Priručnik za ratnika svjetlosti Paulo Coelho

First topic message reminder :

"Na žalu istočno od sela, postoji jedan otok, s ogromnom crkvom, prepunom zvona",
reče žena.
Dječak primjeti da je ona odjevena u neobično ruho i da nosi veo koji joj pokriva kosu.
Nikad je ranije nije sreo.
"Jesi li već vidio tu crkvu?", upita ona. "Otiñi tamo pa mi poslije reci kako ti izgleda."
Opčinjen ženinom ljepotom, dječak ode na naznačeno mjesto. Sjedne u pijesak i
zagleda se u horizont, ali nije ugledao ništa osim onog što je već navikao: plavo nebo i
ocean.
Razočaran, zaputi se u obližnje ribarsko naselje, da se raspita o otoku s crkvom.
"Aaa, to je bilo davno, još u doba kad su moji šukundjedovi ovdje živjeli", reče mu jedan
stari ribar.
"Onda je naišao zemljotres i otok je potonuo u more. Meñutim, iako ga više ne možemo
vidjeti, i dalje uspjevamo čuti zvona s crkve, kada ih more zanjiše, tamo na dnu."
Dječak se vrati na žalo i načuli uši, ne bi li začuo zvona. Proveo je tamo čitavo popodne,
ali jedino što je uspio čuti bio je šum valova i krici galebova.
Kad se spustila noć, dječakovi roditelji doñoše po njega. Sutra ujutro vratio se na
morsku obalu; nije mogao vjerovati da bi onako lijepa žena mogla govorti laži. Ako se
jednoga dana vrati, moći će joj reći da nije video otok, ali je čuo zvona s crkve, kako
bruje uzljuljana gibanjem vode.
I proñoše tako mnogi mjeseci; žena se nije vraćala i dječak je već zaboravio na nju. Bio
je uvjeren da mora otkriti bogatstva i blaga potopljene crkve.
Ako začuje zvona, po njihovom zvuku utvrdit će gdje se crkva nalazi, a onda će se moći
domoći skrivenog blaga.
Više se nije zanimao za školu, niti za staro društvo. Postao je meta podsmjeha druge
djece, koja su obično govorila: "On više nije kao mi. Više voli buljiti u more, jer se boji da
će izgubiti u igrama."
I svi bi se smijali, vidjevši dječaka kako uporno sjedi na morskom žalu.
Iako nije uspjevao čuti stara zvona s crkve, dječak je vremenom naučio razne stvari.
Primjetio je, na primjer, da ga šum valova, kojeg se toliko naslušao, više ne uznemirava.
Malo kasnije navikao se i na kreštanje galebova, zujanje pčela, šum vjetra u palminom
lišću.
Šest mjeseci nakon svog prvog razgovora sa ženom, dječaka više nijedan zvuk nije
uspjevao omesti - ali zvona s potopljene crkve nikako da se oglase.
S vremena na vrijeme, dolazili su ribari da popričaju s njim, i uporno tvrdili da čuju
zvona. Ali dječak to nije uspjevao.
Poslije nekog vremena, ribari skrenuše razgovor na drugu temu: "Suviše si zaokupljen
zvukom zvona iz dubine; zaboravi na to i idi se opet igrati sa svojim prijateljima. Možda
je samo ribarima dopušteno da ih čuju."
Kad je prošlo skoro godinu dana, dječak pomisli: "Možda su ovi ljudi u pravu. Bolje je da
sačekam dok ne porastem i postanem ribar, pa da se svakoga dana vraćam na ovu
plažu, jer sam je zavolio." I još pomisli:" možda je sve to samo legenda, i možda su se u
zemljotresu zvona somila, i zauvijek zamukla."
Te večeri, odlučio se vratiti kući.
Paulo Coelho Priručnik za ratnika svjetlosti 3 Prišao je oceanu, da se oprosti. Još jedanput je pogledao prirodu - i kako više nije bio
zaokupljen zvonima - mogao se slobodno smiješiti pred ljepotom pjesme galebova,
hučanjem mora i vjetrom što šumori u palmovom lišću. Začuo je, iz daleka, žamor svojih
prijatelja u igri, i obradovao se pri pomisli da će se uskoro vratiti igrama svog djetinjstva.
Dječak je bio zadovoljan i - onako kako to samo djeca umiju - zahvaljivao je što je živ.
Bio je uvjeren da nije uludo stratio vrijeme, jer je naučio promatrati i poštovati Prirodu.
I tada, dok je slušao more, galebove, vjetar, šuštanje palmovog lišća, glasove svojih
prijatelja, začuo je i prvi zvuk zvona.
I drugi.
I slijedeći.
I još jedan, sve dok ne zabrujaše sva zvona s potonule crkve, na veliku dječakovu
radost.
Poslije više godina - već kao odrastao čovjek - vratio se na žalo svog djetinjstva. Nije
više namjeravao iskopavati nikakvo blago s dna mora; možda je sve to bio samo plod
njegove mašte; možda nikad nije čuo bruj potopljenih zvona, jedne davne večeri u
djetinjstvu. No, ipak, odlučio je malo se prošetati, da bi slušao hučanje vjetra i pjesmu
galebova.
Kako se samo iznenadio kad je ugledao kako u pijesku sjedi ista ona žena s kojom je
razgovarao o potonulom otoku s crkvom i zvonima.
"Otkud vi ovdje?", upita.
"Čekala sam te", odgovori ona.
Primjetio je da se žena - uprkos tolikim godinama koje su prošle - nimalo nije
promijenila; veo koji je zaklanjao njenu kosu nije izblijedio od vremena.
Ona mu pruži jednu plavu bilježnicu, s bijelim, praznim listovima. "Piši: ratnik svjetlosti
obraća pažnju na dječje poglede. Jer djeca umiju promatrati svijet bez gorčine.
Kad želi saznati da li je neka osoba u njegovoj blizini dostojna povjerenja, najprije želi
vidjeti kako neko dijete na nju gleda."
"Što je to ratnik svjetlosti?"
"Ti znaš", odgovori ona, smješeći se. "To je onaj tko je kadar proniknuti u čudo života,
boriti se do kraja za nešto u što vjeruje i - najzad - čuti zvona koja bruje s dna mora."
On sebe nikad nije smatrao ratnikom svjetlosti.
Kao da mu čita misli, žena nastavi: "Svi su sposobni za to. Ali nitko sebe ne smatra
ratnikom svjetlosti, iako su svi ratnici."
On pogleda listove bilježnice. Žena se ponovo nasmiješi.
"Piši o ratniku", reče na kraju.



Preuzeto sa http://www.scribd.com

Hitler je možda izgubio rat na bojnom polju, ali je na kraju ipak nešto dobio", kaže M.
Halter. "Jer je čovek XX vijeka stvorio koncentraciske logore i obnovio mučenja, a uz to
je i pokazao svojim bližnjima da je moguće zatvoriti oči pred tuñim nesrećama."
Možda je i u pravu: postoje napuštena djeca, obogaljeni civili, nevini u zatvorima,
usamljeni starci, pijanci po jarkovima, luñaci na vlasti.
Ali možda uopće nije u pravu: jer postoje ratnici svjetlosti.
A ratnici svjetlosti nikad ne prihvaćaju ono što je neprihvatljivo

Jedan mač može trajati kratko. Ali ratnik svjetlosti mora trajati dugo.
Zato se on ne zavarava svojom sposobnošću, i izbjegava biti uhvaćen na prepad. On
svakoj stvari pridaje onu vrijednost koju ona zaslužuje.
Vrlo često, kad je suočen s ozbiljnim teškoćama, ñavao mu šapuće na uho: "Nemoj se
brinuti, to nije ništa ozbiljno".
Drugi put, pak, kad su u pitanju beznačajne stvari, ñavao kaže: "Moraš uložiti svu svoju
snagu da bi se izvukao iz ove neprilike".
Ratnik ne sluša šta ñavao govori; on je gospodar svoga mača

Ratnik svjetlosti se ne druži s onim tko mu želi nauditi. I ne može se vidjeti u društvu
onih koji ga žele "utješiti".
Izbjegava one koji su na njegovoj strani samo u slučaju poraza: ti lažni prijatelji žele
dokazati da se slabost nagrañuje. Donose uvijek loše vijesti. Stalno pokušavaju uništiti
ratnikovo povjerenje - pod plaštom "solidarnosti".
Kad ga vide ranjenog, kupaju se u suzama, ali - u dubini duše - likuju jer je ratnik izgubio
jednu bitku. Ne shvaćaju da je i to dio borbe.
Istinski ratnikovi drugovi uz njega su u svakom trenutku, u teškim i u bezbrižnim
trenucima.

Ratnik svjetlosti drži mač u svojim rukama. Na njemu je da odluči što će učiniti, a što neće učiniti ni po koju cijenu. Ima trenutaka kada ga život dovede u škripac: primoran je lišiti se stvari koje je oduvijek
volio.
Tada ratnik razmišlja. Nastoji utvrditi da li ispunjava volju Božiju, ili su njegovi postupci
samo posljedica sebičnosti. Ako je to lišavanje sastavni dio njegovog puta, on ga
prihvaća bez pogovora.
Meñutim, ako je ono izazvano tuñom pokvarenošću, onda će njegov odgovor biti
nemilosrdan.
Ratnik raspolaže i udarcem i oproštajem. I umije ih koristiti s podjednakom vještinom.

Ratnik svjetlosti ne ponavlja uvijek istu borbu - naročito kad nema ni napredovanja ni
povlačenja.
Ako bitka tapka u mjestu, on smatra da treba sjesti s neprijateljem i dogovoriti se o
primirju.
Obojica su se već okušali u vještini mačevanja i sad trebaju sklopiti sporazum.
To je gest dostojanstva - a ne kukavičluka.
Znak da postoji ravnoteža snaga, i promjena strategije.
Nakon potpisivanja mirovnih planova, ratnici se vraćaju kući. Ne moraju nikome ništa
dokazivati; izvojevali su Dobru Bitku, i očuvali vjeru. Svaki je malo popustio,
savladavajući time vještinu pregovaranja.

Ratniku svjetlosti uvijek se pruža i druga prilika u životu. Poput svih ostalih muškaraca i
žena, ni on nije od roñenja umio rukovati mačem; puno je griješio prije no što je otkrio
svoju Osobnu Legendu.
Nijedan ratnik ne može sjesti pored vatre i izjaviti pred drugima: "Uvijek sam se ispravno
ponašao." Tko to tvrdi, taj laže, i još nije naučio spoznati samog sebe. Pravi ratnik
svjetlosti već je činio razne nepravde.
Ali, prevaljujući svoj životni put, uviña da uvijek ponovo sreće osobe o koje se nekada
ogriješio.
Ti susreti mu pružaju priliku da ispravi zlo koje je prouzrokovao. I on je koristi, bez
oklijevanja.

Ovo je zapisano u Brevijaru Srednjovjekovnog Viteštva: "Duhovna energija Puta
koristi pravdu i strpljenje da bi pripremila tvoj duh.“
"Ovo je Vitezov Put: put u isto vrijeme i lak i težak, jer obavezuje putnika da odbaci
nevažne stvari i uvjetna prijateljstva.“ Zato on, na početku, toliko oklijeva njime se
zaputiti.
"Evo prvog uputstva Vitezovima: izbrisat ćeš sve ono što si dosad zapisao u notesu
svog života: nespokojstvo, nesigurnost, laž. A na njihovo mjesto, upisat ćeš riječ
hrabrost. Ako tom rječju započneš putovanje i slijediš ga s vjerom u Boga, stići ćeš tamo
gdje treba."

Opet pet ponavljam:
Ratnici svjetlosti se prepoznaju po pogledu.
Nalaze se u svijetu, dio su svijeta i upućeni su u svijet bez bisaga i sandala. Vrlo često
ispadaju kukavice.
Ne postupaju baš uvijek ispravno.
Ratnici svjetlosti pate zbog gluposti, brinu se zbog beznačajnih stvari, smatraju da su
nesposobni da se razvijaju. Ratnici svjetlosti, s vremena na vrijeme, vjeruju da su
nedostojni svakog blagoslova ili čuda.
Ratnici svjetlosti često se pitaju što ovdje uopće traže. Bezbroj puta im se učini da njihov
život nema nikakvog smisla.
Zato i jesu ratnici svjetlosti. Zato što griješe. Zato što postavljaju pitanja. I zato što
nastavljaju tragati za smislom - na kraju će ga i naći.

Iskusan borac podnosi klevete; poznaje snagu svoje šake, spretnost svojih udaraca.
Kad se nañe pred nespremnim suparnikom, gleda ga pravo u oči i pobjeñuje, bez
potrebe da prenosi borbu na fizički plan.
Što više napreduje u učenju sa svojim duhovnim učiteljem, svjetlost vjere sve jače blista
u njegovim očima, i on nema potrebe nikome ništa dokazivati. Potpuno su nevažni
protivnikovi nasrtljivi argumenti - tvrdnje da je Bog tek puka praznovjerica, da su čuda
trikovi, da vjerovati u anñele znači bježati od stvarnosti.
Isto kao i borac, ratnik svjetlosti poznaje svoju ogromnu snagu; nikada se ne bori s nekim tko ne zaslužuje čast borbe

U trenu kad se borba okončava, ratnik najčešće ne zna njen ishod.
Tok bitke pokreće silnu energiju oko njega, i uvijek nastupi jedan trenutak kad su i
pobjeda i poraz podjednako mogući. Vrijeme će pokazati tko je pobijedio ili izgubio; ali
on zna da, počev od tog trenutka, ne može više ništa učiniti: sudbina te bitke u Božjim je
rukama.
U tim trenucima, meñutim, ratnik svjetlosti se ne brine za rezultate. Ponire u svoje srce i
pita: "Jesam li vodio Dobru Bitku?" Ako dobije potvrdan odgovor, može odahnuti. Ako je
odgovor niječan, uzima svoj mač i ponovo počinje vježbati.

Ponekad, ratnik svjetlosti ima utisak da živi dva života istovremeno.
U jednom, prinuñen je činiti sve ono što ne želi, boriti se za ideje u koje ne vjeruje.
Ali postoji i drugi život, koji mu se otkriva u snovima, pročitanim knjigama, susretima s
ljudima koji misle isto kao i on.
Ratnik će dozvoliti da se ta dva života približe.
"Postoji neki most koji spaja ono što činim s onim što bih volio činiti", misli on.
Postepeno, njegovi snovi zagospodarit će njegovim navikama, sve dok ne uvidi da je
spreman za ono što je oduvjek želio.

Kad se bliži trenutak bitke, ratnik svjetlosti spreman je za sve eventualnosti.
Preispituje svaku strategiju, i pita: "Što bih radio kada bih se morao boriti sa samim
sobom?" Na taj način otkriva svoje slabe točke.
U tom trenutku, prilazi mu protivnik; nosi punu vreću obećanja, ugovora, sporazuma.
Iznosi zavodljive prijedloge i jednostavna rješenja.
Ratnik podrobno pretresa svaku ponudu; i on traži načina da sklopi sporazum, ali ne
gubeći pri tom svoje dostojanstvo. Ako bude izbjegao borbu, neće to učiniti zato što je
bio zaveden - već zato što je smatrao da je to najbolja strategija.
Ratnik svjetlosti ne prima darove svog neprijatelja.

Ratnik svjetlosti je nepovjerljiv prema osobama koje vjeruju da poznaju put.
One su uvijek toliko uvjerene u vlastitu moć odlučivanja, da ne shvaćaju ironiju s kojom
sudbina ispisuje život svakog pojedinca: i bune se uvijek kad neminovnost zakuca na
vrata.
Ratnik svjetlosti ima svoje snove. I ti snovi ga vode naprijed. Ali nikad neće nasjesti
zabludi da je put lak a vrata široka. Zna da je Svemir ustrojen po načelu alkemije: solve
et coagula, govorili su učitelji. "Sakupljaj i rasipaj Svoje Energije, u skladu s prilikama."
Postoje trenuci kad se radi i trenuci kad se prima. Ratnik ih umije razlikovati.

Ratnik svjetlosti sad se budi iz svog sna.
I misli: "Ne umijem se izboriti s ovom svjetlošću, koja mi je omogućila da rastem".
Meñutim, svjetlost ne iščezava.
Ratnik pomišlja: "Bit će neophodne izvjesne promjene koje ja nemam volje učiniti".
Svjetlost je i dalje tu - jer volja je riječ puna varki. Tada se oči i srce ratnika svjetlosti
počinju privikavaju na svjetlost. Ona ga više ne plaši, i on polako prihvaća svoju
Legendu, čak i ako to podrazumijeva izlaganje opasnostima.
Ratnik je dugo spavao. Sasvim je pirodno što se budi postepeno.

Ratnik svjetlosti mora stalno imati na umu pet pravila borbe, koja je napisao Chuang
Chu, prije tri tisuće godina.
Vjera: prije no što stupiš u neku bitku, moraš vjerovati u razlog borbe.
Pratiltelj: biraj svoje saveznike i nauči se boriti u društvu, jer nitko ne uspijeva sam dobiti
rat.
Vrijeme: način borbe po zimi razlikuje se od borbe ljeti; dobar ratnik vodi računa o
pravom trenutku stupanja u bitku.
Prostor: borba u nekom klancu ne vodi se isto kao borba na ravnici. Promotri pažljivo
svoju okolinu, i izaberi najbolji način kretanja.
Strategija: najbolji ratnik jeste onaj tko planira svoju bitku.

Ratnik svjetlosti nosi u sebi Božju iskru.
Njegova je sudbina biti u društvu s drugim ratnicima, ali - ponekad - mora i sam
upražnjavati vještinu mačevanja: i zato, kad je odvojen od svojih drugova, ponaša se
kao zvijezda.
Obasjava onaj dio Svemira koji mu je dosuñen, i nastoji pokazati galaksije i mliječne
puteve svima koji gledaju u nebo.
Ustrajnost ratnikova ubrzo biva nagrañena.
Malo-pomalo, prilaze mu drugi ratnici, i drugovi se okupljaju u sazvježña, sa svojim
znamenjima i svojim tajnama.

Cijeloga života vjerujem svemu što mi ljudi kažu, i stalno se razočaravam", često se žale
drugovi.
Važno je imati povjerenja u ljude; ratnik svjetlosti se ne plaši razočaranja - jer poznaje
moć svoga mača i snagu svoje ljubavi.
Meñutim, uspijeva nametnuti svoje granice: jedno je prihvatiti Božje znakove i shvatiti da
se anñeli služe ustima naših bližnjih da bi nas posavjetovali.
Drugo je biti nesposoban za donošenje odluka i stalno očekivati od drugih da nam kažu
što trebamo činiti.
Ratnik svjetlosti ima povjerenja u druge, jer - prije svega - ima povjerenja u sebe.

Ratnik svjetlosti promatra dva stupa što uokviruju vrata koja namjerava otvoriti.
Jedan se zove Strah, drugi Želja. Ratnik gleda stup Straha na kojem piše: "Stupit ćeš u
jedan nepoznat i opasan svijet, gdje ti sve ono što si do sada naučio ništa neće vrijediti."
Zatim skreće pogled na stup Želje, gdje stoji zapisano: "Izaći ćeš iz jednog poznatog
svijeta, koji čuva stvari koje si oduvijek želio i za koje si se toliko borio".
Ratnik se smiješi - jer nema ničeg što ga plaši, i ničeg što ga sputava. S pouzdanjem
čovjeka koji zna što hoće, otvara vrata.

Napiši ponovo ono što sam ti već rekao: Ratniku svjetlosti potrebno je vrijeme koje će
posvetiti samom sebi. Koristit će to vrijeme za odmor, kontemplaciju, uspostavljanje
dodira s Dušom Svijeta. Čak i u jeku neke bitke, on uspjeva meditirati.
U izvjesnim prilikama, ratnik će sjesti da se opusti, i pustiti da sve što se oko njega zbiva
nastavi se dogañati bez njegovog učešća. Gledat će svijet kao promatrač i - ne nastojeći
išta dodati ili oduzeti - jednostavno će se prepustititi, bez opiranja, toku života.
Malo-pomalo, sve što je izgledalo zamršeno, počinje bivati jednostavno. I ratnik se
raduje.

Ratnik svjetlosti često sluša primjedbe poput ove: "Ne želim govoriti o izvjesnim
stvarima, jer su ljudi zavidni".
Kad to čuje, ratnik se smije. Zavist ne može prouzrokovati nikakvu štetu - ukoliko je ne
prihvatimo. Zavist je sastavni dio života i svi moraju naučiti kako se s njom izboriti.
Meñutim, on rijetko kad govori o svojim namjerama. I zato, ponekad, ljudi smatraju da
se plaši zavisti.
Ali on zna da, kad god govori o nekom snu, troši dio energije toga sna da bi se izrazio.
I, u silnoj priči, prijeti mu opasnost da istroši svu snagu neophodnu za delanje.
Ratnik svjetlosti dobro poznaje moć riječi.

Ratnik svjetlosti, dok uči rukovati mačem, uviña da njegova oprema mora biti potpuna -
a to podrazumijeva oklop.
Odlazi tražiti sebi oklop i sluša prijedloge različitih prodavača.
"Upotrijebi štit samoće", kaže jedan.
"Upotrijebi štit cinizma", nudi drugi.
"Najbolja je zaštita ničim se ne zaklanjati"... tvrdi treći.
Ali ratnik ne obraća pažnju na njihove ponude.
Vedar i spokojan, stiže do svog svetog mjesta i obavija se neuništivim plaštom vjere.
Vjera odbija sve udarce. Vjera preobražava otrov u bistru vodu.

Ratnik svetlosti zna da se trud isplati.
On odlučuje o svojim poduhvatima uz pomoć nadahnuća i vjere. Meñutim, sreće i osobe
koje ga pozivaju da sudeluje u borbama koje nisu njegove, na bojnim poljima koja ne
poznaje - ili koja ga ne zanimaju. One žele ratnika svjetlosti izazvati na okršaje koji su
njima važni - ali ne i njemu.
Vrlo često u pitanju su bliske osobe, koje vole ratnika, uzdaju se u njegovu snagu i -
budući da su u škripcu - žele njegovu pomoć po svaku cijenu.
U tim trenucima, on se smješka i pokazuje svoju ljubav - ali ne prihvaća izazov.
Pravi putnik svjetlosti uvijek sam bira svoje bojno polje.

Ratnik svjetlosti promatra život s blagonaklonošću i pouzdanjem.
Nalazi se pred jednom tajnom čiji će ključ otkriti jednoga dana. Nebrojeno puta ponavlja
samom sebi: "Ali ovaj život sliči na ludilo."
U pravu je. Prepušten čudu svakodnevice, primjećuje da nije uvijek kadar predvidjeti
posljedice svojih postupaka. Ponekad nešto čini a da toga nije ni svjestan, spašava, ne
znajući da spašava, pati, ne znajući zašto je tužan.
Da, ovaj život je pravo ludilo. Ali velika mudrost ratnika svjetlosti ogleda se u tome što
on pažljivo bira svoje ludilo.

Kad čovjek nešto želi, cijeli mu Svemir pomaže da to i ostvari. Ratnik svjetlosti to zna.
I upravo zato, vrlo se obazrivo odnosi prema vlastitim mislima. Ispod niza dobrih
namjera, kriju se osjećanja koja se nitko ne usuñuje samom sebi priznati: osveta,
samouništenje, krivica, strah od pobjede, gnusno radovanje tuñoj nesreći.
Svemir ne presuñuje: on radi u korist naših želja. Zbog toga ratnik ima hrabrosti suočiti
se sa sjenama svoje duše i vidjeti da li slučajno ne traži nešto pogrešno za sebe.
I uvijek je vrlo oprezan prema onome što misli.

Kad dobije neku bitku, ratnik proslavlja pobjedu.
Ta pobjeda ga je koštala teških trenutaka, noći ispunjenih sumnjama, beskrajnih dana
iščekivanja.
Od najstarijih vremena, proslavljanje pobjede spada u životne obrede.
Drugovi gledaju radost ratnika svjetlosti, i misle: "Zašto to radi? Može se razočarati već
u slijedećoj bici. Može izazovati bijes neprijatelja."
Ali ratnik zna razlog svog postupka. On uživa u blagodati najboljeg poklona koji mu
pobjeda može pružiti: povjerenja.
Proslavlja danas svoju jučerašnju pobjedu, da bi imao više snage u sutrašnjoj bici