Svetac/Svetica dana

First topic message reminder :

Sv. Eugen i Makarije
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.

Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.

Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.

5. kolovoz 2010.

Snježna Gospa


Službeno se današnji Gospin spomendan naziva Obljetnica posvete svete Marije Velike. To je slavna rimska bazilika, jedna od četiri velike, u Rimu zvana Santa Maria Maggiore. Nju je na rimskom brežuljku Eskvilinu, jednom od sedam brežuljaka, dao sagraditi papa Liberije (352-366), pa se po njemu naziva i liberijanska bazilika. Tu je crkvu, na uspomenu što je Efeški sabor g. 431. proglasio dogmu o Marijinu bogomaterinstvu, svečano posvetio presvetoj Bogorodici papa Siksto III. Ona je sve do dana današnjega najznačajnija, a i najčasnija Gospina crkva na kršćanskome Zapadu. Građena je u stilu starokršćanskih bazilika s monumentalnim stupovljem te velebnim mozaicima. U njoj su duhovni velikani našega stoljeća: papa Pio XII. i kardinal Stepinac služili svoju prvu misu, a davno prije njih sv. Ignacije Loyolski.
U crkvi je grob sv. Jeronima, sv. Pija V. te milosna Gospina slika zvana "Spasenje rimskoga puka". Raniji pučki naziv "Sancta Maria ad nives" - Sniježna Gospa veže se uz legendu po kojoj je usred ljeta na Eskvilinu pao snijeg i taj događaj bio je povod papi Liberiju da uz materijalna sredstva jednog bogatog rimskog patricija započne gradnjom te bazilike. Crkva se zove i "Sancta Maria ad praesepe" - Gospa od jaslica, jer je u njoj već koncem IV. stoljeća načinjena špilja, nalik na onu u Betlehemu gdje se rodio Isus. U toj je kapelici sv. Ignacije Loyolski na sam Božić velikom pobožnošću i u suzama služio svoju prvu misu. Za nju se pripremao velikim duhovnim žarom godinu i pol dana jer je bio ređen već 24. lipnja 1537., a prvu misu služio na Božić 1538.
Kako je današnji spomendan vezan uz Efeški sabor, dobro je prisjetiti se da je baš taj sabor dao silan zamah kako teološkom naučavanju o Blaženoj Djevici Mariji, tako i pobožnosti prema njoj. Nakon toga sabora počeše se dizati crkve Gospi u čast, na Istoku izrađivati brojne ikone, a sveti Oci svojim perom slaviti Bogorodicu. U zaključnoj je propovijedi na završetku Efeškog sabora zagrijani branič Marijina bogomajčinstva protiv Nestorija, aleksandrijski patrijarh sv. Ćiril, Bogorodicu označio kao "neugasivu svjetiljku", iz koje nam je zasvijetlio Krist, kao "nerazorivi hram", kao "posudu neobuhvatljivoga" i kao "žezlo pravovjernosti".

6. kolovoz 2010.

Preobraženje Gospodinovo


Danas slavimo veoma uzvišen događaj iz Kristova javnoga života, o kojem nas izvješćuju sva tri sinoptika Matej, Marko i Luka te sv. Petar u svojoj drugoj poslanici. On je s Ivanom i Jakovom bio povlašteni očevidac toga događaja, koji cijeloga života nije zaboravio, pa o njemu u spomenutoj poslanici piše: "Uistinu, nismo vam navijestili moć i dolazak našega Gospodina Isusa Krista držeći se lukavo izmišljene bajke, nego jer smo bili očevici njegova (božanskog) veličanstva. On je, naime, primio čast i slavu od Boga Oca kad mu je od tako uzvišene Slave došao glas: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao.' I taj glas koji je došao s neba mi smo čuli kad smo bili s njim na svetoj gori. Tim držimo vrlo sigurnim sve proroštvo. Vi dobro činite što upirete u nj pogled kao u svjetiljku koja svijetli u tamnome mjestu dok ne osvane dan i dok se ne pomoli Danica u vašim srcima" (2 Pt 1,16-19).
U drugoj polovini svoga apostolskoga života Isus se jedne večeri s trojicom odabranih apostola popeo na Tabor, što se jedinstveno poput kakvog divovskog stošca iz plodne Ezdrelonske doline diže nebu pod oblake. Bila je noć, Gospodin je po običaju molio, a učenici su od umora pozadrijemali. I dok je Isus molio, "lice mu zasja kao sunce" (Mt 17,2), a "njegove haljine postadoše tako sjajnobijele kako ih ne može obijeliti nijedan bjelilac na zemlji" (Mk 9,3).
Ostatak događaja prepustimo majstoru pera svetom Luki, neka nam ga što više dočara. "I gle, dva čovjeka, Mojsije i Ilija, počnu s njim razgovarati. Pojaviše se u sjaju, a govorili su o njegovoj smrti koju mu je trebalo podnijeti u Jeruzalemu. Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, vidješe ga u sjaju, i obojicu što su stajali s njim. Dok su se ovi rastajali od njega, Petar mu, ne znajući što govori, reče: 'Učitelju, dobro je da ostanemo ovdje! Napravit ćemo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji.' Dok je on to još govorio, naiđe oblak te ih prekrije. Kad zamakoše u oblak, učenici se prestrašiše, a iz oblaka doprije glas: 'Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!' U isti čas kad glas zaori, Isus se nađe sam. Oni su šutjeli i nikom ništa nisu kazivali u to vrijeme što su vidjeli" (Lk 9, 30-36).
Pius Parsch se pita što nam blagdan Preobraženja želi reći te nabraja četiri poruke.
Prva je da sa strahopočitanjem punim vjere i klanjanja gledamo na Krista, vječnoga i neizmjernoga Kralja. I današnji je blagdan dan koji nas podsjeća na Krista Kralja. To se očito vidi u Časoslovu Božjega naroda kad nas Crkva u antifoni pred Jutarnju poziva: "Dođite, poklonimo se Višnjem kralju Slave!"
Druga je da u Isusovu preobraženju gledamo sliku i našega preobraženja, "kad on, Krist, iz zemlje uskrisi mrtve i ovo naše smrtno tijelo suobliči slavnome tijelu svome".
Treća je poruka moralne prirode, a sastoji se u tom da u svjetlu Isusova preobraženja živimo, radimo i žrtvujemo se cijeli život. To konkretno znači da se neprestano nastojimo produhovljivati - voditi duhom - da gajimo nutarnji duhovni život te da se ne damo zarobiti materijalnim, sjetilnim i zemaljskim.
Četvrta je napokon poruka da mi imamo i sakramenat preobraženja. To je Euharistija. U misnoj nam se žrtvi očituje i nalazi u našoj sredini preobraženi, proslavljeni Gospodin, a u pričesti primamo "sjeme preobraženja".

7. kolovoz 2010

Sveti Siksto, Papa, i drugovi, mučenici († 258)


Car Valerijan (253-260) je g. 257. na veoma prepreden, ali u isto vrijeme i grub način počeo progoniti kršćanstvo. Bilo je to od rimskih careva takozvano osmo progonstvo. U drskom i smišljenom proračunu progonstvo se naročitom žestinom okomilo na kler, na pastire, prema onoj: "Udarit ću pastira, pa će se ovce razbježati." Žrtva je toga progonstva 6. kolovoza 258. bio i rimski biskup, papa Siksto II. On je bio tek godinu dana ranije izabran za rimskoga biskupa.
Pontius, životopisac svetoga biskupa i mučenika Ciprijana, Sikstova suvremenika, piše da je Siksto bio dobar, miroljubiv i ugledan biskup. O njemu piše sam sveti Ciprijan ovako: "Znajte da je Siksto s četiri đakona 6. kolovoza uhvaćen na groblju." Bilo je to u Kalistovim katakombama, gdje je odmah bio i pogubljen. Tu mu je jedno vrijeme tijelo bilo pokopano dok je kasnije preneseno u njegovu baziliku na Latinskoj cesti.
Koliko je bio poštovan u Rimu, dokazom je i to što je ušao uz apostole i neke druge slavne mučenike u rimski misni kanon. On je dapače između papâ mučenika jedan od najviše poštivanih. Svojim ga je grobnim natpisima proslavio i papa Damaz.

8. kolovoz 2010.

Sveti Dominik (oko 1175-1221)


Osnivač velikoga i u povijesti Crkve značajnoga reda, koji se službeno zove Red propovjednika, sv. Dominik, svetac je što ga danas slavimo. Rođen je oko g. 1175. u kastilijskom selu Caleruega, biskupije Osma, u pokrajini Burgos. Prvu je izobrazbu primio od svog rođaka arhiprezbitera, a zatim je pohađao u ono vrijeme glasovitu školu u Palenciji. Svršivši redoviti tečaj filozofije, studirao je kroz četiri godine teologiju. Već tada se odlikovao u vrlinama koje će za njega biti značajne za cijeli život: ljubav prema siromaštvu i samilost prema siromasima. Za njih je u vrijeme gladi osnovao neke vrste svratište, pa kad mu je nedostajalo novca za uzdržavanje prodao je i svoje dragocjene kodekse. Taj je čin ovako opravdao: "Zar ću ja nad mrtvim kožama studirati, dok vani na ulici moja subraća ljudi pogibaju od gladi?"
Dominik je u međuvremenu postao kanonik katedralnoga kaptola u Osmi. Nalazeći se na putovanju kroz južnu Francusku, jedna druga, još veća nevolja zgrabila ga je za srce. I odluči se iz tišine svoga gotovo kontemplativnog života stupiti na bojno polje, na kojem se vodila duhovna borba između raznih naučavanja. Njihovi su nosioci bili katari, koji su u materijalnim stvorovima gledali izrod zloga boga ili zloduha, dok su Crkvu zbog lošeg života mnogih njezinih službenika mrzili kao skrovište sotone. Pa budući da su ti katari raznih boja - kao albigenzi i valdenzi - provodili izvanredan, upravo fanatičan religiozan život, jasno je da je to djelovalo na srca jednostavnih ljudi koji nisu bili dosta sposobni uočiti krivi teološki nauk što se iza svega toga krila.
Nova krivovjerna naučavanja stadoše se silno širiti pa zaprijetiše jedinstvu i postojanju Katoličke crkve, i to ne samo u južnoj Francuskoj, već i u sjevernoj Italiji, Porajnju i Podunavlju: posvuda gdje je građanski život postojao sve više svjestan svoje ekonomske i kulturne moći. I dok je Zapad na tu krizu i napetost nastojao odgovoriti krvavim križarskim ratovima protiv albigenza i valdenza - da zlo suzbije silom - Dominik je sa skupinom istomišljenika stupio također u borbu, ali posve drukčije i sretnije naravi, borbu propovijedanja, naviještanja, dokazivanja. Snažni, dobro obrazloženi i utemeljeni dokazi iznašani u propovijedima i javnim raspravama tjerali su krivovjerce u škripac, mnogi se od njih vratiše pravoj vjeri. Dominik je osnovao zajednicu duhovnih boraca - red propovjednika - koji će studijem i propovijedima izlagati istine katoličke vjere i braniti je protiv svih napadaja i prigovora tadašnjih heretika.
Dominik je dobro znao da za obranu istine nije dostatno samo dobro i sigurno poznavanje teologije, već da je potreban i primjeran apostolski život i zato je odlučio novim redom, što ga je osnovao, ostvariti apostolsko življenje svojih redovnika, braće propovjednika.
Poslije generalne skupštine reda g. 1221. Dominik je posjetio Veneciju, Treviso i Veronu. Već prilično oslabljena zdravlja stigao je u Bolognu. Smrt mu se sve više približavala. Gledajući joj u oči, rekao je svojoj braći dominikancima da će im nakon smrti biti više od koristi nego za života. Primivši pobožno svete sakramente, preminuo je 6. kolovoza 1221. Sljedeće subote bio je pokopan u koru crkve Sv. Nikole. Sprovodu je prisustvovao i kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX., koji će ga proglasiti svetim. Bilo je to 3. srpnja 1234. u Rietiju.

9. kolovoz 2010.


Blažena Edith Stein (1891-1942)


Edith Stein u svijetu, a u redu sestra Terezija Benedikta od Križa, bosonoga karmelićanka, rođena je u jednoj židovskoj obitelji 12. listopada 1891. u Breslauu. Bila je posljednje od 11 djece svojih roditelja. Nakon djetinjstva i prve mladosti, proživljene u ozračju istine i molitve, utemeljene na Sv. pismu Starog zavjeta, u dobi od 15 godina, izgubila je vjeru što se, na žalost, naročito u gradovima događa mnogim ljudima. Duh ovoga svijeta, zemaljština, ubija vjeru u sve što je nadnaravno.
Edith je bila vrlo nadarena djevojka pa je g. 1911. u svom rodnom gradu Breslauu započela sveučilišne nauke. Kroz 4 godine studirala je pedagogiju. U to ju je doba privuklo ime Edmunda Husserla (1859-1938), filozofa te utemeljitelja tzv. fenomenologije, filozofske metode kojoj je glavna maksima "Zub den Sachen selbst!" - Ići do same stvari. Editu je, kako rekosmo, privuklo to ime pa je pošla na sveučilište u Göttingen, grad u Pruskoj koji uz sveučilište ima i akademiju znanosti. Husserl je vrlo brzo uočio lucidnost svoje nove studentice. Kod njega je doktorirala o problemu poistovjećenja ili spajanja u jedno. Bilo je to g. 1916. Još iste je godine postala Husserlova asistentica, što samo od sebe govori koliko ju je cijenio.
Samo godinu dana kasnije Edita je počela osjećati nutarnje muke što očitovaše sve više dubine njezine duše. Kako je tada bjesnio I. svjetski rat, dobrovoljno se javila Crvenom križu i to u jednoj vojnoj bolnici u Moravskoj. Tada ju je potreslo kršćansko držanje i vjera žene Adolfa Reinacha kad je on poginuo u ratu. Ona ju je upoznala kod Husserla. Edith o svom dojmu piše: "Bio je to čas kad se srušila moja nevjera, kad je izblijedio moj hebraizam, a mom se pogledu ukazao proslavljeni Krist: Krist u tajni križa." Od tada se Edith Stein upravila prema istini, u jednom vedrom ali i marnom traženju koje bi zaključeno u proljeće g. 1921. u Bergzabernu, u kući Konrad-Martiusovih, kad joj je u biblioteci došla pod ruku Autobiografija sv. Terezije Avilske. Počela ju je čitati i toliko bijaše njome očarana da je nije puštala iz ruku dok je nije pročitala. Tada je, kako reče, morala povjeriti samoj sebi: "Ovo je istina!"
I tako je došao čas milosti koji ju prisili da odmah uzme u ruke Katekizam i Mali misal. Željela je što prije primiti krštenje i primila ga je na Novu godinu 1922., a krizmu 2. veljače 1923. Pod duhovnim vodstvom kanonika Swinda, pa onda benediktinskog opata Walzera iz Beurena, u Speyeru, gdje je od g. 1923. do 1931. predavala u liceju sestara dominikanki - živeći kao jedna od njih, brzo je postigla izvanrednu kršćansku duhovnu zrelost kojoj je pripomogla ne malo i filozofsko-teološka misao svetog Tome Akvinca. U to je doba na njemački jezik prevela i objavila Akvinčevo djelo Questiones disputatae de veritate (Raspravljana pitanja o istini, Tübingen, 1931-1932). Prije tog djela već je g. 1931. objavila pisma umnog engleskog obraćenika Johna Henrija Newmana koji je živio 1801-1890.
Dok se predavala vrlo intenzivnom bavljenju znanošću, održavala je i brojne vrlo cijenjene konferencije te se tako duboko uklapala u život kulture i vjere. Na glas je došla naročito konferencijama O pozivu žene u svijetu i Crkvi. Tema koja već tada bijaše vrlo aktualna. G. 1932. uzaludno se nadala da će postati slobodna docentica na Sveučilištu u Freiburgu in Br. No umjesto toga dobila je mjesto na Višem institutu znanstvene pedagogike u Münsteru gdje je uredila sve što je potrebno da uđe u Karmel. Pokušala je ući u Karmel Himmelspforten--Würzburg u svibnju 1933., ali nije bila primljena. No ona se nije ustručavala pokucati i na druga vrata, u Karmel Lindenthal u Köln. Ondje ju je učiteljica novakinja zapitala: nije li šteta ženu njezina kova i kapaciteta odvojiti od svijeta. Edith je odgovorila: "Neće nas spasiti ljudska aktivnost nego jedino muka Isusa Krista; moja je želja sudjelovati u njoj."
U Njemačkoj se međutim iz dana u dan sve više širio val antisemitizma pa je i Edith Stein, jer je Židovka, morala napustiti profesorsku službu. Dana 25. veljače 1933. održala je na Sveučilištu svoje zadnje predavanje. To joj je olakšalo ostvariti životni san: ući u Karmel. U travnju 1934. bi svečano odjevena u karmelsku odjeću, uzevši redovničko ime Terezija Benedikta od Križa. Prve je redovničke zavjete položila 21. travnja 1935., a svečane na Veliki petak 1938. Opet vrlo znakovito.
Tada politička situacija bijaše veoma mračna, pogotovo za Izraelove sinove i kćeri. Sestra Terezija Benedikta dovrši tada svoje djelo Endliches und ewiges Sein (Konačni i vječni bitak). Djelo će biti objavljeno u Louvainu g. 1950.
Iz razloga sigurnosti sestra Terezija Benedikta bijaše poslana u Karmel u Echtu, u susjednoj Nizozemskoj. Ondje ju sestre primiše s mnogo sestrinske ljubavi. U to je vrijeme sve veće međunarodne političke krize, napada na Crkvu i Židove, sestra Terezija od Križa pisala svoje djelo i g. 1939. dovršila, naslovivši ga Aus dem Leben einer jüdischen Familie (Iz života jedne židovske obitelji). Došla je na žalost samo do g. 1916. Djelo će biti izdano u Louvainu-Fribourgu 1965. Na nalog poglavara napisala je tada i djelo o misli sv. Ivana od Križa, no na žalost nije mu mogla dati konačnu verziju. Predosjećala je da je Isus sprema za žrtvu koja prijeti čitavom njezinom narodu; zato je zamolila svoju poglavaricu da se smije prikazati kao žrtva. I kad je 2. kolovoza 1942. došao Gestapo u govornicu Karmela, zagrlila je svoju sestru Rozu, karmelsku trećoredicu i rekla joj: "Rozo, hajdemo na žrtvu za naš narod!" I tako je počeo njezin križni put počevši od Amersforta, Westerborka do Auschwitza.
Velika i ponizna karmelićanka uspela se na križ ne samo kao Židovka, nego i kao Židovka katolikinja po kojoj je nacionalsocijalizam htio kazniti i Katoličku crkvu, koja je protestirala protiv njega i osudila ga enciklikom Pija XI. Mit brennender Sorge od 14. ožujka 1937. Edith, posve predana onome Bogu kome se prikazala kao žrtva, pisala je svojoj priorici u Echt iz Westerborka 6. kolovoza 1942. ovako: "Znanost križa se može zadobiti samo ako se osjeća njegova težina u svoj svojoj mučnosti. O tome sam se uvjerila od prvog trenutka te sam rekla: Ave Crux, spes unica! - Zdravo Križu, nado jedina!" U Auschwitzu je živjela od te znanosti predavši se posve u ljubavi, strpljivosti, blagosti, darivanju same sebe, potpunom predanju Bogu i najmanjoj svojoj braći. Svoju je žrtvu završila u jednoj plinskoj komori između 8. i 11. kolovoza 1942.
Svi su je štovali kao mučenicu, a mnogi joj se i preporučivali svojim molitvama. Nije trebalo dugo čekati da se za nju pokrene i postupak za proglašenje blaženom. On je okrunjen uspjehom kad je Ivan Pavao II. prigodom svog drugog pastirskog pohoda Saveznoj Republici Njemačkoj 4. svibnja 1987., Božju službenicu u Kölnu proglasio blaženom.
PREPORUČI Kratka poruka Vaša e-mail adresa

10. kolovoz 2010.

Sveti Lovro, đakon i mučenik († 258)


Lovro je bio učenik pape Siksta II., koji ga je zbog njegovih mladenačkih vrlina, a osobito nevinosti, ljubio kao što otac ljubi najboljega sina te ga, unatoč mladoj dobi, uvrstio u broj sedmorice uglednih rimskih đakona. Štoviše, stavio ga je kao protođakona svima na čelo. Iskazavši mu tako veliko povjerenje, Papa mu je prorekao da ga čeka teška borba za vjeru u Krista. A to je nešto što mlado idealno srce samo poželjeti može. Papa mu je doslovno rekao: "Mene Gospodin štedi jer sam slab starac, no tebi je odredio slavnu pobjedu."
Nakon tih utješnih i ohrabrujućih riječi Papa je rekao đakonu Lovri neka povjereno mu crkveno blago podijeli siromasima. On je to poslušao te pošao u Hipolitovu kuću, u kojoj je bila ubožnica za siromahe što ih je već prije pomagao. Sve im je podijelio. Stoga je mogao za vrijeme Valerijanova progonstva, kad ga je sudac istražitelj upitao za blago Crkve, uprti prst u siromahe te reći: "Evo blaga Crkve!" Na to je bio mučen, izbičevan te na roštilju spaljen. Nalazeći se na tom užarenom strašnom mučilu, dobacio je okrutnom tiraninu: "Na jednoj sam strani pečen, okreni me na drugu!" Mučeništvo se sv. Lovre prema pouzdanim pisanim izvorima zbilo 10. kolovoza 258.

11. kolovoz 2010.

Sveta Klara (1193-1253)


Uz izvanredan lik sv. Franje Asiškoga stoji i sveta Klara, koju je on osvojio i pridobio za ideal evanđeoskog siromaštva. Klara se rodila g. 1193. kao plemićka kći Favoronea di Offreduccia i Ortolane. Bila je lijepa i darovita pa je njezina rodbina stvarala planove kako će je dobro udati i tako povećati moć, ugled i bogatstvo obitelji. Bila je to jeftina računica kojom su se služile mnoge tadašnje obitelji ne samo u Asizu, već i drugdje po svijetu.
Međutim, Klara se hrabro i odlučno znala boriti za svoju budućnost i svoje zvanje. Zato je u noći nedjelje Cvjetnice g. 1211. pobjegla u Porciunkulu, gdje ju je čekao sv. Franjo i njegova prva subraća, među kojom su se nalazili i Klarini rođaci Rufin i Silvestar. Ondje ju je obukao u smeđu tuniku sam Franjo, otprativši je u Bastiju, u samostan benediktinki, gdje ostade 15 dana. Zatim je prešla u drugi samostan, gdje joj se pridružila i njezina rođena sestra Janja, koja je također iz ljubavi prema Kristu, u želji da postane njegova zaručnica, pobjegla iz očinske kuće.
Kasnije sv. Franjo smjesti Klaru i one koje joj se pridružiše uz crkvu San Damiano u Asizu, gdje kao u svojoj matici klarise, ženska grana franjevačkoga reda, ostadoše do dana današnjega. Klara je g. 1215. bila imenovana opaticom Siromašnih zatvorenih dama od San Damiana - kako su se prve klarise tada nazivale. Franjo im je tada izdiktirao prvo pravilo života, koje će kasnije biti nadomješteno pravilom Klare, ali sačuvavši brižno glavne Franjine misli. Glavna od tih misli je potpuno i brižno obdržavano siromaštvo, i to ne samo od pojedinih redovnica nego i od cijele zajednice.
Klara je novi red vodila s velikom ljubaznošću i razumijevanjem, no brinući se u isto vrijeme za redovničku stegu, osobito pak za što savršenije obdržavanje siromaštva. Prema sebi je bila veoma stroga i neumoljiva te činila oštre vanjske pokore, noseći na tijelu kostrijet, spavajući na golom tlu ili na hrpi granja, sve dok joj Franjo nije zapovjedio da se mora poslužiti slamnjačom. I u hrani je bila veoma škrta prema sebi neprestano posteći sve dok je i na tom području Franjo kao njezin duhovni vođa nije priveo k mjeri.
Klara je po Božjoj milosti prema zacrtanom pravilu vodila svoju zajednicu pune 42 godine. Njezin je život bio neprestana propovijed sestrama, sjajno ogledalo za nasljedovanje. Kad su jednom Saraceni opsjedali Asiz te htjeli osvojiti samostan sv. Klare, ona, premda bolesna, dade se odnijeti na vrata noseći u ruci posudu, u kojoj se nalazilo Svetootajstvo. Saraceni se tada odmah razbježaše.
Klara je umrla u Asizu 11. kolovoza 1253. Njezino je sveto tijelo kroz 600 godina počivalo duboko pod crkvom klarisa u Asizu. Papa Pio IX. naredio je da se svetičin grob otvori te iz njega pokupe relikvije. Kosti, a osobito glava sa svim zubima, bijahu savršeno sačuvani. Slikari prikazuju svetu Klaru u redovničkom odijelu s pokaznicom u rukama. Očito aluzija na čudo sa Saracenima.

12. kolovoz 2010.


Blaženi Inocent XI. (1611-1689)


U red najznačajnijih papa XVII. stoljeća ide, bez svake sumnje, blaženi Inocent XI. On se rodio u Comu 19. svibnja 1611. kao peti sin bogatog i plemenitog Livija Odescalchija i Paule Castelli. Na krštenju je dobio ime Benedikt.
Nakon prvog odgoja, što ga je primio u obitelji, te osnovne izobrazbe, koju mu je dao svećenik Casanova, Benedikt je pohađao školu u isusovačkom kolegiju u Comu, gdje je stupio i u Marijinu kongregaciju.
Benedikt je u Comu kod isusovaca završio ono što bismo današnjim jezikom mogli nazvati srednjom školom. Nakon toga se počeo zanimati za vojnički stalež, u želji da postane visoki časnik. No to je bilo samo zanimanje jer se ipak opredijelio za studij prava. Studirao je u Napulju te ondje postigao i doktorat ili pravni doktorski šešir. Tada je došlo do njegova konačnoga izbora zvanja, opredijelio se za svećeništvo.
Kao klerik načinio je veoma brzo vrhunsku karijeru. Bile su mu tek 34 godine, a već je postao kardinal. Na sreću nije bio karijerist, a ni prelat lagodna i udobna života, već čovjek koga je resio uzoran život, čestitost i poštenje, jednostavnost i dobrotvornost.
Posljednjih godina 30-godišnjeg rata Odescalchi je obavljao službu legata u Ferrari. Kad su trupe mnogih naroda prolazile kroz venecijansku dolinu te ispaćeni i izgladnjeli narod još više pritisnule, legat je Odescalchi gladnima i nevoljnima obilno pritjecao u pomoć pa je zadobio častan naslov oca siromahâ. U makinacijama francuskoga kralja Luja XIV. protiv Pape Odescalchi je čvrsto držao uz Papu. To mu častohlepni i apsolutistički francuski monarh nije mogao tako lako zaboraviti. "Kralj sunce" bijaše strašno osjetljiv na svoje dostojanstvo i stavove pa je one koji se s njime u svemu nisu slagali držao na oku.
G. 1670. održavao se konklave za izbor novoga pape. Najviše je šanse za tu službu imao kardinal Odescalchi, ali je njegov izbor za papu Luj XIV. svojim diplomatskim intervencijama zapriječio. Šest godina kasnije opet je bio konklave i Odescalchi je kao "papabile" opet ušao u prvi plan. Taj put su kardinali bili čvršći. Izbor je trajao 2 mjeseca, Lujev je otpor bio slomljen i Inocent je izabran za papu jednoglasno. Europski su se vladari tada, pa sve do početka našega stoljeća, mnogo uplitali u izbor papâ, eliminirajući raznim "vetima" sebi nepoćudne kandidate. Toj je zloporabi učinio kraj sv. Pio X. Odescalchi je kao papa uzeo ime Inocent XI.
Pred novim su Papom stajali mnogi i teški zadaci, no on im je svojom intelektualnom spremom, a još više produhovljenošću i čvrstoćom značaja bio dorastao. On je nad raspuštenošću što je vladala u kraljevskom dvoru u Versaillesu bio glas savjesti, koji je ozbiljno opominjao. On je bio borac za Božja prava, koji se od zacrtanoga puta nije dao ničim odvratiti. On je bio branič Crkve protiv tiranije kralja i svemoći apsolutističke monarhije, visoko iznad čiste diplomacije, klanjajući se jedino Božjem veličanstvu i jedino njega ozbiljno uzimajući.
Papa se energično suprotstavio i laksističkim ćudorednim shvaćanjima nekih teologa i profesora morala osudivši odlučno 56 neispravnih tvrdnja. Od kršćanskih je vjernika ozbiljno tražio obdržavanje Božjega zakona i zalaganje za vječno spasenje. Inocent XI. morao se upustiti u borbu s francuskim kraljem Lujom XIV. zbog takozvanih regalija, nekih povlastica koje su na račun Crkve prisvajali francuski kraljevi. Zato je izdao tri brevea u kojima je nastupio protiv kraljevih presizanja u prava Crkve. Glasoviti povjesničar Ludwig von Pastor piše o tom: "Protiv najmoćnijeg europskog vladara, kome su laskali sa svih strana, nitko se još nije usudio upotrijebiti sličan rječnik. Začudio mu se i sam Luj XIV. Taj veliki Papa ima još jednu veliku povijesnu zaslugu. Pridonio je otporu protiv Turaka, koji su sve više nadirali u srce Europe. Uspio je sklopiti ligu protiv Turaka između austrijskoga cara i poljskoga kralja Jana Sobieskoga. Zahvaljujući toj ligi Turci su 12. rujna 1683. bili potučeni kod Beča. Pišući papi Inocentu o toj pobjedi, pobožni poljski kralj Jan Sobieski pripisivao ju je Bogu, a onda i Papinu zalaganju. Na uspomenu te pobjede Papa je u Crkvu uveo blagdan Imena Marijina. Nekoliko godina kasnije, zahvaljujući ligi između austrijskog cara, Venecije i Rusije 2. rujna 1686. Turci su bili otjerani i iz Budima.
Protestantski povjesničar Ranke ovako je sažeo zasluge pape Inocenta XI. "Taj strogi, ponizni, krotki, pobožni Papa, koji je u privatnom životu prema sebi bio tako strog, poticao je i druge da vrše svoje dužnosti s dobrim nakanama." Njegova se veličina pokazala i kroz 2 mjeseca teške bolesti u kojoj je neprestano ponavljao: "Gospodine, umnoži mi bol, ali mi umnoži i strpljivost!" Umro je svetački na današnji dan g. 1689. Narod ga je slavio kao sveca i počeo mu se odmah utjecati u zagovor. Pokopan je u bazilici Sv. Petra, a nećak mu je don Livio dao podignuti nadgrobni spomenik, djelo glasovitog umjetnika Monnota.
Odmah je pokrenut i postupak za proglašenje Pape blaženim. No u Francuskoj se protiv njega podigla nedostojna hajka, koja ga je klevetala i ocrnjivala. Proces je bio zaustavljen i tek je u našem stoljeću obnovljen od pape Pija XI., a Pija XII. zapala je čast da je Inocenta XI. 7. listopada 1956. proglasio blaženim. Totalitaristički se režimi boje nekih blaženika i svetaca pa nastoje omesti beatifikacije i kanonizacije. No, koga Bog želi proslaviti, on će to u svoje vrijeme i izvesti. Primjer Inocenta XI. to potvrđuje.

13. kolovoz 2010.

Sveti Poncijan i Hipolit, mučenici


Vremenski ovi mučenici idu u III. stoljeće, kad su u Rimskom Carstvu protiv kršćana bjesnili strašni progoni. I oni su bili žrtve tih progona. Poncijan je došao kao rimski biskup na čelo Crkve nakon Urbana I., a bilo je to g. 230. Vladao je samo 5 godina. Nakon kratke vladavine morao je ustuknuti pred rimskom državnom silom. Kad je, naime, g. 235. na carsko prijestolje stupio car Maksim Tračanin, prvi barbarin na rimskom prijestolju, prekinuo je s miroljubivom politikom svoga prethodnika prema kršćanima i počeo kršćane progoniti, uvrstivši se tako u red velikih progonitelja.
Maksim Tračanin u dobro smišljenim mjerama okomio se u prvom redu na voditelje kršćanskih zajednica: biskupe, svećenike i đakone. Kršćanstvo je htio lupiti po glavi i tako ga obezglaviti. Tako je pao pod njegov udar i rimski biskup Poncijan. On nije bio odmah ubijen, već uhvaćen i odveden u progonstvo na otok Sardiniju, koju su tada nazivali "insula nociva" - ne samo škodljiv, već i smrtonosan otok. Prognani se Papa 28. rujna 235. odrekao biskupske službe da bi rimskoj zajednici omogućio izbor novoga pastira i tako osujetio plan progonitelja. Taj dan je u povijesti papinstva prvi sigurno zajamčeni datum po godini, mjesecu i danu.
Rimski biskup i papa Poncijan, izložen bijedi, oskudici, nevoljama, preminu u progonstvu. "Insula nociva" kazuje barem nešto od svega onoga što je na tom otoku morao pretrpjeti. Njegov nasljednik papa Fabijan (236-250) iz poštovanja prema njemu dao mu je tijelo prenijeti u Rim i sahraniti u Kalistovim katakombama. Već sam taj pothvat - u tadašnjim prilikama sa Sardinije prenositi mučenikovo tijelo - kazuje koliko su ga cijenili i kao rimskog biskupa, pročelnika opće Crkve i svjedoka za vjeru.
Sveti Poncijan - kao uostalom i svi sveci - založio se u životu posvema. Georges Bernanos nama koji nismo sveci lijepo kaže: "Znate da se većina od nas u životu zalaže samo djelomično, malim dijelom, smiješno malim dijelom svoga bića kao škrti bogataši…" Zbog toga je dobro da se ugledamo u svece kao što su se oni ugledali u Krista i za Božje kraljevstvo založili cijelo svoje biće.
Crkva danas sa svetim Poncijanom slavi i svetog Hipolita, mučenika. On je kao svećenik bio skupa s njime prognan na Sardiniju te ondje umro. Bio je poznati rimski teolog, protivnik pape Kalista. Od teološkog i pastoralnog protivnika postao je i protubiskup; u takvom je stavu ustrajao sve do pape Poncijana, a kad je skupa s njim prognan na Sardiniju, trpeći iste muke kao i on, pružio mu je ruku pomirnicu i tako ih mučenička smrt ujedini. Hipolitovo je tijelo sahranjeno u katakombama na Tiburtinskoj cesti. Oba se ova svjedoka vjere u rimskoj Crkvi već od IV. stoljeća štuju kao mučenici. Njihov je spomendan i nakon zadnje reforme zadržan u Kalendaru cijele Crkve i to na današnji dan.

14. kolovoz 2010.

Sveti Maksimilijan Kolbe (1894-1941)


Maksimilijan Kolbe je rođen 7. siječnja 1894. u Zdunska-Wola u Poljskoj kao sin pobožnih roditelja Julija Kolbea i Marije Dabrowska. Zdunska-Wola je mjestance u blizini industrijskoga grada Lodza, u središnjoj Poljskoj. Na krštenju je dobio ime Rajmund. Majka ga je opisala kao "živa dječaka, okretna i pomalo nestašna", ali među njezinom djecom "kao najposlušnijeg i najponiznijeg".
Jednog mu je dana zbog neke laži majka rekla ove riječi: "Dječače moj, ako se ne promijeniš, ne znam što će jednog dana biti od tebe!" Te su ga majčine riječi tako potresle da je smjesta odjurio u obližnju crkvu te se pred Gospinim likom isplakao. Tada je doživio jedno mistično iskustvo u kojem mu je nebeska Majka pružila dvije krune: bijelu i crvenu, pozvavši ga da jednu odabere. Mali je desetgodišnjak odabrao obadvije. One su nekom proročkom znakovitošću označivale njegovu budućnost: svetost i mučeništvo.
Kad mu je bilo 13 godina, pristupio je manjoj braći konventualcima. Dobio je redovničko ime Maksimilijan. Klasične je nauke dovršio u njihovu samostanu u Lavovu. Godinu dana nakon polaganja zavjeta poslan je u Rim na Međunarodni serafski kolegij. Filozofiju je slušao na Gregorijani te g. 1915. ondje i doktorirao, dok je teologiju slušao na Papinskom fakultetu sv. Bonaventure, postigavši također doktorat iz nje. Bio je zaređen za svećenika 28. travnja 1918., a već sljedeći dan služio je svoju mladu misu u crkvi S. Andrea delle Frate, na oltaru Djevice od čuda.
Mladi se Kolbe tada odmah dao na konkretnu akciju. Osnovao je 16. listopada 1917. uvečer Vojsku Marije Bezgrješne, u koju se kao prvi članovi učlaniše šestorica njegove subraće studenata, sa znanjem i odobrenjem njihova poglavara o. Stjepana Ignudija. Svrha je Vojske "raditi na obraćenju grješnika, krivovjeraca, raskolnika, nevjernika itd., a osobito slobodnih zidara, zatim vlastito posvećenje članova i svih drugih pod zaštitom BDM Bezgrješne i Posrednice milosti". Vojska je Bezgrješne dobila konačno crkveno odobrenje u siječnju 1922., kad se Maksimilijan već nalazio u svojoj domovini Poljskoj.
Vrativši se g. 1919. po završenim naukama u Poljsku, Maksimilijan se svim silama dao na širenje Vojske Bezgrješne, želeći je proširiti po cijelome svijetu. Njegov je pothvat - kako to lijepo reče kardinal Piazza - "imao čar romana i razmjere čuda".
Svetac je po cijelome svijetu želio osnivati "gradove Bezgrješne", u kojima će se nalaziti redovnici-konventualci, dobro organizirani, proviđeni tiskarom, koja će knjigama i časopisima pomoći ostvarivanje velikoga apostolskoga programa. Zalaganju oca Kolbea duguje se Niepokalanow - koji je osnovao u studenome g. 1927. Taj se Gospin grad nalazi 40 km udaljen od Varšave, povezan s njome željezničkom prugom.
Kraj sve te silne djelatnosti Kolbe je bio duboko uvjeren da se napredak Niepokalanowa ne može mjeriti po njegovim djelima, već po vjerno proživljavanoj duhovnosti pred očima Imakulate. Zato je svojoj subraći i suradnicima govorio: "Tražim da budete sveti. Svetost nije luksuz, već najjednostavnija dužnost. I nije teška… [to više budemo sveti, to će uspješniji biti i naš apostolat. On mora biti iz obilja naše punine."
Grad Bezgrješne o. Kolbe je osnovao i u Nagasakiju, u Japanu. Onamo je došao u travnju 1930. Grad se Bezgrješne na japanskom zove Mugenzai No Sono. Kad se Kolbe s četiri subrata iskrcao u Nagasakiju, krenuli se prema mjesnoj katedrali. Došavši u dvorište nasuprot katedrale, nađoše ondje kip Bezgrješne. Izgledalo im je kao da ih ona očekuje. Otac Kolbe je uskliknuo: "Ako smo našli nju, sve će biti dobro."
Tada je na čelu Crkve stajao Pio XI., koji je silno razbudio misijsku svijest, dobivši častan naslov "papa misijâ" ili "misijski papa". U taj pijevski misijski pokret htio se sada u Japanu uključiti i otac Kolbe. Svojim je suradnicima rekao: "Mi vojnici Bezgrješne moramo imati svoje misije. U njima će biti mnogo poteškoća, no mi se uzdamo u Nju. Ona će nam za tu svrhu poslati mnogo zvanja."
Tek što su došli u Japan, o. Kolbe i njegovi suradnici osjetiše blagoslov Bezgrješne. Neki im je bogati Japanac poklonio kompletnu modernu tiskaru i novac za smještaj. Stvar upravo nevjerojatna.
Sveti Maksimilijan se g. 1936. definitivno vratio iz Japana u Niepokalanow u Poljsku te radio na što boljoj nutarnoj i vanjskoj organizaciji prvoga grada Bezgrješne. Nijemci su 1. rujna 1939. umarširali u Poljsku s jedne, a Sovjeti s druge strane. Zemlju stigoše teški dani i godine. Već 19. rujna 1939. Kolbe se našao u preventivnom logoru u Amlitzu, na poljsko-njemačkoj granici. Pušten na slobodu mogao se baš na blagdan Bezgrješne iste godine vratiti u svoj Niepokalanow. No već je 17. veljače 1941. opet bio uhićen i odveden u zloglasni zatvor Pawiak u Varšavi. Ostavio je nedovršenu teološko-asketsku raspravu o Bezgrješnom začeću. Iz Pawiaka je 28. svibnja iste godine odveden u koncentracijski logor Auschwitz.
Dok se još nalazio u Pawiaku, obučen u svoj redovnički franjevački habit, opasan krunicom, pristupio mu je jedan od zapovjednika zatvora, uhvatio za raspelo na krunici, postavivši mu pitanje: "Vjeruješ li u to?" - O. Kolbe je hrabro odgovorio: "Da, vjerujem!" - a divljak ga je ćušnuo. Taj se prizor triput ponovio, a Kristov je mučenik svaki put hrabro posvjedočio svoju vjeru u raspetoga Krista.
Došavši u Auschwitz, bio je lišen svoga redovničkoga, a obučen u logoraško odijelo, postavši jednostavno broj 16.670, s ostalim svećenicima opredijeljen za 17. blok prisilnih radnika. Bio je izložen strašnim šikanacijama koje podnese herojski strpljivo sa smiješkom na usnama. Kad mu je jednom natovarenu teretom neki logoraš htio priteći u pomoć i malo olakšati breme, o. Kolbe mu je rekao: "Nemojte se izlagati i primiti zbog mene batine, meni pomaže Bezgrješna pa ću svoj teret nositi sam." Jednom je drugom zgodom izjavio: "Za Isusa Krista spreman sam trpjeti još i više. Sa mnom je Bezgrješna, ona mi pomaže."
Jednom je Poljaku logorašu u bloku u kojem se nalazio i sveti Maksimilijan uspjelo pobjeći. Za osvetu osuđeno je 10 drugih logoraša na strašnu smrt u bunkeru gladi. Jedan je od njih bio poljski podčasnik Franjo Gajowniczek, otac obitelji. Taj je zavapio: "Jadna moja ženo, jadna moja djeco!" Iz redova postrojenih logoraša pred zapovjednika je izišao o. Kolbe i ponudio se u zamjenu mjesto nesretnoga oca obitelji. Zapovjednik ga je upitao: "Tko si ti?" - Odgovor je glasio: "Katolički svećenik!" - Zamjena je prihvaćena i o. Kolbe, mučenik vjere i ljubavi prema bližnjemu, pošao je s osuđenima u bunker gladi.
Maksimilijana Kolbea proglasio je svetim 10. listopada 1982. papa Ivan Pavao II.

15. kolovoz 2010.


UZNESENJE BDM - VELIKA GOSPA


Ovom se svetkovinom slavi Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom, što je kruna njezina bogomajčinstva, vječnog djevičanstva i bezgrješnoga začeća.

Jedan od najljepših marijanskih blagdana upravo je ovaj današnji, Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo ili Velika Gospa. Iako blagdanu prethodi velika tradicija, njegov sadržaj kao dogmu tj. članak vjere proglasio je papa Pio XII. tek 1. studenog 1950. godine. Crkveni oci i pisci, te sveci i uglednici Crkve tijekom svih stoljeća pisali su o Marijinu uznesenju na nebo i tumačili kako je to moguće.

Uz vjerničku predaju i štovanje, to je uvjerenje uzeto kao temelj za proglašenje dogme. Naime, nije bilo moguće da smrt proguta onu koja je imala takvu ulogu u povijesti spasenja, onu kojoj je Bog povjerio rođenje svoga Sina, Spasitelja svih ljudi. Zbog toga se govori o usnuću Blažene Djevice Marije i tri dana potom o uznesenju njezina slavnog tijela u Nebo. Onu s kojom je najviše bio sjedinjen, Krist je uzeo k sebi, da bude tamo gdje je i On, kod Oca nebeskoga. Sveti Antun Padovanski, veliki propovjednik, Mariju naziva 'škrinjom njegova posvećenja'.

Veliki pobornik za proglašenje dogme o Marijinu uznesenju bio je i fra Karlo Balić. On je po nalogu Pija XII. prikupljao dokumentaciju Svjedočanstva o uznesenju Blažene Djevice Marije iz svih stoljeća. Ta vrijedna građa donijela je uvid u dugu tradiciju kršćanskog vjerovanja i čašćenja Blažene Djevice Marije upravo pod tim vidikom.

Duga povorka hodočasnika koja će danas pohoditi marijanska svetišta neka bude poticaj i nama da se duhom prenesemo u tu rijeku hodočašćenja i slavljenja Blažene Djevice Marije, Majke Kristove i Majke naše.

16. kolovoz 2010.

Sveti Rok (1295-1327)


Rok je rođen g. 1295. u Montpellieru, čudesno lijepom i starodrevnom gradu u južnoj Francuskoj, koji posjeduje jedno od najstarijih europskih sveučilišta, staru katedralu, muzej, galerije slika i biblioteke. Otac mu je bio grof, a njegovi su se pređi borili za oslobođenje Svete zemlje. Prema najstarijem Rokovu životopisu, koji je vrijedan povjerenja, roditelji su ga od Boga izmolili učinivši zavjet. Dulje su vremena bili bez poroda, a tako su željeli djecu. Molili su i zavjetovali se i Bog im je dao sina, koji će postati slavan svetac.
On je još prije nego je navršio 20 godina ostao bez roditelja. Što je tada učinio? Prodao je sva svoja dobra, a novac podijelio siromasima te se kao siromašan hodočasnik uputio prema Rimu. Učinio je, dakle, ništa manje nego što Isus traži od svakoga tko želi biti savršen.
Rokov je kršćanski odgoj bio dubok, ušao je u njegovo srce, zahvatio ga i on se nije zadovoljavao površnošću, polovičnošću, već je velikodušno i nesebično darovao i žrtvovao sve. Na svome hodočašću u Rim Rok se zaustavio u Acquapendente gdje se dao na dvorenje okuženih bolesnika u bolnici, a učinio je s Božjom pomoću i nekoliko čudesnih ozdravljenja. Rok tu Isusovu zapovijed ljubavi prema bližnjemu shvaća i prakticira posve ozbiljno. Dvoriti okužene značilo je izložiti se stvarnoj opasnosti po vlastiti život. Koje onda čudo da je Bog njegov evanđeoski radik*alizam potvrđivao i čudesima? Daljnja postaja Rokova hodočašća bila je Cesena, a onda Rim. Ondje se zadržao oko tri godine te se na povratku u domovinu zaustavio u Riminiju, Novari i Piacenzi. Sva su ta mjesta njegova putovanja bila ispunjena djelima ljubavi prema bolesnicima i tako se svečevo hodočašće za Krista pretvorilo u hodočašće ljubavi.
Rokova svetost bit će potvrđena još jednim dokazom: križem, patnjom. I bez toga ne može biti prave svetosti. Svetac je učenik i sljedbenik raspetoga Krista, zato mora biti dionik njegova kaleža, mora s njim piti čašu gorčine. U Piacenzi se Rok sam razbolio od kuge. Građani su ga zbog toga prognali iz svog grada i on se osjetio osamljen kao Krist na križu, ali nije očajavao. Sklonio se u jednu šumu i ondje hranio biljem, uzdajući se u Božju providnost. Neki životopisci spominju da mu je tada svaki dan dolazio jedan pas noseći mu komad kruha. Prizor su ovjekovječili toliki slikari.

Talijanski patricij Gottardo Pallastrelli, naišavši na bolesnog Roka u šumi, upusti se s njim u razgovor. Inače baš nije bio čovjek duboke vjere. Sveti je patnik učinio na njega izvanredan dojam. On se pod njegovim utjecajem obratio, prihvatio ga, njegovao ga, dok Rok nije ozdravio. Zadobivši zdravlje, Rok se vratio u svoj zavičaj, ali njegovu trpljenju još nije bio kraj. Iscrpljen od teške bolesti, bio je posve izobličen tako da ga nisu mogli prepoznati. Uhvatili su ga kao tobože sumnjiva tipa i špijuna te zatvorili. U zatvoru je proveo pet godina. Tada ga je još jedanput pohodila kuga. Svećeniku, koji mu je podijelio svete sakramente, otkrio je tko je. Preminuvši odano u Gospodinu 16. kolovoza 1327., bi od Gospodina odmah proslavljen raznim čudesnim znakovima. No Gospodin će svoga vjernog slugu proslaviti još i više jer će ga vjernici štovati kao malo kojeg sveca.

17. kolovoz 2010.

Sveti Hijacint(† 1257)


Sveti Hijacint je po narodnosti Poljak, a njegovi su ga sunarodnjaci nazivali Jacek. Jacek je rođen koncem XII. stoljeća u Kamienu, u blizini Opole, u Šleskoj. Obitelj mu je pripadala malome plemstvu. Prije ulaska u dominikanski red bio je kanonik u Krakovu. Dominikance je upoznao na putu u Italiju i ondje im se kao prvi Poljak i pridružio. Kratki je novicijat svršio u Bologni. Odande ga je nakon drugog generalnog kapitula reda, sv. Dominik u svibnju 1221. u pratnji fra Henrika iz Moravske poslao u domovinu. Utemeljitelj dominikanskog reda, osim svoga očinskog blagoslova, dao je Hijacintu jasno određen program apostolskog rada. Želio je da njegov red i ondje uhvati dubok korijen, a onda da naviješta Evanđelje poganima u Pruskoj. Ta je misija sv. Dominiku veoma bila na srcu.
Na putu u Poljsku dva su se brata propovjednika morala zaustaviti u dominikanskoj naseobini u Friesachu u Koruškoj, gdje su se zbog nesposobnosti tamošnjeg priora rodile neke poteškoće. Ondje su se malo duže zadržali pa su stigli u Krakov tek uoči blagdana Sviju svetih 1222. S velikom ih je radošću i počastima primio mjesni biskup Ivo. On im je dodijelio kao polje rada crkvicu u čast Presv. Trojstva, sagrađenu od drveta. Dok se ta crkvica obnavljala, a gradio se i pripadajući samostan, biskup je dvojici dominikanaca pružio gostoprimstvo u svojoj palači. Sve to govori kako ih je rado imao i koliko mu je bilo stalo da ostanu i rade u njegovoj biskupiji.
Obnovljenu je dominikansku crkvu 12. ožujka 1223. blagoslovio apostolski legat, kardinal Gregorio Crescenzi. Mladi su se Poljaci u velikom broju pridružili braći propovjednicima tako da se ubrzo moglo osnovati još pet samostana u Poljskoj i Češkoj. Red je sv. Dominika uhvatio duboko korijenje i među zapadnim Slavenima pa je skupa s njima započeo zajednički povijesni hod. Hijacintu je osobno na provincijalnom kapitulu g. 1225. zapala dužnost da dadne život novoj redovničkoj zajednici u Gdansku, na granici Pruske. Ona je imala biti odskočna daska za evangeliziranje Prusije. Svi su samostani u Poljskoj i Češkoj imali veliko povjerenje u Hijacinta. Dokaz je tomu što je bio izabran kao njihov zastupnik za generalni kapitul dominikanskog reda u Parizu godine 1228.
Vrativši se Hijacint s kapitula u Parizu natrag u Krakov, njegov ga je prijatelj biskup Ivo uzeo za svjedoka u jednom dokumentu što ga je izdao pod nadnevkom 29. rujna 1228. Iz Krakova je Hijacint otputovao u Gdansk, ali se ni ondje nije više dugo zadržao. Neki misle da mu je kapitul u Parizu povjerio misiju da u Kijevu, glavnom gradu Ukrajine, osnuje jednu veću katoličku ustanovu, jasno u smislu razvijanja pastoralnoga rada u onim prostranim krajevima.
U tadašnjoj su se Ukrajini i Rusiji nalazili na radu mnogi katolici latinskoga obreda pa se valjalo i za njih brinuti. Doduše, pružala im se neka duhovna pomoć, no to je prema potrebama i željama bilo premalo. Ljudi, a i Rim, željeli su više. Tadašnji se papa Grgur IX. nadao čak i sjedinjenju kojega pravoslavnoga kneza s Katoličkom crkvom. Svim tim željama i problemima trebali su izići ususret dominikanci na čelu sa svojim poletnim Hijacintom.

On se odmah dao na posao, na izvršenje toga zamašnoga plana. Uzevši sa sobom kao suputnike i suradnike fra Florijana, fra Godinu i fra Benedikta, otputovao je u Kijev i ondje se nastanio i to uz crkvu Svete Marije. U toj su crkvi već od XI. stoljeća pastoralno djelovali irski benediktinci iz glasovite bečke opatije "Schottenkirche". Na žalost, tada ih u Kijevu više nije bilo. Dominikanci su u Kijevu počeli revno djelovati i to tako uspješno da se za njihov rad počela još više zanimati Rimska kurija. U Rimu su se čak bavili mišlju da se za Rusiju i Ukrajinu imenuje jedan katolički biskup. To bi se možda i ostvarilo da kijevski knez Vladimir Ruriković nije takvo nešto smatrao štetnim po interese Pravoslavne crkve. Zato je dominikance jednostavno iz Kijeva potjerao.
Kad se to dogodilo, sveti se Hijacint nije nalazio u Kijevu. On se vratio u Poljsku jer ga je ta čekala za prusku misiju. Poljska je tada protiv poganske Pruske podigla križarsku vojnu, a Grgur IX. je povjerio dominikancima pastoralnu brigu za vojnike križare. Očekivalo se da će oni kasnije onda nesmetano po Pruskoj moći misionirati. Svetoga Hijacinta, prema pisanim dokumentima, g. 1 236. nalazimo u Marienwerderu, a g. 1 238. u Gnieznu. I to su posljednje vijesti što ih o njemu imamo.
Tada je već bio star, iscrpljen radom, pa se vratio u svoj samostan u Krakov. Ondje je još neko vrijeme djelovao, dok nije u Gospodinu usnuo baš na Veliku Gospu 1257.

18. kolovoz 2010.

Sveta Helena († 328/330)


Slava je ove svetice u tome što je rodila i odgojila onoga koji će kršćanima nakon tolikih progonstava napokon dati slobodu oslobodivši ih bespravlja. Bio je to car Konstantin Veliki. Rođena je sredinom III. stoljeća u Drepanumu, u pokrajini Bitiniji. Barem tako svjedoči Prokopije koji tako tumači promjenu imena Drepanum u Helenopolis. Promjenu je odredio u počast rodnog mjesta svoje majke sam car Konstantin.
Helena je potjecala iz veoma skromne obitelji. I ako je vjerovati predaji, koju spominje sv. Ambrozije, vršila je službu "stabulariae", a to znači da se brinula za staju. Kao takvu ju je upoznao i oženio Konstancije Klor. Bit će da je bila veoma lijepa kad ju je iz tako neugledne službe odabrao za ženu onaj koji je imao šanse da postane cezar. Kad je on g. 293. bio stvarno imenovan cezarom, Helena se od njega morala povući jer su državni razlozi silili novoga vladara da se oženi Teodorom, pastorkom Maksimijana Herkuleja.
I tako Helena sve do g. 306. ostade ponizno u pozadini. No, te je godine njezin sin Konstantin naslijedio oca pa pozva svoju majku na carski dvor davši joj naslov Augusta. Njoj je omogućio slobodan pristup carskoj riznici, njezino je ime i lik dao utisnuti u kovani novac i obasuo je svim počastima što odgovaraju položaju jedne carice. Helena je taj visoki položaj iskoristila da čini dobro. Nije podlegla onoj napasti kojoj podlegoše toliki što iz opanaka prijeđoše u papuče. Znak je to da je bila bogobojazna žena, ponizna, i da joj počasti i položaj ne zavrtješe glavom.
Euzebije Cezarejski spominje kako je za vrijeme jednog svog velikog putovanja po Istoku učinila mnogo dobrih djela kudgod je prolazila. Pritjecala je u pomoć bijednicima svake vrste. Siromasima je dijelila novac i odjeću, mnoge je zatvorenike i osuđene na prisilni rad po rudnicima oslobodila, mnoge je izbavila iz prognanstva.
Iz svega navedenoga jasno se vidi da je Helena bila žena duboke vjere, koja se očitovala u mnogobrojnim djelima. Njezina je vjera bila živa jer su je stalno pratila dobra djela. Isticala se i pobožnošću te poniznošću. Na bogoslužje bi dolazila skromno odjevena, pomiješavši se s običnim ljudima i ne tražeći u crkvi povlašteno mjesto. Siromahe je često pozivala k svome stolu i sama ih dvorila. Tu je veliku ženu resila i izvanredna razboritost.
Sveta Helena bijaše sva prožeta izvanrednom ljubavlju prema Spasitelju pa je g. 326. s mnogo pobožnosti poduzela hodočašće u Svetu zemlju, želeći obići ona sveta mjesta što ih svojim životom posveti naš Spasitelj. Tada se zauzela za gradnju bazilike rođenja u Betlehemu te Uzašašća na Maslinskoj gori. Obje bazilike njezin sin Konstantin bogato nadari i dade ih raskošno uresiti.
Jedna predaja, što seže sve do pod konac IV. stoljeća, a koju spominje i sv. Ambrozije, kaže da je Helena dala kopati po Kalvariji te da je ondje pronašla Kristov križ i druge instrumente Kristove muke. Spominje i to da je nagovorila sina Konstantina da ondje podigne baziliku. To je bazilika Svetog Groba. Ona potječe od Konstantina, no nije sigurno da ima kakve veze sa samom Helenom. O iskapanju na Kalvariji šute i Euzebije Cezarejski i sv. Ćiril Jeruzalemski i stoga spomenuta tradicija nije povijesno zajamčena.

Helena je, bogata zaslugama i dobrim djelima, umrla u dubokoj starosti u nama nepoznatom mjestu negdje između g. 328. i 330. Tijelo joj je preneseno u Rim i ondje sahranjeno u porfirnom sarkofagu unutar okruglog mauzoleja s lijepom kupolom. Odmah poslije smrti počeli su je štovati kao sveticu. Euzebije kaže o njoj "da je zbog svoga kršćanskog života vrijedna vječne uspomene". Sv. Ambrozije ju naziva "velikom ženom svete uspomene". Sv. Paulin Nolanski veliča je zbog njezine velike vjere. Hodočasnici koji su dolazili u Rim na grobove mučenika s istom su pobožnošću obilazili i njezin grob. Štovanje joj je veoma prošireno kako na Istoku tako i na Zapadu. Grci je slave 21. svibnja skupa s njezinim sinom Konstantinom. Zapad kao sveticu slavi jedino nju i to na današnji dan. Sarkofag se svete Helene nalazi u vatikanskim muzejima.

19. kolovoz 2010.

Sveti Ivan Eudes, svećenik (1601-1680)


U velikom i plodonosnom strujanju potridentinske obnove, u kojem je došlo i do procvata svećeničkoga života i svećeničke duhovnosti, osobito u Francuskoj, izranja poput diva i sjajne zvijezde prvog reda i lik sv. Ivana Eudesa. Bio je to pravi sin Normandije, koji je rođen 14. studenoga 1601. u Riju, blizu Argentana, u biskupiji Sées. Ivan je baštinio ove osobine svoga rodnoga kraja: bio je snažne tjelesne građe, izdržljiv i uporan, razborit, obdaren darom i sposobnošću organizacije, sposoban da učini djela trajne vrijednosti. Nosio je i duhovne značajke svoga vremena u kojem je rastao, odgajao se i izgrađivao. Bio je suvremenik Richelieua i Corneillea, živio je u vremenu u kojem je čovjek jake volje bio u velikoj časti, a junačko srce nešto što se cijenilo i ljudima imponiralo.
Ivan je jedno vrijeme bio đak isusovačkoga kolegija u Caenu. Isusovci su od njega učinili odlična latinista koji se mogao lakše izražavati pišući latinske stihove nego francusku prozu. U kolegiju se veoma razvila i njegova duboka pobožnost prema Majci Božjoj. Cijeli je život i ponosan i zahvalan što je bio član Marijine kongregacije.
Veliki osnivač tzv. Francuske škole Pierre de Berulle primio je Ivana Eudesa g. 1623. u svoj oratorij. U školi tog odličnog učitelja duhovnoga života i svećeničke duhovnosti mladi Eudes uči teocentrizam i kristocentrizam, tj. da Bog i Krist moraju stajati u središtu kršćanskoga života. Izraz je toga duha gledanje Boga u svakoj stvari, štoviše, prije svake druge stvarnosti. Po primjeru Berullea i Ivan će revnovati oko odgoja i oblikovanja svetih svećenika.
Odgojen u Berulleovoj školi, koja je ponovno otkrila svu veličinu i uzvišenost svećeništva, Ivan je 20. prosinca 1625. zaređen za sveće-nika. Već dvije godine nakon ređenja Ivan dragovoljno polazi u Argentan, da ondje dvori okužene. Znamo da to nije bilo jednostavno dvorenje običnih bolesnika, već stalna opasnost od smrtonosne zaraze. Iz Argentana odlazi u Caen, gdje se priključio zajednici berulijanskog oratorija. Od g. 1632. pa sve do 1676. posvećuje se sav župnim pučkim misijama. U njima je poučavanje u katekizmu imalo isto ako ne i odličnije mjesto nego samo propovijedanje. Ivan je bio učitelj riječi koji je znao poučavati sve vrste ljudi. Govorio im je razumljivo, praktično, znao se svima prilagoditi, odgovoriti na njihove potrebe i probleme.
Radeći kao pučki misionar, susretao je svaki dan pastoralni kler, župnike i kapelane i njihove vjernike. U tim mu je susretima jedno postalo posve jasno: pučke misije imaju samo prolazan utjecaj. Trajan utjecaj na vjernike mora osigurati sam svećenik svojim životom, primjerom i radom. Ivan je vidio da svećenika ima dostatan broj, ali da ih nema isto tako dobro odgojenih i izgrađenih. Zato smatra da prema želji, preporukama i propisima Tridentskoga sabora valja osnivati sjemeništa za što solidniji odgoj klera. Bez toga ne može biti plodonosne pastve.
Kako Ivan nije bio samo čovjek pukih teorija već i akcije, on se, ohrabren od biskupa iz Bayeuxa, odlučuje g. 1642. da u Caenu, gradu sa sveučilištem, sagradi sjemenište. Zbog te je nakane došao u sukob s generalnim poglavarom Oratorija koji je smatrao da je takvo nešto preuranjeno. No, Ivan je bio uvjeren da je to volja Božja pa je napustio Oratorij kako bi ostvario taj program. On ga je ostvario, a već g. 1643. osnovao je i novu Družbu Isusa i Marije, koja će se posvetiti odgoju svećenika. Članove te Družbe mnogi francuski biskupi pozvaše da u njihovim biskupijama osnuju i vode sjemeništa.
Ivan je htio doskočiti još jednom zlu svoga vremena: palim djevojkama. Za njih je organizirao posebne kuće i osnovao jednu žensku družbu koja će se za njih brinuti i pomoći im da se opet vrate čestitu i poštenu životu.
Ivan nije dao samo život dvjema redovničkim zajednicama već se dao i na pisanje knjiga i knjižica. Napisao je prilično toga i za svećenike i za vjernike.
Pio X. proglasio je Ivana Eudesa blaženim, a Pio XI. Svete godine 1925. svetim.
Jedno je od životnih djela sv. Ivana Eudesa bilo uzdizanje biskupijskih svećenika. On je dobro znao da pobožnost kršćanskoga puka dobrim dijelom ovisi o pobožnosti njegovih duhovnih pastira.

20. kolovoz 2010.

Sveti Bernard iz Clairvauxa (1090-1153)


Bernard je rođen oko godine 1090. u Fontaines-les-Dijon, seocu što je samo 2 kilometra udaljeno od Dijona u Francuskoj, kao sin burgundskog plemstva. Imao je petero braće i jednu sestru. Bernard je prvu školu polazio kod korskih kanonika u St. Vorlesu, kod Châtillona na Seini. Bilo je to učilište tada u velikoj cijeni, u kojem je Bernard mnogo naučio. Prvi Bernardov životopisac opisuje ga kao veoma osjetljiva i povučena dječaka koji je sklon sabranosti što dušu raspolaže za kontemplaciju. Dječak je već u to doba uz učenje napredovao u pobožnosti i kreposti. Na njemu se već tada nazrijevaju prvi znakovi budućega velikoga mistika, zaljubljenika u kontemplaciju. Nakon majčine smrti Bernard se jedno vrijeme osjećao kao izgubljen. Tada je bio izložen i kušnjama protiv čistoće. Takvo prilično teško i mučno stanje njegova života trajaše 4 godine. Kroz tu je kušnju dozrio pa se g. 1111. povukao u Châtillon, a za njim brzo pođoše sva braća i neki rođaci. U travnju 1112. s još tridesetoricom mladića koje bijaše pridobio - među njima bijahu i njegova četiri brata - stupio je u reformirani samostan Cîteaux. Latinski se taj samostan zove Cistercium, a otud i ime redovnika: cisterciti. Taj samostan bijaše kolijevka cistercitskog reda, a Bernard će ostati njegov najveći sin. Svojim će se sinovima kao redovnik pridružiti i otac im Tescelin.
Bernard se odmah na početku redovničkoga života odlikovao toliko krepošću i strogošću života da je već nakon tri godine bio izabran za opata jedne nove zajednice na području grofa iz Troyesa. S dvanaestoricom subraće u jednoj osamljenoj ali sunčanoj i svijetloj dolini: Clara Vallis, francuski Clairvaux, nedaleko od Aubea, u biskupiji Langres, udari temelje slavnome samostanu.
Novoga je mladoga opata vjerojatno zaredio za svećenika i uveo u opatsku službu biskup iz Châlonsa na Marni, glasoviti filozof i teolog onog vremena Vilim de Champeaux; s njime će Bernard uvijek ostati u prijateljskim vezama. Bilo je to g. 1115. kad Bernard nije navršio još ni 25 godina života.
Prve godine opatskoga života posvetio je raznim pitanjima redovničkoga života: oduševljavanju, organizaciji i izgradnji zajednice kojoj je kao opat stajao na čelu. Učinio je to tako uspješno da će samostan u Clairvauxu sa svojih 67 redovnika postati uzor redovničke stege, veoma privlačno mjesto za duše što su težile za savršenstvom. A takvih je duša tada bilo mnogo, tako mnogo da se Bernardovo razdoblje može podičiti pravom eksplozijom redovničkih zvanja. Bernard će do svoje smrti osnovati 68 podružnih samostana, koji su se svi smatrali kao "kćerke" opatije u Clairvauxu.
Međutim, Bernard nije ograničio svoju djelatnost na svoje redovnike. Svojim propovijedima on će vršiti silan utjecaj na mnoge redovnike, svećenike i laike svoga vremena, gotovo u svim zemljama Europe. L. Grill kaže da je njegova korespondencija bila veća nego i samih papa i careva onoga vremena.
Bernard se aktivno uključuje i u pokret križarskih vojna. Francuski su se vitezovi u Jeruzalemu g. 1119. ujedinili u jedan duhovni red. Po svojoj prvoj naseobini na području nekadašnjega Salomonova hrama nazvali su se templari. Njihovo je pravilo, što ga je g. 1128. potvrdila Sinoda u Troyesu, potjecalo od sv. Bernarda.

Unatoč teškom poniženju, Bernard je ipak i dalje kod Nijemaca i kod Francuza vršio izvanrednu apostolsku djelatnost: knezovi, biskupi pa i sami pape slijedili su njegove savjete. Kad je u Crkvi g. 1130. izborom dvojice papa Inocenta II. i Anakleta II. došlo do raskola, Bernard kao vatreni pristaša Inocenta II. odmah stupa u akciju, nastojeći za njega pridobiti Luja VI., francuskoga kralja, i Henrika I., engleskoga kralja. U akciji za zakonitoga papu Bernard putuje po Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj i Italiji. Ta je akcija bila veoma uspješna. Bernard je za Inocenta II. uspio pridobiti još Pisu, Genovu, Milano te napokon pokušava pridobiti i sicilijanskoga kralja Rogera II., koji je bio vatreni pristaša Anakleta II. Bernard je sudjelovao u javnoj raspravi s kardinalom iz Pise, koji je bio Anakletov zagovornik, te ga sklonuo da napusti Anakletovu stvar.
Zadobivši veliku bitku za Inocenta II., Bernard se nije smirio mirnim životom u svojoj opatiji. Sad se upustio u idejnu bitku protiv Petra Abelarda, koji će biti osuđen na Saboru u Sensu. Borit će se i protiv pretjeranih idejnih stavova Arnalda iz Brescije. Bernardov je utjecaj u crkvenom životu postao još veći kad je g. 1145. izabran za papu njegov učenik iz Clairvauxa, uzevši ime Eugen III.

Bernard je izravnim radom mnogo pomogao papi Eugenu III. Papa mu je g. 1146. službeno povjerio propovijedanje II. križarske vojne. Bernard se dao na posao te u Francuskoj naišao na silan odjek. Slično je bilo i u Njemačkoj, gdje je kralj Konrad III. stavio na se križarski znak, a taj je označavao spremnost poći na vojnu. Bernard je doživio pravi trijumf. No kako je zbog nesloge plemstva vojna doživjela poraz, Bernard doživje trnovu krunu. Pri tom je rekao: "Dobro je tako jer sam dobio slavu druga Kristove pregorke muke." Bio je veoma ojađen pa je savjetovao Eugenu III. organiziranje nove vojne. No naum se toga pothvata nije razvio.
Bernard je sam sebe nazivao "utvarom stoljeća" jer je bio redovnik koji se stalno bavio vanjskim crkvenim i političkim poslovima. Poput sv. Pavla, i Bernarda je ljubav prema dušama gonila na akciju i u svjetovnim događajima i zbivanjima. Umro je shrvan pokorom, naporima i bolešću u dobi od 63 godine. Bilo je to 20. kolovoza 1153., kad su redovnici u Clairvauxu molili treći čas. Kako bijaše veliki pobožnik Blažene Gospe te širitelj njezine slave, pokopan je pod njezinim oltarom u opatijskoj crkvi. Svome je vremenu udario tako snažan pečat da se ono u povijesti naziva "Bernardova epoha". On je živ dokaz da strogo asketski i kontemplativni život ne otupljuje čovjeka, već ga čini neizrecivo plodnim; on je pobjegao iz svijeta u samostan da bi onda odatle kao nitko drugi oblikovao svijet. Njegova je kontemplacija i mistika neobično pripomogla rastu Crkve. Ne može li na taj način svaki kršćanin, pogotovo redovnik, svećenik, pripomoći rastu Crkve?

21. kolovoz 2010.

Sveti Pio X., papa (1835-1914)


Giuseppe Melchiore Sarto rođen je kao drugo od desetero djece općinskom službeniku Giambattisti Sartu i njegovoj vjernoj ženi Margareti. Bilo je to 2. lipnja 1835., a odmah sutradan bio je u župnoj crkvi kršten. Kad je mali Josip poodrastao, polazio je mjesnu školu, dok ga je u latinskom jeziku vrlo rano počeo poučavati kapelan don Luigi Orazio. Kasnije se upisao na gimnaziju u Castelfrancu, gradiću udaljenom od Riesea 7 kilometra. Tamo je od g. 1846. pa do g. 1850. svršio 4 niža razreda idući u školu i natrag pješke.
Bepi je već kod kuće primio odličan kršćanski odgoj koji su revni svećenici samo još više produbili. Kao mladi hodočasnik rado je hodočastio u obližnje Gospino svetište Cendrole te se ondje pobožno i žarko molio. Sakramenat potvrde primio je 1. rujna 1845., a prvu pričest 6. travnja 1847., u dobi od 12 godina. Provodeći, dakle, već od malena solidan kršćanski život, u svojem je nevinom srcu stvorio povoljne uvjete da mu Gospodin udijeli milost svećeničkoga zvanja. Tadašnji mletački patrijarh, kardinal Jacopo Monico, i sam rodom iz Riesea, priopćio je generalnom vikaru u Trevisu da je u padovanskom sjemeništu za mladoga Sarta osigurao besplatno mjesto. Kardinal sigurno nije ni slutio da je to učinio budućem papi.
Po tadašnjem običaju Josip Sarto je u svojoj rodnoj župnoj crkvi obukao svećenički talar te radostan i pun poleta pošao na daljnje školovanje u Padovu, u zavod koji je bio poznat u cijelom onom kraju. Ondje će proboraviti punih 8 godina. Dvije godine studirao je klasične jezike i književnost, isto tako filozofiju, a onda kroz 4 godine svetu teologiju. U zavodu se isticao i pobožnošću i marljivošću pa je kroz 4 godine obavljao službu prefekta skupine studenata toga učilišta. Dok se nalazio u Padovi, umro mu je otac. Bilo je to 4. svibnja 1852. Taj ga je događaj veoma pogodio, a još više njegovu majku, koja ostade udovica s brojnom djecom. Neki su tada Josipu savjetovali da iziđe iz sjemeništa, nađe dobro zaposlenje i na taj način pomogne majci i mladoj braći i sestrama. Mladi bogoslov nije prihvatio taj savjet, a odbacivala ga je i njegova majka, koja je svim srcem željela da on postane svećenik. Ona je svojim marnim rukama, radeći kao švelja, prehranjivala svoju djecu, a Bog je blagoslovio njezine žrtve.
Primivši - jedno za drugim - tonzuru, niže i više redove, Sarto je napokon 18. rujna 1858. u Castelfrancu bio zaređen za svećenika. Tko sretniji od njega što je napokon postigao ono što je tako žarko želio?! Njegovu je radost u punini dijelila i njegova dobra i duboko pobožna majka. I sada će se dogoditi ono što se može nazvati svojevrsnim čudom. On će se u pet etapa, svaka točno po 9 godina, polako penjati iz službe u službu. Po 9 godina bit će kapelan u Tombolu, župnik u Salzanu, kanonik u Trevisu, biskup u Mantovi i patrijarh u Veneciji. Iz grada na lagunama poći će kao kardinal izbornik u konklave te iz njih izići kao papa Pio X., osjećajući se satrven bremenom što ga mora nositi.
Svoj je uspon započeo kao kapelan u Tombolu, zabačenoj župi na rubu biskupije Treviso. U prvo mjesto svoga pastirskoga službovanja došao je 29. studenoga 1858. Ljudi su ga zbog njegove svećeničke revnosti, požrtvovnosti i ljubavi prema siromasima odmah prihvatili i zavoljeli. Njegove glavne vrline bijahu: izvanredno razvijena svijest dužnosti, zamjerna radna sposobnost, smisao i pravi talent za organizaciju, prirođena dosjetljivost, smisao za humor i zdravu šalu. Sarto je kao kapelan u Tombolu pisao sve propovijedi, marno ih učio, pa je brzo izišao na glas kao vrstan propovjednik koga su za razne svečanosti tražili po svoj okolici.
Nakon plodnog devetogodišnjeg rada u Tombolu došao je g. 1867. za župnika u Salzano. U župu je došao posve tiho i nečujno predstavivši se vjernicima tek u nedjelju kod glavne mise. I tu je razvio sličnu aktivnost kao i u Tombolu pa su ga ljudi zavoljeli. Kao župnik naročito se brinuo za što solidniju katehizaciju djece te za dolično i pobožno crkveno pjevanje. Obnovio je i poljepšao crkvu pokazavši sposobnost za prikupljanje potrebnih sredstava i za organizaciju radova. Kad je u župi g. 1873. buknula kolera, pokazao je herojsku požrtvovnost, ne bojeći se izlagati ako je potrebno i samoj smrti. I zbog toga mu je u puku izvanredno porastao ugled.
Tako uspješan pastoralni rad u Salzanu nije mogao ostati nezapažen ni u središtu biskupije pa je u proljeće 1875. Josip Sarto imenovan kanonikom te pozvan u Treviso. Ondje su mu povjerili vodstvo biskupskog ureda. On je u tom, kao i u drugim povjerenim mu poslovima, pokazao oštroumnost, spretnost, stekavši na taj način dragocjeno iskustvo. Kroz šest je mjeseci kao kapitularni vikar vodio sve poslove biskupije, dok nije bio imenovan novi biskup. Jedno je vrijeme bio i duhovnik u bogoslovnom sjemeništu, a i profesor dogmatike, moralke, crkvenog prava i liturgike. Bio je, dakle, svestran, sposoban i nadaren za svaki crkveni posao.
Papa Leon XIII. trebao je biskupa za Mantovu, gdje je vladalo veoma teško stanje. Našao ga je u Josipu Sartu povjerivši mu tu biskupiju 12. rujna 1884. Sarto se ispočetka opirao smatrajući se posve nevrijednim i nedoraslim za tako odgovornu službu. No kad sve bijaše uzalud, prihvatio ju je iz poslušnosti, i kao križ koji mu valja Bogu odano nositi, po primjeru božanskog učitelja Isusa Krista.
Došavši u Mantovu, dao se odmah na posao. Prema nedostojnim svećenicima pokazivao je čvrstu ruku, no postupak je uvijek ublaživao humanošću i ljubavlju prema osobama. Znao je da će najbolji lijek svećeničkim slabostima biti njegov vlastiti primjer pobožna, neporočna, siromašna i radina života, a u tome je bio baš nenadmašiv. Pobrinuo se i za što bolji i solidniji odgoj budućih svećenika pa je svoje biskupijsko sjemenište upravo preporodio te odgojio generaciju dobrih i revnih svećenika. Sam je preuzeo upravu velikoga sjemeništa, a bio je i profesor moralke i gregorijanskoga pjevanja, u koje bijaše upravo zaljubljen, smatrajući ga najvrjednijim i za sveto bogoslužje najprikladnijim.

Leon XIII., vidjevši još više kvalitete mantovanskoga biskupa, imenovao ga je g. 1893. kardinalom i patrijarhom u Veneciji. On je opet sve poduzeo da ostane kao biskup u Mantovi, no bijaše uzalud. Bog ga je preko Pape spremao na više i više. Novi je venecijanski patrijarh, nakon svladanih poteškoća od režima, svečano ušao u Veneciju 24. studenoga 1894., uz najveće oduševljenje kršćanskoga puka. Patrijarh Sarto je iskoristio razne jubileje i obljetnice, slavio ih, nastojeći iz toga za kršćanski život izvući što više duhovnih pobuda i koristi. Promicao je katolički tisak, zauzimao se i za socijalnu pravdu te vremenito dobro povjerenih mu vjernika. Po smrti Leona XIII. napustio je Veneciju 26. srpnja 1903. te ušao u konklave 31-oga istoga mjeseca, a s njime još 61 kardinal. Biranje je pape započelo 1. kolovoza. U sedmom je glasanju, 4. kolovoza, s 50 glasova Sarto napokon dobio dvotrećinsku većinu i tako je bio izabran za papu. Prestrašen je molio kardinale da ga ostave po strani, no plačući je ipak prihvatio izbor. Prvi je blagoslov "Urbi et orbi", na izričitu želju kardinalskog zbora, podijelio s unutarnjeg balkona bazilike Sv. Petra. Za papu je okrunjen u bazilici Sv. Petra 9. kolovoza. I tako započe njegov obnoviteljski pontifikat.

Kao izraziti pastoralac sveti Pio X. je odmah shvatio koliko je u životu Crkve važna pobožnost i uloga svećenika. Zato je udario temelje što solidnijoj svećeničkoj duhovnosti. Naložio je da se u Crkvi posveti velika briga odgoju budućih svećenika u pobožnosti, u stezi, u studiju.
Da bi se što bolje moglo upravljati Crkvom, reformirao je rimsku kuriju te odredio da se sastavi Zbornik crkvenoga prava. Vjerski je život vjernika nastojao unaprijediti čestim primanjem sakramenata, osobito Euharistije. Sveti je Pio X. možda najviše zadužio Crkvu s dvjema odredbama: Dekretom o čestoj, čak dnevnoj pričesti te Dekretom o ranoj pričesti djece. Prvi je Dekret bio potpisan 20. prosinca 1905., a drugi 15. rujna 1906. kad je rekao da se I. dekret ne odnosi samo na odrasle, nego i na djecu.
Pio X. se kao papa u nekoliko dokumenata veoma založio i za katehizaciju, osobito u enciklici Acerbo nimis od 15. travnja 1905. Dao je prirediti novi Rimski katekizam za rimsku crkvenu pokrajinu, ali koji se proširio po cijelom svijetu. Istim se žarom založio i za obnovu crkvene glazbe.
Pio X. se sebi svojstvenom odlučnošću i energijom oštro suprotstavio modernizmu, pokretu koji je išao za razvodnjavanjem crkvenog naučavanja te koji je počeo negirati i sam polog vjerskih istina. Počelo se s odviše liberalnim pristupom knjigama Svetoga pisma, nastavilo s potkapanjem središnjih istina Objave tako da se dovodilo u pitanje Kristovo božanstvo te sama stvarnost transcendentnoga Boga. Protiv svih tih, uistinu, negativnih pojava Papa je veoma oštro nastupio glasovitom enciklikom Pascendi dominici gregis od 8. rujna 1907. No Papa je dobro znao da se stvari neće riješiti samo osudama, već da ih valja i pozitivno rješavati. Zato je g. 1909. osnovao u Rimu Papinski biblijski institut koji će se baviti ozbiljnim proučavanjem Svetoga pisma i na kojem će se školovati budući profesori te tako važne teološke grane.

Mjere poduzete protiv modernizma kasnije, pa sve do danas, osobito nakon II. vatikanskog sabora, bile su izložene veoma oštroj kritici. U aferi modernizma Papinu dobru nakanu svi općenito priznaju. Njega je u poduzetim stavovima vodila odgovornost za polog Božje objave. Kad je postao Papa bio je čvrsto uvjeren da se njegovo doba, koje samo sebe obožava, neće dati dovesti Kristu, već će samom sebi donijeti strašnu katastrofu. Ona se na svršetku njegova pontifikata i dogodila - I. svjetski rat. Papa se stoga nije dao u dijalog sa svijetom, već je svu svoju energiju uložio u obnovu Crkve iznutra.
Pio X. je, braneći slobodu Crkve, došao u veoma oštar sukob i s francuskim državnim režimom. I to su neki kasnije kritizirali. A da li s pravom? Da li su diplomatski potezi uvijek najbolji? Nije li koji put potrebno nastupiti i s vatrenom revnošću Ivana Krstitelja te silnicima ovoga svijeta jasno reći: "Nije vam dopušteno!" Danas, kad se sve glasnije čuju glasovi za obranu ljudskih prava, možda će nam odlučni stavovi, pa tako i stav Pija X., biti jasniji.
Kad je buknuo I. svjetski rat sveti je Papa zapisao: "Tugujem za svim onima koji umiru na bojnim poljima. Tugujem za njihovim dušama i obiteljima. O, taj rat! Osjećam da će i mene dokrajčiti!" To se i dogodilo jer nije prošlo ni dva mjeseca otkako je započeo rat, a Pio X. je bio već u grobu. Prije toga je napisao: "O, moji siromašni sinovi! Rado bih prikazao svoj život kad bih mogao spriječiti bol tolikih!" Rat mu je, doista, slomio srce.

Papa Pio X. je umro shrvan naporima i bolešću, utučen zbog izbijanja rata, rano ujutro 21. kolovoza 1914., u 80. godini života te nakon 11 godina pontifikata. Deset godina kasnije pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju. Kad je sretno priveden kraju, mogao ga je papa Pio XII. 3. lipnja 1951. proglasiti blaženim, a već 29. ožujka 1954. svetim. Taj je sveti Papa upravio jednom svoj pogled prema raspelu te rekao: "Tu je moja politika." Tko razumije tu politiku, razumjet će i Pija X. Tko je ne razumije, neće ni njega razumjeti.

22. kolovoz 2010.

Blažena Djevica Marija, Kraljica


Pio XII. je zaključio proslavu Marijanske godine 1954. uvođenjem blagdana Bl. Djevice Marije, Kraljice. Blagdan se slavio najprije 31. svibnja, a po novom se kalendaru slavi danas, na osminu Marijina uznesenja na nebo. Po svome uznesenju Marija je postala i kraljica neba i zemlje. Nauk je o Marijinu dostojanstvu kraljice izložio Pio XII. u svojoj enciklici Ad caeli Reginam.
Naslov "kraljice" ide među one Marijine oznake što joj dade vjerničko razmišljanje, a još više pučka pobožnost. Marija se u pobožnosti ne naziva samo "kraljica", već i "gospodarica", "vojvotkinja", pa čak i "carica", u našem starom jeziku "cesarica". Da li je pridavanje Mariji takvih naslova teološki opravdano? - Jest, jer se ona kao Majka i službenica Gospodinova dostojnom pokazala takove časti. Njezino kraljevsko dostojanstvo proizlazi iz njezina bogomajčinskoga dostojanstva. No ako liturgija kaže "da Bogu služiti znači kraljevati", onda je Marija kao najodličnija Gospodinova službenica i iz toga razloga prava kraljica.
Zanimljivo je da je kršćanska pobožnost Marijin naslov kraljice često vezala uz pojam milosrđa, kako to svjedoči ona lijepa, u srednjem vijeku nastala molitva "Zdravo, Kraljice, Majko milosrđa"! Ona označuje vjeru u Marijinu dobrotu i spremnost da nas grješnike pred Gospodinom zagovara, da nam od njega prosi oproštenje i milost. Marija se kao kraljica sagiba nad našu ljudsku bijedu i pritječe joj u pomoć.

U Časoslovu naroda Božjega Crkva je na današnji dan u Službi čitanja stavila odlomak iz jedne od osam homilija blaženoga Amadeja, lozanskog biskupa. On je živio u prvoj polovini XII. stoljeća te sveto preminuo 27. kolovoza 1159. Prije nego je postao biskup u Lausannei, bio je redovnik cistercita u Clairvauxu, a zatim u Vivianu, gdje je stajao na čelu opatije Hautecombe. Papa Lucije II. imenovao ga je protiv njegove volje biskupom u Lausannei. Kao biskup dao se svim marom na apostolski posao obilazeći i najudaljenije predjele svoje biskupije. Veoma je nastojao i oko kršćanskoga odgoja mladeži, a ponajviše oko izgradnje pobožnoga i učenoga klera.
Kao vjerni učenik i sljedbenik sv. Bernarda bio je iskreno, žarko i odano pobožan prema Majci Božjoj, o čemu naročito svjedoči njegovih 8 homilija. Neka nam, dakle, on danas progovori o Mariji kao Kraljici svijeta i mira.
"Promotri kako je ispravnim uređenjem i prije uznesenja po svemu svijetu zasjalo divno Marijino ime i kako se posvuda o njoj raširio slavni glas i prije nego bijaše na nebo uzneseno njezino veličanstvo. Dolikovalo je, naime, da Djevica Majka zbog časti svoga Djeteta najprije vlada na zemlji, a da onda uz slavu zadobije nebo. Dolično je bilo da se rasprostre u nižim stranama, da bi u svetoj punini ušla u nebesko: prenošena od Duha Gospodnjega iz kreposti u krepost, iz jasnoće u jasnoću.
Tako je već u tijelu imala predokus budućeg kraljevanja. A prispjevši neizrecivom uzvišenošću k Bogu, sada je bližnjima blagonaklona neiskazivom ljubavlju. Zato joj anđeli iskazivahu službu, zato je ljudi štovahu svojom odanošću. Njoj je pristupio Gabrijel s anđelima, a Ivan, radujući se što je njemu kao djevcu s križa bila povjerena majka Djevica, služio joj je s apostolima. Prvi su se veselili što vide kraljicu, a ovi drugi gospodaricu. Jedni pak i drugi bijahu joj poslušni blagim zanosom odanosti.
A ona, boraveći u najuzvišenijoj kuli kreposti i kao more puna božanskih darova, vjernom i ožednjelom puku u najvećem je izobilju izlijevala bezdan milosti, kojom je sve nadvisila. Tijelu je, naime, pružala spasenje, a duši lijek, moćna da podigne iz tjelesne i duševne smrti. Tko je ikad od nje otišao bolestan, žalostan ili neupućen u nebeska otajstva? Tko se nije vratio kući veseo i radostan, jer je isprosio od Gospodinove majke Marije što je htio?
Obilujući tolikim dobrima, zaručnica, majka jedinog zaručnika, mila i najdraža u raskošima, vrelo razumnih vrtova, zdenac živih i oživljujućih voda koje snažno teku s božanskog Libana - ona je tim nebeskim pritjecanjem dovodila s brda Siona do okolnih izvanjskih naroda rijeke mira i tokove milosti. Kad je, dakle, njezin Bog i Sin, kralj kraljeva, doveo Djevicu djevica uz slavlje anđela, radost arkanđela i klicanje neba, ispunjeno je proroštvo psalmiste, koji govori Gospodinu: 'Kraljica ti zdesna stade, u odjeći pozlaćenoj, zaodjenuta izvezenim ruhom.'"

23.kolovoz 2010.

Ruža Limska

Svetica Ruža je rodena u Limi, glavnom gradu Perua, 20. travnja 1568., kao kcerka Gašpara Floresa i Marije de Oliva, španjolskoga podrijetla. Na krštenju je po baki dobila ime Izabela. No jedna Indijanka, kucna pomocnica, promatrajuci lijepo lice djevojcice, nalik na ružu, prozva je Ružom, a to lijepo ime prihvati cijela

24.kolovoz 2010


Bartol

Svetac Apostol U listama svetih apostola spominje se i sv. Bartol. Spominje ga Matejevo, Markovo i Lukino evandelje te Djela apostolska. Njegovo se ime izvodi od "Bar Talmaj", a što znaci Talmajev sin. Odatle njegovo latinizirano ime Bartholomaeus, naški Bartolomej ili pucki Bartol. Sv. Ivan Evandelist, opisujuci svjedocanstvo prvih ucenika, navodi i

25. kolovoz 2010.

Sveti Ljudevit, kralj (1214–1270)

Sveti Ljudevit IX. bio je
najodličniji predstavnik francuske kraljevske dinastije Kapetovića. Kao
kralj vladao je mudro i pravedno, dajući primjer i potrebne strogosti i
velike ljubavi te samilosti prema siromasima. Njega smatraju idealnim
likom kršćanskoga srednjovjekovnoga vladara. Kralj se cijeloga života
trudio oko mira u Europi, vodeći veoma pomirljivu politiku, a u želji za
obranom svetih mjesta u Palestini sudjelovao je u VII. i VIII.
križarskoj vojni na kojoj je, nalazeći se u Tunisu, zahvaćen kugom,
preminuo 25. kolovoza 1270. Ljudevit se rodio u Poissyju g. 1214.
Francuski je kralj postao već g. 1226., u dobi od 12 godina, no zbog
njegove maloljetnosti jedno je vrijeme mjesto njega vladala kao
regentkinja njegova majka Blanka Kastilska, sveta i kreposna žena, koja
ga je odgojila u pravom kršćanskom duhu. On je uvijek bio dubok kršćanin
koji se ozbiljno trudio da svoje kršćanske dužnosti što bolje vrši. Bio
je tipičan predstavnik onakvoga kršćanstva koje na vjernika stavlja
velike zahtjeve i koje traži žrtve. Od majke je primio i vrlo uzvišen
pojam o kraljevskoj vlasti. Želimo li upoznati lik svetoga kralja
Ljudevita onda će nam u tome najbolje pomoći Jean de Joinville, koji je
napisao knjigu Sveti Ljudevit, kralj Francuske. Kad je sir Jean de
Joinville (1224–1317) napunio 19 godina života, stupio je u službu
šampanjskoga grofa. Kasnije se i on ukrca za križarsku vojnu na kojoj je
susreo sv. Ljudevita te postao njegov pouzdanik i prijatelj. Bio je on
čovjek koji je više volio pero i knjigu nego sablju i rat pa je nakon
prvoga kraljeva križarskoga pohoda ostao na njegovu dvoru u krugu
najbližih ukućana. Na molbu Ivane od Navarre, žene kralja Filipa
Lijepoga, Joinville se g. 1305. latio pera da napiše svoje uspomene. I
tako je nastalo njegovo vrijedno djelo, jedno od prvih na francuskom
jeziku, koje se smatra remekdjelom srednjovjekovne literature. Pisano je
jednostavnim i živahnim stilom, obiluje iskrenim i prostodušnim
razmišljanjem. U njemu pisac prirođenim čarom opisuje lik velikog
kršćanina, sv. Ljudevita kralja, njegovu ljubav prema Bogu, nježnost
prema narodu i hrabrost u ratu.

26. kolovoz 2010.

Sveti Anastazije, solinski mučenik

Jeronimov martirologij spominje na današnji dan solinskoga mučenika sv. Anastazija, koji je bio rodom iz Akvileje. Za vrijeme Dioklecijanova progonstva došao je u Salonu da ondje ohrabri kršćane. To je znak da je i sam bio veoma zauzet kršćanin kome je bilo mnogo stalo do dobra Crkve. Ime je tog mučenika pronađeno zapisano na konfesiji mučenikâ u Manastirinama. I on je s ostalim slavnim solinskim mučenicima prikazan na poznatom lateranskom mozaiku, što ga dade u krstionici lateranske bazilike izraditi papa Ivan IV., rodom iz Dalmacije.
Sveti je Anastazije žrvnjem oko vrata bio potopljen u rijeci Jadru. Tijelo mu je ugledna matrona Asklepija pokopala na Marusincu. Tu mu je u V. stoljeću bila podignuta veličanstvena bazilika. Njezin se pod od mozaika sačuvao sve do danas. Uz svetog Dujma i Venancija sveti je Anastazije bio najviše štovan solinski mučenik.
U svojoj Poslanici Filipljanima sv. Polikarp, apostolski učenik i sam mučenik, ovako ih je sokolio da budu čvrsti i nepokolebljivi u vjeri: "Sve vas potičem da budete poslušni riječi pravde te da ustrajete u strpljivosti koju ste vidjeli svojim očima ne samo u blaženom Ignaciju (antiohijskom biskupu), Zozimu i Rufu, već i u tolikim drugima koji bijahu kod vas, i u samome Pavlu i drugim apostolima; uvjereni da svi oni nisu trčali uzalud, nego u vjeri i pravednosti te da su na mjestu koje im pripada kod Gospodina s kojim su trpjeli. Oni nisu ljubili sadašnji svijet već Krista koji je umro za nas te koga je Bog za nas i uskrsnuo."
Mi tu Polikarpovu poruku možemo primijeniti na naše solinske, srijemske i druge mučenike. Oni su na našem tlu pokazali kako se svjedoči za vjeru, kako se ostaje vjeran Kristu, kako se ljubi Crkva. Oni su s nama po istoj zemlji na osobit način u općinstvu svetih. Budimo uvijek dostojni tako odličnog društva, tako odličnih naših prethodnika u vjeri!
"Sjetite se da su naši oci kušani časte li zaista Boga. Sjetite se kako je kušan otac naš Abraham i kako je, prokušan mnogim nevoljama, postao prijatelj Božji. Tako i Izak i Jakov i Mojsije, i svi miljenici Božji: vjerni prođoše kroz mnoge nevolje" (Jdt 8,21-23).

27. kolovoz 2010.

Sveta Monika (332-387)

Ljubav prema Božjoj utjelovljenoj mudrosti rodila se kod sv. Monike već u roditeljskoj kući u Tagasti, jer je bila član jedne odlične kršćanske obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne stare sluškinje. Pa ipak, unatoč dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu Augustinu, Monika se kao mlada djevojka odala piću. Kad su je roditelji slali u podrum po vino, ona je iz neke djevojačke obijesti ispijala požudno pune čaše vina. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala "pijanicom". Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane.
Kad se Monika rascvala u lijepu i zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije. On još nije bio kršćanin; inače po naravi čuvstven čovjek, autoritativan i lak na srdžbu. Patricije voljaše svoju ženu pa ipak je, kao vruć i strastven Afrikanac, nije poštedio duboke boli zbog svoje bračne nevjernosti i preljuba. Monika ga je nastojala obratiti Kristu. A govorila mu je o njemu više životom nego riječima, strpljivo podnašajući njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporođenja postavši po krštenju kršćanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo te velike žene u kojem je vjerno surađivala s Božjom milošću i nadahnućima.
Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorođenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga će još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i riječima bude dovela do obraćenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj ne znamo ime. Svima im je dala dubok kršćanski odgoj, no unatoč tome, Augustin će krenuti putem strasti i grijeha. No i tada je ipak, zahvaljujući majčinu odgoju, sačuvao ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vječnoga života. Za kćerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup.

Kad je Moniki bilo 40 godina, umro joj je muž, a tada započinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi čovjek. Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim. Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obraćenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum. Poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Taj je sveti sakrament primio 24. travnja 387. Nakon toga su se uputili put Afrike. No, došavši u Ostiju, na ušću Tibera i čekajući na lađu, Monika se razboljela i umrla. Ondje bi i pokopana, no ne trajno.
Svetu Moniku slavimo kao ženu izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha, oštroumnost i profinjena osjećajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga autoriteta. Sin joj je Augustin postavio besmrtan spomenik u svojim Ispovijestima, osobito u IX. knjizi, koja je jedan od najljepših opisa majke u svjetskoj literaturi. Njezine se relikvije veoma časte u crkvi Sv. Augustina u Rimu, a pučka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki.

28. kolovoz 2010.

Sveti Augustin (354-430)

Augustin se rodio 13. studenoga 354. u Tagasti, gradiću u Numidiji. Danas je to mjesto u Alžiru, a zove se Souk Ahras. Njegov otac bijaše mali posjednik, ali imanje je zbog velikih poreza donosilo sve manje prihoda. Zato će Augustin moći na škole samo uz obilnu pomoć jednog svog zaštitnika. To je za njega bilo ponižavajuće i on je tu milostinju doduše primio, ali je ipak bio ranjen u svojem ponosu. Neki misle da mu je ta okolnost utisnula u dušu onu silnu osjetljivost, koja će za njega biti karakteristična kroz cijeli život. Dok je njegov otac, Patricije, bio poganin, majka mu je Monika bila gorljiva kršćanka (jedan pisac veli "fantastična"), prava vjernica.
Augustin je bio veoma živahan duh, iznimno temperamentan, prekomjerno osjetljiv, slabo discipliniran učenik, odviše svjestan da mu učenje ide lako i da se prema tome ne treba naprezati. Prve razrede škole završio je u rodnoj Tagasti. Nakon toga je pošao u Madauru gdje je pohađao predavanja nekog gramatika da bi se na taj način pripremio za zvanje govornika. No zato se zanosio i bio oduševljen za rimskog pjesnika Vergilija. Lio je suze čitajući o nesreći kraljice Didone.
Kad je Augustinu bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti kući. Taj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i on se pridružio jednoj bandi mladih izgrednika razbijača. Na sreću, to nije dugo potrajalo. Zahvaljujući svome dobrotvoru, mogao je nastaviti nauke i to u Kartagi, gdje je bujao razvratan i pokvaren život, a u tu je močvaru i on uronio. Našao si je "prijateljicu", s njom podržavao nezakonite veze te imao sina Adeodata. Uz Kartagu ga je držala ne samo želja za naukom već i žarka ljubav prema djevojci.
Kako mu studij nije zadavao posebne brige, bio je ponosan i na rezultate koje postizavaše. Pijući iz čaše užitaka punim gutljajima, uživajući ugled blistava studenta, u duši je ipak bio nemiran. Tada je čitao Ciceronova djela i u duši mu se poče buditi "ljubav prema mudrosti". Čitao je i Bibliju, no njezin hrapavi jezik, prema blještavu Ciceronovu stilu, činio ju je u njegovim očima bijednom knjigom.
Uskoro je upao i u mrežu Manijevih učenika te postao manihejac. Manihejci su tumačili paradoks nereda u svijetu postojanjem dvostrukog počela: dobra i zla, koja vladaju svijetom. To je naučavanje nastalo prije više od dva stoljeća u središnjoj Aziji te prodiralo malo-pomalo na Zapad, u Sredozemlje, zadavajući kršćanstvu teške gubitke. Sve događaje u svijetu tumačili su kao borbu između dviju vječitih sila: svjetla i tame, duha i materije. Iz pomiješanosti svjetla i tame nastao je ovaj svijet; zato je i zao. Augustin je ispočetka bio oduševljen manihejac, no tada se počeo sve više oslobađati mitološkoga sadržaja tog nauka. Počeo je uočavati zbrkanost manihejskog nauka na području filozofije i teologije te njezinu dekadencu na području morala. Bio je i odviše inteligentan, da ne bi uočio što je u maniheizmu slabo i jadno. On je sve više tragao za pravim smislom života, a na to mu temeljno pitanje maniheizam, zaista, nije mogao dati pravi odgovor. Poslije će Augustin u svojim spisima s pet dokaza pobiti manihejsku zabludu. Ako ih želimo svesti na ono bitno, možemo reći ovako: Ne mogu postojati dva Boga, nego samo jedan i to onaj koji je posve apsolutno savršen, nepromjenjiv i vječan, bez početka i svršetka. A takvo biće može biti samo jedno jer, kad bi ga u savršenosti mogao netko drugi nadmašiti, onda bi taj bio pravi Bog. Dakle, moguć je samo jedan pravi Bog, nema dualizma.
Završivši nauke, Augustin je u Tagasti postao profesor. Tu je službu obavljao 13 godina. želja za karijerom odvest će ga iz Tagaste u Kartagu, a zatim će i u Rimu predavati retoriku.
Sveta je Monika, majka sv. Augustina, kako je poznato, mnogo molila za njegovo obraćenje, no molitva osta dugo neuslišana. Kad je njezin sin, koji bijaše učitelj govorništva u Kartagi, naumio poći u Rim da bi ondje mogao još uspješnije poučavati njegova se majka pobojala da će u velikom gradu za njezina sina biti još više pogibelji pa ga je plačući molila da promijeni svoju odluku. Cijelu je sljedeću noć provela u molitvi, moleći Boga da spriječi odluku njezina sina o putu preko mora. Drugo je jutro doznala sva u strahu da je njezin sin otputovao.
Zašto Bog nije uslišio njezinu molitvu? Zato što je boravak u Italiji postao veoma koristan. Ondje će se Augustin obratiti. Sam će kasnije reći: "Bože, ti nisi ispunio želju moje majke da joj dadneš ono za što je uvijek molila!"
Nakon rada u Rimu, Augustin je napokon g. 384 dobio novo namještenje u carskoj rezidenciji u Milanu, gradu koji je tada bio prijestolnica Zapadnorimskoga Carstva. Uz sve uspjehe na profesorskom, retorskom i filozofskom polju, uz udovoljavanje strastima, prati ga stalno neki nutarnji nemir. I on osjeća: "U meni su dva čovjeka…"
Međutim Milano će postati odlučna točka njegova života. Ondje je počeo proučavati djela genijalnog mislioca neoplatonizma Plotina (205-270). Tamo ga je pronašla Monika, anđeo čuvar njegova života, te ga uspjela skloniti da prekine nedopuštene odnose s Adeodatovom majkom. U Milanu je Augustin susreo biskupa sv. Ambrozija (340-397), u kojem je našao sebi dostojna partnera u raspravljanju o najvažnijim životnim pitanjima, o problemima koji su njega samoga mučili. Augustin je požudno slušao njegove propovijedi, gutajući njegove riječi. Smatrao ga je nedostiživim govornikom. Poslije će o svojim doživljajima u milanskoj katedrali zabilježiti: "O Bože, koliko sam suza prolio kod tvojih himana i pjesama! Kako sam bio ganut kad je tvoja crkva odzvanjala od lijepa pjevanja. Oni su tonovi balzam za moje uho i s njima se tvoja istina izlijevala u moje srce tako da je u meni plamtio žar pobožnosti." Uz govorništvo i ljepotu liturgijskog slavlja u Augustina je malo-pomalo počelo prodirati i Kristovo Evanđelje. Tada je čitao i Plotinove Enneade i ta lektira dade konačan pravac njegovu životu. Po Plotinovu idealističkom misaonom sustavu te utjecaju biskupa Ambrozija definitivno se približio kršćanstvu. Međutim se još uvijek nije mogao otrgnuti od spona koje su ga sputavale, a to su: častohleplje, uspjeh, karijera, zlato i seksualni užici.
Božja ga milost, koju za njega ustrajno moli majka mu Monika, prati ukorak. Augustin dobiva u ruke životopis sv. Antuna pustinjaka, iz pera sv. Atanazija, čita ga i ostaje pod dubokim dojmom. Divi se pred idealom mnoštva onih kojih su sve ostavili i pošli za Kristom u pustinju, u samoću, u molitvu i pokoru. Augustin i sam stoji sada pred odlučnim korakom od svoga života i on mora nešto pametno stvoriti. Taj će korak biti dar Božje milosti koja ga prati. Kad kasnije o njoj bude raspravljao s pelagijancima, znat će je braniti ne samo iz Svetoga pisma, već i iz vlastitog iskustva.
Prizor konačnog obraćenja sam je Augustin ovjekovječio u Ispovijestima. U to je vrijeme upadno tražio samoću. Tako se bio povukao u osamljenost vrta svoje kuće u Milanu. Tamo je plakao od boli nad svojim bijednim stanjem, razapet između ideala i nagona. U svom je bezizlaznom stanju molio za pomoć odozgora. Vapio je: "A što sada, Gospodine, i kako će dugo potrajati ovakvo stanje?" Tada je čuo kako netko dječjim glasom viče: "Tolle - lege, tolle - lege! - Uzmi i čitaj!" Uzeo je Sveto pismo i oči mu se zaustaviše na ovome tekstu: "Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!" (Rim 13,12-14).
Taj je nadahnuti tekst bio savršen odgovor na njegov zov i vapaj iz dubina. On je iz Augustina protjerao svu tamu nesigurnosti, ispunivši mu srce snažnim svjetlom. U svojoj 32. godini života Augustinova duša pronalazi napokon Gospodina. Za tu je milost bio cijeli život zahvalan Bogu, a njegove Ispovijesti nisu drugo do himna zahvalnica Gospodinu.
Augustin je još nekoliko tjedana nastavio svoju službu profesora govorništva, a onda se zahvalio. Skupa s majkom, sinom i nekim prijateljima povukao se na ladanjsko dobro nekog svoga prijatelja u blizini jezera Como. Prijatelji su mu omogućili dulji skroviti boravak ondje. U uskrsnoj noći 23. travnja 387. primio je iz ruku milanskoga biskupa, svetoga Ambrozija, sakramenat krštenja zajedno sa svojim sinom Adeodatom.
Na povratku u Afriku Monika je umrla u Ostiji, lučkom gradu na ušću Tibera u Tirensko more. Tko je pročitao Augustinove Ispovijesti, rado posjećuje to mjesto jer ga je u tom remek-djelu opisao divno, a još divnije život i smrt svoje majke Monike, koja je jedan od najvećih genija kršćanstva. Na zidu jedne od negdašnjih kuća ispisan je Augustinov dijalog (dakako skraćen) s majkom kad su u Ostiji čekali brod; majka ga nije dočekala, već je ondje umrla, sva sretna što je uz nju stajao njezin obraćeni sin za čije obraćenje bijaše prolila mnogo suza, izmolila mnogo molitava, prikazala mnoštvo žrtava.
Augustin je stigao u zavičaj u jesen 388. Prodao je očevo imanje te s prijateljima i istomišljenicima provodio neke vrste redovnički život produbljujući svoju duhovnost te studirajući i dalje filozofiju i teologiju. To je razdoblje trajalo tri godine.
Tada se jednog dana našao u crkvi u Hippo Regiusu, Hiponu (danas Annabi). Stari je mjesni biskup Valerije predložio zajednici da mu izaberu svećenika koji će mu pomagati, a osobito u propovjedničkoj službi. Augustinova prisutnost u crkvi nije ostala nezapažena. Narod je povikao: "Augustin - svećenik!" Kandidat je protestirao, branio se, briznuo u plač, smatrajući se valjda nevrijednim, no sve bijaše uzalud. Narod ovdje bijaše, doista, glas Božji. Njegovo je svećeničko ređenje bila odlučena stvar. Zaređen je za svećenika 391. godine.
Za njega je to bila velika žrtva. Morao se odreći onoga lijepoga, mirnoga, kontemplativnog života u društvu prijatelja te prihvatiti teške službe svećeničkog služenja. No, kršćanin nije vjernik samo za sebe, već i za Crkvu, za zajednicu. Augustin će 5 godina kasnije, g. 396., kao biskup naslijediti Valerija u Hiponu, drugom po važnosti gradu rimske Afrike. Utjecaj će hiponskoga biskupa prelaziti daleko međe njegove biskupije, i to ne samo prostorno, već i vremenski sve do dana današnjega. On je u svoje doba postao neosporan vođa afričkog episkopata, ali i teološka svijest i savjest cijele Crkve.
Novi je biskup Hipona uza sve to u prvom redu bio sluga svoje Crkve u Hiponu. A biskupsku je službu shvaćao "ne kao predstojništvo, već kao služenje". Sa svojim je klerom provodio zajednički život pod veoma strogim pravilom. Prof. Franz Spirago u svojoj Zbirci primjera spominje natpis u blagovaonici sv. Augustina koji je glasio: "Qisquis amat dictis absentem rodere vitam hanc mensam vetitam noverit esse sibi." (Neka se klone ovog stola oni koji rado vrijeđaju tuđu čast.)
Augustin je naročitom revnošću obavljao službu propovijedanja. Oko tisuću sačuvanih propovijedi najveći su dio njegove pismene baštine. Te su propovijedi pune misli iz Svetoga pisma, koje Augustin svojom rječitošću i dubinom neobično lijepo razlaže. Uz pastoralnu službu razvio je i karitativnu u korist siromaha i potrebnika. Svoju je službu shvaćao veoma odgovorno, zalagao se posve pa je često morao govoriti: "Stenjem pod teretom svoje biskupske službe."
Augustin je obavljao i službu velikog teologa i učitelja Crkve. On je čitavom svojom kulturom bio Rimljanin, a inače genijalan mislilac, koji je iza sebe ostavio monumentalno djelo neusporedive vrijednosti. Bio je filozof, teolog, pastir duša, čovjek velike duhovnosti, naučitelj milosti i ljubavi. Njegovo pisano djelo broji 113 knjiga i 218 pisama. Kroz te se spise provlače sve rasprave tadašnje afričke Crkve i kršćanskoga svijeta, osobito one što ih prouzročiše donatisti i pelagijanci. Augustinovo cjelokupno djelo, pa i njegove polemike, nije imalo druge svrhe do službe Crkvi njegova i budućih vremena. On je najznačajniji filozofski mislilac među svetim Ocima, a njegova teologija ide u vrhunce patristike. No, iako je bio jedan od najvećih genija svog doba, dopustio je da ga i kritiziraju, a plod je toga njegovo znano djelo Retractationes u kojem je korigirao neka svoja mišljenja. U tome je također pokazao veličinu duha jer je kraj sve svoje nadarenosti bio svjestan da ipak nije nepogrješiv.
To je nadasve pokazao na duhovno-moralnom planu u svojim besmrtnim Ispovijestima - remek-djelu kršćanske pa i svjetske literature, uvijek vrijednom i suvremenom. U njemu je dao dubok i svestran uvid u svoj religiozni razvoj. Uz Ispovijesti tu je i drugo Augustinovo remek-djelo De civitate Dei (O Božjoj državi) u kojem je sadržana najvrjednija starokršćanska apologetika, obrana kršćanstva, a u isto vrijeme poštovanja dostojna teologija povijesti. Povod je za pisanje tog djela dao kriv sud da je za propast Rimskog Carstva krivo kršćanstvo.
Svoju je bogatu i dubokoumnu teologiju Augustin razvio u sukobu s herezama svog vremena: maniheizmom, donatizmom i pelagijanizmom. Donatistička je hereza naučavala da vrijednost sakramenata ovisi od duhovne čistoće i kreposti djelitelja i stoga su osnovali crkvu isključivo samo od onih čistih u kojoj za grješnike nije bilo mjesta, a najmanje milosrđa. Naučavali su i neke druge zablude, na primjer ponovno krštenje. Ta je zabluda dolazila od krivog poimanja sakramenta jer se njegova djelotvornost i učinkovitost vezala uz čistoću djelitelja. Za Augustina je to značilo svoje ufanje stavljati u čovjeka, a ne u Krista, uzročnika i pravog djelitelja sakramenata. To prema svetom Augustinu znači da nije Petar ili Ivan koji krsti, već je to Krist sam.
Protiv pelagijanizma, svojevrsnog naturalizma, koji je nijekao stvarnost istočnog grijeha, pa i potrebu milosti, Augustin je razvio temelj svog nauka o milosti. Bog je čovjeka kod stvaranja upravio prema konačnom nadnaravnom cilju i za to ga obdario milošću. Čovjek je nadnaravna slika Božja, grijehom ranjena, ali po Kristu opet povraćena u prvotno stanje. Krist je svojom milošću spasio i opravdao palog čovjeka. Ta je milost dakako dar Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Opravdavajuća milost je ponovno stvaranje čovjeka jer po njoj postaje homo novus - novi čovjek u Kristu. Ta milost sadrži u sebi izlijevanje Božje ljubavi na čovjeka koji postaje Božji prijatelj, ljubimac, štoviše, ljubljeni sin. A tek ljubav prema Bogu čovjekove čine čini nadnaravnima i za nebo zaslužnima.
Čovjek, dakle, s Božjom ljubavlju i milošću, bez koje ne može ništa, mora surađivati, a to znači živjeti u Božjoj ljubavi i prijateljstvu. Upravo je Augustin rekao: "Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe!" Pelagijanizam, na žalost, stavlja u čovjeka preveliku moć, kao da mu nije potrebna Božja milost.
Augustin si je g. 426. izabrao biskupa-pomoćnika. Umro je 28. kolovoza 430., kad su Vandali već tri mjeseca opsjedali njegov biskupski grad. Nakon pada Hipona tijelo su mu prenijeli najprije na Sardiniju, a g. 722. Luitprand ga je prenio u Paviju.
U Ispovijestima Augustin priznaje: "Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom."

29. kolovoz 2010.

Mučeništvo svetog Ivana Krstitelja

»Herod je bio zapovjedio da uhvate Ivana i da ga, svezana u lance, bace u tamnicu, zbog Herodijade, žene svoga brata Filipa, koju bijaše uzeo za ženu, jer mu je Ivan govorio: ’Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.’ Zato ga je Herodijada zamrzila i htjela ubiti, ali nije mogla. A Herod se bojao Ivana. Znao je da je pravedan i Bogu posvećen čovjek i zato ga je štitio. Kad bi ga slušao, odmah bi se zbunio, ali bi ga ipak rado slušao.
No, dođe zgodan dan, kad Herod o svom rođendanu priredi gozbu svojim velikašima, visokim časnicima i galilejskim prvacima. Uđe Herodijadina kći te je tako plesala da se svidjela Herodu i gostima. Kralj reče djevojci: ’Išti od mene što god hoćeš, i dat ću ti.’ I zakle joj se: ’Dat ću ti što god zatražiš od mene, pa bilo to i pol moga kraljevstva.’ Ona iziđe te reče svojoj majci: ’Što ću tražiti?’ – ’Glavu Ivana Krstitelja,’ odgovori ona. Vrati se odmah žurno kralju i zatraži: ’Hoću da mi odmah daš na pladnju glavu Ivana Krstitelja.’ To ražalosti kralja, ali zbog zakletve dane pred gostima ne htjede je odbiti. Kralj odmah pošalje krvnika i naredi mu da donese Ivanovu glavu. Ovaj ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka svojoj majci. Kad to čuše Ivanovi učenici, dođoše i uzeše njegovo tijelo te ga položiše u grob« (Mk 6,17–29).
Taj izvještaj sv. Marka o umorstvu Ivana Krstitelja u jednom svom govoru ovako komentira glasoviti Ivan Gerecht, poznatiji kao Lansperg, kartuzijanac, o kojem smo opširnije pisali 11. kolovoza.

»Kristova je smrt na početku nebrojenog mnoštva vjernika. Snagom samoga Gospodina Isusa, a zahvaljujući njegovoj dobroti, dragocjena je smrt njegovih mučenika i svetaca porodila veliko mnoštvo kršćana. Doista, kršćansku vjeru nije moglo uništiti progonstvo tirana ni neopravdano mučenje nevinih: štoviše, ona je svaki put iz toga proizlazila ojačana.

Za to imamo primjer u svetom Ivanu, koji je krstio Krista, a čije sveto mučeništvo svetkujemo danas. Herod, taj nevjerni kralj, vjernošću svojoj zakletvi, htio je iz pamćenja ljudi izbrisati posve spomen na Ivana. A kad tamo, Ivan ne samo da nije bio uništen, već na tisuće ljudi, zapaljeni njegovim primjerom, s radošću idu u smrt za pravdu i istinu. I tako što god ga je većom sramotom tiranin pokušavao prekriti, to ga je u stvari učinio slavnijim. Koji kršćanin, vrijedan toga imena, ne časti danas Ivana, onoga koji je krstio Gospodina? Posvuda u svijetu kršćani slave njegovu uspomenu, sva ga pokoljenja nazivaju blaženim, a njegove kreposti svojim miomirisom ispunjaju Crkvu.
Ivan nije živio za samoga sebe i nije umro za samoga sebe. Koliko je ljudi, obremenjenih grijehom, njegov tvrdi i strogi život doveo do obraćenja? Koliko je ljudi njegova nezaslužena smrt ohrabrila u podnošenju kušnja? A mi, odakle nama danas dolazi prilika da vjerno zahvalimo Bogu, ako ne od uspomene sv. Ivana, koji je bio ubijen za pravdu, a to znači za Krista?
Da, Ivan Krstitelj žrtvovao je od svega srca svoj život ovdje dolje iz ljubavi prema Kristu; on je radije prezreo naloge tiranina nego Božje. Taj nas primjer poučava da nam ništa ne smije biti draže od volje Božje. Ugađati ljudima ne služi velikoj stvari; štoviše, to često veoma škodi. A vrijeđanje Boga ne može ne dovoditi do velikih nedaća. Stoga, sa svim Božjim prijateljima, umrimo svojim grijesima i nagnućima, prezrimo svoje izopačeno samoljublje te dajmo da u nama raste žarka Kristova ljubav…!«

Prema Rimskom martirologiju današnji je datum izabran za proslavu mučeništva ili glavosijeka sv. Ivana Krstitelja, jer je na današnji dan po drugi put pronađena časna njegova glava. Ta je glava kasnije bila prenesena u Rim, gdje se s velikim poštovanjem čuva u crkvi Sv. Silvestra ad Campum Martium. Osim sv. Marka, mučeništvo sv. Ivana opisuje sv. Matej i sv. Luka. Ti opisi idu u red najdramatičnijih scena Novoga zavjeta.

Veliki je Augustin, koga smo jučer slavili, ovim riječima komentirao taj događaj: »Tek što sam pročitao Evanđelje, pred našim se očima ukazao okrutan prizor: glava sv. Ivana na pladnju, prokleti nalog pun okrutnosti, jer se nije mogla podnositi istina. Jedna djevojka pleše, a jedna se mati odmara; usred bestidnosti i uživanja jedne gozbe drsko se stvara i izvodi bezbožna zavjera. I tako se na Ivanu ispunila riječ, koju je sam unaprijed rekao: ’On mora rasti, a ja se umanjivati. On je, uistinu, bio umanjen kad mu je bila odrubljena glava; a Krist je porastao na križu.«

Zanimljivo je da je i židovski povjesničar Josip Flavije oko g. 90. dao o Ivanu Krstitelju ovako divno svjedočanstvo: »Herod je, naime, dao pogubiti toga Ivana, zvanoga Krstitelj, jer je bio dobar čovjek i Židove poticao na nastojanje oko kreposti, zapovijedajući im da se među sobom vladaju pravedno a prema Bogu pobožno i tako se očiste.« Osim toga, on točno navodi da je Ivan bio zatvoren u tvrđavi Meheront, današnji Mukawer, a razlog je uhićenja ležao u »strahu da toliki ugled toga čovjeka ne bi njegove podanike naveo na otpad«. U takvom su postupku svi tirani jednaki, i stari i novi. Njima uvijek smetaju oni koji se boje više Boga nego ljudi, koji ljube pravdu, a mrze bezakonje, pogotovo ako još hrabrošću Ivana Krstitelja otvoreno žigošu zločin i nepravdu.