Priručnik za ratnika svjetlosti Paulo Coelho

First topic message reminder :

"Na žalu istočno od sela, postoji jedan otok, s ogromnom crkvom, prepunom zvona",
reče žena.
Dječak primjeti da je ona odjevena u neobično ruho i da nosi veo koji joj pokriva kosu.
Nikad je ranije nije sreo.
"Jesi li već vidio tu crkvu?", upita ona. "Otiñi tamo pa mi poslije reci kako ti izgleda."
Opčinjen ženinom ljepotom, dječak ode na naznačeno mjesto. Sjedne u pijesak i
zagleda se u horizont, ali nije ugledao ništa osim onog što je već navikao: plavo nebo i
ocean.
Razočaran, zaputi se u obližnje ribarsko naselje, da se raspita o otoku s crkvom.
"Aaa, to je bilo davno, još u doba kad su moji šukundjedovi ovdje živjeli", reče mu jedan
stari ribar.
"Onda je naišao zemljotres i otok je potonuo u more. Meñutim, iako ga više ne možemo
vidjeti, i dalje uspjevamo čuti zvona s crkve, kada ih more zanjiše, tamo na dnu."
Dječak se vrati na žalo i načuli uši, ne bi li začuo zvona. Proveo je tamo čitavo popodne,
ali jedino što je uspio čuti bio je šum valova i krici galebova.
Kad se spustila noć, dječakovi roditelji doñoše po njega. Sutra ujutro vratio se na
morsku obalu; nije mogao vjerovati da bi onako lijepa žena mogla govorti laži. Ako se
jednoga dana vrati, moći će joj reći da nije video otok, ali je čuo zvona s crkve, kako
bruje uzljuljana gibanjem vode.
I proñoše tako mnogi mjeseci; žena se nije vraćala i dječak je već zaboravio na nju. Bio
je uvjeren da mora otkriti bogatstva i blaga potopljene crkve.
Ako začuje zvona, po njihovom zvuku utvrdit će gdje se crkva nalazi, a onda će se moći
domoći skrivenog blaga.
Više se nije zanimao za školu, niti za staro društvo. Postao je meta podsmjeha druge
djece, koja su obično govorila: "On više nije kao mi. Više voli buljiti u more, jer se boji da
će izgubiti u igrama."
I svi bi se smijali, vidjevši dječaka kako uporno sjedi na morskom žalu.
Iako nije uspjevao čuti stara zvona s crkve, dječak je vremenom naučio razne stvari.
Primjetio je, na primjer, da ga šum valova, kojeg se toliko naslušao, više ne uznemirava.
Malo kasnije navikao se i na kreštanje galebova, zujanje pčela, šum vjetra u palminom
lišću.
Šest mjeseci nakon svog prvog razgovora sa ženom, dječaka više nijedan zvuk nije
uspjevao omesti - ali zvona s potopljene crkve nikako da se oglase.
S vremena na vrijeme, dolazili su ribari da popričaju s njim, i uporno tvrdili da čuju
zvona. Ali dječak to nije uspjevao.
Poslije nekog vremena, ribari skrenuše razgovor na drugu temu: "Suviše si zaokupljen
zvukom zvona iz dubine; zaboravi na to i idi se opet igrati sa svojim prijateljima. Možda
je samo ribarima dopušteno da ih čuju."
Kad je prošlo skoro godinu dana, dječak pomisli: "Možda su ovi ljudi u pravu. Bolje je da
sačekam dok ne porastem i postanem ribar, pa da se svakoga dana vraćam na ovu
plažu, jer sam je zavolio." I još pomisli:" možda je sve to samo legenda, i možda su se u
zemljotresu zvona somila, i zauvijek zamukla."
Te večeri, odlučio se vratiti kući.
Paulo Coelho Priručnik za ratnika svjetlosti 3 Prišao je oceanu, da se oprosti. Još jedanput je pogledao prirodu - i kako više nije bio
zaokupljen zvonima - mogao se slobodno smiješiti pred ljepotom pjesme galebova,
hučanjem mora i vjetrom što šumori u palmovom lišću. Začuo je, iz daleka, žamor svojih
prijatelja u igri, i obradovao se pri pomisli da će se uskoro vratiti igrama svog djetinjstva.
Dječak je bio zadovoljan i - onako kako to samo djeca umiju - zahvaljivao je što je živ.
Bio je uvjeren da nije uludo stratio vrijeme, jer je naučio promatrati i poštovati Prirodu.
I tada, dok je slušao more, galebove, vjetar, šuštanje palmovog lišća, glasove svojih
prijatelja, začuo je i prvi zvuk zvona.
I drugi.
I slijedeći.
I još jedan, sve dok ne zabrujaše sva zvona s potonule crkve, na veliku dječakovu
radost.
Poslije više godina - već kao odrastao čovjek - vratio se na žalo svog djetinjstva. Nije
više namjeravao iskopavati nikakvo blago s dna mora; možda je sve to bio samo plod
njegove mašte; možda nikad nije čuo bruj potopljenih zvona, jedne davne večeri u
djetinjstvu. No, ipak, odlučio je malo se prošetati, da bi slušao hučanje vjetra i pjesmu
galebova.
Kako se samo iznenadio kad je ugledao kako u pijesku sjedi ista ona žena s kojom je
razgovarao o potonulom otoku s crkvom i zvonima.
"Otkud vi ovdje?", upita.
"Čekala sam te", odgovori ona.
Primjetio je da se žena - uprkos tolikim godinama koje su prošle - nimalo nije
promijenila; veo koji je zaklanjao njenu kosu nije izblijedio od vremena.
Ona mu pruži jednu plavu bilježnicu, s bijelim, praznim listovima. "Piši: ratnik svjetlosti
obraća pažnju na dječje poglede. Jer djeca umiju promatrati svijet bez gorčine.
Kad želi saznati da li je neka osoba u njegovoj blizini dostojna povjerenja, najprije želi
vidjeti kako neko dijete na nju gleda."
"Što je to ratnik svjetlosti?"
"Ti znaš", odgovori ona, smješeći se. "To je onaj tko je kadar proniknuti u čudo života,
boriti se do kraja za nešto u što vjeruje i - najzad - čuti zvona koja bruje s dna mora."
On sebe nikad nije smatrao ratnikom svjetlosti.
Kao da mu čita misli, žena nastavi: "Svi su sposobni za to. Ali nitko sebe ne smatra
ratnikom svjetlosti, iako su svi ratnici."
On pogleda listove bilježnice. Žena se ponovo nasmiješi.
"Piši o ratniku", reče na kraju.



Preuzeto sa http://www.scribd.com

Ratnik svjetlosti dijeli s drugima sve što je naučio o svom putu.
Tko drugima pomaže, uvijek može i računati na tuñu pomoć, i dužan je prenositi svoja
znanja. Zato ratnik sjeda pokraj vatre i priča kako mu je protekao ratni dan.
Neki prijatelj šapuće: "Zašto govoriš tako otvoreno o svojoj strategiji? Zar ne vidiš da
time dovodiš sebe u opasnost da dijeliš s drugima ono što si sam osvojio?"
Ratnik se samo smješka, i ne odgovara. Zna da ako poslije dana provedenog u borbi
dospije u prazan raj, njegova borba nije ni vrijedila truda.

Ratnik svjetlosti upražnjava jednu moćnu vježbu unutarnjeg usavršavanja: obraća
pažnju na radnje koje obavlja mehanički - kao što je disanje, treptanje, ili opažanje
predmeta koji ga okružuju.
To čini kad se osjeća zbunjenim. Tako se oslobaña napetosti, i omogućava svojoj
intuiciji da se slobodnije razmahne - bez uplitanja njegovih strahova ili želja. Izvjesni
problemi koji su djelovali nerješivo, bivaju rješeni, pojedini bolovi koje je smatrao
neublaživim, neosjetno iščezavaju.
Kad se mora suočiti s nekom teškom situacijom, pribjegava ovoj tehnici.

Ratnik svjetlosti daje prije no što ga išta traže.
Tim povodom, neki drugovi primjećuju: "Kome treba, taj traži".
Ali ratnik svjetlosti zna da postoje mnogi ljudi koji nisu kadri - jednostavno nisu kadri -
tražiti pomoć. U njegovoj blizini postoje osobe čije je srce tako slabašno, da počinju
proživljavati nezdrave ljubavi; žude za nježnošcu, ali se stide to pokazati.
Ratnik ih okuplja oko vatre, priča im priče, dijeli svoju hranu, opija se s njima. Narednog
dana, svi se već bolje osjećaju.
Najbijedniji su oni koji ravnodušno promatraju tuñu bijedu.

Ratnik svjetlosti sluša Lao Tzea koji kaže da se trebamo osloboditi mjerenja vremena
danima i satima, kako bismo usredotočili svu svoju pažnju na trenutak koji traje.
Jedino tako on uspijeva razriješiti pojedine probleme još prije no što iskrsnu; obraćajući
pažnju na sitnice, uspijeva izbjeći velike nesreće.
Ali misliti na sitnice ne znači biti sitničar. Pretjerana zabrinutost na kraju uspijeva ugušiti
svaki tračak radosti u životu.
Ratnik zna da je svaki veliki san sazdan od mnoštva različitih stvari, kao što je i sunčeva
svjetlost i skup miliona i miliona zraka.

Ratnik svjetlosti zna koliko vrijede ustrajnost i hrabrost. U toku bitke, često prima udarce
koje nije očekivao. I shvaća da će - prije no što rat okonča - neprijatelj izvojevati
nekoliko pobjeda. Kad se to dogodi, on daje oduška svojoj žalosti i odmara se, da bi
povratio snagu. Ali gleda da se što prije vrati u borbu za svoje snove.
Jer, što duže bude odsustvovao, veći su izgledi da će postati slab, plašljiv, kolebljiv. Kad jedan konjanik padne s konja, a ne vrati se u sedlo već idućeg trenutka, nikad više neće imati hrabrosti ponovo uzjahati.

Ratnik svjetlosti zna gubiti.
On ne prima poraz ravnodušno, govoreći ,,što je tu je, to i nema nekog naročitog
značaja", ili "ruku na srce, to nije baš ono što sam ja htio". Prihvaća poraz kao poraz - i
ne pokušava ga preobratiti u pobjedu.
Peče ga bol od zadobijenih rana, ravnodušnost prijatelja, usamljenost gubitnika. U tim
trenucima, kaže samom sebi: "Borio sam se za nešto, i nisam uspio. Izgubio sam prvu
bitku."
Ta rečenica uliva mu nove snage. On zna da nitko ne dobija uvijek - i zna razlikovati
svoje pogotke od svojih promašaja.

Ratnik svjetlosti nema "izvjesnosti", već put koji treba slijediti - i kojem se nastoji
prilagoditi, u skladu s vremenskim prilikama.
Ljeti se bori s opremom i tehnikom koje su različite od zimskih. Budući da je fleksibilan,
on ne procjenjuje svijet na osnovu pojmova "ispravno" i "pogrešno", već na osnovu
"najprikladnijeg ponašanja u odreñenom trenutku."
Zna da se i njegovi drugovi takoñe moraju prilagoñavati, i zato se ne iznenañuje kad vidi
da su promijenili stavove. Svakome od njih pruža dovoljno vremena da opravda svoje
postupke.
Ali je neumoljiv kad je u pitanju izdaja.

Ratnik svjetlosti nikad ne stupa u bitku a da prethodno nije upoznao krajnje mogućnosti svog saveznika.

Svaki ratnik svjetlosti slušao je svoju majku kako govori: "Moj sin to radi zato što je
izgubio glavu, ali - u suštini - on je divan čovjek".
Iako poštuje svoju majku, on zna da to nije tako. Ne okrivljuje sebe zbog nepromišljenih
postupaka, ali takoñe ne opravdava sve svoje greške – jer tako nikada ne bi mogao
napredovati na svom putu.
On koristi zdrav razum da bi procjenio poslijedice svojih djela - a ne namjere koje su ga
potakle da ih izvrši. Prihvaća odgovornost za sve što je učinio, čak i kad treba skupo
platiti poneku svoju grešku.
Jedna stara arapska poslovica kaže: "Bog sudi o stablu po njegovim plodovima, a ne po
njegovom korjenju."

„Ne izazivaj buru u čaši vode", upozorava netko ratnika svjetlosti.
Ali on nikada ne preuveličava neki težak trenutak, i uvijek se trudi očuvati neophodnu
prisebnost.
Meñutim, ne sudi o tuñem bolu.
Neka sitna pojedinost - koja ga ničim ne pogaña - može poslužiti kao fitilj za eksploziju
koja se pripremala u duši njegovog brata. Ratnik poštuje patnje svojih bližnjih, i ne
pokušava ih usporeñivati sa svojima.
Čaša žuči nije ista za sve.

Ratnik svjetlosti pažljivo čita spis koji je Duša Svijeta uputila Shiku Xaviaru:
"Kad budeš uspio prevladati teške probleme, nemoj se zadržavati na teškim trenucima
kroz koje si prošao, već se prepusti radosti što si savladao još jedno iskušenje u životu.
Kad ozdraviš, poslije dugog liječenja, ne misli više na patnje koje si, neminovno, trpio,
već na Božiji blagoslov koji ti je donio izlječenje.
"Čuvaj u svome sjećanju, do kraja života, one dobre stvari koje su proizišle iz nedaća.
One će služiti kao dokaz tvoje sposobnosti, i ulijevat će ti povjerenje kad god se nañeš
pred nekom preprekom."

Isus je govorio: "Neka tvoje da bude da, i neka tvoje ne bude ne". Kad ratnik preuzme
neku odgovornost, drži svoju riječ.
Oni koji obećavaju - a ne ispunjavaju obećanja - gube samopoštovanje i stide se svojih
postupaka.
Život takvih osoba sastoji se u neprestanom bježanju; oni troše znatno više energije za
iznalaženje opravdanja kojima bi omalovažili ono što su rekli, nego što ratnik koristi da
bi ispunio preuzete obaveze.
Ponekad se i njemu dogodi da preuzme odgovornost za neku glupost, iz čega će se
izroditi šteta. Neće ponoviti tu grešku - ali, iako zna da je pogriješio, poštuje ono što je rekao i plaća cijenu svoje ishitrenosti.

Jednoga dana, bez ikakve najave, ratnik otkriva da se bori bez ranijeg oduševljenja.
Nastavlja činiti sve što je i do tada činio, ali izgleda da je svaki njegov pokret izgubio
smisao. U tom trenutku, ima samo jedan izbor: nastaviti upražnjavati Dobru Bitku.
Obavlja svoje molitve iz nužde, ili iz straha, ili iz bilo kog drugog razloga – ali ne prekida
svoj put.
Zna da je anñeo Onoga koji ga nadahnjuje trenutno negdje odlutao. Ratnik održava
pažnju usmjerenu na bitku, i uporan je u svojim nastojanjima - čak i kad sve izgleda
uzaludno. Ali uskoro, anñeo se vraća, i prvi lepet njegovih krila već vraća izgubljenu
radost.

Postoji nešto što bi se moglo nazvati emocionalnim smećem: ono se stvara u
tvornicama misli. To su bolovi koji su već minuli i sada nemaju nikakve svrhe. To su
predostrožnosti koje su bile značajne u prošlosti - ali sada više ničemu ne služe.
I ratnik takoñe ima svoje uspomene, ali uspijeva razdvojiti ono što je korisno od onog
što je nevažno: on baca svoje emocionalno smeće.
Jedan prijatelj kaže: "Ali to je dio moje priče.
Zašto bih morao odbaciti osjećanja koja su obilježila moj život?"
Ratnik se smješka, ali ne pokušava osjetiti stvari koje više ne osjeća. On se mijenja - i
želi da ga njegova osjećanja u tome prate

Ratnik je naučio da Bog koristi samoću da bi nas naučio kako da živimo zajedno.
Koristi bijes, da bi nam ukazao na neprocjenjivu vrijednost mira. Koristi dosadu, da bi
naglasio značaj pustolovine i prepuštanja.
Bog se služi šutnjom, da bi nam predočio odgovornost govorenja. Služi se umorom, da
bi nam omogućio da uvidimo vrijednost buñenja. Služi se bolešću, da bi istakao
blagodati zdravlja.
Bog koristi plamen da bi nam objasnio vodu.
Koristi zemlju, da bi nam omogućio da shvatimo vrijednost zraka. Koristi smrt, da bi nam
predočio značaj života.

Ponekad, u jeku bitke koja izgleda kao da nema kraja, ratniku najednom sine neka ideja
i on uspijeva pobijediti u djeliću sekunde.
Tada pomisli: "Zašto li sam se toliko dugo mučio, u jednoj borbi koja je odavno mogla
biti riješena, s upola manje energije no što sam potrošio?"
I zaista, čitav problem - onda kad je već riješen - izgleda veoma jednostavan. Velika
pobjeda koja nam se danas čini lakom, bila je rezultat čitavog niza malih pobjeda koje
su prošle nezapaženo.
Tada ratnik uviña što se dogodilo i mirno spava. Umjesto da sebe okrivljuje zato što je
toliko vremena utrošio da bi stigao na cilj, raduje se jer zna da je napokon ipak stigao.

Ratnik zna da su u svim jezicima najvažnije takozvane male riječi. Da. Ljubav. Bog. -
To su riječi koje izlaze s lakoćom, i ispunjavaju ogromna prazna prostranstva.
Meñutim, postoji jedna riječ - takoñe veoma mala - koju mnogi ljudi teško izgovaraju: ne.
Onaj tko nikad ne govori „ne“ smatra se velikodušnim, uviñavnim, uglañenim: jer riječ
„ne“ bije glas da je prokleta, sebična, sirova.
Ratnik ne upada u tu klopku. Postoje trenuci kada se može desiti da - dok drugima
govori da - samom sebi kaže ne.
Zato on nikad ne kaže usnama da ako njegovo srce govori ne.

Jedna velika grupa ljudi stoji nasred ceste prepriječivši put koji vodi u Raj.
Čistunac pita: "Što će tu griješnici?"
A moralist vrišti: ,,I kurva bi htela doći na gozbu!"
Čuvar društvenih vrijednosti viče:"Kako oprostiti nevjernoj ženi ako je zgriješila?"
Pokajnik trga svoju odjeću: "Zašto da se izliječi neki slijepac koji misli jedino na svoju
bolest i ne kaže čak ni hvala?"
Asket bjesni: "Dozvoljavaš da ti žena pospe po kosi skupocjeno ulje! Zašto ga ne biste
prodali i kupili hranu?"
Smješeci se, Isus drži otvorena vrata. I ratnici svjetlosti ulaze bez obzira na histeričnu
dreku.

Daj budali stotinu pameti, ali ona će htjeti baš tvoju", kaže arapska poslovica.
Kad ratnik svjetlosti počne saditi svoj vrt, primjećuje da je susjed u blizini, i da ga uhodi.
On voli davati savjete o tome kako treba sijati djela, izorati misli, zalijevati osvojena
blaga.
Ako posluša njegove riječi, ratnik će obaviti jedan posao koji nije njegov; vrt koji njeguje
bit će ureñen po susjedovoj zamisli.
Ali pravi ratnik svjetlosti zna da svaki vrt ima svoje tajne, koje je samo strpljiva vrtlareva
ruka kadra odgonetnuti. Zato se više voli usredotočiti na kišu, sunce, godišnja doba.
Zna da budala koja zabada nos u tuñi vrt, ne vodi računa o svojim biljkama.

Ratnik zna da ciljevi ne opravdavaju sredstva.
Jer ne postoje ciljevi; postoje samo sredstva.
Život ga vodi od nepoznatog do nepoznatog. Svaki trenutak zaodjenut je tom čudesnom
tajnom: ratnik ne zna odakle dolazi, ni kuda ide.
Ali nije ovdje slučajno. I iznenañenje ga raduje, očaravaju ga predjeli koje ne poznaje.
Vrlo često osjeća strah, ali to je prirodno za jednog ratnika.
Ako bi mislio samo na cilj, ne bi uspio obratiti pažnju na znakove duž puta. Ako se
usredotočio samo na jedno pitanje, propustio bi različite odgovore koji su mu na dohvat
ruke.
Zato se ratnik svjetlosti prepušta.

Kad stigne nareñenje za seobu, ratnik vidi pred sobom sve prijatelje koje je stvorio
slijedeći svoj put. Neke je naučio kako da čuju zvona potopljene crkve, drugima je pričao
priče pokraj vatre.
Srce mu je tužno, ali on zna da je njegov mač posvećen, i da se mora povinovati
zapovijedima Onoga kome je namijenio svoju bitku.
Tada ratnik svjetlosti zahvali svojim pratiocima, udahne duboko, i nastavlja naprijed, sa
zavežljajem uspomena na jedno nezaboravno putovanje.
Svi koji vjeruju to znaju.

Škarice koje su stalno zategnute naposlijetku počinju škripati.
Ratnici koji se neprestano uvježbavaju gube spontanost u borbi. Konji koji stalno
preskaču prepone na kraju lome nogu. Lukovi koji se svakoga dana savijaju, više ne
odapinju strijele s prvobitnom snagom.
Zato, čak i kad nije raspoložen, ratnik svjetlosti nastoji se razgaliti malim svakidašnjim
stvarima.

Od trenutaka kada se ratnikov put odvija po pukoj navici. Tada on primjenjuje jednu
pouku Nahmana iz Braclava: "Ako ne uspijevaš meditirati, moraš ponavljati jednu jedinu
običnu riječ, jer to duši godi.
Ne govori više ništa, već samo ponavljaj tu istu riječ, bez prestanka, nebrojeno puta.
Ona će na kraju izgubiti smisao, a zatim poprimiti jedno novo značenje. Bog će
otvoriti vrata, a ti ćeš uspjeti pomoću te jednostavne riječi saopćiti sve što želiš".
Kada je prinuñen obavljati isti zadatak više puta, ratnik primjenjuje ovu taktiku, i
preobražava svoj rad u molitvu.

Ratnik svjetlosti sjedi pokraj vatre sa svojim prijateljima.
Tu oni provode sate, u meñusobnim optužbama, ali naposlijetku uvijek spavaju u istom
šatoru, zaboravivši na izgovorene uvrede. S vremena na vrijeme, grupi se pridruži neki
pridošlica. Pošto ga još nitko nije video na djelu, on pokazuje samo svoje vrline, i zato
ga neki olako prihvaćaju za učitelja.
Ali ratnik svjetlosti ga nikad ne pretpostavlja svojim starim ratnim drugovima. Stranac je
dobrodošao, ali će u njega imati povjerenja tek kad bude upoznao i njegove mane.

Ratnik svjetlosti poznaje jednu staru narodnu izreku koja kaže: "Kad bi kajanje ubijalo..."
I zna da kajanje ubija; ono polagano nagriza dušu onoga tko je počinio neku grešku, i
vodi samouništenju.
Ratnik ne želi tako okončati svoj život. Kad učini nešto podlo ili zlonamjerno - jer i on je
čovjek pun mana - ne stidi se zamoliti za oproštaj.
Ako je to još uvijek moguće, nastoji svim silama ispraviti zlo koje je počinio. Ako je
osoba koju je pogodio već mrtva, učinit će dobro nekom strancu, i namijeniti ga spasu
duše onoga koga je usmrtio.
Ratnik svjetlosti se ne kaje, jer kajanje ubija.
On skrušeno priznaje svoju grešku, i čini sve da i ublaži zlo koje je prouzrokovao.