Svetac/Svetica dana

First topic message reminder :

Sv. Eugen i Makarije
Premda je car Konstantin Milanskim ediktom 313. godine kršćanstvu dao slobodu, progonstva u 4. stoljeću nisu pravo prestala, napose na Istoku. Car Julijan Apostata (361.- 363.) odlučio je kršćanstvo uništiti te vratiti kult rimskih bogova, pa je ponovno poduzeo progonstvo kršćana.

Eugen i Makarije su bili svećenici, u Antiohiji Sirijskoj su uhićeni te teško mučeni. Potom su odvedeni na prisilni rad u Mauretaniju u Africi. Eugen je i u takovim okolnostima evangelizirao dok ga smrt nije zaustavila.

Tijekom povijesti kršćani i u progonstvima naviještaju evanđelje te ga jednostavno ništa ne može zaustaviti jer je Bog na djelu u svim prilikama.

20. rujan

Sveti Eustahije, Teopista, Teopisto i Agapije

Zaključujući svoju opširnu studiju o legendi koja se splela oko lika sv. Eustahija, njegove žene i sinova, učeni i svojim hagiografskim radovima temeljiti učenjakbolandist H. Delehaye tvrdi da nam još i danas ni jedan svetački tekst nije poznatiji od legende o sv. Eustahiju, no isto tako moramo ipak reći da je tekst lišen povijesne vrijednosti. To je zaključak solidne povijesne znanosti. Pa ipak se glavni junak te legende, koju nazivaju hagiografskim romanom, zahvaljujući spretnosti njezina pisca, neobičnom snagom nametnuo vjeri priprostog puka da je uvršten u broj svetih pomoćnika te da se štuje kao zaštitnik lovaca.

Kult je sv. Eustahija dosta rano bio živ u Rimu. Najstariji je, barem do sada poznati, njegov spomenik dijakonija ili bazilika Sv. Eustahija koju spominju početkom VIII. stoljeća dokumeti pape Grgura II. O njoj govori i Liber pontificalis u životopisima pape Leona III. i Grgura IV. Ta je bazilika obnovljena za pontifikata Celestina III., koji ju je posvetio 12. svibnja 1196. u uvjerenju da je u glavni oltar položio kosti sv. Eustahija i članova njegove obitelji. Sv. Eustahije daje čak i ime 13. kotaru grada Rima.

Legenda je o sv. Eustahiju u srednjem vijeku imala neobičan uspjeh. Sačuvana je u mnogim verzijama, redakcijama i prijevodima: grčkoj, latinskoj, armenskoj, sirskoj, gruzijskoj, koptskoj, slavenskima. Imamo je i na živim modernim jezicima: talijanskom, francuskom, španjolskom, engleskom, njemačkom, irskom, hrvatskom itd. Sve su te verzije različite u pojedinostima, no složne u onome što je bitno, a to je: pripovijest o čudesnom obraćenju svetog Eustahija, avanture s njegovom obitelji i mučeništvo.

Prema spomenutoj popularnoj legendi, Eustahije bijaše visoki časnik u vojsci cara Trajana. Kad je jednom u lovu progonio jelena neobične veličine, nenadano je među njegovim rogovljem ugledao svijetlu sliku Krista raspetoga te iz neba čuo glas koji ga je pozivao na spasenje besmrtne duše. Zahvaćen tim glasom, dao se skupa sa svojom ženom Teopistom te svoja dva sina Teopistom i Agapijem krstiti. Gospodin mu je tada objavio kakve će sve muke pretrpjeti i na koncu Krista proslaviti. Muke su se na njega, kao na starozavjetnoga Joba, sručile, a on ih je podnio čudesnom strpljivošću. Na koncu su i on i cijela mu obitelj poginuli mučeničkom smrću.

Blagdan mu se slavio najprije 1. studenoga, zatim 2. studenoga, dok se od sredine VIII. stoljeća slavi 20. rujna. Slavi ga jednako i istočna Crkva.

Popularnost legende o sv. Eustahiju pridonijela je stvaranju drugih legendi, kao i one što poistovjećuje svetište Majke Božje Santa Maria in Vulturella u brdima Mentorella, nad Tivolijem, s mjestom na kojem se dogodilo ono čudo s jelenom. Usput spominjemo da je to svetište Majke Božje na početku svoga pontifikata posjetio papa Ivan Pavao II. oduševljeno dočekan od desetak tisuća hodočasnika. On ga je posjećivao i prije nego je postao papa, kad bi dolazio u Rim, a povezan je s tim svetištem preko poljskih redovnika koji se za nj brinu.

21. rujan

Sveti Matej, apostol i evanđelist

»Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: ’Hajde za mnom!’ On ustade i pođe za njim.

Kad je poslije toga Isus sjedio za stolom u njegovoj kući, dođoše mnogi carinici i grješnici te sjedoše za stol s njim i s njegovim učenicima. Kad to opaziše farizeji, upitaše njegove učenike: ’Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grješnicima?’ Kada to Isus ču, odgovori: ’Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Idite i naučite što znači: Više volim milosrđe nego žrtvu. Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike’« (Mt 9,9–13).

O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svećenika Papije, koji je kao istraživač veoma pouzdan. On poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva evanđelja. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 1911.

Matej je pisao svoje evanđelje za Židove u Palestini koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus Bogom obećani Mesija te da se u njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja. Rodoslovljem na početku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom.

Iako se o Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu životnome putu poslije razlaza apostola ne znamo gotovo ništa. Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954. njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teških prilika, čuvale sakrivene pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronađene oko god. 1080. i položene u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa sv. Grgur VII. On je 18. rujna 1080. napisao pismo nadbiskupu u Salernu, sv. Alfanu, u kojem mu čestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno zajamčenim dokumentom. Pobožni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali još i danas časti relikvije prvog evanđelista.

Sveti Oci uporno ističu tri značajke svetosti sv. Mateja:

1. spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv;

2. njegovu velikodušnost: ostavio je sve priredivši svečanu oproštajnu gozbu za rođake i prijatelje;

3. njegovu poniznost, kojom se naziva »carinikom« i »grješnikom«, opisujući gnjev farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu »grješniku«.

Veoma zanimljive i originalne refleksije o Evanđelju svetog Mateja iznosi isusovac kardinal Karlo Martini, profesor Svetoga pisma. On Evanđelje sv. Mateja naziva Evanđeljem katehista jer pruža obilnu i sređenu građu za pouku onih koji su već prošli kroz katekumenat, krstili se, te koji žele živjeti u Crkvi prema stvarnosti svoga krštenja. Za takve kršćane Matej daje sređen niz Isusovih riječi i djela koja će konkretno osvjetljavati put kršćanina u zajednici.

Zbog toga je Matejevo evanđelje bogatije; tj. ono sadrži više građe od drugih, a tu je građu prva Crkva upotrebljavala baš zato što po nekom redu služi za pouku kršćanina. Ono je neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi – rasporedu – od pet velikih govora: Govor na gori (gl. 5–7), govor o misiji (gl. 10), govor o usporedbama (gl. 13), crkveni govor (gl. 18) i eshatološki govor (gl. 24–25).

Matejevo je evanđelje građeno na tih 5 velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Božje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponaša u Crkvi, da nas napokon suoči s posljednjim ciljem i svršetkom vremenâ. U tom je smislu to Evanđelje sustavno, sređeno te služi solidnoj katehetskoj pouci.

No u Matejevu evanđelju nisu grupirani samo Isusovi govori već i djela. Tako su od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova čudesa, koja se opet sama u sebi dijele na tri nutarnje grupe, kao čudesa milosrđa i moći.

Evanđelje se sv. Mateja naziva i »crkvenim« evanđeljem. A to je zato što, opisujući pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Božjega kraljevstva, pokazujući na taj način naročit interes za unutarnji život Crkve. Dok, na primjer, sv. Luka svojim Evanđeljem želi povezati evanđeosko iskustvo s poviješću svijeta, dotle je sv. Matej zainteresiran nadasve da izgrađuje kršćanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije crkvenosti. To se očituje u nekim zgodama što ih on jedini navodi, nadasve onima u 14. glavi i dalje.

Kao primjer za potvrdu netom rečenoga možemo navesti zgodu kako Petar hoda po vodi, koju spominje jedino Matej. A ona mu služi da čitatelja malopomalo dovede do obećanja primata baš tome Petru (gl. 16–18). Jedini Matej od evanđelista govori o »sagradit ću Crkvu svoju« i o vlasti vezanja i odrješivanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim što Crkva čini i onim što će se događati u crkvenoj zajednici. U tom je smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evanđelisti nemaju Matejevo evanđelje nazvano »crkvenim«.

Želimo li još više ući u mentalitet Mateja, pisca prvog Evanđelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus šalje apostole u svijet. Ta je stranica ključ čitavoga Matejeva evanđelja jer prikazuje pashalno otajstvo, moć Krista koji je umro i uskrsnuo, njegovu moć u Crkvi. »Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta« (Mt 28,18–20). Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova života. On stoji između Isusove povijesti do tog trenutka, od njegova rodoslovlja, rođenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuća te života Crkve koja će propovijedati, naučavati i krštavati sve do konca vremenâ. U tom je životu Crkve najutješnija istina: »Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.«

Jedanput sam slušao i obavljao ignacijanske duhovne vježbe pod vodstvom oca Luisa Gonzaleza. Naročita je vrijednost tih duhovnih vježba bila što nas je voditelj, uz posve ignacijanske teme, koje u predavanjima obrađivaše, upućivao na sustavno čitanje Evanđelja sv. Mateja i to baš prema gore navedenim elementima. Pojedina su se poglavlja tako divno uklapala u ono što smo u predavanjima slušali i na sve bacala neobično svjetlo. Tada sam bolje shvatio da ne postoji samo suha znanstvena egzegeza Evanđelja, već i teologija pojedinih evanđelja i, još nešto više, da, ono najviše, a to je njihova duhovnost. Mislim da bismo za rast u duhovnome životu morali baš tražiti tu duhovnost i u nju ponirati. To je onaj duhovni, tzv. viši smisao koji Božja riječ posjeduje u sebi, a koji su sveti Oci i sveci znali tako izvanredno otkrivati i drugima ga naviještati. I to je ona prava evangelizacija za kojom žude tolike duše i danas. Žalosno je ako im umjesto nje nudimo razne racionalističke hipoteze koje neće hraniti vjeru, već rađati sumnjama, gušiti je i pokapati. Kao što je našim plućima potreban zrak, tako je i našoj duši potrebno udisati duh što struji iz Božje riječi. Blagdan jednog evanđelista neka nas na sve to podsjeti i pomogne nam da slobodno udišemo onaj čisti duhovni zrak koji će naš duhovni život ispunjavati životnošću i poletom.

23. rujan

Sveti Lino, papa († 79)

Lino je bio prvi nasljednik sv. Petra na rimskoj biskupskoj stolici. Za to nam svjedoči najstarija predaja koja seže sve tamo do sv. Ireneja. Prema Liberijanskom katalogu vladao je 11 godina, a prema Euzebiju, crkvenom povjesničaru, 12 godina, i to od 69. do 81. godine.

Sv. Irenej Lina poistovjećuje s osobom koju spominje sveti Pavao u Drugoj poslanici Timoteju: »Pozdravljaju te Eubul, Pudent, Lino, Klaudija i sva ostala braća« (4,21). Liber pontificalis kaže da je Lino bio podrijetlom iz Toskane, sin nekog Herkulana. Kasnija predaja govori da se rodio u Volterri. Otac ga je poslao na nauke u Rim, a ondje ga je obratio sv. Petar, koji ga je uzeo za suradnika te odredio i za nasljednika. Lino je poginuo na današnji dan god. 79. za Domicijanova progonstva, a pokopan je na groblju u Vatikanu. Ime mu je ušlo u rimski kanon mise.

Arderico, biskup u Milanu, u X. je stoljeću u bazilici Svetih apostola sv. Linu posvetio jedan oratorij kao uspomenu na predaju da je taj papa krstio mučenika Nazarija, koji se veoma štovao u lombardijskoj metropoli. Štovanje je sv. Lina bilo živo u raznim gradovima, a osobito u Volterri, gdje mu je god. 1513. posvećena jedna crkva. On je i zaštitnik toga grada.

Stari je brevijar isticao svetost i jaku vjeru sv. Lina koja je bila tako velika da je ne samo izgonio zle duhove, već i uskrisivao mrtve. On je navodno propisao da žene prisustvuju bogoslužju s koprenom na glavi. Taj se običaj u Italiji i nekim drugim mediteranskim zemljama sačuvao do danas. I dobro je da se sačuvao jer danas, u doba veoma razvijenog turizma, sve više susrećemo i u crkvi osobe koje baš nisu dolično odjevene. Imajući u vidu da je crkva sveto mjesto, onda je posve ispravno ne profanirati ga golotinjom. Pretjerana golotinja ne spada ni na plažu, a kamoli na koje ozbiljnije mjesto.

Zanimljivo je da je taj prastari običaj da žene budu kod bogoslužja pokrivene glave, ušao i u Zbornik crkvenoga prava. Veliki promicatelj liturgijske obnove Pius Parsch kaže: »Što više opet budemo ispunjeni liturgijskim duhom, to više ćemo i shvatiti da mi kršćani kod bogoslužja moramo biti drukčije odjeveni nego što to traži današnja moda.« Iza takvih propisa i preporuka stoji poštovanje prema svetosti crkvenoga prostora, pogotovo što u većini naših crkava Krist trajno prebiva u svetohraništu istinski, stvarno i bitno prisutan. Tko pročita najnovije crkvene upute o štovanju euharistijske tajne, sve će mu to biti razumljivo.

Crkvena predaja svjedoči, a najnovija arheološka iskapanja potvrđuju, da je sv. Lino bio pokopan uz sv. Petra, dakle, ispod mjesta gdje se danas nalazi oltar konfesije u bazilici Sv. Petra.

Za pontifikata sv. Lina zbila su se i dva veoma značajna događaja: uništen je bio Jupiterov hram u Rimu i razoren židovski hram u Jeruzalemu. U tim su događajima već prvi kršćani gledali znak da će poganstvo i židovstvo ustuknuti pred novom vjerom, pred kršćanstvom.

Na slikama obično sv. Lina prikazuju u misnici ili odijelu što se upotrebljava u bogoslužju, s tijarom, knjigom, mačem i palmom. Ti znakovi žele reći da je bio papa, kao takav učitelj Crkve, a mač i palma da je bio mučenik.

24. rujan

Gospa, Otkupiteljica robova

Jedan je od najvećih naravnih darova, što ih je Bog dao čovjeku, sloboda. O tome je čovječanstvo uvijek bilo duboko uvjereno. Sve socijalne revolucije imale su uvijek kao cilj slobodu, samo što su je i same nemilosrdno gazile, počinivši pri tom u nebo vapijuće zločine. Zato je i papa Ivan Pavao II. na svome putovanju u Meksiko glasnogovornike nasilne revolucije upozorio na umjerenost.

Najveći je neprijatelj slobode čovjek sam jer: tko je začetnik ropstva, diktatura svih boja i ideologija, ako ne čovjek? Pa kako onda protumačiti tu proturječnost: da čovjek, boreći se s jedne strane za slobodu, s druge je strane sam ruši i gazi? – Tumačimo je čovjekovom sebičnošću, a pogotovo ako se ona pretvori u sustav. Sebičnost je najveći čovjekov neprijatelj jer je najveći neprijatelj njegove slobode.

Otkupitelj čovjeka – kako to lijepo izlaže i Ivan Pavao II. u svojoj prvoj enciklici – došavši na zemlju da otkupi ljudski rod, kao prvu stvar vratio mu je slobodu. Neka to potvrde ovi evanđeoski tekstovi, dakako, ako ih ispravno i u punini shvatimo:

»Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski« (Mt 5,48)! Božja je savršenost i u njegovoj apsolutnoj neovisnosti i slobodi. Približavati se Božjoj savršenosti znači približavati se i pravoj slobodi.

»Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Učitelja, a svi ste braća« (Mt 23,8)! Ako se istinski držimo toga od Krista postavljenoga načela, onda nikad neće biti ugrožena ničija sloboda. Ako čovjeka smatram bratom, poštivat ću njegovu slobodu.

Apostoli, prvi izravni baštinici Kristova nauka, bijahu i prvi učitelji i promicatelji slobode i sveopćeg bratstva među ljudima.

Tako je sv. Pavao u Rimu, tadašnjem središtu tiranije, propovijedao: »Tako, braćo, nismo djeca ropkinje, nego slobodne« (Gal 4,31).

A sv. Petar, raskrinkavajući one kojima su usta uvijek bila puna riječi o slobodi, da bi tako pokrili svoju premoć, dovikivaše: »Pokoravajte se kao slobodni, ali ne služeći se slobodom kao izgovorom za svoju zloću, nego kao sluge Božje« (1 Pt 2,15)!

Pape, biskupi, sveti Oci, nasljednici apostolâ, bijahu uvijek u svijetu najveći branitelji evanđeoske slobode. U još ne tako dalekoj prošlosti bili smo svjedoci takvih duhovnih pastira koji su u doba najcrnje tiranije hrabro dizali svoj glas u obranu ljudske slobode.

Težnja za obranom ljudske slobode uzrokovala je i današnji blagdan Majke Božje, Otkupiteljice robova. Svetkovanje toga blagdana uveli su redovnici mercedarijevci god. 1615., koji su se sami borili za otkup i oslobođenje onih duša što su ih Saraceni učinili robovima. Taj je Gospin blagdan papa Inocent XI. proširio na cijelu Španjolsku, a Inocent XII. god. 1696. proširio ga je na cijelu Crkvu. Danas, nakon reforme kalendara, blagdan se opet slavi samo u pojedinim mjestima, no njegovo je svetkovanje općeg značenja. Danas, kad još ima toliko nedužno osuđenih na lišenje slobode, dobro je svetkovati blagdan Gospe, Otkupiteljice robova, kao dan čovjekova prava na slobodu.

Prema tradiciji, koja se sačuvala u redu mercedarijevaca, Blažena Djevica Marija, Majka svega čovječanstva, ganuta samilošću prema porobljenima, ukazala se 2. kolovoza 1218. svetom Petru Nolascu te mu naložila da osnuje novi red koji će se sav posvetiti plemenitom djelu otkupljivanja robova. Svetac je poslušao Gospin glas. Zapaljen svetim žarom, dao se na posao s jednim jedinim idealom u srcu: dati i svoj život za spas braće koja upadoše u okrutno ropstvo.

U ostvarenju toga plemenitoga ideala pomagao mu je Jakov I., aragonski kralj, a savjetovao ga je i potpomagao dominikanac sv. Rajmund de Peñafort. I tako je sv. Petar Nolasco osnovao novi red Majke Božje de Mercede za otkup robova. Redovnici se toga Gospina reda obvezuju posebnim zavjetom da će dati i život za zarobljenu braću. Red je odobrio papa Grgur IX. godine 1235. Naša je Bl. Gospa, Otkupiteljica robova, svojim zagovorom i zaštitom pratila redovnike mercedarijevce koji pod njezinim okriljem i uz najveće žrtve spasiše iz ropstva više od 70.000 duša.

Taj red postoji i danas te broji oko 1.500 redovnika što rade u 12 provincija. Danas osobito blagotvorno djeluju u misijama.

Jedan svećenik koji je i sam, nepravedno lišen slobode, nekoliko godina proveo u logoru i na prisilnom radu, pripovijedao mi je kako su uvijek pobožno slavili današnji Gospin blagdan kao svoj dan, »dan zatvorenika i logoraša«. Nepravedno lišenih slobode i pozatvaranih ima i danas i to ne tako malen broj. Za sve njih danas molimo zagovor Majke Božje, koju štujemo kao »otkupiteljicu robova«.

25. rujan 2009.

Sv. Sergije iz Radoneža, zaštitnik Rusije (1314-1392)

Prije podnevnog Angelusa 4. listopada 1992. papa Ivan Pavao II. progovorio je s prozora svoje radne sobe okupljenim vjernicima na Trgu sv. Petra u Vatikanu o ruskom svecu Sergiju Radoneškom. Evo što je rekao: "Danas Rusko-pravoslavna crkva slavi 600. obljetnicu smrti sv. Sergija iz Radoneža, poznata kao velikog učitelja monaškog života i zaštitnika Rusije. On je radio ne samo na širenju monaštva i svetosti monaškog života, nego je isto tako postao glasnik kršćanskih vrednota u zemlji, tada ugroženoj raznim unutrašnjim razdorima i vanjskim napetostima.
Sergij Radoneški se rodio 3. svibnja 1314. kod Rostowa, a umro 25. rujna 1392. u Troice-Sergijewo-Samostanu, 60 km udaljenom od Moskve. Od g. 1336. živio je kao pustinjak u prašumi kod Radoneža. Od godine 1344. živi kao monah svećenik i opat samostana Presv. Trojstva, što ga je sam podigao. G. 1354. uvodi ondje cenobitski, tj. zajedničarski način života. Kako je iz povijesti ruskog monaštva poznato, taj je samostan postao polazna točka brojnih novoosnovanih manastira. G. 1378. sv. Sergij je odbio naslijediti moskovskog metropolita Aleksija. Još za života Sergij je postao štovani i rado slušani osnivač asketske škole koja bijaše oplodila monaški život u Rusiji.
Posve je razumljivo da je čovjek takva formata odmah poslije smrti bio štovan kao svetac. Njegovo je ime bilo uneseno u jednu liturgijsku knjigu na slavenskom jeziku, objavljenu u Rimu, pa je na taj način priznat i od Rimske crkve. Nakon komunističke revolucije u Rusiji njegove su relikvije prenesene u jedan muzej u Moskvi, a kad je došao blaži režim, vraćene su opet u njegov samostan te izložene na čašćenje svim posjetiteljima.

26. rujan 2009.

Sveti Kuzma i Damjan, mučenici

Iako se oko života i mučeništva ove dvojice mučenika splelo mnogo legenda, prema kojima oni bijahu braća ili čak blizanci, liječnici koji su uvijek besplatno liječili, to je izvan svake sumnje njihovo jedinstveno štovanje u Crkvi sve tamo od IV. stoljeća.
Jedno od središta njihova štovanja bio je grad Kyros u sjevernoj Siriji, gdje im je, prema svjedočanstvu mjesnoga biskupa Teodoreta, već u V. stoljeću bila posvećena crkva. U istom je narodu, a nad grobom svetih mučenika, stoljeće kasnije, slavni bizantski car Justinijan podigao veličanstvenu baziliku.
Još starije središte štovanja sv. Kuzme i Damjana nalazilo se u mjestu Aigai (Egeji), u Ciliciji, gdje su sveta braća pretrpjela mučeništvo. U Carigradu bijahu podignute sv. Kuzmi i Damjanu četiri crkve, a u Rimu papa Simah (498-514) posvetio im je oratorij u bazilici Santa Maria Maggiore, dok im je papa Feliks III. (526-530) podigao baziliku. Na Zapadu valja spomenuti još da se ovi sveci nalaze na mozaicima u Raveni, da im je podignuta bazilika na Sardiniji, a o njihovu štovanju na galskome području piše sveti Grgur Turonski († 594).
Prema većem broju povijesnih izvora Kuzma i Damjan bijahu liječnici. Njihovom djelatnošću mnogo je ljudi prihvatilo kršćanstvo. Oni su liječili i apostolski djelovali sve dok ih za Dioklecijanova progonstva prefekt Lysias nije podvrgnuo okrutnim mukama, a onda im je odrubljena glava. Sve su to podnijeli zbog svoje kršćanske vjere, dakle, mučenici su u pravom smislu riječi.
Svetog Kuzmu i Damjana časte kao svoje zaštitnike liječnici i apotekari, a njihova se imena nalaze u rimskome kanonu mise.

27. rujan 2009.

Sveti Vinko Paulski (1581-1660)

Sv. Vinko Paulski (1581.-1660.) rodio se 1581. godine kao seljačko dijete u francuskoj pokrajini Laudes; kao dječak zarađuje čuvajući stoku. Nadaren intelektualno odlazi u Dax, a potom u Toulouse na školovanje. Godine 1600. zaređen je za svećenika.

Živi nemirno i nesređeno, te hodočasti u Rim. Upada u ropstvo u Tunisu, ali 1608. dolazi u Pariz gdje susreće svećenika P. de Berullea, jednu jaku duhovnu osobu, te i sam počinje živjeti ozbiljnijim duhovnim životom. Sve je aktivniji u pastoralu, pokreće i druge u skrbi za siromahe.

Godine 1625. osniva Družbu svećenika (lazarista), a sa sv. Lujzom de Marillac Družbu kćeri kršćanske ljubavi. Izuzetno je aktivan, prisutan je u crkvenom, građanskom i ratnom području. Umire 1660. godine.

Zaštitnik je karitativnog djelovanja Crkve.

28. rujan 2009.

Sveti Vjenceslav, mučenik (907-929)

Česi svog prvog sveca nazivaju Vaclav. Mi ga prema njemačkom Wenzel zovemo Vjenceslav, a prema staroslavenskom Vjačeslav ili Većeslav. On je bio sin češkoga vojvode Vratislava I. i njegove žene Dragomire, koja potjecaše od zapadno-slavenskoga plemena Stadorane, te unuk vojvode Borivoja i žene mu svete Ljudmile.
Rođen je oko g. 907., a poginuo je g. 929. Prema pisanim izvorima i predaji, Vjenceslav je bio uzorna kršćanskoga života, a u sebi skladno ujedinjavaše dvije misionarske predaje: onu slavensku iz Velike Moravske, gdje su nekoć djelovali sveti Ćiril i Metodije, i onu njemačku iz Regensburga. Mladi je knez imao za ono doba izvanrednu pripravu za svoju buduću vladarsku službu. Prvi kršćanski odgoj nije primio od majke, koja je bila krštena tek u odrasloj dobi, već od bake Ljudmile. Bila mu je to baka po ocu. Od nje je i njezine okoline naučio staroslavenski liturgijski jezik i bio upućen u staroslavensko bogoslužje sv. Ćirila i Metodija. Na želju oca mu Vratislava daljnji je odgoj i izobrazbu primio na dvorcu Budeču, u središnjoj češkoj, od slavenskoga svećenika Učenja. Taj ga je uputio u latinski jezik i knjige. Tu se odlikovao marljivošću i revnošću u svemu onome što je od njega zahtijevao duhovni život.
Vjenceslavov je otac Vratislav u dobi od samo 33 godine umro 13. veljače 921. Narodno je vijeće za njegova nasljednika izabralo Vjenceslava, koji zbog maloljetnosti nije mogao još vladati. Umjesto njega kao regentkinja vladala je majka mu Dragomira.
Vjenceslav je imao u planu što dosljednije uvođenje kršćanstva i kršćanskih običaja u zemlji, a na taj način postati i što neovisniji o utjecaju Njemačkoga Carstva. Svjedoci o načinu Vjenceslavova vladanja jednodušno hvale ne samo njegovu pravednost prema podanicima, već prije svega svetost njegova života. On je bez svake sumnje ozbiljno nastojao oko što veće duhovne savršenosti. Čak je kanio vladavinu predati mlađem bratu, poći u Rim i ondje zamoliti papu da može postati redovnik. Zbog toga je posve nerazumljiva zavjera njegovih poganskih velikaša koji za sebe pridobiše i brata mu Boleslava.
Vjenceslavova je smrt pomno opisana u svim legendama, bilo staroslavenskim, bilo latinskim. Najvjerojatniji je ipak motiv njegove mučeničke smrti bila revnost oko uvođenja kršćanstva.
Praška katedrala Sv. Vida, baš kao i naša zagrebačka, čuvarica je dragocjenih relikvija junaka koji proslaviše češku naciju: tamo je grob sv. Vjenceslava, prvotnog zaštitnika Češke, tamo je grob i drugog njihova popularnog sveca i mučenika, sv. Ivana Nepomuka. A na najljepšem praškom Trgu sv. Vjenceslava - "Vŕclŕvske nŕměsti" - nalazi se najglasovitiji spomenik svečev koji ga prikazuje kako jaše na konju okružen kipovima čeških svetaca.

29. rujan

Sveti Mihael, Gabriel i Rafael, arkanđeli

Iz tajne Božje svetosti proizlazi štovanje triju arkanđela, koje danas slavimo, kao i svetih anđela čuvara, koje slavimo 2. listopada. Anđeli kao duhovna bića, unatoč njihovoj službi u povijesti spasenja, već po svojoj biti izmiču svakom povijesnom razmatranju. Zato i ne možemo opisivati njihov život kao što činimo sa životom svetaca. Unatoč tome, na temelju Božje objave možemo ipak o njima nešto reći, isto tako možemo opisivati njihovo štovanje. Činimo to rado, što s cijelom Crkvom danas slavimo njihov blagdan, a i što mnogi vjernici nose njihova imena slaveći danas svoj imendan.

Ime Mihael, u hebrejskom ’Mi ka el’, što znači: »Tko je kao Bog?« spominje se u Svetom pismu pet puta.

»Knez kraljevstva perzijskoga protivio mi se dvadeset i jedan dan, ali Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe mi u pomoć« (Dn 10,13). Iz toga teksta slijedi da je Mihael jedan od vrhovnih poglavica, a koji pritječe u pomoć proroku Danielu. U istoj glavi čitamo: »Nema nikoga tko bi se sa mnom protiv njih borio (kneza Perzije i kneza Grčke) osim Mihaela, Kneza vašega, moje potpore i moga okrilja« (Dn 10,21).

»U ono će vrijeme ustati Mihael, veliki knez koji štiti sinove tvog naroda« (Dn 12,1). Iz tog teksta proizlazi da Mihael kao vrhovna glava nebeske vojske brani pobožne Židove, koje progoni kralj Antioh IV. Epifan (175–164).

Najznačajniji je pak svetopisamski tekst o sv. Mihaelu iz Otkrivenja. »Uto se zametnu rat u nebu koji je Mihael sa svojim anđelima morao voditi protiv Zmaja. Zmaj i njegovi anđeli prihvatiše borbu, ali je ne mogoše izdržati. I mjesta za njih više nije bilo u nebu. Bijaše izbačen veliki Zmaj, stara Zmija, koja se zove đavao – sotona, zavodnik cijeloga svijeta – bijaše zbačen na zemlju i bijahu zbačeni s njime njegovi anđeli« (Dn 12,7–9).

I napokon peto mjesto, na kojem se izričito spominje Mihael, jest poslanica sv. Jude Tadeja. Ondje čitamo: »Naprotiv, Mihael arkanđeo, kad se u borbi za Mojsijevo tijelo prepirao s đavlom, nije se usudio izreći protiv njega uvredljivu osudu, nego je rekao: ’Neka bi ti Gospodin zapovjedio da ušutiš!’« (9. redak).

Imajući u vidu te svetopisamske tekstove, ikonografija prikazuje sv. Mihaela kao ratnika u oklopu i s mačem u ruci. Crkva pak od najstarijih vremena gaji prema svetom Mihaelu naročito štovanje i duboku pobožnost. Ona ga u borbi što se vodi protiv sila zla, a i vodit će se do konca vremena, promatra kao svoga moćnog zaštitnika, koji joj je svojom zaštitom trajno prisutan. Velikog arkanđela jednako živo štuje istočna i zapadna Crkva. Razni staleži štuju sv. Mihovila kao svoga zaštitnika, u Italiji je zaštitnik javne sigurnosti, a Pio XII. proglasio ga je zaštitnikom radiologa. Njemačka ga također od davnine slavi kao svoga zaštitnika. Njegova se slika nalazila na bojnim zastavama već god. 955. u glasovitoj bitki protiv Madžara na Leškom polju kod Augsburga, kad je njemački car Oton I. Veliki pobijedio Madžare.

I kod nas je u Hrvatskoj veoma razvijen kult sv. Mihovila. Podignute su mu u čast mnoge župne i podružne crkve, a i neka mjesta nose njegovo ime. Tako imamo Miholjac, Miholec, Mihovljan itd.

Bogoslužje veoma zorno ističe trostruku djelatnost sv. Mihaela u službi Crkve. On je borac, molitelj i pratilac. Kao borac neka nam pomaže u borbi koju svatko od nas mora stalno protiv zla u sebi i oko sebe voditi! Kao molitelj nek nas zagovara i naše molitve poput miomirisnog kada prinosi Gospodinu, a kao pratilac neka nas prati na našim životnim putovima!

Sveto pismo poimence na nekoliko mjesta spominje i sv. Gabriela, arkanđela. Tako se u Danielovoj knjizi ukazuje u ljudskom obliku te proroku tumači viđenje o ovnu (usp. Dn 8,16–26). Još je značajnija u istoj knjizi u glavi 9. objava o sedamdeset sedmica. Tu je Gabriel vjesnik utjelovljenja Riječi. Isti će arkanđeo Zahariji navijestiti rođenje Ivana Krstitelja, Spasiteljeva preteče, a Mariji rođenje samoga Spasitelja. To nam je opisao sv. Luka. Neki crkveni naučitelji misle da je i onaj anđeo što se u božićnoj noći javio pastirima bio Gabriel, isto tako onaj što je Isusa u Getsemaniju tješio.

I štovanje je sv. Gabriela staro, a naročito je vezano uz blagdan Blagovijesti. Njemu je, kao i sv. Mihaelu, pučka pobožnost pridavala ulogu čuvara crkvenih vrata; ta dva arkanđela priječe demonu ulaz u crkvu. Kao svoga zaštitnika štovali su sv. Gabriela glasonoše, teklići i pismonoše. Papa Pio XII. apostolskim breveom od 1. travnja 1951. proglasio ga je nebeskim zaštitnikom telekomunikacija: telegrafa, telefona, radija i televizije:

Najljepša poruka, što ju je Gabriel donio s neba, sadržana je u molitvi Zdravomarije, koja je uz Očenaš postala najrasprostranjenija molitva. Pobožni kršćani tri puta dnevno na glas zvona s Gabrielom pozdravljaju Gospu i mole za njezin zagovor: »Moli za nas grješnike, sada i na času smrti naše!«. Nekoć se po našim crkvama nakon pučke mise orila pjesma »Anđeo je Gospodnji navijestio Mariji« i pučki vapaj: »Kad zadnja ura bije, dođi Majko Ti po nas!« Božji ju je narod oduševljeno pjevao dajući oduška s blagovjesnikom Gabrielom svojoj pobožnosti.

Ime Rafael znači »Bog liječi«, a ime je trećega arkanđela, koga danas slavimo. Njega, kao i dvojicu drugih arkanđela, opširno spominju apokrifne knjige, a od kanonskih knjiga Rafael je veoma prisutan u Tobijinoj knjizi. Njega sam Gospodin šalje da bi ozdravio Tobiju i Saru, za vodiča i pratioca mladom Tobiji. On ga na putu brani, uvodi u Sarinu kuću, koju oslobađa od zla, Saru kao ženu mladoga Tobije skupa s njim dovodi u kuću staroga Tobije. Mladi Tobija, pun zahvalnosti prema svome pratiocu, priča ocu koja mu je sve dobročinstva iskazao. I tada se Rafael, koji se prikazao u čovječjoj slici Azarije, sina Velikog Ananije, ovako očituje:

»Blagoslivljajte Boga, hvalite ga i veličajte pred svim živima zbog onoga što je za vas učinio. Lijepo je hvaliti Boga i uznositi ime njegovo, bogobojazno razglašavati djela njegova. Lijepo je čuvati tajnu kraljevu, ali je slavno otkrivati djela Božja. Činite dobro, i neće vas zlo snaći.

Dobra je molitva s postom, s milostinjom i pravednošću. Bolje je malo s pravednošću nego mnogo s nepravdom. Bolje je dijeliti milostinju nego sabirati u hrpe zlato. Milostinja oslobađa od smrti, ona čisti od svakoga grijeha. Koji dijele milostinju i čine pravednost, napunit će se života, a koji griješe, bit će dušmani životu svome.

Neću vam sakriti ništa: kazah već da je lijepo čuvati tajnu kraljevu, ali je slavno otkrivanje Božjih djela. I kad ste molili ti i tvoja snaha Sara, ja sam nosio vaše molitve Svetome; kad si ti pokapao mrtve, i ja sam bio uza te; kad se nisi skanjivao da ustaneš i prekineš svoj ručak da bi pokopao onog mrtvaca, nije mi bilo skriveno da vršiš dobro djelo; i bio sam s tobom. Sada, Bog me poslao da izliječim tebe i tvoju snahu Saru. Ja sam Rafael, jedan od sedmorice svetih anđela koji na nebesima donose molitve svetih i stupaju pred Slavom Svetoga!...

Ne plašite se! Mir s vama! Blagoslivljajte Boga u vijeke! Ta ja ne dođoh jer se meni svidjelo, nego po zapovijedi Boga našega: zato ga blagoslivljajte u vijeke. Sve sam dane dopuštao da me vide vaše oči, ali nisam ni jeo ni pio: vi ste motrili samo privid. Sada hvalite Boga, a ja se vraćam onome koji me i poslao. Zapišite u knjizi sve što se zbilo« (Tob 12,6–20).

Nije čudo da su kršćani, čitajući Tobijinu knjigu, tu tako lijepu povijest jedne obitelji, teško kušane, ali kojoj Gospodin pritječe u pomoć šaljući im svoga anđela, počeli štovati svetoga Rafaela i utjecati mu se. Naročito su mu se preporučivali putnici, a pomalo i pečalbari te iseljenici. Kao duhovnome liječniku počeše mu se utjecati i bolesnici u duševnim i tjelesnim bolestima. A kao svoga posebnog zaštitnika časte ga apotekari.

U jednoj svojoj homiliji o evanđeljima sv. Grgur Veliki lijepo kaže: »Rafael znači Božji lijek. On je, dotaknuvši kao po službi Tobijine oči, uklonio tmine njegove sljepoće. Dolikovalo je da bude nazvan Božjim lijekom, kad je bio poslan da liječi.«

30. rujan 2009.

Sveti Jeronim, svećenik i crkveni naučitelj († 419/420)

Crkveni otac i naučitelj, rodom iz Stridona koji se nalazio na granici Dalmacije i Panonije, autor je Vulgate - prijevoda Biblije na latinski jezik.

Sveti Jeronim ubraja se među najznačajnije osobe cjelokupne crkvene povijesti. Crkveni je naučitelj i jedan od četiri crkvena oca Zapadne crkve. Rođen je oko 345. godine u Stridonu, mjestu koje se nalazilo na granici Dalmacije i Panonije.

Gdje je to bilo, do danas još nije točno utvrđeno, a neki su mišljenja da je to u okolici današnjeg TomislavgradaStudirao je u Rimu gdje je postao svećenik. Zbog svoje teške naravi i 'dugog i oštrog jezika' iz Rima je otišao u Halkidsku pustinju u Siriji.

Pokorničkim životom Jeronim je htio ukrotiti svoju narav. U pustinji je puno čitao, proučavao Sveto pismo i marljivo učio hebrejski jezik. Kao najboljeg i najsposobnijeg za prijevod Svetog pisma na latinski, tada pučki jezik, papa Damaz pozvao je upravo Jeronima. Na prijevodu je radio više od 20 godina i time u službu Crkve stavio svoje znanje, izvanrednu kritičnost i radne sposobnosti.

Uz prijevod, napravio je i vrlo vrijedne komentare. Tako je nastao najslavniji prijevod poznat pod nazivom Vulgata koji je kroz mnoga stoljeća bio službeno Sveto pismo. Jeronim je prigodom jednog putovanja u Carigrad upoznao carigradskog nadbiskupa Grgura Nazijanskog koji je na njega jako utjecao i oduševio ga Origenovim djelima.

Razočaran nasljednikom pape Damaza, Jeronim iz Rima odlazi u Jeruzalem i osniva škole i samostane. Prema predaji, posljednje dane života Jeronim je proveo u jednoj pećini u Betlehemu blizu mjesta Isusova rođenja. Umro je 420. godine.

Jeronima uvijek slikaju pokraj lava. Neki razlog za to vide u sljedećoj priči – jednom je u betlehemski samostan zalutao šepavi lav. Redovnici su se u strahu razbježali, a Jeronim je prišao šepavom lavu i iz bolne šape izvadio veliki trn. Izliječeni lav ostao je uz Jeronima i postao njegov prijatelj.

A na kraju rubrike 'Svetac dana' podsjećamo tko danas slavi imendan. Uz one koji nose ime Jeronim, današnji slavljenici su Grguri i Felicije. Donosimo i nekoliko zanimljivosti o ovim imenima. Ime Jeronim sastavljeno je od grčkih riječi 'hieros' – svet, božanski i 'onoma' – ime, pa znači – onaj koji ima sveto, božansko ime. Neke izvedenice imena su: Jerko, Jero, Jerica, Jeronima, Jeca, Jera, Jeka.

Korijen drevnom imenu Grgur je u grčkom pridjevu 'gregoros' i znači budan, oprezan, pozoran. Od niza izvedenica ovoga imena navodimo samo neke: Grga, Grgo, Gršo, Gregor, Grgica, Gregorija, Grega, Griša.
Felicija i Felicita samo su neke izvedenice imena Feliks. Korijen imenu je latinski pridjev 'felix' i znači sretan, blažen, rodan. U hrvatskom području prisutni su brojni oblici prijevoda kao što su Srećko i Sretna.

1. listopad 2009.

Sveta Terazija od djeteta Isusa, djevica i crkvena naučiteljica (1873-1897)

Terezija se rodila kao deveto dijete bračnoga para Luja-Josipa-Stanislava Martina i Marije-Azelije Guérin 2. siječnja 1873., u punoj radosti božićnoga vremena, u gradiću Alençonu, u Normandiji. Dva dana kasnije bila je krštena dobivši imena Marija-Franciska-Terezija. Imala je divne roditelje, ali toplinu majčina srca nije dugo uživala jer je izgubila dragu majku već 28. kolovoza 1877. Djevojčica tada nije imala još ni 4 godine. Prema njezinu vlastitom svjedočanstvu djetinjstvo joj se dijeli na dva oprečna dijela: najprije na radost, a onda, nakon majčine smrti, na žalost i pretjeranu osjetljivost. Dok joj je još majka bila teško bolesna, Terezija je sa sestricama boravila kod jedne susjede. Ta bi ih ujutro skupila na jutarnju molitvu, a onda otišla. Terezija, još posve malena, no duševno razvijena, razočarano bi primijetila: "O, kod mame nije bilo tako, ona bi skupa s nama molila jutarnju molitvu!"
Za divnu majku svete Male Terezije vodi se postupak da i ona bude uvrštena medu blaženike i svece.
Prvi kršćanski odgoj Terezija je primila od majke, no otac je u tome imao također aktivnu ulogu. Terezija je sama o njemu posvjedočila: "Dosta mi je bilo promatrati mog oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci." Drugi joj je odgoj pružila sestra Paulina, a treći sestre benediktinke u Lisieuxu. Terezija je bila njihova gojenica kao polukonviktica - po danu je bila kod njih, a po noći kod kuće - od listopada 1881. pa do konca veljače 1886. U to je vrijeme - točno 2. listopada 1882. - Paulina stupila u Karmel u Lisieuxu.
Od značajnih događaja prije Terezijina ulaska u Karmel valja spomenuti njezinu tešku bolest. Razboljela se baš na Blagovijest 1883., a ozdravila ju je, nasmiješivši joj se, Naša draga Gospa od pobjede, kojoj su se molili za nju, baš na sam blagdan Duhova iste godine. Tada je molila Gospodina da bi joj "oduzeo njezinu slobodu", kako bi na taj način "postala jedno s božanskom silom". Treći je događaj nutarnji poziv u redovnički stalež i to u red bosonogih karmelićanki. Prije nje ode u Karmel najprije Paulina, a zatim najstarija sestra Marija.
Kako je za tako odlučan korak bila odviše mlada, Terezija je s ocem poduzela hodočašće čak u Rim, a i posjet papi Leonu XIII. da bi joj on dopustio ulazak u Karmel u dobi od 15 godina. Papa ju je kod jedne audijencije - gdje je bio upriličen susret s njime - uputio na redovit put preko mjesnih crkvenih poglavara u njezinoj biskupiji, što ju je nemalo razočaralo, ali ne i slomilo. Dobivši dopuštenje od mjesnoga biskupa, Terezija je napokon u ponedjeljak 9. travnja 1888. ušla u Karmel u Lisieuxu, ustrajavši u njemu sve do svoje svetačke smrti 30. rujna 1797. Ušla je da bi spašavala duše i molila za svećenike".
Život u Karmelu bio je veoma jednostavan, tvrd i prozaičan. Terezija je utrošila dnevno 6 i pol sati na molitvu u koru i na razmatranje, 5 sati na ručni rad, 2 sata na zajednički odmor, za vrijeme koga se mogla baviti, dakako prisutna u rekreaciji, nekim privatnim zanimanjem, 45 minuta je išlo na obroke, a za noćni bi počinak još ostajalo 6-7 sati. Prvih je pet godina redovničkoga života Terezija veoma mnogo trpjela od osamljenosti, duhovne suhoće, pa i od škrupula. Sve je to podnosila s nadnaravnom radošću. Ta nije li je sam Gospodin obavijestio "da će joj dati duše jedino po križu".
Terezija je 8. rujna 1890. polagala zavjete. To je bio dan nepomućene radosti. No naskoro je opet došla tama koja se smrkla sve do napadaja na njezinu vjeru, a sve to je trajalo sve do smrtnoga časa. Ona je ipak i u takvu stanju bili zadovoljna. O tome piše ovako: "O, kako je slatko služiti Gospodinu u noći, u kušnji! Imamo samo ovaj život za proživljavanje svoje vjere."
Terezijin je molitveni život bio običan. Poznato je da je doživjela samo jedan jedini mistični doživljaj. To je bio zanos pri jednome križnom putu, o koje je pripovijedala svojoj sestri Paulini. Ali baš taj obični molitveni život čini nam se tako bliskom i lakom za nasljedovanje. Ona je sama rekla: "Sve što sam činila, mora biti dohvatno malim dušama." No Terezija nam može također biti uzor u spremnosti kako se prihvaća i ide putem tame, kojim je ona hodila, te unatoč duhovnoj suhoći uvijek bila vjerna svakidašnjim molitvenim vježbama.
Na koncu života mogla je uskliknuti: "Kalež je pun do vrha! Nikad nisam vjerovala da je moguće tako mnogo trpjeti. Kako si mogu to drugačije protumačiti, negoli mojom prevelikom željom da spašavam duše?"
Njezina Povijest jedne duše, u kojoj je opisala svoj vlastiti životni put, postala je putokaz mnogima kako valja koracati putem duhovnoga djetinjstva posve predan u volju Božju, bez očekivanja čudesa i nadnaravnih objava. Mala je Terezija vratila čast onim malim krepostima sive svakidašnjice: poniznosti, poslušnosti, siromaštvu, čistoći, požrtvovnosti, jednostavnosti srca, povezanosti s Bogom. Za sve to Crkva ju je Svete godine 1925. po Piju XI. proglasila svetom, samo 28 godina nakon njezine smrti. Nad njezinim se grobom u Lisieuxu diže veličanstvena bazilika, podignuta prilozima zahvalnih vjernika iz cijeloga svijeta, tolikih koji su u njoj našli ne samo moćnu zagovornicu, već i dragu životnu prijateljicu i učiteljicu.
Papa Pavao VI, prigodom 100. obljetnice Terezijina rođenja u siječnju 1973. upravio je biskupu Lisieuxa posebno pismo u kojem opet uzdiže Terezijine vrline, osobito njezin molitveni život i povezanost s Bogom.
Novi veliki Katekizam Katoličke crkve sadrži mnoštvo navoda iz spisa sv. Male Terezije. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je 19. listopada 1997. naučiteljicom Crkve.

2. listopad 2009.

Sveti Anđeli Čuvari

"Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka" - piše o / njima sv. Ivan Damašćanin. "Svjetlo bez početka" sam je beskonačni Bog. A svaki anđeo, pa tako i anđeo čuvar, svijetlo je duhovno, nebesko biće koje stalno gleda Božje lice uživajući u praiskonskoj Božjoj blizini i prisutnosti. I nije to samo neko pobožno razmišljanje o anđelima, već ozbiljan nauk koji se temelji na ugledu Svetoga pisma. Isus, govoreći o navođenju na grijeh, kaže: "Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima neprestano gledaju lice Oca moga nebeskog" (Mt 18,10).
Anđeli su prvijenci Božjega stvaralačkog djela, obdareni pobjedonosnom snagom protiv svakoga zla u svijetu, a puni jedinstvene ljubavi prema nama ljudima. Oni nas mogu štititi, voditi, braniti od svakoga zla po dušu i tijelo, našoj duši davati spasonosne poticaje. Naš an8eo čuvar može nam biti veoma vjeran životni prijatelj. To dokazuju toliki primjeri iz života svetaca i pobožnih kršćana. A na nama je da li ćemo taj dar, što ga nebo pruža, prihvatiti ili ne. Vjerujemo li u svog anđela čuvara, pouzdajemo li se u njega? O njemu je pisano: "Bog anđelima svojim - dakle i mome anđelu čuvaru - zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim" (Ps 91,11). Bog nas ne sili na vjeru u anđela čuvara, na pouzdanje u njegovu pomoć. On poštiva našu slobodnu volju. Mi možemo u njega vjerovati, zazivati ga ili ne. Mi možemo s njim prijateljevati kao što se prijateljuje s drugim prijateljem ili ga jednostavno zaobilaziti, ne znati za njega, kao da uopće ne bi postojao. Dobar kršćanin s radošću i zahvalnošću prihvaća sve Božje darove, pa tako i dar anđela čuvara.
Papa Pio IX. rado je i često pripovijedao o doživljaju što ga je kao dječak doživio, a koji dokazuje čudesnu pomoć njegova anđela čuvara. On je u očinskoj kućnoj kapelici kao dječak svaki dan imao dužnost posluživati kod svete mise. Dok je tako jednoga dana ministrirao, osjetio je u srcu neku neobičnu tjeskobu i strah. Nije znao zbog čega je to. Čak je osjetio kako mu srce u grudima snažno lupa. Stoga je i nehotice okrenuo pogled na drugu stranu oltara, kao da traži nečiju pomoć. Tamo je ugledao lijepa mladića koji ga je pogledom k sebi zvao. Zbunjen tim viđenjem, nije se usudio maći s mjesta. No ta ga je svijetla prilika zvala k sebi još jače i izrazitije. Dječak je tada skočio i prešao na drugu stranu. Prikaze nestade. No u isti čas pade s oltara teški svetački kip i to upravo na ono mjesto na kojem je mali ministrant netom klečao. Dječak, kasnije svećenik, biskup i papa, često je pripovijedao o tom nezaboravnom doživljaju svoga djetinjstva, slaveći ga kao zaštitu i vodstvo svoga anđela čuvara.
I s pravom, jer je jedno od nepojmljivih Božjih velikih djela to što je čovjeku dao vlastitog anđela da mu bude zaštitnik duše i tijela. Samo Sveto pismo kaže "da postoje službujući duhovi, poslani na službu onima koji žele postići spasenje".
Anđeo je uz Isusa na Maslinskoj gori. On će kao konačni pobjednik opet doći s neba "sa svojim anđelima" (Mt 5,31). Prema tome, iz Božje objave jasno doznajemo o stvarnosti svetih anđela. S tom stvarnošću ozbiljno računajmo u svome životu!

3. listopad 2009.

Sveti Franjo Borgija, svećenik (1510-1572)

Sveti Franjo je ugledao svjetlo španjolskoga plavetnog neba 28. listopada 1510., na blagdan Svetih apostola Šimuna i Jude Tadeja, u Gandiji, kao prvorođenac Juana de Borje, trećeg gandijskog vojvode, i žene mu Ivane Aragonske. Po očevoj je lozi bio praunuk pape Aleksandra VL, a po majčinoj aragonskog i kastilskog tzv. katoličkog kralja Ferdinanda. U desetoj godini života ostade siroče bez majke i bi poslan u Zaragozu, gdje mu ujak Ivan Aragonski bijaše nadbiskup. Ondje započe njegov prvi odgoj u čitanju i pisanju, u glazbi - za koju bijaše naročito nadaren, a i u umijeću rukovanja oružjem, što su tada plemićki sinovi morali naučiti.
Nakon toga je kao paž pošao na španjolski dvor u Tordesillas. Bio je paž done Katarine, sestre Karla V., čineći joj društvo u osami s njezinom majkom, kraljicom Ivanom "ludom". Kad se Katarina god: 1525. udala za portugalskoga kralja Ivana III, Franjo se vratio u Zaragozu te ondje pod vodstvom Gašpara de Laxa studirao filozofiju. Na zahtjev samoga Karla V. vratio se g. 1528. na kraljevski dvor te godinu dana kasnije oženio Eleonoru de Castro, Portugalku, inače počasnu damu carice Izabele, Karlove žene. Karlo V. je veoma zavolio Franju i obasuo ga raznim milostima, odlikovanjima i počastima. Franjin je brak s Eleonorom bio sretan i plodan. Rodit će se iz njega osmero djece.
Franjina je obitelj ostala na carskome dvoru sve do nenadane smrti znane ljepotice, carice Izabele, 1. svibnja 1539. Ta je smrt učinila na njega silan dojam. Franjo je kao vrhovni carski nadkonjušar bio zadužen da takoreći preko cijele Španjolske prati caričin lijes sve do Granade, gdje je imala biti sahranjena. Kod sahrane 17. svibnja on je morao potvrditi istovjetnost pokojničina tijela. Učinivši to, doživio je silan preokret u svome životu. Upoznao je živo svu prolaznost i nestalnost zemaljskih stvari. I odatle vuče korijen njegova odluka da se posveti jednom savršenijem životu. To ipak nije bila još neposredna odluka da će se posve odreći svijeta. Prvi Franjini životopisci njegov su doživljaj u Granadi ovako saželi: "Neću više nikada služiti gospodaru koji bi mogao umrijeti." Sam Franjo će kasnije u svom dnevniku, na obljetnicu caričine smrti god. 1566., ovo zabilježiti: "Utjeha u mislima na caricu, u radosti nad onim što je Gospodin smrću učinio nad njom i nada mnom."
Nakon caričine smrti Franjo je bio imenovan potkraljem Katalonije te je 23. kolovoza ušao u Barcelonu. U toj će službi ostati od 1539. do 1543. te pokazati izvanredne sposobnosti za upravu i vođenje poslova. Istaknuo se naročito u smirivanju duhova i u borbi protiv razbojnika i pljačkaša. Nalazeći se na tako visokom državničkom položaju, provodio je ipak veoma intenzivan duhovni život, provodeći sate i sate u molitvi te primajući često sakramente ispovijedi i pričesti. Osjećao je silnu sklonost da što dublje upozna samoga sebe, ispitivao je neprestano stanje svoje duše, a kasnije će i pisati o raznim metodama kako se dolazi do spoznaje samoga sebe.
U to se vrijeme mnogo družio i savjetovao s franjevačkim bratom Juanom de Tejedom, koga je s dopuštenjem njegovih poglavara poveo sa sobom u Gandiju. U Barceloni se upoznao i s velikim franjevačkim svecem te revniteljem redovničke obnove Petrom Alkantarskim. U istome gradu došao je god. 1541. u prvi dodir s Družbom Isusovom, susrevši se s blaženim Petrom Fabrom, koji je bio na prolazu kroz Kataloniju.
Kad je Franji 17. prosinca 1542. umro i otac, postade on nasljednikom Gandijske vojvodine. Godinu dana kasnije Karlo V. imenovao ga je majordomom vojvotkinje Marije, kćerke portugalskoga kralja, koja se imala udati za španjolskoga prijestolonasljednika Filipa.
Franji je 27. ožujka 1546. umrla žena Eleonora. Nakon toga dogadaja on je pod vodstvom isusovca oca Andrije d'Ovieda obavio duhovne vježbe po metodi sv. Ignacija Loyole. Plod je tih duhovnih vježbi bio da je 2. lipnja 1546. položio zavjete čistoće, poslušnosti te zavjet da će stupiti u Družbu Isusovu. U svojoj je Gandiji osnovao isusovački kolegij. Bio je to prvi kolegij u Europi; Papa ga je bulom od 4. studenoga 1547. uzdigao na rang sveučilišta. Franjo će na njemu završiti studij teologije te 20. kolovoza 1550. zadobiti doktorat iz nje. U međuvremenu je 1. veljače 1548. potajno položio svečanu isusovačku profesiju uz dispenzu da i dalje, noseći svjetovno odijelo, može nastaviti s upravljanjem svojih dobara.
Svojim je ugledom postigao da je papa Pavao III. 31. srpnja 1548. potvrdio knjižicu Duhovnih vježbi sv. Ignacija, što je za mladu Družbu Isusovu bio događaj velike važnosti. U breveu potvrde Duhovnih vježbi Pavao III. Franju Borgiju naziva "ljubljenim sinom, plemenitim mužem, vojvodom Gandije".
Franjo je napokon uspio srediti sve svoje poslove pa je 26. kolovoza 1550. napisao i oporuku. Pet dana nakon toga otputovao je u Rim kao hodočasnik da zadobije oprost, Svete godine i sa sv. Ignacijem uredi sve što je potrebno za službeni ulazak u Družbu Isusovu. U Rimu je ostao nekoliko mjeseci, a onda se početkom god. 1551. opet uputio u Španjolsku. Došavši u baskijsku pokrajinu, odrekao se svih vojvodskih prava te od Karla V. dobio dopuštenje da smije obući redovničko odijelo. U Ognati je 26. svibnja 1551. zaređen za svećenika, a prvu je misu služio tek 1. kolovoza u kući Loyola.
Nakon toga je kroz tri godine od svećeničkih poslova obavljao ponajviše propovjedničku službu te pisao rasprave o raznim problemima duhovnoga života. Karlo V. ga je Papi predložio za kardinalat, no Franjo je to odbio položivši 22. kolovoza 1554. u Simancasu jednostavne zavjete što ih uz svečane polažu profesi Družbe Isusove, od kojih je jedan da neće primati crkvene časti ni dostojanstva, osim ako im to zapovjedi onaj koji to može zapovjediti pod grijehom, a to je jedino papa. Sv. Ignacije ga je međutim imenovao generalnim povjerenikom Družbe za Španjolsku i Portugal. Jedna mu je od glavnih dužnosti u toj službi bila podizanje novih kolegija. On ju je odlično izvršio jer je podigao dvadesetak kolegija, a god. 1554. osnovao je u Sirnancasu prvi Družbin novicijat.
Car Karlo V. - neki misle potaknut primjerom sv. Franje Borgije - odrekao se god. 1555. prijestolja i povukao u Yuste. Ondje je tri put dozvao k sebi sveca da ga u nekim stvarima pita za savjet jer je mnogo držao do njegova suda. I u času smrti želio ga je imati uza se, a imenovao ga je skupa sa svojim sinom Filipom II. izvršiteljem svoje oporuke. I novi je vladar prema ocu Franji Borgiji, isto tako kao i njegova sestra Ivana, pokazivao veliko povjerenje. Zbog toga su mu neki bili zavidni, što ga je nemalo boljelo, jer on sam nije išao ni za kakvom taštom slavom ni afirmacijom.
Tada ga je zadesila još jedna veoma neugodna afera. Netko se usudio pod njegovim imenom izdati knjigu koju je generalni inkvizitor Španjolske Fernando de Valdés stavio na popis zabranjenih knjiga. On, umjesto da se brani, skloni se u Portugal. Kasnije bi dokazana njegova nedužnost, no prije toga i on i Družba pretrpješe mnogo na ugledu.
Nakon te neugodne afere papa Pio IV. pozvao je Borgiju u Rim i on se dade na put te stiže u Vječni grad 7. rujna 1561. Kad je pak koncem god. 1562. došlo do ponovnoga otvaranja Tridentskog sabora, te na Sabor moradoše poći kao teolozi general Družbe otac Lainez i njegov zamjenik otac Salmeron, službu generalnog vikara Družbe preuze Borgija. Vrativši se 12. siječnja 1564. s Koncila, Lainez imenuje Borgiju asistentom za Španjolsku i Portugal. Kad je pak Lainez 19. siječnja 1565. preminuo, Borgija opet bude imenovan vikarom. Glavna mu je briga bila tada pripremiti II. generalnu kongregaciju za izbor novoga generala. Kongregacija je u srpnju 1565. izabrala njega za trećega generala Družbe. On je u znak poniznosti prisutnim izbornicima odmah poljubio noge.
Generalat sv. Franje Borgije poklapao se gotovo posve s pontifikatom sv. Pija V. Taj ga je Papa veoma cijenio, ali je ipak Družbi zapovjedio dvije teške zapovijedi: zajedničko moljenje časoslova u koru te polaganje svečane profesije prije svećeničkog ređenja, što je bilo protiv Družbina Instituta. General i Družba poslušaše Papinu zapovijed koju će kasnije dokinuti papa Grgur XIII.
Sv. Franjo Borgija kao general reda bdio je marno nad duhom Družbe. O tom je problemu upravio Družbi veoma značajnu poslanicu O sredstvima da se očuva Družbin duh. Veoma se brinuo za odgoj novaka te odredio da svaka provincija ima svoj novicijat. Pobrinuo se i za dva izdanja Pravila Družbe Isusove i jedno izdanje Konstitucija. Posluživši se ovlastima što mu ih je dala Generalna kongregacija, naložio je svima isusovcima 1 sat jutarnje meditacije. Njegova se zalaganja usredotočiše i na jedan veliki pothvat: na gradnju crkve Al Gesu u Rimu, koju je financirao kardinal Aleksandar Farnese, nećak Pavla III.
Glavne značajke Franjine duhovnosti bijahu poniznost i pokora. Uvijek se smatrao najvećim grješnikom, pa se čak i potpisivao sa "Franjo grješnik". Mnogo je molio, bio iskreno pobožan prema Isusu u Euharistiji i prema Gospi. Revnovao je i za misije pa je tako on osnovao prve Družbine misije u Americi. Po nalogu sv. Pija V. pratio je god. 1571. na put u Španjolsku i Portugal kardinala Michela Bonellija koji je imao zadatak da kršćanske države sjedini u savez protiv Turaka. Pošao je na taj put iz poslušnosti i prilično narušena zdravlja. Vratio se teško bolestan, posjetivši prije dolaska u Rim loretsko svetište Majke Božje. Stigavši u Rim, živio je još samo 3 dana. Umro je u istoj sobici gdje i sv. Ignacije, a bilo je to u noći izmedu 30. rujna i 1. listopada 1572. Urban VIII. proglasio ga je 24. studenoga 1624. blaženim, a HIement X. 12. travnja 1671. svetim. Tijelo mu je kasnije preneseno u Madrid.

4. listopad 2008.

Sveti Franjo Asiški (1182-1226)

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom god. 1182. u Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i Ivane. U odsutnosti oca krstila ga je majka davši mu ime Ivan. Otac je tome imenu kasnije dodao Franjo, s kojim je taj svetac ušao u ljudsku povijest. Mališan je u župnoj školi Sv. Jurja naučio čitati i pisati. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna, što je bilo zanimanje i njegova oca. Uz posao živahni je mladić u sebi osjećao vatrenu želju da bude prvi, da prednjači, da se na neki način odlikuje. Volio je svečanosti, raskoš, bio prilično lakomislen. Uz te manje savršene prirodne kvalitete imao je i boljih: tankoćutnu osjećajnost, samilost prema siromasima, kojima bi dijelio obilnu milostinju, a bio je i ćudoredno neporočan. Bio je tako upadan i osebujan da je bio voda vesele mladenačke asiške družbe, "kralj gozba i zabava", u kojima je znao potrošiti dosta očeva novca. Zanesen avanturizmom i slavom, sudjelovao je aktivno i u oružanim razmiricama između Asiza i Peruggije, između naroda i feudalaca. Već je u tom razdoblju njegova života nazrijevati neke klice Božjega poziva.
Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom novim putovima i to onom slavom koja dolazi od oružja, od junaštva u oružanoj viteškoj borbi. Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu.
Franjo se tada vratio natrag u svoj Asiz, ondje raskrstio s veselim društvom te započeo život revnog razmišljanja i pobožnosti. Da svlada ono što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske ljubavi prema siromasima i gubavcima. U to je doba poduzeo i hodočašće u Rim, u baziliku Sv. Petra, na grob apostolskog prvaka. U jesen god. 1205. bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u crkvici San Damiano triput čuo zov Raspetoga: "Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, kako vidiš, sva je u ruševinama!" Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te ondje povučen provodio vrijeme u razmatranju, u molitvi, pomalo ipak zabrinut kako će izbjeći očevu gnjevu koji je bio nad njim razočaran. Razočaranje je dolazilo iz zemaljskih pobuda, planova i ambicija, koje je imao sa sinom. Sve je to njemu neshvatljivim sinovljevim ponašanjem palo u vodu.
Potpuno u srcu obraćen i posve opredijeljen za Krista, Franjo se javno pred pobožnim asiškim biskupom Gvidom II. odrekao svih dobara i prava na očinsku baštinu. Time se kao pokornik i Bogu posvećena osoba podložio posve crkvenoj vlasti. Tada je izjavio: "Čujte me i shvatite dobro! Do ovog sam časa svojim ocem nazivao Petra Bernaridonea, odsad s većim pouzdanjem mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, u tebe stavljam sve svoje blago i nadu i zalog svog ufanja."
Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je kod mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)... Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.
Tako poučen i zahvaćen Božjom riječju iz 10. glave Matejeva evanđelja, Franjo je svoju pustinjačku odjeću zamijenio "minoritskom" - manje braće, kako će kasnije nazvati svoj red i njegove sljedbenike. Odložio je remen, sandale i štap, a svoju je grubu tuniku opasao bijelim konopom. Na glavu je stavio kapucu ili kukuljicu, kakvu su tada običavali nositi umbrijski seljaci. I tada je u svojoj župnoj crkvi Sv. Jurja u Asizu s velikim duhovnim žarom izrekao svoju prvu pokorničku i moralnu propovijed: "jednostavnom riječju ali velikodušnim srcem, pobuđujući i izgrađujući svoje slušatelje". Za svoju je zaručnicu izabrao sestricu siromaštinu, a te će neobične zaruke genijalni Dante, koji će i sam postati franjevački trećoredac, opjevati u stihovima svojim nenadmašivim pjesničkim perom.
Franjino je propovijedanje palilo, a još više primjer. Potreseni njima, samo nekoliko dana kasnije pridružiše mu se prvi sudrugovi novoga načina života: bogati trgovac Bernardo da Quintavalle, pravnik Pietro Cattani, zatim ponizni brat Egidije iz Asiza i neki drugi, njih 12 skupa s Franjom na broju. Franjo ih je godinu dana poučavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sakupivši neke evanđeoske tekstove, sastavio je prvu kratku Formulu života ili Prvotno pravilo života manje braće. To je pravilo usmeno potvrdio papa Inocent III. Bilo je to negdje u travnju 1209. ili 1210. god. To je godina kanonskog utemeljenja Reda manje braće, kako ga je svetac nešto kasnije nazvao. A to je ime dao svome redu iz posve evanđeoskih motiva i pobuda. Želio je da sljedbenici i članovi Reda manje braće budu evanđeoski ponizni, spremni na služenje i pokoravanje svima. Tako to tumače najbolji i najkompetentniji Franjini životopisci Celano i sveti Bonaventura. LT naše vrijeme Drugi vatikanski sabor pozvao je redove, družbe i kongregacije da idu na izvore, u prvom redu na izvor Evanđelja, a onda na spise, naputke, pravila, konstitucije, što im namriješe njihovi utemeljitelji.
Potvrdivši franjevačko Pravilo, sam Papa je svojim ugledom ovlastio prvu dvanaestoricu male braće da posvuda propovijedaju Evanđelje, a velikom tonzurom, kakvu su u još ne tako davna vremena franjevci nosili, uvrstio ih je u klerički red. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio zaređen za đakona, pri čemu je i ostao, jer se iz poniznosti i straha nije usudio pristupiti svećeničkom ređenju.
Serafski otac sv. Franjo gori sav vatrom za duše. Zato želi postati misionar i mučenik. Nakon što je osnovao i drugi franjevački red - klarise - ili "Siromašne dame od sv. Damjana", odjenuvši prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo putuje prema Palestini, zatim prema Španjolskoj i Maroku. Sa svih se tih putovanja zbog bolesti i oluja morao vratiti kući ne došavši do cilja. No nije odustajao od svojih apostolskih namjera pa je god. 1219. uspio ipak doći u Svetu zemlju, u Siriju i Egipat, gdje je propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog sultana Al-Malik al-Kamila. Na taj je način svojim sinovima otvorio prostrano polje misionarskoga rada na Bliskom istoku.
Vrativši se s Istoka u Asiz sredinom god. 1220. te prepustivši upravu reda u ruke svojih vikara Pietra Cattanija i famoznog brata Ilije, Franjo se bavio nadasve unutarnjom organizacijom svoga reda održavajući kapitule ili skupštine. U to je vrijeme unutar franjevačke zajednice među Franjinim učenicima nastala rasprava koju su neki životopisci možda i uveličali. No prilično je povijesno utemeljeno da se mnogima savršeno, apsolutno siromaštvo činilo odviše strogim i neostvarivim. Papin je zastupnik tada bio u prilog jedne blaže linije, a Franjo se tome ponizno pokorio. Crkveni povjesničar Lortz piše o tome: "Nikada se u tijeku crkvene povijesti nije pokazala tako sjajno tajanstvena snaga najživotnije poslušnosti kao u Franji."
Franjo je dvije godine prije smrti ušao u posljednji odsjek svoga duhovnoga puta, u mističnu suobličenost s Kristom, koja je po svetim ranama što ih je primio dobila i svoj vidljivi izraz. Teško bolestan Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 141. psalma u subotu 3. listopada 1226. u 7 sati uvečer. Toma Celano piše: "Smrt je pjevajući primio." U tome kao i u svemu drugome bio je dosljedan. U svojoj slavnoj "Pjesmi brata Sunca" smrt je nazvao "sestricom", on ju je kao takvu radosno i dočekao. Papa Grgur IX. već dvije godine nakon Franjine smrti proglasio ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza ili bolje na rubu toga grada podigne u čast dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je god. 1230. bilo preneseno svečevo tijelo. Kasnije se dogodilo nešto pomalo neshvatljivo: da se više nije točno znalo za svečevo tijelo. Nakon mučnih radova tijelo je napokon god. 1818. opet pronađeno pod glavnim oltarom. Danas se čuva u donjoj bazilici na povišenom mjestu.

5. listopad

Sveti Placid, učenik sv. Benedikta

Za upoznavanje života ovoga svetog benediktinca imamo jedine podatke iz II. knjige slavnih Dijaloga sv. Grgura Velikog. Iz tog izvora doznajemo da je rimski patricij Tertul povjerio svoga sinčića Placida odgoju sv. Benedikta koji je u blizini Subiaca organizirao prve monaške zajednice.

Isto je učinio i Eutihije sa svojim sinom Mavrom. Patrijarh zapadnog redovništva sv. Benedikt podijelio je sebi povjerene monahe u 12 samostana u Subiacu, dok je dva rimska dječaka – Placida i Mavru – zadržao uza se. Isto je činio i s ostalim dječacima koji su mu bili povjereni na odgoj za monaški život. Među »fioretima« iz spomenutog djela sv. Grgura samo se dva odnose na Placida i to na njegovo djetinjstvo u Subiacu. U prvom se Placid pokazuje uz sv. Benedikta kad se taj u noći dao na put »s dječačićem po imenu Placidom« prema brdovitu predjelu na kojem bijahu podignuta tri samostana. Tom je zgodom sv. Benedikt molitvom izmolio vodu, neophodno potrebnu za život tamošnjih monaha.

U drugom se pripovijeda kako je Placid jednom pošao po vodu. Pri tom je kliznuo u vodu za posudom koja mu je ispala iz ruke te se počeo utapljati. Sv. Benedikt, iako se tada nalazio zadubljen u molitvu u svojoj ćeliji, odmah je upoznao opasnost u kojoj se našao Placid pa mu je u pomoć poslao Mavra. Taj bez oklijevanja poleti dječaku i spasi ga. I Mavro tada shvati da je hodao po vodi pripisujući to čudo zasluzi Božjega čovjeka Benedikta. Taj je pak pripisivao čudo bezuvjetnoj učenikovoj poslušnosti. Sudac u tome natjecanju poniznosti bijaše dječak Placid koji je tvrdio da je vidio nad svojom glavom raširen opatov plašt, kao da bi on bio taj koji ga je doveo na obalu.

I u jednoj i drugoj zgodi Placid je usko i intimno povezan sa sv. Benediktom i time se ističe između drugih osoba. Drugo što o njegovu životu pouzdano ne znamo. Prema mišljenju benediktinca Giorgia Picassa, stručnjaka za srednjovjekovnu povijest na Katoličkom sveučilištu Srca Isusova u Milanu, možemo bez daljnjega držati za istinu da je Placid oko god. 529. pratio iz Subiaca sv. Benedikta na Monte Cassino te da je ondje sve do smrti živio kao veoma uzoran redovnik. Benediktinci ga časte kao dječaka koga je u svetosti odgajao sam sv. Benedikt, i kao uzor svih onih koji mladi stupaju u samostan. U nekim benediktinskim samostanima na današnji svečev blagdan svečano bogoslužje vodi učitelj novaka sa svojim novacima.

Sveti Mavro, učenik sv. Benedikta

Danas se slavi i drugi učenik sv. Benedikta. On je skupa s Placidom bio dan sv. Benediktu na odgoj. Bili su takozvani oblati, darovani, prikazani. Obojica zbog svoje dobrote i nade, koju pobuđivahu, bijahu veoma draga svetom patrijarhu zapadnoga monaštva. Mavro je bio stariji od Placida pa zato i zreliji u kreposti. On će brzo postati pouzdan i povjerljiv suradnik sv. Benedikta. Svojim i njegovim molitvama postao je Bogu mio pa je bio i obdaren izvanrednim nadnaravnim darovima. Tako se spominje kako je zaslužio na čudesan način vidjeti napasnika koji je u jednom samostanu nekog redovnika za vrijeme molitve uvijek vukao za tuniku te odvodio van na lutanje i tumaranje izvan crkve. Mavro je u zajednici bio vjerojatno predstojnik stege. U toj je službi prekorio i dao pokoru nekom monahu koji je dopustio da mu za vrijeme rada padne kosir u jezero.

No Mavro je u povijesti kršćanske asketike postao slavan po svojoj poslušnosti kad je po zapovijedi sv. Benedikta pošao na jezero da spasi Placida. Snagom redovničke poslušnosti čak je i hodao po površini jezera. Na taj se događaj u svojoj slavnoj poslanici subraći o kreposti poslušnosti poziva i sveti Ignacije Loyolski. Svetac piše: »Vidimo da je Bog poslušnost katkada i čudesima potvrdio. Da ne spominjem drugih, kad ih i sami znate, Mavro, učenik svetoga Benedikta, pođe po zapovijedi poglavarevoj na jezero i ne potonu.«

Vjerojatno je Mavro bio i onaj bezimeni monah koji je potrčao za sv. Benediktom, što bijaše na putu iz Subiaca u Monte Cassino, da mu s nekim zadovoljstvom priopći kako je Bog očito kaznio svećenika Fiorenza, opatova protivnika: taj je poginuo kad mu je nenadano na glavu pala tavanica. Svetac je redovnika oštro ukorio što se obradovao zbog smrti nesretnika. To je veoma poučan primjer i nije mu potrebno nikakvo tumačenje. Poučan je ne samo po svom sadržaju, već i po tome što pokazuje duhovni razvoj jednoga sveca. Sv. Mavro nije bio rođeni svetac jer je imao ljudskih slabosti. No, pod mudrim i poučljivim vodstvom sv. Benedikta polako se oslobađao svojih slabih strana i kročio prema kršćanskoj savršenosti.

Sve što je pouzdano o životu sv. Mavra znamo sa sigurnošću iz Dijaloga sv. Grgura Velikog. Ostali se izvori nepouzdani. Imenom se sv. Mavra diči glasovita francuska benediktinska Kongregacija mavrinaca – toliko zaslužna za kritičko proučavanje patristike, povijesti, hagiografije i literature.

U štovanju sv. Mavra valja spomenuti i jednu blagoslovinu, zvanu »znak sv. Mavra«. Za nju postoji poseban obrazac, a upotrebljava se da bi se izmolilo zdravlje bolesnika. Vjera u svečev zagovor često izmoli milost ozdravljenja. Te su milosti u nekim zemljama sv. Mavra učinile veoma popularnim i štovanim svecem.

Blagoslov bolesnika drvetom presvetog križa Gospodina Našega Isusa Krista ili znak svetog Mavra, opata, a koji pripada redu svetog Benedikta, uz druge molitve sadrži i ovu:

Po zazivanju neokaljane Božje Majke i vazda Djevice Marije i po zagovoru svetog Benedikta i svetog Mavra moć Boga Oca, mudrost Boga Sina, sila Duha Svetoga izbavila te od ove nemoći! Amen!

6. listopad 2009.

Sveti Bruno (1030-1101)

Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda, rodio se oko god. 1030. u Kölnu. O obitelji iz koje potjecaše i o njegovu djetinjstvu jedva da se što pouzdano znade. No zato znamo jako dobro toliko toga o njegovu školovanju i odgoju jer nam jedan odličan ljetopis iz XII. stoljeća govori da je Bruno stekao temeljito poznavanje duhovne i religiozne literature. Nauke je započeo u kolegijatskoj crkvenoj školi Sv. Kuniberta u svom rodnom gradu. Zatim je pošao u Reims na daljnje usavršavanje u naukama i ondje s uspjehom završio studij. Odlučio se tada posvetiti posve duhovnome staležu i tako svoje znanje upotrijebiti u službi Crkve.
Bruno je bio veoma ozbiljan klerik pa je brzo postao i kanonik katedrale u Reimsu. Kao kanonik dobio je nalog da predaje takozvane "artes liberales" - slobodne vještine, među njima gramatiku, retoriku, logiku, filozofiju, a onda i svetu teologiju. Naslijedivši godine 1056. profesora Herimanna, preuzeo je i vodstvo biskupske škole. Kasnije, to jest god. 1075., postao je napokon kancelar svoga nadbiskupa u Kölnu.
Bruno je kao profesor oduševljavao učenike, medu kojima se nalazio i kasniji papa Urban II. Učenici su svoga učitelja poštivali kao veoma učena i ozbiljna učenjaka. Međutim, on sam bijaše nezadovoljan samim sobom i onim što je radio. Želja ga je vukla prema nečemu savršenijem. Promatrajući tadašnje prilike među višim klerom u Crkvi, odlučno se stavio na stranu pape Grgura VII. koji je svom odlučnošću želio u Crkvi načiniti red i osloboditi je od nedostojnih službenika.
Bruno je u proljeće god. 1084. pošao na put prema Alpama da ondje potraži prikladno samotno mjesto. Našao ga je u masivu La Grande Chartreuse te se ondje sa šest istomišljenika odlučio nastaniti i provoditi pustinjački život. I tako se na uzvisini od 1175 metara rodila prva kartuzija koja je bez nekog posebnog pravila željela slijediti veliku pustinjačku tradiciju.
Bruno, osnivač prve kartuzije, morao je teška srca god. 1090. napustiti svoju samoću jer ga je k sebi za savjetnika pozvao negdašnji njegov učenik papa Urban II. Svoju je malu kartuzijansku zajednicu prepustio brizi magistra Landuina iz Toskane. Jedno je vrijeme s Papom boravio u Rimu, no kad je ondje iz političkih razloga postalo opasno prebivati, pošao je skupa s njime u južnu Italiju koja je tada bila pod vlašću Normana. Papa je ondje Bruna htio učiniti biskupom u Reggiju, no Bruno, pun čežnje za samoćom opet je ponuđenu biskupsku mitru otklonio. Papa je poštivao njegovu želju te mu dopustio da uz pomoć grofa Rogera osnuje novu kartuziju Santa Maria della Torre u biskupiji Squillace.
Čar je te nove kartuzije opisao u jednom glasovitom pismu. U njoj je Bruno i umro 6. listopada 1101.
Kad je god. 1193. ta kartuzija dokinuta, svečeve su relikvije prenijeli u crkvu obližnjega samostana San Stefano. Bruna je službeno proglasio svetim god. 1514. papa Leon X. Svetac je osnivač jednoga od najstrožih redova u Crkvi. Kao norma života kartuzijancima ipak služi benediktinsko pravilo, ali postroženo potpunom šutnjom i uzdržavanjem od mesne hrane. Kartuzijanci se hrane kruhom, povrćem, a za piće služi im voda.

7. listopad 2009.

Blažena Djevica Marija od krunice

Današuji je Gospin blagdan uveden u Crkvu u zahvalu za veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao cijelo kršćanstvo tadašnji papa sv. Pio V. Isusovac Karl Joseph HIinkhammer napisao je na temelju ispitivanja pisanih izvora solidnu studiju o krunici, o njezinu postanku i njezinoj trajnoj vrijednosti.
Prema istraživanjima oca HIinkhammera, a koja usvaja i teolog Leo Scheffczyk, u oblikovanju krunice odlučan je udio imao kartuzijanski prior Adolf von Essen. On je, iako najmlađi od sviju, god. 1409. jednoglasno bio izabran za priora svoga samostana. Taj je izbor potvrdio generalni prior reda kartuzijanaca Stjepan Maconi.
U to je doba jednoga rujanskoga dana pokucao na vrata kartuzijanskoga samostana Sv. Albana u Trieru neki lutajući student, tjelesno sav iscrpljen. Bio je to Dominikus von Preussen (1384-1460). On je već prije dvije godine učinio isto na vratima kartuzije u Pragu, moleći da ga prime u samostan, ali bijaše odbijen. Prior samostana u Trieru Adolf iz Essena primio je Dominika. Rekao mu je da će za njega založiti svoju dušu, samo ako bude ustrajao i držao ono što će od njega tražiti redovnička stega. Tim mu je riječima u srce ulio veliku hrabrost.
Malo kasnije prior je mladom redovniku počeo govoriti o molitvi koja se zove krunica. Ona zvuči kao kakva ljubavna pjesma. Zatim mu je rekao: "Nema tako pokvarena čovjeka koji ne bi osjetio vidan popravak samo ako bi godinu dana molio krunicu." Dominik se trudio da je moli, ali se zbog slabosti ipak nije mogao sabrati. U Adventu god. 1409. došla mu je na pamet misao da Isusov život podijeli u 50 rečenica na 50 Zdravomarija. Sve je te rečenice napisao na jednu oveću cedulju. Dok je molio, gledao je u te rečenice i postao najedanput sretan kako mu ipak polazi za rukom da razmatra. Svoju je metodu priopćio i drugima. I prior Adolf je za to saznao te uočio kako takav oblik molitve može biti prikladan za one koji baš nisu vični razmatranju. Po njemu se zapravo može do njega tek doći.
Na čudo novaka prior je od Dominika zamolio njegovu cedulju s rečenicama iz Isusova života. No slične su molbe dolazile sa svih strana. Dominik je ispočetka oklijevao da im udovolji, ali mu je njegov prior Adolf zapovjedio snagom poslušnosti da ljudima pomogne u takvom načinu moljenja krunice. On je poslušao pa je nakon 50 godina mogao ustanoviti da je iz samostana Svetoga Albana poslano u svijet preko 1.000 prijepisa za moljenje krunice.
Kako je kartuzijancima dolazilo sve više molbi, Dominik se odlučio da Isusov život proširi na 150 Zdravomarija. U tako proširenom obliku upoznao je krunicu dominikanac Alanus De Rupe, i on ju je veoma širio kao "Marijin časoslov" preko svojih bratovština i molitvenih zajednica. No kako je on u svojim propovijedima biblijske rečenice proširio do nesnošljivosti, njegovi učenici - koji u Kolnu god. 1475. utemeljiše Bratovštinu krunice - razmišljanja su o Isusovu životu posve napustili. To je bila druga krajnost. Tome nasuprot, članovi kruničarske Bratovštine u južnoj Njemačkoj složiše krunicu u današnjem obliku od 15 otajstava. Tekst je te krunice prvi put tiskan god. 1481. u Ulmu.

8. listopad 2008.

Sveti starac Šimun



Kad su Marija i Josip donijeli Isusa u hram, da izvrše sve što je nakon rođenja prvorođenca propisivao Mojsijev zakon, došao im je ususret časni starina, jedan od onih ljudi koji su bili puni Božjega duha a koje nazivahu i prorocima. Zvao se Šimun, a sv. Luka piše da je bio pravedan, bogobojazan te da su mu sve misli bile upravljene prema otkupljenju Izraela. Tom je svetom starcu Duh Sveti objavio da neće umrijeti dok ne vidi obećanoga Mesiju. Voden Duhom, došao je u hram baš kad su ondje bili Isusovi roditelji s malim Isusom na rukama.
Sav sretan, Šimun je uzeo u naručaj Božansko Djetešce te u njemu pozdravio onoga koji će donijeti spasenje svima narodima, koji će biti "svjetlo na prosvjetljenje naroda i na slavu Izraela". Na žalost, sveti je starac predvidio da će on biti i znak osporavanja, onaj kome će se protiviti i koji će morati umrijeti, ali smrću što će biti otkupiteljska. Tužno proroštvo pogodit će i Isusovu Majku: "I tvoju će dušu probosti mač." Čitav je taj susret majstorski opisao sv. Luka u glavi II., 22-35.
Starac je Šimun u toj svečanoj i izuzetnoj zgodi izrekao svoj himan: "Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru.. Ta je pjesma hvale duboko ušla u kršćansku svijest, a sve tamo od V. stoljeća moli se svaki dan u Povečerju. Egzeget Lagrange kaže da u Šimunovu himnu ima nešto od melankolije oproštajnoga zbogom.
Starac je Šimun blagoslovio Mariju i Josipa - a kako misli bibličar otac Vaccari - ne zato što bi bio svećenik, već što je zbog svoje starosti i svetosti bio poštivan od sviju. Njegov blagoslov u ljudskim je očima značio odlikovanje. Ljudi uvijek žele da ih blagoslovi sveta osoba.
Sveti starac Šimun veoma je vezan uz grad Zadar, kome je zaštitnik, a gdje se nalazi i njegova crkva i raka. Držeći se knjižice što ju je o zadarskom zaštitniku priredio Milivoj Bolobanić, navedimo nešto o njegovu kultu u gradu Zadru.
Povijest nam svjedoči da su istočno-rimski carevi, koji su stolovali u Carigradu, sve tamo od IV. stoljeća skupljali ne samo glasovita vrijedna umjetnička djela, već istim marom i relikvije svetaca kako bi na taj način mogli stati uz bok s prvim Rimom. Tako je i tijelo sv. Šimuna bilo iz Palestine preneseno u Carigrad. Istočno-rimski car Justin II. dao je god. 570. u Carigradu sagraditi crkvu za te časne relikvije. Jedan sačuvani dokument svjedoči da su god. 1200. Danijel i Antonije Novgorodski vidjeli u Carigradu Šimunov grob. To dokazuje da su relikvije sv. Šimuna do XIII. stoljeća bile još u Carigradu.
Prema jednom gotičkom natpisu u raki sv. Šimuna može se s velikom vjerojatnošću zaključiti da je svečevo tijelo iz Carigrada bilo preneseno u Zadar godine 1203.
Sačuvana predaja govori da je za vrijeme križarskih vojni neki križar, po svoj prilici mletački plemić, vraćajući se lađom iz Sirije u svoj grad, nosio tijelo sv. Šimuna. U blizini Zadra zahvatila ga je velika oluja. Lađa je bila teško oštećena pa nije bilo moguće nastaviti put u Mletke. Putnik je morao ostati u Zadru. Dok se u gradu popravljala njegova lađa, on se razbolio i sklonio u svratište pustinjaka na dnu zadarske luke. Tu se danas nalazi župna crkva Sv. Ivana. Da pustinjaci ne bi saznali za Svečevo tijelo, on im je rekao da je to tijelo njegova pokojnoga brata koje sa sobom nosi kući. Do odlaska iz Zadra dade ga zakopati na obližnjem groblju. Međutim, njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo. I kad je vidio da mu nema lijeka rekao je redovnicima da po njegovoj smrti pregledaju sve njegove dokumente pa će naći nešto veoma zanimljivo. I doista, oko vrata preminuloga nađoše bilješku o moćima sv. Šimuna koje bijaše sa sobom donio. Redovnici odmah u ranu zoru počeše otkopavati Svečevo tijelo. K tome, iste noći čudnovatim viđenjem bijahu upozorena tri gradska rektora, svaki napose, da se u spomenutom groblju otkopava tijelo velikoga sveca. Rano ujutro nađoše se sva trojica na licu mjesta pa jedan drugome priopćiše što su u viđenju bili saznali. Tada im redovnici otkriše kako su i oni saznali da je na njihovu groblju ukopano tijelo Sveca. Ubrzo za sve to sazna čitav grad i otad započe u Zadru javno štovanje sv. Šimuna Pravednika.
Zadrani su mu kasnije podigli lijepu crkvu uresivši je raznim umjetninama i dragocjenostima. Na najuzvišenijem mjestu u tome, svetištu, iznad glavnog oltara, dva velika barokna anđela od bronce nose na rukama srebrnu raku sv. Šimuna. Ti su anđeli saliveni od zaplijenjenih turskih topova 1648. godine. U početku je svečevo tijelo bilo položeno u kamenom sarkofagu, koji se danas nalazi na podnožju glavnoga oltara, a datira iz XIII. stoljeća.

9. listopad 2009.

Sveti Petar Fourier (1565-1640)

Sveti Petar Fourier rođen je 30. studenoga 1565. u Mirecourtu u tulskoj biskupiji. Od ranog je djetinjstva pokazivao sklonost prema kreposti. Pun dobrote, blag, susretljiv, radije je podnosio pogrde i udarce nego da sudjeluje u sukobima. Često se povlačio u kapelicu posvećenu Presvetoj Djevici. Zvukom zvonca okupio bi oko sebe nevinu skupinu pred kojom je tako rado bio "mali svećenik". Sa 1 S godina odlazi na sveučilište gdje nauke završava odličnim uspjehom. Bio je ustrajan u radu, a imao je i izvrsno pamćenje. Bio je toliko sklon pokori da su ga poglavari često opominjali i zahtijevali da na bude popustljiviji prema sebi. U 20-oj godini stupa u red regularnih kanonika sv. Augustina. Zbog izuzetne naobrazbe i svetog života u 32. oj godini ljudi ga već smatraju svecem. Osniva kongregaciju Naše Gospe a punih 20 godina života posvećuje reformi regularnih kanonika Lorene. 1630. započinje rat između Francuske i Austrije a glad, neizvjesnosti, bolesti i strahovanja ljudi, svetac je pokušavao umanjiti svim silama. 9. prosinca 1640. ulazi u nebesko blaženstvo, a odmah nakon njegove smrti nastade prepirka za njegovo tijelo. Grad koji ga je primio u izbjeglištvo i njegovi učenici željeli su zadržati njegovo tijelo. Nakon 5 mjeseci pregovaranja grad dopusti da se tijelo vrati i njegovo rodno mjesto ali njima se mora dati svečevo srce i njegova ponutrica. Sve do 1732. vodila se parnica kome će pripasti svečevo tijelo.
Godine 1679. Fourier dobiva naslov "časni sluga Božji", a blaženim ga proglasi papa Benedikt XIII. 10. siječnja 1730. Papa Leon XIII. proglasi ga svetim 27. svibnja 1897. na Spasovo u crkvi sv. Petra u Rimu. Tu stoji njegov golemi mramorni kip medu osnivačima redova.

10. listopad 2009.

Sveti Lujo Bertrán (1526-1581)

U dominikanskim crkvama među svecima dominikanskoga reda naići ćemo često i na sv. Luju Bertrána čiji kult je naročito vezan uz njegovu domovinu Španjolsku i uz njegov rodni grad Valenciju. Na slikama je najčešće prikazan u bijelo-crnom habitu, dok u ruci drži zlatnu čašu iz koje izlazi zmija. To je uspomena na pokušaj trovanja kome su ga izložili urođenici Latinske Amerike da bi omeli njegov rad oko širenja Evanđelja.
Lujo se rodio u Valenciji baš na samu Novu godinu 1526. Otac mu je bio gradski bilježnik, pripadnik aristokratskoga dijela tamošnjega pučanstva. Kršten je u župi Sv. Stjepana, tamo gdje je nekoć bio kršten i sv. Vinko Fererski, kome bijaše i daleki srodnik. U obitelji Bertrán vladao je duboko kršćanski duh koji se naročito očitovao u djelima pobožnosti. Lujin se otac nakon prvog braka bavio čak mišlju da stupi u kartuziju Porta Coeli, dok mu je jedan ujak Ivan Antun Exarh u istoj kartuziji ostvario svoje redovničko zvanje. Ljetopisi ga spominju kao čovjeka široke kulture, pobožnosti i svetosti.
Lujo je već od malena pokazivao izuzetnu sklonost prema duhovnim vrednotama. Kad mu je bilo 16 godina, pošao je na hodočašće u Compostellu u želji da se što brižnije spremi za redovnički život te odabere onu pravu redovničku obitelj koja će mu najviše odgovarati. No onamo nije dospio. Otišavši krišom od kuće, s puta je napisao roditeljima potresno pismo u kojem ih zbog svog postupka moli za oproštenje, ali i naglašava da je time želio samo ispuniti volju Božju. U pismu moli roditelje da podmire njegove dugove što ih je učinio na putu, a naznačio je i imena svojih vjerovnika.
Otac je odmah za njim poslao ljude koji ga stigoše na teritoriju Brunola u blizini Requene te prisiliše da se vrati kući. Nakon razgovora otac se složio s time da mu sin postane klerik, no ipak je nekako prisilio priora dominikanskog samostana Jakova Ferrana, dok bude u poglavarskoj službi, da Luju nikako ne primi u red. Prvi svečev životopisac, Justinijan Antist, piše o njemu ovo: "Dok se molilo povečerje, Lujo se sakrio u jednoj samostanskoj kapeli, a kad su redovnici ulazili u dvoranu kapitula, i on se obazrivo približi te pade na koljena iza prozora kapitula da i sam čuje pouke i pobude; a kad je primijetio skori svršetak, brzo se digao, da ne bude otkriven, te otiđe pun pobožnosti svojoj kući." Zgoda govori jasno koliko je čeznuo da postane dominikanac.
Ta mu se čežnja ispunila kad je god. 1544. umro neumoljivi prior, a njega naslijedio časni magister Ivan Mico, koji ga primi u samostan. Lujo je odjenuo dominikanski habit 26. kolovoza 1544., doduše bez pristanka roditelja, no i pristanak je ubrzo došao. Roditelji se pomiriše s odlukom svoga sina.
Lujo je imao sreću da je stupio u red baš u vrijeme kad je katolička obnova zahvatila i prosjačke redove, ulijevajući im nov, svjež duh i obnavljajući njihove strukture. Dominikanci su se obnavljali, a kao novi redovi pojavili su se kapucini i isusovci.
Bertran je uspješno kročio prema oltaru: 27. ožujka 1545. položio je najprije svečane zavjete, a zatim bio zaređen za svećenika. Mladu misu je služio u dominikanskome samostanu u Valenciji 23. listopada 1547. Prva mu je svećenička služba bila u samostanu Llombay. Tada je nadbiskup u Valenciji bio pobožni i revni sv. Toma di Villanueva, a baš je tada započeo zasjedanjem i Tridentski sabor. Te su sretne okolnosti veoma povoljno utjecale na duhovnost Luja Bertrana. On je izbliza mogao promatrati život velikoga nadbiskupa koji je već provodio u djelo ono za što će se Tridentski sabor toliko zalagati. Na njegov je duhovni razvoj utjecao još jedan sveti redovnik. Bio je to Rafael Castels, dominikanac, čovjek velike molitve i strogosti, koji je mnogo revnovao za duhovnu obnovu svoje redovničke provincije.
U tu obnovu uključit će se svom dušom i naš Lujo. Redovnici, kojima je bilo iskreno stalo do obnove redovničkoga života, izabraše ga za veoma odgovornu službu, za učitelja novaka, premda su mu tada bile tek 23 godine. To ga je povjerenje subraće potaknulo da se još s većim žarom dadne na savršen život, a zato si je počeo nalagati i veoma oštre pokore, smatrajući ih veoma uspješnim i djelotvornim sredstvom duhovnoga napretka. I svojim je novacima i zbog manjih prekršaja davao pokoru kao pomagalo da se iz svojih slabosti što više izdignu.
Bojeći se valjda viših zaduženja i većih odgovornosti u redu, Bertran je zamolio da smije poći na daljnje nauke na sveučilište u Salamancu, iako baš nije imao jako pamćenje, što bi za studij također bilo važno. Nije pravo ni počeo studij kad mu je njegov duhovni voda savjetovao da se vrati u Valenciju.
Tamo se susreo s jednim Indijancem, koji je došao iz Amerike, i taj susret u njemu rodi želju za misijama i za mučeništvom. Na svoju je veliku avanturu krenuo u subotu 14. veljače 1562. i to pješice, bez novaca, s bisagama na ramenu. Ukrcavši se na brod, stiže u "Zapadnu Indiju". U Cartageni se prijavio u dominikanskom samostanu Sv. Josipa. Odatle je išao propovijedati po raznim mjestima današnje Kolumbije. U aktima procesa za njegovu kanonizaciju spominje se da je propovijedao španjolski, a urođenici su ga ipak shvaćali i bez tumača. U Americi je ostao sedam godina.
Sve do danas nije posve razjašnjeno zašto je tražio da se smije vratiti natrag u domovinu. Jedan je od razloga, kako se misli, bilo pismo redovničkog mu subrata glasovitoga Bartolomeja de las Casasa koji se zauzimao za starosjedioce Indijance. U tom pismu de las Casas je opominjao Bertrána da bude oprezan u podjeljivanju odrješenja konkvistadorima i komesarima Europljanima koji su se prema Indiosima odnosili tiranski. To je uzbudilo Lujinu dušu, koji je i sam vidio nepravde nad Indijancima, a što bijaše nemala zapreka za normalno naviještanje Evanđelja.
Zadobivši dopuštenje, Bertrán se vratio u domovinu, kamo je prispio 18. listopada 1569. Bio je prilično utučen, a na nozi je nosio ranu koja više nije zacijelila. Tada je vodio nadbiskupiju u Valenciji patrijarh i nadbiskup sv. Ivan de Ribera, koji ga je primio s mnogo razumijevanja i ljubavi. On mu je dopustio da ga prati na pastoralnim putovanjima, a bio je uz njega i na času smrti te doživio utjehu da je dočekao Bertranovu beatifikaciju.
Poznavaoci sv. Luje Bertrána kažu da je glavna značajka njegove duhovnosti strah Božji. No iako je bio sav prožet strahopočitanjem i bogobojaznošću, to mu je u dušu ulijevalo silnu jakost i mir. Kad je u svečanim zgodama znao govoriti, govorio je autoritetom koji je značajan za karizmatike. Njega je u pitanjima reforme Karmela pitala za savjet i velika sveta Terezija. On ju je poticao da nastavi s tim djelom te prorekao da će u njemu uspjeti.
Lujo Bertrán je umro 9. listopada 1581. Tijelo mu se s poštovanjem čuvalo u župi Sv. Stjepana, dok ga za vrijeme građanskoga rata u Španjolskoj god. 1936. ne uništiše oni koji su bjesnili protiv kršćanskih svetinja pa nisu štedjeli ni grobove ni relikvije svetaca, što im nikako ne služi na čast jer se kosi s osnovnim načelima prave humanosti.
Luju Bertrána proglasio je blaženim 18. srpnja 1608. papa Pavao V., a svetim 12. travnja 1671. papa Kement X., koji je odredio da mu se blagdan slavi 10. listopada. Svetac je god. 1690. proglašen glavnim zaštitnikom Novog Kraljevstva Granade, kako se onda nazivala današnja Kolumbija.

11. listopad 2008.

Bl. Ivan XXIII., papa

Bl. Ivan XXIII. (1881.-1963), imena Angelo Giuseppe Roncalli, rodio se 1881. u lombardijskom selu Sotto il Monte. Pohađao je sjemenište u Bergamu, a studij teologije nastavlja u Rimu gdje je i ređen.
Sudionik je u Prvom svjetskom ratu kao sanitetski dočasnik. U biskupiji Bergamo poslužuje u sjemeništu te radi s mladeži.
U Rimu je profesor patristike na lateranskom sveučilištu, a 1925. je posvećen za biskupa. Ulazi u diplomatsku službu Svete Stolice te odlazi u Bugarsku, Tursku i Grčku, a to je bilo u vrijeme Drugog svjetskog rata. Godine 1945. postaje nuncij u Parizu, a 1953. patrijarhom Venecije i kardinalom.
Nakon Pija XII. izabran za papu. Potaknut Božjim Duhom 1959. najavljuje crkveni sabor. Na današnji dan 1962. otvara u bazilici sv. Petra Drugi vatikanski sabor. Umire u 82. godini života oplakan katolicima, ali i mnogim ljudima dobre volje.
Proglašen je blaženim 2000. godine.

12. listopad 2008.

Sveti Serafin, redovnik (1540-1604)

Tipičan svetac na talijanski način je kapucinski brat Serafino da Montegranaro. Rodio se god. 1540. u Montegranaru, u pokrajini Ascoli Piceno u Italiji. Roditelji su mu bili ljudi skromnih materijalnih dobara, ali zato pobožni i vjerni kršćani koji su živjeli po vjeri i u duhu vjere. Svome su sinu nadjenuli ime Felice - Srećko.
Kad je Feliks poodrastao, stao je odmah privređivati da pomogne barem malo roditeljima koji su bili siromašni. Unajmio se kao pastir kod jednoga seljaka i čuvao mu stado, baš onako kao i njegovi suvremenici sveti Paškal Bayldn u Španjolskoj i Feliks da Cantalice u Italiji. Nalazeći se u samoći polja i livada Feliks, iako nepismen, naučio je čitati iz velike knjige Božje prirode, u kojoj je duh uzdizao prema Bogu.
Kad mu je umro otac, napustio je pastirsko zanimanje te počeo pomagati bratu koji je bio zidar. Kad je s njim radio u Loro Piceno u kući obitelji Mannuci, slušao je kako njihova kćerka na glas čita iz raznih duhovnih knjiga. Tada je u sebi osjetio jasan Božji glas koji ga je zvao u redovnike. Djevojka mu je savjetovala da se obrati kapucinima. On ju je poslušao i pokucao na vrata kapucinskog samostana u Tolentinu. Bilo mu je tada 18 godina. Nakon nekih poteškoća kapucini ga primiše kao brata te poslaše u Jesi u novicijat. Prema običaju u redu na dan oblačenja svoje krsno ime Felice promijenio je u Serafin.
Kad je svršio novicijat, počelo je za njega seljakanje iz samostana u samostan pa je tako obišao sve samostane u Markama. Razlog stalnih premještaja bio je u tome što su svuda s njime bili nezadovoljni. On se siromah trudio da radi, sluša, savjesno obavlja povjerene mu dužnosti, no zbog svoje nespretnosti nije uspio zadovoljiti ni poglavare ni subraću, koji ga nisu štedjeli od prijekora pa i kazna. No takva metoda siromašnome bratu nije mnogo pomogla. Nije mogao promijeniti svoju narav, ali je zato činio ono što je bilo u njegovoj moći. Bio je uvijek prema svima dobrohotan, ponizan, umrtven, s najmanjim zadovoljan i u tome je sva ljepota njegove duše.
Obavljajući službu vratara i proseći za samostan, dolazio je u dodir s raznim ljudima. Voden duhom vjere, uvijek je pronalazio prikladne riječi da ljude na neupadan način više privuče k Bogu. Po primjeru svoga serafskoga oca sv. Franje i on je veoma volio prirodu pa je putujući i promatrajući prirodne ljepote molio i razmatrao o Bogu.
Fra Serafin se napokon oko god. 1590. konačno smirio u Ascoliju. Taj ga je gradić toliko zavolio da je god. 1602., kad su poglavari dobroga brata htjeli opet premjestiti, sve učinio da osujeti taj naum. Brat je bio pravi anđeo mironosac koji je mirio zavađene, tješio i bodrio bolesne, ožalošćene. Njegova je ponizna riječ ulijevala u duše pouzdanje. I tako je on priprost i neuk postao duhovni učitelj mnogima. Želja za spašavanjem duša vukla ga je u misije, no to je bilo ne ostvarivo. Želio je za duše poginuti kao mučenik. Gospodin se pak zadovoljio samo onim što je fra Serafin u svojim prilikama i prema svojim mogućnostima činio.
Sestrica smrt ga je zatekla 12. listopada 1604. u samostanu S. Maria in Solesta. Smrt je digla na noge sav Ascoli. Svi su bez razlike jurili da odadu počast mrtvome tijelu poniznoga brata koga smatrahu svecem. Ljudi, kakvi su već Talijani temperamentni, otimali su se za kakvu uspomenu na pokojnoga brata. On, s kime nekoć nisu znali što bi, pokopan je u crkvi uz najviše počasti. Vjernici su mu se masovno utjecali u zagovor, a Gospodin je svoga vjernoga slugu proslavio i čudesima.
Nakon provedenoga postupka papa Benedikt XIII. proglasio ga je 18. srpnja 1729. blaženim, a 38 godina kasnije papa Kement XIII. svetim. Crkva S. Maria in Solesta, gdje počiva svečevo tijelo, više puta je bila obnavljana. U novije doba uresio ju je slikama iz Serafinova života slikar Augusto Mussini. Slike su pune franjevačkog misticizma. I taj se umjetnik bio povukao iz svijeta u mir samostana u Ascoliju, postao redovnik te uzeo ime Pavao.

13. listopad 2008.

Sveti Eduard, kralj (1004-1066)

U povijesti kršćanskih naroda, pa tako i u povijesti Engleske bilo je svetih vladara koje je Crkva uzdigla na čast oltara. Jedan je takav i engleski kralj Eduard koji se god. 1004. rodio u Islipu kod Oxforda kao sin kralja Etelreda II. i Eme, sestre Rikarda II. Normandijskoga. Stric mu je bio sveti mučenik Eduard, također engleski kralj.
Eduard je već kao dječak god. 1014. za vrijeme danske invazije upoznao pečalbu jer se morao skloniti kod djeda i bake s majčine strane. Ondje proboravi prilično vremena dok napokon god. 1041. ne bi pozvan natrag u domovinu kao baštinik engleskoga prijestolja na koje se uspe sljedeće godine, a svečano je okrunjen za kralja god. 1043. Kao kralj odmah se našao u središtu sukoba oko svoga prijestolja između dviju stranaka koje su htjele na monarha imati utjecaj. Bila je to filo-normanska stranka, prema kojoj je bio sklon, i anglosaska, kojoj je bio na čelu barun Godwin od Wessexa.
Možda je upravo iz duha pomirljivosti kralj oženio god. 1045. kćerku toga svoga političkoga protivnika, veoma izobraženu Edith. Ali njegov protivnik nije bio isto tako pomirljiv pa je kralj god. 1051. s čitavom svojom obitelji morao u izgnanstvo dok je sama kraljica jedno vrijeme morala biti zatvorena u samostanu. Do kakva-takva pomirenja s anglosaskom strankom došlo je zato što je kralj god. 1052. pristao da se otarasi svoje normanske okoline.
Unatoč tim političkim neuspjesima u engleskom je narodu kralj Eduard ostavio ipak neizbrisiv trag pa je u duši naroda još stoljećima lebdio kao idealan monarh koga su štovali kao anđela čuvara nacije. On je to i zaslužio jer je za života pokazivao izvanrednu dobrotu i ljubav prema svima potrebnima, prijaznost prema onima malenima, hodočasnicima i redovnicima. On je po naravi bio tako blag da se nije nikad iz njegovih usta čula oštra i prijekorna riječ, pa ni prema onima koji su bili surovi i opori.
Kralj je naročito ušao u volju naroda time što je ukinuo "heregeld", vojnički porez, koji mu je bio velik teret. A što se do ukinuća toga nameta već skupilo i sačuvalo novca, kralj je velikodušno podijelio siromasima. Bio je, dakle, čovjek koji nije mislio samo na sebe, već i na tolike druge što su živjeli u oskudici i bijedi. Životopisci ističu i kraljevu krepost čistoće, što onda baš nije bila jaka strana svih vladara.
Kralj je darovnicama obasuo Westminstersku opatiju, koja u engleskoj povijesti postade slavna i utjecajna. Kad je u toj opatiji bio gotov kor za molitvu i svečano otvoren 28. prosinca 1065., kralj je već bio teško bolestan. Umro je malo poslije toga, tj. 5. siječnja 1066. Pokopan je u crkvi Westminsterske opatije, koja mu toliko duguje.
Narod je brzo počeo štovati kralja kao sveca, a u tome su mu prednjačili sami redovnici iz Westminstera. Pripovijeda se o brojnim hodočašćima na njegov grob i o čudesima po njegovu zagovoru. Kad su mu god. 1102. ponovno pregledali tijelo, našli su ga sačuvana.
Kad su kratko nakon kraljeve smrti bitkom kod Hastingsa Normani postali potpuno gospodari Engleske, i oni su promicali Eduardov kult jer su ga smatrali svojim.
Kralja Eduarda proglasio je svetim 7. veljače 1161. u Anagniju papa Aleksandar II. Dvije godine kasnije kenterberijski nadbiskup, slavni Toma Becket, dao je prenijeti kraljeve relikvije na drugo mjesto i smjestiti ih u kor iste crkve. To je bilo 13. listopada 1163. pa se zbog toga na današnji dan kao na dan prijenosa njegova tijela i slavi njegov blagdan. U XIII. stoljeću učinjen je još jedan prijenos svetoga tijela u kapelu iza glavnoga oltara, gdje ono i danas počiva.

14. listopad 2009.

Sveti Kalist I., papa i mučenik (+ 222)

Dok o rimskim biskupima sve tamo do svršetka II. stoljeća, osim jedne ili druge iznimke, znamo veoma malo, dotle su nam biskupi III. stoljeća već prilično dobro poznati, jasno iscrtane ličnosti. Oni se pokazuju kao djelotvorni sudionici tadašnjih zbivanja u Crkvi. Njihov je život i djelo u pouzdanim predajama predano budućim pokoljenjima. Crkva ih slavi kao mučenike i svece, poštuje njihove grobove, a to je dalo povoda da se život tih papa III. stoljeća, da se ispune neke praznine iz njihova života, kasnije okitio raznim legendama koje su, doista, samo legende. Kao svece i mučenike pape III. stoljeća Crkva naročito slavi sv. Kalista L, koga se danas spominjemo, sv. Poncijana, sv. Hipolita, sv. Fabijana, sv. Kornelija i sv. Siksta II.
A sada nešto o svetom Kalistu, koji je kao biskup vodio rimsku zajednicu od 217. do 222. godine. O njemu smo prilično dobro obaviješteni. Ipak, u predaji o njemu valja dobro razlikovati pšenicu od pljeve. Suvremene vijesti o Kalistu dolaze nam od učenog rimskog svećenika Hipolita. On, svakako, nije bio prijatelj rimskoga biskupa. Neki povjesničari čak misle da je za Kalistova pontifikata bio protupapa. Osobni odnosi između ta dva čovjeka u svakom slučaju bijahu takvi da nam Hipolit o Kalistu nije mogao dati objektivnu sliku. No ipak nam je dao o njemu i neke vrijedne povijesne podatke.
Prema njima Kalist je potjecao iz klase robova. Za vrijeme pape Zeferina postao je đakon Rimske crkve. To je tada značilo uz drugo voditi brigu i o crkvenim dobrima. Kalist se u to dobro razumio, što mu je pribavilo ugled. Pod njegovom upravom bilo je i groblje na cesti Via Appia Antica. Po njemu se ono još i danas zove Kalistove katakombe.
Nakon Zeferinove smrti rimska je zajednica izabrala Kalista za njegova nasljednika i tako se on uspeo na vrh crkvene hijerarhije. Pred njim kao rimskim biskupom stajahu teški zadaci. Jedan je od njih bio doktrinarne naravi: Sabelijevo krivovjerno naučavanje, koje je odviše naglašavalo Božje jedinstvo pa je Oca, Sina i Duha Svetoga proglasilo samo raznim načinima očitovanja jednoga Boga, niječući stvarne razlike između triju božanskih osoba. To se očito protivi Svetome pismu gdje je jasno izražena stvarna razlika između osobe Oca, Sina i Duha Svetoga. Sabelijev je nauk u rimskoj kršćanskoj općini stvorio raskol. Zato je Kalist isključio iz crkvene zajednice Sabelija i njegove pristaše.
Još su teži pred Kalistom stajali pastoralni zadaci. Problem je bila praksa pokore, zatim odmjerenost u dijeljenju oproštenja te napokon pitanja bračnoga morala. Rimska se zajednica neprestano povećavala, a to je pred dušobrižnike stavljalo nove probleme. Njihovo se rješenje očekivalo uz djelotvornu pomoć pape Kalista. U Crkvi su se javljale tendencije pretjerane strogosti, s druge pak strane, možda i prevelike blagosti. Kalist se priključio ovoj drugoj struji jer je bio uvjeren kako je čovjek po naravi slab. To mu tada nije baš pribavilo velik ugled. Nakon svetog Augustina, koji je pametno rekao da je Crkva "corpus permixtum", a to znači zajednica i svetaca i grješnika, Kalistov je stav posve razumljiv.
O smrti svetog Kalista nemamo pouzdanih podataka. Rimski kalendar iz god. 354. naziva ga mučenikom. Crkva ga kao papu i mučenika slavi na današnji dan.