izobrazbu, premda njegov stil pisanja zaostaje za stilom brata mu Leonarda, koji bijaše jedan od najglasovitijih humanista onoga doba.
U svome spisu Fasciculus amoris (Sveščić ljubavi) svetac sam opisuje doživljaj koji je za sav njegov kasniji život bio od najveće važnosti. Iz toga opisa možemo zaključiti kako je izgledao unutarnji razvoj njegove duhovnosti i njegova apostolata.
Nakon toga viđenja ili doživljaja mladi je Lovro - a bilo mu je tada 19 godina - započeo gajiti izvanredan asketski duhovni život. Njegova je majka mislila da on u tome pretjeruje pa, da ga nekako rastrese, nađe mu veoma lijepu, plemenitu i bogatu djevojku.
Lovro je otkrio svoju dušu i svoje namjere ujaku Marinu Queriniju, a taj ga je doveo u samostan augustinaca u San Giorgio in Alga. Primljen je u Družbu kanonika sv. Augustina. Glava i vođa te skupine mladih poletnih crkvenjaka bijaše Gabriele Condulmer, koji će kasnije postati papa Eugen IV. Kad je on otišao u Rim, Lovri je bila u više navrata povjerena briga za tu granu kanonika svetog Augustina. On ju je obavljao veoma dobro tako da je postao preteča obnove redovničkoga života koju će kasnije nadahnuti i pokrenuti Tridentski sabor.
U tome svome redovničkom razdoblju svetac je napisao 9 knjiga. Taj je rad god. 1443. bio prekinut jer ga je papa Eugen IV. imenovao biskupom Castella.
Obnovu je biskupije počeo s kaptolom. Zatim je otvorio sjemenište za siromašne klerike. Izdao je odredbe i propise za promicanje liturgijskoga života po svim crkvama. Da bi sva svoja nastojanja sažeo, sredio, sazvao je sinodu, koja je onda izdala Synodicon. Tu je važnu pastoralnu knjigu potvrdio i sam papa Eugen IV.
Lovro se posvetio i promicanju ženskih redova. Na početku svoje biskupske službe zatekao je u biskupiji dvadesetak ženskih samostana, a iza sebe je ostavio 35 samostana, u kojima je upravo cvjetao redovnički život. Njegovi su vjernici osjećali da su dobili pravoga pastira, koji je dolazio do sviju, a da nikome "nije bio težak".
I papa Nikola V. pokazao je veliko poštovanje prema Lovri, a osobito time što je dokinuo patrijaršijsku stolicu u Gradu, biskupsko sjedište u Castellu te oboje prenio u Mletke, imenovavši Lovru prvim mletačkim patrijarhom.
Nekoliko dana prije svoje smrti Lovro je završio svoje posljednje pisano djelo De perfectionis gradibus (O stupnjevima savršenosti), u kojem se osvrće na duhovni put kojim je išao. Umro je ujutro 8. siječnja 1456., nakon što je u zadnja dva dana života gledao kako prolazi kraj njegove bolesničke postelje gotovo cijeli grad. Građani su željeli vidjeti kako umire jedan svetac. Tijelo su mu ostavili izloženo na štovanje kroz 67 dana. Nama čudno, no nema razloga da u to sumnjamo, kad nam o tome svjedoče vjerodostojni izvori.
Lovru je proglasio svecem papa Benedikt XIII. god. 1727. Tijelo mu se čuva u konkatedrali u Castellu, a blagdan mu se slavi danas, kad je preuzeo patrijaršijsku stolicu u Mlecima.


Sveti Boris i Gleb, mučenici († 1015)

Boris i Gleb bijahu sinovi sv. Vladimira, velikoga kijevskog kneza i žene mu Ane, sestre bizantskoga cara Bazilija II. Sveti je Vladimir prije smrti - umro je 15. srpnja 1015. - podijelio svoju kneževinu dvanaestorici sinova. Svjatopolk, koji je baštinio Kijev, nije htio izvršiti očevu volju, već je nekoliko plaćenih ubojica zadužio da poubijaju svu njegovu braću. Strašan primjer pohlepe za vlašću. Sveti Boris, knez Rostova, bio je ubijen samo nekoliko dana nakon očeve smrti, tj. 24. srpnja 1015. Ubojstvo je izvršeno kad se knez vraćao s pobjedničkog pohoda protiv Pečenega - to su zapravo bili Skiti - a koji nastavahu teritorij između ušća Dona i Dunava i obala Crnoga mora.
Kako je Boris bio plemenit, vidi se po tome što je svojim četama zapriječio da oružjem udare na Svjatopolkove emisare. Činio je to zato što nije htio naškoditi starijemu bratu koga je u srcu držao očevim zamjenikom. Sveti Gleb, još kao dječak, bijaše ubijen iste godine na današnji dan, kad se vraćao s puta u Kijev.
Jaroslav, Vladimirov prvorođenac i knez Novgoroda, pobijedio je god. 1019. Svjatoplka, i zauzeo Kijev, kojim je vladao 35 godina. On je god. 1020. dao prenijeti tjelesa Borisa i Gleba u crkvu Sv. Bazilija u Višgorodu i počeo ih zbog njihove tragične smrti častiti kao mučenike, a njegov su primjer slijedili mnogi. Grčki metropolit u Kijevu proglasio ih je već u XII. stoljeću svetima. Ta dva sveta mučenika stoje na početku ukrajinske i ruske Crkve. Prihvatila ih je kao svece i rutensko-katolička Crkva, jer su živjeli prije raskola.
Sveti su mučenici Boris i Gleb za Ruse i Ukrajince uzori nenasilja, oni koji radije idu u smrt nego da nekome učine što na žao. Svrstani su među "strastoterpce", to jest među one koji trpe muke, dakle, mučenike u pravom smislu riječi.

6. rujan 2010.

Sveti Zaharija, prorok


Pretposljednji je od takozvanih malih proroka Zaharija, čije ime na hebrejskom znači "Jahve opominje". On sam u svojoj knjizi kaže da je sin Berekjin. Inače o njegovu životu znamo malo. Raspravlja se da li je osim proročke obavljao i svećeničku službu.
Prema sv. Augustinu, Epifaniju, Izidoru Seviljskom, Zaharija je obavljao svoju proročku službu sve do pod svoje staračke dane u Babiloniji, a onda se vratio u domovinu iz babilonskoga sužanjstva. Bio je suvremenik Hagajev i zato je kao i on, u doba sveopće obnove poslije babilonskog sužanjstva, sav usredotočen na obnovu hrama, vjere i ćudoređa, u očekivanju velikih mesijanskih nada. Naš ga bibličar u uvodu i napomenama Biblije naprosto naziva "prorokom mesijanskih nada".
Prorok Zaharija u svome narodu uživao je veliko poštovanje te je imao velik utjecaj na rješenje tadašnjih društvenih problema u Izraelu. Iz svojih se proroštava pokazuje kao čovjek koga u životu vodi velika ljubav prema domovini pa nam u tome može služiti kao uzor zdravog rodoljublja. Prorok je isto tako pun revniteljske ljubavi prema hramu i Gospodnjem zakonu. Za njega je Gospodinov zakon izvor svake sreće i napretka, svakog blagostanja. On nikad ne govori o žrtvama, ali mnogo govori o potrebi socijalne pravde, i u tom je pogledu veoma suvremen.
Knjiga se proroka Zaharije dijeli u dva dijela. U prvom dijelu (1-8 gl.) u 8 noćnih viđenja pokazuje se Božja briga prema teokraciji kod Židova nakon babilonskoga sužanjstva. U drugom dijelu veoma tamnim i upravo apokaliptičkim proroštvima pretkazuju se događaji mesijanske teokracije. Prvi dio se izričito pripisuje proroku, dok se o drugome raspravlja da li zaista potječe od njega ili je zbirka različitih tekstova, sabranih negdje u IV. stoljeću i umetnutih njegovoj knjizi. U tom se dijelu nalaze tekstovi bogati mesijanskim idejama o obnovi doma Davidova, o Knezu mira, o dobrom pastiru, što će kasnije i novozavjetnim nadahnutim piscima poslužiti da orišu lik Isusa Mesije.
Slaveći danas spomendan proroka Zaharije, dobro je da se sa zahvalnošću sjetimo sve dvanaestorice malih proroka te da ih rado čitamo kako bismo se i sami njima utješili i izbavili se iz svih naših problema vjerom i nadom.

7. rujan 2010.

Sveti Marko Križevčanin, mučenik (1580-1619)


Svetih muževa i žena, dostojnih pohvale, ima u svojoj povijesti svaki kršćanski narod pa tako i hrvatski. To su u prvom redu oni koje i Crkva proslavi častima oltara. Jedan je takav i sveti Marko Križevčanin. Godine 1580. rođen je u Križevcima u tadašnjoj biskupiji, danas nadbiskupiji zagrebačkoj. Jedno je vrijeme bio dušobrižnik u Hrvatskoj dok ga ugarski primas Pázmány nije pozvao u Ugarsku, u Trnavu (danas ja taj grad u Slovačkoj) te imenovao rektorom sjemeništa i kanonikom, a povjerio mu je i upravu opatije Széplak. Od g. 1619. bio je misionar u Košicama. Ondje je radio zajedno s dvojicom isusovaca: Melhiorom Grodzieckim i Stjepanom Pongráczom. Kad je u Košice provalio zapovjednik vojske sedmogradskog kneza Gabriela Bethlena G. Rákóczi, sva su trojica svećenika zbog odbijanja da postanu kalvini podvrgnuti mukama. M. Crisinus i M. Grodziecki poginuše 7., a S. Pongrácz 8. rujna 1619. Godine 1905. proglašeni su blaženima. Relikvije im se nalaze u negdašnjoj isusovačkoj crkvi u Trnavi.
Upoznajmo se pobliže s tim dičnim sinom Hrvatske kojeg je sveti papa Pio X., gotovo na početku svoga pontifikata, 15. siječnja 1905. proglasio blaženim, a Ivan Pavao II. 2. srpnja 1995. svetim. Marko Stjepan Krizin rodio se u slobodnom kraljevskom gradu Križevcima, u biskupiji zagrebačkoj. Studirao je najprije u isusovačkom kolegiju u Grazu, gdje je stupio i u Marijinu kongregaciju. Ondje bijaše učenik Petra Pazmányja, kasnijeg kardinala i ugarskog primasa. Odlučio je postati svećenik pa je kao kandidat zagrebačke biskupije bio primljen u glasoviti rimski kolegij Germanicum et Hungaricum. Svojom je rukom ondje zapisao da je Hrvat, kako se to do danas sačuvalo u arhivu zavoda. Kao student čuvenog rimskoga sveučilišta Gregorijane odlikovao se bistrinom uma i krepošću. U Rimu se nalazio od 1611. do 1615. godine.
Postavši svećenik, vratio se u svoju zavičajnu bisupiju u kojoj je djelovao kratko vrijeme. Kardinal Petar Pazmány pozvao ga je u Ugarsku, učinio ga ravnateljem sjemeništa u Trnavi i ostrogonskim kanonikom. Kasnije mu je povjerio i upravu benediktinske opatije Széplak, kod Košica, koja tada bijaše vlasništvo ostrogonskoga kaptola. Trnava, Košice, sve je to nekoć spadalo pod ostrogonsku nadbiskupiju, dok su to danas dijelovi Slovačke.
Košice u ono doba bijahu tvrđa ugarskoga kalvinizma. Da bi ojačao položaj malobrojnih katolika, koji su bili lišeni čak i svojih crkava, gradski je upravitelj, namjesnik kralja Matije II., Andrija Doczy pozvao u Košice dva isusovca: Stjepana Pongrácza i Melhiora Grodzieckoga. Smjestio ih je u kraljevsku palaču. Prvi je vodio brigu o vjernicima madžarskoga, a drugi slovačkoga jezika. Njihov je plodonosni rad ojačao svijest katolika, ali i izazvao bijes kalvina. Tada je fanatizam bio jači od kršćanske ljubavi. A fanatizam, kad su mu u pitanju vlastiti interesi, ne bira sredstva.
Tako su kalvini potakli narod na bunu optuživši lažno katolike da su 13. srpnja 1619. izazvali požar u gradu. Tada se u Košicama s isusovcima nalazio i naš sveti Marko. U tim teškim časovima htjeli su zajedno pomoći katolicima u gradu. No kad je zapovjednik kalvinske vojske Juraj Rákóczy 3. rujna 1619. sa svojim hajducima ušao u Košice, odmah pozatvaraše trojicu katoličkih svećenika. Kroz 3 dana nisu im dali ni jesti ni piti. Zapovjednik je vojske obećao Marku Krizinu pokloniti crkveno imanje samo ako se odrekne katolicizma i postane kalvin. Marko je to najenergičnije odbio.
Vojnici su 6. rujna uvečer stavili na svećenike ucjenu kojoj oni nisu mogli udovoljiti. Tada su im rekli: "Kad je tako, onda se spremite na smrt!" Oni su upitali: "A zašto moramo umrijeti?" Dobili su odgovor: "Zato što ste papisti." Sva trojica mučenika na to rekoše: "E pa dobro! Za tako svetu stvar spremni smo odmah u smrt." Vojnici ipak još ne bijahu ovlašteni pogubiti ih.
Mučenici su se međutim dobro spremili za posljednji boj. Jedan drugome su se ispovjedili, a zatim su molili na glas. Rano ujutro 7. rujna kapetan je s hajducima opet došao k mučenicima, a pratio ga je i kalvinski pastor i propovjednik Alvinczi. Isusovce su odmah stavili na muke i to najokrutnije. Bezdušnost je bila na djelu. Kanoniku Marku Krizinu predložiše opet da se pridruži onima koji ispovijedaju "ugarsku vjeroispovijest" i koji se opiru "stranoj tiraniji", tj. Habsburzima, koji su bili izraziti katolici. Kanonik je odgovorio: "Neka me Bog očuva da budem neprijatelj onima koji rade za dobro zemlje." Sada i njega staviše na muke. Palili su ga bakljama, a zatim su mu odrubili glavu.
Kad su mjesni kalvini čuli kako su okrutno mučili tu trojicu katoličkih svećenika, zbunjeni su priznali da nisu zaslužili takav barbarski postupak. Vijest je o mučeništvu kao munja prohujala Ugarskom. Knez Bethlen nije ipak dopustio - iako su mu bile upravljene mnoge molbe - da mučenici budu dostojno i s počastima sahranjeni. Dopustit će to 6 mjeseci kasnije kad bude u palači gdje su bili mučeni košički mučenici priredio ručak u čast palatina kraljevstva. Za vrijeme toga ručka zamolit će palatinovu ženu Katalinu Palffy da s njim pleše. Ta je pristala, ali uz uvjet da trojici katoličkih svećenika mučenika može iskazati najviše počasti.
Kardinal Pazmány, koji je nekoliko godina ranije mladoga Križevčanina imenovao ostrogonskim kanonikom, izvršio je kanonsku istragu o mučeništvu, a zatim u ime cijeloga episkopata kraljevstva zamolio papu Urbana VIII. da se tim mučenicima može iskazivati javno štovanje. Postupak nije ipak išao tako brzo naprijed. S uspjehom je okrunjen tek na početku našega stoljeća.
Relikvije košičkih mučenika, dakle, i našega svetoga Marka, nalaze se u uršulinskoj crkvi u Trnavi. Prigodom 100. obljetnice mučeničke smrti svetoga Marka god. 1718. isusovački su đaci u Zagrebu u svom velikom kazalištu priredili igrokaz Marko Križevčanin ovjenčan lovorom mučeničkim i gledatelje i slušatelje ganuli do suza.
Zavod Germanicum et Hungaricum u Rimu proslavio je god. 1969. veoma svečano 350. obljetnicu mučeničke smrti svetoga Marka, nekadašnjeg svoga pitomca. Tom je zgodom izvedena drama o svetom Marku koju je napisao hrvatski književnik Hrvoslav Ban. Svečanoj priredbi, uz mnoge druge odlične uzvanike, bili su nazočni i kardinali Šeper i Slipy. U zavodskoj kapeli nalazi se oltar posvećen svetom Marku Križevčaninu i bl. Robertu Johnsonu, mučeniku u Engleskoj, koje taj slavni Zavod kao svoje pitomce smatra i svojim mučenicima.
Kanonizacija ili proglašenje svetima trojice košičkih mučenika: Marka Križevčanina, Hrvata, Stjepana Pongrácza, isusovca, Mađara, te Melhiora Grodzieckog, također isusovca, Poljaka, zbilo se 2. srpnja 1995. u Košicama, u Slovačkoj. Sv. otac Ivan Pavao II. samo malo prije toga, naime, 25. svibnja, na svetkovinu Spasova, objavio je encikliku Ut unum sint (Da budu jedno). Ona završava ovim vrlo prikladnim riječima uoči kanonizacije trojice svećenika mučenika:
"Ja, Ivan Pavao, ponizni sluga slugu Božjih, usuđujem se usvojiti riječi apostola Pavla čije je mučeništvo, sjedinjeno s mučeništvom apostola Petra, dodalo ovoj rimskoj katedri sjaj njegova svjedočanstva, i govorim vama, vjernicima Katoličke crkve, i vama, braćo i sestre drugih Crkava i crkvenih zajednica, usavršujte se, tješite se, složni budite, mir njegujte i Bog ljubavi i mira bit će s vama… Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Bog i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama (2 Kor 13,11.13)", (Enciklika Ut unum sint, br. 103).

8. rujan 2010.

Mala Gospa

Danas slavimo rođendan toga divnoga Božjega hrama, rođendan Bogomajke, presvete Bogorodice Blažene Djevice Marije.
Nju su u Starom zavjetu pretkazali i navijestili Bogom nadahnuti pisci i proroci. Ona ima svoju povijest daleko prije svoga rođenja. Ona je zapisana već na prvim stranicama Svetoga pisma. Nakon pada praroditelja u grijeh Bog im se ukazuje, prekorava ih zbog neposlušnosti i tjera ih iz raja. A zatim Bog sam govori zmiji - zavodniku: "Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu" (Post 3,15). Drugi vatikanski sabor izričito uči da je Marija proročki označena u tome obećanju o pobjedi nad zmijom, a koje bi dano našim praroditeljima pošto su sagriješili (usp. Lumen gentium, br. 55).
Mariju naviješta prorok Izaija kad govori o znaku Emanuela. "Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!" (Iz 7,14).
Isto tako prorok Mihej, govoreći o nevolji i slavi doma Davidova, kaže: "Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi" (Mih 5,2).
Drugi vatikanski sabor uči: "S Marijom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav, da otajstvima svoga tijela oslobodi čovjeka od grijeha."
Marija je Božje remek-djelo, pretkazano unaprijed tolikim slikama, simbolima i usporedbama.


Miris je haljina tvojih kao miris libanski.
Ti si vrt zatvoren,
sestro moja, nevjesto,
vrt zatvoren i zdenac zapečaćen.
Mladice su tvoje vrt mogranja
pun biranih plodova:
nard i šafran,
mirisna trska met,
sa svim stabljikama tamjanovim,
smirna i aloj s najboljim mirisima.
(Pjesma nad pjesmama 4,10-14)

Na Mariju, Crkva u prenesenom značenju primjenjuje i ove divne Sirahove slike:

Uzrastoh kao cedar na Libanu
i kao čempres na gori Hermonu.
Uzrastoh kao palma u Engadu
i kao ružičnjaci u Jerihonu.
Kao divna maslina u dolini,
uzrastoh kao makljen
nad vodama.
Rasuh miomiris svoj kao cimet
i drvo bagremovo,
i zamirisah mirisom kao smirna
izabrana,
kao galban, oniks i stakte,
i kao vonj tamjanov u šatoru.
Raširih grane svoje kao terebinta,
i grane su moje divne i ljupke.
Propupah kao trs mladicama ljupkim,
i cvjetovi su moji porod slave i bogatstvu.
(Sir 24,13-17)


Velike su starozavjetne žene Debora, Judita, Estera bile također Marijine slike, slike one koja će nam roditi Spasitelja i osloboditelja od zla. Zato nas Crkva danas poziva: "Radosno svetkujmo Rođenje Blažene Marije Djevice: iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist Bog naš!" (Ulazna pjesma). To sunce će zasjati siromašnima, neznatnima, potlačenima, onima koji su progonjeni zbog pravednosti.
Njezino je rođenje, doista, navijestilo radost cijelom svijetu. Tu radost Crkva danas na Malu Gospu u svom bogoslužju naviješta svijetu. U Pripjevnom psalmu kliče: Radujem se u Gospodinu, radujem! Ja se u tvoju dobrotu uzdam, nek mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjega! (Ps 13).
A svoje bogoslužje na današnji dan u popričesnoj molitvi Crkva ovako sažima: "Klicala, Gospodine tvoja Crkva, okrijepljena svetim otajstvima i obradovana Rođenjem blažene Marije Djevice, koja svemu svijetu bijaše nada i zora spasenja!"

9. rujan 2010.

Blaženi Francisco Gárate (1857-1929)


Ivan Pavao II. proglasio je 6. listopada 1985. skromnoga brata pomoćnika iz Družbe Isusove, Francisca Gáratea, blaženim. Taj sada blaženi brat bijaše drugo od sedmero djece jedne siromašne seljačke obitelji u blizini Azpeitije, nedaleko od dvorca Loyole u pokrajini Baskiji u Španjolskoj. Rodio se 3. veljače 1857. u pravoj potleušici. U dobi od 14 godina pošao je u Orduńu (Vizcaya) u isusovački kolegij "Nuestra Seńora de la Antigua", ali ne kao đak već kao kućni pomoćnik. Siromaština ga je nagnala na to.
Promatrajući život isusovaca, pa i njihove časne braće, oduševio se za to zvanje te g. 1874. stupio u isusovački novicijat koji se tada za španjolske isusovce provincije Loyole, prognane iz domovine, nalazio u Poyannu, u južnoj Francuskoj.
Na Svijećnicu 1876. položio je prve redovničke zavjete te g. 1877. bio poslan u kolegij Santiago Apostolo u La Guardiji (Pontevedra). Ondje je zdušno i savjesno 10 godina vršio službu bolničara. Brinuo se za oboljele đake u kolegiju, a vršio je i službu sakristana. Njegovo suosjećanje, njegova revnost, susretljivost i ljubav prema bolesnicima, probudila je u brojnoj zajednici kolegija sveopće udivljenje te iskrenu simpatiju. Nakon što je na Veliku Gospu 1887. položio zadnje zavjete, bio je poslan 1888. za vratara u Kolegij za više nauke sveučilišta Deusto (Bilbao). U toj je službi ostao sve do svoje blažene smrti 9. rujna 1929.

Sv. Feliks iz Nole

Sv. Feliks iz Nole svetac je o kojemu imamo vrlo malo podataka. Sv. Paulin iz Nole (355.-431.) pronašao je Svečev grob i o njemu je napisao kratki životopis. Feliks je bio proganjan, više puta zatvaran i mučen. Umro je 260. godine. Njegovo je ime često među kršćanima, a na hrvatskom glasi – Srećko.

Sv. Silverije, papa
Sv. Silverije rodio se u Frozinonu, otac mu je bio kasniji papa Hormizda (još nije bio u crkvi ozakonjen celibat). Nakon smrti pape Agapita u Carigradu 536. god. je izabran za papu subđakon Silverije po želji Ostrogotskoga kralja Teodota (534. -536.) sjećajući se dobrih odnosa između pape Hormizda i kralja Teodorika.
Silverijev pontifikat je trajao vrlo kratko (od 1. lipnja 536. do 11. studenog 537.) ali je bio pun teških događaja za crkvu. Bizantski vojskovođa Belizar, koji se borio protiv Ostrogota, optuži papu Silverija za veleizdaju te ga pošalje u progonstvo. Umro je na otoku Palmaru u bijedi i siromaštvu. Njegov grob postao je hodočasničko mjesto.

10. srpanj

Blaženi damašćanski mučenici († 1860)

U povijesti kršćanstva grad Damask slavan je po tome što se pred njegovim vratima obratio najveći misionar svih vremena sv. Pavao, slavan je i po velikom crkvenom naučitelju sv. Ivanu Damašćanskom, a u XIX. stoljeću po velikom broju kršćanskih mučenika koji svoju vjeru zasvjedočiše krvlju.

U kršćansku četvrt Damaska oko podne provalila je 10. srpnja 1860. fanatična masa, željna krvi i pljačkanja, predvođena turskim vojnicima te izvršila strašan pokolj. Opljačkano je i pretvoreno u prah 2.400 kuća, poubijano 6.000 golorukih kršćana. Među njima je bilo 30 svećenika i tri biskupa raznih obreda. Krv je doslovno potokom potekla i natopila uske ulice. Da u gradu nije još bilo poštenog i hrabrog emira AbdelKadera, koji je kršćanima bio sklon te mnoge od njih zaštitio, krvoproliće bi bilo još veće, možda čak u gradu ne bi ostao ni jedan jedini kršćanin. On je iz predgrađa poveo u središte grada skupinu od nekoliko tisuća kršćana, a s njima su bili lazaristi, isusovci i časne sestre.

Franjevci su smatrali da će biti sigurniji u svom debelim zidovima opasanom samostanu. Osim toga su mislili da se oni, zapravo, nemaju čega bojati. Ta kome bi uopće moglo pasti na pamet pljačkanje po siromašnim hodnicima i ćelijama njihova samostana? Da se samo radilo o tome, možda bi i bili pošteđeni, ali je rulju naprijed vodio fanatizam i mržnja na kršćansko ime. Uostalom, franjevci su se u Damasku davno udomaćili jer su u tom gradu osnovali svoju prvu naseobinu još g. 1233., dakle, brzo nakon smrti svoga utemeljitelja. Došli su onamo kao kršćanski vjerovjesnici te da se brinu za kršćane latinskoga obreda. Sve se to mnoštva opijena mržnjom i osvetom nije ticalo. Ona nije bila pristupačna nikakvim povijesnim zaslugama, nije znala za kršćane mirotvorce, već je mislila samo na osvetu i to nad posve nedužnima, a takva je osveta najgora.

Franjevačka redovnička zajednica u Damasku brojila je tada 6 svećenika i 2 brata. Bili su to gvardijan otac Emanuel Ruiz, po narodnosti Španjolac. On je dugi niz godina djelovao najprije u Svetoj zemlji, a sada je u Damasku kao poglavar stajao na čelu redovničke zajednice, a kao župnik na čelu župe. Drugi je bio o. Karmel Volta, odličan poznavalac arapskoga jezika, koji je u njemu poučavao mlade novonadošle misionare Bliskog istoka. Otac Engelbert Kolland, Tirolac, poliglot, koji je govorio gotovo sve europske jezike, na vlastitu želju bio je poslan u misije. On je u Damasku bio kapelan uz župnika oca Ruiza. Imao je vedru narav, a bio i neograničeno uslužan, požrtvovan i ljubazan prema svima. Uspio je živjeti kao Božja ovčica prema najboljim tradicijama svoga reda pa su ga nazivali »Abuna Melac« – što znači anđeoski pater. Četvrti je bio o. Nikanor Ascanius, kroz 20 godina u Španjolskoj poznati i omiljeli franjevački propovjednik, a sada misionar u Damasku. Uz njih su se u Damasku nalazili na studiju arapskoga jezika Nikola Alberca i Petar Soler. I oni su se spremali na misijski rad. Dva brata: Franjo Pinazo i IvanJakov Fernandez brinuli su se za vremenite potrebe kuće, radeći gdje je već trebalo.

Dok čovjek proučava te likove, zahvaljuje Bogu što je Isus Krist u sva vremena i na svim mjestima imao tako divnih i plemenitih duša koje su za njega i njegove interese sve žrtvovale, koje su bile uvjerene da će svoje talente najbolje upotrijebiti budu li ih stavile u službu Isusa i njegova kraljevstva. Svi su ti u općinstvu svetih naša braća. Mi smo kao članovi jednoga te istoga otajstvenoga Kristova tijela s njima životno povezani. Isus nam je svima glava, a mi smo njegovi udovi.

Onoga stravičnoga dana s franjevcima su se zajedno nalazila trojica braće po krvi: Franjo, Mooti i Rafael Massabki. Oni su pripadali grani maronitskih kršćana, a s franjevcima su bili usko povezani najboljim prijateljskim vezama. Najstariji je među njima bio 70godišnjak Franjo, u cijelom Damasku zbog svoga imanja, svoje velike gostoljubivosti i kreposti veoma ugledan čovjek, vrijedan svakog poštovanja. Mooti je napustio svoj zanat i trgovinu te se sav posvetio molitvi i dobrotvornosti. I on je u samostanskoj školi poučavao u arapskom. Rafael je provodio strog asketski život te svaki dan zalazio u franjevačku crkvu. Bila su to tri odlična predstavnika kršćanskoga Istoka.

Samostanske su zidine jedno vrijeme odolijevale napadima rulje. No nekadašnji je samostanski sluga oko ponoći Turcima pokazao potajni ulaz u samostan i rulja je provalila unutra. Gvardijan je odmah pohitio u crkvu, otvorio svetohranište te sve prisutne pričestio. U to su neprijatelji kršćana provalili i u crkvu. Njihov je vođa u polumraku zaviknuo:

»Gdje se nalazi Franjo Massakbi?«

Franjo je stupio pred vikača i rulju te upitao:

»A što hoćete s njim?«

Predvodnik je zaurlao: »Poslani smo od Abdallaha da te spasimo, samo ako se zakuneš na proroka Muhameda.«

Starac je mirno i dostojanstveno odgovorio: »Abdallah zna dobro da ja svoju kršćansku vjeru neću nikada zatajiti. No on ima i razloga zašto baš mene traži. On mi duguje 8.000 guldena. Može ih zadržati, ali moje duše neće dobiti.« – Kakav odgovor, vrijedan najodličnijih kršćanskih mučenika! U presudnim trenucima sam Duh Sveti Isusovim svjedocima stavlja na usta prave riječi.

Franjo je još doviknuo ostalima: »Braćo, budite postojani u vjeri! Tko ustraje do konca, primit će vijenac slave.« To je bila njegova nada, na nju je poticao i svoje supatnike. To su bile i njegove posljednje riječi jer je odmah bio sasječen i on i njegova braća.

Sada su došli na red franjevci. Gvardijan je s malim arapskim Evanđeljem, što ga je uvijek sa sobom nosio, klečao pred velikim oltarom. Turci ga pozvaše na otpad. A on u ime svoje i svoje redovničke subraće najspremnije odgovori: »Mi smo kršćani, mi smo za svoju vjeru spremni ginuti!« I poginuli su svi redom sasječeni od svojih dušmana.

Za franjevce je pokrenut postupak beatifikacije. Kad je već bio pri sretnom završetku, zamolio je maronitski nadbiskup Damaska u ime svoje i drugih istočnih biskupa da bi u broj novih blaženika papa Pio XI. uvrstio i trojicu braće Massabki. Papa je toj posve opravdanoj molbi udovoljio pa je 10. listopada 1926. svih tih 11 hrabrih i vjernih Kristovih svjedoka proglasio blaženima.

Jedna mi je osoba – neću reći kojem staležu pripada, jer bi bilo sablažnjivo – pisala iz Rima da ne razumije zašto papa neprestano proglašava nove blaženike i svece? Moram priznati da sam se bolno začudio tom pitanju jer se iz konteksta pisma jasno razabire da su novi blaženici i sveci suvišni. Već samo takvo držanje pokazuje da nisu suvišni već da su potrebni i, kad bismo ih nastojali upoznati i shvatiti, ne bismo nikada slična pitanja ni postavljali. Potrebna nam je njihova duhovna ljepota i plemenitost, njihova vjernost i ljubav koja je išla do kraja. Isus ih voli. Oni su njegovi naročiti miljenici. Oni su dokaz da je Isusova poruka u svako doba živa i djelotvorna, jer rađa takve junake. Zato bi se kao kršćani trebali radovati svakoj novoj beatifikaciji i kanonizaciji te raditi oko proslave onih koje Bog dade i našem narodu.

8. rujan

Mala Gospa

Milansku katedralu nazivaju osmim svjetskim čudom. I s pravom! Kakve se sve divote umjetnosti kriju u njezinim najčistijim linijama, u onim gigantskim lukovima, u onoj šumi bijelih tornjića, stupova, kapitela! A nad veličanstvenim pročeljem nad glavnim vratima stoje u broncu urezane dvije latinske riječi: »Mariae nascenti« – Marijinu rođenju ili Maloj Gospi u čast.

Istina je da je milanska katedrala čudo ljepote. No ta je katedrala samo blijeda slika jednoga neusporedivo ljepšega, veličanstvenijega i savršenijega hrama, koji se naziva Marija, te koji je remekdjelo Božje svemoći, mudrosti i ljubavi. Danas slavimo rođendan toga divnoga Božjega hrama, rođendan Bogomajke, presvete Bogorodice Blažene Djevice Marije.

Nju su u Starom zavjetu pretkazali i navijestili Bogom nadahnuti pisci i proroci. Ona ima svoju povijest daleko prije svoga rođenja. Ona je zapisana već na prvim stranicama Svetoga pisma. Nakon pada praroditelja u grijeh Bog im se ukazuje, prekorava ih zbog neposlušnosti i tjera ih iz raja. A zatim Bog sam govori zmiji – zavodniku: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu« (Post 3,15). Drugi vatikanski sabor izričito uči da je Marija proročki označena u tome obećanju o pobjedi nad zmijom, a koje bi dano našim praroditeljima pošto su sagriješili (usp. Lumen gentium, br. 55).

Mariju naviješta prorok Izaija kad govori o znaku Emanuela. »Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!« (Iz 7,14).

Isto tako prorok Mihej, govoreći o nevolji i slavi doma Davidova, kaže: »Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi« (Mih 5,2).

Drugi vatikanski sabor uči: »S Marijom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav, da otajstvima svoga tijela oslobodi čovjeka od grijeha.«

Marija je Božje remekdjelo, pretkazano unaprijed tolikim slikama, simbolima i usporedbama.

Miris je haljina tvojih kao miris libanski.

Ti si vrt zatvoren,

sestro moja, nevjesto,

vrt zatvoren i zdenac zapečaćen.

Mladice su tvoje vrt mogranja

pun biranih plodova:

nard i šafran,

mirisna trska met,

sa svim stabljikama tamjanovim,

smirna i aloj s najboljim mirisima.

(Pjesma nad pjesmama 4,10–14)

Na Mariju, Crkva u prenesenom značenju primjenjuje i ove divne Sirahove slike:

Uzrastoh kao cedar na Libanu

i kao čempres na gori Hermonu.

Uzrastoh kao palma u Engadu

i kao ružičnjaci u Jerihonu.

Kao divna maslina u dolini,

uzrastoh kao makljen

nad vodama.

Rasuh miomiris svoj kao cimet

i drvo bagremovo,

i zamirisah mirisom kao smirna

izabrana,

kao galban, oniks i stakte,

i kao vonj tamjanov u šatoru.

Raširih grane svoje kao terebinta,

i grane su moje divne i ljupke.

Propupah kao trs mladicama ljupkim,

i cvjetovi su moji porod slave i bogatstvu.

(Sir 24,13–17)

Velike su starozavjetne žene Debora, Judita, Estera bile također Marijine slike, slike one koja će nam roditi Spasitelja i osloboditelja od zla. Zato nas Crkva danas poziva: »Radosno svetkujmo Rođenje Blažene Marije Djevice: iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist Bog naš!« (Ulazna pjesma). To sunce će zasjati siromašnima, neznatnima, potlačenima, onima koji su progonjeni zbog pravednosti.

Mariju su pretkazivale i one žene koje su u Starom zavjetu tugovale zbog svoje djece: Hagara, Resfa, Noemi. Pretkazivale su nju koja će kao Majka boli stajati pod križem svoga Sina.

U prenesenom su smislu u Starom zavjetu Marijini simboli i ovi:

Noina arka, koja nam prikazuje Mariju koja je sačuvala sjeme duhovnoga svijeta.

Gorući grm, koji predstavlja Mariju, koja će postati majka, a da pri tom ne izgubi svoga djevičanstva.

Aronov štap, Marijina slika, u kojoj ona, postavši plodna, ništa ne izgubi od svoga sjaja, sačuvavši i cvijet i plod.

U Gideonovu je runu Marija prikazana kao ona koja će primiti u sebe nebesku rosu, tj. Pravednika, Spasitelja, Krista.

Njezino je rođenje, doista, navijestilo radost cijelom svijetu. Tu radost Crkva danas na Malu Gospu u svom bogoslužju naviješta svijetu. U Pripjevnom psalmu kliče: Radujem se u Gospodinu, radujem! Ja se u tvoju dobrotu uzdam, nek mi se srce raduje spasenju tvome! Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro, pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjega! (Ps 13).

A svoje bogoslužje na današnji dan u popričesnoj molitvi Crkva ovako sažima: »Klicala, Gospodine tvoja Crkva, okrijepljena svetim otajstvima i obradovana Rođenjem blažene Marije Djevice, koja svemu svijetu bijaše nada i zora spasenja!«

Čitanje pak u Časoslovu Božjeg naroda iz Govora svetoga Andrije, kretskog biskupa, ovako završava: »Neka, dakle, sve stvoreno pjeva i pleše, te pridonese štogod prikladno proslavi ovog dana. Danas neka je zajedničko slavlje za ono što je nebesko i što je zemaljsko i neka skupa slavi svečanost što god je povezano na svijetu i iznad njega. Na današnji dan je, naime, Stvoritelju svega sagrađen stvoreni hram. Neka stvorenje na nov i dostojan način pripremi Stvoritelju novo gostoljublje.«

Blaženi Frédéric Ozanam (1813–1853)

Papa Ivan Pavao II. je prigodom 12. svjetskog dana mladeži u Parizu (18. do 24. kolovoza 1997.) proglasio blaženim Frédérica Ozanama, francuskog katoličkog laika iz prošlog stoljeća. Bl. Frédéric Ozanam, učenjak, vjernik, osnivač karitativnog udruženja Konferencija sv. Vinka Paulskog, imao je povremeno teške vjerske sumnje. One su ga više mučile nego što bi bile svojevoljne. U teškim je časovima pošao u crkvu. Sveta jutarnja tišina u crkvi djelovala je na njega vrlo pozitivno. Smirivala bi ga. Vjernici su pristupali k pričesnoj klupi i pobožno primali svetu pričest. Ozanam među pričesnicima zapazi duboko u molitvu zadubljena muža koji nije skidao pogleda s oltara. U ruci je držao krunicu. Tko je taj tako pobožni čovjek? To je André Marie Ampère (1775–1836), učenjak na području elektrike. Poslije njegove smrti u njegovu su se dnevniku našli zabilježeni dani kad je kod mise pristupio i pričesti.

Vidjevši tog velikog čovjeka na pričesnoj ogradi, vidjevši njegovo ponašanje, u Ozanamovu se dušu vratio mir. Često je znao reći: »Krunica u Ampèrovim rukama više me ganula nego tisuću propovijedi.« A u jednom od Ozanamovih pisama od 16. lipnja 1852., dakle, malo prije njegove smrti stoji i ovo: »Najbolji je način kako korisno upotrijebiti vrijeme da ujutro žrtvujemo pola sata za svetu misu.« Mi smo danas u tom pogledu u boljoj situaciji jer onda nije bilo večernje mise, a sada je imamo svaki dan.

A sada se barem letimično upoznajmo s divnim i simpatičnim likom novog blaženika, Frédérica Ozanama! Ako ga barem malo upoznamo, odmah ćemo ga osjetiti i doživjeti kao prijatelja i velikog dobročinitelja patničkog čovječanstva. O tome svjedoči njegovo veliko socijalnokaritativno djelo Konferencija sv. Vinka, koju je osnovao g. 1833. kao student kome tada bijaše tek 20 godina. On je već tada osjetio da ne može biti autentičan vjernik, kršćanin i katolik, ako konkretnom akcijom ne pomaže braću u nevolji. Uočio je da je to najbolji i najuvjerljiviji i najvjerodostojniji apostolat što ga može činiti i propagirati. Bogu hvala, njegovo je djelo i danas živo i blagotvorno jer broji 38.000 jedinica Konferencijâ sv. Vinka u 107 zemalja. Njihovi članovi ne samo da pomažu socijalno ugroženima, nego stavljaju naglasak i na osobne kontakte s potrebnima i to od čovjeka do čovjeka.

Antoine Frédéric rodio se 23. travnja 1813. u Milanu, gdje mu je otac JeanAntoine bio liječnik. Bio je peto dijete svojih roditelja. Oni su imali čak četrnaestero djece od kojih je jedanaestero umrlo brzo nakon rođenja ili u mladenačkoj dobi. Preživjelo je samo troje: Alphonse, koji postade svećenik, naš Frédéric, koji postade sveučilišni profesor, i najmlađi Charles, koji postade liječnik kao i otac mu. Frédéric je bio kršten u crkvi Santa Maria dei Servi. Milano bijaše samo vrlo kratka postaja njegova života. G. 1815., kad je Napoleon, osvajač velikih dijelova Europe, bio poražen, obitelj se Ozanam vratila u Lyon. Iako je Frédéric u Milanu proživio samo najranije djetinjstvo, kasnije je bio vrlo sklon talijanskoj kulturi. U obitelji je primio solidan kršćanski odgoj te smisao za bližnje, osobito bolesnike.

Mladi nadareni dečko Frédéric svršio je 1822–1829. gimnaziju u Kraljevskom kolegiju u Lyonu. Victor Conzemius piše o njemu: »Ozanam je bio neobično briljantan đak Kraljevske gimnazije u Lyonu. Darovitost i ambicija bijahu u njemu jednakomjerno podijeljeni. Već je kao petnaestogodišnjak pokazivao izrazitu literarnu nadarenost. Surađivao je u listu L’Abeille (Pčela).«

U rješavanju njegovih nutarnjih kriza, osobito vjerskih, pomogao je Ozanamu i njegov učitelj filozofije Abbé Noirot. On je – kako priznaje sam bl. Ozanam – »u moj misaoni svijet uveo red i svjetlo. Od tada je moja vjera bila utvrđena.« Nakon mature Ozanam je g. 1829–1830. u jednom odvjetničkom uredu. G. 1831–1838. studirao je u Parizu pravo i književnost. Ex privata diligentia – vlastitom inicijativom – proučavao je povijest religija te latinski, grčki i hebrejski jezik da bi bolje proučio europsku literaturu srednjeg vijeka. Dao se i na studij glavnih europskih živih jezika.

U Parizu se upoznao i povezao s katoličkim krugovima. Pohađao je Montalembertove salone. Grof CharlesForbesRené de Montalembert (1810–1870), pisac poznatog povijesnog djela Les Moines d’Occident depuis Saint Benoit jusqu’à Saint Bernard (Monasi Zapada nakon sv. Benedikta do sv. Bernarda, 5 svezaka), pripadao je krugu tzv. demokratskih ili liberalnih katolika koji su u svom listu L’Avenir (1830/31) branili bezuvjetnu političku slobodu naroda te nužnost rastave Crkve i države. Takvo je mišljenje papa Grgur XVI. osudio svojom enciklikom Mirari Vos od 15. kolovoza 1832. Ozanam je u Parizu upoznao i Chateaubrianda (1768–1848), slavnog pisca djela Génie du Christianisme (1802), zatim pjesnika Lamartina te čitav niz mladih ljudi tadašnjeg pariškog intelektualnog društva.

U siječnju 1834. pisao je jednom svom pouzdanom prijatelju: »U ovom času osjećam jednu od najvećih briga svoga života, nesigurnost svog poziva. Neka to ostane među nama… Ovih dana završavam studij prava te moram izabrati jedan od dvaju putova, moram pružiti svoju ruku u izbornu urnu: Hoću li izvući bijelo ili crno?«

Na vani se od takva stanja u bl. Ozanamu nije ništa primjećivalo. On je pred svojim kolegama studentima izgledao kao čovjek pun ideja, jasno opredijeljen prema cilju svoga života, nastrojen pomalo »štreberski«, kao onaj koji je shvatio kako sve svoje energije valja upraviti prema svom životnom cilju.

S katoličke su strane tadašnje Francuske u njezinoj religioznoj povijesti dvije ustanove ostavile duboke tragove: Conférences de NotreDame de Paris, glasovite konferencije s propovjedaonice pariške katedrale, te Conférences de Charité, iz kojih su proizašle Konferencije sv. Vinka Paulskog, s kojima je kao njihov pokretač bio vezan upravo blaženi Ozanam. To svjedoči kako je u francuskom katolicizmu imao značajan utjecaj koji se proširio i daleko izvan granica Francuske te živi još i danas.

Victor Conzemius, danas poznati učenjak, profesor moderne i crkvene povijesti, pisac vrijednih djela, u svom kratkom životopisu bl. F. Ozanama piše ovo: »Konferencije u Notre Dame u Parizu pokrenute su na želju studenata koji su željeli produbiti svoju religioznoduhovnu obrazovanost. Zato je bilo potrebno pokrenuti niz propovijedi u katedrali Notre Dame u Parizu u kojima će govornički obrazovan teolog zauzimati stav prema problemima svog doba. Molbu je za to sastavio sam Ozanam te je odnio pariškom nadbiskupu. Taj možda odmah nije ni shvatio o čemu se zapravo radi te je bio iznenađen žarom za vjersku izobrazbu studenata. Sljedeće je godine Lacordaire, u nevjeri odrastao pravnik koji se u krugu de Lamennaisa opet našao u Crkvi, stajao na propovjedaonici katedrale Notre Dame u Parizu te afirmirao svoju slavu kao prvak propovjednika tadašnje Francuske. U Korizmi su ti ciklusi propovijedi u Notre Dame u Parizu postali tradicija sve do naših dana.« Značajno je da na početku te slavne i vrijedne tradicije stoji mladi revni student Ozanam. A isto vrijedi i za Konferencije sv. Vinka. Tada bijaše pariški nadbiskup de Quelen.

Kad je Ozanam osnivao Konferencije sv. Vinka nije imao ni nakane a ni pojma da bi od njih učinio jedno međunarodno ili čak svjetsko udruženje. No već je u najranijoj mladosti sanjao kako bi za Crkvu učinio nešto veliko što bi pripomoglo njezinoj duhovnoj obnovi. Mislio je to učiniti sa studentima koji se ne zadovoljavaju samo svojim studijem, nego koji uz to žele učiniti i nešto više; zato je dao poticaj da se studenti susreću sa stvarnim životom u tadašnjem društvu. Oni su s katedri na Sorboni čuli mnogo niskih udaraca na račun Crkve. Trebalo je na to odmjereno i uvjerljivo odgovarati. A to će biti preko konkretne, organizirane brige za one na rubu društva, za siromahe i nezbrinute. Samo takvo nešto bit će uspješan ustuk raznim debatnim klubovima u kojima se napadalo vjeru i Crkvu na onaj tada standardni način: »Crkva današnjem čovjeku nema više ništa ponuditi, ona pripada prošlosti.«

Blaženika je zahvatila misao jednog njegova prijatelja da svi planovi oko poboljšavanja svijeta, a Crkva je za to najpozvanija, neće ništa pridonijeti ako ostanu samo pri praznim razgovorima i debatama. Od tog oni što stanuju po pariškim mansardama i podrumima blistavih palača neće ništa imati. Imat će jedino ako kršćani budu ozbiljno shvatili i oživotvorili Isusove riječi: »Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste!« Isusovi se učenici neće suditi po njihovim lijepim riječima i samo po čistom pravovjerju, nego po onome što piše sv. Jakov: »Što koristi, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Vjera, ako nema djelâ, mrtva je u sebi…«

Isusova prispodoba o milosrdnom Samaritancu postade program mladim studentima u njihovu zalaganju za siromahe, a sv. Vinko Paulski, veliki strateg kršćanskog bratstva, postade zaštitnik velike inicijative Konferencija sv. Vinka.

Ozanam je 30. travnja 1836. postigao doktorat, a u prosincu 1839. povjerena mu je bila profesura komercijalnog prava u Lyonu. Međutim, on nije napustio drage mu studije jezika; uz klasične europske jezike naučio je i njemački, engleski i španjolski jezik. Postao je tako svestrani intelektualac. Osim njegova materinjeg francuskog jezika bio mu je najdraži talijanski. Štoviše, za doktorat iz literature obradio je temu: Filozofija Dantea Alighierija. Već samo to po sebi govori koliko mu je bilo stalo da uđe u tajne najvećih literarnih i misaonih ostvarenja Europe.

Ovako oboružan bogatim znanjem Ozanam je mogao poslušati svog prijatelj Cousina da se natječe za mjesto na Sorboni. To je urodilo plodom pa je najprije postao suplent Klaudija Fauriela za strane knjževnosti. Započeo je s predavanjima o generalnim značajkama njemačke književnosti u srednjem vijeku. Po smrti K. Fauriela, a na prijedlog akademskog vijeća, postao je redoviti profesor. Bio je to vrlo brz uspon na jednom od najuglednijih sveučilišta u Europi, pa i u svijetu.

Dana 23. lipnja 1841. oženio je Amélie Soulacroix. Vjenčanje se obavilo u crkvi Saint Nizier u Lyonu. U tom se braku rodila jedna djevojčica.

Negdašnji rektor visokog učilišta Lateranuma u Rimu, Pio Paschini, piše u Katoličkoj enciklopediji o bl. Ozanamu ovako: »Uvjereni i praktični vjernik nije nikad porekao duh snošljivosti (tolerancije), ni u susretima ni u spisima tako da su ga oni odviše revni sumnjičili da li je on još pravovjeran? Ozanam je zbog toga prekoravao uskogrudnu i nasilnu politiku nekih katoličkih novina. Burne godine 1848. živo je sudjelovao u gibanjima onog vremena zalažući se u prilog javnih sloboda, uvjeren u mogućnost kršćanske demokracije kao sredstva političkog napretka, vjerujući da Bog vodi ovaj svijet.«

Bl. Ozanam bijaše čovjek prilično krhka zdravlja, no ipak se nije odrekao svestranog rada i zalaganja. O tome između ostaloga rječito svjedoče njegova pisana djela. Svoju publicističku aktivnost započeo je s djelom Reflexions sur la doctrine de SaintSimon (Refleksije o naučavanju SaintSimona, 1831). Djelo je bilo napisano kao odgovor na propagandu santsimonista. SaintSimon je bio promicatelj tzv. »kritičkoutopijskog socijalizma i komunizma«. Inače je Ozanam pisao o vrlo aktualnim temama: o dobrima Crkve, o budizmu, o podrijetlu socijalizma, o komercijalnom pravu. No njegovo je specifično polje znanstvenog rada bio srednji vijek. On je bio, za razliku od nekih romantika, odmjeren prema srednjem vijeku. No jer je to razdoblje povijesti enciklopedistički krug na čelu s Voltairom prikazivao kao razdoblje mraka, svojatajući za sebe doba prosvjetiteljstva kao jedinog sustava koji će čovječanstvu donositi svjetlo i napredak, Ozanam se dao na posao da prikaže srednji vijek onakvim kakav je doista bio, a to je bilo jedino moguće solidnim proukama i objektivnim rezultatima jednog visokog i solidnog intelektualca.

Bl. Ozanam je na tom polju započeo najprije s djelima o zalazu Rimskog Carstva, a onda sa seobom narodâ, kojom su dominirali barbari. Napisao je studiju o tom razdoblju pod naslovom La civilisation au cinquième siècle (Civilizacija u petom stoljeću). To je djelo nastalo iz 21 predavanja na Sorboni. Objavio ga je poslije Ozanamove smrti njegov veliki prijatelj Ampère.

Po tematici i kronološki slijede ova Ozanamova povijesna djela: La civilisation chrétienne chez les Francs (Kršćanska civilizacija kod Franaka), Les Germains avant le christianisme (Germani prije kršćanstva).

Druga je skupina Ozanamovih povijesnih djela posvećena razdoblju koje se obično naziva »Duecento italiano« (Talijansko XIII. stoljeće, g. 1200–1300). To je na području duhovnosti, likovne umjetnosti, kulture uopće – zlatno doba. Već sami naslovi djelâ posvećenih tom razdoblju jasno govore o čemu je riječ. Razumjet će ih samo duhovi kakav bijaše upravo Ozanam i zato je baš on bio najpozvaniji da opiše talijanski »Duecento«. Les poètes franciscains en Italie au XIIIe siècle (Franjevački pjesnici u Italiji u XIII. stoljeću); Des sources poètiques de la Divine Comédie (Pjesnički izvori Božanstvene komedije); Dante et la philosophie catholique au XIIIe siecle (Dante i katolička filozofija u XIII. stoljeću); Un pelègrinage aux pays du Cid (Hodočašće u zemlju Cida). Cid, tj. Ruy Diaz, ime je idealiziranog španjolskog narodnog junaka. Legenda i narodna mašta prikazala ga je kao čovjeka čistog rodoljublja, rijetke plemenitosti i velikodušnosti, prelazeći šutke preko njegovih pogrješaka i sjena. Njega nije slavila i veličala samo pučka mašta, nego njegovim su se likom bavila i velika imena svjetske literature kao: Corneille, Victor Hugo, J. M. de Héredia, Herder, a nije ga, pišući o srednjem vijeku, mogao mimoići ni Ozanam. Vrlo je vrijedno Ozanamovo djelo Les deux chanceliers d’Angleterre (Dva kancelara Engleske). Djelo je majstorski obrađena paralela između Tome Becketa i Bakona Verulamskog.

Ozanam je mnogo putovao pa je i na taj način mogao doći do raznih saznanja o europskom srednjovjekovlju. Njemu, otvorenom za sve što je lijepo i kulturno, mnogo su govorile velebne srednjovjekovne katedrale, crkve, palače, galerije. I tako se on već po naravi duhovno veoma bogat još više obogaćivao. S posebnim je zanosom proputovao Italijom, zemljom neopisivo bogatom monumentalnim spomenicima najviše vrijednosti, ali isto tako i vrijednom literaturom. Ozanam je g. 1853. postao članom poznate talijanske akademije Academia Trusca. Članstvo su mu pribavile njegove vrlo kvalitetne studije o Danteu te o franjevaštvu.

Međutim, među svim Blaženikovim ostvarenjima možemo reći da su Konferencije sv. Vinka ostale žive i djelotvorne sve do danas. On je po njima postao velik promicatelj socijalne pravde te borac za malog, ugroženog čovjeka. Tim udrugama napisao je najljepše stranice kršćanske djelotvorne ljubavi, pretvorio u trajna djela Pavlovu Himnu ljubavi iz 13. poglavlja Prve poslanice Korinćanima. Zato i o tome još nekoliko riječi, a izreći će ih već citirani Pio Paschini.

»G. 1833. Ozanam se upisao u Konferencije povijesti i filozofije koje je godinu dana ranije osnovao Bailly kao sastanke za studij i raspravu. Iz tih su se Konferencija u svibnju 1833. počele razvijati i Konferencije sv. Vinka Paulskog i to nastojanjem Ozanama i njegovih sedam drugova, kao uspješno sredstvo kršćanske propagande prigodom jedne vrlo žive diskusije s mladim nevjernicima koji, dopuštajući da je kršćanska vjera u prošlosti bila veoma zaslužna za karitativnu djelatnost, vide da je sada sve mrtvo jer kršćani ne čine nešto što bi moglo pokazati djelatnu vjeru. I osmorica drugova odlučiše da će posjećivati siromahe u njihovim stanovima, a na svojim će sjednicama nakon uvodne molitve i duhovnog štiva dati račun o svojim posjetima, određivat će dobra što će ih dijeliti te završiti sa skromnim prikupljanjem priloga. Sve to bijaše odlično sredstvo za stvaranje kontakta s najbjednijim slojevima tadašnjeg društva i pomoć u njihovim trenutnim potrebama. U stvari je svatko imao svoju obitelj koju je posjećivao i pomagao. G. 1834. članova Konferencija sv. Vinka bilo je 100 pa se osjetila potreba da se podijele. Članova je bivalo sve više i više pa ih je g. 1851. u Francuskoj bilo već 450 skupina. Ostale su se Konferencije osnivale po Europi i Americi. Članovi su uvijek bili laici. Moto im je bio: ’Ne djelovati da postanu vidljivi nego dopustiti da budu vidljivi.’ Ozanam je tim Konferencijama bio neumoran promicatelj kršćanske ljubavi gdje god se nalazio na svojim putovanjima, sve do predvečerja svoje smrti. Kao vicepredsjednik bio je i član središnjeg vijeća Konferencija koje imaše kao zadatak koordinirati svu aktivnost te nastojati da se kod članova zadrži dobar duh. Može se mirne duše reći da Ozanam nije bio samo osnivač tog velebnog dobrotvornog djela, nego i njegova duša. Samo čovjek velika srca mogao je u svom kratkom životu tako nešto ostvariti.

Pisana Blaženikova djela g. 1856. sabrana su u 8 svezaka; prethodi im njegova biografija koju je napisao slavni dominikanac Lacordair. Navest ćemo kratko još nekoliko biografskih podataka. G. 1847. Ozanam je postao dopisni član Bavarske akademije znanosti. G. 1848. preuzeo je uredništvo katoličkog liberalnog časopisa L’Ere Nouvelle (Novo doba). G. 1849. dobiva nagradu Francuske akademije “Gobert”. Godine 1852. iz zdravstvenih razloga daje ostavku profesure na Sorboni. U tom je razdoblju proputovao Engleskom i Španjolskom, a g. 1853. po četvrti i posljednji put njemu tako dragom Italijom. Tada je bio primljen u treći svjetovni red sv. Franje Asiškog. Iste godine, na blagdan Male Gospe, 8. rujna, Ozanam umire u najboljoj životnoj dobi te prelazi u vječnost po nagradu koju je svojim životom i djelima pravedno zaslužio. Mogli bismo postaviti pitanje: koliko bi još zaslužio da je dulje poživio? – No bolje je dužinu života prepustiti onomu koji je svakome pripravio vječni život. Ozanam ga je zaslužio, a g. 1954. u Rimu je pokrenut postupak za njegovo proglašenje blaženim. Tko je upoznao njegov život, sigurno će se veseliti njegovoj beatifikaciji jer je taj život vrlo rječit te ima i danas mnogo toga reći.

Bl. Ozanam je kao sveučilišni profesor svako jutro od 8 do 10 sati običavao svojim studentima biti na raspolaganju. Prijateljski je primao svoje posjetitelje ih strpljivo saslušavao. Leonce Curnier svjedoči o njemu: »Nije mu se moglo približiti, a da se ne postane boljim. Bogatstvo se njegova duha i srca očitovalo u skromnoj jednostavnosti.« Tko ne bi volio takva čovjeka, tko ga ne bi želio više upoznati? On je ostvario vrhovni ideal da bude izvanredno lijepa slika Božja na koju smo svi stvoreni. Njegovi životopisci, među njima i ugledni Gisbert Kranz, napominju da nije bio blag po naravi, naprotiv, ali je svoju narav izgradio i dotjerao da je bio onakav kakvim su ga njegovi studenti i drugi doživljavali.

»Na muci se poznaju junaci« – kaže narodna poslovica. Blaženi Frédéric Ozanam je to i pokazao. Gisbert Kranz u tom smislu navodi kako je u zadnjim godinama života davao dojam ne slomljena čovjeka, već duševno još uvijek krepka. Premda su mu teške bubrežne muke zadavale jake boli – koji su to sami prepatili najbolje to znadu – i lomile mu tijelo, njegov je duh ostao uvijek živ i elastičan. On je u profesuri izdržao sve dok je mogao. Kad su mu prijatelji već prije savjetovali da se zahvali na tom poslu, odgovorio je: »Nipošto, ja moram vršiti svoju dužnost! Što vi mislite o jednom vojniku koji se boji rovova ili koji zbog straha od smrti bježi s bojnog polja. Ja moram ostati na svom mjestu i ondje pasti, gdje moram i umrijeti.«

Njegova supruga, koja ga je dvorila, pisala je prijateljima: »Bog ga po svoj prilici hoće još pročistiti, prije nego ga uzme k sebi. Što je njegovo tijelo po patnjama bivalo slabije, to je više rasla i razvijala se njegova duša. Nikad njegovo srce nije bilo osjećajnije, nikad duh živahniji. Nijedne riječi tužbe! Dnevno je čitao Bibliju te na papiriće bilježio ono što ga je više tješilo. Kasnije su se ti listići skupili za lijepu knjigu Knjiga za bolesnike. Knjiga je zaključena njegovom molitvom: »Dolazim, Gospodine, kad me pozoveš. Hoćeš li mi za dane, što ću ih prikovan za krevet još proživjeti, makar bili i prekratki, omogućiti da Ti svaki dan zahvaljujem za one dane što sam ih proživio. Pa kako su ovo posljednji reci što sam ih ikad napisao, onda neka budu pjev hvale Božjoj dobroti.«

Odličan poznavalac i životopisac bl. Frédérica Ozanama, Luksemburžanin Victor Conzemius (rođ. 1929), svoj je kratak, vrlo suvremen i informativan životopis ovog velikog junaka duha zaključio fantastičnom porukom: »Frédéric Ozanam pripada cijeloj Crkvi (ne samo onoj u Francuskoj). On je zaštitnik mnogih zaboravljenih istina. On nije vjeru i znanost među sobom rastavljao, ni bazičnu crkvu onoj hijerarhijskoj suprotstavljao, nije Isusa Krista iskorištavao protiv hijerarhije, nije žurnalizam izvrgavao ruglu kao istočni grijeh akademičara, nije konkretni bratski čin oblatio kao zapreku reforme strukturâ.«

Victor Conzemius, hvaleći Ozanamovu spremnost na dijalog, kaže da je »ostao prema Crkvi i lojalan i kritičan«. U tome je bio sličan svecima XVI. stoljeća koji su itekako poznavali ono što u tadašnjoj Crkvi ne bijaše zdravo, ali oni nisu to samo kritizirali već, vjerni Crkvi, ustanovljenoj od Krista, ostali joj ne samo lojalni, nego je svim silama obnavljali i unaprijeđivali. I tako su postali pravi reformatori. Pa kao što su oni ostali proroci i za naše vrijeme, učitelji od kojih možemo i mi danas u krizi Crkve te u potrebi reevangelizacije Europe, mnogo naučiti, tako isto možemo i od blaženog F. Ozanama, koji je u relativno kratkom vijeku svoga života mnogo učinio. On nije samo govorio, debatirao, već pisao vrlo korisna djela, a njegovo najveće djelo, Konferencije sv. Vinka Paulskog, još su i danas svjedoci najvjerodostojnijeg kršćanina koji preko njih veoma uspješno i u velikoj mjeri djeluje u zapanjujućim razmjerima.

08.rujna
Rođenje Blažene Djevice Marije - Mala Gospa



Radosno slavimo rođenje Blažene Djevice Marije: iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist Bog naš!

Danas slavimo rođendan Blažene Djevice Marije ili Malu Gospu. Blagdan potječe iz Jeruzalema, gdje se na današnji dan slavio još u petom stoljeću. Tamo je podignuta velebna bazilika posvećena Majci Božjoj a povijest bazilike nastavlja se na crkvu sv. Ane. U 7. st. ovaj je blagdan prenesen s Istoka u Rim, a u srednjem se vijeku brzo proširio diljem Crkve.

Djevojčica Marija živjela je u Nazaretu sa svojim roditeljima Joakimom i Anom. Kada je postala djevojkom, Marija se zaručila s Josipom, zanatlijom iz Nazareta koji je kao i Marija dolazio iz Davidova pokoljenja. Iznenada joj je došao anđeo Gabrijel i navijestio da će roditi sina Božjega.

Trudnu zaručnicu Josip je htio otpustiti, ali mu se ukazao anđeo i objasnio čudo koje se zbilo na Mariji – ona je po Duhu Svetomu zanijela Sina Božjega – obećanog Spasitelja svijeta. Marija i Josip odgajali su Isusa. Kada je odrastao, majka Marija nagovorila ga je da učini svoje prvo čudo. Zato Mariju zazivamo u svojim potrebama kao našu najveću zagovornicu.

S velikom boli doživjela je smrt svoga sina. Dolazak Duha svetoga dočekala je s apostolima te je stoga nazivamo Majkom Crkve. Kao mjesto Marijine smrti spominju se prema predaji Jeruzalem i Efez. Prema nauku Crkve, u času smrti njen ju je Sin dušom i tijelom uzeo k sebi na nebo.

Govor o Mariji susreće se već u Starom zavjetu. Mariju kao roditeljicu najavio je prorok Izaija kad govori o znaku Emanuela: 'Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!' Slijedi ga i prorok Mihej koji govori o slavi i nevolji doma Davidova: 'Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi!'

Mariju su predskazivale i one žene koje su tugovale za svojom djecom poput Hagare, Resfe, Naomi. Upućivale su na Marijinu bol koju će pretrpjeti kao Majka kojoj će mač boli probosti srce, zbog njezina Sina. U prenesenom su smislu u Starom zavjetu Marijini simboli i Noina arka, Gorući grm, Aronov štap, Gideonovo runo.

U Novom zavjetu najviše o Marijinom životu doznajemo u evanđelju svetoga Luke, iako su ta izvješća vrlo kratka. A Drugi vatikanski sabor poučava: 'S Marijom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova ekonomija spasenja, kada je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav, da otajstvima svoga tijela oslobodi čovjeka od grijeha.'

Uz Malu Gospu veže se ime Marija pa čestitamo imendan svima koje nose ovo biblijsko ime. Postoji šezdesetak tumačenja značenja imena od kojih izdvajamo sljedeća: prema jednom tumačenju ime dolazi od aramejske riječi mar(a) – gospođa, uzvišena. Drugi smatraju da ime potječe od hetitske riječi Maria, što znači – koja je kao koplje.

Kao zanimljivost ističemo da je ime Marija stoljećima bilo rijetkost. U prvim stoljećima kršćanstva vjernici ovo ime nisu davali djeci iz poštovanja prema Isusovoj majci. U srednjem vijeku, kada su nastajale i mnoge marijanske pobožnosti, ime se davalo osobama kraljevskoga i plemićkoga staleža. Tek od 15. stoljeća ime se proširuje u svim društvenim slojevima.

20. rujan

Sveti Eustahije, Teopista, Teopisto i Agapije

Zaključujući svoju opširnu studiju o legendi koja se splela oko lika sv. Eustahija, njegove žene i sinova, učeni i svojim hagiografskim radovima temeljiti učenjakbolandist H. Delehaye tvrdi da nam još i danas ni jedan svetački tekst nije poznatiji od legende o sv. Eustahiju, no isto tako moramo ipak reći da je tekst lišen povijesne vrijednosti. To je zaključak solidne povijesne znanosti. Pa ipak se glavni junak te legende, koju nazivaju hagiografskim romanom, zahvaljujući spretnosti njezina pisca, neobičnom snagom nametnuo vjeri priprostog puka da je uvršten u broj svetih pomoćnika te da se štuje kao zaštitnik lovaca.

Kult je sv. Eustahija dosta rano bio živ u Rimu. Najstariji je, barem do sada poznati, njegov spomenik dijakonija ili bazilika Sv. Eustahija koju spominju početkom VIII. stoljeća dokumeti pape Grgura II. O njoj govori i Liber pontificalis u životopisima pape Leona III. i Grgura IV. Ta je bazilika obnovljena za pontifikata Celestina III., koji ju je posvetio 12. svibnja 1196. u uvjerenju da je u glavni oltar položio kosti sv. Eustahija i članova njegove obitelji. Sv. Eustahije daje čak i ime 13. kotaru grada Rima.

Legenda je o sv. Eustahiju u srednjem vijeku imala neobičan uspjeh. Sačuvana je u mnogim verzijama, redakcijama i prijevodima: grčkoj, latinskoj, armenskoj, sirskoj, gruzijskoj, koptskoj, slavenskima. Imamo je i na živim modernim jezicima: talijanskom, francuskom, španjolskom, engleskom, njemačkom, irskom, hrvatskom itd. Sve su te verzije različite u pojedinostima, no složne u onome što je bitno, a to je: pripovijest o čudesnom obraćenju svetog Eustahija, avanture s njegovom obitelji i mučeništvo.

Prema spomenutoj popularnoj legendi, Eustahije bijaše visoki časnik u vojsci cara Trajana. Kad je jednom u lovu progonio jelena neobične veličine, nenadano je među njegovim rogovljem ugledao svijetlu sliku Krista raspetoga te iz neba čuo glas koji ga je pozivao na spasenje besmrtne duše. Zahvaćen tim glasom, dao se skupa sa svojom ženom Teopistom te svoja dva sina Teopistom i Agapijem krstiti. Gospodin mu je tada objavio kakve će sve muke pretrpjeti i na koncu Krista proslaviti. Muke su se na njega, kao na starozavjetnoga Joba, sručile, a on ih je podnio čudesnom strpljivošću. Na koncu su i on i cijela mu obitelj poginuli mučeničkom smrću.

Blagdan mu se slavio najprije 1. studenoga, zatim 2. studenoga, dok se od sredine VIII. stoljeća slavi 20. rujna. Slavi ga jednako i istočna Crkva.

Popularnost legende o sv. Eustahiju pridonijela je stvaranju drugih legendi, kao i one što poistovjećuje svetište Majke Božje Santa Maria in Vulturella u brdima Mentorella, nad Tivolijem, s mjestom na kojem se dogodilo ono čudo s jelenom. Usput spominjemo da je to svetište Majke Božje na početku svoga pontifikata posjetio papa Ivan Pavao II. oduševljeno dočekan od desetak tisuća hodočasnika. On ga je posjećivao i prije nego je postao papa, kad bi dolazio u Rim, a povezan je s tim svetištem preko poljskih redovnika koji se za nj brinu.

Bl. Ivan XXIII, papa
[ 11.10.2011 ]
Papa Dobri, osvojio je cijeli svijet svojom dobrotom, jednostavnošću i smislom za humor. Drugim Vatikanskim saborom posadašnjio je Crkvu i dao novi zamah ekumenizmu.

Pravim imenom Angelo Giuseppe Roncalli, rođen je 25. studenog 1881. godine u selu Sotto il Monte, nedaleko od talijanskog grada Bergama. Djetinjstvo je proveo u rodnom selu. Sa 12 godina ušao je u sjemenište u Bergamu, a sa 19 godina odlazi u Papinsko sjemenište u Rimu.

Nakon odsluženja vojnog roka 1904. godine zaređen je za svećenika i preuzima službu tajnika bergamskog biskupa. Za vrijeme Prvog svjetskog rata bio je sanitetski podnarednik, a zatim vojni kapelan.

Nakon rata radi u sjemeništu u Bergamu. Istovremeno je aktivan i kao predavač u Katoličkoj akciji. Kao profesor osniva Studentski dom. Godine 1920. papa Benedikt XV. postavlja ga za predsjednika misijskog apostolata za Italiju.

Pet godina kasnije papa Pio XI. imenuje ga biskupom i šalje kao vizitatora u Bugarsku kako bi pomogao većoj povezanosti katolika različitih obreda među sobom. Dužnost mu je bila ujedno uspostaviti odnose poštovanja s pripadnicima pravoslavne vjere.

Biskup Roncalli u Bugarskoj je brigom za običnog čovjeka brzo stekao naklonost naroda. Nakon desetogodišnje službe u Bugarskoj poslan je kao diplomat u Tursku. Kao apostolski delegat za Tursku i Grčku u vrijeme njemačke okupacije Grčke, biskup Roncalli pribavljao je grčkom stanovništvu pomoć i spriječio deportaciju grčkih Židova u logore smrti.

Papa Pio XII. imenovao ga je 1944. godine apostolskim nuncijem u Francuskoj, a 1953. kardinalom i patrijarhom u Veneciji. Kao nuncij u Parizu zauzimao se za njemačke ratne zarobljenike u Francuskoj.

Podupirao je nastojanja francuskih biskupa oko ponovnog zadobivanja radništva posredstvom novih dušobrižničkih načina. Odbio je zahtjeve za opozivom 33 biskupa zbog suradnje s režimom iz Vichya.

Kardinal Roncalli postaje nasljednikom pape Pija XII. 1958. godine. Uzeo je ime papa Ivan XXIII., a papinsko geslo bilo mu je 'Posluh i mir'. Mnogi su 77-godišnjeg papu smatrali samo prijelaznim papom.

No on već na početku svoga pontifikata objavljuje namjeru o sazivanju općeg koncila kao odgovor na potrebe vremena, čovječanstva i Crkve.

Na početku II. Vatikanskog koncila 11. listopada 1962. godine najavio je obnovu Kodeksa crkvenog prava, posadašnjenje Crkve i pružio ruke drugim kršćanskim Crkvama. Godinu dana kasnije Papa Dobri objavio je okružnicu 'Pacem et terris' u kojoj se zauzimao za čovjekovo dostojanstvo, bez obzira na pripadnost. Svoju veličinu dokazao je i uklanjanjem iz molitvenih obrazaca izraza koji vrijeđaju i ponižavaju Židove.

Nije dočekao završetak Sabora. Umro je 3. lipnja 1963. godine. Blaženim je proglašen 3. rujna 2000. godine. Kako je najvažniji događaj njegova pontifikata bio Drugi Vatikanski sabor, blagdan mu se slavi na dan početka Sabora 11. listopada.

I na kraju podsjećamo da danas imendane slave oni koji nose imena: Filip i Radojko. Evo i nekoliko zanimljivosti o ovim imenima. Ime Filip ima zanimljivu etimologiju. Dolazi od grčke složenice Filippos: 'fileo' znači volim a 'hippos' – konj.

Tako se ime prevodi kao 'onaj koji voli konja, ljubitelj konja'. Brojni su oblici ovog imena: Fila, Fili, Fico, Filo, Filko, Pilip, Pipa, Pipo, Filipka, Filipina, Ficka, Ina, Pina, Pinka. Od imena Hilarije dolaze imena: Radojko, Radovan, Rade, Rajko, Rašo itd. Korijen imena Hilarije dolazi od grčke riječi 'hilarios' i znači radostan, veseo.

12. prosinca

Sv. Ivana Franciska Frèmyot de Chantal (1572–1641)

o obnovljenom kalendaru danas se slavi sv. Franciska de Chantal koja je umrla 13. prosinca 1641. u Moulinsu. Bila je to dama velikog stila, naobražena, ljupka u društvu, pametna, odvažna, te kao stvorena za veliku ulogu u svojoj zemlji. A što bi time dobila? Malo ili ništa! Njezine bi uspomene već davno nestalo. A ovako, ona je izabrala karijeru koja vječno živi, karijeru svetosti. Njezino je ime nerazdruživo vezano uz jednog biskupa koga nazivaju »gentlemen« među svecima, a to je sv. Franjo Saleški, koji joj je bio duhovni vođa. S njime je vodila obilnu korespondenciju, a ta su pisma pravi biseri svjetske duhovne litarature. Nazivala ga je »veoma štovanim gospodinom i jedinim ocem«.

Ivana Franciska rodila se u Dijonu 28. siječnja 1572. Otac joj Benignus Frèmyot bijaše predsjednik Burgundskog parlamenta. Bio je to čovjek potpun katolik, vjeran kralju, zbog svojih je načela mnogo pretrpio, čak i to da su mu opljačkali kuću i imanje. Majku je jedva i poznavala jer joj je umrla vrlo rano. Djetinjstvo je provela pod nesretnom zvijezdom strašnih hugenotskih ratova. Vjerni otac vodio je svoje troje djece i preko ruševina i opustošenih crkava i samostana euharistijskom Spasitelju. U takvim prilikama Ivana Franciska dozrela je ranije nego njezine drugarice.

Imala je prilike da se dobro uda za nekog kalvina, dakle inovjerca. Nije pristala, već je izjavila: »Radije život u tamnici nego u kući krivovjerca.« Takva bi izjava danas zvučala malo preoštro i neekumenski, ali u ono doba bila je sasma normalna u ustima pravovjernih katolika. No još i danas mješoviti brakovi nisu nikako neko idealno rješenje. Zato je bolje da se katolici samo među sobom žene i udaju.

Franciska se napokon udala za baruna de Chantala, katolika i čovjeka bez prijekora. Bila je dobra žena i majka, vrijedna domaćica, ali je uvijek našla vremena da zadovolji i svojim duhovnim potrebama koje su bivale sve veće. Rodila je šestero djece, od kojih je dvoje rano umrlo. Ostale je lijepo odgojila. Nije bilo dana a da nije skupa s njima pribivala sv. misi, i da nije učinila koje dobro djelo siromasima i bolesnicima. Jedanput je obećala da neće nikoga odbiti tko je zamoli milostinju i to je savjesno ispunjavala.

Nebo njezine sreće izgledalo je vedro i bez oblaka. Kad je rodila najmlađe dijete, dođe joj vijest koja joj je ranila srce. Njezin je muž nesretnim slučajem poginuo u lovu. Ostala je udovica, a bilo joj je tek 29 godina. Tada je učinila zavjet da se više neće udavati.

U to vrijeme upoznala je svetog ženevskog biskupa Franju Saleškoga i izabrala ga za ispovjednika. On joj je postao prosvijetljeni i od Boga poslani duhovni vođa. Svetac se već dulje vremena bavio mišlju osnivanja reda od Marijina pohođenja, koji ne bi živio u klauzuri da bi se lakše mogao baviti službom bolesnima, siromašnima i utamničenima. U Franciski je našao dušu koja bi mogla poslužiti njegovim planovima. I zbilja, na blagdan Presvetog Trojstva god. 1610. Franciska je s još dvjema damama iz Annecyja stavila na sebe redovničku koprenu. Sada je smogla snage da velikodušno oprosti ubojici svoga muža čijem je djetetu dapače postala kuma na krštenju.

Budući da red bez klauzure kao prevelika novost nije bio usvojen, Franjo Saleški je morao sestrama od pohođenja uvesti strogu klauzuru, a mjesto da dvore bolesnike, preuzele su odgoj ženske mladeži. Ipak je nutarnja linija novog rada bio duh blagosti te namjesto vanjske stroge pokore krotkost i poniznost sveca. Kao najljepši cvijet u Redu od pohođenja procvast će kasnije sv. Margareta Alacoque, kojoj će Gospodin povjeriti tajne svoga Srca i kojom će se poslužiti za uvođenje u Crkvu blagdana Srca Isusova.

Nekoć brižna majka i žena postala je sada Franciska odlična poglavarica i duhovna majka svojim kćerima. S dubokim mističnim životom znala je združiti rad za dobro bližnjega. Od njezinih pisanih djela glasovita su njezina pisma koja je upravljala sv. Franji Saleškom. Dočekala je sreću da se njezin red brzo proširio te je u godini svetičine smrti bilo već 82 samostana Od pohođenja. Svetom ju je proglasio god. 1767. papa Klement XIII.

Jedan samostan Od pohođenja nalazi se i u Zagrebu uz kapelicu Corpus Domini, gdje je svaki dan izloženo na klanjanje Sveto Otajstvo.

Navedimo i jedno pismo sv. Franje Saleškoga sv. Franciski u prijevodu svećenika Ante Špoljara. Pismo ima kao temu:

Bog ima biti naša baština

»Govori se da ću biti povišen u časti, a govori se o tom s one strane ozbiljno, sasvim ozbiljno. To me je bacilo u brigu, jer je to pod izgledom najveće slave Božje i službe crkvene. Nu, ostanite u miru, moja predraga kćeri, jer se neće ništa dogoditi bez mile volje Njegova božanskoga Veličanstva i bez Njegove uprave.

Ne znam odakle može dolaziti što mi je taj veliki vladar neprekidno tako jako blagonaklonjen, iako nisam za to nikada ništa učinio. Sastavio sam odgovor (jer je to, kako vam velim, sasvim ozbiljno) da sav pripadam Bogu i da ću mu govoriti: Gospode, što hoćeš da činim? Za jedno dva mjeseca sasvim ću se odlučiti i biti izvan svake brige. Molite se, dakle, draga moja kćeri, živo za me da se moje srce uzdrži čisto od svih taština i svjetovnih težnji. Uvjeravam vas da hoću, bilo kako mu drago, samo Boga za svoju baštinu. Prilika za naše odluke ne može se tako lako izgubiti, već se s pomoću milosti Božje sve većma olakšava.

Kada ćemo, o moja kćeri, biti savršenim jedinstvom sjedinjeni s našim Bogom? Kada ćemo imati srca raspaljena od njegove ljubavi? Srčano, moja draga kćeri; mi smo određeni za sretan svršetak. Nemojmo se uznemiravati zbog nerodnosti, jer će nerodnost napokon roditi, niti zbog suše, jer će se suha zemlja pretvoriti u izvore živih voda.

Kada sam onomadne za molitve promatrao otvoreno rebro Našega Gospodina i gledao Njegovo srce, činilo mi se da su bila naša srca sasvim oko Njega i klanjala Mu se kao vrhovnom Kralju srdaca. Neka bude On zauvijek naše srce! Amen!

A ta mala Amata spadat će među najbolje ljubljene sestre na svijetu jer ću ja biti njezin brat. No to će kraj svega toga biti samo izvanji savez, jer Onaj, pred čijim je očima otkrivena unutrašnjost mojega srca, dobro zna da je unutrašnji vez kojim on spaja moj duh s vašim, potpuno nezavisan od svih tih događaja i da ne može ni povećati ni umanjiti onu usrdnu i čistu ljubav i jedinstvo, što ih je Bog stvorio u nama.«
Pismo je datirano 6. svibnja 1608., a očituje veliku duhovnu intimnost koja je vladala među tim dvjema svetačkim dušama.

Sveta Lucija je živjela u 4 st. u Siracusi na Siciliji u vrijeme vladara Dioklecijana. Bila je iz bogate porodice i bila je zaručena. Jednom je hodočastila grob mučenice Agate u Kataniji da bi izmolila ozdravljenje za svoju bolesnu majku. Tada joj se ukazala mučenica Agata i predvidjela joj vrlo skoru mučeničku smrt.. Odmah po povratku u Siracusu je otkazala zaruke i podjelila sav svoj imetak siromasima. Uvrijeđeni zaručnik ju je prijavio vlastima sa optužbom da je kršćanka. Takva optužba, po Dioklecijanovim zakonima koji je proganjao kršćane, je bila smrtno opasna. Zatvorili su je u tamicu, mučili su je poljevajući je vrelom smolom i vrelim uljem ali svoju vjeru nije zatajila. Osudili su je na smrt odrubljivanjem glave. Prije toga uspjela je primiti euharistiju i predvidjela je skoru smrt Dioklecijana kao i prestanak progona kršćana. Njeno predviđanje se vrlo brzo ostvarilo. Svetu Luciju su počeli štovati već u 5 stoljeću i vrlo brzo su je štovali u svom zapadnom kršćanskom svijetu. U narodu je sirakuška djevica vrlo poštovana U tradiciji narodne i crkvene pobožnosti je Sveta Lucija zaštitnica vida i vrlo često je prikazuju s pladnjom i parom očiju na njemu. Njen praznik 13. prosinac se po julijanskom kalendaru povezuje sa najkraćim danom u godini i narodna tradicija je povezala ugaslu svjetlost njezinih slijepih očiju sa najdužom noći zimskog sunčevog ciklusa. Legenda govori da si je Lucija sama iskopala oči kako bi se riješila mladića koji ju je želio zaprositi. “Lucijin kruh” su jeli svi članovi porodice i sva stoka jer se vjeruje da on štiti pred bjesnoćom. Na dan Svete Lucije 13.12. se posije pšenica koja se stavi u božićne jaslice. Na taj dan se predviđa vrijeme za cijelo ljeto jer je do Božća 12 dana koliko je mjeseci u godini. Isto tako su bili zbranjeni svi radovi na taj dan u kome se vrši probadanje, bušenje ili bodenje. I djeca su se darivala na dan Svete Lucije. Pripisivali su joj posebnu moć- Sveta Lucija bi zimskom suncu povratila snagu – svjetlost da bi moglo ponovno zagrijati promrzlu zemlju iz koje bi niknuli novi plodovi. Njena slijepost, naime prema legendi si je sam iskopala oči i anđeo joj je donio druge, ima još jedno simboličko značenje- sa suzdržavanjem dobivamo novu svjetlost novu nadu i vjeru u život.

Sv. Polikarp, biskup i mučenik
Sv. Polikarp bio je biskup u Smirni. O tome svjedoči lionski biskup sv. Irenej 190. godine: "Bio je učenik apostola te prijatelj mnogima koji su vidjeli Gospodina. Sami apostoli su ga postavili za biskupa Azije u Crkvi Smirne". Kao mladi biskup u Smirni pružio je gostoprimstvo sv. Ignaciju Antiohijskom na putu u Rim. Euzebije u "Povijesti Crkve" spominje da je sv. Polikarp putovao u Rim 154/5. godine da s papom Anicetom raspravi o danu slavljenja Uskrsa. Polikarp je na današnji dan 155. godine u dobi od 86 godina pretrpio mučeništvo. Svjedočanstvo njegova mučeništva je "poslanica smirnske Crkve" koja se nalazi u časoslovu Božjeg naroda.