Priručnik za ratnika svjetlosti Paulo Coelho

"Na žalu istočno od sela, postoji jedan otok, s ogromnom crkvom, prepunom zvona",
reče žena.
Dječak primjeti da je ona odjevena u neobično ruho i da nosi veo koji joj pokriva kosu.
Nikad je ranije nije sreo.
"Jesi li već vidio tu crkvu?", upita ona. "Otiñi tamo pa mi poslije reci kako ti izgleda."
Opčinjen ženinom ljepotom, dječak ode na naznačeno mjesto. Sjedne u pijesak i
zagleda se u horizont, ali nije ugledao ništa osim onog što je već navikao: plavo nebo i
ocean.
Razočaran, zaputi se u obližnje ribarsko naselje, da se raspita o otoku s crkvom.
"Aaa, to je bilo davno, još u doba kad su moji šukundjedovi ovdje živjeli", reče mu jedan
stari ribar.
"Onda je naišao zemljotres i otok je potonuo u more. Meñutim, iako ga više ne možemo
vidjeti, i dalje uspjevamo čuti zvona s crkve, kada ih more zanjiše, tamo na dnu."
Dječak se vrati na žalo i načuli uši, ne bi li začuo zvona. Proveo je tamo čitavo popodne,
ali jedino što je uspio čuti bio je šum valova i krici galebova.
Kad se spustila noć, dječakovi roditelji doñoše po njega. Sutra ujutro vratio se na
morsku obalu; nije mogao vjerovati da bi onako lijepa žena mogla govorti laži. Ako se
jednoga dana vrati, moći će joj reći da nije video otok, ali je čuo zvona s crkve, kako
bruje uzljuljana gibanjem vode.
I proñoše tako mnogi mjeseci; žena se nije vraćala i dječak je već zaboravio na nju. Bio
je uvjeren da mora otkriti bogatstva i blaga potopljene crkve.
Ako začuje zvona, po njihovom zvuku utvrdit će gdje se crkva nalazi, a onda će se moći
domoći skrivenog blaga.
Više se nije zanimao za školu, niti za staro društvo. Postao je meta podsmjeha druge
djece, koja su obično govorila: "On više nije kao mi. Više voli buljiti u more, jer se boji da
će izgubiti u igrama."
I svi bi se smijali, vidjevši dječaka kako uporno sjedi na morskom žalu.
Iako nije uspjevao čuti stara zvona s crkve, dječak je vremenom naučio razne stvari.
Primjetio je, na primjer, da ga šum valova, kojeg se toliko naslušao, više ne uznemirava.
Malo kasnije navikao se i na kreštanje galebova, zujanje pčela, šum vjetra u palminom
lišću.
Šest mjeseci nakon svog prvog razgovora sa ženom, dječaka više nijedan zvuk nije
uspjevao omesti - ali zvona s potopljene crkve nikako da se oglase.
S vremena na vrijeme, dolazili su ribari da popričaju s njim, i uporno tvrdili da čuju
zvona. Ali dječak to nije uspjevao.
Poslije nekog vremena, ribari skrenuše razgovor na drugu temu: "Suviše si zaokupljen
zvukom zvona iz dubine; zaboravi na to i idi se opet igrati sa svojim prijateljima. Možda
je samo ribarima dopušteno da ih čuju."
Kad je prošlo skoro godinu dana, dječak pomisli: "Možda su ovi ljudi u pravu. Bolje je da
sačekam dok ne porastem i postanem ribar, pa da se svakoga dana vraćam na ovu
plažu, jer sam je zavolio." I još pomisli:" možda je sve to samo legenda, i možda su se u
zemljotresu zvona somila, i zauvijek zamukla."
Te večeri, odlučio se vratiti kući.
Paulo Coelho Priručnik za ratnika svjetlosti 3 Prišao je oceanu, da se oprosti. Još jedanput je pogledao prirodu - i kako više nije bio
zaokupljen zvonima - mogao se slobodno smiješiti pred ljepotom pjesme galebova,
hučanjem mora i vjetrom što šumori u palmovom lišću. Začuo je, iz daleka, žamor svojih
prijatelja u igri, i obradovao se pri pomisli da će se uskoro vratiti igrama svog djetinjstva.
Dječak je bio zadovoljan i - onako kako to samo djeca umiju - zahvaljivao je što je živ.
Bio je uvjeren da nije uludo stratio vrijeme, jer je naučio promatrati i poštovati Prirodu.
I tada, dok je slušao more, galebove, vjetar, šuštanje palmovog lišća, glasove svojih
prijatelja, začuo je i prvi zvuk zvona.
I drugi.
I slijedeći.
I još jedan, sve dok ne zabrujaše sva zvona s potonule crkve, na veliku dječakovu
radost.
Poslije više godina - već kao odrastao čovjek - vratio se na žalo svog djetinjstva. Nije
više namjeravao iskopavati nikakvo blago s dna mora; možda je sve to bio samo plod
njegove mašte; možda nikad nije čuo bruj potopljenih zvona, jedne davne večeri u
djetinjstvu. No, ipak, odlučio je malo se prošetati, da bi slušao hučanje vjetra i pjesmu
galebova.
Kako se samo iznenadio kad je ugledao kako u pijesku sjedi ista ona žena s kojom je
razgovarao o potonulom otoku s crkvom i zvonima.
"Otkud vi ovdje?", upita.
"Čekala sam te", odgovori ona.
Primjetio je da se žena - uprkos tolikim godinama koje su prošle - nimalo nije
promijenila; veo koji je zaklanjao njenu kosu nije izblijedio od vremena.
Ona mu pruži jednu plavu bilježnicu, s bijelim, praznim listovima. "Piši: ratnik svjetlosti
obraća pažnju na dječje poglede. Jer djeca umiju promatrati svijet bez gorčine.
Kad želi saznati da li je neka osoba u njegovoj blizini dostojna povjerenja, najprije želi
vidjeti kako neko dijete na nju gleda."
"Što je to ratnik svjetlosti?"
"Ti znaš", odgovori ona, smješeći se. "To je onaj tko je kadar proniknuti u čudo života,
boriti se do kraja za nešto u što vjeruje i - najzad - čuti zvona koja bruje s dna mora."
On sebe nikad nije smatrao ratnikom svjetlosti.
Kao da mu čita misli, žena nastavi: "Svi su sposobni za to. Ali nitko sebe ne smatra
ratnikom svjetlosti, iako su svi ratnici."
On pogleda listove bilježnice. Žena se ponovo nasmiješi.
"Piši o ratniku", reče na kraju.



Preuzeto sa http://www.scribd.com

Ratnik svjetlosti nikad ne zaboravlja zahvalnost. U toku borbe pomagali su mu anñeli; nebeske sile postavile su svaku stvar na svoje
mjesto i omogućile mu da pruži najbolje od sebe.
Drugovi primjećuju: "Baš ima sreće!" A ratnik, ponekad, postiže znatno više no što mu
njegova sposobnost dopušta.
I zato, dok zalazi sunce, on kleči i zahvaljuje na Zaštitničkom Plaštu koji ga obavija.
Njegova zahvalnost, meñutim, ne ograničava se samo na duhovni svijet; on nikad ne
zaboravlja prijatelje, jer se njihova krv pomiješala s njegovom na bojnom polju.
Jednog ratnika nitko ne treba podsjećati na pomoć koju je primio od drugih; on je i sam
dobro pamti i dijeli s drugima nagradu.

Svi putevi svijeta vode do ratnikovog srca; on uranja, bez oklijevanja, u rijeku strasti koja neprestano protiče kroz njegov život.
Ratnik svjetlosti je slobodan izabrati ono što želi; on svoje odluke donosi hrabro,
samostalno, a - pokatkad - i s izvjesnom dozom ludosti.
Prihvaća svoje strasti i obilato se njima koristi.
Zna da se ne treba odricati osvajačkih zanosa; osvajanja su dio života i pričinjavaju
radost svima koji u njima sudjeluju.
Ali on nikad ne gubi iz vida trajne stvari i čvrste veze koje je vremenom izgradio.
Jedan ratnik umije razlučiti ono što je prolazno od onog što je konačno.

Ratnik svjetlosti ne računa samo na vlastite snage; on koristi i energiju svog protivnika. U trenutku kad započinje bitku on raspolaže jedino svojim borbenim žarom i zahvatima
koje je naučio dok se uvježbavao; kako borba dalje odmiče, on uviña da oduševljenje i
uvježbanost nisu dovoljni za pobjedu: potrebno je iskustvo.
Tada on otvara svoje srce Svemiru i moli Boga da ga nadahne, kako bi svaki
neprijateljski udarac bio ujedno i lekcija obrane za njega.
Drugovi primjećuju: "Kako je sujevjeran. Prekinuo je borbu da bi se molio, i uvažava
protivnikove trikove".
Ratnik ne odgovara na ova izazivanja. On zna da, bez nadahnuća i iskustva, nema tog
vježbanja koje bi urodilo plodom.

Jedan kineski mudrac objašnjava strategiju ratnika svjetlosti: "Navedi svog neprijatelja da povjeruje kako neće postići velike uspjehe ako te odluči
napasti; na taj način, umanjit ćeš njegovo oduševljenje.
"Nemoj se libiti da privremeno istupiš iz borbe, ako uvidiš da je neprijatelj jači; nije važna
pojedinačna bitka, već konačni ishod rata.
"Ako budeš bio dovoljno jak, nemoj se uopće stidjeti izigravati slabića; to će nagnati tvog
neprijatelja da izgubi opreznost i napadne prije vremena.
,,U jednom ratu, sposobnost iznenañivanja protivnika predstavlja ključ pobjede.

Baš čudno", pretresa ratnik svjetlosti sam sa sobom. "Sreo sam niz osoba koje – u prvoj prilici - nastoje pokazati svoje najgore lice. Prikrivaju unutarnju snagu nasrtljivošću;
zaklanjaju strah od samoće iza maske neovisnosti. Ne vjeruju u vlastitu sposobnost, ali
hvale na sva zvona svoje vrline."
Ratnik svjetlosti čita te poruke kod mnogih muškaraca i žena koje poznaje. Nikad ne
dopušta sebi da ga prividi obmanu i uporno šuti kad ga pokušavaju impresionirati. Ali to
mu služi kao povod da ispravi svoje vlastite nedostatke - budući su ljudi uvijek dobro
ogledalo.
Ratnik svetlosti koristi svaku priliku da samog sebe poduči.

Ratnik svjetlosti se, ponekad, bori s onim koga voli. Čovjeka koji čuva svoje prijatelje nikada neće slomiti životne bure i oluje; on ima dovoljno snage da prevlada teškoće i
produži dalje.
Meñutim, vrlo često izazivaju ga upravo oni koje pokušava naučiti vještini mačevanja.
Njegovi učenici izazivaju ga na dvoboj.
I ratnik tad pokazuje svoju sposobnost: s nekoliko zahvata, izbija učenicima oružje iz
ruku i sloga se ponovo vraća na mjesto njihovog okupljanja.
"Zašto to činiš, ako si tako nadmoćan?", pita neki putnik.
"Zato što, kad me izazivaju, zapravo samo žele razgovarati sa mnom i ja - na taj način -
uspostavljam dijalog", odgovara ratnik.

Ratnik svjetlosti, prije no što se upusti u neku važnu borbu, postavlja sebi pitanje: "Do koje mjere sam usavršio svoju vještinu?"
I On zna da su ga sve bitke koje je vodio u prošlosti uvijek nečemu poučile. Meñutim,
mnoge od tih pouka nagnale su ratnika da pati više nego što je bilo nužno. Zar je
jednom tratio vrijeme boreći se za neku laž? I patio zbog osoba koje nisu bile na visini
njegove ljubavi.
Pobjednici nikad ne ponavljaju istu grešku. Zato ratnik svjetlosti stavlja svoje srce na
kocku samo za nešto što vrijedi.

Ratnik svjetlosti pridržava se glavne pouke iz Ji Djinga": "ustrajnost je poželjna". On zna da ustrajnost nema nikakve veze s upornošću. Postoje doba kada se bitke otegnu duže
no što je neophodno, iscrpljujući njegove snage i slabeći njegov borbeni žar.
U tim trenucima, ratnik razmišlja: "Rat koji se oduži naposlijetku uništava i samog
pobjednika".
Tada povlači svoje snage s bojnog polja i daje sebi odmora. Ostaje nepokolebljiv u
svojim htijenjima, ali umije sačekati najbolji trenutak za novi napad.
Jedan ratnik se uvijek vraća u borbu. Ali to nikad ne čini iz tvrdoglavosti - već zato što
primjećuje promjene u vremenu.

Ratnik svjetlosti zna da se izvjesni trenuci ponavljaju. Često se suočava s istim
problemima i okolnostima s kojima se ranije već susretao; tada ga obuzima
malodušnost, jer misli da je nesposoban za napredovanje u životu, budući da se teški
trenuci vraćaju.
"Kroz to sam već prošao", jada se on svome srcu.
"Istina, već si prošao", odgovara srce. "Ali još nisi prevladao."
Ratnik tada uviña da ponovljena iskustva imaju jedan jedini cilj: da ga nauče onome što
nije htio naučiti.

Ratnik svjetlosti nikad ne podvaljuje; ali umije zavarati svog protivnika. Ma koliko bio nestrpljiv, pribjegava ratnim vještinama kako bi postigao svoj cilj. Kad vidi da je na izmaku snaga, ponaša se tako da neprijatelj pomisli da mu se ne žuri. Kad treba napasti desnu stranu, premješta svoje trupe nalijevo. Ako namjerava započeti
borbu iznenada, pretvara se da je pospan i sprema se na počinak.
Prijatelji primjećuju: "Izgleda ga je napustio zanos".
Ali on ne pridaje važnost njihovim opaskama, jer prijatelji ne poznaju njegovu borbenu
taktiku.
Ratnik svjetlosti zna što želi. I nema potrebe to objašnjavati.

Ratnik svjetlosti uvijek radi nešto neuobičajeno.
U stanju je plesati na ulici dok ide na posao, zagledati se nekom neznancu u oči i
govoriti o ljubavi na prvi pogled, braniti neku zamisao koja može izgledati smiješna.
Ratnik svjetlosti dopušta sebi takve dane.
On se ne boji oplakivati stare žalosti ili radovati se zbog novih otkrića. Kad osjeti da je
kucnuo čas, ostavlja sve i kreće u pustolovinu o kojoj je toliko sanjao. Kad primjeti da je
na granici izdržljivosti, napušta borbu, ne okrivljujući pri tom sebe što je učinio dvije-tri
nepredviñene ludosti.
Ratnik svjetlosti ne provodi svoje dane igrajući ulogu koju su drugi izabrali za njega.

Ratnici svjetlosti čuvaju sjaj u očima.
Oni su dio svijeta, sudjeluju u životu drugih ljudi i započinju svoje putovanje bez bisaga i
bez sandala.
Nebrojeno puta ispadaju kukavice. Ne postupaju uvijek ispravno.
Pate zbog beznačajnih sitnica, ponašaju se kao slabići i, ponekad, smatraju da su
nesposobni da se razvijaju. Vrlo često vjeruju da su nedostojni bilo kakvog blagoslova ili čuda.
Nisu baš uvijek sigurni što zapravo traže tu gdje su se zatekli. Često provode besane
noći, uvjereni da njihov život nema smisla.
Zato i jesu ratnici svjetlosti. Zato što griješe.
Zato što se pitaju. I zato što traže neki razlog - sasvim je izvjesno da će ga i naći.

Ratnik svjetlosti se ne boji da će ispasti budala.
Govori naglas, sam sa sobom, kad nema društvo. Netko ga je poučio da je to najbolji
način općenja s anñelima, i on pokušava uspostaviti vezu.
U početku, zapaža koliko je to teško. Misli da nema što reći, da će samo ponavljati
budalaštine i besmislice. Ali, bez obzira na sve, ratnik ne odustaje. Čitav dan razgovara
sa svojim srcem. Govori stvari s kojima se ne slaže, govori gluposti.
Jednoga dana, primjećuje promjenu u svom glasu. I shvaća da se nalazi na tragu jedne
više mudrosti. Ratnik izgleda lud, ali to je samo maska.

Jedan pjesnik kaže: "Ratnik, svjetlosti bira svoje neprijatelje".
On zna vrlo dobro za što je sve kadar; nema potrebe da ide po svijetu hvaleći na sva
usta svoje sposobnosti i vrline. Meñutim, na svakom koraku, pojavljuje se netko tko želi
dokazati kako je bolji od njega.
Za ratnika, ne postoji "bolji" ili "gori"; svatko je obdaren onim sposobnostima koje su
neophodne za njegov vlastiti put.
Ali neki su uporni. Izazivaju, vrijeñaju, čine sve ne bi li ga naljutili. U tim trenucima,
njegovo srce kaže: "Ne prihvaćaj uvrede, one neće uvećati tvoju vještinu. Samo ćeš se
bez potrebe umoriti."
Ratnik svjetlosti ne trati svoje vrijeme slušajući provokacije; on ima sudbinu koju treba
ispuniti.

Ratnik svjetlosti sjeća se jednog odlomka Johna Beniana:
"Iako sam prošao kroz sve kroz šta sam prošao, ne kajem se zbog teškoća u koje sam
zapadao – jer su me upravo one dovele tamo gdje sam želio stići. Sve što sada imam,
to je ovaj mač, i ja ga rado predajem svakome tko je voljan krenuti na svoje hodočašće.
Nosim sa sobom pečate i ožiljke iz bitaka - to su svjedočanstva da sam živio i nagrade
koje sam osvojio.
"Ti dragi pečati i ožiljci otvorit će mi vrata Raja.
Jedno vrijeme, slušao sam priče o neustrašivim podvizima. Jedno vrijeme živio sam
samo zato što je trebalo živjeti.
Ali sada živim zato što sam ratnik, i zato što hrlim, jednoga dana, naći se u društvu
Onoga, za koga sam se toliko borio."

U trenutku kad nekuda krene, ratnik svjetlosti ispituje Put.
Svaki kamen, svaka okuka, iskazuju mu dobrododošlicu. On se poistovjećuje s
planinama, s potocima, prepoznaje po jedan djelić svoje duše u biljkama, u životinjama i pticama u polju.
I tada, prihvaćajući Božiju pomoć i slijedeći Božije Znakove, prepušta svojoj Osobnoj
Legendi da ga vodi ka ispunjenju zadataka koje mu je život namjenio.
Ponekih noći dogodi se da nema gdje spavati, a ponekad pati od nesanice. "To se
podrazumijeva", misli ratnik. "Sam sam odlučio ovuda krenuti."
U toj rečenici sadržana je njegova moć: on je izabrao put kojim sada korača, i nema što
žaliti.

Od sada pa nadalje, i tokom narednih nekoliko stotina godina - Svemir će pomagati
ratnicima svjetlosti, i bojkotirati sve one koji robuju predrasudama.
Energiju Zemlje treba obnoviti.
Novim idejama potreban je prostor. Tijelu i duši potrebni su novi izazovi.
Budućnost je postala sadašnjost, i svi snovi - izuzev onih koji se zasnivaju na
predrasudama – imat će se prilike ispoljiti.
Ono što bude bilo važno, ostat će; ono što se pokaže kao nevažno, nestat će. Ratnik,
meñutim, nije zadužen za prosuñivanje snova svojih bližnjih, i ne gubi vrijeme
kritizirajući tuñe odluke.
Da bi vjerovao u svoj vlastiti put, nema potrebe dokazivati kako je tuñi put pogrešan.

Ratnik svjetlosti proučava vrlo pažljivo položaj koji namjerava osvojiti.
Ma koliko njegov cilj bio teško dostižan, uvijek postoji neki način da se savladaju
prepreke. On istražuje i druge moguće puteve, oštri svoj mač, nastoji ispuniti svoje srce
ustrajnošću koja mu je neophodna da bi prihvatio izazov.
Meñutim, kako dalje odmiče, ratnik uviña da postoje teškoće na koje nije računao.
Ako bude čekao najpovoljniji trenutak, nikad se neće pomaknuti s mjesta; potrebno mu
je jedno zrnce ludosti da bi učinio slijedeći korak.
Ratnik svjetlosti uvijek koristi i to zrnce ludosti.
Jer - u ratu i u ljubavi - nije moguće sve predvidjeti.

Ratnik svjetlosti poznaje svoje nedostatke.
Ali, isto tako, poznaje i svoje vrijednosti.
Neki drugovi se stalno žale: "Drugi imaju više pogodnih prilika od nas".
Možda su i u pravu; ali jedan ratnik ne dozvoljava da ga to sputava; on nastoji do
maksimuma iskoristiti svoje vrline.
Zna da je moć gazele u spretnosti njenih nogu.
Moć galeba u točnosti s kojom pogaña ribu. Naučio je da se tigar ne plaši hijene, jer je
svjestan svoje snage.
Zato nastoji procijeniti s čime može računati. I stalno provjerava svoju opremu,
sastavljenu iz tri dijela: vjere, nade i ljubavi.
Ako su sve tri na broju, onda ne oklijeva nastaviti dalje.

Ratnik svjetlosti zna da nitko nije budala, jer život svakoga poučava - čak i kada to
zahtijeva vremena.
On pruža najbolje od sebe, i očekuje najbolje od drugih. Osim toga, teži pokazati
čitavom svijetu, neštedimice, koliko je svaki pojedinac sposoban.
Neki drugovi primjećuju: "ima i nezahvalnih osoba."
Ratnik svjetlosti se ne brine zbog toga.
Nastavlja poticati svog bližnjeg, jer to je jedan od načina da potakne samog sebe.

Svaki ratnik svjetlosti bar jednom je iskusio strah od bitke.
Svaki ratnik svjetlosti bar jednom je izdao i slagao.
Svaki ratnik svjetlosti bar jednom se zaputio nekim putem koji nije bio njegov.
Svaki ratnik svjetlosti bar jednom je pomislio da nije ratnik svjetlosti.
Svaki ratnik svjetlosti bar jednom je zanemario svoje duhovne obaveze.
Svaki ratnik svjetlosti bar jednom je rekaoda kad je htio rećine.
Svaki ratnik svjetlosti bar jednom je povrijedio nekoga koga voli.
Zato i jeste ratnik svjetlosti; zato što je prošao kroz sve to, a nije izgubio nadu da je bolji
nego što jeste.

Ratnik svjetlosti uvijek sluša riječi pojedinih starih propovjednika, poput ovih koje je
izrekao T. H. Huxly:
"Posljedice naših djela predstavljaju strašila za kukavice, i zrake sunca za mudre.
"Svijet je šahovska tabla. Potezi su postupci koje činimo u svakodnevnom životu; pravila
igre su takozvani prirodni zakoni. Mi ne možemo vidjeti Igrača koji se nalazi na drugom
kraju table, ali znamo da je On pravedan, pošten i strpljiv."
Ratniku svjetlosti slijedi prihvatiti izazov.
On zna da Bog ne dopušta da se onima koje voli omakne ijedna greška, niti dozvoljava
da se njegovi miljenici pretvaraju da ne poznaju pravila igre.

Ratnik svjetlosti ne odlaže svoje odluke.
On dobro promisli prije no što nešto poduzme; preispituje svoju uvježbanost, svoju
odgovornost i dužnost prema učitelju. Nastoji očuvati vedrinu i raščlanjuje svaki korak
kao da je baš on presudan.
Meñutim, onog trena kad donese odluku - nastavlja dalje: više ne sumnja u svoj izbor,
niti mijenja smjer ukoliko se ispostavi da su okolnosti drugačije nego je zamišljao.
Ako je njegova odluka bila ispravna, dobit će bitku - čak i ako ona potraje duže no što je
predviñeno. Ako je, pak, njegova odluka bila pogrešna, pretrpjet će poraz i morat će
započeti sve iznova – s više mudrosti.
Ali, jedan ratnik svjetlosti kad nešto počne, ide do kraja.

Ratnik svjetlosti zna da su njegovi najbolji učitelji osobe s kojima dijeli bitku.
Opasno je tražiti savjet. Još je rizičnije davati savjet. Kad mu je potrebna pomoć, nastoji
vidjeti kako njegovi prijatelji rješavaju - ili ne rješavaju - svoje probleme.
Ako traži nadahnuće, čita s usnana svog bližnjeg riječi koje mu njegov anñeo čuvar želi
uputiti.
Kad je umoran ili usamljen, ne sanja o dalekim ženama i muškarcima; traži nekoga tko
mu je pri ruci i dijeli s njim svoju bol ili potrebu za nježnošću - s uživanjem i bez osjećaja
krivice. Ratnik svjetlosti zna da se sjaj najudaljenije zvijezde u Svemiru ogleda u
stvarima koje ga okružuju.