Priručnik za ratnika svjetlosti Paulo Coelho

First topic message reminder :

"Na žalu istočno od sela, postoji jedan otok, s ogromnom crkvom, prepunom zvona",
reče žena.
Dječak primjeti da je ona odjevena u neobično ruho i da nosi veo koji joj pokriva kosu.
Nikad je ranije nije sreo.
"Jesi li već vidio tu crkvu?", upita ona. "Otiñi tamo pa mi poslije reci kako ti izgleda."
Opčinjen ženinom ljepotom, dječak ode na naznačeno mjesto. Sjedne u pijesak i
zagleda se u horizont, ali nije ugledao ništa osim onog što je već navikao: plavo nebo i
ocean.
Razočaran, zaputi se u obližnje ribarsko naselje, da se raspita o otoku s crkvom.
"Aaa, to je bilo davno, još u doba kad su moji šukundjedovi ovdje živjeli", reče mu jedan
stari ribar.
"Onda je naišao zemljotres i otok je potonuo u more. Meñutim, iako ga više ne možemo
vidjeti, i dalje uspjevamo čuti zvona s crkve, kada ih more zanjiše, tamo na dnu."
Dječak se vrati na žalo i načuli uši, ne bi li začuo zvona. Proveo je tamo čitavo popodne,
ali jedino što je uspio čuti bio je šum valova i krici galebova.
Kad se spustila noć, dječakovi roditelji doñoše po njega. Sutra ujutro vratio se na
morsku obalu; nije mogao vjerovati da bi onako lijepa žena mogla govorti laži. Ako se
jednoga dana vrati, moći će joj reći da nije video otok, ali je čuo zvona s crkve, kako
bruje uzljuljana gibanjem vode.
I proñoše tako mnogi mjeseci; žena se nije vraćala i dječak je već zaboravio na nju. Bio
je uvjeren da mora otkriti bogatstva i blaga potopljene crkve.
Ako začuje zvona, po njihovom zvuku utvrdit će gdje se crkva nalazi, a onda će se moći
domoći skrivenog blaga.
Više se nije zanimao za školu, niti za staro društvo. Postao je meta podsmjeha druge
djece, koja su obično govorila: "On više nije kao mi. Više voli buljiti u more, jer se boji da
će izgubiti u igrama."
I svi bi se smijali, vidjevši dječaka kako uporno sjedi na morskom žalu.
Iako nije uspjevao čuti stara zvona s crkve, dječak je vremenom naučio razne stvari.
Primjetio je, na primjer, da ga šum valova, kojeg se toliko naslušao, više ne uznemirava.
Malo kasnije navikao se i na kreštanje galebova, zujanje pčela, šum vjetra u palminom
lišću.
Šest mjeseci nakon svog prvog razgovora sa ženom, dječaka više nijedan zvuk nije
uspjevao omesti - ali zvona s potopljene crkve nikako da se oglase.
S vremena na vrijeme, dolazili su ribari da popričaju s njim, i uporno tvrdili da čuju
zvona. Ali dječak to nije uspjevao.
Poslije nekog vremena, ribari skrenuše razgovor na drugu temu: "Suviše si zaokupljen
zvukom zvona iz dubine; zaboravi na to i idi se opet igrati sa svojim prijateljima. Možda
je samo ribarima dopušteno da ih čuju."
Kad je prošlo skoro godinu dana, dječak pomisli: "Možda su ovi ljudi u pravu. Bolje je da
sačekam dok ne porastem i postanem ribar, pa da se svakoga dana vraćam na ovu
plažu, jer sam je zavolio." I još pomisli:" možda je sve to samo legenda, i možda su se u
zemljotresu zvona somila, i zauvijek zamukla."
Te večeri, odlučio se vratiti kući.
Paulo Coelho Priručnik za ratnika svjetlosti 3 Prišao je oceanu, da se oprosti. Još jedanput je pogledao prirodu - i kako više nije bio
zaokupljen zvonima - mogao se slobodno smiješiti pred ljepotom pjesme galebova,
hučanjem mora i vjetrom što šumori u palmovom lišću. Začuo je, iz daleka, žamor svojih
prijatelja u igri, i obradovao se pri pomisli da će se uskoro vratiti igrama svog djetinjstva.
Dječak je bio zadovoljan i - onako kako to samo djeca umiju - zahvaljivao je što je živ.
Bio je uvjeren da nije uludo stratio vrijeme, jer je naučio promatrati i poštovati Prirodu.
I tada, dok je slušao more, galebove, vjetar, šuštanje palmovog lišća, glasove svojih
prijatelja, začuo je i prvi zvuk zvona.
I drugi.
I slijedeći.
I još jedan, sve dok ne zabrujaše sva zvona s potonule crkve, na veliku dječakovu
radost.
Poslije više godina - već kao odrastao čovjek - vratio se na žalo svog djetinjstva. Nije
više namjeravao iskopavati nikakvo blago s dna mora; možda je sve to bio samo plod
njegove mašte; možda nikad nije čuo bruj potopljenih zvona, jedne davne večeri u
djetinjstvu. No, ipak, odlučio je malo se prošetati, da bi slušao hučanje vjetra i pjesmu
galebova.
Kako se samo iznenadio kad je ugledao kako u pijesku sjedi ista ona žena s kojom je
razgovarao o potonulom otoku s crkvom i zvonima.
"Otkud vi ovdje?", upita.
"Čekala sam te", odgovori ona.
Primjetio je da se žena - uprkos tolikim godinama koje su prošle - nimalo nije
promijenila; veo koji je zaklanjao njenu kosu nije izblijedio od vremena.
Ona mu pruži jednu plavu bilježnicu, s bijelim, praznim listovima. "Piši: ratnik svjetlosti
obraća pažnju na dječje poglede. Jer djeca umiju promatrati svijet bez gorčine.
Kad želi saznati da li je neka osoba u njegovoj blizini dostojna povjerenja, najprije želi
vidjeti kako neko dijete na nju gleda."
"Što je to ratnik svjetlosti?"
"Ti znaš", odgovori ona, smješeći se. "To je onaj tko je kadar proniknuti u čudo života,
boriti se do kraja za nešto u što vjeruje i - najzad - čuti zvona koja bruje s dna mora."
On sebe nikad nije smatrao ratnikom svjetlosti.
Kao da mu čita misli, žena nastavi: "Svi su sposobni za to. Ali nitko sebe ne smatra
ratnikom svjetlosti, iako su svi ratnici."
On pogleda listove bilježnice. Žena se ponovo nasmiješi.
"Piši o ratniku", reče na kraju.



Preuzeto sa http://www.scribd.com

Ratnik svjetlosti ponekad gubi vjeru.
Postoje trenuci kad baš ni u što ne vjeruje. I pita svoje srce: "Zar se zaista isplati toliki
trud?"
Ali srce uporno šuti. I ratnik svjetlosti mora sam odlučiti.
Tada pokušava naći neki primjer. I sjeća se da je Isus prošao kroz nešto slično - da bi
se mogao u potpunosti uživjeti u ljudsku sudbinu.
"Neka me mimoiñe ova čaša", reče Isus. I on je izgubio snagu i hrabrost, ali nije
posustao.
Ratnik svjetlosti i dalje živi bez vjere. Ali nastavlja ići naprijed, i vjera mu se na kraju
vraća.

U predahu borbe, ratnik se odmara.
Često provodi dane ne radeći ništa, jer njegovo srce to traži; ali njegova intuicija ostaje
budna. On ne čini smrtni grijeh lijenosti, jer zna kuda ga on može odvesti: u mlaku
obamrlost nedjeljnih poslijepodneva, kad vrijeme prolazi - i ništa se drugo ne dešava.
Ratnik to naziva "grobljanskim mirom". Sjeća se jednog odlomka iz Otkrivenja:
"Proklinjem te zato što nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Tako, budući mlak,
ispljunut ću te iz usta svojih."
Ratnik se odmara i smije. Ali je uvijek na oprezu.

Za ratnika ne postoji nemoguća ljubav.
On ne dopušta da ga obeshrabre šutnja, ravnodušnost ili odbijanje. Zna da se - iza
ledene maske koju ljudi nose - krije vatreno srce.
I zato, ratnik stavlja na kocku više nego drugi.
On neumorno traži nečiju ljubav - čak i ako zna da će vrlo često čuti riječ "ne", da će se
vraćati kući poražen, s osjećanjem odbačenosti u tijelu i duši.
Ratnik se ne da zastrašiti kad traži ono što mu treba. Bez ljubavi, on je ništa.

Ratnik zna da nijedan čovjek nije otok.
Ne može se boriti sam; kakav god bio njegov plan, ovisi o drugim osobama. Mora s
nekim raspravljati o svojoj strategiji, zatražiti pomoć i - u trenucima predaha - imati kome
pričati o svojoj borbi, pokraj vatre.
Ali ne dozvoljava da ljudi pobrkaju njegovo prijateljstvo s nesigurnošću. Njegova su djela
prozirna, ali su mu zamisli tajnovite.
Ratnik svjetlosti pleše sa svojim prijateljima, ali ne prenosi ni na koga odgovornost za
svoje korake.

Ratnik svjetlosti vjeruje.
I zato što vjeruje u čuda, čuda se počinju dogañati. Pošto je uvjeren da mu njegova
misao može izmijeni život, njegov život se počinje mijenjati.
Budući da je uvjeren da će sresti ljubav, ta ljubav se pojavljuje.
S vremena na vrijeme, doživljava razočaranja.
Ponekad se osjeća povrijeñen.
Tada sluša primjedbe: "Kako je naivan".
Ali ratnik svjetlosti zna da se to isplati. Na svaki poraz, dolaze dvije pobjede u njegovu
korist.

Ratnik svjetlosti zna: svatko se svakoga plaši.
Taj strah se obično ispoljava na dva načina: kroz agresiju ili kroz potčinjavanje. To su
dva lica istog problema.
I zato, kad se nañe pred nekim tko u njemu izaziva bojazan, ratnik pomisli: i drugog
muče iste strepnje kao i mene. I on je savladavao slične prepreke, proživljavao iste
teškoće.
Ali on se umije bolje izboriti sa situacijom. Zašto? Zato što koristi strah kao motor, a ne
kao kočnicu.
Tako ratnik uči od protivnika, i postupa na isti način.

Ratnik svjetlosti neprestano se teži popraviti. Svaki udarac njegovog mača
podrazumijeva vjekovna iskustva mudrosti i meditacije. Svaki udarac mora sadržati u
sebi snagu i vještinu svih ratnika iz prošlosti, koji i dan-danas nastavljaju blagosiljati
borbu. Svaki pokret učinjen u toku bitke, veliča pokrete koje su prethodna pokoljenja
nastojalala prenijeti posredstvom Predanja.
Ratnik usavršava ljepotu svojih udaraca.

Ratnik svjetlosti poznaje tišinu koja prethodi nekoj važnoj bici.
A ta tišina, kao da govori: "Stvari su se zaustavile. Bolje je da borbu ostavimo po strani i
da se malo razonodimo." Neiskusni borci u tom času odlažu svoje oružje, i žale se na
dosadu.
Ratnik pomno osluškuje tišinu; zna da se negdje nešto sprema. Zna da razorni
zemljotresi nailaze bez najave. Već je hodao noću kroz šumu; kad se životinje pritaje,
znači da je opasnost blizu.
Dok drugi ćaskaju, ratnik vježba rukovanje mačem, i budno motri horizont

Ratnik svjetlosti ulijeva povjerenje.
Ponekad čini greške, ponekad smatra sebe važnijim nego što jeste. Ali ne laže.
Kad se okupi oko vatre sa svojim prijateljima, razgovara s njima. Zna da njegove riječi
ostaju zabilježene u pamćenju Svemira, kao svjedočanstvo njegovih misli.
Ratnik se pita: "Zašto toliko govorim, kad često nisam u stanju učiniti sve ono što
kažem?"
A srce odgovara: "Kad javno zastupaš svoje ideje, moraš se i potruditi živjeti u skladu s
njima."
I baš zato što misli ono što govori, ratnik se preobraća u ono što kaže.

Ratnik zna da se jedan anñeo i jedan demon otimaju za ruku koja drži mač.
Demon kaže: "Posustat ćeš. Nećeš znati koji je pravi trenutak. Plašiš se."
Anñeo kaže: "Posustat ćeš. Nećeš znati koji je pravi trenutak. Plašiš se."
Ratnik je iznenañen. Obojica su kazali isto.
Tada demon nastavlja: "Daj da ti pomognem".
I anñeo kaže: "Ja ću ti pomoći".
Tek tada, ratnik uviña razliku. Riječi su iste, ali su saveznici različiti.
I zato bira ruku svog anñela.

Ponekad, ratnika svjetlosti progoni zlo; tada ga on, mirno i pribrano, poziva u svoj šator.
I pita ratnik zlo: "Hoćeš li me povrijediti, ili me iskoristiti za ranjavanje drugih?"
Zlo se pretvara da ga ne čuje. Kaže da poznaje mračne dubine ratnikove duše.
Ozlijeñuje nezarasle rane, i vapi za osvetom. Podsjeća ga da poznaje neke zamke i
ubojite otrove koji će mu pomoći da uništi svoje neprijatelje.
Ratnik svjetlosti sluša. Ako zlo nekud odluta u mislima, on ga ponovo navodi na
razgovor, i podrobno ga ispituje o svim njegovim zamislima.
Pošto sve sasluša, ustaje i odlazi. Zlo je toliko govorilo, toliko se umorilo i ispraznilo, da
ga neće biti kadro pratiti.

Ratnik svjetlosti ponaša se kao dijete.
Ljudi su zapanjeni; zaboravili su da se dijete treba zabavljati, igrati se, biti pomalo
nepristojno, postavljati neumjesna i nezrela pitanja, govoriti gluposti u koje čak ni samo
ne vjeruje.
I pitaju, užasnuti: "Zar je to duhovni put? On je potpuno nezreo!"
Ova primjedba ispunjava ratnika ponosom. I on održava vezu s Bogom, uživajući u
svojoj bezazlenosti i radosti, ne gubeći pri tom iz vida svoju misiju.

Ratnik svjetlosti ne može baš uvijek birati svoje bojno polje.
Ponekad biva uhvaćen na prepad, usred bitaka koje nije želio; ali ne vredi mu bježati,
jer će ga te bitke pratiti u stopu.
Zato, u trenutku kad je sukob gotovo neizbježan, ratnik započinje razgovor sa svojim
protivnikom. Ne pokazujući strah ili kukavičluk, nastoji saznati zbog čega se taj drugi želi
boriti; što ga je nagnalo da napusti svoje selo i da doñe po njega, da ga izazove na
dvoboj. Ne vadeći mač iz korica, ratnik ga uspijeva uvjeriti da ta bitka nije njegova.
Ratnik svjetlosti sluša ono što njegov protivnik ima reći. I upušta se u borbu samo ako je
to neophodno.

Ratnik svjetlosti u putpunosti preuzima odgovornost za svoju Osobnu Legendu.
Prijatelji primjećuju: "Njegova je vjera zadivljujuća!"
Ratnika najprije obuzima ponos, ali već poslije nekoliko trenutaka počinje osjećati stid
pred onim što je čuo, jer zna da zapravo nema onu vjeru koju pokazuje.
U tom trenu, anñeo mu šapuće: "Ti si samo jedno oruñe svjetlosti. Nema razloga da se
razmećeš, niti da se osjećaš krivim; jedino se imaš razloga radovati."
I ratnik svjetlosti, čim uvidi da je samo oruñe, postaje spokojniji i pouzdaniji.

Ratnik svjetlosti nikad ne zaboravlja izreku : dobro jare ne mekeće.
Nepravde se dogañaju. Svi zapadaju u situacije koje nisu zalužili - obično onda kad se
ne mogu braniti. Mnogo puta, poraz kuca na ratnikova vrata.
Kad se to dogodi, ratnik ušuti. Ne troši energiju na riječi, jer one ne mogu ništa učiniti;
bolje je upotrijebiti snagu za pružanje otpora, biti strpljiv i znati da Netko sve to
promatra. Netko tko je vidio nepravednu patnju, i tko se s tim ne miri.
Taj Netko pruža mu ono što mu je najpotrebnije: vrijeme. Prije ili kasnije, sve će se
ponovo preokrenuti u njegovu korist.
Ratnik svjetlosti je mudar; ne govori o svojim porazima.

Ratnik svjetlosti je uvijek budan.
Ne traži dozvolu od drugih da bi se latio mača; jednostavno ga uzima u ruke. Takoñe ne
gubi vrijeme objašnjavajući svoje postupke; vjeran onome što je Bog odredio, on
odgovara za svoja djela.
Gleda pored sebe, i prepoznaje svoje prijatelje.
Osvrće se unazad i prepoznaje svoje protivnike. Neumoljiv je kad je u pitanju izdaja, ali
se ne sveti; jedino uklanja neprijatelje iz svog života, ne boreći se s njima duže nego što
je neophodno. Ratnik svjetlosti ne pokušava izgraditi sliku o sebi; on naprosto postoji

Ratnik zna da se bitka s vremenom na vrijeme prekida.
I nema smisla nastavljati je na silu: treba biti strpljiv, sačekati da se suprotstavljene
snage ponovo sukobe. U tišini bojnog polja, ratnik sluša otkucaje svoga srca.
Uviña da je napet. I da se plaši.
Tada svodi svoje životne račune; provjerava da li mu je mač naoštren, srce zadovoljno,
da li mu vjera plamti u duši. Zna da je održavanje opreme jednako važno kao i delanje.
Uvek se ispostavi da nešto nedostaje. I ratnik svjetlosti koristi trenutke kad se vrijeme
zaustavlja, da bi se bolje opremio.

Svaki put kad isuče svoj mač, ratnik ga i upotrijebi.
Može ga iskoristiti da prokrči neki put, da nekome pomogne, ili da otkloni kakvu
opasnost – ali mač je ćudljiv i ne voli da se njegova oštrica izlaže bez razloga.
Zato ratnik nikada ne prijeti. On može napasti, braniti se ili pobjeći; svaki od ova tri
postupka čini dio bitke. Ono što, meñutim, ne spada u borbenu vještinu, jeste rasipanje
snage jednog udarca pričanjem o njemu.
Ratnik svjetlosti uvek pazi na svaki pokret svoga mača. Ali takoñe zna da i mač vodi
računa o svojim pokretima.
Mač nije stvoren da bi se koristio ustima.

Na početku svoje borbe, ratnik svjetlosti je izjavio: "Ja imam snove".
Poslije nekoliko godina, shvaća da je moguće stići na željeno odredište; zna da mu
slijedi nagrada.
Tog trena, obuzima ga tuga. Poznaje tuñu nesreću, usamljenost, nezadovoljstvo koje
tišti veliki dio čovječanstva, i smatra da ne zaslužuje ono što dobija.
Anñeo mu šapuće: "Vrati sve". Ratnik pada na koljena i predaje Bogu sve što je stekao.
Taj čin Predaje obavezuje ratnika da prestane postavljati glupa pitanja, i pomaže mu da
savlada osjećaj krivice.

Ratnik svjetlosti - nehotice - zakoračuje u prazno i pada u provaliju.
Utvare ga plaše, samoća ga tišti. Budući da je tražio Dobru Borbu, nije ni slutio da bi mu
se to moglo desili; ali dogodilo se. Obavijen tminom, obraća se svome učitelju.
"Učitelju, upao sam u provaliju", kaže. "Vode su duboke i mutne."
"Upamti jedno", odgovora učitelj. "Čovjek se ne utapa zato što upadne u vodu, već zato
što ostaje ispod nje."
I ratnik svjetlosti napreže sve svoje snage da se izbavi iz situacije u kojoj se zatekao.

Ratnik svjetlosti ne upada u zamku riječi "sloboda".
U razdobljima kad njegov narod trpi ugnjetavanje, pojam slobode je jasan. U takvim
vremenima, koristeći mač i oklop, ratnik se bori sve dok ne izgubi dah ili život. Pred
tuñim jarmom, sloboda je lako shvatljiv pojam: ona je suprotno od ropstva.
Ali, ponekad, ratnik sluša starije kako govore: "kad prestanem radii, bit ću slobodan".
Zatim, godinu dana kasnije, isti ti stariji ljudi se žale: "Život je samo dosada i navika".
U tom slučaju, slobodu je teško razumjeti; ona znači odsustvo smisla.
Ratnik svjetlosti uvijek ima neku obavezu. On je rob svoga sna, ali koraci su mu
slobodni.

Prijatelji pitaju ratnika svjetlosti odakle crpi svoju energiju. A on kaže: "Od skrivenog
neprijatelja".
Prijatelji pitaju tko je taj.
Ratnik odgovara: "Netko koga ne možemo povrijediti."
To može biti dječak koji ga je porazio u nekoj svañi u djetinjstvu, djevojčica koja ga je
"napustila" u jedanaestoj godini, profesor koji ga je nazvao magarcem. Kada je umoran,
ratnik se prisjeća da im još nije pokazao svoju hrabrost.
Ne pomišlja na osvetu, jer skriveni neprijatelj nije više dio njegove priče. Razmišlja
jedino kako da usavrši svoju vještinu, kako bi njegovi podvizi obišli svijet i stigli do ušiju
onoga tko ga je povrijedio u prošlosti.
Jučerašnja bol je snaga ratnika svjetlosti.

Latinski korjen riječi "odgovornost" otkriva njeno značenje: sposobnost da se odgovori,
reagira.
Odgovoran ratnik bio je u stanju promatrati i vježbati. Umio je, takoñe, da biti i
"neodgovoran": dopuštao je, ponekad, da ga prilike nose, a nije odgovarao, niti je
reagirao
Ali je naučio lekciju; zauzeo je neki stav, poslušao savjet, pokazao dovoljno poniznosti
da prihvati pomoć.
Odgovoran ratnik je onaj tko ne tovari na svoja pleća breme svijeta; to je onaj koji je
naučio kako se izboriti s trenutnim izazovima.

Ratnik svjetlosti je bezazlen kao golubice, i mudar kao zmije.
Kad se sastane sa svojim društvom, da porazgovara, ne osuñuje tuñe ponašanje; on
zna da sile mraka koriste jednu nevidljivu mrežu da bi širile svoje zlo. Ta mreža hvata
svako obavještenje koje lebdi u zraku, i izobličava ga u spletku i zavist koje nagrizaju
ljudsku dušu.
Tako, sve ono što je o izvjesnoj osobi rečeno uvijek na kraju stigne do ušiju njenih
neprijatelja, uveličano podmuklim teretom otrova i zlobe.
I zato, kad ratnik svjetlosti govori o stavovima svog brata, uvijek zamišlja da je i on
prisutan i da sluša njegove riječi.

Ratnika svjetlosti obuzima strah pred važnim odlukama.
"To je suviše krupan zalogaj za tebe", kaže jedan prijatelj. "Samo naprijed, hrabro", kaže
drugi. A njegove nedoumice rastu.
Poslije nekoliko dana kolebanja, povlači se u jedan ugao svog šatora, tamo gdje obično
sjedne kad se želi posvetiti razmišljanju i molitvi. Vidi sebe u budućnosti. Vidi ljude
kojima će njegovo držanje donijeti blagodat ili štetu. Ne želi prouzroćiti nepotrebne
patnje, ali ne želi ni napustiti svoj put.
Tada ratnik čeka da se odluka sama javi.
Ako bude potrebno reći "da", to će hrabro reći.
Ako, pak, bude trebalo reći „ne", reći će to, bez zazora.